U srpnju 1951. članovi male skupštine u Jakarti okupili su se kako bi dočekali Petera Vanderhaegena, prvog misionara iz Gileada koji je došao u Indoneziju. Do kraja te godine stiglo je još 13 misionara iz Australije, Nizozemske i Njemačke, tako da se broj objavitelja u zemlji gotovo udvostručio.

“Mislila sam da ću u propovijedanju od kuće do kuće morati puno gestikulirati ne bih li se kako sporazumjela s ljudima”, prisjeća se Fredrika Renskers, misionarka iz Nizozemske. “No budući da su mnogi ljudi govorili nizozemski, u početku sam najviše propovijedala na svom jeziku.” Ronald Jacka iz Australije kazao je: “Neki od nas koristili su karticu na kojoj je bila tiskana kratka biblijska poruka na indonezijskom. Ja bih svaki put bacio pogled na karticu prije nego što bih pokucao na vrata. Trudio sam se naučiti tekst napamet i izgovoriti ga bez čitanja.”

Budući da su misionari revno predvodili braću u propovijedanju dobre vijesti, broj objavitelja ubrzo je počeo rasti. U samo godinu dana povećao se s 34 na 91. Prvog rujna 1951. osnovana je indonezijska podružnica Jehovinih svjedoka. Ured podružnice nalazio se u kući Andréa Eliasa u središtu Jakarte. Ronald Jacka bio je imenovan za nadglednika podružnice.

U studenome 1951. Peter Vanderhaegen bio je poslan u grad Manado, na sjeveru Sulawesija, gdje su Theo Ratu i njegova žena već prije počeli propovijedati, tako da je ondje postojala mala grupa objavitelja. Tamošnji stanovnici većinom su bili pripadnici raznih kršćanskih crkava te su jako cijenili Božju Riječ. Mnogi ljudi pozivali su Jehovine svjedoke u kuću i molili ih da im objasne neka biblijska učenja.  Braća su često znala svjedočiti povećem broju ljudi. Isprva bi razgovarali s desetak zainteresiranih osoba. Petnaest minuta kasnije već bi ih slušalo oko 50 ljudi. Nakon kojih sat vremena razgovor bi nastavili u dvorištu, gdje im se znalo pridružiti i do 200 ljudi.

Početkom 1952. Albert i Jean Maltby osnovali su misionarski dom u Surabayi, jednom od najvećih indonezijskih gradova smještenom na istoku Jave. Ondje im se pridružilo šest misionarki. Bile su to sestre Gertrud Ott, Fredrika Renskers, Susie i Marian Stoove, Eveline Platte i Mimi Harp. “Tamošnji stanovnici većinom su bili muslimani. Nisu se kruto držali svoje vjere i bili su jako srdačni prema nama”,  kaže Fredrika Renskers. “Mnogi ljudi kao da su čekali da dođemo i počnemo im govoriti o istini. Bilo je lako započeti biblijske tečajeve. Tri godine kasnije skupština u Surabayi imala je već 75 objavitelja.”

Otprilike u to vrijeme podružnica je dobila pismo od jednog čovjeka iz Padanga, grada na zapadnoj obali Sumatre. Zvao se Azis i bio je muslimanske vjeroispovijesti. U pismu je napisao kako bi želio učiti o Bogu. U 1930-ima proučavao je s pionirima iz Australije, ali je za vrijeme japanske okupacije izgubio kontakt s njima. A onda je slučajno naišao na jednu brošuricu koju su objavili Jehovini svjedoci. Napisao je: “Kad sam na brošurici ugledao vašu adresu u Jakarti, ponadao sam se da ću ipak nekako doći do vas.” Podružnica je ubrzo poslala u Padang pokrajinskog nadglednika Fransa van Vlieta. On je saznao da je Azis već razgovarao o istini sa svojim susjedom, Nazarom Risom, koji je radio kao državni službenik i imao je puno pitanja u vezi s Bogom i religijom. Na koncu su oba muškarca i njihove obitelji prihvatili istinu. Brat Azis vjerno je služio Bogu kao skupštinski starješina. Nazar Ris postao je specijalni pionir. Danas mnoga njegova djeca također revno služe Jehovi.

Nedugo zatim Frans van Vliet posjetio je jednog neaktivnog brata iz Nizozemske koji je u gradu Balikpapanu, na istoku Kalimantana, radio na obnovi rafinerije nafte koja je bila teško oštećena za vrijeme rata. Frans je išao s bratom u službu propovijedanja te ga je potaknuo da proučava Bibliju s nekolicinom zainteresiranih osoba. Prije nego što se taj brat vratio u Nizozemsku osnovao je u Balikpapanu malu grupu objavitelja.

Kasnije se jedna novokrštena sestra, koja se zvala Titi Koetin, preselila u grad Banjarmasin, koji se nalazi na jugu Kalimantana. Titi je propovijedala svojim rođacima, koji su kao i ona bili Dajaci, pripadnici skupine indonezijskih domorodačkih plemena. Zahvaljujući njenoj revnosti mnogi od njih upoznali su istinu. Neki su se poslije vratili u svoja  rodna sela u unutrašnjosti Kalimantana i ondje osnovali grupe od kojih su s vremenom nastale jake skupštine.

Budući da je djelo propovijedanja počelo naglo napredovati, braća su trebala više literature na indonezijskom jeziku. Godine 1951. prevedena je knjiga “Neka Bog bude istinit”, ali je u međuvremenu uveden novi pravopis indonezijskog jezika, pa su braća morala revidirati taj prijevod. * Kad je knjiga najzad bila objavljena, izazvala je veliko zanimanje među Indonežanima.

Potom je 1953. podružnica tiskala 250 primjeraka Stražarske kule na indonezijskom. Taj se časopis počeo ponovno tiskati nakon punih 12 godina. Imao je 12 stranica te se umnožavao pomoću šapirografa. Isprva su se u njemu nalazili samo članci za skupštinsko razmatranje. Nakon tri godine broj stranica povećao se na 16. Braća više nisu sama umnožavala Stražarsku kulu, nego su koristila usluge jednog tiskarskog poduzeća. Tako je svaki mjesec bilo tiskano 10 000 časopisa.

 A onda je 1957. počeo svaki mjesec izlaziti i časopis Probudite se! na indonezijskom jeziku. Ubrzo je dostigao nakladu od 10 000 primjeraka. Budući da je u cijeloj zemlji vladala nestašica tiskarskog papira, braća su morala zatražiti posebnu dozvolu za tiskanje tog časopisa. Državni dužnosnik koji je rješavao njihovu molbu kazao im je: “Smatram da je Menara Pengawal (Stražarska kula) jedan od najboljih časopisa koji izlaze u Indoneziji i zato ću vam drage volje izdati dozvolu za tiskanje vašeg novog časopisa.”