U lipnju 1947. u Freetown su stigli Charles Fitzpatrick, George Richardson i Hubert Gresham, trojica misionara koji su završili školu Gilead. Kasnije su došli i mnogi drugi.

Misionari su vidjeli da su domaća braća jako revna u službi, ali da im treba pomoći da kvalitetnije poučavaju ljude (Mat. 28:20). Stoga su ih počeli učiti kako da vrše ponovne posjete i vode biblijske tečajeve. Prenijeli su im i najnovije upute o tome kako na teokratski način organizirati skupštinu i sastanke. Osim toga, održano je javno predavanje u dvorani Memorijalnog centra Wilberforce. Na veliko zadovoljstvo misionara prisustvovalo mu je čak 450 osoba. Misionari su kasnije uveli još jednu novost — jedan dan u tjednu bio je posvećen nuđenju časopisa. Sve to potaknulo je braću da budu još revnija i utrlo put daljnjem napretku.

Međutim, misionari se nikako nisu mogli naviknuti na tamošnju klimu. U jednom izvještaju iz 1948. stajalo je: “Vremenski uvjeti u Sijera Leoneu izuzetno su teški. Kišna sezona s jakim i neprestanim pljuskovima traje pola godine. Kiša zna padati i po dva tjedna bez prestanka. Tokom sušne sezone nepodnošljivo je vruće i vlažno.” Prvi Europljani koji su posjetili Sijera Leone nazvali su tu zemlju “grobljem bijelog čovjeka”. Posvuda su harale malarija, žuta groznica i druge tropske bolesti. Misionari su se jedan po jedan razboljeli i morali su otići iz zemlje.

 Domaća su braća zbog toga bila žalosna i obeshrabrena, ali ipak nisu posustala. Najveći broj objavitelja 1947. iznosio je 38, a već 1952. popeo se na 73. U Waterloou, gradiću pored Freetowna, marljivi pioniri osnovali su novu skupštinu. U Kissyu i Wellingtonu, četvrtima Freetowna, niknule su nove grupe. Činilo se da je u Sijera Leoneu sve spremno za velik porast. Samo im je još trebalo nešto što će ih “pogurati” u pravom smjeru.

U studenome 1952. jedan visoki Amerikanac od oko 30 godina iskrcao se u pristaništu Freetowna i uputio u užurbani centar grada. Bio je to Milton Henschel, koji je došao iz glavnog sjedišta Jehovinih svjedoka. On je ispričao: “Začudio sam se kad sam vidio da je Freetown moderan grad, i to puno čišći od mnogih drugih gradova u svijetu. (...) Popločenim cestama vozili su se novi automobili, trgovine su bile prepune, a ulicama su se stalno slijevale nepregledne rijeke ljudi.”

Brat Henschel pješice je otišao u misionarski dom, koji se nalazio nedaleko od poznatog stabla kapoka. Braći koja su ga ondje dočekala rekao je da će Sijera Leone dobiti pomoć. Sljedeće nedjelje u dvorani Memorijalnog centra Wilberforce 253 osobe slušale su njegovo izlaganje u kojem im je priopćio čitav niz uzbudljivih novosti: Sijera Leone imat će svoju podružnicu, pokrajinskog nadglednika i pokrajinske sastanke, osnovat će se nova skupština u Kissyu te će se početi intenzivno propovijedati u unutrašnjosti. Svi su bili izvan sebe od radosti!

Brat Henschel ispričao je: “Prisutni su s oduševljenjem stalno govorili kusheh, što bi se moglo prevesti kao ‘izvanredno’ ili ‘sjajno’. Braća su bila jako sretna.  U grupama su odlazili iz dvorane kasno navečer, (...) a neki su čak pjevali pjesme.”

William Nushy, misionar koji je tek bio stigao u Sijera Leone, imenovan je za nadglednika nove podružnice. On je ranije radio kao krupje u kockarnicama diljem Sjedinjenih Država. Kad je upoznao istinu, napustio je taj posao i otada se uvijek čvrsto držao Božjih pravednih načela, zbog čega su ga braća u Sijera Leoneu naročito voljela i poštovala.