1. (Uključujući uvod.) Gdje se uglavnom ispovijeda šintoizam, i kako ga ispovijedaju neki njegovi vjernici?

ŠINTOIZAM je pretežno japanska religija. Prema djelu Nihon Shukyo Jiten (Enciklopedija japanskih religija), “razvoj šintoizma tekao je gotovo identično s razvojem japanske nacionalne kulture; to je religijska kultura koja nikad nije postojala izvan okvira ovog naroda”. Međutim, japanski poslovni i kulturni utjecaji danas su toliko rašireni da bi nas doista trebalo zanimati koji su to religijski faktori oblikovali povijest Japana i osobnost Japanaca.

2. U kojoj mjeri šintoizam utječe na život japanskog naroda?

 ² Premda šintoizam u Japanu formalno ima preko 91 000 000 vjernika, što iznosi oko tri četvrtine japanske populacije, istraživanje pokazuje da ga samo 2 000 000 ljudi, odnosno 3 posto odraslih, smatra nečim vjerodostojnim. Međutim, Sugata Masaaki, koji se bavi proučavanjem šintoizma, kaže: “Šintoizam je tako nerazmrsivo utkan u strukturu japanske svakodnevice da ljudi jedva zamjećuju njegovu prisutnost. Za Japance je on manje religija a više sastavni dio prirodne okoline, poput zraka koji udišu.” Čak će i oni koji tvrde da su ravnodušni prema religiji kupiti šintoističke amulete za sigurnost u vožnji, obaviti vjenčanje prema šintoističkoj tradiciji i obilno trošiti novac tijekom godišnjih šintoističkih svetkovina.

3, 4. Zašto je japanska religija bila prozvana šinto?

³ Naziv “šinto” nastao je u šestom stoljeću n. e. da bi se domaću religiju razlikovalo od budizma, koji je prodirao u Japan. “Naravno, ‘religija Japanaca’ (...) postojala je već i prije dolaska budizma”, objašnjava Sachiya Hiro, izučavatelj japanskih religija, “no to je bila podsvjesna religija koja se sastojala od običaja i ‘pravila ponašanja’. Međutim, kad je došao budizam, ljudi su postali svjesni činjenice da ta pravila ponašanja tvore japansku religiju, drugačiju od budizma, kao strane religije.” A kako se ta japanska religija razvila?

⁴ Teško je odrediti točan datum pojave izvornog šintoizma, ili “religije Japanaca”. Kad se počelo s uzgojem riže na močvarnim poljima, kako to objašnjava Kodansha Encyclopedia of Japan, “močvarno poljodjelstvo zahtijevalo je dobro organizirane i stabilne zajednice, i tako su se razvili poljodjelski rituali, koji su kasnije odigrali jako važnu ulogu u šintoizmu”. Ljudi tih davnih doba vjerovali su u brojne bogove prirode i štovali ih.

5. (a) Kakvo je šintoističko gledište o mrtvima?(b) Kakvo je šintoističko gledište o mrtvima u usporedbi s gledištem Biblije?

⁵ Tu se nije radilo samo o štovanju već i o strahu od duša umrlih. Taj je strah doveo do rituala kojima se te duše trebalo umiriti. Kasnije su se ti rituali razvili u obožavanje duhova predaka. Prema šintoističkom vjerovanju, “umrla” duša još uvijek ima svoju osobnost te je neposredno nakon umiranja okaljana nečistoćom smrti. Kad ožalošćeni izvršavaju komemorativne  rituale, duša se čisti od svake zloće, te tako zadobiva miroljubiv i dobroćudan karakter. S vremenom se pretkov duh uzdiže na poziciju predačkog, ili zaštitničkog, božanstva. Dakle, ovdje vidimo da besmrtnost duše predstavlja fundamentalno vjerovanje još jedne religije, te da oblikuje stavove i postupke njenih vjernika (Psalam 146:4; Propovjednik 9:5, 6, 10).

6, 7. (a) Kako su šintoisti gledali na svoje bogove?(b) Što je šintai, i zašto je u šintoizmu važan? (Usporedi 2. Mojsijeva 20:4, 5; 3. Mojsijeva 26:1; 1. Korinćanima 8:5, 6.)

⁶ Bogove prirode i bogove predaka smatralo se duhovima koji ispunjavaju zrak i “plove” njime. Za vrijeme svetkovina ljudi su prizivali bogove da siđu na pojedina mjesta koja su za tu prigodu bila posvećena. Govorilo se da bogovi privremeno borave u predmetima obožavanja zvanim šintai, kao što su drveće, kamenje, ogledala i mačevi. Šamani, ili duhovni mediji, predvodili su u ritualima, dozivajući bogove.

 ⁷ Mjesta na koja su bogovi “silazili”, bila su prilikom svetkovina privremeno posvećivana, no s vremenom su dobila trajniji oblik. Ljudi su podignuli svetišta dobroćudnim bogovima koji su ih, kako se vjerovalo, blagosiljali. Isprva nisu izrađivali likove bogova, nego su obožavali šintai, u kojima su navodno obitavali duhovi bogova. Čak je i cijela planina, kao što je Fuji, mogla služiti kao šintai. S vremenom se broj bogova toliko povećao da su Japanci skovali izraz yaoyorozu-no-kami, koji doslovno znači  “osam milijuna bogova” (“kami” znači “bogovi” ili “božanstva”). Taj izraz danas zapravo znači “bezbroj bogova”, zato što broj božanstava u šintoizmu neprestano raste.

8. (a) Kako je, prema šintoističkom mitu, Amaterasu Omikami bila stvorena i kako je bila prisiljena davati svjetlo? (b) Kako je Amaterasu Omikami postala nacionalnim božanstvom, i na koji su način carevi bili povezani s njome?

⁸ Budući da su se šintoistički rituali koncentrirali oko samih svetišta, svaki je klan svom božanstvu zaštitniku podizao jedno. Međutim, kad je u sedmom stoljeću n. e. carska obitelj ujedinila naciju, ona je svoju boginju, božicu Sunca, Amaterasu Omikami, uzdigla na položaj nacionalnog božanstva i centralne figure među šintoističkim bogovima. (Vidi okvir na 191. stranici.) S vremenom se pojavio mit koji je govorio da je car izravni potomak božice Sunca. Da bi se utemeljilo to vjerovanje, u osmom stoljeću n. e. napisana su dva glavna šintoistička spisa, Kojiki i Nihon shoki. Koristeći se mitovima koji su carsku obitelj uzdizali kao potomke bogova, ove su knjige pripomogle učvršćivanju vrhovne vlasti careva.

9. (a) Zašto je jedan učenjak šintoizam nazvao religijom s mnogo “bez”? (b) Koliko je šintoizam strog u pogledu doktrina? (Usporedi Ivan 4:22-24.)

⁹ Međutim, ove dvije knjige šintoističke mitologije nije se smatralo nadahnutim spisima. Zanimljivo je da šintoizam nema poznatog osnivača niti neku svoju bibliju. “Šintoizam je religija s mnogo ‘bez’”, objašnjava Shouichi Saeki, izučavatelj šintoizma. “To je religija bez definiranih doktrina i bez iscrpne teologije. Praktički je bez ikakvih pravila kojih bi se trebalo pridržavati. (...) Iako sam odrastao u obitelji koja je obdržavala šintoističku tradiciju, ne sjećam se da sam ikad primio ozbiljno religijsko  obrazovanje.” (Naglašeno od nas.) Za šintoiste nisu važne ni doktrine, ni pravila, a često nije važno čak niti čemu se upućuje obožavanje. Jedan izučavatelj šintoizma kaže: “U svetištu je ponekad bio zamijenjen drugim čak i sam onaj bog kojem je to svetište i bilo posvećeno, a da ljudi koji su tamo vršili obožavanje i koji su se u tom  svetištu molili bogovima ponekad zamjenu nisu ni primijetili.”

10. Što šintoisti smatraju doista važnim?

¹⁰ A što onda šintoisti smatraju doista važnim? Jedna knjiga koja se bavi japanskom kulturom kaže: “Isprva su za šintoizam djela koja su promicala slogu i pristojan život male zajednice predstavljala ‘dobro’, dok su ona djela koja su to ometala predstavljala ‘zlo’.” Sklad s bogovima, prirodom i zajednicom smatralo se najvećom vrijednošću. Sve što je unosilo razdor u miroljubivi sklad zajednice predstavljalo je zlo, bez obzira na svoju moralnu vrijednost.

11. Koju ulogu igraju svetkovine u šintoističkom obožavanju i u svakodnevnom životu?

¹¹ Budući da šintoizam nema formalne doktrine ili formalnog učenja, on slogu zajednice promiče kroz rituale i svetkovine. “Ono što je u šintoizmu najvažnije”, objašnjava enciklopedija Nihon Shukyo Jiten, “jest svetkujemo li svetkovine ili ne.” (Vidi okvir na 193. stranici.) Zajedničko gošćenje na svetkovinama oko predačkih bogova doprinosilo je duhu suradnje među ljudima u zajednicama koje su se bavile uzgojem riže. Glavne su svetkovine i danas, kao i nekad, povezane s uzgojem riže. U proljeće seljani prizivaju “boga rižinih polja” da siđe u njihovo selo te mole za dobar urod. U jesen bogovima zahvaljuju za žetvu. Za vrijeme svetkovina svoje bogove nose uokolo na prenosivom svetištu mikoši te pomoću rižine rakije (sakea) i hrane ostvaruju zajedništvo s njima.

12. Koje se vrste obreda za očišćenje provode u šintoizmu, i u koju svrhu?

¹² Šintoisti ustvari vjeruju da se za postizanje jedinstva s bogovima moraju oprati i očistiti od sve svoje moralne nečistoće i grijeha. Zato ovdje na scenu stupaju rituali. Postoje  dva načina za očišćenje pojedinog čovjeka ili predmeta. Jedan je oharai a drugi je misogi. U ritualu oharai, šintoistički svećenik vrši očišćenje predmeta ili čovjeka mašući granom zimzelenog sakaki drveta kojoj je na vrhu pričvršćen papir ili lan, dok se u ritualu misogi koristi voda. Ti su obredi očišćenja šintoizmu toliko važni da jedan japanski autoritet kaže: “Sa sigurnošću se može reći da bez tih rituala šintoizam ne može opstati [kao religija].”

13, 14. Kako se šintoizam prilagodio drugim religijama?

¹³ Svetkovine i rituali ostali su sastavni dio šintoizma usprkos preobrazbi kroz koju je ta religija prošla tijekom godina. Kakvoj preobrazbi? Jedan izučavatelj šintoizma poistovjećuje promjene u toj religiji s presvlačenjem lutke. Kad je stigao budizam, šintoizam se obukao u budistička  učenja. Kad su ljudi trebali moralna mjerila, odjenuo je konfucijanizam. Šintoizam je pokazao krajnje veliku prilagodljivost.

¹⁴ Sinkretizam, ili prodiranje elemenata jedne religije u drugu religiju, šintoizam je doživio već u svojoj ranoj povijesti. Premda su se konfucijanizam i taoizam, u Japanu poznati kao “put yina i yanga”, infiltrirali u šinto religiju, budizam je predstavljao njenu glavnu primjesu.

15, 16. (a) Kako su šintoisti reagirali na budizam?(b) Kako je došlo do spajanja šintoizma i budizma?

¹⁵ Kad je preko Kine i Koreje budizam ušao u Japan, Japanci su svoje tradicionalne religijske običaje nazvali šinto, ili “put bogova”. Međutim, kad se pojavila ta nova religija, Japan je bio podijeljen pitanjem njenog prihvaćanja. Probudistički tabor uporno je tvrdio: ‘Sve susjedne zemlje ispovijedaju tu religiju. Zašto da Japan bude drugačiji?’ Antibudistička frakcija to je osporavala: ‘Budemo li obožavali tuđe bogove, izazvat ćemo gnjev svojih vlastitih.’ Nakon više decenija svađe, probudisti su pobijedili. Do kraja šestog stoljeća n. e., kad je princ Shōtoku prigrlio budizam, ta se nova religija čvrsto ukorijenila.

¹⁶ Kako se budizam širio u seoske zajednice, suočavao se s lokalnim šintoističkim božanstvima, koja su se uvukla u sve pore ljudskog života. Da bi koegzistirale, dvije su religije  morale načiniti kompromis. Budistički monasi koji su u planinama prakticirali samodisciplinu pripomogli su u spajanju dviju religija. Budući da se planine smatralo boravištima šintoističkih božanstava, askeza monaha koji su živjeli u planinama otvorila je put ideji da bi se budizam i šintoizam mogli pomiješati, a dovela je i do podizanja “hramova-svetišta”, nazvanih jinguji. * Kad je budizam preuzeo inicijativu u oblikovanju religijskih teorija, postupno je došlo do spajanja tih dviju religija.

17. (a) Što znači riječ kamikaze? (b) U kakvoj je vezi kamikaze s vjerovanjem da je Japan božanska država?

¹⁷ U međuvremenu je svoje korijene pustilo vjerovanje da je Japan božanska država. Kad su u 13. stoljeću Mongoli  napali Japan, pojavilo se vjerovanje u kamikaze, što doslovno znači “božanski vjetar”. Dva su puta Mongoli silnim brodovljem izvršili pohod na otok Kyushu, i oba su puta bili ometeni olujama. Japanci su te oluje, ili vjetrove (kaze), pripisali šintoističkim bogovima (kami), čiji je ugled time jako porastao.

18. Kako je šintoizam konkurirao drugim religijama?

¹⁸ Kako se šintoističkim božanstvima poklanjalo sve veće povjerenje, počelo ih se smatrati prabogovima, dok se na buddhe (“prosvijetljene”) i bodhisattve (one koji postaju buddhama i koji pomažu drugima postići prosvjetljenje; vidi stranice 137-8, 145-6) gledalo tek kao na privremene lokalne manifestacije božanstva. Kao rezultat ovog šintoističko-budističkog konflikta, razvile su se različite škole šintoizma. Neke su naglašavale budizam, druge su uzdizale šintoistički panteon, a ostale su koristile kasnije oblike konfucijanizma da bi dotjerale svoja učenja.

19. (a) Što je bio cilj zagovornikâ obnoviteljskog šintoizma? (b) Do kojeg su razmišljanja dovela učenja Norinage Motoorija? (c) Na što nas Bog poziva?

¹⁹ Nakon mnogih godina kompromitiranja, šintoistički teolozi došli su do zaključka da je njihova religija uprljana  kineskom religijskom mišlju. Stoga su inzistirali na povratku drevnoj japanskoj tradiciji. Tako je nastala nova škola šintoizma, poznata kao obnoviteljski šintoizam, s Norinagom Motoorijem (izgovara se Motóori), učenjakom iz 18. stoljeća, kao jednim od svojih najistaknutijih teologa. U potrazi za izvorištem japanske kulture, Motoori je proučavao klasična djela, osobito šintoističke spise Kojiki. Naučavao je superiornost božice Sunca Amaterasu Omikami, ali je uzrokovanje prirodnih pojava nejasno pripisao drugim bogovima. Pored toga, učio je da je božanska providnost nepredvidljiva, a ljudi bi pokazali nepoštivanje kad bi je nastojali razumjeti. Njegova osnovna zamisao bila je: Ne pitaj ništa i budi podložan božanskoj providnosti (Izaija 1:18, NW).

20, 21. (a) Kako je jedan šintoistički teolog pokušao iz šintoizma ukloniti “kineski” utjecaj? (b) Do kojeg je pokreta dovela Hiratina filozofija?

²⁰ Jedan od Norinaginih sljedbenika, Atsutane Hirata, produbio je njegovu ideju i pokušao iščistiti šintoizam, uklanjajući iz njega sve “kineske” utjecaje. Što je Hirata učinio? On je šintoizam spojio s otpadničkom “kršćanskom” teologijom! Boga Amenominakanushi-no-kami, spomenutog u spisu Kojiki, poistovjetio je s Bogom “kršćanstva” i opisao ga kao boga upravitelja svemira koji ima dva podređena boga, “Uzvišenog Stvoritelja (Takami-musubi) i Božansku Stvoriteljicu (Kami-musubi), koji čini se predstavljaju muški i ženski princip” (Religions in Japan). Da, on je od rimokatolicizma preuzeo učenje o trojedinom bogu, no ta doktrina nikad nije postala jednim od glavnih šintoističkih učenja. Međutim, time što je u šintoizam upleo takozvano kršćanstvo, Hirata je šintoističkom umu nakalemio “kršćanski” oblik monoteizma (Izaija 40:25, 26).

 ²¹ Hiratina teologija postala je temelj pokreta ‘štovanje cara’, koji je doveo do svrgavanja feudalnih vojnih diktatora, šoguna, i do obnove carske vladavine godine 1868. S uspostavom carske vlade, Hiratini učenici imenovani su vladinim povjerenicima za šintoizam, te su stajali na čelu pokreta koji je šintoizam pretvarao u državnu religiju. Pod tada novim ustavom, cara, kojeg se smatralo direktnim potomkom božice Sunca Amaterasu Omikami, držalo se za “svetog i nepovredivog”. On je tako postao vrhovnim bogom državnog šintoizma (Psalam 146:3-5).

22, 23. (a) Koja je dva edikta izdao car? (b) Zašto se te edikte smatralo svetima?

²² I dok je šintoizam imao svoje povijesne zapise, rituale i molitve u djelima Kojiki, Nihongi i Yengishiki, i državni je šintoizam trebao svoju svetu knjigu. Godine 1882. car Meiji izdao je Carski proglas vojnicima i mornarima. Budući da je Proglas došao od cara, Japanci su ga smatrali svetim pismom, i stoga je postao podlogom svakodnevne meditacije vojnika u oružanim snagama. Naglašavao je da je pojedinčeva dužnost plaćanja svojih dugova i izvršavanja obaveza prema caru-bogu iznad svih drugih dužnosti koje bi taj pojedinac mogao imati prema nekome drugom.

²³ Daljnji dodatak šintoističkom svetom pismu ugledao je svjetlo dana 30. listopada 1890, kad je car izdao Carski proglas o obrazovanju. On “nije samo položio temelje za školsko obrazovanje nego je praktički postao svetim pismom državnog šintoizma”, objašnjava Shigeyoshi Murakami, izučavatelj državnog šintoizma. Taj je proglas razjasnio da je “povijesni” odnos između mitskih carskih predaka i njihovih podanika temelj obrazovanja. Kako su Japanci gledali na te edikte?

24. (a) Iznesi primjer koji pokazuje kako su ljudi gledali na carske proglase? (b) Na koji je način državni šintoizam doveo do obožavanja cara?

 ²⁴ “Kad sam bila djevojčica, zamjenik ravnatelja [škole] znao je uzeti drvenu kutiju, podići je do visine očiju i onda je s puno poštovanja donijeti na katedru”, prisjeća se Asano Koshino. “Ravnatelj bi uzeo kutiju i izvukao svitak na kojem je bio napisan Carski proglas o obrazovanju. Dok se proglas čitao, morali smo ostati pognute glave sve dok nismo čuli zaključne riječi: ‘Ime Njegova Veličanstva i Njegov pečat.’ Proglas smo čuli toliko mnogo puta da smo ga znali od riječi do riječi.” Obrazovnim sistemom koji se temeljio na mitologiji, sve do 1945. cijelu se naciju navodilo na potpuno predanje caru. Državni šintoizam smatralo se nadreligijom, a ostalih 13 šintoističkih sekti koje su naučavale drugačije doktrine bilo je svrstano u ono što se nazivalo sektaškim šintoizmom.

25. Kako su Japanci gledali na svog cara?

²⁵ Državni šintoizam imao je i svog idola. “Svako jutro pljesnuo sam rukama prema Suncu, simbolu božice Amaterasu Omikami, te sam se tada licem okrenuo u smjeru istoka prema Carskoj palači i obožavao cara”, prisjeća se Masato, jedan stariji Japanac. Cara su njegovi podanici obožavali kao boga. Budući da je sišao s neba od božice Sunca, smatralo ga se i političkim i vjerskim suverenom. Jedan je japanski profesor rekao: “Car je bog koji se objavio u liku čovjeka. On je vidljivo Božanstvo.”

26. Koje je učenje proizišlo iz štovanja cara?

²⁶ Kao rezultat toga, razvilo se učenje da je “središte ovog vidljivog svijeta mikadova [careva] zemlja. Iz ovog središta moramo ovaj Veliki Duh proširiti diljem svijeta. (...)  Ekspanzija Velikog Japana diljem svijeta i uzdizanje cijelog svijeta u zemlju Bogova hitna je zadaća sadašnjice, a, pored toga, to je i naš vječni i nepromjenjivi cilj” (The Political Philosophy of Modern Shinto [Politička filozofija suvremenog šintoizma], napisao D. C. Holtom). Tamo Crkva nije bila odvojena od države!

27. Kako su militaristi iskoristili obožavanje japanskog cara?

²⁷ U svojoj knjizi Man’s Religions (Čovjekove religije) John B. Noss komentira: “Japanska vojska nije oklijevala iskoristiti ovo gledište. Ona je poruku o osvajanju kao svetoj misiji Japana učinila dijelom svoje ratne filozofije. U tim riječima jasno se vidi logičan ishod nacionalizma u koji su upletene sve vrednote jedne religije.” Kakvu li su samo tragediju poželi Japanci a i ostali narodi, tragediju kojoj je uglavnom uzrok bio šintoistički mit o božanstvenosti cara i uplitanje religije u nacionalizam!

28. Koju je ulogu šintoizam odigrao u japanskim ratnim aktivnostima?

²⁸ Općenito govoreći, Japanci nisu imali alternativu, već su morali obožavati cara pod državnim šintoizmom i njegovim imperijalnim sistemom. Učenje Norinage Motoorija ‘Ne pitaj ništa, nego se podloži božanskoj providnosti’ prodrlo je u japansko razmišljanje i zavladalo njime. Do 1941. cijela je nacija pod zastavom državnog šintoizma i u predanosti “živom bogočovjeku” bila mobilizirana za ratne aktivnosti povezane s drugim svjetskim ratom. ‘Japan je božanska država’, razmišljali su ljudi, ‘a kamikaze, božanski vjetar, zapuhat će kad nastupi kriza.’ Vojnici i njihove obitelji molili su svoje zaštitničke bogove za uspjeh u ratu.

29. Što je dovelo do toga da su nakon drugog svjetskog rata mnogi izgubili vjeru?

²⁹ Kad je 1945. “božanska” država bila poražena dvostrukim  udarcem atomskog istrebljenja Hirošime i velikog dijela Nagasakija, šintoizam se suočio s ozbiljnom krizom. Navodno nepovredivi božanski vladar Hirohito preko noći je postao ništa drugo do poraženi ljudski car. Vjera Japanaca bila je razorena. Kamikaze je iznevjerio naciju. Enciklopedija Nihon Shukyo Jiten kaže: “Jedan od razloga bilo je razočaranje nacije time što je bila izdana. (...) Što je još gore, šintoistički svijet nije pružio nikakvo religijski napredno i prikladno objašnjenje za sumnje koje su bile posljedica [poraza]. Tako je nezrela reakcija u pogledu religije ‘Ne postoji ni bog ni Buddha’ postala općeprihvaćenim trendom.”

30. (a) Koju pouku možemo izvući iz iskustva kroz koje je šintoizam prošao u drugom svjetskom ratu? (b) Zašto je za nas od životne važnosti da s obzirom na svoje obožavanje koristimo razum?

³⁰ Put kojim je išao državni šintoizam naglašava potrebu da svaki pojedinac istraži vjerovanja koja prema tradiciji slijedi. Podupirući militarizam, šintoisti su možda i  tražili put do sloge sa svojim japanskim susjedima. To, naravno, nije doprinijelo svjetskoj slozi, a niti je pogibija hranitelja njihovih obitelji i mladićâ pridonijela obiteljskoj slozi. Prije nego što nekome posvetimo svoj život, moramo dobro promisliti kome se i u koju svrhu predajemo. “Zaklinjem vas”, rekao je jedan kršćanski učitelj Rimljanima koji su ranije bili predani obožavanju cara, “da prinesete svoje osobe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu — kao svoje razumno bogoštovlje.” Isto tako kao što su rimski kršćani pri izabiranju kome će se predati morali koristiti svoj razum, tako je i za nas važno da upotrijebimo razum kako bismo odredili koga ćemo obožavati (Rimljanima 12:1, 2, Ra).

31. (a) Čime se zadovoljavala većina šintoističkih vjernika? (b) Na koje pitanje treba odgovoriti?

³¹ Općenito govoreći, za šintoiste važan faktor u njihovoj religiji nije bila specifična identifikacija jednog boga. “Običnom je narodu”, kaže Hidenori Tsuji, predavač japanske religijske povijesti, “bilo svejedno radi li se o bogovima ili o buddhama. Bili to bogovi ili buddhe, tako dugo dok su slušali molitve za dobar urod, uklanjanje bolesti i sigurnost obitelji, to je ljudima bilo dovoljno.” No je li to ljude dovelo istinitome Bogu i njegovom blagoslovu? Odgovor povijesti sasvim je jasan.

32. O čemu će biti riječi u našem sljedećem poglavlju?

³² U svojoj potrazi za bogom, šintoisti su, temeljeći svoja vjerovanja na mitologiji, pukog čovjeka, svog cara, pretvorili u boga, takozvanog potomka božice Sunca Amaterasu Omikami. No, tisućama godina prije nego se šintoizam pojavio, istiniti se Bog otkrio u Mezopotamiji jednom Semitu, čovjeku vjere. Naše sljedeće poglavlje raspravljat će o tom značajnom događaju i o njegovom ishodu.