1. (a) Zašto je povijest nazovikršćanstva izazvala kod nekih ozbiljne sumnje u pogledu kršćanstva? (b) Kakvu smo razliku načinili između nazovikršćanstva i kršćanstva?

POVIJEST nazovikršćanstva *, s njegovim ratovima, inkvizicijama, križarskim pohodima i vjerskim licemjerstvom, nije pripomogla ideji kršćanstva. Bogobojazni muslimani i drugi ukazuju na moralnu pokvarenost i dekadenciju zapadnog, “kršćanskog” svijeta kao na temelj svog odbacivanja kršćanstva. Uistinu, takozvane kršćanske nacije izgubile su moralno kormilo, te su pretrpjele brodolom na stijenama bezvjerstva, pohlepe i ugađanja vlastitim sklonostima.

2, 3. (a) Koja suprotnost postoji između vladanja prvih kršćana i vladanja ljudi u današnjem nazovikršćanstvu? (b) Na koja pitanja treba odgovoriti?

 ² Da su mjerila izvornog kršćanstva bila drugačija od popustljivih moralnih mjerila današnjice potvrdila je i profesorica Elaine Pagels u svojoj knjizi Adam, Eve, and the Serpent (Adam, Eva i zmija), u kojoj je napisala: “U prva četiri stoljeća mnogi su se kršćani dičili svojom spolnom uzdržljivošću; izbjegavali su poligamiju a često i razvod, koje je židovska tradicija dopuštala; također su se zgražali nad vanbračnim seksualnim postupcima, koje su njihovi poganski suvremenici naširoko prihvaćali, postupcima poput prostitucije i homoseksualnosti.”

³ Dakle, s pravom se možemo upitati: Je li povijest nazovikršćanstva i njegovo današnje moralno stanje pravi odraz učenja Isusa Krista? Kakav je čovjek bio Isus? Je li pomogao čovječanstvu da se približi Bogu? Je li on bio Mesija kojeg je obećavalo hebrejsko proročanstvo? To su neka od pitanja koja ćemo razmotriti u ovom poglavlju.

4. Koju smo izrazitu razliku tijekom dosadašnjeg proučavanja uočili između kršćanstva i njegovih korijena s jedne strane, te između ostalih velikih religija svijeta s druge strane?

⁴ U prethodnim smo poglavljima vidjeli da je mitologija igrala važnu ulogu u gotovo svim velikim religijama svijeta. S druge strane, kad smo u prošlom poglavlju pažnju posvetili korijenima judaizma, nismo započeli s mitom, nego s povijesnom zbiljom, s Abrahamom, njegovim precima i njegovim potomcima. A u slučaju kršćanstva i njegovog osnivača, Isusa, isto ćemo tako  započeti, ne s mitologijom, nego s povijesnom ličnošću. (Vidi okvir na 237. stranici.)

5. (a) Koja je tri dokaza Isus imao kako bi potvrdio da je on obećano ‘sjeme’ Abrahamovo? (b) Tko je napisao Kršćanska grčka pisma?

⁵ Uvodni redak Kršćanskih grčkih pisama, općenito poznatih pod nazivom Novi zavjet (vidi okvir na 241. stranici), kaže: “Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova” (Matej 1:1, St). Je li to prazna tvrdnja Mateja, bivšeg židovskog poreznika te bliskog Isusovog učenika i biografa? Ne. Daljnjih 16 redaka navode lozu Abrahamovih potomaka sve do Jakova, koji “rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist”. Dakle, Isus je zaista bio potomak Abrahama, Jude i Davida te je kao takav imao tri dokaza da je on ‘sjeme’ prorečeno u 1. Mojsijevoj 3:15 i ‘sjeme’ Abrahamovo (1. Mojsijeva 22:18; 49:10; 1. Dnevnika 17:11).

6, 7. Zašto je bilo značajno mjesto Isusovog rođenja?

⁶ Daljnji dokaz da je on Mesijansko Sjeme bilo bi mjesto njegovog rođenja. Gdje je Isus rođen? Matej nas izvještava da je Isus rođen “u Betlemu Judinu, za vremena cara Iruda” (Matej 2:1). Izvještaj liječnika Luke potvrđuje tu činjenicu, pružajući nam informacije o Isusovom budućem poočimu: “Tad podje i Josip iz Galileje iz grada Nazareta u Judeju u grad Davidov koji se zvaše Betlem, jer on bijaše iz doma i plemena Davidova, da se prepiše s Marijom, isprošenom za njega ženom, koja bješe trudna” (Luka 2:4, 5).

⁷ Zašto je bilo važno da se Isus rodi baš u Betlehemu, a ne u Nazaretu ili u nekom drugom gradu? Zbog  proročanstva koje je u osmom stoljeću pr. n. e. izrekao hebrejski prorok Mihej: “A ti, Betleme Efrato, ako i jesi najmanji medju tisućama Judinijem, iz tebe će mi izaći koji će biti gospodar u Izraelu, kojemu su izlasci od početka, od vječnijeh vremena” (Mihej 5:2). Dakle, mjesto Isusovog rođenja predstavlja daljnji dokaz da je on obećano Sjeme i Mesija (Ivan 7:42).

8. Navedi neka proročanstva koja je Isus ispunio.

⁸ Zapravo, Isus je ispunio i mnoga druga proročanstva iz Hebrejskih pisama, potvrđujući tako da ima sve dokaze da je obećani Mesija. Neke od njih mogao bi provjeriti u Bibliji. (Vidi okvir na 245. stranici.) * No razmotrimo sada ukratko Isusovu poruku i njegovu službu.

9. (a) Kako je Isus započeo sa svojom javnom službom? (b) Kako znamo da je Isus imao Božje priznanje?

⁹ Biblijski izvještaj kaže da je Isus bio odgajan kao običan židovski mladić svog vremena, da je posjećivao mjesnu sinagogu i hram u Jeruzalemu (Luka 2:41-52). Kad je dostigao dob od 30 godina, započeo je s javnom službom. Najprije je otišao svom bratiću Ivanu, koji je u Jordanu krštavao Židove, čime se simboliziralo njihovo pokajanje. Lukin izvještaj kaže: “A kad se krsti sav narod, i Isus pošto se krsti i moljaše se Bogu, otvori se nebo, i sidje nanj Duh sveti u tjelesnome obliku kao golub, i ču se glas s neba govoreći: ti si sin moj ljubazni, ti si po mojoj volji” (Luka 3:21-23; Ivan 1:32-34).

10, 11. (a) Koje su neke od karakteristika Isusovih metoda propovijedanja i poučavanja? (b) Kako je Isus ukazao na važnost imena svog Oca?

 ¹⁰ U točno određeno vrijeme Isus je kao pomazani Sin Božji započeo sa službom. Prolazio je diljem Galileje i Judeje propovijedajući poruku o Kraljevstvu Božjem i čineći čuda, primjerice liječenje bolesnih. Nije prihvaćao da mu se za to plati i nije težio za bogatstvom i samouzvisivanjem. Ustvari, rekao je da davanje donosi više sreće negoli primanje. Također je svoje učenike poučavao kako da propovijedaju (Matej 8:20; 10:7-13; Djela apostolska 20:35).

¹¹ Kad analiziramo Isusovu poruku i metode koje je koristio pri poučavanju, uviđamo izrazitu razliku između njegova stila i stila mnogih propovjednika nazovikršćanstva. On nije manipulirao masama, služeći se jeftinom emocionalnošću ili plašeći ljude paklenom vatrom. Nasuprot tome, Isus je jednostavnom logikom i parabolama, odnosno usporedbama, uzetim iz svakodnevnog života apelirao na srce i um. Njegova čuvena Propovijed na gori istaknut je primjer njegovog učenja i njegovih metoda poučavanja. U toj je propovijedi sadržana Isusova uzor-molitva, u kojoj je on jasno ukazao na kršćanske prioritete time što je posvećenje Božjeg imena stavio na prvo mjesto. (Vidi okvir na 258. i 259. stranici; Matej 5:1–7:29; 13:3-53; Luka 6:17-49.)

12. (a) Kako je Isus u svom poučavanju i u svojim djelima pokazivao ljubav? (b) Po čemu bi svijet bio drugačiji ako bi se uistinu prakticirala kršćanska ljubav?

¹² U ophođenju sa svojim sljedbenicima i s javnošću općenito Isus je pokazivao ljubav i suosjećanje (Marko  6:30-34). Dok je propovijedao poruku o Božjem Kraljevstvu, i sam je pokazivao ljubav i poniznost. Stoga je u zadnjim satima svog života s pravom mogao svojim učenicima reći: “Novu vam zapovijest dajem da ljubite jedan drugoga, kao što ja vas ljubih, da se i vi ljubite medju sobom. Po tom će svi poznati da ste moji učenici ako uzimate ljubav medju sobom” (Ivan 13:34, 35). Dakle, bit kršćanstva u praksi je pokazivanje samopožrtvovne principijelne ljubavi (Matej 22:37-40). To u praksi znači da bi kršćanin morao ljubiti čak i svoje neprijatelje, iako možda mrzi njihova zla djela (Luka 6:27-31). Razmisli o tome na trenutak. Kako li bi svijet bio drugačiji kad bi svatko odista pokazivao taj oblik ljubavi! (Rimljanima 12:17-21; 13:8-10).

13. Po čemu se Isusovo učenje razlikovalo od učenja Konfucija, Lao-tzua i Buddhe?

¹³ Ipak, ono što je Isus naučavao bilo je nešto daleko više od etike ili filozofije, kao što su to naučavali Konfucije i Lao-tzu. Osim toga, Isus nije poput Buddhe naučavao da pojedinac može, idući putem znanja i prosvjetljenja, vlastitim naporima postići spasenje. Umjesto toga, ukazivao je na Boga kao na izvor spasenja, rekavši: “Jer Bogu tako omilje svijet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da ni jedan koji vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni. Jer Bog ne posla sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spase krozanj” (Ivan 3:16, 17).

14. Zašto je Isus mogao reći: “Ja sam put i istina i život”?

¹⁴ Manifestirajući ljubav svog Oca u svojim vlastitim riječima i djelima, Isus je ljude približio Bogu. To je jedan od razloga zbog kojih je mogao reći: “Ja sam put i  istina i život; niko ne će doći k ocu do kroza me. (...) Koji vidje mene, vidje oca; pa kako ti govoriš: pokaži nam oca? Zar ne vjeruješ da sam ja u ocu i otac u meni? Riječi koje vam ja govorim ne govorim od sebe; nego otac koji stoji u meni on tvori djela. (...) Čuste da vam ja kazah: idem, i doći ću k vama. Kad biste imali ljubav k meni, onda biste se obradovali što rekoh: idem k ocu; jer je otac moj veći od mene” (Ivan 14:6-28). Da, Isus je bio “put i istina i život” zato što je ondašnji židovski narod vodio nazad k svome Ocu, njihovom pravom Bogu, Jehovi. Dakle, s Isusom je potraga čovječanstva za Bogom iznenada dobila nov poticaj jer je Bog, u svojoj vrhunskoj ljubavi, na Zemlju poslao Isusa kao svjetionik svjetla i istine da bi on ljude doveo k Ocu (Ivan 1:9-14; 6:44; 8:31, 32).

15. (a) Što moramo činiti da bismo pronašli Boga? (b) Koji dokaz Božje ljubavi postoji ovdje na Zemlji?

¹⁵ Na temelju Isusove službe i njegovog primjera, misionar Pavao mogao je u jedno kasnije vrijeme reći Grcima u Ateni: “I učinio je [Bog] da od jedne krvi sav rod čovječij živi po svemu licu zemaljskome, i postavio je naprijed odredjena vremena i medje njihovoga življenja: da traže Gospodina, ne bi li ga barem opipali i našli, premda nije daleko ni od jednoga nas; jer kroz njega živimo, i mičemo se, i jesmo” (Djela apostolska 17:26-28). Da, Boga se može naći ako je osoba spremna uložiti napor da bi ga potražila (Matej 7:7, 8). Bog je sebe  i svoju ljubav manifestirao u tome što je opremio Zemlju, koja podržava naizgled bezbrojne životne vrste. On cijelom čovječanstvu, i pravednima i nepravednima, pruža sve što je potrebno. Također je čovječanstvu dao svoju pisanu Riječ, Bibliju, te je poslao svog Sina kao otkupnu žrtvu. * Povrh toga, Bog ljudima pruža pomoć koju oni trebaju da bi našli put do njega (Matej 5:43-45; Djela apostolska 14:16, 17; Rimljanima 3:23-26).

16, 17. Kako se mora pokazivati prava kršćanska ljubav?

¹⁶ Naravno, kršćansku ljubav treba pokazivati ne samo riječima nego, što je još važnije, djelima. Zbog toga je apostol Pavao napisao: “Ljubav dugo trpi, milokrvna je; ljubav ne zavidi; ljubav se ne veliča, ne nadima se, ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne srdi se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi. Ljubav nikad ne prestaje” (1. Korinćanima 13:4-8).

¹⁷ Isus je također jasno pokazao koliko je važno objavljivati Kraljevstvo nebesko — Božju vladavinu nad podložnim čovječanstvom (Matej 10:7; Marko 13:10).

18. (a) Što je istaknuto u Isusovoj Propovijedi na gori? (b) Koju odgovornost ima svaki kršćanin? (c) Kako je Isus svoje učenike pripremio za službu, i koju su poruku trebali propovijedati?

¹⁸ U svojoj Propovijedi na gori, Isus je mnoštvima objasnio da imaju odgovornost prosvjetljivati druge svojim riječima i djelima. Rekao je: “Vi ste vidjelo svijetu; ne može se grad sakriti kad na gori stoji. Niti se užiže svijeća i meće pod sud nego na svijetnjak, te svijetli  svima koji su u kući. Tako da se svijetli vaše vidjelo pred ljudima, da vide vaša dobra djela, i slave oca vašega koji je na nebesima” (Matej 5:14-16). Isus je obučavao svoje učenike da bi kao putujući propovjednici bili osposobljeni propovijedati i poučavati na svojim putovanjima. A kakva je trebala biti njihova poruka? To je trebala biti ista ona poruka koju je i sam Isus propovijedao, Kraljevstvo Božje, koje će u pravednosti vladati Zemljom. Isus je to jednom prigodom objasnio: “I drugijem gradovima treba mi propovjediti evangjelje o carstvu Božijemu; jer sam na to poslan” (Luka 4:43; 8:1; 10:1-12). Također je rekao da će dio znaka koji će obilježavati posljednje dane biti sljedeće: “I propovijediće se ovo evangjelje o carstvu po svemu svijetu za svjedočanstvo svijem narodima. I tada će doći pošljedak” (Matej 24:3-14).

19, 20. (a) Zašto je pravo kršćanstvo oduvijek predstavljalo aktivnu, propovjedničku religiju? (b) Koja osnovna pitanja sada zahtijevaju odgovore?

¹⁹ Godine 33. n. e., prije nego što je konačno uzašao na nebo, uskrsnuli je Isus poučio svoje učenike: “Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji. Idite dakle i naučite sve narode krsteći ih u ime oca i sina i svetoga Duha, učeći ih da sve drže što sam vam zapovijedao; i evo ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka” (Matej 28:18-20). To je jedan od razloga zašto je kršćanstvo od samog svog početka predstavljalo aktivnu, prozelitsku religiju koja je izazivala gnjev i ljubomoru kod sljedbenika tada prevladavajućih grčkih i rimskih religija, što su se bazirale na mitologiji. Proganjanje Pavla u Efezu jasno ilustrira tu činjenicu (Djela apostolska 19:23-40).

 ²⁰ Sada se nameću pitanja: Što je poruka o Božjem Kraljevstvu govorila u pogledu mrtvih? Kakvu je nadu za mrtve Krist propovijedao? Je li “besmrtnim dušama” svojih vjernika nudio spas od “paklene vatre”? Ili je nudio nešto drugo? (Matej 4:17).

21, 22. (a) S čime je Isus usporedio stanje umrlog Lazara, i zašto? (b) Koju je nadu Marta gajila u pogledu svog umrlog brata?

²¹ Najjasniji uvid u nadu koju je Isus propovijedao možda se može dobiti na osnovi onoga što je on rekao i učinio kad je umro njegov prijatelj Lazar. Kako je Isus gledao na tu smrt? Krenuvši prema Lazarovom domu, Isus je svojim učenicima rekao: “Lazar, naš prijatelj, zaspa; nego idem da ga probudim” (Ivan 11:11). Isus je stanje umrlog Lazara usporedio sa snom. U dubokom snu nismo svjesni ničega, što je u skladu s hebrejskom izrekom u Propovjedniku 9:5: “Jer živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa.”

²² Premda je Lazar bio mrtav četiri dana, zapažamo da Isus ništa nije rekao o tome da je Lazarova duša na nebu, u paklu ili u čistilištu! Kad mu je Lazarova sestra Marta izišla u susret po njegovu dolasku u Betaniju, rekao joj je: “Brat će tvoj ustati.” Kako je ona odgovorila? Je li rekla da je on već na nebu? Marta je odvratila: “Znam da će ustati o uskrsenju, u pošljednji dan.” To sasvim jasno pokazuje da je u to vrijeme židovska nada bila uskrsnuće, povratak u život ovdje na Zemlji (Ivan 11:23, 24, 38, 39).

23. Koje je čudo učinio Isus, i kako je to utjecalo na promatrače?

²³ Isus je odgovorio: “Ja sam uskrsenje i život: koji vjeruje mene ako i umre življeće. I ni jedan koji živi i vjeruje  mene ne će umrijeti u vijek. Vjeruješ li ovo?” (Ivan 11:25, 26). Da bi dokazao tu tvrdnju, Isus je otišao do spilje u kojoj je Lazar bio sahranjen te ga je dozvao u život pred očima njegovih sestara, Marije i Marte, te prisutnih susjeda. Izvještaj nadalje kaže: “Onda mnogi od Židova koji bijahu došli k Mariji i vidješe šta učini Isus, vjerovaše ga. (...) A narod svjedočaše koji bješe prije s njim kad Lazara izazva iz groba i podiže ga iz mrtvijeh” (Ivan 11:45; 12:17). Oni su svojim očima vidjeli čudo, pa su vjerovali u njegovu istinitost i svjedočili za nju. I Isusovi su religiozni protivnici sasvim sigurno vjerovali u taj događaj, jer izvještaj kaže da su se glavari svećenički i farizeji urotili da ubiju Isusa, zato što, kako su rekli: “Čovjek ovaj čini mnoga čudesa” (Ivan 11:30-53).

24. (a) Gdje je Lazar bio tokom četiri dana? (b) Što Biblija kaže o besmrtnosti?

²⁴ Kamo je Lazar bio otišao tijekom četiri dana svoje smrti? Nikamo. Bio je bez svijesti, uspavan u grobu čekajući uskrsnuće. Isus ga je blagoslovio čudesno ga podigavši iz mrtvih. No prema Ivanovom izvještaju, Lazar ništa nije rekao o tome da je tokom ta četiri dana bio na nebu, u paklu ili u čistilištu. Zašto nije ništa rekao? Jednostavno rečeno, zato što nije imao besmrtnu dušu koja bi mogla putovati na takva mjesta * (Job 36:14; Ezehijel 18:4).

25. (a) O čemu Biblija govori kad spominje vječni život? (b) O čemu ovisi dolazak Božjeg obećanog Kraljevstva?

 ²⁵ Dakle, kad je Isus govorio o vječnom životu, ukazivao je ili na nebeski život preobraženih besmrtnih duhovnih suvladara s njim u njegovom Kraljevstvu, ili je ukazivao na vječni život ljudi na rajskoj Zemlji pod  vladavinom tog Kraljevstva * (Luka 23:43, NW; Ivan 17:3). Prema Božjem obećanju, njegovo figurativno boravljenje na Zemlji s poslušnim čovječanstvom, Zemlji će donijeti obilne blagoslove. Sve to, naravno, ovisi o tome je li Isus doista bio poslan i priznat od Boga (Luka 22:28-30; Titu 1:1, 2; Otkrivenje 21:1-4).

26. Koji se značajan događaj odigrao u prisutnosti učenikâ Petra, Jakova i Ivana?

²⁶ Kako znamo da je Isus imao Božje priznanje? Kao prvo, prilikom Isusovog krštenja s neba se čuo glas koji je govorio: “Ovo je sin moj ljubazni koji je po mojoj volji” (Matej 3:17). Kasnije je ovo priznanje potvrđeno pred drugim svjedocima. Učenici Petar, Jakov i Ivan, bivši ribari iz Galileje, krenuli su s Isusom na visoku planinu (vjerojatno Hermon, visok 2 814 metara). Tamo se pred njihovim očima desilo nešto značajno: “I preobrazi se [Isus] pred njima, i zasija se lice njegovo kao sunce a haljine njegove postadoše bijele kao svijet. I gle, ukazaše im se Mojsije i Ilija, koji s njim govorahu. (...) I gle, glas iz oblaka govoreći: ovo je sin moj ljubazni, koji je po mojoj volji; njega poslušajte. I čuvši učenici padoše ničice i uplašiše se vrlo” (Matej 17:1-6; Luka 9:28-36).

27. (a) Kako je preobraženje utjecalo na učenike? (b) Kako znamo da Isus nije mit?

²⁷ Ova čujna i vidna Božja potvrda silno je ojačala Petrovu vjeru, jer je on kasnije napisao: “Jer vam ne pokazasmo sile i dolaska Gospodina našega Isu[sa Kri]sta po pripovijetkama mudro izmišljenijem [grčki: mýthois,  mitovima], nego smo sami vidjeli slavu njegovu. Jer on primi od Boga oca čast i slavu kad dodje k njemu takovi glas: ovo je sin moj ljubazni, koji je po mojoj volji. I ovaj glas mi čusmo gdje sidje s neba kad bijasmo s njim na svetoj gori” (2. Petrova 1:16-18). Židovski učenici Petar, Jakov i Ivan stvarno su vidjeli čudo Isusovog preobraženja i čuli s neba Božji glas priznanja. Njihova  se vjera temeljila na stvarnosti koju su vidjeli i čuli, a ne na mitologiji ili na ‘židovskim bajkama’. (Vidi okvir na 237. stranici; Matej 17:9; Titu 1:13, 14, St.) *

28. Za što je Isus 33. n. e. bio lažno optužen?

²⁸ Godine 33. n. e. Isus je bio uhapšen i mučen pred židovskim vjerskim vlastima, bivajući lažno optužen za bogohulstvo zato što se nazvao Sinom Božjim (Matej 26:3, 4, 59-67). Budući da su ti Židovi očito željeli da ga rimske svjetovne vlasti pogube, poslali su ga Pilatu i ponovno lažno optužili, ovaj put za zabranjivanje plaćanja poreza cezaru i zato što je govorio da je on kralj (Marko 12:14-17; Luka 23:1-11; Ivan 18:28-31).

29. Kako je Isus umro?

²⁹ Nakon što je Isus bio slan od jednog do drugog vladara, rimski je namjesnik Poncije Pilat na inzistiranje vjerski motivirane svjetine krenuo linijom manjeg otpora i osudio Isusa na smrt. Tako je Isus sramotno umro na stupu, a njegovo je tijelo bilo položeno u grob. No za tri dana desilo se nešto što je neutješne Isusove učenike pretvorilo u radosne vjernike i revne evangelizatore (Ivan 19:16-22; Galaćanima 3:13).

30. Koje su korake poduzeli religiozni vođe da bi spriječili prijevaru?

³⁰ Religiozni su vođe očekivali da će Isusovi sljedbenici pribjeći prijevari, pa su zato Pilatu uputili sljedeću molbu: “Gospodaru! mi se opomenusmo da ovaj laža kaza još za života: poslije tri dana ustaću. Za to zapovjedi  da se utvrdi grob do trećega dana da ne dodju kako učenici njegovi noću i da ga ne ukradu i ne kažu narodu: usta iz mrtvijeh; i biće pošljednja prijevara gora od prve. Reče im Pilat: evo vam straže, pa idite utvrdite kako znate. A oni otišavši sa stražom utvrdiše grob, i zapečatiše kamen” (Matej 27:62-66). Koliko se sigurnim to pokazalo?

31. Što se dogodilo kad su vjerne žene otišle do Isusovog groba?

³¹ Trećeg dana po Isusovoj smrti, tri su žene otišle na grob da bi namazale tijelo mirišljavim uljem. Što su tamo zatekle? “I vrlo rano u prvi dan nedjelje dodjoše na grob oko sunčanoga rodjaja. I govorahu medju sobom: ko će nam odvaliti kamen od vrata grobnijeh? I pogledavši vidješe da kamen bješe odvaljen: jer bješe vrlo veliki. I ušavši u grob vidješe mladića obučena u bijelu haljinu gdje sjedi s desne strane; i uplašiše se. A on im reče: ne plašite se, Isusa tražite Nazaranina raspetoga; usta, nije ovdje, evo mjesto gdje ga metnuše. Nego idite kažite učenicima njegovijem i Petru da pred vama otide u Galileju, tamo ćete ga vidjeti, kao što vam reče” (Marko 16:1-7; Luka 24:1-12). Usprkos specijalnoj straži koju su postavili religiozni vođe, Isusa je njegov Otac ipak uskrsnuo. Je li to mit ili povijesna činjenica?

32. Koje je čvrste razloge Pavao imao za vjerovanje da je Isus uskrsnuo?

³² Oko 22 godine nakon ovog događaja, Pavao, bivši progonitelj kršćana, pisao je i objasnio kako je počeo vjerovati da je Krist bio uskrsnut: “Jer vam najprije predadoh što i primih da Kr[i]st umrije za grijehe naše, po pismu, i da bi ukopan, i da usta treći dan, po pismu, i da se javi Cefi, po tom jedanaestorici apostola; a po tom ga vidješe  jednom više od pet stotina braće, od kojijeh mnogi žive i sad, a neki i pomriješe; a po tom se javi Jakovu, pa onda svima apostolima” (1. Korinćanima 15:3-7). Da, Pavao je mogao na temelju činjenica riskirati svoj život za ideju uskrsnulog Isusa, a te su činjenice uključivale svjedočanstvo otprilike 500 očevidaca koji su uskrsnulog Isusa osobno vidjeli! (Rimljanima 1:1-4). Pavao je znao da je Isus bio uskrsnut, a imao je još i jedan snažniji razlog da to kaže, kao što je dalje objasnio: “A poslije sviju javi se i meni, kao kakom nedonoščetu” (1. Korinćanima 15:8, 9; Djela apostolska 9:1-19).

33. Zašto su prvi kršćani bili spremni postati mučenicima za svoju vjeru?

³³ Rani su kršćani bili spremni kao mučenici umrijeti u rimskim arenama. Zašto? Zato što su znali da se njihova vjera temelji na povijesnim činjenicama, a ne na mitovima. Činjenice su bile da je Isus bio Krist, ili Mesija, obećan u proročanstvu i da ga je na Zemlju poslao Bog, da je primio Božje priznanje, da je umro na stupu kao Božji besprijekorni Sin te da je bio uskrsnut iz mrtvih (1. Petrova 1:3, 4).

34. Zašto je, prema riječima apostola Pavla, Isusovo uskrsnuće tako bitno za kršćansku vjeru?

³⁴ Preporučujemo ti da pročitaš cijelo to 15. poglavlje Pavlovog prvog pisma Korinćanima kako bi razumio u što je Pavao vjerovao po pitanju uskrsnuća i zašto je to bitno za kršćansku vjeru. Bit njegove poruke izražena je u ovim riječima: “Ali sad, Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvenac umrlih. Budući da je po čovjeku [Adamu] došla smrt, po Čovjeku dolazi i uskrsnuće mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti” (1. Korinćanima 15:20-22, St).

35. Koje je blagoslove Bog obećao za Zemlju i čovječanstvo? (Izaija 65:17-25).

 ³⁵ Uskrsnuće Krista Isusa poslužilo je na taj način u naumu iz kojeg će korist konačno izvući čitavo čovječanstvo. * Ono je također Isusu otvorilo put za ispunjavanje ostalih mesijanskih proročanstava. Njegova pravedna vladavina mora se uskoro s neba proširiti na očišćenu Zemlju. Tada će nastati ono što Biblija opisuje kao ‘novo nebo i novu zemlju’ kad će Bog “otrti svaku suzu od očiju njihovijeh, i smrti ne će biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti ne će biti više; jer prvo prodje” (Otkrivenje 21:1-4).

36. Što se dogodilo na Pentekost 33. n. e., i s kakvim rezultatom?

³⁶ Ubrzo nakon Isusove smrti i uskrsnuća desilo se daljnje čudo koje je dalo snagu i zamah propovijedanju tih ranih kršćana. Na dan Pentekosta godine 33. n. e. Bog je s neba na otprilike 120 kršćana okupljenih u Jeruzalemu izlio svoj sveti duh, ili aktivnu silu. I kakva je bila posljedica toga? “I pokazaše im se razdijeljeni jezici kao ognjeni; i sjede po jedan na svakoga od njih. I napuniše se svi Duha svetoga, i stadoše govoriti drugijem jezicima, kao što im Duh davaše te govorahu” (Djela apostolska 2:3, 4). Židovi s drugih jezičnih područja koji su tada bili u Jeruzalemu bili su zapanjeni kad su čuli kako ti navodno neuki galilejski Židovi govore stranim jezicima. Posljedica je bila ta da su mnogi počeli vjerovati. S tim novim židovskim vjernicima koji su se  vraćali u svoje domovine, kršćanska se poruka širila poput munje (Djela apostolska 2:5-21).

37. Kako su neki rimski vladari reagirali na novu kršćansku religiju?

³⁷ No na horizontu su se uskoro pojavili olujni oblaci. Rimljani su se počeli pribojavati ove nove i navodno ateističke religije koja nije imala idolâ. Počevši od cara Nerona, u prva tri stoljeća nove ere na kršćane su se oborili groznim progonstvom. * Mnogi su kršćani bili osuđeni na smrt u koloseumima, kako bi se zadovoljila sadistička krvožednost careva i svjetina koje su se okupljale da bi gledale bacanje zatvorenikâ divljim zvijerima.

38. Što je, prema proročanstvu, trebalo unijeti nemir u ranu kršćansku skupštinu?

³⁸ Daljnji uznemirujući faktor u tim ranim danima bilo je nešto što su apostoli prorekli. Naprimjer, Petar je pisao: “A bijaše i lažnijeh proroka u narodu, kao što će i medju vama biti lažnijeh učitelja, koji će unijeti jeresi pogibli [“razorne sekte”, NW], i odricaće se gospodara koji ih iskupi i dovodiće sebi naglu pogibao” (2. Petrova 2:1-3). Otpad! Bilo je to napuštanje pravog obožavanja, kompromitiranje s aktualnim religijskim trendovima rimskog svijeta, koji je bio prožet grčkom filozofijom i grčkom misli. A kako je do njega došlo? Naše sljedeće poglavlje odgovorit će na ovo i s njim povezana pitanja (Djela apostolska 20:30; 2. Timoteju 2:16-18, St; 2. Solunjanima 2:3).