1. Što se zapaža u vezi ponora u fosilnim zapisima?

FOSILI pružaju opipljive dokaze o raznolikosti života koji je postojao daleko prije pojave čovjeka. No nisu se pokazali očekivanom potporom evolucionom gledištu o početku života i o tome kako su nakon toga postale nove vrste. Komentirajući nepostojanje prelaznih fosila, kojima bi se premostili biološki ponori, Francis Hitching primjećuje: “Neobična je stvar da postoji dosljednost u vezi fosilnih ponora: fosili nedostaju na svim važnim mjestima.”¹

2. Kako fosili ribe ilustriraju te ponore?

² Važna mjesta o kojima govori ponori su među glavnim odsjecima životinjskog svijeta. Primjer je riba koja se razvila, kako se misli, od beskralješnjaka, stvorenja bez kičme. “Riba je uskočila u fosilno svjedočanstvo”, kaže Hitching, “naizgled niotkud: tajnovito, iznenada i u cijelosti oblikovana.”² Zoolog N. J. Berrill, komentirajući vlastito evoluciono objašnjenje o postanku riba, kaže: “U određenom smislu, ovaj izvještaj znanstvena je fantastika.”³

3. Kako se evolucionom teorijom prikazuje postanak glavnih životinjskih skupina?

³ Evolucionom teorijom se pretpostavlja da je riba postala vodozemcem, neki vodozemci gmazovima, iz gmazova su proizašli sisavci i ptice i konačno, iz nekih sisavaca postali su ljudi. Iz prethodnog poglavlja je vidljivo da fosilna svjedočanstva ne podupiru te tvrdnje. U ovom poglavlju usredotočit  ćemo se na važnost zamišljenih prelaznih koraka. Dok čitaš, misli o tome koja je vjerojatnost spontanog nastanka takvih promjena, i to slučajno i bez upravljanja.

4, 5. Koje su neke velike razlike između riba i vodozemaca?

⁴ Kičmom se riba razlikuje od beskralježnjaka. Da bi riba postala vodozemcem, tj. stvorenjem koje može živjeti u vodi i na kopnu, kičma se trebala podvrći mnogim promjenama. I zdjelica se trebala dodati, no nije poznat ni jedan fosil ribe koji bi pokazao kako se razvila zdjelica u vodozemaca. U nekih vodozemaca, kao što su žabe i krastače, cijela se kralježnica tako trebala promijeniti da se više ne bi mogla prepoznati. Različite su i kosti lubanje. Oblikujući vodozemca, evolucija je trebala riblje peraje učiniti udovima, spojenim zglobovima ručja i prstiju, uz mnoštvo preinaka na mišićima i živcima. Škrge su se morale promijeniti u pluća. Krv ribe pumpaju dvije srčane komore, a u vodozemaca tri.

⁵ U premoštavanju ponora između riba i vodozemaca i osjet sluha trebao se radikalno mijenjati. U općenitom, ribe primaju osjet zvuka preko svoga tijela, dok većina žaba i krastača ima bubnjić. I jezici su se trebali promijeniti. Riba ne posjeduje rastezljiv jezik, ali ga imaju vodozemci poput krastače. Očima vodozemaca trebala se dodati sposobnost treptanja, budući da imaju opnu preko očnih jabučica, koja ih drži čistima.

6. Za koja se stvorenja smatralo da su vezne karike između riba i vodozemaca, i zašto ona to nisu?

⁶ Poduzeta su snažna nastojanja da se vodozemce poveže s nekim ribljim pretkom, no bez uspjeha. Riba dvodihalica bila je omiljeni kandidat, jer uz škrge ima i plivaći mjehur koji može koristiti za disanje dok je privremeno izvan vode. No, u knjizi The Fishes (Ribe) se kaže: “Iskušenje je pomisliti  da one imaju nekakvu direktnu vezu s vodozemcima, koji prethode kopnenim kralježnjacima. One je doista nemaju, jer su posve zasebna skupina.”⁴ David Attenborough isključio je takvu mogućnost i za dvodihalicu i za resorepku, “jer su kosti njihovih lubanja toliko različite od prvih fosilnih vodozemaca da jedni nisu mogli proizaći iz drugih.”⁵

7. Što je možda najteže objasniti u prelazu vodozemaca prema gmazovima?

⁷ Pokušati premostiti ponor između vodozemaca i gmazova donosi sljedeće ozbiljne probleme. Jedan od najtežih je porijeklo jajeta s ljuskom. Stvorenja prije gmazova polagala su svoja mekana, želatinozna jaja u vodu, gdje su se ona izvanjski oplođivala. Gmazovi su kopnene životinje i polažu jaja na zemlju, no unutrašnjem razvitku zametka potrebna je vodena okolina. Jaja s ljuskom bila su rješenje. No, to je zahtijevalo i veću promjenu u procesu oplodnje: došlo je do unutrašnje oplodnje, prije nego se jaje obavilo ljuskom. Da bi se to postiglo, bili su potrebni novi spolni organi, novi postupci sparivanja i novi instinkti — a što sve  zajedno predstavlja dubok ponor između vodozemaca i gmazova.

8, 9. Koja je daljnja osobitost potrebna jajetu s ljuskom?

⁸ Obavijanje jajeta ljuskom prouzročilo je sljedeće čudesne promjene, kako bi se omogućio razvoj gmaza i konačno njegovo oslobođenje iz ljuske. Naprimjer, unutar ljuske potrebne su razne membrane i vrećice, kao što je to amnion. On sadrži tekućinu u kojoj zametak raste. U knjizi The Reptiles (Gmazovi), opisuje se daljnja opna koja se zove alantois: “Alantois prima i sprema otpadne tvari zametka, služeći kao neka vrst mjehura. Sadrži i krvne žile koje prikupljaju kisik koji prolazi kroz ljusku jajeta i vode ga zametku.”⁶

⁹ Evolucijom se ne daju razjasniti ni ostale prisutne složene različitosti. Embriji riba i jaja vodozemaca otpuštaju svoje otpadne produkte u okolnu vodu kao topivu ureu. No, urea unutar jajeta s ljuskom gmaza ubila bi zametak. Zato se u jajetu s ljuskom događaju velike kemijske promjene: Otpadni produkti, netopiva mokraćna kiselina, sprema se u membranu alantoisa. Zapazi i ovo: Žumanjak je hrana rastućem embriju gmaza, koja mu omogućuje potpuno se razviti prije nego izađe iz ljuske — suprotno vodozemcima, koji se ne legu u odraslu obliku. Da bi izašao iz ljuske, embrio ima specijalan zub, pomoću kojeg se oslobađa svoje tamnice.

10. Na što se žali jedan evolucionist?

¹⁰ Mnogo više treba za premoštenje ponora između vodozemaca i gmazova, no i navedeni primjeri pokazuju da slijepi slučaj ne može biti odgovoran za takvu množinu složenih promjena koje bi trebale za njegovo premoštenje. Stoga nije čudno što se evolucionist Archie Carr žali: “Jedno od razočaravajućih obilježja fosilnih svjedočanstava povijesti kralježnjaka je to da veoma malo pokazuju o evoluciji gmazova od njihovih najranijih dana, od kada se razvilo jaje s ljuskom.”⁷

11, 12. Koja je glavna razlika izmedju gmazova i ptica i kako neki pokušavaju riješiti zagonetku?

¹¹ Gmazovi su hladnokrvne životinje, što znači da će njihova unutrašnja temperatura rasti ili padati ovisno o vanjskoj. S druge strane, ptice su toplokrvne životinje; njihova tijela održavaju relativno stalnu unutrašnju toplinu, bez obzira na vanjsku temperaturu. Da bi riješili zagonetku kako su toplokrvne ptice nastale iz hladnokrvnih gmazova, neki evolucionisti danas kažu da je bilo toplokrvnih dinosaurusa (koji su bili gmazovi). No općenit stav još je uvijek onakav kako je napomenuo Robert Jastrow: “Dinosaurusi su, poput svih ostalih gmazova, bili hladnokrvne životinje.”⁸

¹² Lecomte du Noüy, francuski evolucionist, rekao je o gledištu da su toplokrvne ptice proizašle iz hladnokrvnih gmazova sljedeće: “To danas strši kao jedna od najvećih zagonetki evolucije.” On također priznaje da ptice posjeduju “sva nezadovoljavajuća obilježja apsolutnog stvaranja” — nezadovoljavajuća za teoriju o evoluciji.

13. Što sve ptice čine kad naliježu na jaja?

¹³ Točno je da i gmazovi i ptice legu jaja, no ptice na njima moraju ležati. One su za to predviđene. Mnoge posjeduju na svojim prsima određeno područje kojim naliježu na jaja, mjesto bez perja sa mrežom krvnih žila koje daju potrebnu toplinu. Neke, međutim, nemaju na sebi takvu plohu, no zato čupaju perje s prsiju. Osim toga, to što ptice naliježu na jaja zahtijevalo bi od evolucije da ih opskrbi novim instinktima — za gradnju gnijezda, lijeganje jaja, hranjenje mladih — što je veoma nesebično, altruističko i pažljivo ponašanje u koje je uključeno umijeće, trud i hotimično izlaganje opasnosti. Sve ovo predstavlja veliki ponor između gmazova i ptica. No, to nije sve.

14. Kako zamršenost građe pera čini nevjerojatnim da je ono nastalo iz ljusaka gmaza?

 ¹⁴ Samo ptice posjeduju perje. Navodno su ljuske gmaza slučajno postale takvom začudnom tvorevinom. Iz badrljice pera izlaze nizovi isperaka. Svaki isperak ima mnogo resica, a svaka resica ima na stotine trepetljika. Nakon mikroskopskog ispitivanja jednog golubovog pera otkrilo se da ima “nekoliko stotina tisuća resica i na milijune trepetljika i kukica”.¹⁰ Te kukice sve dijelove pera drže zajedno, kako bi površina krila bila glatka. Ništa ne nadmašuje pero kao zračnu oplatu i samo nekoliko tvari mu je jednako kao izolatoru. Ptica veličine labuda ima oko 25 000 pera.

15. Kako ptice brinu za svoje perje?

 ¹⁵ Ako se isperci tih pera razmaknu, vidi se da su povezani jezičkom poput kljuna. Jezičci čine pritisak dok isperak prolazi kroz njih, a kukice na resama povezuju ih poput zuba patentnog zatvarača. Većina ptica posjeduje uljnu žlijezdu pri bazi repa, koja uljem podržava glatkoću perja. Neke je ptice nemaju, ali posjeduju posebno perje na čijim se istrošenim vršcima proizvodi fina, puderu slična prašina za održavanje glatkoće perja. Perje se mitarenjem obično obnavlja jednom godišnje.

16. Što je jedan evolucionist iznio o porijeklu perja?

¹⁶ Kad znamo sve ovo o perju, razmislimo o ovom čudnom nastojanju da se objasni njihov razvoj: “Kako je nastalo to građevno čudo? Nije potrebna velika inventivnost da se pero zamisli kao izmijenjenu ljusku gmaza — prilično dugačku, slabo pričvršćenu, čiji su vanjski rubovi rašćehani i šire se prema van, sve dok se nije razvila u visoko složenu strukturu kao što je danas.”¹¹ Držiš li ovo objašnjenje znanstvenim? Ili je sličnije znanstvenoj fantastici?

17. Kako se kosti u ptica razlikuju od onih u gmazova?

¹⁷ Razmislimo dalje o ptičjoj konstrukciji za letenje. Ptičje kosti tanke su i šuplje, nisu masivne i ispunjene kao u gmaza. Zatim, potrebna je otpornost kosti za let, tako da se unutar njih nalaze potpornji ili prečke, poput nosača ili rebara avionskih krila. Takva konstrukcija služi sljedećoj svrsi: pomaže objasniti sljedeće čudo u ptica — njihov dišni sustav.

18. Koje strukture pomažu pticama u hlađenju pri dugim letovima?

¹⁸ Zamasi mišićavih krila u letu, koji traje satima ili danima, stvaraju mnogo topline, a kako nema znojnih žlijezda za hlađenje, ptica svladava taj problem jednim rashladnim zračnim “strojem”. Sistem zračnih vrećica dosiže u gotovo sve važne dijelove tijela, čak i u šuplje kosti, tako da se  toplina tijela oslobađa putem unutrašnje cirkulacije zraka. Osim toga, zbog tih zračnih vrećica, ptice upijaju kisik iz zraka mnogo efikasnije nego ostali kralježnjaci. Kako je to moguće?

19. Što omogućuje pticama udisanje rijetkog visinskog zraka?

¹⁹ U gmazova i sisavaca, pluća uzimaju i izbacuju zrak poput mijeha koji se naizmjence puni i prazni. No, u ptica postoji stalan protok svježeg zraka, koji prolazi plućima i kod udisanja i kod izdisanja. Jednostavno rečeno, sistem radi na sljedeći način: Kad ptica udahne, zrak ulazi u određene zračne vrećice; one služe kao mijehovi koji tjeraju zrak u pluća. Iz pluća zrak odlazi u druge zračne vrećice,  a te ga na koncu i izbace. To znači da struja svježeg zraka neprekidno ide kroz pluća u jednom smjeru, što je u mnogome nalik toku vode kroz spužvu. Krv u kapilarama pluća struji u suprotnom smjeru. Upravo ta protustruja zraka i krvi čini dišni sustav ptica izuzetnim. Zbog nje ptice mogu udisati rijedak zrak zračnih visina, leteći danima k cilju iznad visine od šest kilometara tokom migracije tisućama kilometara.

20. Koje daljnje osobitosti šire ponor između ptica i gmazova?

²⁰ I ostale osobitosti šire ponor između ptica i gmazova. Vid je jedna od njih. Od orla do grmuše, postoje oči nalik teleskopu i oči nalik povećalu. Ptice u svojim očima posjeduju osjetljivije stanice nego bilo koje drugo živo stvorenje. I noge ptica su drugačije. Kad se spuste na granu, nožne tetive automatski zategnu poput brave prste nogu oko nje. Imaju samo četiri prsta umjesto pet, koliko posjeduju gmazovi. Dodajmo da nemaju glasnica nego sirinks (pjevalo), iz kojega izlaze melodije i pjesme poput onih u slavuja ili drozdova. Zapazimo također da gmazovi posjeduju trodijelno srce, a ptice četverodijelno. Kljunovi također razlikuju ptice od gmazova; u ptica služe kao drobilo za orahe, za filtraciju hrane iz blatne vode, za pravljenje rupa u drveću, kao krstokljun za otvaranje češera — dakle u beskrajne različitosti. A za kljun, koji ima takvu specijalnu namjenu, kaže se da se razvio slučajno iz nosa gmaza. Čini li ti se takva mogućnost vjerojatnom?

21. Što isključuje archaeopteryxa kao prelaznu kariku između gmazova i ptica?

²¹ Jednom su evolucionisti vjerovali kako je archaeopteryx, što znači “prakrilo” ili “praptica”, bio prelazna karika između gmazova i ptica. No, danas to mnogi više ne vjeruju. Njeni fosilni ostaci otkrivaju savršeno oblikovano perje na aerodinamički konstruiranim krilima sposobnim za let. Njene krilne i nožne kosti bile su lagane i šuplje. Njene  tobožnje osobitosti gmaza pronađene su i u današnjih ptica. Osim toga, ona nije prethodila pticama, jer su i fosili drugih ptica pronađeni u stijenju istog perioda kao archaeopteryx.¹²

22. Koja razlika postoji između gmazova i sisavaca, a na koju ukazuje već sam naziv “sisavac”?

²² Velike različitosti gmazova i sisavaca stvaraju među njima široki ponor. Samo ime “sisavac” ističe veliku razliku: postojanje mliječnih žlijezda koje daju mlijeko mladunčadi, koja se rađaju živa. Theodosius Dobzhansky pretpostavlja da su mliječne žlijezde “možda modificirane znojnice”.¹³ No, gmazovi ih ne posjeduju. Osim toga, znojnice izlučuju otpadne tvari, a ne hranu. I posve suprotno mladunčadi gmazova, mladunci sisavaca posjeduju instinkt i mišiće za sisanje mlijeka iz žlijezda majki.

23, 24. Koje daljnje osobitosti posjeduju sisavci nasuprot gmazovima?

²³ Sisavci posjeduju i druga obilježja koja se ne nalaze u gmazova. Majke sisavaca imaju visoko složeni organ placentu (posteljicu) za hranjenje i razvoj svojih budućih mladih. Gmazovi je ne posjeduju. Nema zatim dijafragme u gmazova, a u sisavaca ona dijeli prsni koš od trbuha. Kortijev organ u ušima sisavaca ne nalazi se u ušima gmaza. Taj sićušni i složeni organ ima 20 000 štapića i 30 000 živčanih završetaka. Sisavci su nasuprot gmazovima stalne tjelesne temperature.

²⁴ Dok gmazovi imaju samo jednu slušnu kost, u ušima sisavaca nalaze se tri. Odakle su te dvije “posebne”? Evoluciona teorija pokušava to objasniti na sljedeći način: Gmazovi imaju najmanje četiri kosti u donjoj čeljusti, a sisavci samo jednu; Dakle, kad su gmazovi postajali sisavcima tri su se vjerojatno reorganizirale. Tri iz donje čeljusti gmaza  premjestile su se postepeno u srednje uho sisavaca, a preostala je bila dovoljna za njihovu donju čeljust. Međutim, problem ovakvog rezoniranja je u tome što ne postoje fosilni dokazi koji bi ga poduprli. To je samo varavo nagađanje.

25. Koje daljnje razlike postoje između gmazova i ptica?

²⁵ Sljedeći problem su kosti: Noge gmaza imaju uporište postrance od tijela, tako da je trbuh veoma blizu ili na zemlji. No, u sisavaca noge su pod tijelom i drže ga nad zemljom. Obzirom na tu razliku, Dobzhansky komentira: “Ta promjena, iako izgleda malenom, značila je nužno potrebnu i široku preinaku skeleta i muskulature.” Zatim je priznao sljedeću veliku razliku između gmazova i sisavaca: “Sisavci imaju pažljivo dotjerane zube. Umjesto jednostavnih i klinu sličnih zubi u gmaza, u zubima sisavaca postoji velika različnost i prilagodba, kao što su zagrizanje, hvatanje, probijanje, sječenje, drobljenje ili mljevenje hrane.”¹⁴

26. Koji obrnuti proces bi evolucija trebala slijediti u eliminaciji otpadnih tvari?

²⁶ I na kraju: Kad su navodno vodozemci evoluirali u gmazove, otpadne tvari, zapaža se, mijenjaju se iz ureje u uričnu kiselinu. No, kad su gmazovi postali sisavcima, dogodilo se obrnuto. Sisavci su išli unatrag, prema vodozemcima, odbacujući tvari kao što je urea. Ustvari, evolucija je išla unatrag — a to je teoretski nemoguće pretpostaviti.

27. Što bi prema riječima jednog evolucionista bila tragična greška?

²⁷ Fizički se čovjek uklapa u opću definiciju o sisavcima. Međutim, jedan je evolucionist izjavio: “Nema tragičnije greške nego čovjeka smatrati ‘pukom životinjom’. Čovjek je jedinstven; razlikuje se od svih ostalih živih bića u mnogo osobitosti, kao što su govor, tradicija, kultura, te neuobičajeno dugim razdobljem rasta i roditeljske brige.”¹⁵

28. Po čemu se ljudski mozak jako odvaja od životinjskog?

 ²⁸ Ono što odvaja čovjeka od svih ostalih stvorenja na Zemlji njegov je mozak. Informacije uskladištene u nekih 100 milijardi neurona ljudskog mozga ispunile bi oko 20 milijuna svezaka. Moć apstraktnog razmišljanja i govor jako odvajaju čovjeka od bilo koje životinje, a sposobnost bilježenja sakupljena znanja jedna je od njegovih najčudesnijih karakteristika. Upotreba znanja omogućila mu je nadmašiti sve žive vrste na zemlji — tako daleko da pođe na Mjesec i natrag. Doista, kao što je jedan znanstvenik rekao, ljudski mozak je “drugačiji i neizmjerno kompliciraniji nego bilo što u poznatu svemiru”.¹⁶

29. Koje činjenice čine ponor između čovjeka i životinje najvećim?

²⁹ Sljedeća obilježja koja ponor između čovjeka i životinje čine najvećim njegove su moralne i duhovne vrijednosti koje potječu iz njegovih osobina ljubavi, pravde, mudrosti, moći i milosrđa. Time se misli na Knjigu Postanka, gdje stoji kako je čovjek ‘stvoren na sliku i po obličju Boga’. A ponor između čovjeka i životinje najveći je od svih ponora (1. Mojsijeva 1:26).

30. Što fosilni zapisi zapravo govore?

³⁰ Tako, dakle, postoje silne razlike između glavnih kategorija života. Razdvaja ih mnoštvo novih struktura, programirani instinkti i osobine. Je li razumno pomisliti da su proistekle posredstvom neusmjerenog slučajnog zbivanja? Kao što smo vidjeli, fosilna svjedočanstva ne podupiru takav stav. Nije pronađen fosil koji bi premostio provaliju. Kao što su uostalom Hoyle i Wickramasinghe rekli: “Prijelazni međuoblici nedostaju u fosilnom svjedočanstvu. Sada vidimo i zašto, jer ih ni nema.”¹⁷ Za one, čije uši su otvorene za slušanje, fosilno svjedočanstvo kaže: “Posebno stvaranje.”