1. Na kojem osnovnom vjerovanju većina religija temelji svoje obećanje u život poslije smrti?

OBEĆAVAJUĆI zagrobni život, praktički svaka religija ovisi o vjerovanju da čovjek ima besmrtnu dušu i da prilikom smrti ona putuje u neku drugu sferu ili da se seli u neko drugo biće. Kao što smo mogli zapaziti u prošlom poglavlju, vjerovanje u ljudsku besmrtnost sastavni je dio istočnjačkih religija od samog njihovog začetka. No što je s judaizmom, kršćanstvom i islamom? Kako je ovo učenje postalo središtem tih religija?

2, 3. Prema onom što kaže Encyclopaedia Judaica, jesu li sveti hebrejski spisi naučavali besmrtnost duše?

² Korijeni judaizma sežu do Abrahama, nekih 4 000 godina unatrag. S pisanjem svetih hebrejskih spisa započelo se u 16. stoljeću pr. n. e., a dovršilo se u vrijeme kad su Sokrat i Platon oblikovali teoriju o besmrtnosti duše. Naučavaju li ova Pisma besmrtnost duše?

³ Encyclopaedia Judaica odgovara: “Tek u postbiblijskom periodu vjerovanje u besmrtnost duše dobilo je svoj jasan i čvrst položaj (...) i postalo jedan od kamena temeljaca židovske i kršćanske vjere.” U njoj se ujedno kaže: “U biblijskom se periodu osobu smatralo jednom cjelinom. Dakle, nije se pravila stroga razlika između duše i tijela.” Rani su Židovi vjerovali u uskrsnuće mrtvih, a to “treba razlikovati od vjerovanja u (...) besmrtnost duše”, ističe ista enciklopedija.

4-6. Kako je doktrina o besmrtnosti duše postala “jedan od kamena temeljaca” judaizma?

⁴ Kako je onda ta doktrina postala “jedan od kamena temeljaca” judaizma? Povijest odgovara na to pitanje. Godine 332. pr. n. e. Aleksandar Veliki munjevitom je brzinom osvojio velik dio Srednjeg istoka. Kad je stigao u Jeruzalem, Židovi su ga dočekali raširenih ruku. Prema riječima Josipa Flavija, židovskog povjesničara iz prvog stoljeća, oni su mu čak pokazali proročanstvo iz Danijelove knjige, zapisano više od 200 godina prije toga, a koje je jasno opisivalo Aleksandrove pobjede u svojstvu ‘cara Grčke’ (Danijel 8:5-8, 21). Aleksandrovi su nasljednici nastavili provoditi njegov plan helenizacije, prožimajući sve dijelove carstva grčkim jezikom te grčkom kulturom i filozofijom. Stapanje dviju kultura — grčke i židovske — bilo je neizbježno.

⁵ Početkom trećeg stoljeća pr. n. e. započelo se s radom na prvom prijevodu Hebrejskih pisama na grčki, nazvanom Septuaginta. Putem  tog prijevoda mnogi su ne-Židovi stekli poštovanje prema židovskoj religiji i tako je dobro upoznali, a neki su se čak i preobratili. S druge strane, Židovi su postali upućeni u grčku misao, a pojedinci su čak postali filozofi, što je za njih bilo nešto sasvim novo. Jedan takav židovski filozof bio je Filon Aleksandrijski iz prvog stoljeća n. e.

⁶ Filon se divio Platonu i nastojao je judaizam objasniti grčkom filozofijom. “Stvarajući jedinstvenu sintezu platonske filozofije i biblijske tradicije”, kaže knjiga Heaven—A History, “Filon je pripremio put kasnijim kršćanskim [a i židovskim] misliocima.” A što je Filon vjerovao u vezi s dušom? Ta knjiga nastavlja: “On smatra da se duša prilikom smrti vraća u svoje prvobitno stanje prije rođenja. Budući da duša pripada duhovnom svijetu, život u tijelu nije ništa drugo nego kratka, često nesretna, epizoda.” Među ostalim židovskim misliocima koji su vjerovali u besmrtnost duše bili su Isaac Israeli, dobro poznati židovski liječnik iz 10. stoljeća, i Moses Mendelssohn, njemački filozof židovskog porijekla iz 18. stoljeća.

7, 8. (a) Na koji način Talmud opisuje dušu? (b) Što kasnija židovska mistična literatura kaže o duši?

⁷ Jedna druga knjiga koja je također snažno utjecala na židovsku misao i na njihov način života jest Talmud — pisani sažetak takozvanog usmenog nauka, kojem su kasnije dodani komentari i objašnjenja tog nauka, a sastavljali su ga rabini od drugog stoljeća n. e. pa sve do srednjeg vijeka. “Rabini Talmuda”, kaže Encyclopaedia Judaica, “vjerovali su da duša nastavlja svoje postojanje nakon smrti.” Talmud čak govori o mrtvima koji kontaktiraju sa živima. “Vjerojatno su zahvaljujući utjecaju platonizma”, kaže Encyclopaedia of Religion and Ethics, “[rabini] vjerovali u preegzistenciju duša.”

⁸ Kasnija židovska mistična literatura, Kabala, ide čak tako daleko da naučava reinkarnaciju. S obzirom na to vjerovanje The New Standard Jewish Encyclopedia kaže: “Predodžba je, čini se, začeta u Indiji. (...) U Kabali se prvi put pojavljuje u knjizi Bahir, a zatim, od Zohara dalje, općenito je prihvaćaju mistici te igra važnu ulogu u hasidskom vjerovanju i hasidskoj literaturi.” Danas se u Izraelu reinkarnaciju općenito prihvaća kao jedno od židovskih učenja.

9. Kakvo stajalište o besmrtnosti duše zastupa većina frakcija današnjeg judaizma?

⁹ Dakle, predodžba o besmrtnosti duše u judaizam je ušla utjecajem grčke filozofije, a to poimanje danas prihvaća većina njegovih frakcija. Što možemo reći o prodoru tog učenja u kršćanstvo?

10. Što je jedan istaknuti španjolski izučavatelj zaključio s obzirom na Isusovo vjerovanje u besmrtnost duše?

¹⁰ Izvorno je kršćanstvo započelo s Kristom Isusom. Miguel de Unamuno, istaknuti španjolski izučavatelj 20. stoljeća, napisao je u vezi s Isusom: “Umjesto da vjeruje u besmrtnost duše, prema [grčkom] platonskom običaju, on je vjerovao u uskrsnuće tijela, prema židovskom običaju. (...) Dokazi za to mogu se pronaći u svakoj poštenoj knjizi s područja biblijskog tumačenja.” On zaključuje: “Besmrtnost duše (...) poganska je filozofska dogma.”

11. Kada je grčka filozofija počela prodirati u kršćanstvo?

¹¹ Kada je i kako ta “poganska filozofska dogma” ušla u kršćanstvo? New Encyclopaedia Britannica ističe: “Od sredine 2. stoljeća poslije Krista, kršćani koji su bili nešto upućeni u grčku filozofiju osjetili su potrebu da izraze svoju vjeru njenim načinom izražavanja, i to radi vlastitog intelektualnog zadovoljstva  i da bi obratili obrazovane pogane. Filozofija koja im se učinila najprikladnijom bila je platonizam.”

12-14. Kakvu su ulogu Origen i Augustin odigrali u stapanju platonističke filozofije s kršćanstvom?

¹² Dvojica takvih ranih filozofa snažno su utjecala na doktrine svijeta kršćanstva. Jedan od njih bio je Origen Aleksandrijski (o. 185-254. n. e.), a drugi Augustin Hiponski (354-430. n. e.). S obzirom na njih New Catholic Encyclopedia kaže: “Samo se uz pomoć Origena na Istoku i Sv. Augustina na Zapadu duša uvriježila kao duhovna jezgra i kao filozofski koncept koji je nastao iz prirode duše.” Na kojem su temelju Origen i Augustin formirali svoje poimanje o duši?

¹³ Origen je bio učenik Klementa Aleksandrijskog, koji je “prvi među Ocima otvoreno koristio elemente grčke tradicije o duši”, kaže New Catholic Encyclopedia. Mora da su Platonove predodžbe o duši snažno utjecale na Origena. “[Origen je] u kršćansko učenje ugradio cjelokupnu kozmičku dramu o duši, koju je preuzeo od Platona”, zapaža teolog Werner Jaeger u djelu The Harvard Theological Review.

¹⁴ Neki iz svijeta kršćanstva Augustina smatraju najvećim misliocem antičkog doba. Prije nego što se obratio na “kršćanstvo” u 33. godini svog života, Augustin se jako zanimao za filozofiju, te je postao neoplatonist. * I nakon svog obraćenja po svom je razmišljanju ostao neoplatonist. “Njegov je um bio žarište u kojem se religija Novog zavjeta u najpotpunijem smislu stopila s platonskom tradicijom grčke filozofije”, kaže The New Encyclopaedia Britannica. Djelo New Catholic Encyclopedia priznaje da Augustinova “doktrina [o duši], koja je postala mjerilo u zapadnom svijetu do kraja 12. stoljeća, mnogo duguje (...) neoplatonizmu”.

15, 16. Je li zanimanje za Aristotelova učenja u 13. stoljeću promijenilo stajalište crkve s obzirom na učenje o besmrtnosti duše?

¹⁵ U 13. stoljeću Aristotelova su učenja postajala sve popularnija u Evropi i to uvelike zato što su radovi nekih arapskih učenjaka, koji su vrlo često komentirali Aristotelove spise, bili dostupni na latinskom jeziku. Katolički izučavatelj Toma Akvinski bio je impresioniran aristotelovskim razmišljanjem. Zbog pisanih radova Akvinskoga, Aristotelova su gledišta snažnije utjecala na crkvena učenja negoli Platonova. Međutim, taj trend nije utjecao na učenje o besmrtnosti duše.

¹⁶ Aristotel je naučavao da je duša nerazdvojivo povezana s tijelom i da ona poslije smrti ne nastavlja zasebno postojanje, a isto tako i da, ako u čovjeku postoji išta vječnoga, onda je to apstraktni, neosobni intelekt. Takvo gledište u vezi s dušom nije se podudaralo s crkvenim vjerovanjem u osobne duše koje nadživljavaju smrt. Stoga je Toma Akvinski modificirao Aristotelovo gledište o duši, tvrdeći da se besmrtnost duše može razumski dokazati. Tako je crkveno vjerovanje u besmrtnost duše ostalo nepromijenjeno.

17, 18. (a) Je li reformacija iz 16. stoljeća uvela kakvu reformu s obzirom na učenje o duši? (b) Kakvo stajalište o besmrtnosti duše zauzima većina denominacija crkava kršćanstva?

¹⁷ Tokom 14. i 15. stoljeća, na početku renesanse, ponovno je oživio interes za Platona. Čuvena talijanska obitelj Medici čak je pomogla u osnivanju jedne akademije u Firenci kako bi pospješila studije o Platonovoj filozofiji.  Tokom 16. i 17. stoljeća iščeznuo je interes za Aristotela. A reformacija iz 16. stoljeća nije uvela nikakve reforme u vezi s dušom. Iako su protestantski reformatori pravili sporno pitanje u vezi s naukom o čistilištu, prihvatili su predodžbu o vječnoj kazni, odnosno vječnoj nagradi.

¹⁸ Tako nauka o besmrtnosti duše prevladava u većini denominacija crkava kršćanstva. Zapazivši to, jedan je američki izučavatelj napisao: “Religija za veliku većinu zapadnjaka zapravo znači besmrtnost, i ništa više od toga. Bog je stvaratelj besmrtnosti.”

19. Kada je osnovan islam, i tko ga je osnovao?

¹⁹ Islam je započeo kada je Muhammed bio pozvan za poslanika, u dobi od oko 40 godina. Muslimani općenito vjeruju da su mu objave pristizale u razdoblju od nekih 20 do 23 godine, otprilike od 610. n. e. pa do njegove smrti 632. n. e. Te su objave zabilježene u Kur’anu, svetoj knjizi muslimana. Do vremena kada je nastao islam, u judaizam i kršćanstvo već je prodrla platonistička predodžba o duši.

20, 21. Što muslimani vjeruju o zagrobnom životu?

²⁰ Muslimani vjeruju da njihova vjera predstavlja vrhunac objava danih vjernim Hebrejima i kršćanima staroga doba. Kur’an navodi dijelove Hebrejskih pisama, a isto tako i Grčkih pisama. Međutim, što se tiče učenja o besmrtnosti duše, Kur’an se razilazi od tih spisa. Kur’an uči da čovjek ima dušu koja nastavlja živjeti poslije smrti. Osim toga, u njemu se govori o ponovnom oživljenju mrtvih, o danu suda i o konačnom usudu duša — ili životu u nebeskim rajskim vrtovima ili kažnjavanju u gorućem paklu.

²¹ Muslimani smatraju da duša umrle osobe odlazi u Berzah, ili “Pregradu”, “mjesto ili stanje u kojem će ljudi biti nakon smrti a prije Suda” (sura 23:99, 100, The Holy Qur-an, fusnota). Duša se tamo nalazi u svjesnom stanju, proživljavajući ono što se zove “Ispitivanje u grobu” ako je osoba bila zla, ili pak uživa u sreći ako je osoba bila vjerna. No i vjerni moraju iskusiti ponešto mučenja zbog ono malo grijeha koje su počinili dok su živjeli. Na dan suda, svatko se suočava sa svojim vječnim usudom, kojim završava to međustanje.

22. Kakve su različite teorije s obzirom na usud duša uveli neki arapski filozofi?

²² Predodžba o besmrtnosti duše u judaizmu i kršćanstvu pojavila se uslijed platonističkog utjecaja, no taj je koncept u islam ugrađen od samog njegovog začetka. To ne znači da arapski učenjaci nisu pokušali načiniti sintezu islamskih učenja i grčke filozofije. Ustvari, na arapski su svijet u velikoj mjeri utjecala Aristotelova djela. A istaknuti su arapski učenjaci, kao što su Avicena i Averroes, stvarali tumačenja na temelju aristotelovskog razmišljanja i gradili na njemu. Međutim, u svojim pokušajima da grčku misao usklade s muslimanskim učenjem o duši, razvili su različite teorije. Naprimjer, Avicena je izjavio da je osobna duša besmrtna. Averroes je, s druge strane, govorio protiv takvog stajališta. Bez obzira na ta gledišta, besmrtnost duše ostaje vjerovanje kod muslimana.

23. Kakvo je stajalište judaizma, kršćanstva i islama u vezi s besmrtnošću duše?

²³ Dakle, očito je da i judaizam i kršćanstvo i islam naučavaju doktrinu o besmrtnosti duše.