Jedan bračni par iz Las Vegasa odlučio se preseliti u neko mirnije područje. Tako su prodali svoju kuću u Sjedinjenim Američkim Državama kako bi otišli živjeti u Dominikansku Republiku. No morali su se iseliti iz svoje kuće deset dana prije nego što su trebali krenuti na put, pa su praktički ostali na ulici. U toj nezgodnoj situaciji u pomoć su im priskočili njihovi susjedi, koji su Jehovini svjedoci. Oni su ih pozvali da se privremeno smjeste  u njihovom domu. Jednog je dana bračni par sa svojim domaćinima otišao na sastanak u dvoranu Jehovinih svjedoka. Ti su supružnici čuli da se na sastanku spominje 1914. godina. To ih je zaintrigiralo jer su znali da je to značajna godina u svjetskoj povijesti. Kad su stigli u Dominikansku Republiku, zatražili su biblijski tečaj od prvih Jehovinih svjedoka koji su im došli na vrata. Četrnaest mjeseci kasnije oboje su predali svoj život Jehovi i krstili se.

Godine 2012. na Međunarodnom sajmu knjiga koji se održavao u glavnom gradu Paname braća su postavila štand s literaturom. Dvije školarke prišle su kako bi vidjele što se ondje nudi. Jedna od njih rekla je sestri koja je stajala pored štanda da ima problema kod kuće jer joj se tata drogira. Kazala je da je zbog toga jako uznemirena i da ne zna što učiniti. Sestra je djevojci pokazala drugi svezak knjige Pitanja mladih — djelotvorni odgovori i otvorila 23. poglavlje koje nosi naslov “Što da učinim ako su mi mama ili tata ovisnici o drogi ili alkoholu?” Djevojka je uzbuđeno rekla: “To je baš ono što mi treba!” Djevojke su izgrlile sestru i otišle. No za sat vremena ponovno su se vratile kako bi joj se još jednom zahvalile. U pet dana, koliko je trajao sajam knjiga, braća su podijelila 1 046 knjiga, 1 116 časopisa i 449 brošura. Čak je 56 osoba ostavilo svoju adresu kako bi ih Jehovini svjedoci mogli posjetiti.

Fredy je pripadnik indijanskog plemena Cabecar i živi u jednom zabačenom planinskom selu u Kostariki. Prije otprilike četiri godine dobio je knjigu Što Biblija doista uči? i brošuru Što Bog zahtijeva od nas? U to vrijeme radio je  u glavnom gradu San Joséu, no objavitelj od kojeg je dobio našu literaturu savjetovao mu je da u svom zavičaju propovijeda pripadnicima svog plemena. Kad se Fredy vratio u svoje rodno selo, temeljito je proučio knjigu Što Biblija uči. Ono što je naučio potaknulo ga je da u životu učini neke promjene. Naprimjer, vjenčao se sa ženom s kojom je dotad bio u izvanbračnoj vezi. Nakon nekog vremena počeo je propovijedati ljudima iz svog plemena te ih poučavati o Bibliji kako je znao i umio.

Sve one koji su željeli s njim proučavati najprije je temeljito ispitao kako bi utvrdio koliko dobro poznaju Bibliju. Potom ih je rasporedio u šest skupina, ovisno o tome kako su prošli na ispitu. Održavao je sastanke te je čak organizirao obilježavanje Kristove smrti. Za tu posebnu prigodu svake bi godine sam izradio pozivnice na kojima bi napisao: “Jehovini svjedoci pozivaju vas da zajedno s njima obilježite godišnjicu Kristove smrti.” Tako je pune četiri godine revno propovijedao i održavao sastanke, a da uopće nije kontaktirao s našom braćom. No cijelo je vrijeme molio Jehovu da mu pošalje svoje sluge koji će mu pomoći u propovijedanju.

Jehova je nedavno uslišio njegove molitve. Nekolicina Jehovinih svjedoka odvažila se na naporno putovanje do zabačenog kraja u kojem Fredy živi. Zadivili su se kad su vidjeli koliko se on trudi govoriti drugima o istini iz Božje Riječi. Rekli su: “Fredy još nije kršten, ali već živi kao pravi Jehovin svjedok!” Nakon samo tri mjeseca postao je nekršteni objavitelj. Kad je došlo vrijeme da se krsti, krenuo je na put iz svog zabačenog sela kako bi prvi put prisustvovao kongresu. Sa sobom je poveo 19 osoba s kojima je proučavao Bibliju. Fredy sada propovijeda u još udaljenijim zaselcima te poučava o Bibliji još tri skupine ljudi koji govore jezik cabécar.

Srednjoškolka Anna iz Sjedinjenih Američkih Država jednog je dana morala braniti svoja vjerska uvjerenja pred  nekoliko učenika iz svoje škole koji su se počeli zgražati kad su saznali da ona ne vjeruje u Trojstvo. Anna kaže: “Okomili su se na mene, ali ja sam ostala smirena jer nisam željela da oni koji sve to promatraju steknu loše mišljenje o Jehovinim svjedocima.” Te se večeri Anna molila Jehovi za hrabrost i dobro je istražila biblijsko gledište o Trojstvu. Sutradan je ponijela Bibliju u školu. Svi su se sjatili oko nje, a mnogi su joj se i podsmjehivali. Među njima je bila i predsjednica razreda, koja joj se najviše rugala. No Anna je hrabro pročitala nekoliko biblijskih redaka te na logičan i argumentiran način objasnila da Trojstvo nije biblijsko učenje. Oni koji su joj se rugali ostali su bez teksta. Predsjednica razreda na kraju je priznala da je nakon tog razgovora promijenila mišljenje o Jehovinim svjedocima. Cijele školske godine Anni je postavljala razna pitanja o njenim vjerskim uvjerenjima.

Jedna mlada žena iz Barbadosa jednog je nedjeljnog jutra išla u crkvu, no na putu joj je puknuo remenčić na cipeli.  Pokucala je na vrata obližnje kuće kako bi pitala ukućane mogu li joj dati nešto čime bi pričvrstila remenčić. U toj su kući živjele jedna naša sestra i njena kći. Dok je mlada žena popravljala cipelu, sestra joj je počela svjedočiti. Govorila joj je o tome kako se u današnje vrijeme ispunjavaju biblijska proročanstva. Zatim je njena kći pozvala ženu da tog jutra pođe s njima na sastanak u dvoranu Jehovinih svjedoka. Budući da je zakasnila u crkvu, pristala je otići s njima na sastanak. Tijekom sastanka sve je biblijske retke pratila u svojoj Bibliji. Jako je se dojmilo ono što je čula. Rekla je da u njenoj crkvi tijekom bogoslužja vjernici udaraju o bubnjeve i glasno kliču te da joj je dojadila sva ta buka. Oduvijek je željela proučavati Bibliju na nekom mirnom mjestu. Uzela je knjigu Što Biblija uči i prihvatila biblijski tečaj. Sada redovito dolazi na sve sastanke i često komentira na njima.

Jedan mladi brat iz Gvajane ispričao je: “Volim svjedočiti svojim vršnjacima u školi, ali jednog dečka jako živcira kad drugima govorim o Bogu. Jednom me ljutito pritisnuo uza zid i rekao: ‘Prestani više to govoriti!’ Ja sam mu nato odvratio: ‘Samo mi Jehova može reći da prestanem propovijedati.’ Kad je vidio da drugima i dalje govorim o Bogu, potrgao mi je ruksak. Zatim me tako jako udario šakom u lice da mi je pukla usnica. Nakon toga morali smo ići k ravnateljici na razgovor. Kad smo došli u njen ured, upitala me što sam učinio tom dječaku da me počeo tući. Rekao sam joj da me udario zato što sam propovijedao dobru vijest iz Biblije. Potom me upitala zašto mu nisam uzvratio. Po njenoj reakciji shvatio sam kako očito misli da sam trebao to učiniti. Objasnio sam joj da kršćani ne bi smjeli tako postupati jer Biblija u Rimljanima 12:17 kaže: ‘Nikome ne vraćajte zlo za zlo!’ Nato mi je rekla da mogu ići i da će ona porazgovarati s dečkom koji me napao te se pobrinuti da me on više ne uznemirava.”