Prvi napad dogodio se u jednom selu pokraj Koindua, gdje je grupa muškaraca proučavala Bibliju i redovito išla na sastanke. Kao i većina muških pripadnika plemena Kisi, i oni su bili članovi Pora, tajnog društva koje je duboko ogrezlo u spiritizmu. James Mensah, misionar koji je služio u Sijera Leoneu, ispričao je: “Kad su ti interesenti odbili sudjelovati u okultnim obredima, vođa tajnog društva bio je bijesan. On i njegovi pristaše pretukli su ih, opljačkali, spalili im kuće, vezali ih lancima i ostavili u šikari da umru od gladi. Na takvo okrutno postupanje nahuškao ih je političar koji je bio načelnik distrikta i član parlamenta. Međutim, interesenti su unatoč zlostavljanju ostali nepokolebljivi.”

Kad su braća u Koinduu prijavila taj slučaj policiji, vođa društva, njegovi pristaše i načelnik distrikta bili su uhićeni. Sud im je odredio strogu kaznu, a načelnik je  suspendiran na skoro godinu dana. Ta pravna pobjeda imala je velik odjek u javnosti te je mnoge zainteresirane osobe ohrabrila i potaknula da počnu dolaziti na sastanke. Kasnije je načelnik promijenio mišljenje o nama te se počeo zanimati za istinu. Kad se u njegovom kraju trebao održati pokrajinski sastanak, on je nekim delegatima pružio smještaj te je braći dao veliku kravu kao prilog.

Drugi vođe Pora iskušali su lukaviji pristup — počeli su nam stvarati probleme “služeći se zakonom” (Psal. 94:20). Političari koji su pripadali tom društvu dali su u parlamentu prijedlog da se zabrani naše djelovanje. Brat Charles Chappel opisao je kako se situacija dalje razvijala: “U našu obranu stao je načelnik distrikta te je pred svima izjavio da je dvije godine proučavao s nama Bibliju. Rekao je da je naša organizacija potpuno apolitična, da obrazuje ljude te ih potiče da žive pošteno i drže se visokih moralnih mjerila. Potom je izjavio da se nada kako će i on jednog dana pripadati toj organizaciji. Kad ga je podržao još jedan član parlamenta koji je također proučavao Bibliju, prijedlog je brzo odbačen.”

Oni koji su napustili tajna društva suočili su se sa žestokim protivljenjem svoje obitelji. Jonathan Sellu iz Koindua bio je tinejdžer kad je čuo za istinu. Četiri generacije njegovih predaka služile su kao svećenici-vračevi u juju obredima, pa se od njega očekivalo da nastavi obiteljsku tradiciju i pođe njihovim stopama. Međutim, kad je počeo proučavati Bibliju, prestao je sudjelovati u spiritističkim obredima i prinošenju žrtava. Njegova obitelj oštro mu se suprotstavila. Zabranili su mu da ide u školu te mu čak nisu dali jesti kad bi išao na sastanke. Rugali su mu se govoreći: “Neka te tvoj Bog nahrani!” No Jonathan se nije dao smesti te je nastavio duhovno napredovati. Tijekom tog razdoblja ne samo da nije bio gladan  nego je i naučio čitati i pisati. Kasnije je postao stalni pionir, a na njegovu veliku radost i majka mu je prihvatila istinu.

Godine 1960. skupštine i manje grupe djelovale su u Bou, Freetownu, Kissyu, Koinduu, Lunsaru, Magburaki, Makeniju, Moyambi, Port Loku, Waterloou te na samom sjeveru zemlje, u Kabali. Broj objavitelja te je godine naglo porastao sa 182 na 282. Mnogi specijalni pioniri iz Gane i Nigerije došli su da bi ojačali skupštine koje su neprekidno rasle.

Novi objavitelji većinom su bili Kreoli, koji su živjeli u Freetownu i njegovoj okolici, te pripadnici plemena Kisi, koji su živjeli na istoku zemlje. No kako se dobra vijest sve više širila, istinu su prihvaćali i pripadnici drugih plemena, kao što su Kuranko, Limba, Temne (na sjeveru) i Mende (na jugu) te druge etničke skupine.

Godine 1961. u Freetownu je održano svečano otvorenje dvorane. Potom je u Koinduu otvorena dvorana koja je bila građena od opeke, imala je 300 mjesta te se ujedno mogla koristiti za kongrese. Ubrzo nakon toga 40 starješina pohađalo je Tečaj za imenovanu braću, koji se tada prvi put održao u Sijera Leoneu. Ta godina prepuna značajnih događaja završila je uspješnom akcijom u kojoj je javnosti podijeljeno mnogo Biblija Novi svijet.

Bilo je i više nego očito da Jehova blagoslivlja svoj narod. To se posebno osjetilo 28. srpnja 1962, kad su vlasti Sijera Leonea službeno priznale Udruženje Međunarodnih istraživača Biblije, pravno tijelo koje su Jehovini svjedoci koristili u mnogim zemljama.

Kako je djelo propovijedanja započelo u susjednoj Gvineji (nekadašnjoj Francuskoj Gvineji)? Do 1958. povremeno bi netko od braće posijao sjeme istine dok bi prolazio kroz Gvineju. Francuske kolonijalne vlasti protivile su se našem djelu, ali stvari su se značajno promijenile kad je 1958. Gvineja stekla neovisnost.

Nešto kasnije te iste godine iz Dahomeja (današnjeg Benina) stigao je Manuel Diogo, brat koji je imao oko 35 godina i govorio je francuski. On se zaposlio u rudniku boksita u Friji, gradiću koji se nalazi oko 80 kilometara sjeverno od glavnog grada Conakrya. Budući da je silno  želio propovijedati na tom neobrađenom području, Manuel je francusku podružnicu zamolio da u Gvineju pošalje literaturu i specijalne pionire. Svoje je pismo zaključio riječima: “Molim se da Jehova blagoslovi naše djelo jer se ovdje jako puno ljudi zanima za istinu.”

Francuska podružnica poslala je bratu Manuelu ohrabrujuće pismo i zamolila ga da što duže ostane u Gvineji. Također je organizirala da ga jedan specijalni pionir posjeti i pouči kako da propovijeda. Manuela je to izuzetno ohrabrilo i pomoglo mu da napreduje. Revno je propovijedao u Friji sve do svoje smrti 1968.

Kad je zonski nadglednik Wilfred Gooch 1960. došao u Conakry, saznao je da ondje propovijedaju dvojica braće. Brat Gooch preporučio je da podružnica u Sijera Leoneu preuzme brigu o djelu u Gvineji, što je dotad činila francuska podružnica. Ta je promjena nastupila 1. ožujka 1961. Mjesec dana kasnije u Conakryu je osnovana prva skupština.

Dobra vijest širila se i na jug Gvineje. Falla Gbondo, pripadnik plemena Kisi koji je živio u Liberiji, vratio se u svoje selo Fodédou, koje se nalazilo 13 kilometara zapadno od Guékédoua. Sa sobom je donio knjigu Od izgubljenog do ponovno uspostavljenog raja. Iako nije znao čitati, svojim je sunarodnjacima mogao objasniti njene ilustracije. “Knjiga je izazvala veliko zanimanje”, rekao je brat Falla. “Ljudi su je zvali ‘Knjiga o Adamu i Evi’.”

Falla se kasnije vratio u Liberiju, gdje se i krstio. S vremenom je postao specijalni pionir. Dvaput mjesečno odlazio je u Fodédou kako bi proučavao s grupom od tridesetak zainteresiranih osoba. Ubrzo mu se pridružio njegov sunarodnjak Borbor Seysey, koji je također u Liberiji  služio kao specijalni pionir. Njih dvojica osnovala su grupu i u Guékédouu. Od obje grupe nastale su skupštine.

Kako je broj Jehovinih svjedoka među plemenom Kisi rastao, tako su njihovi glavari sve više zamjećivali pozitivne promjene u njihovom načinu života. Jehovini svjedoci bili su radišni, pošteni i miroljubivi ljudi. Stoga, kad su braća zatražila dozvolu za izgradnju dvorane u Fodédouu, glavari su im spremno dali zemljište od tri hektara. Dvorana je dovršena početkom 1964. Bila je to prva dvorana u Gvineji.

Za to vrijeme u Conakryu su se počeli nazirati veliki problemi. Zbog političkih nemira vlasti su prema svim strancima postale sumnjičave. Četvero misionara bilo je deportirano jer su im odbijeni zahtjevi za stalni boravak. Dvojica braće iz Gane uhićena su na temelju lažnih optužbi te su provela u zatvoru skoro dva mjeseca.

Nakon što su pušteni, jedan od njih, Emmanuel Awusu-Ansah, ubrzo je bio ponovno uhićen. Uvjeti u zatvoru bili su vrlo teški. Brat je iz svoje prljave ćelije napisao: “Duhovno sam zdrav, ali stalno me trese groznica. Unatoč tome još uvijek mogu propovijedati. Prošli mjesec u službi sam proveo 67 sati, a dvojica interesenata počela su propovijedati zajedno sa mnom.” Jedan od tih interesenata prihvatio je istinu. Nakon pet mjeseci brat Emmanuel izašao je iz zatvora te je odmah deportiran u Sijera Leone. Tako je u Conakryu ostao samo jedan jedini objavitelj.

Kad se 1969. politička situacija smirila, u Conakry su stigli specijalni pioniri. Uz dopuštenje gradskih vlasti braća su se počela sastajati u dvorani na koju su postavila natpis “Dvorana Jehovinih svjedoka”. Uskoro je oko 30 interesenata redovito dolazilo na sastanke.

 Budući da je i dalje postojala opasnost da završe u zatvoru, braća su u početku oprezno propovijedala. Ali čim su vidjeli da više nije tako opasno, postali su aktivniji. Tijekom 1973. ta je mala skupština podijelila čak 6 000 traktata. Kasnije su počeli nuditi časopise u uredima i poslovnim prostorima. Malo-pomalo državni službenici i javnost bolje su nas upoznali i razumjeli svrhu našeg djela te nas počeli cijeniti. Strpljivost i marljiv trud urodili su plodom kad je 15. prosinca 1993. Kršćanska vjerska zajednica Jehovinih svjedoka u Gvineji zakonski registrirana.