Rođena sam u Bakuu, glavnom gradu Azerbajdžana. Moja starija sestra i ja odrasle smo u obitelji u kojoj su se ispovijedale dvije religije — otac je bio musliman, a majka židovka. Roditelji su se voljeli i uvažavali svoja različita vjerska uvjerenja. Mama je podržavala tatu dok je postio tijekom ramazana, a tata je podržavao mamu kad je slavila Pashu. U našem domu imali smo Kuran, Toru i Bibliju.

Smatrala sam se muslimankom. Iako nikad nisam sumnjala u postojanje Boga, mučila su me neka pitanja. Pitala sam se zašto je Bog stvorio ljude i koja je svrha toga da netko cijeli život pati i na kraju završi u paklu gdje ga čekaju vječne muke. Osim toga, ljudi su znali reći kako je sve što se događa Božja volja, pa sam se pitala jesmo li mi samo marionete u njegovim rukama i uživa li on gledajući nas kako patimo.

S 12 godina počela sam moliti namaz, muslimansku obrednu molitvu koja se obavlja pet puta dnevno. Otprilike u to vrijeme otac je upisao sestru i mene u jednu židovsku školu. Ondje smo, između ostalog, učile tradicionalna učenja Tore i hebrejski jezik. Svaki dan prije nastave morali smo se moliti u skladu sa židovskim običajima. Tako sam ujutro kod kuće molila namaz, a kasnije sam u školi molila židovske molitve.

Silno sam željela dobiti logične odgovore na svoja pitanja. U školi sam neprestano ispitivala rabine: “Zašto je Bog stvorio ljude? Kako Bog gleda na mog oca, koji je musliman? Zašto je on po židovskom zakonu nečist kad je dobar čovjek? Zašto ga je Bog uopće stvorio?” Tu i tamo dobila bih odgovore na svoja pitanja, no oni su bili nelogični i neuvjerljivi.

Moja vjera u Boga bila je snažno uzdrmana 2002. godine. Naime, samo tjedan dana nakon što smo se doselili u Njemačku moj je otac doživio moždani udar i pao u komu. Dotad sam se godinama redovito molila za zdravlje i dobrobit svoje obitelji. Bila sam uvjerena da je Bog svemoguć i da su život i smrt u njegovim rukama, pa sam ga svaki dan preklinjala da moj tata preživi.  Mislila sam da je za Boga prava sitnica ispuniti žarku želju jedne djevojčice. Nisam nimalo sumnjala da će uslišiti moje usrdne molitve. No moj je otac nažalost umro.

Ostala sam u šoku jer mi se činilo da je Bogu svejedno zbog toga. To me potpuno shrvalo. Razmišljala sam: “Ili se ja krivo molim ili Bog uopće ne postoji.” Bila sam toliko potresena da više nisam mogla moliti namaz. Budući da mi nijedna druga religija nije imala smisla, zaključila sam da Bog ne postoji.

Šest mjeseci kasnije na vrata su nam došli Jehovini svjedoci. Sestra i ja nismo imale dobro mišljenje o kršćanstvu, pa smo im na ljubazan način željele dati do znanja da su u krivu. Upitale smo ih: “Kako kršćani mogu obožavati Isusa, Mariju, križ i druge idole kad se to kosi s Deset zapovijedi?” Jehovini svjedoci pokazali su nam pomoću Biblije da je pravim kršćanima zabranjeno štovati idole te da se molitve trebaju upućivati isključivo Bogu. Bila sam zapanjena kad sam to saznala.

Zatim smo ih upitale: “A što je s Trojstvom? Ako je Isus Bog, kako je onda mogao živjeti na Zemlji i kako je moguće da su ga ljudi ubili?” I na ta su nam pitanja odgovorili pomoću Biblije i objasnili nam da Isus nije Bog i da nije jednak njemu. Rekli su nam da zbog toga ne vjeruju u Trojstvo. To me jako iznenadilo i pomislila sam: “Ovo su stvarno neki čudni kršćani.”

Ipak, i dalje sam željela saznati zašto ljudi umiru i zašto Bog dopušta patnje. Jehovini svjedoci pokazali su mi knjigu Spoznaja koja vodi do vječnog života, * u kojoj je nekoliko poglavlja govorilo o tim temama. Odmah su sa mnom započeli biblijski tečaj.

Na tečaju sam svaki put dobila razumne, biblijski utemeljene odgovore na svoja pitanja. Saznala sam da se Bog zove Jehova (Psalam 83:18). Njegova je glavna osobina nesebična ljubav (1. Ivanova 4:8). Stvorio je ljude jer je želio drugima podariti život. Shvatila sam da Bog mrzi nepravdu i da će je uskoro ukloniti, premda je zasad još uvijek dopušta. Naučila sam i da je pobuna Adama i Eve nanijela veliku štetu ljudskom rodu (Rimljanima 5:12). Nažalost, zbog te pobune umiru naši voljeni. Zato je umro i moj otac. No Bog će u novom svijetu ukloniti svu bol koju izazivaju takve tragedije i vratiti umrle u život (Djela apostolska 24:15).

Biblijska istina utažila je moju duhovnu glad. Opet sam počela vjerovati u Boga. Kad sam bolje upoznala Jehovine svjedoke, shvatila sam da su oni doista prava međunarodna organizacija. Ljubav i jedinstvo koji vladaju među njima naprosto su me oduševili (Ivan 13:34, 35). Ono što sam naučila o Jehovi potaknulo me da mu služim, pa sam odlučila postati Jehovin svjedok. Krstila sam se 8. siječnja 2005.

Sve što sam učila iz Biblije zvučalo mi je razumno i uvjerljivo i pomoglo mi je da počnem pozitivno gledati na život. Pouzdana objašnjenja koja sam pronašla u Božjoj Riječi daju mi unutarnji mir. Silno me raduje i tješi što ću ponovno vidjeti svog oca jer Biblija jamči da će mrtvi uskrsnuti (Ivan 5:28, 29).

Već sam šest godina u sretnom braku s Jonathanom, koji također služi Jehovi. Oboje smo se uvjerili da je istina o Bogu logična i jednostavna, ali istovremeno i dragocjena poput neprocjenjivog blaga. Zato nas raduje što možemo drugima govoriti o svojoj vjeri i divnoj nadi koju imamo. Sada znam da Jehovini svjedoci nisu “čudni kršćani”, nego da su pravi kršćani.