1. a) Što je Charles Darwin priznao o porijeklu života? b) Koja je ideja nanovo uvedena u suvremenu teoriju evolucije?

KAD je Charles Darwin izložio teoriju evolucije, priznao je da je “život prvobitno mogao udahnuti Stvoritelj u nekoliko ili samo jednoj formi”.¹ No, suvremena evoluciona teorija odbacuje bilo kakav spomen o Stvoritelju. Umjesto toga, jednom odbačena teorija o spontanom stvaranju života nanovo se uvodi u nešto izmijenjenu obliku.

2. a) Koje se prijašnje vjerovanje o spontanom stvaranju pokazalo krivim? b) Iako sada priznaju da život nije nastao spontano, što evolucionisti pretpostavljaju?

² Vjerovanje u određeni oblik spontanog stvaranja seže stoljeća unatrag. U 17. stoljeću naše ere, uvaženi znanstvenici, uključujući i Francisa Bacona i Williama Harveya, prihvatili su ovu teoriju. Međutim, u 19. stoljeću Louis Pasteur i ostali znanstvenici zadali su joj naizgled smrtni udarac. Eksperimentalno su dokazali da život jedino nastaje iz već postojećeg života. Usprkos tome zbog potrebe evoluciona teorija pretpostavlja da se jednom davno mikroskopski život nekako razvio spontano iz nežive materije.

3, 4. a) Koji se koraci navode u slijedu nastanka života? b) Što ipak tvrde evolucionisti usprkos krajnjoj nevjerojatnosti da je život nastao slučajno?

³ Sadašnji stav evolucione teorije o početku života rezimirao je Richard Dawkins u svojoj knjizi The  Selfish Gene (Sebični gen). On nagađa da je u početku atmosfera Zemlje bila sastavljena od ugljičnog dioksida, metana, amonijaka i vode. Posredstvom energije sunčeve svjetlosti, te možda munja i eksplozivnih vulkana, ti su se jednostavni sastojci rastavili i preoblikovali u aminokiseline. Različite aminokiseline postepeno su se nakupljale u moru i udruživale u spojeve slične bjelančevinama. Nakon svega, navodi on, ocean je postao “organskom juhom”, no još uvijek bez života.

⁴ Zatim, prema opisu Dawkinsa, “slučajno se oblikovala naročita i čudesna molekula” — molekula sposobna reproducirati samu sebe. Iako dopušta da je takva slučajnost krajnje nevjerojatna, on tvrdi da se to ipak moralo dogoditi. Slične su se molekule skupljale zajedno, a zatim su se, ponovo krajnje nevjerojatnom slučajnošću, obavile zaštitnim slojem drugih proteinskih molekula, tj. staničnom membranom. Tako je, kaže on, sama od sebe nastala prva živa stanica.

5. Kako se obično u literaturi opisuje postanak života, no što o tome kaže spomenuti znanstvenik?

⁵ Ovdje čitatelj možda počinje shvaćati Dawkinsov komentar u predgovoru njegove knjige: “Ova se knjiga treba čitati gotovo kao naučna fantastika.”³ No, čitatelji ove teme u nastavku će opaziti da njegov pristup nije jedinstven. I mnoštvo drugih knjiga o evoluciji zadire u taj važan problem pojave života iz nežive materije. Tako je William Thorpe, profesor odjela zoologije Sveučilišta Cambridge, rekao znanstvenicima: “Sva nagađanja i diskusije, objavljene zadnjih deset do petnaest godina o načinu postanka života, prejednostavna su i slabo dokazana. Problem je od rješenja izgleda udaljen isto kao što je i bio.”⁴

6. Što pokazuje napredak znanja?

⁶ Suvremen eksplozivan porast znanja samo je poslužio uvećanju ponora između živih i neživih tvari. I u najstarijih poznatih jednostaničnih  organizama utvrđena je neshvatljiva složenost. “Problem je biologije dostići jednostavan početak”, rekli su astronomi Fred Hoyle i Chandra Wickramasinghe. “Fosilni ostaci drevnih životnih oblika nađenih u okaminama ne otkrivaju taj jednostavan početak... stoga evolucionoj teoriji nedostaje pravi temelj.”⁵ I kako se znanje množi, sve je teže objasniti kako su se mikroskopski životni oblici — tako nevjerojatno složeni — mogli razviti slučajno.

7. Koji su glavni koraci na putu nastanka života prema evolucionoj teoriji?

⁷ Glavni koraci na putu nastanka života zamišljeni evolucionom teorijom sljedeći su: (1) Prvobitno postojanje prikladne atmosfere i (2) koncentracija “jednostavnih” molekula potrebnih za život u oceanskoj organskoj juhi. (3) Iz toga su proizašli proteini i nukleotidi (složeni kemijski spojevi), a koji su se (4) posložili i stvorili staničnu membranu, a nakon toga (5) razvili genetski kôd i počeli samoreprodukciju. Jesu li ovi koraci u skladu s raspoloživim činjenicama?

8. Koji glasovit pokus Stanley Millera, i kasniji pokusi, nisu ispunili očekivanja?

⁸ Stanley Miller je 1953. godine propustio električnu iskru kroz “atmosferu” vodika, metana, amonijaka i vodene pare. Tako su nastale neke od mnogobrojnih postojećih aminokiselina, a one su građevni blokovi bjelančevina. Međutim, dobio je samo 4 od 20 aminokiselina neophodnih za život. Više od 30 godina kasnije, znanstvenici još uvijek eksperimentalno ne mogu dobiti svih 20 neophodnih aminokiselina, pod uvjetima koji bi izgledali vjerodostojno.

9, 10. a) Što se vjeruje, kakav je mogao biti sastav prvobitne Zemljine atmosfere? b) S kojom se dilemom suočava evolucija i što je poznato o prvobitnoj Zemljinoj atmosferi?

⁹ Miller je pretpostavio da je prvobitna atmosfera Zemlje nalikovala onoj u njegovu eksperimentu.  Zašto? Jer su on i njegov suradnik kasnije izjavili: “Sinteza spojeva zanimljivih za biologiju nastupila je u pojednostavljenim uvjetima (bez slobodnog kisika u atmosferi).”⁶ Sada drugi evolucionisti teoretiziraju da je kisik bio prisutan. Nastalu dilemu izrazio je Hitching: “S kisikom u zraku, prva aminokiselina ne bi nikada nastala; a bez kisika uništilo bi je svemirsko zračenje.”⁷

¹⁰ Činjenica je da se svaki pokušaj utvrđivanja prirode Zemljine prvobitne atmosfere može temeljiti samo na nagađanju ili pretpostavci. Nitko ne zna sigurno, kakva je bila.

11. a) Zašto je nevjerojatno da bi se “organska juha” nakupljala u oceanima? b) Kako je Miller spasio nekoliko aminokiselina?

¹¹ Kako je moguće da su se aminokiseline, nastale u atmosferi, spustile i oformile “organsku juhu” u oceanima? Sasvim nevjerojatno. Ista energija koja bi razgradila jednostavne spojeve u atmosferi još bi to brže učinila bilo kojem kompleksu novonastalih aminokiselina. Zanimljivo je da je u svom eksperimentu, propuštajući iskru kroz imitaciju “atmosfere”, Miller spasio one četiri aminokiseline samo zato što ih je maknuo s područja djelovanja iskre. Da ih je ostavio njenu utjecaju, ona bi ih razgradila.

12. Što bi se dogodilo s aminokiselinama da su neke i pristigle u oceane?

¹² Pretpostavimo da su aminokiseline nekako stigle u oceane i tako bile zaštićene od razornog ultraljubičastog zračenja u atmosferi — a što nakon toga? Hitching objašnjava: “Ispod površine vode ne bi bilo dovoljno energije da aktivira daljnje kemijske reakcije; voda u svakom slučaju koći rast složenijih molekula.”⁸

13. Što bi trebale učiniti aminokiseline u vodi da bi formirale bjelančevine, i s kojom drugom opasnošću bi se tada suočile?

¹³ Kad su jednom bile u vodi, aminokiseline su morale izaći iz nje da bi formirale veće molekule,  koje bi se razvile prema bjelančevinama upotrebljivim za stvaranje života. No, kada bi izašle iz vode ponovo bi potpale pogubnu utjecaju ultraljubičastih zraka. “Drugim riječima”, kaže Hitching, “teoretske šanse da razvoj života prođe kroz ovu prvu i relativno jednostavnu fazu [stvaranja aminokiselina] bile bi zapriječene.”⁹

14. Koji je jedan od najtvrdokornijih problema s kojim se suočavaju evolucionisti?

¹⁴ Iako se obično kaže da je život spontano nastao u moru, gustoća morske vode jednostavno ne koristi potrebnim kemijskim reakcijama. Kemičar Richard Dickerson objašnjava: “Teško je razumjeti kako je polimerizacija [povezivanje manjih u zajedničke veće molekule] mogla uslijediti u vodenoj okolini provobitnog oceana, budući da prisustvo vode pogoduje depolimerizaciji [rastavljanju većih molekula u jednostavnije], a ne polimerizaciji.”¹⁰ Biokemičar George Wald slaže se s tim stavom kad navodi: “Spontano raspadanje daleko je vjerojatnije, i zato uslijeđuje daleko brže nego spontana sinteza.” To znači da nije moglo biti gomilanja organske juhe! Wald vjeruje da je to “najtvrdokorniji problem s kojim se suočavamo [evolucionisti]”.¹¹

15, 16. Koji se veliki problem javlja u vezi stvaranja životnih bjelančevina iz aminokiselina u hipotetskoj organskoj juhi?

¹⁵ No, postoji i tvrdokorniji problem s kojim se suočava evoluciona teorija. Prisjeti se, postoji  preko 100 aminokiselina, no samo ih je 20 potrebno za životne bjelančevine. Osim toga, one dolaze u dva oblika: neke molekule su “desnoruke”, a ostale “lijevoruke”. Ako su nastale slučajno, kao u hipotetskoj organskoj juhi, tada bi najvjerojatnije polovica njih bila desnorukih, a druga polovina lijevorukih. I do sada nema poznata razloga zašto bi samo jedan oblik bio orijentiran u živim oblicima. Međutim, svih 20 aminokiselina koje stvaraju životne bjelančevine su lijevoruke!

¹⁶ Kako to da su, slučajno, samo određene vrste trebale biti ujedinjene u juhi? Fizičar J. D. Bernal navodi: “Mora se priznati da objašnjenje... još uvijek ostaje jednim od najtežih dijelova strukturalnog aspekta porijekla života.” Zatim zaključuje: “Možda to nikada nećemo moći objasniti.”¹²

17. Koja usporedba prikazuje opseg problematike spajanja aminokiselina u bjelančevine?

¹⁷ Koja vjerojatnost postoji da se odgovarajuće aminokiseline spoje u proteinske molekule? To bi se moglo usporediti s velikom i posve izmiješanom hrpom graha, u kojoj se nalazi jednak broj crvenih i bijelih zrna. A postoji i preko stotinu različitih varijacija graha. I sada, kad bi zagrabio lopaticom u tu hrpu, što misliš, što bi izgrabio? Da izvadiš grah koji bi predstavljao temeljne sastojke bjelančevina trebao bi zahvatiti samo crvena — a nikako bijela zrna. Osim toga, na lopatici bi trebalo biti samo 20 varijacija crvenog graha i svaki bi treba biti na posebnom i unaprijed određenom mjestu lopatice. U svijetu bjelančevina, jedna jedina greška u nekom od tih zahtjeva dovodi do gubitka urednog funkcioniranja novonastale bjelančevine. Da li bi bilo koja količina, a i vađenje lopaticom, u našoj hipotetskoj hrpi graha dovelo do ispravne  kombinacije? Ne. A kako je to bilo moguće u hipotetskoj organskoj juhi?

18. Kolika je stvarna vjerojatnost da i jednostavna molekula bjelančevine nastane slučajno?

¹⁸ Bjelančevine potrebne za život sadrže veoma složene molekule. Koja je vjerojatnost, da je čak i najjednostavnija nastala slučajno u organskoj juhi? Evolucionisti priznaju da je to samo 1 prema 10¹¹³ (brojku 1 slijedi 113 nula). No, bilo koji događaj sa vjerojatnošću od 1 prema 10⁵⁰ matematičari odbacuju, jer se takav nikada ne može zbiti. Prema računu vjerojatnosti, iz broja 10¹¹³ vidljivo je da je on veći od ukupnog broja svih atoma u svemiru.

19. Koja vjerojatnost postoji da su enzimi potrebni živoj stanici nastali slučajno?

¹⁹ Neke bjelančevine služe kao građevni materijal, a druge kao enzimi. Ove posljednje ubrzavaju potrebne kemijske reakcije u stanici. Bez te pomoći stanica bi odumrla. A ne samo nekoliko, već 2 000 bjelančevina služe kao enzimi potrebni za staničnu aktivnost. Koja je vjerojatnost da se sve to dogodi slučajno? Jedan prema 10⁴⁰⁰⁰⁰! “Krajnje malena vjerojatnost”, tvrdi Hoyle. “To ne bi išlo čak da se i cijeli svemir sastoji od organske juhe.” Zatim dodaje: “Kad čovjek ne bi imao predrasude društvenog vjerovanja ili znanstvenog odgoja u vezi [spontanog] postanka života na Zamlji, samo ovo jednostavno proračunavanje ukazivalo bi mu da je cijela zamisao nemoguća.”¹³

20. Zašto membrana koja je potrebna stanici uvećava problem?

²⁰ Vjerojatnost je zapravo daleko manja nego to ove “krajnje malene” brojke pokazuju. Mora postojati i membrana (opna) koja obavija stanicu. No, ona je krajnje složena. Sastavljena je od bjelančevina, šećera i molekula masti. Evolucionist Leslie Orgel piše: “Stanična membrana sadrži kanale i pumpe, koji specifično kontroliraju priliv i  izbacivanje hrane, otpadnih tvari, iona metala i drugo. Ti specijalizirani kanali sadrže visoko specifične bjelančevine, molekule koje nisu mogle biti prisutne na samom početku života.”¹⁴

21. Koliko bi bilo teško dobiti histone potrebne za DNK?

²¹ Još je daleko teže dobiti nukleotide — RNK i DNK — koji oblikuju genetski kôd. DNK sadrži pet histona (histoni su, kako se misli, uključeni u upravljanje aktivnosti gena). Šansa da nastane čak i najjednostavniji iznosi jedan prema 20¹⁰⁰ — još jedan golemi broj “veći od sveukupnog broja atoma, svih zvijezda i galaksija koje se vide najvećim astronomskim teleskopima”.¹⁵

22. a) Kako se stara zagonetka ‘jaje ili kokoš’ povezuje s bjelančevinama i DNK? b) Koje rješenje nudi jedan evolucionist i je li ono razumno?

²² No, još veći problem za evolucionu teoriju porijeklo je kompletnog genetskog kôda — neophodnog za reprodukciju stanice. Stara zagonetka, “što je prije, jaje ili kokoš”, uglavnom se odnosi na bjelančevine i DNK. Hitching kaže: “Stvaranje bjelančevina ovisi o DNK. No, DNK se ne može formirati bez prethodno prisutnih bjelančevina.”¹⁶ Tako je nastao paradoks koji je izrazio Dickerson: “Što je nastalo prije”, bjelančevine ili DNK? On tvrdi: “Odgovor mora biti da su se razvili usporedo.”¹⁷ On zapravo kaže da su se i ‘jaje’ i ‘kokoš’  morali razvijati istovremeno, i da ni jedno nije došlo prije drugoga. Čini li ti se ovo razumnim? Jedan znanstvenik je to ovako sumirao: “Porijeklo genetskog kôda ogroman je problem, poput onog jaje ili kokoš, i do danas je ostao nerazjašnjen.”¹⁸

23. Što kažu drugi znanstvenici o genetskom mehanizmu?

²³ Kemičar Dickerson dao je i sljedeći zanimljiv komentar: “Evolucija genetskog mehanizma korak je koji nema laboratorijskog modela; zato svatko može beskrajno nagađati, oslobođen nezgodnih činjenica.”¹⁹ No, je li valjan znanstveni postupak kojim se tako olako ostavlja po strani bujica “nezgodnih činjenica”? Leslie Orgel naziva postojanje genetskog kôda “najzakučastijim aspektom problema o porijeklu života”.²⁰ A Francis Crick zaključuje: “Usprkos tome što je genetski kôd gotovo univerzalan, neophodni mehanizmi njegova uobličenja toliko su složeni da nisu mogli nastati u jednom mahu.”²¹

24. Što se može reći o prirodnoj selekciji i prvoj reprodukciji stanice?

²⁴ Evolucionom teorijom pokušava se odstraniti potreba da se nemoguće postigne “u jednom mahu”, pa se ukazuje na polagani proces u kojem je prirodno odabiranje djelovalo postepeno. Međutim, bez genetskog kôda kojim je započela reprodukcija ne bi bilo materijala koji bi prirodna selekcija odabirala.

25. Koju zadivljujuću sposobnost evoluciona teorija pripisuje sićušnoj stanici?

²⁵ A sada se javlja dodatna zapreka evolucionoj teoriji. Uz postanak prvobitne stanice desilo se nešto revolucionarno za život na zemlji — fotosinteza. Taj proces, u kojem biljke uzimaju ugljični dioksid, a stvaraju kisik, znanstvenici još uvijek potpuno ne razumiju. Kako je biolog F. W. Went izjavio, to je “proces koji do sada nitko nije uspio  reproducirati u pokusnoj epruveti”.²² No, usprkos tome, čovjek misli da ju je sićušna stanica razvila slučajno.

26. Do koje revolucionarne promjene je doveo proces fotosinteze?

²⁶ Procesom fotosinteze pretvorena je atmosfera bez slobodna kisika u takvu gdje je jedna od pet molekula kisik. Posljedica je da životinje mogu udisati kisik i živjeti, a moguće je i formiranje ozonskog sloja koji štiti sav život od štetnih ultraljubičastih zraka. Bi li se ovaj čudesni slijed okolnosti mogao smatrati jednostavno pukom slučajnošću?

27. Dokle su dokazi doveli neke evolucioniste?

²⁷ Suočivši se s astronomskom vjerojatnošću, koja je protiv slučajnog nastanka žive stanice, neki su evolucionisti uzmakli. Naprimjer, autori knjige Evolution From Space (Evolucija iz svemira), Hoyle i Wickramasinghe, posustali su i rekli: “Ta su pitanja previše složena da bi se brojčano označila.” Zatim su dodali: “Ne postoji način... kojim bismo napredovali obzirom na veću i bolju organsku juhu, kao što smo pred godinu ili dvije očekivali da bi bilo moguće. Brojke koje smo proračunali u biti su  neprihvatljive kako za svemirsku tako i za zemaljsku juhu.”²³

28. a) Što vjerojatno leži iza odbijanja priznavanja potrebe za razumom kod stvaranja? b) Što evolucionisti koji vjeruju u postojanje višeg razuma kažu o izvoru tog razuma?

²⁸ Nakon što su priznali da je razum nekako morao sudjelovati u stvaranju života, autori nastavljaju: “Ta je teorija doista toliko jasna da bi se čovjek mogao začuditi zašto nije naširoko prihvaćena kao nešto samo po sebi razumljivo. No, razlozi su prije psihološke nego znanstvene naravi.”²⁴ Tako bi neki promatrač mogao zaključiti da su “psihološke” barijere jedino prihvatljivo objašnjenje toga zašto mnogi evolucionosti prianjaju uz slučajni početak života, a odbijaju svako “planiranje, naum ili usmjeravanje”²⁵, kako se izražava Dawkins. I Hoyle i Wickramasinghe, nakon što su priznali da je za stvaranje potreban razum, kažu da ne vjeruju da je osobni Stvoritelj odgovoran za početak života.²⁶ U njihovim mislima razum je obavezan, ali Stvoritelj nije prihvatljiv. Uviđaš li tu proturječnost?

29. Što je znanstvena metoda?

²⁹ Ako je spontani početak života prihvaćen kao znanstvena činjenica, trebalo bi to i utvrditi znanstvenom metodom. Ta se metoda opisuje ovako: Promotri što se događa; na temelju tih opažanja oblikuj teoriju koja može biti istinita; ispitaj teoriju daljnjim promatranjem i eksperimentima; zatim motri hoće li se pretpostavke ove teorije ostvariti.

30. U kom smislu se u odnosu na spontani nastanak života ne može primijeniti znanstvena metoda?

³⁰ Pokušati znanstvenu metodu primijeniti i za opažanje spontanog nastanka života nije moguće. Nema dokaza da se dešava sada, a naravno, ljudskog promatrača nije bilo kada se to, prema evolucionistima, događalo. I tako se teorija ne može provjeriti opažanjem. Laboratorijskim  eksperimentima ne može se ponoviti. Pretpostavke, zasnovane na teoriji, ne mogu se ostvariti. Može li poštena nauka, uz nemogućnost primjene znanstvene metode, podići takvu teoriju na razinu činjenice?

31. Kakve proturječne poglede o spontanom nastanku života ima jedan znanstvenik?

³¹ S druge strane, postoji obilje dokaza koji podupiru zaključak da spontani postanak života iz nežive materije nije moguć. Profesor Wald sa Harvardskog sveučilišta priznaje: “Čovjek se samo treba zamisliti nad veličinom takva pothvata, te priznati kako spontani nastanak života nije moguć.” No, što taj zastupnik teorije evolucije zapravo vjeruje? On odgovara: “No, mi smo ipak ovdje — kao rezultat, kao što ja vjerujem, spontanog nastanka života.”²⁷ Zvuči li to kao objektivna znanost?

32. Kako čak evolucionosti priznaju da je njihovo prosuđivanje neznanstveno?

³² Britanski biolog Joseph Henry Woodger označio je takvo prosuđivanje “običnim dogmatizmom — tvrdiš da se ono u što želiš vjerovati u stvarnosti dogodilo”.²⁸ Kako znanstvenici gledaju na takvo očito kršenje znanstvene metodologije? Poznati evolucionist Loren Eiseley je izjavio: “Nakon što smo teolozima predbacivali što se oslanjaju na mitove i čuda, sada se i znanost našla u nezavidnu položaju da stvara vlastitu mitologiju, naime pretpostavku da ono što se dugotrajnim naporima nije danas moglo dokazati, dogodilo se zapravo u dalekoj prošlosti.”²⁹

33. Do kakvog se zaključka mora doći obzirom na spontani nastanak života i primjenu znanstvene metodologije, a na temelju navedenih dokaza?

³³ Na temelju tih dokaza, teorija spontanog nastanka života bolje se uklapa u svijet znanstvene fantastike nego znanstvenih činjenica. Mnogi su zagovarači izgleda zaboravili primijeniti naučnu metodu u takvim stvarima, da bi vjerovali ono što žele vjerovati. Usprkos opsežnim dokazima protiv slučajnog nastanka života, nepopustljivi  dogmatizam prevladava nad oprezom, koji je normalno vezan uz znanstvenu metodologiju.

34. a) Kako je jedan fizičar pokazao znanstvenu iskrenost? b) Kako opisuje evoluciju, i kako je prokomentirao nastojanja mnogih znanstvenika?

³⁴ Međutim, nisu svi znanstvenici zatvorili vrata alternativi. Naprimjer, fizičar H. S. Lipson je, shvativši argumente protiv spontanog porijekla života, rekao: “Jedino prihvatljivo objašnjenje je stvaranje. Znam da je to anatema za fizičara, kao što je  doista i za mene, no ne smijemo odbaciti teoriju koju ne volimo, ako je eksperimentalni dokazi podupiru.” On nastavlja da je nakon Darwinove knjige Porijeklo vrsta “evolucija postala u izvjesnom smislu znanstvenom religijom; gotovo su je svi znanstvenici prihvatili, a mnogi su spremni ‘usmjeriti’ svoja opažanja da bi joj se prilagodili.”³⁰ Žalostan, ali istinit komentar.

35. a) Koji je stav bilo bolno odbaciti jednom sveučilišnom profesoru? b) Kako prikazuje mogućnost slučajnog nastanka života?

³⁵ Chandra Wickramasinghe, profesor Sveučilišnog koledža u Kardifu, rekao je: “Od mojeg najranijeg školovanja kao znanstvenika nametalo mi se uvjerenje da se znanost ne može slagati s bilo kakvom vrstom promišljena stvaranja. To shvaćanje je veoma bolno odbaciti. Upravo mi je neugodno zbog takvog stanja moga uma. No, logičan izlaz ne postoji... To da je život posljedica slučajnog kemijskog sklopa na Zemlji moglo bi se usporediti s vjerojatnošću pronalaženja zrna pijeska na svim plažama svih planeta svemira.” Drugim riječima, nije moguće da je život proizašao iz slučajnog kemijskog sklopa. Zato Wickramasinghe zaključuje: “Ne postoji drugi način da shvatimo precizni poredak kemijskih životnih tvari izuzev da izazovemo stvaranje na razini svemira.”³¹

36. Kako je Robert Jastrow prokomentirao stvari o porijeklu života?

³⁶ I astronom Robert Jastrow je rekao: “Znanstvenici nemaju dokaz da život nije posljedica čina stvaranja.”³²

37. Koje se pitanje u vezi evolucije postavlja i gdje se nalazi odgovor?

³⁷ Pretpostavimo li da je prva živa stanica nekako spontano nastala, postoje li dokazi da se razvila u sva stvorenja koja su ikada živjela na Zemlji? Fosili pružaju odgovor. Zato se u sljedećem poglavlju razmatra o čemu doista govore fosilni zapisi.