1. Zašto bismo trebali biti zainteresirani da naučimo kako se doktrina o ljudskoj besmrtnosti razvila i proširila u mnogim religijama?

KAKO je predodžba o tome da čovjek ima besmrtnu dušu prodrla u hinduizam i ostale istočnjačke religije? To pitanje zanima čak i ljude zapadnog svijeta, koji možda nisu upoznati s tim religijama, budući da to vjerovanje utječe na svačije gledište o budućnosti. Spoznaja o tome kako se to shvaćanje razvilo doista može promicati bolje razumijevanje i bolju komunikaciju, s obzirom na to da je učenje o ljudskoj besmrtnosti zajednička karakteristika većine današnjih religija.

2. Zašto je Indija pažnje vrijedan izvor religijskog utjecaja u Aziji?

² Ninian Smart, profesor religijskih studija na Sveučilištu Lancaster u Velikoj Britaniji, primjećuje: “Indija je najznačajnije središte religijskog utjecaja u Aziji. To nije slučaj samo zato što baš iz Indije potječe izvjestan broj vjera — hinduizam, budizam, jainizam, sikhizam itd. — nego zato što je jedna od njih, naime budizam, počela vršiti snažan utjecaj na kulturu praktički cijele istočne Azije.” Mnoge kulture koje su doživjele takav utjecaj “još uvijek Indiju smatraju svojom duhovnom domovinom”, kaže hinduistički učenjak Nikhilananda. Kako je onda to učenje o besmrtnosti prodrlo u Indiju i ostale dijelove Azije?

3. Tko je vjerojatno, prema riječima jednog povjesničara, u Indiju prenio predodžbu o seljenju duša?

³ Dok su u šestom stoljeću pr. n. e. Pitagora i njegovi sljedbenici u Grčkoj zagovarali teoriju o seljenju duša, hinduistički mudraci, koji su živjeli duž obala rijeke Ind i Ganges u Indiji, razvijali su isto poimanje. Istovremeno pojavljivanje ovog vjerovanja “u grčkom svijetu i u Indiji teško da se može pripisati slučaju”, kaže povjesničar Arnold Toynbee. “Jedan mogući zajednički izvor [utjecaja]”, ističe Toynbee, “jest evroazijska nomadska zajednica, koja se u 8. i 7. stoljeću pr. Kr. rasprostranila Indijom, jugozapadnom Azijom, zatim stepskim područjem duž sjeverne obale Crnog mora te poluotocima Balkanom i Anatolijom.” Čini se da su migrirajuća evroazijska plemena sa sobom u Indiju donijela predodžbu o transmigraciji.

4. Zašto se poimanje o seljenju duša dojmilo hinduističkih mudraca?

⁴ Hinduizam je nastao mnogo ranije u Indiji, dolaskom Arijaca oko 1500. pr. n. e. Od samog se početka u hinduizmu vjerovalo da je duša nešto različito od tijela i da duša nadživljava smrt. Tako su hindusi prakticirali obožavanje predaka i ostavljali hranu kako bi je duše njihovih umrlih mogle jesti. Kada je predodžba o seljenju duša stoljećima kasnije doprla do Indije, mora da se ona dojmila hinduističkih mudraca koji su se hvatali ukoštac  s univerzalnim problemom zla i patnje među ljudima. Sjedinjujući to s onim što se naziva zakon karme, zakon uzroka i posljedice, hinduistički su mudraci razvili teoriju o reinkarnaciji, po kojoj se zasluge i krivice u jednom životu nagrađuju ili kažnjavaju u sljedećem.

5. Što je prema hinduističkom vjerovanju krajnji cilj duše?

⁵ No još je jedno poimanje utjecalo na hinduističko učenje o duši. “Izgleda da se baš u vrijeme kada je formirana teorija o transmigraciji i karmi, pa možda čak i prije toga”, kaže se u djelu Encyclopædia of Religion and Ethics, “jedno drugo poimanje (...) postupno razvijalo u malom intelektualnom krugu u s. Indiji — filozofsko poimanje o Brahman-Ātmanu [vrhovnom i vječnom Brahmanu, krajnjoj stvarnosti].” Tu se zamisao povezalo s teorijom o reinkarnaciji kako bi se definirao krajnji cilj hindusa — oslobođenje iz kruga transmigracija kako bi se sjedinio s krajnjom stvarnošću. Hindusi vjeruju da se to postiže težnjom za društveno prihvatljivim ponašanjem i posebnom hinduističkom spoznajom.

6, 7. Što današnji hinduizam naučava o zagrobnom životu?

⁶ Tako su hinduistički mudraci uvrstili predodžbu o seljenju duša u doktrinu o reinkarnaciji sjedinjujući je sa zakonom karme i s poimanjem Brahmana. Octavio Paz, pjesnik, dobitnik Nobelove nagrade i bivši meksički ambasador u Indiji, piše: “Kako se širio hinduizam, tako se širila i predodžba (...) koja je središte brahmanizma, budizma i ostalih azijskih religija: metempsihoza, odnosno seljenje duša kroz niz uzastopnih postojanja.”

⁷ Doktrina o reinkarnaciji glavno je uporište današnjeg hinduizma. Hinduistički filozof Nikhilananda kaže: “Svaki pobožan hindus uvjeren je da stjecanje besmrtnosti nije povlastica izabrane nekolicine, nego da na nju svi stječu pravo svojim rođenjem.”

8-10. (a) Kako budizam definira postojanje? (b) Kako jedan budistički izučavatelj objašnjava ponovno rađanje?

⁸ Budizam je osnovan u Indiji oko 500. pr. n. e. Prema budističkoj tradiciji, budizam je osnovao jedan indijski princ, imenom Siddhārtha Gautama, koji je postao poznat kao Buddha nakon što je primio prosvjetljenje. Budući da je budizam izdanak hinduizma, njegova su učenja u nekim pogledima slična hinduističkim. Prema budističkom učenju, postojanje je stalan krug ponovnih rađanja i smrti, a jednako kao i u hinduizmu, status svakog pojedinca u njegovom trenutnom životu određen je djelima iz njegovog prošlog života.

⁹ No postojanje se u budizmu ne objašnjava pojmom osobne duše koja nadživljava smrt. “[Buddha] je u ljudskoj psihi vidio samo prolaznu seriju nestalnih psiholoških stanja, koja jedino želja održava na okupu”, primijetio je Arnold Toynbee. Unatoč tome, Buddha je vjerovao da nešto — neko stanje ili neka sila — prelazi iz jednog života u drugi. Budistički izučavatelj dr. Walpola Rahula objašnjava:

¹⁰ “Biće nije ništa drugo do kombinacija fizičkih i mentalnih sila ili energija. Ono što zovemo smrću jest potpuno nefunkcioniranje fizičkog tijela. Prestaju li sve te sile i energije djelovati istovremeno s prestankom funkcioniranja tijela? Budizam kaže: ‘Ne prestaju!’ Volja, htijenje, želja, čežnja za postojanjem, za  održanjem, za ostvarenjem kontinuiteta ponovnih rađanja ogromna je sila koja pokreće čitave živote, čitave egzistencije, pokreće čak i cijeli svijet. To je najveća sila, najveća energija na svijetu. Prema budizmu, ta sila ne prestaje djelovati s prestankom funkcioniranja tijela, odnosno smrću; ona se nastavlja manifestirati u drugom obliku, stvarajući reegzistenciju koja se naziva ponovnim rađanjem.”

11. Kakvo je budističko gledište o zagrobnom životu?

¹¹ Ovakvo je budističko gledište o zagrobnom životu: Postojanje je beskrajno dok pojedinac ne dostigne konačni cilj, odnosno nirvanu, oslobođenje iz kruga ponovnih rađanja. Nirvana nije ni stanje vječnog blaženstva ni sjedinjenje s krajnjom stvarnošću. Ona je jednostavno stanje nepostojanja — “besmrtno mjesto” nepoznato individualnom postojanju. Webster’s Ninth New Collegiate Dictionary “nirvanu” definira kao “mjesto ili stanje zaborava na brigu, bol ili izvanjsku realnost”. Budiste se potiče da se postizanjem nirvane uzdignu iznad besmrtnosti, umjesto da teže za njom.

12-14. Kako različiti oblici budizma posreduju predodžbu o besmrtnosti?

¹² Budući da se rasprostranio različitim dijelovima Azije, budizam je modificirao svoja učenja kako bi ona odgovarala lokalnim vjerovanjima. Naprimjer, u mahayana budizmu, obliku budizma koji je dominantan u Kini i Japanu, postoji vjerovanje u nebeske bodhisattve, ili buduće buddhe. Bodhisattve odgađaju svoj ulazak u nirvanu kako bi se nebrojeno mnogo puta ponovno rodili te služili drugima i pomogli im da postignu nirvanu. Dakle, netko može izabrati da nastavi ciklus ponovnih rađanja čak i nakon što postigne nirvanu.

¹³ Jedna druga promjena koja je postala posebno utjecajna u Kini i Japanu jest doktrina o Čistoj zemlji na Zapadu, koju je načinio Buddha Amitabha, odnosno Amida. Oni koji s vjerom prizivaju Buddhino ime ponovno se rađaju u Čistoj zemlji, ili u raju, gdje vladaju povoljniji uvjeti za postizanje potpunog prosvjetljenja. Što je nastalo iz tog učenja? Ranije spomenuti profesor Smart objašnjava: “Kao što se i moglo očekivati, blaženstva raja, koja neki mahajanski spisi živo opisuju, zamijenila su uobičajeno poimanje nirvane kao krajnjeg cilja.”

¹⁴ Tibetanski budizam prisvojio je neka druga lokalna vjerovanja. Naprimjer, tibetanska knjiga mrtvih opisuje udes neke osobe u međustanju, prije nego što je ponovno rođena. Kaže se da su mrtvi izloženi jakom svjetlu krajnje stvarnosti, a oni koji nisu u stanju podnijeti to svjetlo ne zadobivaju oslobođenje nego se ponovno rađaju. Očito je da budizam u svojim različitim oblicima posreduje predodžbu o besmrtnosti.

15-17. (a) Kako se razvilo obožavanje duhova predaka u šintoizmu? (b) Na koji način besmrtnost duše predstavlja temeljno vjerovanje u šintoizmu?

¹⁵ Religija u Japanu postojala je još i prije nego što je u šestom stoljeću n. e. tamo pristigao  budizam. Bila je to bezimena religija, a sastojala se od vjerovanja povezanih s moralnim normama i običajima ljudi. Međutim, dolaskom budizma pojavila se potreba da se načini razlika između japanske religije i ove novouvedene. I tako je nastao izraz “šinto”, što znači “put bogova”.

¹⁶ Kakvo je vjerovanje o zagrobnom životu postojalo u izvornom šintoizmu? Kad se počelo s uzgojem riže na močvarnim poljima, kako to objašnjava Kodansha Encyclopedia of Japan, “močvarno poljodjelstvo zahtijevalo je dobro organizirane i stabilne zajednice, i tako su se razvili poljodjelski rituali, koji su kasnije odigrali jako važnu ulogu u šintoizmu”. Strah od duša umrlih prouzročio je da ti ljudi iz drevnog vremena načine rituale za umirivanje tih duša. To se razvilo u obožavanje duhova predaka.

¹⁷ Prema šintoističkom vjerovanju, “umrla” duša još uvijek ima svoju osobnost, ali je zbog smrti okaljana. Kad ožalošćeni izvršavaju komemorativne rituale, duša se čisti od svake zloće, te tako zadobiva miroljubiv i dobroćudan karakter. S vremenom se pretkov duh uzdiže na poziciju predačkog božanstva, odnosno zaštitnika. Budući da je koegzistirao s budizmom, šintoizam je usvojio neka budistička učenja, uključujući i doktrinu o raju. Dakle, vidimo da je vjerovanje u besmrtnost temeljno vjerovanje u šintoizmu.

18. Kakvo je taoističko poimanje besmrtnosti?

¹⁸ Taoizam je osnovao Lao-tzu, za kojeg se kaže da je živio u Kini u šestom stoljeću pr. n. e. Prema taoističkom vjerovanju, cilj u životu jest čovjekove djelatnosti dovesti u sklad s Taoom, koji je put prirode. Taoističko razmišljanje u vezi s besmrtnošću može se rezimirati na ovaj način: Tao je princip zakonitosti svemira. Tao nema ni početka ni kraja. Živeći u skladu s Taoom, pojedinac ima udjela u njemu i postaje vječan.

19-21. Do kakvih su težnji dovele taoističke spekulacije?

¹⁹ U svom nastojanju da dođu u sklad s prirodom, taoisti su postali posebno zainteresirani za njezinu vječnu  mladost i sposobnost obnavljanja. Spekulirali su da bi čovjek svojim življenjem u skladu s Taoom, ili putem prirode, možda mogao na neki način proniknuti u tajne prirode i postati imun na tjelesno ranjavanje, bolesti, pa čak i na smrt.

²⁰ Taoisti su započeli eksperimentirati s meditacijom, vježbama disanja i prehranom, što je navodno moglo odgoditi tjelesno propadanje i smrt. Uskoro su počele kružiti legende o besmrtnicima koji mogu letjeti na oblacima te se pojavljivati i nestajati po volji i koji nebrojene godine žive na svetim planinama ili na udaljenim otocima, hraneći se rosom ili magičnim voćem. Kineska povijest bilježi da je 219. pr. n. e. car Shih Huang-Ti iz dinastije Ch’in odaslao flotu brodova s 3 000 mladića i djevojaka da pronađu legendarni otok P’eng-lai, obitavalište besmrtnikâ, i da donesu biljku besmrtnosti. Ne treba niti spominjati da se nisu vratili s eliksirom.

²¹ Traganje za vječnim životom odvelo je taoiste do toga da eksperimentiraju s alkemijskim pripremanjem pilula besmrtnosti. Prema taoističkom gledištu, život nastaje kad se sjedine oprečne sile, yin i yang (žensko i muško). Tako su spajanjem olova (tamno, ili yin) i žive (svijetlo, ili yang) alkemičari oponašali proces prirode, a produkt će, kako su mislili, biti pilula besmrtnosti.

22. Kakav je bio rezultat budističkog utjecaja na kineski vjerski život?

²² Do sedmog je stoljeća n. e. budizam prodro u kineski vjerski život. Rezultat je bio amalgam koji je obuhvatio elemente budizma, spiritizma i obožavanja predaka. “Kako budizam tako i taoizam”, kaže profesor Smart, “dali su oblik i smisao vjerovanjima o zagrobnom životu, koja su u drevnom kineskom obožavanju predaka bila prilično nedorađena.”

23. Kakav je stav imao Konfucije s obzirom na obožavanje predaka?

²³ Konfucije, jedan drugi istaknuti kineski mudrac iz šestog stoljeća pr. n. e., čija je filozofija postala temelj konfucijanizmu, nije baš mnogo govorio o zagrobnom životu. Umjesto toga, on je istaknuo važnost moralne dobrote i društveno prihvatljivog ponašanja. Ali bio je naklonjen obožavanju predaka i snažno je isticao držanje rituala i ceremonija povezanih s duhovima umrlih predaka.

24. Što jainizam naučava o duši?

²⁴ Jainizam je osnovan u Indiji u šestom stoljeću pr. n. e. Njegov osnivač, Mahāvīra, naučavao je da sve živo ima vječnu dušu i da se spasenje duše iz zatočeništva karme može postići jedino ekstremnim samoodricanjem i samodisciplinom te strogom primjenom nenasilja prema svim stvorenjima. Jaini drže ta vjerovanja do današnjeg dana.

25, 26. Koja se hinduistička vjerovanja može naći i u sikhizmu?

²⁵ Indija je ujedno domovina sikhizma, religije koju ispovijeda 19 milijuna ljudi. Ta je religija nastala u 16. stoljeću, kada je Guru Nānak odlučio spojiti ono najbolje iz hinduizma i islama i formirati jednu ujedinjenu religiju. Sikhizam je usvojio hinduistička vjerovanja o besmrtnosti duše, reinkarnaciji i karmi.

²⁶ Iz ovoga proizlazi da je vjerovanje u život koji se nastavlja nakon što tijelo umre sastavni dio većine istočnjačkih religija. Ali što je s kršćanstvom, judaizmom i islamom?