Ines iz Finske, koja ide u četvrti razred osnovne škole, čula je da će njen razred na satu vjeronauka razgovarati o Jehovinim svjedocima, pa je predložila da svi posjete našu dvoranu. Ta se ideja dopala i učenicima i učiteljici.

Sljedeći je tjedan 38 učenika sjelo na svoje bicikle i vozilo se otprilike pet kilometara do naše  dvorane. Došle su i dvije učiteljice i ravnatelj škole. U dvorani su ih dočekala dva brata i tri sestre. Dok su uživali u sokovima i hrani, učenici su postavljali pitanja o dvorani i Jehovinim svjedocima. Pitali su: “Kako izgledaju vaši sastanci?” ili “Što se nalazi u onoj prostoriji?”, a pritom su mislili na biblioteku. Netko od njih upitao je: “Zašto na zidu piše ‘šest podijeljeno s deset’?” Naime, primijetili su godišnji citat Matej 6:10.

Budući da škola sudjeluje u projektu kojem je cilj spriječiti nasilje u školama, braća su im prikazala poučnu animaciju Kako se obraniti bez ijednog udarca, koja se nalazi na stranici jw.org. Pokazali su im i druge sadržaje na našoj stranici i pustili im jednu teokratsku pjesmu. Posjet je trajao oko sat vremena.

Ravnatelj, učiteljice i djeca bili su oduševljeni onim što su vidjeli. Ravnatelja je zanimala naša internetska stranica jer je smatrao da bi se neki sadržaji mogli koristiti na satovima vjeronauka. Bilo mu je drago kad je čuo da i drugi razredi mogu posjetiti našu dvoranu. I tako je već sljedeći dan učiteljica jednog drugog razreda nazvala braću i pitala ih bi li njen razred mogao doći u posjet.

Cristina, koja živi u Rumunjskoj, nikad nije išla u školu i nije znala čitati ni pisati. Bila je jako siromašna, a živjela je od prodaje limenki i plastičnih boca koje bi pronašla na gradskom smetlištu. Dok je jednog dana kopala po smeću, nešto joj je privuklo pažnju. Bila je to biblijska literatura s prekrasnim slikama radosnih ljudi. Kad je to vidjela, rekla je sama sebi:  “Takvi ljudi sigurno negdje postoje.” Cristina je željela saznati što piše u tim publikacijama, pa je zamolila nekoga da joj ih pročita. Kad je čula da su to vjerske publikacije, ražalostila se što je netko bacio u smeće štivo koje govori o Božjoj Riječi. Nastavila je odlaziti na smetlište i skupljati brošure, traktate i časopise. Neke od tih publikacija bile su čitave, a neke poderane  na komadiće. Naučila je čitati kako bi mogla saznati više o toj literaturi.

Nakon nekog vremena Jehovini svjedoci stupili su s njom u kontakt i započeli biblijski tečaj. Bila je vrlo sretna kad je saznala da ju je Jehova privukao k sebi putem publikacija koje drugi nisu cijenili. Redovito ide na sastanke i oduševljena je onim što uči. Posebno je raduje što sada ima nove časopise, knjige i brošure. Više ne mora kopati po smeću da bi došla do njih. Cristina je na smetlištu doista pronašla blago!

Naša sestra Margret iz Njemačke svako jutro ide u šumu prošetati svog psa. “Pokušavam započeti razgovor s prolaznicima”, kaže ona. “Ako su opušteni, usmjerim razgovor na Bibliju.”

Jednog dana srela je ženu od sedamdesetak godina, koja je također šetala psa, te s njom započela razgovor. Žena je uživala u razgovoru i rekla joj da se svaki dan moli Bogu i čita Bibliju. Otada su se svaki dan nalazile i razgovarale o Bogu. Jednog dana žena je upitala Margret: “Kako to da toliko znate o Bibliji?” Margret joj je rekla da je Jehovin svjedok.

Nekoliko je puta predložila ženi da je posjeti kod kuće kako bi zajedno proučavale Bibliju, ali žena je to svaki put odbila. No nastavile su razgovarati o duhovnim temama. Nekoliko mjeseci kasnije Margret joj je ponovno ponudila biblijski tečaj. Taj put žena je priznala da se boji prihvatiti tečaj zato što čovjek s kojim živi ne voli Jehovine svjedoke.

 Margret je sljedeći put u šetnju ponijela Bibliju i knjigu Što Biblija uči. Kad je ugledala svoju poznanicu, hrabro joj je rekla: “Ovaj vam put neću ponuditi biblijski tečaj u vašem domu, nego biblijski tečaj u šumi.” Žena je sa suzama u očima prihvatila njen prijedlog. Tečaj održavaju šest dana u tjednu. Ovisno o godišnjem dobu i o vremenskim prilikama, Margret ponekad vodi tečaj ispod kišobrana ili uz pomoć džepne svjetiljke.

Naša sestra Delphine proučavala je u Bugarskoj Bibliju s Irinom. Irina je jako cijenila ono što je naučila i redovito je pohađala sastanke. Međutim, njen muž nije želio da ona kontaktira s Jehovinim svjedocima. Nakon nekog vremena odlučio je da se presele u jedno malo selo u Švedskoj, pa je Irina izgubila kontakt s Delphine. No dvije pionirke, Alexandra i Rebecca, naišle su na nju. Budući da nije govorila švedski, sestre su izvadile brošuricu Dobra vijest za sve narode i dale joj da pročita poruku na bugarskom. Potom su je uz pomoć te brošurice upitale bi li željela dobivati literaturu na svom jeziku. Irina je odlučno odmahivala glavom. Stoga su sestre otišle, uvjerene da nije zainteresirana za istinu.

Alexandra se kasnije sjetila da za nekoliko tjedana u posjet dolazi Linda, sestra iz Švedske koja služi u Bugarskoj. Mislila je da će Irina možda drugačije reagirati ako čuje dobru vijest na svom jeziku. Kad je Linda stigla, zajedno su posjetile Irinu. Irina je rekla Lindi da se svake večeri moli Jehovi da joj omogući nastaviti biblijski tečaj. Često je sa sobom nosila knjigu Što Biblija  uči na bugarskom kako bi je mogla pokazati ako na ulici sretne Jehovine svjedoke. Nažalost, nikada ih nije srela. Stoga je bila presretna kad je konačno dobila novu literaturu na bugarskom.

Linda je upitala Alexandru zašto je nakon prvog susreta zaključila da Irina nije zainteresirana za dobru vijest. Alexandra joj je objasnila da je Irina odmahivala glavom, dajući im jasno do znanja da je istina ne zanima. Linda se nato nasmijala i rekla joj da Bugari odmahuju glavom kad se s nečim slažu, a kimaju glavom kad se s nečim ne slažu. Tako Irina zasad, dok ne nauči švedski, proučava Bibliju na bugarskom. A s kime? Ponovno je stupila u kontakt s Delphine i sada proučavaju putem internetske videoveze.

Jemima, koja živi u Španjolskoj, odgajana je u istini. No kad je imala sedam godina, život joj se potpuno promijenio jer njena majka više nije željela biti Jehovin svjedok i razvela se od njenog oca. S trinaest godina Jemima je prestala kontaktirati s Jehovinim svjedocima i odbijala je svaku duhovnu pomoć svog oca.

Kad je odrasla, pridružila se nekim društvenim i političkim pokretima koji su tražili pravdu za obične ljude. Nakon nekog vremena ostala je bez posla, pa joj je njen otac Domingo, koji je soboslikar, ponudio da radi s njim.

Jednog dana zajedno su radili, pa je Domingo iskoristio priliku da joj ponudi biblijski tečaj. Jemima je to odbila, ali rekla je da će mu se obratiti ako se ikad  predomisli. Domingo je imao običaj slušati audiosnimke čitanja Biblije i časopisa dok je radio, ali njegova kći radije je stavila slušalice i slušala pop glazbu.

U studenome 2012. Domingo, koji se u međuvremenu bio ponovno oženio, dobio je poziv da sa ženom pohađa Biblijski obrazovni tečaj za bračne parove. Jemimu se duboko dojmilo što njen otac želi ići na taj dvomjesečni tečaj i što je spreman nakon toga ostaviti sve što ima i otići kamo god ga pošalju. Prvi put u životu shvatila je koliko istina znači njenom ocu i poželjela je saznati zašto mu je ona toliko važna.

Prestala je za vrijeme posla slušati glazbu i počela slušati snimke koje je puštao njen otac. Isto tako, počela mu je postavljati pitanja. Kad je jednom prilikom Domingo bio na ljestvama i krečio, Jemima mu je rekla: “Sjećaš li se da sam ti jednom rekla da ću ti se obratiti kad budem spremna proučavati Bibliju? E pa, sad sam spremna!”

Domingo je bio presretan kad je to čuo. U siječnju 2013. počeli su proučavati dvaput tjedno. Tečaj za bračne parove započeo je u travnju, pa je Domingo nastavio proučavati s njom putem internetske videoveze. Jemima je došla na njegovu promociju i uživala u programu. Krstila se 14. prosinca 2013.

“Jehova je bio jako strpljiv sa mnom i znam da nikad nije digao ruke od mene”, kaže Jemima. “Zahvaljujući njemu dobila sam nešto što nikad nisam pronašla u svijetu — prave prijatelje. Zbog jedinstva koje vlada među braćom i sestrama diljem svijeta još više cijenim Jehovinu veliku ljubav.”

Vasilij je dugogodišnji član betelske obitelji u Rusiji. Tridesetog ožujka 2014. svjedočio je pomoću pokretnog stalka u blizini naše podružnice kad se pored njega zaustavio policijski automobil. Iz automobila je izašao policajac i ljubazno ga zamolio da prestane ondje propovijedati jer su se neki susjedi žalili. Drugi policajac kamerom je snimao njihov razgovor. Vasilij je zaključio da je najbolje da posluša policajca i ode umjesto da se poziva na svoja prava. Do tada se oko njih okupilo nekoliko prolaznika koji su radoznalo promatrali što se događa. Vasilij je otišao, ali nakon dva dana zamolio je da ga primi načelnik policije. Njegov zahtjev bio je odobren. Tijekom razgovora Vasilij je zahvalio načelniku zbog važne službe koju policija obavlja u korist svih građana, ali i zbog toga što su se dva dana ranije policajci ljubazno ophodili s njim. Načelnik se nato okrenuo svom zamjeniku i rekao: “Radim ovaj posao već 32 godine i još nikad nisam čuo da se netko zahvalio za posao koji obavljamo!” Vasilij je objasnio načelniku da imamo zakonsko pravo propovijedati na javnim mjestima. Načelnik ga je potom upitao zašto se onda nije pozvao na svoja prava kad su policajci tražili od njega da prestane propovijedati. Vasilij mu je odgovorio: “Zato što poštujem policiju. Zamislite samo kako bi izgledalo da sam pred svim onim prolaznicima optužio policajce da ne poznaju zakon.” Te su riječi ostavile dubok dojam na načelnika i njegovog zamjenika, pa su mu rekli da mu odsad više nitko neće praviti probleme dok bude propovijedao pomoću pokretnog stalka.