U MOJIM dokumentima piše da sam se rodila 1924. u selu Šmakovki, na krajnjem istoku Rusije, u blizini granice s Kinom.

Jednog dana razbojnici su mi oteli oca i stariju braću. Nikad ih više nismo vidjeli. Majka je ostala sama s mnogo djece koju je jedva prehranjivala. Jedan susjed rekao joj je kako bi bilo najbolje da manju djecu dade u jedno sirotište Ruske pravoslavne crkve. Kazao je da će nas on odvesti i ostaviti ondje pod izlikom da nas je majka napustila.

Majka je poslušala susjeda jer je znala da bismo inače umrli od gladi. Kad se danas, s više od 80 godina, osvrnem na taj dio života, mogu reći da sam zahvalna majci što je donijela tako tešku odluku. Vjerojatno nam je time spasila život. Ipak, tužna sam kad pomislim da je bila prisiljena poslati nas u sirotište.

Godine 1941. preselila sam se u korejski grad Seul i udala se za dobrodušnog čovjeka koji se zvao Ivan. Godinu dana kasnije rodila nam se kći, Olja, a ubrzo smo dobili i dva sina. Kolja se rodio 1945, a tri godine poslije Žora. Moj je muž otvorio malu trgovinu, a ja sam zarađivala radeći kao krojačica. Budući da je Seul bio pod japanskom okupacijom, naša su djeca odmalena govorila japanski iako smo kod kuće govorili ruski. Do 1950. živjeli smo prilično mirnim životom. U našu trgovinu redovito su, uz Korejce, navraćali Rusi i Amerikanci kojih je u to vrijeme bilo u Seulu.

A onda se 1950. politička situacija promijenila preko noći. Sjevernokorejska vojska zauzela je Seul. Budući da nismo uspjeli pobjeći, bili smo uhićeni kao i mnogi drugi stranci. Tri i pol godine morali smo se seliti iz jednog mjesta u drugo diljem Sjeverne Koreje zajedno s britanskim, ruskim, američkim i francuskim ratnim zarobljenicima. Kad bismo pronašli kakvo sklonište, ostali bismo ondje neko vrijeme, skrivajući se od bombi.

Ponekad bismo se sklonili u kuće koje su imale grijanje, a znalo se dogoditi i da dobijemo dovoljno hrane. Ali najčešće smo jeli samo proso i spavali u napuštenim kućama u kojima smo se nerijetko smrzavali. Mnogi ljudi koji su bili s nama umrli su od bolesti i pothranjenosti. Ja sam bila očajna jer nisam mogla učiniti gotovo ništa da svoju djecu poštedim patnje. Ta je godina bila prilično hladna. Zimi bih često probdjela cijelu noć pored vatre, čekajući da se zgrije kamenje koje bih stavila u nju. Toplo kamenje stavljala sam ispod svoje djece da im ne bude hladno.

Imali smo sreće jer su nas neki seljani naučili kako prepoznati jestivo bilje pa smo, kad je zatoplilo, brali divlji luk, maline, grožđe i gljive. Bilo je jasno kao dan da nas ti ljudi ne mrze, nego da im je žao što su nas snašle takve nedaće. Naučila sam hvatati žabe jer sam djeci htjela pripremiti barem donekle hranjiviji obrok.  Srce bi mi se slamalo kad bih čula kako mole da im dam još žaba.

Jednog listopada izdana je zapovijed da odemo u grad Manpo. Rekli su nam da će po bolesne i malu djecu doći volovske zaprege. Olja i njen otac otišli su pješke slijedeći prvu grupu zarobljenika. Kolja, Žora i ja danima smo čekali da netko dođe po nas.

Kad su kola napokon došla, bolesni zarobljenici bili su poredani na njih poput vreća žita. Od tog se prizora čovjeku paralo srce. Noseći Žoru na leđima, pokušala sam Kolju podignuti na kola, ali on je počeo plakati i moliti: “Mama, nemoj! Ja ću ići s tobom. Nemoj me ostaviti!”

Kolja je s mukom držao korak, ali nije ispuštao moju suknju iz ruke. Taj strašni marš trajao je danima, a mnogi su zarobljenici bili ustrijeljeni na putu. Iza sebe vidjeli smo kako se jata vrana goste njihovim mrtvim tijelima. Ne moram ni reći da smo bili presretni kad smo se konačno dokopali Manpoa i ponovno se našli s Oljom i Ivanom. Plačući smo jedni drugima pali u zagrljaj. Te sam noći bila mirna jer su sva moja djeca ponovno bila sa mnom.

Godine 1953. doveli su nas u blizinu granice s Južnom Korejom. Ondje smo živjeli u nešto boljim uvjetima — dobili smo čiste uniforme i cipele, imali smo kruha, a ponekad čak i nešto slatko za jelo. Kratko nakon toga britanski zarobljenici pušteni su na slobodu, a za njima i francuski. No mi nismo imali kamo otići. Kad je zadnji zarobljenik otišao, ostali smo posve sami. Bili smo očajni. Samo smo plakali, a od zabrinutosti nismo mogli ni jesti. “Za vas nitko ne pita. Slobodno ostanite ovdje”, narugao nam se zatvorski čuvar. Njegove pakosne riječi samo su dodale sol na ranu.

Iznenadili smo se kad smo čuli da nas vode u demilitariziranu zonu u Južnoj Koreji. Nakon što nas je američka vojska ispitala, dobili smo dopuštenje da imigriramo u Sjedinjene Države. Brodom smo otplovili u kalifornijski grad  San Francisco, a jedna dobrotvorna organizacija pobrinula se da imamo od čega živjeti. Neko smo vrijeme proveli u Virginiji, a ljudi koje smo ondje upoznali pomogli su nam da stanemo na svoje noge. Naposljetku smo se preselili u državu Maryland i ondje započeli novi život.

Nismo se prestajali čuditi najobičnijim stvarima. Primjerice usisivač je za nas bio pravo čudo. Kao i mnogi drugi doseljenici, naporno smo radili od jutra do mraka. Neki doseljenici dobro su se snašli u svojoj novoj postojbini i nisu imali suosjećanja prema onima koji su poput njih došli trbuhom za kruhom. Kad bih vidjela kako ih iskorištavaju, jako bih se rastužila. Sjećam se izjave jednog svećenika Ruske pravoslavne crkve koji nam je nedugo nakon našeg dolaska rekao: “Sad ste u blagoslovljenoj zemlji. Ako želite dobro živjeti, klonite se svojih zemljaka.” Nisam mogla vjerovati svojim ušima! “Zar ne bismo trebali pomagati bližnjima u nevolji?” pomislila sam.

Godine 1970. na vrata nam je došao Bernie Battleman, Jehovin svjedok koji je želio s nama razgovarati o Bibliji. Bio je otvoren čovjek snažnog karaktera, te smo se brzo sprijateljili. Naši su razgovori trajali satima. Budući da sam odrasla u pravoslavnom sirotištu, dobro sam poznavala crkvena učenja. Ipak, nikad mi nije palo na pamet da kupim Bibliju. Kad je Bernie čuo da nemamo Bibliju, donio nam ju je i rekao: “Ovo je za vas jer vas volim.” Upoznao nas je s Benom, Jehovinim svjedokom iz Bjelorusije koji je znao ruski.

Ben i njegova žena strpljivo su na temelju Biblije odgovarali na moja pitanja. Iako sam voljela razgovarati s njima, bila sam uvjerena da Jehovini svjedoci imaju neku svoju Bibliju, u kojoj su izmijenili tekst te svete knjige. A kad sam u njihovoj literaturi pročitala da je Marija osim Isusa imala još djece, razbjesnila sam se. U crkvi to nikad nisam čula.

Nazvala sam jednu prijateljicu, koja je porijeklom Poljakinja, i zamolila je da mi iz svoje Biblije pročita Mateja 13:55, 56. Možete samo zamisliti koliko sam bila iznenađena kad sam čula da i u njenoj Bibliji piše da je Isus imao braću i sestre. Moja je prijateljica poznavala nekog čovjeka koji je radio u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu. Zamolila ga je da provjeri sve prijevode Biblije do kojih ondje može doći i javi joj što je saznao. Oboružana neoborivim dokazima, rekla mi je: “Isus je stvarno imao braću i sestre!”

Željela sam dobiti odgovore i na mnoga druga pitanja koja su me mučila. “Zašto djeca umiru? Zašto ima toliko ratova? Zašto ljudi ne razumiju  jedni druge, čak ni one koji govore njihovim jezikom?” Biblijski odgovori na ta pitanja doista su me oduševili. Saznala sam kako Bog ne želi da ljudi pate. Spoznaja da namjerava uskrsnuti mrtve jako me dirnula. Često sam razmišljala o ponovnom susretu s dragim osobama koje sam izgubila u ratnim sukobima. Sve te divne biblijske istine potaknule su me da počnem graditi blizak odnos s Jehovom.

Jednog dana molila sam se pred ikonama koje sam kupila u svojoj crkvi. Preklinjala sam Boga da pomogne mom sinu koji je nakon Vijetnamskog rata bio u teškom psihičkom stanju. U jednom trenutku shvatila sam da bih se trebala moliti živom Bogu, Jehovi, a ne ikonama, koje su načinjene ljudskom rukom. Te sam ih večeri sve bacila.

Nije mi bilo lako prekinuti veze s Pravoslavnom crkvom. Na kraju krajeva, u toj sam religiji odrasla. No sve sam više cijenila Bibliju i željela sam u svemu postupati po njenim učenjima. Godinu dana kasnije u pratnji svog muža i kćeri posjetila sam onog svećenika Pravoslavne crkve. Sa sobom sam ponijela bilježnicu u koju sam zapisala pitanja i biblijske retke. Kad sam počela naglas čitati te retke, svećenik je u nevjerici odmahnuo glavom i rekao: “Vama nema spasa. Da mi više nikad niste došli na oči!”

Taj je razgovor ostavio snažan dojam na moju pronicljivu i znatiželjnu kćer. I ona je počela temeljito istraživati Bibliju i sa mnom ići na vjerske sastanke Jehovinih svjedoka. Godine 1972. krstila sam se i tako postala Jehovin svjedok, a Olja je to učinila godinu dana nakon mene.

Naša je obitelj živjela po načelu: “Živi u sadašnjosti, ne osvrći se na prošle dane.” Nikad nismo oklijevali upustiti se u nešto novo i nepoznato, ako smo bili sigurni da smo donijeli ispravnu odluku. Kako smo moja kći i ja razvijale prisnije prijateljstvo s Bogom, tako smo osjećale sve veću želju da s drugim ljudima razgovaramo o onome što smo saznale iz Biblije. No moram priznati da sam zbog svoje otvorenosti i netaktičnosti znala izazvati neugodne situacije dok sam propovijedala. Moji su mi suvjernici ponekad morali doslovce upasti u riječ da bi ublažili ono što sam rekla. Ali s vremenom sam naučila taktičnije razgovarati s ljudima koji su, poput mene, došli u Ameriku u želji da pronađu bolji život.

Olja i ja godinama smo govorile da ćemo otići propovijedati u Rusiju čim komunistički režim padne. Olja je ostvarila tu želju početkom 1990-ih, a ja sam bila presretna zbog toga kao da sam i sama otišla onamo. Četrnaest je godina revno propovijedala dobru vijest o Božjem Kraljevstvu, posvećujući tome mnogo vremena. Mnogim je ljudima pomogla upoznati Bibliju te je u ruskoj podružnici Jehovinih svjedoka prevodila biblijsku literaturu s engleskog na ruski.

Ja sam već neko vrijeme zbog bolesti vezana za krevet. Moja djeca čine sve što mogu da mi olakšaju život. Iako sam u djetinjstvu i mladosti doživjela mnogo bolnih trenutaka, zahvalna sam Bogu što mi je pomogao pronaći istinsku sreću. Puno sam puta osjetila da se on brine za mene i zato su mi jako drage riječi koje je zapisao kralj David: “Na pašnjacima zelenim počinak mi [Bog] daje, vodi me na počivališta što vodom obiluju. Dušu moju krijepi, vodi me stazama pravednim radi imena svojega” (Psalam 23:2, 3). *