Borbonio Aybar krstio se 19. siječnja 1955, dok je naše djelovanje još bilo zabranjeno. Nakon krštenja vodio je biblijske tečajeve s mnogim osobama u Monte Adentru i Santiagu. Kad je 1956. zabrana bila ukinuta, neke od osoba s kojima je proučavao Bibliju odlučile su se krstiti. Među njima je bila i njegova žena.

Sredinom srpnja 1957. predstavnici vlasti u Salcedu organizirali su skup na kojem su govorili protiv Jehovinih svjedoka. Brat Aybar ispričao je: “Glavnu riječ na tom skupu vodio je Francisco Prats-Ramírez. On je u jednom trenutku izjavio: ‘Još samo koji dan i sve ćemo ih istrijebiti!’” Potom je 19. srpnja 1957. policija uhitila sve Jehovine svjedoke u Blanco Arribi, El Jobu, Los Cacaosu i Monte Adentru.

“I ja sam se našao među onima koji su bili uhićeni”, kazao je brat Aybar. “Odveli su nas u vojno sjedište u Salcedu. Čim smo došli onamo, pukovnik koji se zvao Saladín pretukao me na mrtvo ime. Oči su mu sijevale od bijesa dok nam je prijetio. Zatim su nam stražari naredili da stanemo u dvije kolone — muškarci u jednu, a žene u drugu. Počeli su nemilice udarati braću šakama, nogama i kundacima, a sestre su tukli palicama. Cijelo to vrijeme govorili su: ‘Ja sam katolik i ubit ću te!’”

Brat Aybar morao je platiti novčanu kaznu i odslužiti tri mjeseca zatvora. On je rekao: “Dok smo bili u zatvoru, posjetio nas je general Santos Mélido Marte. Taj nam je čovjek kazao: ‘Čitao sam Bibliju i znam tko je Jehova. Niste zaslužili biti u zatvoru, ali ne mogu vas nikako izvući odavde jer iza svega ovoga stoje katolički biskupi.  Kaznu vam mogu ukinuti jedino biskupi koji su vas i strpali u zatvor ili sam Šef [Trujillo].’”

Među onima koji su završili u zatvoru bile su kći i dvije nećakinje Fidelije Jiménez, s kojima je ona proučavala Bibliju. Iako Fidelia isprva nije bila uhićena, sama je došla u policiju i tražila da je zatvore jer je htjela ohrabriti braću koja su se već nalazila iza rešetaka. Otprilike u to vrijeme u službeni posjet zatvoru stigao je zloglasni vojni zapovjednik Ludovino Fernández, koji je bio poznat po bahatosti i okrutnosti. Naredio je zatvorskim čuvarima da mu dovedu Fideliju. Kad se pojavila pred njim, rekao joj je: “Znači, ti si tu glavna.”

“Nisam”, odgovorila je Fidelia. “Vi ste ovdje glavni.”

“Onda si ti njihov duhovni vođa”, kazao je Fernández.

“Nisam”, odvratila je ona. “Isus je naš duhovni vođa.”

“Nisu li zbog tebe svi ovi ljudi završili u zatvoru?” pitao ju je Fernández. “Ti si ih dovela u tu vjeru, zar ne?”

“Ti su ljudi dospjeli u zatvor zbog Biblije”, kazala mu je Fidelia. “Uhićeni su zato što žive po onome što su naučili iz Biblije.”

Upravo u tom trenutku hodnikom su prošla dvojica naše braće koja su također bila uhićena. Bili su to Pedro Germán i Fidelijin rođak Negro Jiménez. Stražari su ih vodili iz samice u zatvorsku ćeliju. Negrova košulja bila je sva krvava, a Pedru je oko bilo jako natečeno. Kad je vidjela kako su izmučeni, Fidelia je upitala zapovjednika: “Zar tako postupate s dobrim, poštenim i bogobojaznim ljudima?” Uvidjevši da je nikako ne može zastrašiti, Fernández je naredio stražarima da je vrate u ćeliju.

Jehovinim vjernim slugama trebalo je puno hrabrosti da bi mogli podnijeti takvo okrutno zlostavljanje. Čak su  i neki državni dužnosnici zapazili da su naša braća itekako odvažna. Među njima je bio i Luis Arzeno Colón, jedan od glavnih ljudi u službi državne sigurnosti. On je 31. srpnja 1957. državnom tajniku napisao: “Premda je parlament izglasao zakon koji zabranjuje sve vjerske aktivnosti Jehovinih svjedoka, većina pripadnika te sekte i dalje se čvrsto drži svojih uvjerenja.”