“POVIJEST ne laže”, kažu Estonci, a i drugi narodi imaju slične izreke. Premda ne možemo promijeniti prošlost, možemo učiti od nje. Mudri Salamun, koji je kraljevao u starom Izraelu, rekao je: “Sve sam to vidio i upravio sam srce na sve što se radi pod suncem, kad čovjek vlada nad čovjekom na nesreću njegovu” (Propovjednik 8:9).

Događaji koji su se prije nekoliko desetljeća odigrali u Estoniji i mnogim drugim zemljama istočne Europe potvrđuju istinitost te biblijske izjave. Ljudska je vlast nanijela neizrecive patnje tisućama nedužnih ljudi koji su bili prognani iz svojih domova i odvedeni u radne logore.

Estonski povjesničari kažu da je u razdoblju od 1941. do 1951. preko 46 000 Estonaca prognano iz svojih domova. Većina njih izgnana je zbog svojih političkih uvjerenja, nacionalnosti ili društvenog položaja. No Jehovini svjedoci na udaru su se našli iz posve drugačijeg razloga. Njihova “krivnja” bila je njihova vjera u Boga.

U jednom znanstvenom radu koji je 2004. objavila izdavačka kuća Tartu University Press povjesničar Aigi Rahi-Tamm ustvrdio je: “Od 1948. do 1951. uhićeno je 72 Jehovinih svjedoka te članova njihovih obitelji i poznanika koji nisu bili njihovi suvjernici. Ali to nije bio kraj progona. Planirala se masovna deportacija koja je provedena u noći 1. travnja 1951, i to ne samo u baltičkim republikama nego i u Moldaviji, zapadnoj Ukrajini i Bjelorusiji.”

Prije te kobne godine Jehovini svjedoci u Estoniji bili su privođeni u policijske postaje, zatvarani te podvrgavani dugotrajnim ispitivanjima i psihičkom zlostavljanju. Deportacija koja se zbila 1951. očito je bila zamišljena kao konačni udarac toj vjerskoj zajednici.

Na poštanskoj marki koju smo spomenuli stoji datum 1. travnja 1951. Ispod tog datuma piše 382. Taj se broj odnosi na Jehovine svjedoke, njihovu djecu, ali i na neke rođake i susjede Jehovinih svjedoka koji su bili prognani tog strašnog dana. Tijekom dana vršila  su se uhićenja diljem Estonije, a kad je pala noć, svi uhićeni bili su poput stoke stjerani u teretne vagone i poslani u Sibir.

Uhićena je bila i Ella Toom, * koja je tada imala 25 godina. Zbog svoje je vjere mnogo puta bila na saslušanjima kojima se htjelo utjerati strah u kosti Jehovinim svjedocima. Ella kaže kako je izgledalo jedno saslušanje: “Časnik me pokušao zaplašiti. Rekao mi je da moram prestati propovijedati. Pitao me: ‘Je li ti život mio? Hoćeš li zbog svog Boga umrijeti negdje u sibirskoj pustoši?’” Ella se nije dala preplašiti takvim prijetnjama, nego je neustrašivo nastavila propovijedati biblijsku poruku. Završila je u Sibiru, a tijekom gotovo šest godina koje je provela ondje premještana je iz jednog radnog logora u drugi.

Stotine ljudi prognano je bez suđenja i bez ikakvog objašnjenja. Među njima bila je i mlada Jehovina svjedokinja po imenu Hiisi Lember. Još se uvijek živo sjeća što se dogodilo 1. travnja 1951. Ona kaže: “Usred noći upali su nam u kuću, vičući: ‘Imate pola sata da se spremite!’” Hiisi i njena šestogodišnja kćerkica u mrkloj su noći odvedene na željezničku stanicu. Vlak se zaustavio na stanici praćen zloslutnom škripom. Hiisi kaže: “Strpali su nas u vagone za prijevoz stoke. Srećom, životinjski se izmet od hladnoće smrznuo. Da nije, ne znam kako bismo izdržali put. Nagurali su nas u vagone poput životinja.”

Kad su vojnici zalupili vrata vagona, započelo je mučno dvotjedno putovanje u neljudskim uvjetima. Vagoni su bili prljavi i prepuni ljudi, a vojnici nisu imali milosti ni prema mladima ni prema starima. Izgnanici su trpjeli nezamisliva ponižavanja. Neki su jako teško podnosili strahote s kojima su se suočavali na putu. Plakali su i odbijali jesti. No Jehovini svjedoci pomagali su jedni drugima i uzajamno se hrabrili pjevajući pjesme u čast svom Bogu. Svu hranu koju su imali dijelili su među sobom. Stalno im se govorilo da idu na put bez povratka, da su, takoreći, dobili kartu u jednom smjeru.

Hissi se jedan događaj naročito urezao u pamćenje. Ona priča: “Na jednoj stanici naš se vlak zaustavio pored jednog vlaka iz Moldavije. Čuli smo kako netko iz drugog vlaka pita tko smo i kamo idemo. Rekli smo da smo Jehovini svjedoci iz Estonije, ali da ne znamo kamo nas vode. Naš su razgovor načuli naši suvjernici iz Moldavije, koji su bili u tom drugom vlaku. Kroz otvor na vagonu bacili su nam velik komad kruha i nekoliko suhih šljiva. Tada smo shvatili da se sovjetska vlast okrenula protiv svih Jehovinih svjedoka. Nitko nije bio pošteđen.”

Corinna i njena sestra Ene bile su razdvojene od svoje majke više od šest godina. Njihova je majka bila uhićena neko vrijeme prije njih i poslana u radni logor. A onda su i njih dvije, one strašne travanjske noći, silom odvedene iz svoje kuće i strpane u teretni vlak s drugim Jehovinim svjedocima. Corinna kaže da im je jedna suvjernica, koja je imala dvoje djece, puno pomogla: “Rekla nam je da će se brinuti za nas i da možemo živjeti s njenom obitelji.”

Što se dogodilo kad su prognani Jehovini svjedoci konačno doputovali na svoje odredište? Dan nakon što su stigli u ledom okovanu sibirsku pustoš, doživjeli su još jedno poniženje  — ljudi s obližnjih kolhoza, kolektivističkih poljoprivrednih gospodarstava, među prognanicima su birali najbolje radnike za svoja imanja, slično kao što su nekad zemljoposjednici kupovali robove. Corinna priča: “Čuli smo ih kako se svađaju i govore: ‘Već si nabavio vozača za traktor. Ovoga ostavi, on je moj’, ili ‘Ja sam već uzeo dvoje staraca, što ti čekaš?’”

Corinna i Ene hrabro su podnosile sve teškoće. Kasnije su rekle: “Jako nam je nedostajala majka. Dale bismo sve na svijetu da smo se mogle sakriti u njenom zagrljaju.” Iako su morale proći nedaće koje nijedno dijete ne bi smjelo doživjeti, sačuvale su jaku vjeru u Boga i nisu izgubile smisao za humor. Corinna kaže: “U neku ruku, dobro je što majka nije vidjela kako slabo obučene radimo na cičoj zimi.”

Estonska pošta očito je s razlogom izdala marku u spomen na žrtve okrutnog staljinističkog režima. Mnogi nedužni Estonci, a među njima i Jehovini svjedoci, pretrpjeli su strašne nepravde i zlostavljanja. (Vidi okvir “Brutalno zlostavljanje”.) No progon nije zaustavio Jehovine svjedoke u Estoniji niti ih je lišio radosti. Oni i danas revno propovijedaju u toj baltičkoj zemlji.

Biblija otkriva da Jehova Bog mrzi nepravdu. U njoj stoji: “Tko god čini tako, svatko tko čini nepravdu, odvratan je Jehovi, Bogu tvojemu” (5. Mojsijeva 25:16). Bog, istina, još uvijek dopušta patnje, ali bliži se trenutak kad će sa Zemlje ukloniti sve zlo i nepravde. “Još malo i zloga više neće biti”, piše u jednom psalmu. “Pogledat ćeš na mjesto njegovo, a njega neće biti. A krotki će posjedovati zemlju i uživat će u obilju mira” (Psalam 37:10, 11).

Bog nam jamči bolju budućnost. S prošlošću se moramo pomiriti jer je ne možemo mijenjati, ali na svoju budućnost možemo utjecati. Da bismo doživjeli vrijeme u kojem će cijelim svijetom vladati pravda, neophodno je da upoznamo Boga i razvijemo prisan odnos s njim (Izaija 11:9).