Židovi su umrle pokapali ubrzo nakon njihove smrti, obično istog dana. To su činili iz dva razloga. Kao prvo, zbog vruće klime na Bliskom istoku tijelo bi se brzo počelo raspadati. Kao drugo, općeprihvaćeno gledište onog doba nalagalo je da se umrloga pokopa na dan njegove smrti jer se višednevno odlaganje ukopa smatralo izrazom nepoštovanja prema njemu i njegovoj obitelji.

Evanđelja i Djela apostolska govore o najmanje četiri pogreba koja su se održala na dan smrti pokojnika (Matej 27:57-60; Djela apostolska 5:5-10; 7:60–8:2). U Prvoj knjizi Mojsijevoj, koja opisuje događaje što su se odigrali stoljećima ranije, spominje se pogreb Jakovljeve voljene žene Rahele. Ona je umrla dok je s Jakovom i svojom obitelji bila na putu. Njen je muž nije sahranio u obiteljskoj grobnici, već ju je pokopao “na putu za Efrat, to jest Betlehem” (1. Mojsijeva 35:19, 20, 27-29).

Biblijski izvještaji u kojima se spominju pogrebni običaji otkrivaju da su Židovi pažljivo pripremali tijelo umrloga za ukop. Članovi obitelji i prijatelji oprali bi pokojnika, istrljali mu kožu aromatičnim biljem i premazali ga mirisnim uljem, a potom ga omotali povojima (Ivan 19:39, 40; Djela apostolska 9:36-41). Susjedi i drugi dolazili bi da članovima obitelji izraze sućut i utješe ih (Marko 5:38, 39).

Mnogi Židovi polagali su umrle u pećine i grobnice isklesane u mekim stijenama koje su bile vrlo zastupljene u reljefu starog Izraela. Taj se običaj zadržao još iz vremena patrijarha. Primjerice Abraham, Sara, Izak, Jakov i drugi članovi njihove obitelji pokopani su u pećini Makpeli, u blizini Hebrona (1. Mojsijeva 23:19; 25:8, 9; 49:29-31; 50:13).

Isusovo tijelo bilo je položeno u grob isklesan u stijeni (Marko 15:46). Takvi su grobovi obično imali uzak ulaz. U njima se nalazilo nekoliko niša, odnosno udubljenja u zidu, kamo su se polagala tijela pokojnika. Nakon što bi se tijelo raspalo, kosti bi se po ondašnjim običajima stavile u kamenu kosturnicu, koja je oblikom nalikovala sarkofagu. Tako se grobnicom moglo služiti više pokoljenja.

Po Mojsijevom zakonu šabat je bio dan počinka, pa se tada nisu smjele vršiti pripreme za ukop niti se smjelo pokapati mrtve. Budući da je Isus umro otprilike tri sata prije nego što je započeo dan počinka, Josip iz Arimateje ga je, vjerojatno s još nekima, položio u grob iako njegovo tijelo nije do kraja bilo pripremljeno za ukop (Luka 23:50-56). Zato su, nakon što je dan počinka završio, neke žene otišle do groba kako bi miomirisima namazale Isusovo tijelo (Marko 16:1; Luka 24:1).