Odrasla sam u Ancramu, gradiću u američkoj saveznoj državi New Yorku. U tom gradiću nije bilo gotovo ničeg osim mljekarskih farmi. Ustvari, ondje je bilo više krava nego ljudi.

Moja je obitelj išla u jedinu crkvu u gradu. Nedjeljom ujutro djed bi mi ulaštio cipele i potom bih krenula na vjeronauk noseći u ruci malu bijelu Bibliju koju mi je poklonila baka. Roditelji su mog brata, sestru i mene učili da marljivo radimo, da poštujemo svoje bližnje i pomažemo im te da budemo zahvalni za sve blagoslove koje imamo.

Kad sam odrasla, odselila sam se od kuće i postala učiteljica. Imala sam puno pitanja o Bogu i životu. Naprimjer, neki moji učenici bili su vrlo nadareni. Drugi nisu bili toliko nadareni, ali su bili jako marljivi. Neki su imali tjelesna oštećenja, dok su drugi bili odličnog fizičkog zdravlja. To mi se činilo nepravednim. Roditelji čija su djeca imala nesreću da budu u nečemu zakinuta znali su reći: “Bog je tako htio.” Pitala sam se zašto bi Bog želio da se neka djeca rode s oštećenjima. Uostalom, ona nisu nikome ništa skrivila.

Osim toga, često sam se pitala što trebam učiniti da moj život dobije dublji smisao. Imala sam osjećaj da mi godine brzo prolaze. Odrasla sam u skladnoj obitelji, pohađala dobre škole i radila posao koji sam voljela, ali kad sam razmišljala o nastavku svog života ništa nije imalo smisla. U najboljem slučaju mogla sam se nadati da ću se udati, imati lijep dom i djecu, nastaviti raditi svoj posao do mirovine i na koncu završiti u staračkom domu. Pitala sam se je li to doista sve što život pruža.

Jednog ljeta putovala sam Europom s nekolicinom svojih kolegica. Obišle smo Westminstersku opatiju u Londonu, crkvu Notre-Dame u Parizu, Vatikan i mnoge druge manje crkve. Kamo god bih došla, postavljala sam pitanja koja su me mučila. Kad sam se vratila kući u Sloatsburg, u američkoj saveznoj državi New Yorku, posjetila sam brojne crkve, ali  nigdje nisam pronašla odgovore s kojima bih bila zadovoljna.

Jednog dana pristupila mi je jedna 12-godišnja učenica i postavila mi tri pitanja. Najprije me upitala da li znam da je ona Jehovin svjedok. Rekla sam joj da znam. Zatim me upitala da li bih željela saznati nešto više o Jehovinim svjedocima. I na to sam joj pitanje odgovorila potvrdno. Na kraju me upitala gdje živim. Kad sam joj rekla svoju adresu, shvatile smo da živim u njenom susjedstvu. Tada nisam ni slutila da će mi ta tri pitanja zauvijek promijeniti život.

Ubrzo nakon toga dovezla se na svom biciklu do moje kuće i započela sa mnom biblijski tečaj. Postavila sam joj pitanja o kojima sam već razgovarala s mnogim svećenicima. Za razliku od njih ona mi je u mojoj vlastitoj Bibliji pokazala jasna i logična objašnjenja za koja nikad prije nisam čula.

Ono što sam naučila iz Biblije ispunilo me srećom i zadovoljstvom. Dojmile su me se riječi iz 1. Ivanove 5:19, koje glase: “Cijeli je svijet pod vlašću Zloga.” Kad sam saznala da je za svu tugu i bol koju vidimo oko sebe odgovoran Sotona, a ne Bog, te da će Bog uskoro popraviti svu štetu nanesenu ljudskom rodu, osjetila sam veliko olakšanje (Otkrivenje 21:3, 4). Uvjerila sam se da biblijska učenja imaju smisla kad ih netko dobro objasni. Mene je poučavala djevojčica koja je imala samo 12 godina, ali to mi nije smetalo. Shvatila sam da je istina uvijek istina, bez obzira na to iz čijih je usta čujemo.

Pa ipak, htjela sam vidjeti da li Jehovini svjedoci žive po onome što propovijedaju. Naprimjer, moja mlada učiteljica često je govorila da su pravi kršćani strpljivi i ljubazni (Galaćanima 5:22, 23). Odlučila sam je iskušati da vidim pokazuje li i ona te osobine. Jednog dana namjerno sam zakasnila na tečaj. Pitala sam se hoće li me čekati i hoće li se ljutiti zato što sam zakasnila. Kad sam se dovezla u svoje dvorište, vidjela sam kako me čeka na stepenicama pred kućom. Dotrčala je do mog automobila i rekla: “Baš sam htjela otići kući i reći mami da nazove bolnice i policiju da provjerimo je li sve u redu. Zabrinula sam se za vas jer vi nikada ne kasnite na tečaj!”

Jednom drugom prilikom postavila sam joj pitanje za koje sam pretpostavljala da je preteško za jednu 12-godišnju djevojčicu. Željela sam vidjeti hoće li jednostavno izmisliti nekakav odgovor. Kad sam joj postavila pitanje, ozbiljno me pogledala i rekla: “To je teško pitanje. Zapisat ću ga i pitati mamu i tatu.” I doista, kad je sljedeći put došla na tečaj, donijela je Stražarsku kulu u kojoj se nalazio odgovor na moje pitanje. Upravo me to privuklo Jehovinim svjedocima — njihove publikacije temelje se na Bibliji i u njima sam pronašla odgovore na sva svoja pitanja. Nastavila sam proučavati s tom djevojčicom i nakon godinu dana krstila sam se i postala Jehovin svjedok. *

Kad sam konačno dobila uvjerljive odgovore na svoja pitanja, željela sam o tome govoriti drugima (Matej 12:35). Međutim, mojoj se obitelji u početku nisu sviđala moja novostečena vjerovanja. No s vremenom su se smekšali. Majka je pretkraj života počela proučavati Bibliju. Premda nije poživjela dovoljno dugo da se krsti, sigurna sam da je u svom srcu odlučila služiti Jehovi.

Godine 1978. udala sam se za Eliasa Kazana, koji je također bio Jehovin svjedok. Godine 1981. počeli smo raditi u Betelu u Sjedinjenim Državama. * Nažalost, nakon samo četiri godine Elias je umro. Iako sam ostala udovica, nastavila sam raditi u Betelu. To mi je pomoglo da se zaokupim pozitivnim mislima i pružilo mi utjehu.

Godine 2006. udala sam se za Richarda Eldreda, koji je također radio u Betelu. Richard i ja još uvijek imamo čast ondje služiti. Otkad sam saznala istinu o Bogu ne samo da sam dobila odgovore koje sam tražila nego je moj život dobio pravi smisao. A sve to započelo je s tri pitanja koja mi je postavila jedna djevojčica.