JEDNOG poslijepodneva u naš su grad stigli pobunjenici i oko dva sata pucali u zrak. Neki od njih tek su ušli u tinejdžerske godine i jedva su nosili svoje teško oružje. Bili su prljavi, raščupane i neuredne kose, a činilo se da su pod utjecajem droge.

Sljedećeg dana započeo je pokolj. Pobunjenici su bez trunke milosti sakatili i ubijali ljude. Mnoge su žene silovali. Vladao je totalni kaos. U moju kuću sklonili su se brat Amara Babawo i njegova obitelj te četiri interesenta. Svi smo bili izvan sebe od straha.

Uskoro je došao zapovjednik pobunjenika i naredio nam da se sljedećeg jutra prijavimo na vojnu obuku. Čvrsto smo odlučili ostati neutralni iako je to značilo sigurnu smrt. Molili smo se gotovo cijelu noć. Rano ujutro razmotrili smo dnevni citat, a potom čekali da pobunjenici dođu po nas. No oni se nisu pojavili.

 Kasnije se u moju kuću uselio jedan zapovjednik pobunjenika s četvoricom svojih ljudi. Dopustili su nam da ostanemo u kući, pa smo nastavili ondje redovito održavati sastanke i razmatrati dnevni citat. Neki su vojnici rekli: “Primijetili smo da čitate dnevni citat. Vi ste sigurno Jehovini svjedoci!” Biblija ih nije zanimala, ali nas su poštovali.

Jednog dana došao je jedan viši zapovjednik kako bi obišao vojnike koji su se smjestili u mojoj kući. Salutirao je bratu Babawou i rukovao se s njim. Obraćajući se vojnicima, zagrmio je: “Ovaj je čovjek i moj i vaš šef. Ako njemu ili onima koji su s njim padne i jedna vlas s glave, teško vama. Jeste li me razumjeli?” “Da, zapovjedniče!” odgovorili su. Zapovjednik nam je potom dao pismo u kojem je upozorio pripadnike Revolucionarne ujedinjene fronte da nam ne smiju nauditi jer smo miroljubivi građani.

Nekoliko mjeseci kasnije započeli su oružani sukobi između raznih pobunjeničkih skupina, pa smo pobjegli u susjednu Liberiju. Ondje smo naišli na neke pobunjenike koji su nam počeli prijetiti. “Mi smo Jehovini svjedoci”, kazali smo. “Onda sigurno znate što piše u Ivanu 3:16”, odvratio je jedan vojnik. Kad smo napamet citirali taj redak, pustio nas je da odemo.

Nešto kasnije sreli smo zapovjednika neke druge pobunjeničke skupine, koji je bratu Babawou i meni naredio da pođemo s njim. Uplašili smo se da će nas ubiti. No on nam je rekao da je prije rata proučavao s Jehovinim svjedocima. Dao nam je novac i uzeo pismo koje smo nosili braći u susjednu skupštinu te im ga proslijedio. Ubrzo nakon toga stigla su dva brata s humanitarnom pomoći i odvela nas na sigurno.