1-3. Na koji način mnogi traže utjehu kada im smrt oduzme neku voljenu osobu?

U JEDNOJ mrtvačnici u New York Cityu prijatelji i članovi obitelji u tišini prolaze pored otvorenog lijesa. Ukočeno promatraju mrtvo tijelo 17-godišnjaka. Njegovi ga školski prijatelji jedva prepoznaju. Od kemoterapije je izgubio kosu; zbog raka je smršavio. Je li stvarno moguće da je to njihov prijatelj? Prije samo nekoliko mjeseci bio je pun planova, pitanja, energije — pun života! Skrhana mladićeva majka pokušava pronaći nadu i utjehu kroz pomisao da njezin sin na neki način još uvijek živi. Stalno iznova u suzama ponavlja ono što su je naučili: “Tommy je sada sretniji. Bog je želio da Tommy bude s njim na nebu.”

² U Jamnagaru (Indija), udaljenom od tog grada nekih 11 000 kilometara, trojica sinova jednog 58-godišnjeg poslovnog čovjeka pomažu da se mrtvo tijelo njihovog oca položi na pogrebnu lomaču. Za vedrog jutra, okupanog zrakama sunca, najstariji sin započinje postupak kremiranja tako da bakljom zapali cjepanice, a zatim beživotno tijelo svog oca prelije miomirisnom mješavinom začinâ i tamjana. Mantre koje brahman stalno ponavlja na sanskrtu nadglasuju pucketanje vatre, a one znače: “Neka duša, koja nikada ne umire, i dalje nastoji postići jedinstvo s krajnjom stvarnošću.”

³ Dok tri brata promatraju kremiranje, svaki od njih u sebi se pita: ‘Vjerujem li u zagrobni život?’ Budući da su se obrazovali na različitim stranama svijeta, na to pitanje daju različite odgovore. Najmlađi je uvjeren da će se njihov voljeni otac reinkarnirati u neki životni oblik višeg stupnja. Srednji brat vjeruje da mrtvi u stanovitom smislu spavaju, da nisu svjesni baš ničega. Najstariji jednostavno pokušava prihvatiti realnost smrti, jer smatra da nitko sa sigurnošću ne može znati što se s nama događa kad umremo.

4. Koje pitanje vjekovima muči čovječanstvo?

⁴ Ima li života nakon smrti? pitanje je koje već tisućljećima dovodi čovječanstvo u nedoumicu. “Čak su i teolozi zbunjeni kad se suoče s [njim]”, kaže katolički izučavatelj Hans Küng. Tokom godina su ljudi iz svih društvenih sredina razmišljali o toj temi, a predloženih rješenja ni u kom slučaju ne manjka.

5-8. Što različite religije naučavaju o zagrobnom životu?

⁵ Mnogi nominalni kršćani vjeruju da ljudi idu na nebo ili u pakao. S druge strane, hindusi vjeruju u reinkarnaciju. Komentirajući muslimansko gledište o tome, Amir Muawiyah, suradnik u jednom islamskom  religijskom centru, kaže: “Vjerujemo da će nakon smrti biti dan suda kada idete pred Boga, Allaha, što će izgledati jednako kao da izlazite pred sud.” Prema islamskom će vjerovanju Allah tada prosuditi svačiji životni put i svaku će osobu poslati ili u raj ili u paklenu vatru.

⁶ I budisti i katolici na Šri Lanki ostavljaju vrata i prozore širom otvorene kad im se u kući desi smrtni slučaj. Upale uljnu lampu, a lijes postave tako da su noge preminulog okrenute prema ulaznim vratima. Oni vjeruju da će na taj način duhu, odnosno duši, preminulog omogućiti da izađe iz kuće.

⁷ Ronald M. Berndt sa Sveučilišta u Zapadnoj Australiji kaže da australski Aboridžini vjeruju da su “ljudska bića duhovno neuništiva”. U nekim afričkim plemenima vjeruje se da obični ljudi nakon smrti postaju samo duhovi, dok istaknuti pojedinci postaju duhovi predaka, kojima će se iskazivati čast i upućivati molbe kao nevidljivim vođama plemena.

⁸ U nekim su zemljama vjerovanja u tobožnje duše umrlih kombinacija mjesne tradicije i nominalnog kršćanstva. Naprimjer, među mnogim katolicima i protestantima u zapadnoj Africi običaj je pokriti ogledala kad netko umre, tako da nitko ne vidi duh umrle osobe ako pogleda u ogledalo. Zatim, 40 dana nakon smrti voljene osobe, obitelj i prijatelji slave uzašašće duše na nebo.

9, 10. U kojem se temeljnom vjerovanju većina religija slaže?

⁹ Odgovori na pitanje što se s nama događa kad umremo različiti su u jednakoj mjeri kao običaji i vjerovanja ljudi koji na to pitanje odgovaraju. Ipak, većina se religija slaže u jednoj temeljnoj postavci: Nešto unutar osobe — duša, duh, utvara — besmrtno je i nastavlja živjeti nakon smrti.

¹⁰ Vjerovanje u besmrtnost duše gotovo da je univerzalno u tisućama religija i sekti svijeta kršćanstva. I u judaizmu je ono službena doktrina. U hinduizmu to vjerovanje predstavlja sam temelj naučavanju o reinkarnaciji. Muslimani vjeruju da duša nastaje zajedno s tijelom, ali da nastavlja živjeti nakon što tijelo umre. Druge vjere — afrički animizam, šintoizam, pa čak i budizam — o istoj temi naučavaju nešto slično.

11. Kako neki izučavatelji gledaju na predodžbu o besmrtnosti duše?

¹¹ Neki zastupaju oprečno gledište, to jest da smrću prestaje život u svjesnom stanju. Za njih predodžba o tome da se emocionalni i intelektualni život nastavlja u nekakvoj neosobnoj, sjenovitoj duši, odvojenoj od tijela, zvuči nerazumno. Miguel de Unamuno, španjolski pisac i izučavatelj iz 20. stoljeća, piše: “Vjerovati u besmrtnost duše znači željeti da duša može biti besmrtna, ali željeti to tako snažno da ta odlučnost baca razum pod noge i gazi ga.” Među onima koji su odbili vjerovati u besmrtnost ljudi jesu zapaženi drevni filozofi Aristotel i Epikur, zatim liječnik Hipokrat, škotski filozof David Hume, arapski učenjak Averroes i Jawaharlal Nehru, prvi indijski premijer nakon osamostaljenja.

12, 13. Koja se važna pitanja javljaju u vezi s učenjem o besmrtnosti duše?

¹² Pitanje je: Imamo li mi uistinu besmrtnu dušu? Ako duša zapravo nije besmrtna, kako onda takvo krivo učenje može biti sastavni dio većine današnjih religija? Gdje je ta predodžba započela? A ako duša smrću zaista prestaje postojati, kakve nade uopće može biti za mrtve?

¹³ Možemo li na takva pitanja pronaći točne i zadovoljavajuće odgovore? Da, možemo! Na ta i druga pitanja bit će odgovoreno na stranicama koje slijede. Prije svega, istražimo na koji je način doktrina o besmrtnosti duše nastala.