Mladić po imenu Thomson, koji živi u Ugandi, razočarao se u religiji. Zgrozilo ga je kad je vidio da svećenici od vjernika stalno traže novac, pa je prestao ići u crkvu. No i dalje je svaki dan čitao Bibliju. Naročito ga je zanimala posljednja biblijska knjiga, Otkrivenje. Nastojao je razumjeti o čemu ta knjiga govori, a zaključke do kojih bi došao zapisivao je u malu bilježnicu. Thomson je radio na jednom gradilištu i ondje je za vrijeme  pauze čitao Bibliju. To je zapazio jedan naš brat te mu je prišao i počeo s njime razgovarati. Na kraju razgovora dao mu je knjigu Što Biblija doista uči? Thomson ju je čitao do kasno u noć i nije stao sve dok je nije cijelu pročitao. Sutradan je bratu s kojim je razgovarao poslao SMS poruku u kojoj je stajalo: “Zahvaljujem dragom Bogu za knjigu koju ste mi dali. Sada sam spreman napustiti Babilon Veliki.” Thomson je zamolio tog brata da mu donese sve publikacije koje se spominju u bilješkama i dodacima knjige Što Biblija doista uči? Nakon toga počeo je marljivo proučavati Bibliju. Brzo je duhovno napredovao te se 2012. krstio na oblasnom kongresu “Čuvaj srce svoje!” U ožujku 2013. postao je stalni pionir. Sada i sam svesrdno pomaže svojim bližnjima da uvide koliko je važno napustiti Babilon Veliki.

Jimmy je odrastao u Port Louisu, glavnom gradu Mauricijusa. Počeo se opijati sa 16 godina i brzo mu je prešlo u naviku da se svaki dan napije. Pod utjecajem alkohola često je pravio izgrede, pa je nekoliko puta završio u zatvoru. Ponekad bi u jednom danu popio i do tri boce ruma te popušio tri kutije cigareta. Kad bi mu ponestalo novca za piće, znao je piti alkoholno sredstvo za čišćenje prozora. Katkad bi u očaju pio čak i majčin parfem. Kad mu je netko jednom rekao da je sav propao i da izgleda kao smrt na dopustu, otišao je u centar za odvikavanje od alkohola. Ondje je proveo godinu i pol, ali nije uspio pobijediti svoju ovisnost.

Nakon nekog vremena upoznao je Jehovine svjedoke. Počeo je s njima proučavati Bibliju, ali nije mu bilo lako raskrstiti s pićem. Ponekad je čak znao prekinuti proučavanje kako bi otišao nešto popiti. U razdoblju od nekoliko godina s njim su proučavala osmorica braće. Jimmy je na  koncu shvatio da treba iz temelja promijeniti svoj način života. Kazao je: “Osjetio sam da duhovni mač o kojem se govori u Hebrejima 4:12 prodire duboko u moje srce. Dok sam jednog dana čitao Bibliju, naišao sam na riječi iz Mudrih izreka 24:16, gdje stoji: ‘Ako pravednik i sedam puta padne, opet će ustati.’ Tada sam se napokon trgnuo i odlučio okrenuti novi list u životu.” Nakon što je sedam puta započeo proučavati Bibliju i svaki put posrnuo, Jimmy je čvrsto odlučio “opet ustati” uz pomoć osmog brata koji mu je ponudio biblijski tečaj. Usrdno je molio Jehovu neka mu da snage kako ne bi posustao. Počeo je ići na sastanke i riješio se svojih loših navika. Krstio se 2003, a 2012. postao je stalni pionir. Sada služi kao sluga pomoćnik u jednoj skupštini na otoku Rodriguesu.

Sedamdesetogodišnja Mary iz Kenije čitav je život bila revna pripadnica Prezbiterijanske crkve. Puno se angažirala oko skupljanja novčanih donacija za svoju vjersku zajednicu te je tako doprinijela izgradnji jedne crkve u svom kraju. Nije joj bilo drago kad je jedan od njenih sinova postao Jehovin svjedok. On ju je često znao pozvati da dođe na naše sastanke, ali ona nije htjela ni čuti za to. Svaki bi mu put rekla da biblijsku poruku želi slušati na svom materinjem jeziku, kikujuu, a ne na svahiliju. Naposljetku je pristala doći na oblasni kongres koji se održavao na jeziku kikuju. Na kongresu je sjedila u sektoru za ostarjele. Duboko je se dojmilo to što su braća prema njoj bila obzirna i srdačna. Rekla je da među pripadnicima svoje crkve nikad nije osjetila takvu ljubav. Pažljivo je slušala sve govore i jako joj se svidjelo ono što je čula. Kad su joj braća  ponudila biblijski tečaj na temelju brošure Slušaj Boga, odmah je pristala.

Nakon što je nekoliko mjeseci proučavala Bibliju, odlučila je postati Jehovin svjedok, pa se ispisala iz svoje crkve. Pastori i ostali ugledni članovi njene crkve kipjeli su od bijesa. Pozvali su pastora iz Nairobija da dođe razgovarati s njom i pokuša je urazumiti. On je nagovarao Mary da ne napušta Crkvu, ali ona se nije dala pokolebati. “Tko će ti biti prijatelj ako napustiš Crkvu?” upitao ju je. “Mnogi tvoji prijatelji i susjedi članovi su naše crkve.”

“Jehova i anđeli bit će mi prijatelji”, odvratila mu je. “A i Jehovini svjedoci bit će uvijek uz mene.”

Pastor je otišao kad je vidio da ne može odgovoriti Mary od njene nakane. Ona i dalje dobro duhovno napreduje i redovito dolazi na sve sastanke, iako mora daleko putovati da bi došla do dvorane. Nedavno nije mogla javnim prijevozom stići do dvorane, pa je dva sata pješačila po kiši jer nipošto nije htjela propustiti sastanak. Premda njeni susjedi ne gledaju nimalo blagonaklono na to što proučava Bibliju s Jehovinim svjedocima, čvrsto je odlučila napredovati do krštenja.

Četrnaestogodišnja Ashton živi u Kamerunu sa svojim stricem i njegovom ženom. Njih su dvoje članovi Pentekostne crkve i zato nisu bili nimalo oduševljeni kad je Ashton počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Stvarali su joj probleme te su je tjerali da s njima ide u crkvu. Jednom je prilikom pastorica tijekom bogoslužja polagala ruke na glave vjernika kako bi im “prenijela sveti duh”, a svatko na koga bi stavila ruke pao bi na pod. Međutim, Ashton nije pala. Pastorica se uporno molila, ali djevojka je i dalje čvrsto stajala na nogama. Stoga ju je pastorica sama srušila na pod. Kad je Ashton kod kuće ispričala stricu i strini što se dogodilo, oni joj nisu vjerovali. Nakon toga ta je hrabra djevojka odlučila da nikad više neće nogom kročiti u crkvu. Iako se još uvijek suočava s protivljenjem obitelji i susjeda te podnosi njihove uvrede i poniženja, redovito ide na naše sastanke.

Iako nije imala ni godinu i pol dana, djevojčica Anilpa sa svojom je majkom revno sudjelovala u prošlogodišnjoj akciji pozivanja ljudi na oblasni kongres u Angoli. Anilpa je trebala samo pokucati na vrata i sačekati da njena majka ukratko objasni stanaru zašto su došle. Potom bi mu malena uručila pozivnicu. Ta je curica bila toliko sretna što može pomagati svojoj majci u službi propovijedanja da bi nerijetko pokucala na iduća vrata dok je njena majka još razgovarala s osobom na prethodnim vratima. Mnogi su se ljudi oduševili kad su je ugledali na svom kućnom pragu. Posljednjeg dana kongresa malenoj je Anilpi prišla jedna žena i rekla: “Baš sam tebe tražila! Drago mi je  što sam te vidjela jer si mi ti dala pozivnicu za ovaj kongres.”

U kolovozu 2012. objavitelji iz skupštine koja djeluje u gradiću Antaviranambu na Madagaskaru upoznali su nekolicinu ljudi koji su im rekli da žele postati Jehovini svjedoci. Oni su bili pripadnici raznih crkava, no rekli su braći da im je dozlogrdilo licemjerje njihovih vjerskih vođa, koji se ne pridržavaju onoga što govore s propovjedaonice. Ti su ljudi kazali da ih u njihovim crkvama nitko ne poučava o Bibliji te da nemaju nikakvih publikacija u kojima se objašnjavaju crkvena vjerovanja. Često su morali izdvajati puno novca za crkveni porez i ostale namete. Mučilo ih je i to što u njihovim vjerskim zajednicama nema jedinstva ni prave kršćanske ljubavi. Objaviteljima su rekli da znaju kako Jehovini svjedoci nemaju takvih problema.

Nakon nekog vremena ti su ljudi napisali pismo našoj podružnici na Madagaskaru. U njemu je stajalo: “Ovim pismom htjeli bismo vam reći da iskreno želimo služiti Jehovi. No mi živimo daleko od vaše dvorane. Neki od nas  moraju hodati devet do petnaest sati da bi došli na sastanak. Zato vas molimo da nam pošaljete nekoga tko će nam pomoći da bolje upoznamo Bibliju. Ne možemo svim srcem služiti Jehovi ako nam ne pomognete da ojačamo svoju ljubav prema njemu. Ima nas ukupno 215 i živimo u tri zabačena sela. Dosad smo pripadali različitim religijama, ali sada svi želimo cijelim srcem služiti Jehovi i živjeti po njegovoj volji. Uvjereni smo da ćete nam pomoći u tome.”

Nekoliko braće uputilo se u to područje kako bi pronašli ljude koji su pisali podružnici. Pješačili su devet sati da bi došli do prvog sela. Ondje su braća održala sastanak kojem je prisustvovalo 65 zainteresiranih osoba. Vijest o tome brzo se pronijela okolnim područjem, pa su i stanovnici drugih sela kazali kako žele da ih Jehovini svjedoci posjete i pouče o Bibliji. Nakon četiri sata hoda braća su stigla u drugo selo te su i ondje održala sastanak, kojem je prisustvovalo preko 80 ljudi. Na sastanak su došli neki ljudi koji su molili braću da dođu i u njihovo selo. Do njega je valjalo pješačiti još dva sata, no braća su spremno pošla s njima. Ondje su održala još jedan sastanak, na kojem se okupilo više od 50 osoba.

Tridesetak osoba iz tih sela došlo je na dva velika skupa koja su se održavala u gradu Mahanoru. Trebalo im je dan i pol da dopješače do grada te isto toliko da se vrate svojim kućama. Jednom je prilikom 25 osoba došlo poslušati govor pokrajinskog nadglednika. Među njima je bilo bračnih parova, obitelji s djecom, pa čak i ostarjelih. Svi su prenoćili u istoj kući te su do sitnih sati razgovarali o onome što su čuli na sastanku. Svojim su domaćinima postavljali mnoga pitanja. Seljani su rekli braći da bi i mnogi njihovi susjedi voljeli proučavati Bibliju i služiti Bogu onako kako to čine Jehovini svjedoci jer im je muka od toga što ih njihovi vjerski vođe stalno izrabljuju.