1, 2. (a) Zašto je prvih 400 godina povijesti nazovikršćanstva važno? (b) Koju je istinu po pitanju izborâ izrekao Isus?

ZBOG čega je prvih 400 godina povijesti nazovikršćanstva toliko važno? Zbog onog istog razloga zbog kojeg je važno i prvih nekoliko godina djetetova života — to su formativne godine u kojima se polaže temelj buduće čovjekove osobnosti. Što nam otkriva prvih nekoliko stoljeća nazovikršćanstva?

² Prije nego odgovorimo na to pitanje, prisjetimo se istine koju je izrekao Isus Krist: “Udjite na uska vrata; jer su široka vrata i širok put što vode u propast, i mnogo ih ima koji njim idu. Kao što su uska vrata i tijesan put što vode u život, i malo ih je koji ga nalaze.” Put oportunizma je širok; put ispravnih principa je uzak (Matej 7:13, 14).

3. Koja su se dva različita načina postupanja otvorila s pojavom kršćanstva?

³ Kad se kršćanstvo pojavilo, onima koji su prigrlili tu neomiljenu vjeru otvorile su se dvije različite mogućnosti — držati se beskompromisnih učenja i načela Krista i Biblije ili pak gravitirati prema širokom i lagodnom putu kompromisa sa svijetom tog vremena. Kao što ćemo vidjeti, prvih 400 godina povijesti pokazuje koji je put većina konačno odabrala.

4. Kako je poganski Rim, prema povjesničaru Durantu, utjecao na ranu crkvu?

⁴ Povjesničar Will Durant objašnjava: “Crkva je preuzela neke vjerske običaje i forme uobičajene u pretkršćanskom [poganskom] Rimu — stolu i druge elemente poganskog svećeničkog ruha, očišćenja uz pomoć tamjana i svete vodice, paljenje svijeća i vječno svjetlo pred oltarom, obožavanje svetaca, arhitekturu bazilika, rimsko pravo kao temelj kanonskog prava, titulu pontifex maximus za vrhovnog svećenika te, u četvrtom stoljeću, latinski jezik (...). Uskoro će biskupi, a ne više rimski prefekti, držati u svojim rukama poredak i vlast u gradovima; metropoliti, ili nadbiskupi, podupirat će, ako ne i izgurati s položaja provincijske namjesnike; a provincijski će sabor biti nadomješten biskupskom sinodom. Rimska je Crkva išla stopama rimske države” (The Story of Civilization: Part III—Caesar and Christ [Povijest civilizacije: III. dio — Cezar i Krist]).

5. Po čemu je stav kompromisa s poganskim rimskim svijetom u suprotnosti s ranokršćanskim spisima?

 ⁵ Ovaj stav kompromisa s rimskim svijetom u oštroj je suprotnosti s učenjima Krista i apostolâ. (Vidi okvir na 262. stranici.) Apostol Petar je savjetovao: “Ljubljeni, (...) potičem [vas] dozivajući vam u pamet zdravo shvaćanje. Pišem da se sjetite proročanstava koja su navijestili sveti proroci i zapovijedi Gospodnje i Spasiteljeve, koju su saopćili vaši apostoli. Prema tome, ljubljeni, jer ovo unaprijed znate, čuvajte se da ne biste zavedeni zabludom zločinaca izgubili svoj čvrsti stav!” Pavao je dao jasan savjet: “Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom; Što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tmini? (...) ‘Zato “iziđite između njih i odvojite se” — veli Gospodin! “Ne dotičite se ničega nečista, i ja ću vas primiti!”’” (2. Petrova 3:1, 2, 17; 2. Korinćanima 6:14-17; St; Otkrivenje 18:2-5).

6, 7. (a) Kako je grčka filozofija utjecala na rane crkvene “oce”? (b) U kojim je učenjima grčki utjecaj bio osobito zamjetljiv? (c) Koje je upozorenje u pogledu filozofije dao Pavao?

⁶ Usprkos ovom jasnom upozorenju, otpadnički kršćani drugog stoljeća obilno su se nakitili ukrasima poganske rimske religije. Udaljili su se od svojih čistih biblijskih korijena i umjesto toga zaodjenuli se u pogansku rimsku odoru i titule te postali zadojeni grčkom filozofijom. Profesor Wolfson s harvardskog sveučilišta objasnio je u djelu The Crucible of Christianity (Iskušenje kršćanstva) da je u drugom stoljeću kršćanstvo doživjelo velik priljev “filozofski naobraženih pogana”. Takvi su veoma cijenili mudrost Grka te su smatrali da postoje sličnosti između grčke filozofije i biblijskih učenja. Wolfson nastavlja: “Ponekad su se na različite načine  izražavali u smislu da je ustvari Bog Grcima putem ljudskog razuma kao poseban dar dao filozofiju isto kao što je Židovima putem direktnog objavljenja dao Pismo.” On nastavlja: “Crkveni su se oci (...) upustili u sustavno dokazivanje tvrdnje da iza jednostavnog jezika kojim se Pismo voli izražavati postoje i skrivena učenja filozofâ izražena nerazumljivim tehničkim terminima skovanim u Akademiji, Likeju i Stoi Poikile [centrima za filozofske rasprave].”

⁷ Takav je stav grčkoj filozofiji i terminologiji otvorio put za infiltraciju u učenja nazovikršćanstva, osobito na polju trinitarne doktrine i vjerovanja u besmrtnu dušu. Wolfson to objašnjava na sljedeći način: “Oci [crkveni] su u hrpi filozofske terminologije počeli tražiti dva dobra tehnička termina, od kojih bi se jedan koristio da bi se prikazalo kako je svaki član Trojstva u biti kao pojedinac zaseban, a drugi bi se koristio da bi se prikazalo njihovo temeljno međusobno jedinstvo.” No ipak su morali priznati da je “zamisao trojedinog Boga tajna koju ljudski razum ne može dokučiti”. Nasuprot tome, Pavao je očigledno prepoznao opasnost takvog zagađenja i ‘izvrtanja evanđelja’ kad je pisao kršćanima u Galaciji i Kolosama: “Čuvajte se da vas ko ne zarobi filozofijom [grčki: philosophía] i praznom prijevarom, po kazivanju čovječijemu, po nauci svijeta, a ne po Kr[i]stu” (Galaćanima 1:7-9; Kološanima 2:8; 1. Korinćanima 1:22, 23).

8. S kojom se enigmom čovjek oduvijek borio, i kako ju je većina religija pokušala razriješiti?

⁸ Kao što smo već vidjeli u dosadašnjem dijelu knjige, čovjek se neprestano borio s enigmom svog kratkog i konačnog postojanja koje svršava smrću. Njemački pisac Gerhard Herm u svojoj je knjizi The Celts—The People Who Came Out of the Darkness (Kelti — ljudi koji su izišli iz tame) napisao o tome sljedeće: “Religija je, među ostalim, sredstvo pomoću kojeg se ljudi mire s činjenicom da jednog dana moraju umrijeti, bilo to uz obećanje boljeg prekogrobnog života, ponovnog rađanja, ili uz oba ta obećanja.” Praktički svaka religija oslanja se na vjerovanje da je ljudska duša besmrtna i da nakon smrti putuje u zagrobni život ili pak da se seli u drugo stvorenje.

9. Što je španjolski učenjak Miguel de Unamuno zaključio po pitanju Isusovog vjerovanja u uskrsnuće?

⁹ Gotovo sve religije nazovikršćanstva zastupaju danas to vjerovanje. Miguel de Unamuno, istaknuti španjolski učenjak 20. stoljeća, napisao je o Isusu sljedeće: “Umjesto da vjeruje u besmrtnost duše, prema [grčkom] platonskom običaju, on je vjerovao u uskrsnuće tijela [kao u slučaju Lazara (vidi 249-52. stranicu)], prema židovskom običaju. (...) Dokazi za to mogu se pronaći u svakoj poštenoj knjizi s područja biblijskog tumačenja.” On zaključuje: “Besmrtnost duše (...) je poganska filozofska dogma” (La Agonía Del Cristianismo [Agonija kršćanstva]). Ta se “poganska filozofska dogma” infiltrirala u učenje nazovikršćanstva i pored toga što je očigledno da Krist na takvo što nije niti pomišljao (Matej 10:28; Ivan 5:28, 29; 11:23, 24).

10. Koje su bile neke od posljedica vjerovanja u besmrtnu dušu?

 ¹⁰ Podmukli utjecaj grčke filozofije bio je ključni faktor otpada koji je uslijedio pošto su apostoli pomrli. Grčko učenje o besmrtnoj duši podrazumijevalo je različita odredišta duše — nebo, pakao, čistilište, raj, limb. * Manipulirajući takvim učenjima, svećenička je klasa s lakoćom svoja stada zadržavala u podložnosti i u strahu od “onog svijeta” te je tako za sebe mogla od njih iznuđivati poklone i priloge. To nas dovodi do sljedećeg pitanja: Otkuda potječe izdvojena svećenička klasa nazovikršćanstva? (Ivan 8:44; 1. Timoteju 4:1, 2).

11, 12. (a) Koji je daljnji znak otpada postao vidljiv? (b) Koju su ulogu igrali apostoli i starješine u Jeruzalemu?

¹¹ Daljnji znak otpada bilo je to što se službu koju su prema naučavanju Isusa i apostolâ trebali obavljati svi kršćani sada počelo ograničavati na ekskluzivno svećenstvo i hijerarhiju koja se razvila u nazovikršćanstvu (Matej 5:14-16; Rimljanima 10:13-15; 1. Petrova 3:15). Tokom prvog stoljeća, nakon Isusove smrti, njegovi su apostoli, zajedno s drugim duhovno osposobljenim kršćanskim starješinama u Jeruzalemu, savjetovali i vodili kršćansku skupštinu. Nijedan od njih nije iskazivao superiornost nad drugima (Galaćanima 2:9).

¹² Godine 49. n. e. pojavila se potreba da se okupe u Jeruzalemu kako bi razriješili pitanja koja su se ticala svih kršćana. Biblijski izvještaj kaže što se zbilo nakon otvorene diskusije: “Tada nadjoše za dobro apostoli i starješine [presbýteroi] sa svom crkvom da izberu izmedju sebe dvojicu i da pošlju u Antiohiju s Pavlom i Barnabom (...). I napisaše rukama svojima ovo: Apostoli i starješine i braća pozdravljaju braću koja su po Antiohiji i Siriji i Ciliciji što su od neznabožaca.” Očito je da su apostoli i starješine služili kao administrativno središnje vodstvo za rasprostranjene kršćanske skupštine (Djela apostolska 15:22, 23).

13. (a) Koja je priprema bila ustanovljena za neposredno nadgledanje svake od ranokršćanskih skupština? (b) Kojim su preduvjetima morali odgovarati skupštinski starješine?

¹³ Budući da je to kolektivno vodstvo u Jeruzalemu predstavljalo ranokršćansku pripremu za generalno nadgledanje svih kršćana, nameće se pitanje: Kakav je sistem uprave postojao u svakoj skupštini, na lokalnoj razini? Pavlovo pismo Timoteju jasno pokazuje da su skupštine  imale nadglednike (grčki: epískopos, izvorna riječ za riječ “episkopalni”), u duhovnom smislu starješine (presbýteroi), muževe koji su po svom vladanju i po svojoj duhovnosti ispunjavali preduvjete za poučavanje svojih sukršćana (1. Timoteju 3:1-7; 5:17). U prvom stoljeću ti muževi nisu sačinjavali izdvojenu svećeničku klasu. Nisu se isticali po nekoj posebnoj odjeći. Ono po čemu su se isticali bila je njihova duhovnost. Ustvari, svaka je skupština imala starješinstvo (skupinu nadglednika), a ne monarhijsku vladavinu jednog čovjeka (Djela apostolska 20:17; Filipljanima 1:1).

14. (a) Na koji su način nazovikršćanski biskupi konačno nadomjestili kršćanske nadglednike? (b) Tko se borio za primat među biskupima?

¹⁴ Tek je s vremenom riječ epískopos * (nadglednik, nadzornik) pretvorena u “biskup”, što znači svećenik s jurisdikcijom nad drugim članovima svećenstva u svojoj dijecezi. Španjolski isusovac Bernardino Llorca objašnjava to na  sljedeći način: “Isprva se nije pravila dovoljno velika razlika između biskupâ i prezbitera, pazilo se jedino na značenje tih riječi: biskup je ekvivalent za nadzornik; prezbiter je ekvivalent za stariji muškarac. (...) No malo-pomalo razlika je postajala sve jasnija, tako da se imenom biskup označavalo značajnije nadzornike, koji su imali najviši svećenički autoritet i pravo da polažu ruke i zaređuju svećenike” (Historia de la Iglesia Católica [Povijest Katoličke crkve]). Ustvari, biskupi su počeli funkcionirati kao neka vrsta monarhijskog sustava, osobito od početka četvrtog stoljeća. Ustanovljena je hijerarhija, ili vladajuće klerikalno tijelo, a s vremenom su rimskog biskupa, koji je tvrdio da je Petrov nasljednik, mnogi počeli smatrati vrhovnim biskupom i papom.

15. Kakva “provalija” dijeli ranokršćansko vodstvo i vodstvo nazovikršćanstva?

¹⁵ Danas je u različitim crkvama nazovikršćanstva pozicija biskupa ustvari pozicija prestiža i moći, obično veoma unosna, i može je se usporediti s pozicijom koju u državi ima elitna vladajuća klasa. No između njihovog ponosnog i uzvišenog položaja i jednostavnosti organizacije pod Kristom i starješinama, ili nadglednicima, ranih kršćanskih skupština, postoji ogromna razlika. A što da kažemo o ponoru koji dijeli Petra i njegove takozvane nasljednike, koji vladaju u raskošnom ambijentu Vatikana? (Luka 9:58; 1. Petrova 5:1-3).

16, 17. (a) Kako znamo da prvobitnom rimskom skupštinom nije upravljao biskup ili papa? (b) Kakav je razvoj događaja pratio upotrebu titule “papa”?

¹⁶ Među ranim skupštinama koje su dobivale upute od apostolâ i starješina iz Jeruzalema bila je jedna u Rimu, u koji je kršćanska istina stigla vjerojatno ubrzo nakon Pentekosta  33. n. e. (Djela apostolska 2:10). Poput svake druge kršćanske skupštine tog vremena, i ova je skupština imala starješine, koji su služili kao nadgledničko tijelo, a da nijedan nije imao primat. Sasvim je sigurno da nijednog od tih prvotnih nadglednika u rimskoj skupštini njihovi suvremenici nisu smatrali biskupom ili papom, budući da se monarhijski episkopat u Rimu još nije bio razvio. Teško je odrediti točno vrijeme pojave monarhijskog episkopata, ili episkopata jednog čovjeka. Međutim, dokazi pokazuju da se on počeo razvijati u drugom stoljeću (Rimljanima 16:3-16; Filipljanima 1:1).

¹⁷ Titula “papa” (od grčkog pápas, otac) nije se koristila tokom prva dva stoljeća. Bivši isusovac Michael Walsh objašnjava: “Izgleda da je rimski biskup prvi put nazvan ‘papa’ u trećem stoljeću, a titula je bila dana papi Kalistu (...). Do kraja petog stoljeća, titula ‘papa’ obično se koristila samo za rimskog biskupa a ne ni za koga drugog. Međutim, sve do jedanaestog stoljeća papa nije mogao inzistirati na tome da se titula primjenjuje samo na njega” (An Illustrated History of the Popes [Ilustrirana povijest papa]).

18. (a) Koji je rimski biskup među prvima nametnuo svoj autoritet? (b) Na čemu se temelji tvrdnja o papinskom primatu? (c) Kako Mateja 16:18, 19 treba pravilno razumjeti?

¹⁸ Jedan od prvih rimskih biskupa koji je nametnuo svoj autoritet bio je papa Leon I (papa 440-461. n. e.). Michael Walsh nadalje objašnjava: “Leon je prisvojio nekoć pogansku titulu pontifex maximus, koju pape još i danas koriste, i koju su sve do kraja četvrtog stoljeća nosili rimski carevi.” Leon I je postupao na temelju katoličkog tumačenja Isusovih riječi iz Mateja 16:18, 19. (Vidi okvir na 268. stranici.) On je “izjavio da crkvi Sv. Petra treba dati primat među crkvama zato što je i Sv. Petar bio prvi među  apostolima” (Man’s Religions [Čovjekove religije]). Tim je potezom Leon I jasno pokazao da dok car u Konstantinopolu na Istoku zadržava svjetovnu vlast, on sam u Rimu na Zapadu ima duhovnu vlast. Papa Leon III dodatno je objelodanio tu vlast kad je 800. n. e. Karla Velikog okrunio za cara Svetog Rimskog Carstva.

19, 20. (a) Kako se na papu gleda u suvremeno doba? (b) Navedi neke službene papine titule. (c) Kakva se razlika može vidjeti između ponašanja papa i Petrovog ponašanja?

¹⁹ Od 1929. godine svjetovne vlade rimskog papu smatraju vladarem posebne suverene države, Grada Vatikana. Tako Rimokatolička crkva, za razliku od svih drugih vjerskih organizacija, k vladama svijeta može slati svoje diplomatske predstavnike, nuncije (Ivan 18:36). Papu se časti mnogim titulama, od kojih su neke: namjesnik Isusa Krista, nasljednik apostolskog prvaka, vrhovni pontifeks univerzalne Crkve, patrijarh Zapada, primas Italije, suveren Grada Vatikana. Odnos prema njemu okarakteriziran je pompom i ceremonijom. Pridaju mu se časti rezervirane za državne poglavare. Zapazi kako je Petar, navodni prvi papa i rimski biskup, reagirao sasvim suprotno tome kad je rimski stotnik Kornelije pao pred njegove noge da bi mu se poklonio: “Petar ga podiže govoreći: ustani, i ja sam čovjek” (Djela apostolska 10:25, 26; Matej 23:8-12).

²⁰ Sada se nameće pitanje: Kako je otpadnička crkva u tim ranim stoljećima uspjela postati toliko moćna i utjecajna? Kako se jednostavnost i poniznost Krista i ranih kršćana preobrazila u ponos i pompu nazovikršćanstva?

21, 22. Koja je velika promjena navodno nastupila u Konstantinovom životu, i kako ju je on iskoristio?

²¹ Prekretnica za tu novu religiju u Rimskom Carstvu  nastupila je 313. n. e., u vrijeme takozvanog obraćenja cara Konstantina na “kršćanstvo”. Kako je došlo do tog obraćenja? Godine 306. n. e. Konstantin je naslijedio svog oca i konačno je, zajedno s Licinijem, postao suvladar Rimskog Carstva. Na njega je utjecala predanost njegove majke kršćanstvu i njegovo vlastito vjerovanje u božansku zaštitu. Tvrdio je da mu je, prije nego što je godine 312. n. e. krenuo u bitku koja se odigrala na milvijskom mostu u blizini Rima, u snu bilo rečeno da na štitove svojih vojnika nacrta “kršćanski” monogram — grčka slova hi i ro, prva dva slova Kristovog imena na grčkom. * S tim ‘svetim talismanom’, Konstantinove su snage porazile njegovog neprijatelja Maksencija.

²² Ubrzo nakon što je izvojevao pobjedu, Konstantin je izjavio da je postao vjernikom, premda se krstio tek neposredno pred svoju smrt otprilike 24 godine kasnije. Potporu tobožnjih kršćana u svom carstvu nastojao je steći time što je “prihvatio [grčka slova] hi-ro [ ] kao svoj amblem (...). Međutim, slova hi-ro već su se ranije koristila u obliku ligature [spojnice od dvaju slova] i u poganskim i u kršćanskim kontekstima” (The Crucible of Christianity, uredio Arnold Toynbee).

23. (a) Kada je, prema tvrdnji jednog komentatora, nastao svijet kršćanstva? (b) Zašto se može reći da Krist nije utemeljitelj svijeta kršćanstva?

²³ Time je položen temelj nazovikršćanstvu. Britanski novinar Malcolm Muggeridge u svojoj je knjizi The End  of Christendom (Kraj svijeta kršćanstva) napisao: “Svijet kršćanstva je nastao s carem Konstantinom.” Međutim, dao je i sljedeći zanimljivi komentar: “Moglo bi se čak reći i to da je svijet kršćanstva još prije nego je i nastao već bio poništen izjavom samog Krista da njegovo kraljevstvo ne pripada ovome svijetu — jednom od njegovih najdalekosežnijih i najvažnijih izjava.” I jednom koju religije i politički vladari nazovikršćanstva najviše ignoriraju (Ivan 18:36).

24. Koja je promjena za crkvu nastupila s Konstantinovim “obraćenjem”?

²⁴ Uz Konstantinovu potporu, religija nazovikršćanstva postala je službenom državnom religijom Rima. Elaine Pagels, profesorica religijskih znanosti, objašnjava: “Kršćanski biskupi, nekoć predmet hapšenja, mučenja i pogubljivanja, sada su dobivali porezne olakšice, poklone iz carske riznice, ugled i čak utjecaj na dvoru; njihove su crkve stekle novo bogatstvo, moć i važnost.” Postali su prijatelji cara, prijatelji rimskog svijeta (Jakov 4:4).

25. (a) Koja je teološka debata bjesnjela u Konstantinovo vrijeme? (b) Kako se prije četvrtog stoljeća shvaćao Kristov odnos prema Ocu?

²⁵ Zašto je Konstantinovo “obraćenje” tako značajno? Zato što je on kao car imao velik utjecaj na zbivanja u doktrinarno podijeljenoj “kršćanskoj” crkvi, a u svom je carstvu želio jedinstvo. U to je vrijeme između biskupa grčkog govornog područja i biskupa latinskog govornog područja bjesnjela debata po pitanju “odnosa između ‘Riječi’ ili ‘Sina’ ‘Božjeg’ koji se utjelovio u liku Isusa, i ‘Boga’ samog, sada nazvanog ‘Otac’ — budući da je njegovo ime, Jahve, uglavnom bilo zaboravljeno” (The Columbia History  of the World [Columbijina povijest svijeta]). Neki su zagovarali biblijski utemeljeno gledište da je Krist, Lógos, bio stvoren i da je stoga podređen Ocu (Matej 24:36; Ivan 14:28; 1. Korinćanima 15:25-28). Među njima je bio i Arije, svećenik iz Aleksandrije (Egipat). Ustvari, R. P. C. Hanson, profesor teologije, kaže: “Prije početka arijevske kontroverze [u četvrtom stoljeću], ni u Istočnoj ni u Zapadnoj crkvi nema teologa koji na neki način Sina ne smatra podređenim Ocu” (The Search for the Christian Doctrine of God [Traganje za kršćanskim učenjem o Bogu]).

26. Kakva je situacija u pogledu učenja o Trojstvu vladala početkom četvrtog stoljeća?

²⁶ Drugi su to shvaćanje o Kristovoj podređenosti smatrali krivovjerjem te su se okrenuli obožavanju Isusa kao “Utjelovljenog Boga”. Ipak, profesor Hanson kaže da period o kojem se radi (četvrto stoljeće) “ne predstavlja doba obrane dogovorenog i utvrđenog [trinitarskog] pravovjerja pred napadima otvorenog krivovjerja [arijanizma]. Na dnevnom redu tema o kojima se u prvom redu raspravljalo dotad se nije našla niti jedna pravovjerna doktrina”. On  nastavlja: “Sve su strane vjerovale da Biblija kao autoritet govori njima u prilog. Svaka je one druge opisivala kao nepravovjerne, netradicionalne i nebiblijske.” Crkveni su redovi ovim teološkim pitanjem bili posve podijeljeni (Ivan 20:17).

27. (a) Što je učinio Konstantin pokušavajući razriješiti debatu o Isusovoj naravi? (b) Koliko je reprezentativan bio Nicejski koncil? (c) Je li Nicejsko vjerovanje razriješilo spor u pogledu doktrine o Trojstvu koja se i nadalje razvijala?

²⁷ Konstantin je u svom carstvu želio jedinstvo, pa je tako 325. n. e. sazvao koncil svojih biskupa u Niceji, koja se nalazila u istočnom, grčkom govornom području njegovog carstva, i koju je Bospor dijelio od novog Konstantinopola. Kaže se da je bilo prisutno negdje između 250 i 318 biskupa, dakle manjina od ukupnog broja, a većina prisutnih bila je s grčkog govornog područja. Nije bio prisutan čak ni papa Silvestar I. * Nakon vatrene debate, taj nereprezentativni koncil objavio je Nicejsko vjerovanje koje je imalo snažan trinitarni naboj. Ipak, koncil je propustio argumentirati tu doktrinu. On nije razjasnio ulogu Božjeg svetog duha u trinitarnoj teologiji. Debata je bjesnjela desetljećima, a da bi se postigla konačna suglasnost bilo je potrebno da se sazove još nekoliko koncila i da nekoliko careva upotrijebi svoj autoritet, a moralo se posegnuti i za mjerom izgona. Bila je to pobjeda za teologiju i poraz za one koji su se držali Pisama (Rimljanima 3:3, 4).

28. (a) Koje su neke od posljedica doktrine o Trojstvu? (b) Zašto se može reći da štovanje Marije kao “Majke Božje” nema biblijski temelj?

 ²⁸ Jedna od posljedica trinitarnog učenja bila je ta da je nakon stoljećima dugog vremenskog razdoblja jedini pravi Bog Jehova utonuo u kaljužu nazovikršćanske teologije o Bogu-Kristu. * Sljedeća logička posljedica te teologije bilo je razmišljanje: ako je Isus stvarno Utjelovljeni Bog, tada je Isusova majka Marija očito “Majka Božja”. Tijekom godina, to je dovelo do mnogih različitih oblika štovanja Marije, i sve to usprkos činjenici da je apsolutno nemoguće pronaći ijedan biblijski redak koji bi Mariji pridavao bilo koju drugu ulogu osim uloge ponizne biološke Isusove majke * (Luka  1:26-38, 46-56). Stoljećima je Rimokatolička crkva nadalje razvijala i dotjerivala učenje o Majci Božjoj, s tom posljedicom da mnogi katolici Mariju štuju daleko revnije nego što obožavaju Boga.

29. Na kakav je razvoj događaja Pavao upozorio?

²⁹ Daljnja karakteristika otpada jest njegova sklonost prema razdoru i komadanju. Apostol Pavao je prorekao: “Jer ja ovo znam da će po odlasku mome ući medju vas teški vuci koji ne će štjedjeti stada; i izmedju vas samijeh postaće ljudi koji će govoriti izvrnutu nauku da odvraćaju učenike za sobom.” Pavao je Korinćanima dao jasan savjet kad je rekao: “Molim vas pak, braćo, imenom Gospodina našega Isu[sa Kri]sta da svi jedno govorite, i da ne  budu medju vama raspre, nego da budete utvrdjeni u jednom razumu i u jednoj misli.” Usprkos Pavlovoj opomeni, otpad i razdor uskoro su pustili korijenje (Djela apostolska 20:29, 30; 1. Korinćanima 1:10).

30. Kakva je situacija uskoro nastupila u ranoj crkvi?

³⁰ Prošlo je samo nekoliko desetljeća nakon što su apostoli pomrli, a među kršćanima su se već počele zamjećivati šizme. Will Durant kaže: “Celzo [protivnik kršćanstva iz drugog stoljeća] je i sam sarkastično primijetio da su kršćani ‘podijeljeni u toliko mnogo frakcija da svaki pojedinac želi imati svoju vlastitu stranku’. Oko 187. [n. e.] Irenej je naveo dvadeset varijanti kršćanstva; oko 384. [n. e.] Epifanije je nabrojio osamdeset” (The Story of Civilization: Part III—Caesar and Christ).

31. Kako je u Katoličkoj crkvi došlo do velike podjele?

³¹ Izgradivši novi ogromni glavni grad u području koje pripada današnjoj Turskoj, Konstantin je pokazao da je naklonjen istočnoj, to jest grčkoj, strani svog carstva. Grad je nazvao Konstantinopol (današnji Istanbul). Posljedica toga bila je da se Katolička crkva tijekom stoljeća i jezično i geografski polarizirala i podijelila — na zapadno, latinsko govorno područje s Rimom, protiv istočnog, grčkog govornog područja s Konstantinopolom.

32, 33. (a) Što je još uzrokovalo podjelu u nazovikršćanstvu? (b) Što Biblija kaže o upotrebi likova u obožavanju?

³² Razarajuće debate o aspektima trinitarnog učenja koje se još uvijek razvijalo nastavile su u nazovikršćanstvu uzrokovati metež. Daljnji je koncil održan 451. n. e. u Kalcedonu kako bi se definirao karakter Isusovih “naravi”. I dok je Zapad prihvaćao učenje koje je doneseno na tom koncilu, istočne se crkve s njime nisu slagale, što je dovelo do formiranja koptske crkve u Egiptu i Abesiniji te do  “jakobitskih” crkava u Siriji i Armeniji. Jedinstvo Katoličke crkve neprestano je bilo ugrožavano podjelama po pitanju teško razumljivih teoloških stvari, osobito po pitanju definicije doktrine o Trojstvu.

³³ Daljnji uzrok podjelama bilo je štovanje likova. U osmom su se stoljeću biskupi s Istoka pobunili protiv tog idolopoklonstva i stupili u svoj takozvani period ikonoklastike, ili uništavanja likova. S vremenom su se vratili upotrebi ikona (2. Mojsijeva 20:4-6; Izaija 44:14-18).

34. (a) Što je dovelo do velikog raskola u Katoličkoj crkvi? (b) Koji je krajnji rezultat tog raskola?

³⁴ Daljnji veliki ispit nastupio je kad je zapadna crkva Nicejskom vjerovanju dodala latinsku riječ filioque (“i iz Sina”) da bi time naznačila kako Sveti Duh proizlazi i iz Oca i iz Sina. Krajnji rezultat ovog šestostoljetnog preinačavanja bio je raskol do kojeg je došlo kad je godine “876. [biskupska] sinoda u Konstantinopolu osudila papu i zbog njegovih političkih aktivnosti i zato što nije ispravio krivovjerje po pitanju klauzule filioque. Taj je potez Istoka predstavljao samo dio njegovog potpunog odbacivanja papine sveopće jurisdikcije nad Crkvom” (Man’s Religions). Godine 1054. papin je predstavnik ekskomunicirao konstantinopolskog patrijarha, koji je zauzvrat prokleo papu. Taj je raskol na kraju doveo do formiranja istočnih pravoslavnih crkava — grčke, ruske, rumunjske, poljske, bugarske, srpske i drugih nezavisnih crkava.

35. Tko su bili valdenzi, i u čemu su se njihova vjerovanja razlikovala od vjerovanja Katoličke crkve?

³⁵ Jedan je drugi pokret također počeo unositi nemir u crkvu. U 12. je stoljeću Pierre Waldo iz Lyona (Francuska) “zaposlio neke učenjake na prijevodu Biblije na langue d’oc [regionalni jezik] južne Francuske. Marljivo je proučavao  prijevod i zaključio da bi kršćani trebali živjeti poput apostolâ — bez osobnog vlasništva” (The Age of Faith [Doba vjere], od Willa Duranta). Pokrenuo je propovjednički pokret čiji su pripadnici postali poznati kao valdenzi. Oni su odbacivali katoličko svećenstvo, indulgencije, čistilište, transsupstancijaciju i druge tradicionalne katoličke običaje i vjerovanja. Proširili su se i u druge zemlje. Koncil u Toulouseu, održan 1229, pokušao ih je zaustaviti, zabranjujući posjedovanje biblijskih knjiga. Bile su dozvoljene jedino liturgijske knjige i to samo na tada već mrtvom, latinskom jeziku. No nakon svega toga trebalo je uslijediti još vjerskog razdora i progonstva.

36, 37. (a) Tko su bili albigenzi, i što su vjerovali? (b) Kako su albigenzi bili upokoreni?

³⁶ U južnoj Francuskoj je u 12. stoljeću započeo još jedan pokret — albigenzi (također poznati kao katari), koji  su ime dobili po gradu Albi, gdje su imali mnogo sljedbenika. Imali su svoju vlastitu celibatsku svećeničku klasu, koja je očekivala da je se pozdravlja sa štovanjem. Vjerovali su da je Isus govorio simbolično kad je na svojoj posljednjoj večeri rekao o kruhu: “Ovo je tijelo moje” (Matej 26:26). Odbacivali su učenja o Trojstvu, o djevičanskom rođenju, o paklu i o čistilištu. Time su na aktivan način doveli u sumnju učenja Rima. Papa Inocent III naredio je proganjanje albigenza. “Ako bude potrebno”, rekao je, “svladajte ih mačem.”

³⁷ Pokrenut je križarski rat protiv “heretikâ”, i tako su katolički križari u Béziersu (Francuska) izvršili pokolj nad 20 000 muškaraca, žena i djece. Nakon mnogo prolivene krvi, 1229. je nastupio mir kad su albigenzi bili poraženi. Koncil u Narbonni “zabranio je laicima da posjeduju bilo koji dio Biblije”. Korijen problema za Katoličku crkvu očito je ležao u postojanju Biblije na narodnom jeziku.

38. Što je bila inkvizicija, i kako je funkcionirala?

³⁸ Sljedeći korak koji je crkva poduzela bio je osnivanje inkvizicije, suda za suzbijanje hereze. Duh netolerancije već je bio obuzeo ljude, koji su bili praznovjerni i toliko željni da linčuju i ubiju “heretike”. Uvjeti koji su vladali u 13. stoljeću dali su priliku crkvi da zloupotrijebi svoju moć. Međutim, “heretici koje je Crkva osudila trebali su biti izručeni ‘svjetovnoj ruci’ — mjesnim vlastima — da bi bili živi spaljeni” (The Age of Faith). Prepuštajući sam čin pogubljenja svjetovnim vlastima, crkva se prividno trebala osloboditi krivnje za krv. S inkvizicijom je započela era religijskog progonstva koje je rezultiralo zloupotrebama, lažnim i anonimnim optužbama, ubojstvima, pljačkom, mučenjem i polaganom smrću tisuća onih koji su se usudili vjerovati drugačije od crkve. Sloboda izražavanja religije  bila je ugušena. Je li postojala ikakva nada za one koji su tražili pravog Boga? Trinaesto će poglavlje odgovoriti na to pitanje.

39. Koji je vjerski pokret započeo u sedmom stoljeću, i kako?

³⁹ I dok se sve to dešavalo u nazovikršćanstvu, na Srednjem se Istoku jedan usamljeni Arapin podigao nasuprot vjerskoj ravnodušnosti i idolopoklonstvu svog vlastitog naroda. U sedmom je stoljeću on pokrenuo religijski pokret kojem danas poslušnost i podložnost izražava gotovo milijarda ljudi. Taj je pokret islam. Naše će sljedeće poglavlje razmotriti povijest islamskog poslanika i osnivača, i objasniti neka njegova učenja kao i njihov izvor.