1, 2. (a) Kako jedna knjiga o reformaciji opisuje srednjovjekovnu Rimokatoličku crkvu? (b) Koja se pitanja postavljaju u pogledu stanja u kojem se našla rimska Crkva?

“STVARNA tragedija srednjovjekovne crkve ležala je u tome što se crkva nije kretala usporedo s vremenom. (...) Daleko od toga da je bila napredna, daleko od toga da je pružala duhovno vodstvo, bila je nazadna i dekadentna, pokvarena u svim svojim elementima.” To kaže knjiga The Story of the Reformation (Povijest reformacije) o moćnoj Rimokatoličkoj crkvi, koja je dominirala većinom Evrope od 5. do 15. stoljeća n. e.

² Kako je rimska Crkva spala sa svojeg svemoćnog položaja i postala ‘dekadentna i pokvarena’? Kako to da su pape, koji su tvrdili da su apostolski nasljednici, propustili pružati čak “duhovno vodstvo”? I kakav je bio ishod tog propusta? Da bismo pronašli odgovore na ta pitanja, moramo ukratko razmotriti kakve je osobine ta Crkva poprimila i kakvu je ulogu igrala u potrazi čovječanstva za pravim Bogom.

3. (a) Kakvo je bilo materijalno stanje rimske Crkve na kraju 15. stoljeća? (b) Kako je Crkva pokušavala održavati svoje blještavilo?

³ Do kraja 15. stoljeća, rimska je Crkva, sa svojim župama te muškim i ženskim samostanima rasijanima diljem  svog carstva, postala najveći zemljoposjednik u Evropi. Izvještaji kažu da je posjedovala gotovo polovicu zemlje u Francuskoj i Njemačkoj te dvije petine, ili čak i više, u Švedskoj i Engleskoj. I do čega je to dovelo? “Do kraja 14. i početka 15. stoljeća raskoš Rima neizmjerno se povećala, a njegov je politički utjecaj privremeno porastao”, kaže knjiga A History of Civilization (Povijest civilizacije). No, sve to blještavilo imalo je svoju cijenu, pa je papinstvo moralo pronaći nove izvore prihoda da bi ga održavalo. Opisujući različite metode kojima se to činilo, povjesničar Will Durant je napisao:

“Od svakog se crkvenog službenika zahtijevalo da papinskoj Kuriji — administrativnim ustanovama papinstva — preda polovicu prihoda koji je njegov ured zaradio u toku prve godine (anate), a zatim godišnje desetinu ili desetak. Novi je nadbiskup papi morao platiti znatnu svotu za palij — bijelu vunenu traku koja je predstavljala potvrdu i insigniju njegova autoriteta. Nakon smrti nekog kardinala, nadbiskupa,  biskupa ili opata, njegov se osobni posjed vraćao papi. (...) Svaka presuda ili podrška od strane Kurije zauzvrat je zahtijevala poklon, a poklon je ponekad i diktirao presudu.”

4. Kako je bogatstvo koje je pristizalo u Crkvu utjecalo na pape?

⁴ Velike sume novca koje su se godinu za godinom slijevale u papinske škrinje konačno su dovele do mnogih zloupotreba i do korupcije. Govorilo se da ‘čak ni papa ne može dotaknuti smolu, a da si ne umrlja prste’, a povijest crkve u tom je razdoblju zabilježila ono što je jedan povjesničar nazvao “nizom veoma svjetovnih papa”. Među njima su: Siksto IV (papa 1471-84), koji je utrošio velike svote novca na gradnju Sikstinske kapele, koju je i nazvao po sebi, te na obogaćivanje mnogih svojih nećaka i nećakinja; Aleksandar VI (papa 1492-1503), ozloglašeni Rodrigo Borgia, koji je otvoreno priznao i unapređivao svoju nezakonitu djecu; i Julije II (papa 1503-13), nećak Siksta IV, koji je više bio predan ratovima, politici i umjetnosti negoli svojim crkvenim dužnostima. S punim je pravom holandski katolički učenjak Erazmo napisao 1518. godine: “Besramnost rimske Kurije dosegla je vrhunac.”

5. Što onodobni povijesni izvještaji govore o moralnom vladanju svećenstva?

⁵ Korupcija i nemoral nisu bili ograničeni samo na pape. Uobičajena izreka tog vremena bila je: “Želiš li upropastiti svog sina, daj ga za svećenika.” Njenu istinitost potvrđuju i povijesni zapisi iz tog vremena. Durant kaže da je u Engleskoj “među prijavama za [seksualnu] raskalašenost koje su bile podnesene 1499, (...) broj onih koje su se odnosile na svećeničke prestupnike iznosio oko 23 posto od ukupnog broja, premda je svećenstvo vjerojatno iznosilo manje od 2 posto populacije. Neki ispovjednici iznuđivali su seksualne usluge od žena koje su  se ispovijedale. Tisuće svećenika imale su priležnice; u Njemačkoj su ih imali gotovo svi”. (Usporedi 1. Korinćanima 6:9-11; Efežanima 5:5.) Moralno zastranjenje protezalo se i na druga područja. Kaže se da se u to vrijeme jedan Španjolac žalio: “Čini mi se da bez novca od Kristovih slugu teško možemo išta izvući; na krštenju novac (...) na vjenčanju novac, za ispovijed novac — ne, čak ni posljednja pomast ne prođe bez novca! Oni bez novca ne žele zvoniti, bez novca ne žele obaviti crkveni pogreb; tako da izgleda da su vrata Raja zatvorena za one koji nemaju novca.” (Usporedi 1. Timoteju 6:10.)

6. Kako je Machiavelli opisao rimsku Crkvu? (Rimljanima 2:21-24).

⁶ Da bismo sažeto opisali stanje u kojem se rimska Crkva nalazila na početku 16. stoljeća, citirat ćemo riječi Machiavellija, čuvenog talijanskog filozofa iz tog vremena:

“Da je religija kršćanstva bila očuvana prema odredbama Osnivača, stanje i narod kršćanskoga svijeta bili bi daleko jedinstveniji i sretniji nego što je to danas slučaj. Ne može postojati bolji dokaz njene dekadencije nego što je činjenica da su ljudi, što su bliži rimskoj Crkvi, glavi svoje religije, time manje religiozni.”

7. Kakve je mlitave napore Crkva poduzela da bi raspravila neke zloupotrebe?

⁷ Crkvenu krizu nisu zamijetili samo ljudi poput Erazma i Machiavellija nego ju je zamijetila i sama crkva. Da bi se raspravilo neke pritužbe i zloupotrebe, bilo je sazvano nekoliko crkvenih koncila, no bez trajnih rezultata. Uživajući u osobnoj moći i slavi, pape su odvraćale od svakog ozbiljnijeg pokušaja reforme.

8. Čime je rezultirao dugotrajni nemar Crkve?

 ⁸ Da je Crkva bila ozbiljnija prilikom čišćenja vlastite kuće, do reformacije vjerojatno ne bi ni došlo. No, budući da je bilo tako kako je bilo, i iz same Crkve i izvana začuli su se povici za reformom. U 11. poglavlju već smo spomenuli valdenze i albigenze. Premda su bili osuđeni kao heretici i nemilosrdno pregaženi, oni su u ljudima probudili nezadovoljstvo nad zloupotrebama od strane katoličkog klera i potaknuli želju za vraćanjem Bibliji. Takve je osjećaje izražavao velik broj ranih reformatora.

9. Tko je bio John Wycliffe, i protiv čega je propovijedao?

⁹ John Wycliffe (1330?-84), kojeg se često naziva “reformacijskom zvijezdom danicom”, bio je katolički svećenik i profesor teologije u Oxfordu (Engleska). Budući da je bio dobro upoznat sa zloupotrebama koje su se dešavale u crkvi, pisao je i propovijedao protiv pokvarenosti u monaškim redovima, papinskog poreza, učenja o transsupstancijaciji (vjerovanja da se kruh i vino koji se koriste na misi doslovno pretvaraju u tijelo i krv Isusa Krista), ispovijedi te upletenosti crkve u svjetovne stvari.

10. Kako je Wycliffe pokazao svoju odanost Bibliji?

¹⁰ Wycliffe je bio naročito otvoren kad se radilo o zanemarivanju biblijske pouke od strane crkve. Jednom je izjavio: “Dao Bog da svaka župna crkva u ovoj zemlji ima dobru Bibliju i dobre komentare evanđelja, i da ih svećenici dobro prouče i da uistinu ljude poučavaju evanđelju i Božjim zapovijedima!” Da bi se to postiglo, Wycliffe se u posljednjim godinama svog života prihvatio prevođenja latinske Biblije Vulgate na engleski. Uz pomoć svojih suradnika, naročito Nicholasa Herefordskog, izdao je prvu kompletnu Bibliju na engleskom jeziku. Bio je to  nedvojbeno Wycliffeov najveći prilog potrazi čovječanstva za Bogom.

11. (a) Kakvo su djelo uspjeli izvršiti Wycliffeovi sljedbenici? (b) Što se dogodilo s lolardima?

¹¹ Wycliffeove spise i dijelove Biblije diljem Engleske raspačavala je propovjednička skupina “siromašnih svećenika”, koji su tako bili često nazivani zato što su hodali obučeni u jednostavnu odjeću, bosonogi i bez materijalnih posjeda. Osim toga, nazivalo ih se i pogrdnim imenom lolardi, što dolazi od srednjoholandske riječi Lollaerd, koja znači “onaj koji mrmlja molitve ili hvalospjeve” (Brewer’s Dictionary of Phrase and Fable). “Za nekoliko godina njihov je broj već bio prilično velik”, kaže knjiga The Lollards (Lolardi). “Računalo se da najmanje četvrtina nacije bilo izravno bilo nominalno naginje tim nazorima.” Naravno, crkvi ništa od toga nije promaklo. Budući da je u vladajućim i učenim krugovima slovio kao prominentna ličnost, Wycliffeu je bilo dozvoljeno da mirno umre posljednjeg dana godine 1384. Njegovi su sljedbenici imali manje sreće. Tokom vladavine engleskog kralja Henrika IV bili su ožigosani kao heretici, a mnogi od njih bili su zatvoreni, mučeni ili živi spaljeni.

12. Tko je bio Jan Hus, i protiv čega je propovijedao?

 ¹² Wycliffeove ideje izvršile su snažan utjecaj na Čeha Jana Husa (1369?-1415), koji je također bio katolički svećenik te rektor sveučilišta u Pragu. Poput Wycliffea, i Hus je propovijedao protiv pokvarenosti rimske Crkve i naglašavao važnost čitanja Biblije. Time je na sebe ubrzo navukao gnjev hijerarhije. Godine 1403. vlasti su mu naredile da prestane propovijedati antipapinske ideje Wycliffea, čije su knjige javno spalile. Međutim, Hus je nastavio pisati neke od najoštrijih optužbi protiv crkvenih običaja, uključujući prodaju indulgencija. * Bio je osuđen i ekskomuniciran godine 1410.

13. (a) Tko, prema Husovom učenju, sačinjava pravu crkvu? (b) Kakav je bio ishod Husove nepokolebljivosti?

¹³ Hus je beskompromisno zagovarao Bibliju. “Buniti se protiv zabludivog pape znači poslušati Krista”, napisao je. Također je učio da se prava crkva ni izdaleka ne sastoji od pape i rimskog činovništva, već “broji sve izabrano i mističko tijelo Kristovo, čija je glava Krist; i Kristovu nevjestu, koju je on u svojoj velikoj ljubavi otkupio svojom vlastitom krvlju”. (Usporedi Efežanima 1:22, 23; 5:25-27.) Zbog svega toga, na Koncilu u Konstanzu bio je suđen i osuđen kao heretik. Izjavljujući da je “bolje umrijeti zdrav nego živjeti bolestan”, odbio je odreći se svojih stavova te je bio živ spaljen na lomači godine 1415. Isti je koncil odredio da se Wycliffeove kosti iskopaju i spale, premda je Wycliffe bio mrtav i sahranjen pred više od 30 godina!

14. (a) Tko je bio Girolamo Savonarola? (b) Što je Savonarola pokušao, i kakav je bio ishod toga?

¹⁴ Daljnji rani reformator bio je dominikanski redovnik Girolamo Savonarola (1452-98) iz samostana Svetog Marka u Firenci (Italija). Povučen duhom talijanske renesanse,  Savonarola je otvoreno govorio protiv crkvene i državne korupcije. Tvrdeći da su temelj njegovih postupaka Sveto pismo te vizije i otkrivenja koja je navodno dobio, nastojao je ustanoviti kršćansku državu, ili teokratsko uređenje. Godine 1497. papa ga je ekskomunicirao. Sljedeće godine bio je uhapšen, mučen i obješen. Njegove posljednje riječi bile su: “Moj je Gospodin umro za moje grijehe; zar da ja ne dam dragovoljno ovaj bijedni život za njega?” Njegovo je tijelo bilo spaljeno a pepeo prosut u rijeku Arno. Savonarola je s pravom sebe nazvao “prethodnikom i žrtvom”. Samo nekoliko godina kasnije reformacija je diljem Evrope izbila u punoj snazi.

15. Kako se nazovikršćanstvo u zapadnoj Evropi podijelilo uslijed reformacijskog pokreta?

¹⁵ Kad je oluja reformacije konačno izbila, potresla je kuću nazovikršćanstva u zapadnoj Evropi. Nakon što je neko vrijeme gotovo u potpunosti bila pod dominacijom Rimokatoličke crkve, ta se kuća sada podijelila. Južna Evropa — Italija, Španjolska, Austrija i dijelovi Francuske — ostala je većinom katolička. Ostala su se područja podijelila u tri glavne struje: luteransku u Njemačkoj i Skandinaviji; kalvinsku (ili reformiranu) u Švicarskoj, Nizozemskoj, Škotskoj i dijelovima Francuske; i anglikansku u Engleskoj. Među njima su bile rasijane manje ali radikalnije skupine, najprije anabaptisti a kasnije menoniti, huteriti i puritanci, koji su s vremenom svoja vjerovanja donijeli u Sjevernu Ameriku.

16. Što se na koncu dogodilo s kućom nazovikršćanstva? (Marko 3:25).

¹⁶ Tokom godina te su se glavne struje nastavile dijeliti u stotine denominacija koje danas postoje —  prezbiterijansku, episkopalnu, metodističku, baptističku, kongregacionalističku, da spomenemo samo neke. Nazovikršćanstvo je uistinu postalo podijeljenom kućom. Kako je došlo do tih podjela?

17. Koji se datum može smatrati danom službenog početka protestantske reformacije?

¹⁷ Ako se mora precizno odrediti datum početka protestantske reformacije, tada bi to bio 31. listopad 1517, dan kad je augustinski redovnik Martin Luther (1483-1546) na vrata crkve vitenberškog dvorca u njemačkoj pokrajini Saskoj pribio svojih 95 teza. No, što je dovelo do tog dramatičnog događaja? Tko je bio Martin Luther? I protiv čega je protestirao?

18. (a) Tko je bio Martin Luther? (b) Što je Luthera navelo da objavi svoje teze?

¹⁸ Poput Wycliffea i Husa prije sebe, i Martin Luther je bio učenjak i redovnik. Bio je i doktor teologije te profesor biblijskih studija na sveučilištu u Wittenbergu. Luther je postao  veoma poznat zbog svog poznavanja Biblije. Premda je imao čvrsta uvjerenja po pitanju spasenja (ili opravdanja) po vjeri, a ne po djelima ili kroz pokoru, nije ni pomišljao da prekine s rimskom Crkvom. Ustvari, iznošenje teza nije predstavljalo planirani revolt, nego reakciju na konkretan događaj. Protestirao je protiv prodaje indulgencija.

19. Kako se u Lutherovo vrijeme poslovalo s indulgencijama?

¹⁹ U Lutherovo vrijeme papinske su se indulgencije javno prodavale ne samo za žive nego i za mrtve. Uobičajena je izreka bila: “Kad novčić u škrinji zazvoni, duša iz čistilišta izroni.” Za običan je narod indulgencija postala gotovo kao polica osiguranja protiv kazne za mogući grijeh bilo koje vrste, a pokajanje je bilo zapostavljeno. Erazmo je pisao: “Oslobođenje od muka u čistilištu prodaje se posvuda; nije da se samo prodaje nego se i silom nameće onima koji ga odbijaju.”

20. (a) Zašto je Johannes Tetzel došao u Jüterbog? (b) Kako je Luther reagirao na Tetzelovo prodavanje indulgencija?

²⁰ Godine 1517. dominikanski fratar Johannes Tetzel došao je u Jüterbog, blizu Wittenberga, da bi prodavao indulgencije. Novcem koji bi se tako dobio djelomično bi se financirala obnova bazilike Sv. Petra u Rimu. Njime se također trebalo pomoći Albrechtu Brandenburškom da nadoknadi novac koji je posudio kako bi rimskoj Kuriji platio položaj nadbiskupa Mainza. Tetzel je upotrijebio svu svoju trgovačku vještinu a ljudi su hrlili k njemu. Luther je bio ogorčen, pa je iskoristio najbrži mogući način da javno izrazi svoje gledište o cijelom tom cirkusu — pribivši 95 debatnih točaka na crkvena vrata.

21. Koje je argumente Luther iznio protiv prodaje indulgencija?

²¹ Luther je svojih 95 teza nazvao Rasprava u svrhu razjašnjavanja moći indulgencija. Prvenstvena namjera nije  mu bila dovesti u pitanje autoritet Crkve, nego ukazati na neumjerenost i zloupotrebe u vezi s prodajom papinskih indulgencija. To se može vidjeti iz sljedećih teza:

“5. Papa nema ni volju a ni moć da oprosti sve kazne, nego samo one koje je odredio svojim vlastitim autoritetom. (...)

20. Dakle kad papa govori o oproštenju od svih kazni, on ustvari ne misli od svih, nego samo od onih koje je sam odredio. (...)

36. Svaki kršćanin koji osjeća istinsku grižnju savjesti dobiva pravo oproštenje od svih kazni i krivica čak i bez povelje o oprostu.”

22. (a) Kako su se razvijale stvari dok se Lutherova poruka širila? (b) Što se s Lutherom dogodilo 1520, i kakav je bio ishod toga?

²² Uz pomoć stroja za štampanje, koji je bio izumljen nedugo prije toga, ovim eksplozivnim idejama nije trebalo puno vremena da dosegnu ostale dijelove Njemačke — a i Rim. Ono što je započelo kao akademska debata po pitanju prodaje indulgencija uskoro se pretvorilo u spor oko pitanja vjere i papinskog autoriteta. Rimska je Crkva isprva prihvatila debatu s Lutherom i naredila mu da se pokaje. Kad je Luther to odbio, na njega je izvršen pritisak i crkvenim i političkim silama. Godine 1520. papa je izdao bulu, ili edikt, kojom se Lutheru zabranilo držanje propovijedi i kojom se naredilo spaljivanje svih njegovih knjiga. Luther je papinsku bulu u inat javno spalio. Papa ga je ekskomunicirao 1521.

23. (a) Što se dešavalo na Saboru u Wormsu? (b) Kako je Luther u Wormsu iznio svoje stanovište, i kakav je bio rezultat?

²³ Kasnije te godine, Luther je bio pozvan na državni sabor u Wormsu. Ispitivali su ga car Svetog Rimskog Carstva, Karlo V, čvrsti katolik, šest kneževa-izbornika njemačkih  država te drugi religiozni i svjetovni vođe i dostojanstvenici. Kad je još jednom bio prisiljen da se pokaje, Luther je izrekao svoju čuvenu izjavu: “Dok me se ne uvjeri Svetim pismom i zdravim razumom (...), ne mogu i neću ništa poreći, jer ići protiv savjesti nije ni ispravno ni sigurno. Neka mi Bog pomogne. Amen.” Zbog toga mu je car oduzeo građanska prava. Međutim, vladar njegove njemačke države, saski knez-izbornik Fridrik Mudri, pritekao mu je u pomoć i ponudio mu zaklon u dvorcu Wartburg.

24. Kakav je posao Luther izvršio dok je boravio u dvorcu Wartburg?

²⁴ Međutim, ove mjere nisu uspjele obuzdati širenje Lutherovih ideja. Tokom deset mjeseci Luther se u sigurnosti Wartburga posvetio pisanju i prevođenju Biblije. S Erazmova grčkog teksta preveo je na njemački Grčka pisma. Hebrejska pisma uslijedila su kasnije. Lutherova Biblija pokazala se upravo onime što je običan narod trebao. Izvještaj kaže da je “pet tisuća primjeraka bilo prodano za dva mjeseca, dvjesto tisuća za dvanaest godina”. Utjecaj tog prijevoda na njemački jezik i kulturu često se uspoređuje s utjecajem koji je King James Version (Verzija kralja Jakova) izvršio na engleski.

25. (a) Kako je skovano ime “protestant”? (b) Što je Augsburška konfesija?

²⁵ U godinama koje su uslijedile nakon Sabora u Wormsu, reformacijski je pokret u narodu stekao toliko podrške da je 1526. car svakoj njemačkoj državi udijelio pravo da izabere svoju religiju, luteransku ili rimokatoličku. Međutim, kad je 1529. car poništio odluku, neki su njemački kneževi protestirali; tako je vezano za pokret reformacije skovan izraz “protestant”. Sljedeće godine, 1530, na Saboru u Augsburgu car je pokušao izgladiti razlike između dviju strana. Luterani su svoja vjerovanja prezentirali u  dokumentu zvanom Augsburška konfesija, koji je sastavio Philipp Melanchthon na temelju Lutherovih učenja. Premda je dokument imao krajnje pomirljiv ton, rimska ga je Crkva odbacila, a jaz između protestantizma i katolicizma postao je nepremostiv. Mnoge njemačke države stale su na Lutherovu stranu, a skandinavske su zemlje uskoro slijedile njihov primjer.

26. Na kojim su se temeljnim točkama, prema Lutheru, razilazili protestanti i katolici?

²⁶ Na kojim su se temeljnim točkama razilazili protestanti i rimokatolici? Prema Lutheru, radilo se o tri točke. Prvo, Luther je vjerovao da spasenje dolazi “od opravdanja jedino vjerom” (latinski: sola fide) *, a ne od svećeničkog odrješenja ili od djelâ pokore. Drugo, učio je da se oproštenje dobiva jedino Božjom milošću (sola gratia), a ne autoritetom svećenikâ ili papa. I na kraju, Luther je tvrdio da se sva doktrinarna pitanja trebaju potvrditi jedino Pismom (sola scriptura), a ne odlukama pape ili crkvenih koncila.

27. (a) Koja su nebiblijska katolička učenja i običaje protestanti zadržali? (b) Koje su promjene zahtijevali protestanti?

²⁷ The Catholic Encyclopedia kaže da je usprkos tome Luther “zadržao toliko mnogo starih vjerovanja i liturgije koliko se god moglo uklopiti u njegova vlastita gledišta o grijehu i opravdanju”. Augsburška konfesija kaže da u luteranskoj vjeri “ne postoji ništa proturječno Svetom pismu, ili  katoličkoj crkvi, ili čak rimskoj Crkvi, koliko se o toj Crkvi zna iz zapisa pisaca”. Ustvari, luteranska vjera, kako je ocrtana u Augsburškoj konfesiji, obuhvatila je neka nebiblijska učenja, naprimjer Trojstvo, besmrtnost duše i vječno mučenje, kao i običaje poput krštavanja novorođenčadi te crkvenih praznika i blagdana. S druge strane, luterani su zahtijevali neke promjene, naprimjer da se ljudima dozvoli da prilikom pričesti primaju i kruh i vino, te da se ukinu celibat, redovnički zavjeti i prisilno ispovijedanje. *

28. U čemu je reformacija uspjela, a u čemu nije?

²⁸ Ukupno uzevši, reformacija kakvu su zagovarali Luther i njegovi sljedbenici uspjela je skršiti papinski jaram. Ipak, kao što je Isus rekao u Ivanu 4:24: “Bog je duh; i koji mu se mole, duhom i istinom treba da se mole.” Moglo bi se reći da je s Martinom Lutherom potraga čovječanstva za pravim Bogom naprosto krenula novim pravcem; uski put istine još je uvijek bio daleko (Matej 7:13, 14; Ivan 8:31, 32).

29. (a) Tko je bio Ulrich Zwingli, i protiv čega je propovijedao? (b) U čemu se Zwinglijeva reforma razlikovala od Lutherove?

²⁹ Dok je Luther u Njemačkoj bio zauzet borbom s papinim izaslanicima i civilnim vlastima, katolički svećenik Ulrich Zwingli (1484-1531) započeo je u Zürichu (Švicarska) svoj reformni pokret. Budući da je to bilo njemačko govorno područje, na tamošnje je ljude već izvršio utjecaj val reforme koji je došao sa sjevera. Oko 1519. Zwingli je počeo propovijedati protiv indulgencija, marijopoklonstva, svećeničkog celibata i drugih učenja Katoličke crkve. Premda je  Zwingli tvrdio da je nezavisan od Luthera, s Lutherom se slagao u mnogim područjima te je raspačavao njegove traktate diljem zemlje. Međutim, nasuprot mnogo konzervativnijem Lutheru, Zwingli je zagovarao uklanjanje svih obilježja rimske Crkve — kipova, raspelâ, svećeničkih odora, čak i liturgijske muzike.

30. U kojem su se ključnom pitanju razilazili Zwingli i Luther?

³⁰ No, do mnogo ozbiljnijeg spora između ta dva reformatora došlo je po pitanju euharistije, ili mise (pričesti). Luther je inzistirao na doslovnom tumačenju Isusovih riječi ‘Ovo je moje tijelo’, vjerujući da su Kristovo tijelo i krv na čudesan način prisutni u kruhu i vinu koji se poslužuju prilikom pričesti. S druge strane, Zwingli je u svojoj raspravi O Gospodinovoj večeri tvrdio da se Isusovu izjavu “mora uzeti figurativno ili metaforički; ‘Ovo je moje tijelo’ znači: ‘Kruh označava moje tijelo’, ili ‘simbol je mojeg tijela’”. Zbog ovog neslaganja putovi tih dvaju reformatora otada su se razišli.

31. Kakav je bio ishod Zwinglijevog djelovanja u Švicarskoj?

³¹ Zwingli je u Zürichu nastavio propovijedati svoje reformne doktrine i provoditi mnoge promjene. Drugi su se gradovi uskoro poveli za njime, no većina ljudi u seoskim, konzervativnijim područjima držala se katolicizma. Konflikt između te dvije frakcije postao je tako velik da je između švicarskih protestanata i rimokatolika izbio građanski rat. Zwingli, koji je služio kao vojni kapelan, ubijen je godine 1531. u bici kod Kappela, blizu jezera Zug. Kad je konačno nastupio mir, svaka je pokrajina dobila pravo da odabere svoju religiju, protestantsku ili katoličku.

32. Tko su bili anabaptisti, i kako su dobili to ime?

³² Međutim, neki su protestanti dijelili mišljenje da reformatori nisu u dovoljnoj mjeri odbacili mane katoličke papističke  crkve. Smatrali su da se kršćanska crkva treba sastojati samo od praktičnih, krštenih vjernika, a ne od svih ljudi nekog društva ili nacije. Zato su odbacili krštavanje novorođenčadi i inzistirali su na odvajanju crkve od države. U tajnosti su ponovno krštavali svoje vjernike i tako dobili ime anabaptisti (od grčkog ana, “ponovo”, i baptízo, “uroniti”). Budući da su odbijali uzimanje oružja, davanje zakletvi i javne službe, smatralo ih se prijetnjom za društvo pa su ih podjednako progonili i katolici i protestanti.

33. (a) Što je potaknulo nasilnu akciju protiv anabaptista? (b) Kako se anabaptistički utjecaj proširio?

³³ Anabaptisti su isprva živjeli u malim grupama rasijanima diljem Švicarske, Njemačke i Nizozemske. Budući da su svagdje kuda su išli propovijedali svoja vjerovanja, njihov je broj rapidno rastao. Jedna je skupina anabaptista ponesena religioznim žarom zanemarila svoj pacifizam i osvojila grad Münster godine 1534, namjeravajući ga pretvoriti u komunalni, poligamni Novi Jeruzalem. Pokret je ubrzo ugušen veoma nasilnim metodama. Taj je događaj anabaptiste doveo na loš glas, pa su praktički bili iskorijenjeni. U stvarnosti, većinu anabaptista sačinjavao je običan pobožan narod koji je pokušavao živjeti zasebnim i mirnim životom. Među organiziranijim potomcima anabaptista bili su menoniti, sljedbenici holandskog reformatora Mennoa Simonsa, te huteriti, pod vodstvom Tirolca Jacoba Huttera. Da bi izbjegli progonstvo, neki od njih iselili su se u istočnu Evropu — Poljsku, Mađarsku, čak i Rusiju — a ostali u Sjevernu Ameriku, gdje su konačno nastupili kao zajednice huterita i amiša.

34. (a) Tko je bio Jean Calvin? (b) Koju je važnu knjigu napisao?

³⁴ Reformni pokret u Švicarskoj napredovao je pod vodstvom Francuza po imenu Jean Cauvin, ili Jean Calvin  (1509-64), koji je s protestantskim idejama došao u kontakt u Francuskoj tokom svojih studentskih dana. Godine 1534. Calvin je zbog religioznog progonstva napustio Pariz i nastanio se u Baselu (Švicarska). U svrhu obrane protestanata objavio je Temelje kršćanstva u kojima je rezimirao ideje ranih crkvenih otaca i srednjovjekovnih teologa, kao i ideje Luthera i Zwinglija. To je djelo postalo temeljnim doktrinarnim tekstom za sve reformirane crkve kasnije ustanovljene u Evropi i Americi.

35. (a) Kako je Calvin objašnjavao svoju doktrinu o predodređenju? (b) Kako se strogost ove doktrine odražavala u drugim aspektima Calvinovog učenja?

³⁵ U Temeljima on izlaže svoju teologiju. Za Calvina je Bog apsolutni suveren, čija volja sve određuje i svime upravlja. Nasuprot tome, pali je čovjek grešan i potpuno nezaslužan. Dakle spasenje ne ovisi o čovjekovim dobrim djelima, nego o Bogu — odatle i Calvinova doktrina o predodređenju, o kojoj je napisao:

“Čvrsto vjerujemo da je vječnom i nepromjenjivom mudrošću Bog jednom zauvijek odredio i komu će dopustiti spasenje i koga će osuditi na uništenje. Čvrsto vjerujemo da je ta mudrost, dokle se god radi o izabranima, utemeljena na Njegovoj nezasluženoj milosti, koja nimalo ne ovisi o ljudskoj zasluzi; no da su onima koje On odredi za osudu vrata života zatvorena pravednim i besprijekornim, ali i neshvatljivim, sudom.”

Krutost takvog učenja odražava se i na drugim područjima. Calvin je inzistirao na tome da kršćani žive svetim i kreposnim životom, uzdržavajući se ne samo od grijeha nego i od veselja i neozbiljnosti. Osim toga, tvrdio je da crkva, koja se sastoji od izabranih, mora biti oslobođena svih građanskih  ograničenja te da se jedino kroz crkvu može uspostaviti odista bogobojazno društvo.

36. (a) Što su Calvin i Farel pokušali učiniti u Ženevi? (b) Koje su stroge odredbe bile uvedene? (c) Koji ozloglašeni primjer pokazuje do čega su dovodile Calvinove ekstremne mjere, i kako je on opravdavao svoje postupke?

³⁶ Ubrzo nakon što je objavio Temelje, Calvina je Guillaume Farel, daljnji francuski reformator, nagovorio da se preseli u Ženevu. Zajedno su radili na provođenju kalvinizma u praksu. Njihov je cilj bio Ženevu pretvoriti u Božji grad, teokraciju, vladavinu Boga, koja bi preuzela i crkvenu i državnu funkciju. Ustanovili su stroge odredbe i kazne, koje su obuhvaćale sve, od religiozne poduke i crkvene službe do javnog morala te čak takvih područja kao što je zdravstvo i sprečavanje požara. Jedan povijesni tekst izvještava da je “neki frizer, naprimjer, zbog uređenja nevjestine kose na način koji se smatrao nedoličnim, bio zatvoren na dva dana; a majka i dvije prijateljice koje su pomagale u friziranju pretrpjele su istu kaznu. Za ples i kartanje također su bile izricane sudske kazne”. Onima koji se nisu slagali s Calvinovom teologijom bila je odmjerena oštra kazna, a krajnje ozloglašen slučaj bilo je spaljivanje Španjolca Miguela Serveta. (Vidi okvir na 322. stranici.)

37. Kako se Calvinov utjecaj proširio daleko izvan granica Švicarske?

³⁷ Sve do svoje smrti godine 1564. Calvin je reformama u Ženevi davao svoj pečat, tako da se reformirana crkva čvrsto etablirala. Protestantski su reformatori, bježeći od progonstva u drugim zemljama, hrlili u Ženevu, preuzimali kalvinske ideje i postajali oruđem za započinjanje reformnih pokreta svaki u svojoj domovini. Kalvinizam se uskoro proširio i u Francusku, gdje su hugenoti (kako se nazivalo  francuske kalvinske protestante) pretrpjeli okrutno progonstvo od ruku katolikâ. U Nizozemskoj su kalvini pripomogli ustanovljavanju Holandske reformirane crkve. U Škotskoj je pod vodstvom bivšeg katoličkog svećenika Johna Knoxa u kalvinskim redovima ustanovljena Prezbiterijanska škotska crkva. Kalvinizam je odigrao izvjesnu ulogu i u engleskoj reformaciji, a otamo je s puritancima prenesen u Sjevernu Ameriku. Imajući to na umu, moglo bi se reći da je Calvin imao daleko veći utjecaj na razvoj protestantske reformacije nego Luther, premda je Luther istu pokrenuo.

38. Kako je djelo Johna Wycliffea izazvalo u Engleskoj protestantski duh?

³⁸ Engleska reformacija uglavnom je tekla neovisno o reformnim pokretima u Njemačkoj i Švicarskoj, a njeni korijeni sežu još u dane Johna Wycliffea, čije je antiklerikalno propovijedanje i isticanje Biblije u Engleskoj izazvalo protestantski duh. Njegove napore u prevođenju Biblije na engleski uskoro su slijedili ostali. William Tyndale, koji je morao pobjeći iz Engleske, objavio je godine 1526. svoj Novi zavjet. Kasnije je u Antwerpenu bio izdan i zadavljen na stupu, a njegovo je tijelo bilo spaljeno. Miles Coverdale završio je Tyndaleov prijevod pa se cijela Biblija pojavila 1535. Od svih faktora koji su doprinijeli reformaciji u Engleskoj, objavljivanje Biblije na narodnom jeziku nesumnjivo je najsnažniji pojedinačni faktor.

39. Kakvu je ulogu Henrik VIII odigrao u reformaciji u Engleskoj?

³⁹ Formalni raskid s rimokatolicizmom zbio se kad je Henrik VIII (1491-1547), kojeg je papa nazvao Braniteljem Vjere, godine 1534. objavio Zakon o vrhovništvu,  uzdižući se na položaj poglavara Engleske crkve. Henrik je također zatvorio samostane a njihov posjed podijelio među vlastelom. Pored toga, naredio je da se u svaku crkvu postavi primjerak Biblije na engleskom. Međutim, Henrikova akcija bila je više političke, a manje religiozne naravi. Ono što je on želio bila je nezavisnost od papinog autoriteta, osobito u pogledu svojih bračnih afera. * U religijskom je smislu ostao katolik po svemu osim po imenu.

40. (a) Kakve su promjene izvršene u Engleskoj crkvi tokom vladanja Elizabete I? (b) Koje su se nonkonformističke grupe na koncu pojavile u Engleskoj, Nizozemskoj i Sjevernoj Americi?

⁴⁰ Tek je tokom duge vladavine (1558-1603) Elizabete I Engleska crkva i u praksi postala protestantska premda je po strukturi uvelike ostala katolička. Crkva je prestala biti podložna papi, ukinula je svećenički celibat, ispovijed i druge katoličke običaje, no ipak je zadržala episkopalni oblik crkvene strukture u svojoj nadbiskupskoj i biskupskoj hijerarhiji te u muškim i ženskim redovima. * Ta je konzervativnost prouzročila veliko nezadovoljstvo, pa su se pojavile razne nonkonformističke grupe. Puritanci su zahtijevali temeljitiju reformu, koja bi iz Crkve uklonila sve rimokatoličke običaje; separatisti i independentisti inzistirali su da crkvene poslove vode mjesne starješine (prezbiteri). Mnogi su disidenti pobjegli u Nizozemsku ili u Sjevernu Ameriku, gdje su nadalje razvijali svoje kongregacionalističke i baptističke crkve. U Engleskoj su se također pojavili kao  Društvo prijatelja (kvekeri) pod vodstvom Georgea Foxa (1624-91) i kao metodisti pod vodstvom Johna Wesleya (1703-91). (Vidi donju kartu.)

41. (a) Kakav je učinak reformacija, prema mišljenju nekih učenjaka, izvršila na ljudsku povijest? (b) O kojim bi pitanjima trebalo ozbiljno razmisliti?

⁴¹ Nakon što smo razmotrili tri glavne struje reformacije — luteransku, kalvinsku i anglikansku — moramo zastati i ustanoviti što je reformacija postigla. Ne može se poreći da je ona promijenila tok povijesti zapadnoga svijeta. “Reformacija je u ljudima potaknula žeđ za slobodom te za većim i poštenijim građanskim pravima. Kamo se god protestantizam proširio naveo je mase da energičnije zahtijevaju svoja prava”, napisao je John F. Hurst u svojoj knjizi Short History of the Reformation (Kratka povijest reformacije). Mnogi učenjaci vjeruju da zapadna civilizacija kakvu  poznajemo danas ne bi bila moguća bez reformacije. Bilo kako bilo, moramo se upitati: Što je reformacija postigla na religijskom planu? Kakav je prilog dala potrazi čovječanstva za pravim Bogom?

42. (a) Što je nesumnjivo najveće dobro koje je postigla reformacija? (b) Što bismo se trebali upitati u pogledu pravih postignuća reformacije?

⁴² Najveće dobro koje je reformacija postigla nesumnjivo je to što je Bibliju učinila dostupnom narodu, na njegovom jeziku. Prvi su put ljudi pred sobom imali cijelu Božju riječ, tako da su se sada mogli čitanjem duhovno hraniti. No, svakako je potrebno više od samog čitanja Biblije. Je li reformacija ljudima donijela slobodu, ne samo od papinskog autoriteta nego i od lažnih učenja i dogmi kojima su oni stoljećima robovali? (Ivan 8:32).

43. (a) Koja vjerovanja priznaje većina današnjih protestantskih crkava, i što kažu ta vjerovanja? (b) Kakav su prilog slobodarski duh i šarenilo koji su bili posljedica reformacije dali potrazi čovječanstva za pravim Bogom?

⁴³ Gotovo sve protestantske crkve priznaju ista vjerovanja — Nicejsko, Atanazijsko i Apostolsko — a ta vjerovanja ispovijedaju neke doktrine koje je i sam katolicizam stoljećima naučavao, naprimjer Trojstvo, besmrtnu dušu i pakao. Takva nebiblijska učenja ljudima su pružila iskrivljenu sliku o Bogu i njegovom naumu. Umjesto da su ljudima pomogle u njihovoj potrazi za pravim Bogom, brojne sekte i denominacije koje su se pojavile kao posljedica slobodarskog duha protestantske reformacije samo su ih raspršile u mnogo različitih smjerova. Ustvari, zbog tog šarenila i konfuzije mnogi su u pitanje doveli i samo postojanje Boga. I kakva je bila posljedica toga? U 19. stoljeću pojavio se rastući val ateizma i agnosticizma. To je tema našeg sljedećeg poglavlja.