1-3. Kako su Sokrat i Platon unaprijedili predodžbu o tome da je duša besmrtna?

JEDAN 70-godišnji učenjak i učitelj optužen je za bezbožništvo i za kvarenje mladih umova svojim učenjima. Iako on na svom suđenju iznosi briljantnu obranu, pristrana ga porota proglašava krivim i osuđuje na smrt. Samo nekoliko sati prije svog smaknuća ostarjeli učitelj svojim učenicima, koji su se okupili oko njega, iznosi čitav niz argumenata kako bi potvrdio da je duša besmrtna i da se smrti ne treba plašiti.

² Taj optuženik nije nitko drugi do Sokrat, glasoviti grčki filozof iz petog stoljeća pr. n. e. * Njegov učenik Platon zabilježio je ta zbivanja u svojim esejima Apologija i Fedon. Sokratu i Platonu odaje se priznanje da su među prvima unapređivali predodžbu o tome da je duša besmrtna. No oni nisu začetnici ovog učenja.

³ Kao što ćemo vidjeti, predodžba o ljudskoj besmrtnosti potječe iz mnogo ranijeg doba. Međutim, Sokrat i Platon razvili su sam koncept i od njega načinili filozofsko učenje, čineći ga na taj način prihvatljivijim za školovane slojeve ljudi svog i budućeg vremena.

4. Kakvo su gledište o zagrobnom životu imali Grci prije Sokrata?

⁴ Grci su i prije Sokrata i Platona vjerovali da duša nastavlja živjeti poslije smrti. Pitagora, glasoviti grčki matematičar iz šestog stoljeća pr. n. e., smatrao je da je duša besmrtna i podložna transmigraciji. Prije njega je Tales iz Mileta, za kojeg se kaže da je najraniji poznati grčki filozof, smatrao da besmrtna duša ne postoji samo u ljudima, životinjama i biljkama nego i u predmetima kao što su magneti, budući da mogu pomicati željezo. Drevni su Grci tvrdili da se duše mrtvih brodom prevoze preko rijeke Stiks u ogromno podzemno područje koje se naziva donji svijet. Tamo su suci sudili dušama, dosuđujući im ili muke u zatvoru s visokim zidinama ili blagostanje u Eliziju.

5, 6. Kako su Perzijanci gledali na dušu?

⁵ U Iranu, odnosno Perziji, na istoku, u sedmom stoljeću pr. n. e. živio je prorok po imenu Zaratustra. On je uveo način obožavanja koji je postao poznat kao zoroastrizam. Zoroastrizam je bio religija Perzijskog Carstva, koje je dominiralo svjetskom scenom prije nego što je Grčka postala glavnom silom. Spisi zoroastrizma kažu: “U Besmrtnosti će duša Pravednog stalno biti u Radosti, ali u mukama će duša  Lažljivca sigurno biti. A ove je zakone Ahura Mazda [znači “mudri bog”] donio kroz svoju suverenu vlast.”

⁶ Učenje o besmrtnosti duše bilo je dio iranske religije i prije nastanka zoroastrizma. Naprimjer, drevna su se iranska plemena brinula za duše umrlih tako što su im prinosila hranu i odjeću koje će moći koristiti u podzemlju.

7, 8. Što su drevni Egipćani vjerovali u vezi s dušom koja nadživljava tijelo?

⁷ Vjerovanje u zagrobni život bilo je središte egipatskih religija. Egipćani su vjerovali da će duši umrle osobe suditi Oziris, veliki bog podzemlja. Naprimjer, jedan papirusni dokument, za koji se tvrdi da potječe iz 14. stoljeća pr. n. e., prikazuje Anubisa, boga mrtvih, kako vodi dušu pisara Hunefera pred Ozirisa. Zatim se na vagu stavlja pisarevo srce, koje predstavlja njegovu savjest, nasuprot peru koje božica istine i pravde nosi na svojoj glavi. Tot, jedan drugi bog, zapisuje ishod. Budući da Huneferovo srce nije teško od krivnje, ono je lakše od pera, pa je Huneferu dozvoljeno da uđe u Ozirisko podzemlje i da primi besmrtnost. Na tom se papirusu ujedno nalazi i jedno žensko čudovište koje stoji pored vage, spremno da proždere preminulog ako njegovo srce ne prođe na ispitu. Osim toga, Egipćani su mumificirali svoje umrle i čuvali tijela faraona u impresivnim piramidama, budući da su vjerovali kako preživljavanje duše ovisi o očuvanju tijela.

⁸ Dakle, različite su drevne civilizacije imale jedno zajedničko učenje — besmrtnost duše. Jesu li one to učenje usvojile iz istog izvora?

9. Koja je religija utjecala na drevni egipatski, perzijski i grčki svijet?

⁹ “U drevnom je svijetu”, kaže se u knjizi The Religion of Babylonia and Assyria, “babilonska religija utjecala na Egipat, Perziju i Grčku.” Ta knjiga nadalje objašnjava: “S obzirom na rane kontakte između Egipta i Babilonije, kao što to pokazuju pločice iz El-Amarne, sigurno je postojalo mnogo prilika za upliv babilonskih gledišta i običaja u egipatske kultove. Mitrin kult u Perziji otkriva neosporan utjecaj babilonskih poimanja (...). Sada izučavatelji bez pogovora potvrđuju intenzivno miješanje semitskih učenja kako s ranom grčkom mitologijom tako i s grčkim kultovima da o tome nije potrebno dalje diskutirati. Ta su semitska učenja u velikoj mjeri karakteristično babilonska.” *

10, 11. Kakvo su gledište Babilonci imali o zagrobnom životu?

¹⁰ No zar nije babilonsko gledište o tome što se događa nakon smrti znatno različito od gledišta koje imaju Egipćani, Perzijanci i Grci? Naprimjer, razmotri babilonski Ep o Gilgamešu. Ostarjelog junaka epa, Gilgameša, progonila je realnost smrti, pa se on uputi u potragu za besmrtnošću koju ne uspijeva pronaći. Jedna peharnica, koju susreće na svom putovanju, čak ga potiče da svoj sadašnji život iskoristi u potpunosti, jer beskrajan život koji traži neće pronaći. Poruka cijelog epa jest to da je smrt neizbježna i da je nada u besmrtnost  samo iluzija. Znači li to da Babilonci nisu vjerovali u zagrobni život?

¹¹ Profesor Morris Jastrow, ml., sa Sveučilišta Pennsylvania (SAD) napisao je: “Ni narod, a niti vođe religiozne misli [u Babiloniji] nisu nikada smatrali da postoji mogućnost potpunog istrebljenja onog što je jednom stvoreno. Smrt je [prema njihovom gledištu] bila prolaz prema nekoj drugoj vrsti života, a poricanje besmrtnosti samo je naglašavalo kako je nemoguće izbjeći promjenu postojanja koja nastupa smrću.” Da, i Babilonci su vjerovali da se život neke vrste, u nekom obliku, nastavlja poslije smrti. Pokazali su to tako što su zajedno s mrtvima ukopavali razne predmete da bi ih oni mogli koristiti na “onom svijetu”.

12-14. (a) Gdje je nakon potopa bila kolijevka učenja o besmrtnosti duše? (b) Kako se ta doktrina proširila po cijeloj Zemlji?

¹² Očito je da učenje o besmrtnosti duše seže sve do drevnog Babilona. Prema Bibliji, knjizi koja je karakteristična po tome što sadrži točnu povijest, grad Babel, ili Babilon, utemeljio je Noin praunuk Nemrod. * Nakon općeg potopa u Noinim danima postojao je samo jedan jezik i samo jedna religija. Time što je utemeljio grad i u njemu počeo graditi kulu, Nemrod je započeo jednu novu religiju. Biblijski izvještaj kaže da su se, nakon što je došlo do pomutnje jezika u Babelu, neuspješni graditelji kule rasprostranili i ponovno započeli svoj život, odnoseći sa sobom svoju religiju (1. Mojsijeva 10:6-10; 11:4-9). Babilonska su se religiozna učenja tako raširila po cijeloj Zemlji.

¹³ Predaja kaže da je Nemrod umro nasilnom smrću. Razumno je pretpostaviti da su Babilonci nakon njegove smrti bili skloni tome da ga visoko poštuju kao osnivača, graditelja i prvog kralja njihovog grada. Budući da su boga Marduka (Merodaha) smatrali osnivačem Babilona, neki izučavatelji smatraju da Marduk predstavlja deificiranog Nemroda. Ako je to istina, tada je predodžba o tome da osoba ima dušu koja nadživljava smrt morala biti aktualna barem u vrijeme Nemrodove smrti. U svakom slučaju, stranice povijesti pokazuju da je nakon potopa Babel, odnosno Babilon, bio kolijevka učenja o besmrtnosti duše.

¹⁴ Međutim, kako je ta doktrina postala središtem većine religija našeg vremena? U sljedećoj će se cjelini istraživati kako je ona prodrla u istočnjačke religije.