Činjenica, da Jehovini svjedoci ne sudjeluju u većini slava i blagdana, može nekom učitelju ili nastavniku izgledati čudnom. Nadamo se, da će vam sljedeće izlaganje pomoći razumjeti, zašto mi na to gledamo tako ozbiljno.

Mnogi blagdani, i s njima povezani običaji, imaju nekršćansku religijsku pozadinu i to možda u većoj mjeri nego li ste toga svjesni. Iz tog razloga, Jehovini svjedoci ne žele imati ništa s time. Mi nastojimo postupati u skladu sa sljedećim temeljnim načelom, koje je izložio kršćanski apostol Pavao:

“Što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tmini? Kako je moguć sporazum između Krista i Belijala (jednog krivog boga)? Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika? ... Zato ’iziđite između njih i odvojite se’, veli Gospodin” (2. Korinćanima 6:14-17, ST).

Dakle, ako je neka slava ili blagdan u vezi s drugim bogovima i božicama, ili se protuslovi našem razumijevanju biblijskih temeljnih načela, mi ne sudjelujemo u tome.

Rođendani: Upriličiti veselicu ili pokloniti nekome dar, sigurno nije ništa loše (Luka 15:22-25; Djela apostolska 20:35). Jehovini svjedoci rado daruju tijekom cijele godine i rado se sastaju. Ali, dva jedina, u Bibliji spomenuta, rođendana slavljena su u čast osoba, koje nisu bile pravi vjernici. U jednom slučaju radilo se o egipatskom faraonu, a u drugom o Herodu Antipi, koga su postavili Rimljani. Na proslavi oba rođendana netko je bio pogubljen (1. Mojsijeva 40:18-22; Marko 6:21-28). Stoga nismo iznenađeni kad čitamo sljedeće tvrdnje u vezi sa stajalištem prvih kršćana prema slavljenju rođendana:

“Ideja slavljenja rođendana bila je posve strana kršćanima tog vremena” (August Neander, Opća povijest kršćanske religije i crkve, 1842, svezak 1, str. 518).

 “Ni za jednu svetu osobu, spomenutu u Pismu, ne kaže se da je za rođendan priređivala neku gozbu ili svetkovinu. Samo su grešnici (poput faraona i Heroda) slavili dan kad su ugledali svijet” (Origen Adamantius iz 3. stoljeća, citat iz The Catholic Encyclopedia, 1911, sv. 10, str. 709).

Osim toga, pri slavljenju rođendana često se pridaje prevelik značaj dotičnoj osobi. To je nesumnjivo jedan od razloga što prvi kršćani nisu slavili ničiji rođendan (Propovjednik 7:1). Zato ćete primijetiti, da Jehovini svjedoci ne sudjeluju na rođendanskim slavljima, što uključuje pjevanje, darivanje itd.

Božić: Vjerojatno vam je već poznato, da 25. prosinca nije dan rođenja Isusa Krista. Možda mislite da to ne igra nikakvu ulogu — važan je sam događaj. Ipak, način na koji se razvijalo slavljenje Božića, pokazuje, da se iza toga krije mnogo više, o čemu svjedoče i sljedeći citati:

“Božićna svetkovina predstavlja poučan ostatak duge borbe (između kršćanstva i kulta Mitre), koju je crkva, izgleda, posudila od svog poganskog suparnika. Prema julijanskom kalendaru, 25. prosinca bio je dan zimskog solsticija, smatralo ga se danom rođenja Sunca. ... Evanđelja ne govore ništa o danu Kristova rođenja, pa ga zato ni pracrkva nije slavila” (James G. Frazer, Zlatni ogranak, 1968. str. 522).

“Na izvanredne božićne običaje vrlo je dugo utjecala činjenica, što je 25. prosinca, do uvođenja gregorijanskog kalendara (1582.), važio kao početak godine, dok je prethodna Badnja noć ostala još uvijek značajnom za pogansko vjerovanje i običaje kao prva od dvanaest noći. Osim toga, naknadno su preuzeti ostaci svetkovina zimskog solsticija i siječanjskih kalenda.” * (Brockhaus Enzyklopädie, svezak 20, 1974. str. 126.)

Opće je poznato, da Božić prvobitno nije bio slava u čast sjećanja na Kristovo rođenje. U Wiesbadener Kurier (5. 12. 1980) moglo se, pod naslovom “Zašto 25. prosinca?” čitati sljedeće:

“U Srednjem je vijeku značajnu ulogu igrao prastari kult Mitre, perzijskog boga Sunca. On djeluje čak — što je manje poznato — sve do danas. Njemu, primjerice, zahvaljujemo što slavimo Božić 25. prosinca.

Naime, točan dan Kristova rođenja nije nam uopće poznat. Taj se datum ne spominje nigdje u Novom zavjetu. ... Kult Mitre bio je tada najjača konkurencija kršćanstvu. ... Da bi  nadvladali tog neprijatelja, kršćani su primijenili i kasnije često provođenu metodu: Nastojali su dvije religije što je moguće više izjednačiti. Stoga su dan Kristova rođenja ’prebacili’ na 25. prosinca, koji je važio kao Mitrin rođendan. I zato mi još i danas slavimo Božić.”

Kako su neki reagirali, kad su saznali činjenice o Božiću? U World Book Encyclopedia (1982) čitamo u odlomku s podnaslovom “Božić”: “U 17. stoljeću je slavljenje Božića bilo zabranjeno u Engleskoj, kao i u nekim dijelovima engleskih kolonija u Americi.” Dakle, kad znamo da se u prošlosti na raznim mjestima odbijalo slaviti Božić radi njegovog poganskog podrijetla, postaje razumljivim zašto ga Jehovini svjedoci danas ne slave. Mi ne sudjelujemo u božićnim svečanostima, božićnim igrama, ne pjevamo božićne pjesme, ne razmijenjujemo poklone, ne sudjelujemo ni u kakvim običajima, koji su vezani uz Božić.

Isto stajalište potpunog nesudjelovanja zauzimaju Jehovini svjedoci i prema drugim religijskim ili polureligijskim slavama. Razlog je u tome, što su te slave povezane s nekršćanskim obredima; činjenica je da u njima često prevladavaju obilježja tih obreda. Zapazimo sljedeće primjere:

Uskrs: Pri toj se slavi misli na Kristovo uskrsnuće. Ali, zapazimo što su o tome napisali svjetski autoriteti:

“Ostára, Eóstra je bila u zapadnogermanskih plemena obožavana božica svijetla i proljeća ... Svetkovina svijetla i života, mogla se lako prenijeti u kršćanstvo. A kako je dan poganske svetkovine bio vrlo blizu danu kršćanske lako se moglo dogoditi da je u narodu naziv prve, prešao na drugu. ... Održavanje i narodni običaji još uvijek pokazuju čitav niz činjenica, koje također potječu iz poganstva” (C. Meusel, Kirchliches Handlexikon, sv. 5, 1897, str. 94).

“Posvuda jure za šareno obojenim uskršnjim jajima, koja je donio uskršnji zec. To nije samo dječja igra, nego ostatak kulta plodnosti, pri čemu jaja i zec simboliziraju plodnost” (Funk & Wagnalls, Standard Dictionary of Folklore, Mythology and Legend, New York, sv. 1, 1949, str. 335).

Halloween: (Veče uoči blagdana Svih svetih). Ova slava, u mnogim zemljama smatrana kršćanskom, ima svoje porijeklo u pretkršćanskim slavama, u kojima su izražene krive predodžbe o životu nakon smrti. O tome  čitamo sljedeću zanimljivost: “Nakon reformacije protestanti su odbacili tu slavu zajedno s drugim važnim slavama, kao što su Božić i Uskrs. Unatoč tome i dalje su cvjetali narodni običaji poganski podrijetla u vezi s Halloween” (Encyclopaedia Britannica, svezak 11, 1959. str. 107).

Svi sveti i dan mrtvih: Prvobitno jedna te ista slava, potekla, izgleda, od lemurskih svečanosti starih Rimljana. Lemuri su bili duše umrlih. ... S vremenom, ako smijemo naslućivati, stari su demoni postali duhovima umrlih kršćana, koji su se morali mučiti u čistilištu. Trebalo bi sjećati ih se najmanje jednom godišnje ..., što je već prije bilo uobičajeno u poganskom kultu mrtvih” (G. Buschan, Običaji naroda svezak 4, 1922, str. 116).

Nova godina: “U Povijesti religije označena svečanošću, njeni su obredni i magični postupci služili prevladavanju krize između kraja Stare i početka Nove godine. ... Krabuljne povorke i bučne svečanosti služile su za istjerivanje zlih sila. ... U kršćanstvu se Nova godina slavi kao svečanost tek od 6. stoljeća” (Meyers Enzyklopädisches Lexikon, svezak 17, 1976. str. 111).

Valentinovo: “Naši osjećaji u vezi sa cvijećem ’Valentinovo’, vode nas unatrag sve do starih Rimljana. Točno rečeno, do Juno, ... božice braka i poroda. ... Činjenica je, da su se ranokršćanski teolozi trudili svim snagama — i uspješno — pretvoriti poganske običaje u kršćanske, sačuvavši većini od njih starodrevni izgled. Tako je od nekadašnjeg dana u čast božice Juno, postalo Valentinovo 14. veljače” (Sindelfinger Zeitung, 13, 14. ožujka 1982).

Svibanjske svečanosti: “Potječu vjerojatno od obreda u čast Maje, rimske božice, uzročice plodnosti ljudi i prirode. ... Svibanjsko drvo, prema mišljenju većine učenjaka, ostatak je simbol falusa koji se nekada upotrebljavao u proljetnim obredima u čast božice Maje” (The New Funk & Wagnalls Encyclopedia, 1952. str. 8294).

Majčin dan: Svečanost, izvedena iz kulta majke u staroj Grčkoj. Formalni kult majke, sa ceremonijama za Kibelu ili Reju, veliku majku bogova, provodio se na  ožujske ide po cijeloj Maloj Aziji” (Encyclopaedia Britannica, svezak 15, 1959, str. 849).

Ovo su samo neki primjeri općenito slavljenih blagdana, pri kojima se od učenika traži da sudjeluju u određenim aktivnostima. Ali, Jehovini svjedoci ne sudjeluju ni na koji način u blagdanskim zbivanjima, što znači, da ne pjevaju pjesme, na sudjeluju u priredbama ili svečanim povorkama, ne crtaju niti izrađuju neke predmete, ne jedu niti piju u to ime. Ali, istovremeno nemamo ništa protiv toga da drugi slave te blagdane, niti ih pokušavamo spriječiti u tome. Cijenit ćemo, ako učitelji i nastavnici oslobode našu djecu sudjelovanja u aktivnostima, vezanim uz te slave i blagdane.

Postoje i blagdani drugačije naravi. Ne slave se posvuda, nego su možda ograničeni samo na neku zemlju. Primjerice, odredi se dan u znak sjećanja na žrtve rata, na rođenje neke zemlje, zatim u znak sjećanja na rođendan nekog uglednog predsjednika, vladara ili narodnih junaka.

Jehovini svjedoci odbijaju s doličnim poštovanjem sudjelovati i u takovim nacionalnim praznicima. Mi, doduše, poštujemo osobe na vodećim položajima u državi, ali ih ne slavimo, jer to je prema našem shvaćanju jednako obožavanju. Ostajemo neutralni i prema tim slavama, suglasno onome što je Isus rekao za svoje učenike: “Oni nisu dio svijeta, kao što niti ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:16).