KAO dijete preboljela sam dječju paralizu, te sam ostala oduzeta od struka naniže. Živjela sam u jednom sirotinjskom naselju u Freetownu sa svojom majkom i još nekoliko obitelji. Sramila sam se svog stanja i bojala sam se kako će nepoznati ljudi reagirati kad me vide. Zato sam u 18 godina samo jedanput izašla iz našeg dvorišta.

Kad mi je bilo 18 godina, misionarka Pauline Landis došla je na naša vrata i ponudila mi biblijski tečaj. Rekla sam joj da ne znam čitati ni pisati, a ona je odvratila da me i to može naučiti, pa sam pristala.

Ono što sam učila iz Biblije jako me radovalo. Jednog dana upitala sam Pauline mogu li ići na sastanak Jehovinih svjedoka koji se održavao u kući nedaleko od moje. Rekla sam joj da se mogu kretati uz pomoć dva drvena potpornja i tako doći dotamo.

Kad je Pauline došla po mene, moja majka i susjedi zabrinuto su me promatrali. Čvrsto sam primila svoje drvene  potpornje i položila ih ispred sebe na zemlju. Oslanjajući se na njih, prebacila sam tijelo naprijed. Dok sam tako prelazila dvorište, susjedi su vikali na Pauline: “Zašto je tjeraš na to? I prije je pokušavala hodati pa nije uspjela.”

“Jay, želiš li ići sa mnom?” upitala me Pauline blagim glasom.

“Želim!” odgovorila sam. “To je moja odluka.”

Susjedi su šutke promatrali kako se približavam ogradi. Kad sam izašla iz dvorišta, svi su počeli oduševljeno klicati i pljeskati.

Bilo mi je prekrasno na tom sastanku! Moj sljedeći cilj bio je otići u dvoranu. To je značilo “hodati” do kraja ulice i uzeti taksi, a potom su me braća morala nositi strmom uzbrdicom. Često bih na sastanak došla mokra i blatnjava, pa sam se u dvorani morala presvući. Kasnije mi je jedna draga sestra iz Švicarske poklonila invalidska kolica, što mi je omogućilo da se krećem na puno dostojanstveniji način.

Čitajući iskustva drugih hendikepiranih Jehovinih svjedoka, poželjela sam učiniti više za Jehovu. Zato sam 1988. postala stalni pionir. Molila sam se Jehovi da mi pomogne ostvariti još jedan cilj — željela sam pomoći nekome iz svoje obitelji i nekome sa svog područja da počne služiti Jehovi. On je uslišio moje molitve jer su moja dva nećaka i žena koju sam pronašla svjedočeći na ulici upoznali istinu.

Danas više nemam snage u rukama i ne mogu se kretati bez tuđe pomoći. Osim toga, patim od kroničnih bolova. No uvjerila sam se da je poučavanje drugih o Jehovi izvrstan lijek. Radost koju mi to pruža ublažava svaku bol i tješi me. Jehova me podigao i dao mi snage da ustrajem. Sada je moj život sretan i ispunjen.