NAKON razgledavanja povijesnih znamenitosti u starom gradu u Betlehemu turisti su jako ogladnjeli, pa su odlučili probati neko tradicionalno jelo. Jedan od njih primijetio je restoran u kojem se nudi falafel — ukusne okruglice od mljevenog slanutka, rajčice, luka i drugog povrća, koje se poslužuju u lepinji. Taj fini obrok okrijepio ih je za nastavak razgledavanja.

Ti turisti nisu bili ni svjesni da su se tog dana vratili najdalje u prošlost onog trenutka kad su pojeli tu jednostavnu lepinju. Naime, u tom se području kruh pravi već tisućama godina, a ime Betlehem znači “kuća kruha” (Ruta 1:22; 2:14). Lepinja danas spada u najzastupljenije vrste kruha u Betlehemu.

Prije gotovo četiri tisuće godina nešto južnije od Betlehema zbio se jedan događaj koji je opisan u Bibliji. Abrahama i njegovu ženu Saru posjetila su tri neočekivana gosta, pa je Sara zamijesila tijesto i ispekla im pogače (1. Mojsijeva 18:6). Fino brašno koje je koristila možda je bilo od pira dvozrnca ili ječma. Kruh je morala pripremiti brzo i vjerojatno ga je ispekla na užarenom kamenju (1. Kraljevima 19:6).

Kao što pokazuje taj biblijski izvještaj, Abrahamova je obitelj sama mijesila i pekla kruh. Budući da su živjeli kao nomadi, Sara i njene sluškinje vjerojatno nisu mogle peći kruh u pećima kakve su se obično koristile u njenom rodnom gradu Uru. Sara je pravila fino brašno od žitarica koje su se uzgajale u kraju kojim su prolazili. To je bio naporan posao jer se žito mljelo ručnim mlinom ili se tucalo u mužaru.

Četiri stotine godina kasnije Mojsijevim je zakonom bilo određeno da se ručni mlin ne smije uzeti u zalog kao jamstvo da će pozajmljeni novac biti vraćen jer bi se tako uzela u zalog nečija “sredstva za život” (5. Mojsijeva 24:6, bilješka). Bog je smatrao da je ručni mlin neophodan za život jer bez njega obitelj nije mogla napraviti kruh. (Vidi okvir “ Mljevenje žita i pečenje kruha u biblijsko doba”.)

U Bibliji se kruh spominje nekoliko stotina puta. Pisci Biblije često ga koriste kao sinonim za hranu. Isus je naglasio da Božji sluge mogu biti sigurni da će ih Bog uslišiti kad se mole: “Kruh naš za ovaj dan daj nam danas” (Matej 6:11). Pod izrazom “kruh” u ovom retku podrazumijeva se hrana općenito. Isus je želio reći da možemo biti sigurni da će nam Bog svaki dan dati hranu koja nam je potrebna (Psalam 37:25).

No postoji nešto puno važnije od kruha, odnosno hrane. U vezi s tim Isus je rekao: “Čovjek ne smije živjeti samo o kruhu, nego treba živjeti i o svakoj riječi koja izlazi iz usta Jehovinih” (Matej 4:4). Tim je riječima aludirao na vrijeme kad su Izraelci u potpunosti ovisili o hrani koju im je Bog davao. To je razdoblje započelo nedugo nakon što su izašli iz Egipta. Prošlo je otprilike mjesec dana otkako su došli u Sinajsku pustinju i zalihe hrane jako su se smanjile. Bojali su se da će u toj bezvodnoj pustoši umrijeti od gladi, pa su počeli ogorčeno prigovarati da su u Egiptu “jeli kruha do sita” (2. Mojsijeva 16:1-3).

Kruh u Egiptu nesumnjivo je bio ukusan. U Mojsijevo su vrijeme vrsni pekari nudili Egipćanima mnoštvo različitih vrsta kruha, peciva i kolača. No Jehova nije namjeravao ostaviti svoj narod bez kruha. Obećao im je: “Evo, pustit ću da vam  pada kruh s neba.” I doista, “kruh s neba” pojavljivao se rano ujutro. Po tlu je ležalo “nešto fino poput pahuljica”, a podsjećalo je na rosu ili mraz. “Što je to?” pitali su Izraelci kad su prvi put vidjeli tu neobičnu pojavu. “To je kruh koji vam Jehova daje za hranu”, objasnio im je Mojsije. Taj kruh, kojim su se hranili sljedećih 40 godina, nazvali su “mana” * (2. Mojsijeva 16:4, 13-15, 31).

Čudesna mana sigurno je u početku ostavila dubok dojam na Izraelce. Imala je okus “medenih kolača” i nikad je nije nedostajalo (2. Mojsijeva 16:18). Međutim, Izraelci su s vremenom počeli čeznuti za raznolikom hranom kakvu su imali u Egiptu. Gunđali su: “Pred očima našim nema ničega osim mane” (4. Mojsijeva 11:6). Kasnije su ljutito prigovarali: “Ovaj bijedni kruh već se ogadio duši našoj” (4. Mojsijeva 21:5). “Kruh s neba” na koncu im je postao mrzak i odvratan (Psalam 105:40).

Kao što smo vidjeli, lako se može dogoditi da kruh, kao i mnoge druge stvari u životu, počnemo smatrati nečim što je samo po sebi razumljivo. No Biblija govori o jednoj posebnoj vrsti kruha koja se ne smije podcjenjivati. Taj kruh, što ga je Isus usporedio s manom koju su nezahvalni Izraelci odbacili, može nam donijeti vječne blagoslove.

“Ja sam kruh života”, rekao je Isus ljudima koji su ga slušali. “Vaši su praoci jeli manu u pustinji, a ipak su umrli. Ovo je kruh koji silazi s neba, da čovjek jede od njega i da ne umre. Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovog kruha, živjet će vječno. A kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta” (Ivan 6:48-51).

 Mnogi koji su slušali Isusa nisu shvatili da on govori o kruhu i tijelu u prenesenom smislu. No Isusova je usporedba bila itekako prikladna. Doslovni kruh bio je namirnica koju su Židovi svakodnevno jeli, kao što je to bila i mana, koju su Izraelci jeli 40 godina u pustinji. Iako je mana bila Božji dar, ona nije mogla ljudima dati vječni život. S druge strane, Isusova žrtva omogućava onima koji vjeruju u njega da dobiju upravo tu nagradu. On je doista “kruh života”.

Kad smo gladni, često pojedemo komad kruha. Mnogi od nas imaju običaj zahvaliti se Bogu za “kruh naš svagdanji” (Matej 6:11, Jeruzalemska Biblija). Dobro je što cijenimo taj Božji dar, ali mnogo je važnije da nikada ne zaboravimo koliko je za nas važan “kruh života”, odnosno Isusova žrtva.

Kako možemo pokazati da ne podcjenjujemo taj “kruh”, koji je od neprocjenjive vrijednosti, i da nismo poput nezahvalnih Izraelaca iz Mojsijevog doba? “Ako me ljubite, držat ćete moje zapovijedi”, rekao je Isus (Ivan 14:15). Budemo li držali Isusove zapovijedi i uvijek cijenili “kruh života”, dobit ćemo priliku da živimo vječno i zauvijek uživamo u prekrasnom okusu doslovnog kruha (5. Mojsijeva 12:7).