U Ivanovom evanđelju govori se o pogubljenju Isusa i dvojice zločinaca na mučeničkom stupu. Ondje stoji: “Židovi su zamolili Pilata da se onima koji su na stupu polome noge te da se njihova tijela skinu” (Ivan 19:31).

Židovski je zakon zabranjivao da tijelo zločinca koje je nakon pogubljenja bilo obješeno na stup “ostane na stupu preko noći” (5. Mojsijeva 21:22, 23). Židovi su taj zakon očito primjenjivali i na zločince koje su Rimljani pogubili na stupu. U slučaju Isusa i dvojice zločinaca Židovi su tražili da im se polome noge kako bi što brže umrli i bili sahranjeni prije zalaska sunca, kad je počinjala subota.

Tijekom takvih pogubljenja osuđenik je često bio pribijen na stup čavlima, koji su mu probijali ruke i stopala. Kad bi se stup uspravio, on bi cijelom težinom ostao visjeti o čavlima, trpeći pritom nesnosnu bol. Morao se odupirati o stup pribijenim stopalima kako bi se pridigao u položaj u kojem je mogao disati. No to ne bi mogao ako bi mu noge bile polomljene. Tada bi brzo nastupila smrt uslijed gušenja ili šoka.

Upravo je praćkom David ubio diva Golijata. David je naučio vješto koristiti to oružje vjerojatno još dok je kao dječak čuvao ovce (1. Samuelova 17:40-50).

Praćka je motiv koji se pojavljuje u egipatskoj i asirskoj umjetnosti biblijskog doba. Sastojala se od male torbice načinjene od kože ili tkanine, koja je bila pričvršćena na dva remena ili konopca. U torbicu bi se stavio gladak ili obao kamen promjera pet do sedam centimetara i težak otprilike 250 grama. Praćka bi se zatim snažno zavrtjela iznad glave. U jednom trenutku ispustio bi se jedan konopac, čime bi se snažno i precizno izbacio kamen.

Tijekom arheoloških iskapanja na Bliskom istoku pronađen je velik broj kamenova za praćku koji su se bili koristili u ratovima u staro doba. Vješti ratnici mogli su izbaciti kamen iz praćke brzinom od 160 do 240 kilometara na sat. Stručnjaci se ne slažu oko toga je li praćka imala isti domet kao i luk, ali sigurno je mogla biti jednako smrtonosna (Suci 20:16).