GRUZIJA | OD 1998. DO 2006.
Blagoslovi “u povoljno vrijeme i u teško vrijeme” (2. Tim. 4:2)
KRAJEM 1990-ih broj objavitelja i zainteresiranih osoba u Gruziji počeo je nezaustavljivo rasti. Godine 1998. Obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo je čak 32 409 osoba.
Međutim, mnogi objavitelji, uključujući i starješine, bili su kršteni tek relativno kratko vrijeme i nedostajalo im je iskustva. Većinu njih trebalo je osposobiti za razna teokratska zaduženja. No tko im je mogao pružiti takvu pouku?
Podrška Jehovine organizacije
Arno i Sonja Tüngler, koji su u Njemačkoj završili Područnu školu Gilead, bili su u ožujku 1998. poslani u Gruziju. Iste je godine Vodeće tijelo odobrilo da se u Gruziji otvori ured Zajednice koji bi pod nadležnošću ruske podružnice vodio brigu o našem djelu u toj zemlji.
Odbor zemlje uskoro je počeo organizirati propovijedanje. Kad je naše djelovanje bilo zakonski registrirano, biblijska literatura počela se uvoziti direktno iz njemačke podružnice. Zakonsko priznanje omogućilo je braći i da kupuju zemljišta za izgradnju dvorana i objekata podružnice.
Razdoblje intenzivne duhovne obuke
Za vrijeme sovjetskog režima mnogi objavitelji godinama nisu mogli slobodno propovijedati od kuće do kuće jer je naše djelovanje bilo zabranjeno. Arno Tüngler ispričao je: “Većina objavitelja puno je svjedočila na ulici, ali mnogi nisu imali običaj ići od vrata do vrata i ponovno posjećivati osobe koje su pokazale zanimanje za istinu.”
Arno i Sonja Tüngler
Davit Devidze, koji je u svibnju 1999. počeo služiti u novootvorenom Betelu, rekao je: “Bilo je puno posla i na području i u Betelu. O nekim smo stvarima čitali u našoj literaturi, ali nismo znali kako to primijeniti. Zato smo promatrali iskusnu braću koju je poslalo Vodeće tijelo i učili od njih.”
Tako je započelo razdoblje tijekom kojeg su se braća iz Gruzije intenzivno obučavala za teokratske zadatke. No koristi takvog obučavanja nikad nisu samo jednostrane, u što su se uvjerili mnogi koji su se po potrebi preselili u neki drugi kraj (Izr. 27:17). Zapravo, oni koji su došli pomoći gruzijskoj braći i sestrama i sami su puno naučili od njih.
Divne osobine braće u Gruziji
Arno i Sonja rado se sjećaju svojih prvih dana u Gruziji. Domaća braća i sestre srdačno su ih dočekali i davali su sve od sebe kako bi im pomogli da se priviknu na nove okolnosti.
Sonji je ostalo u sjećanju koliko su bili velikodušni. Ispričala je: “Jedan bračni par koji je živio u blizini stalno nam je donosio jako finu hranu. Jedna sestra vodila nas je u službu propovijedanja, upoznala nas s članovima naše nove skupštine i puno nam toga rekla o gruzijskoj kulturi. A jedna druga sestra strpljivo nas je učila jezik.”
Warren i Leslie Shewfelt, koji su 1999. došli iz Kanade, rekli su: “Oduševili smo se kad smo vidjeli kako braća i sestre u Gruziji otvoreno izražavaju naklonost. Svi su oni, i mladi i stari, jedni drugima bez ustručavanja pokazivali ljubav i govorili o svojim osjećajima. Puno smo naučili od njih.”
Domaća braća surađivala su s iskusnim misionarima u uredu Zajednice
Oni koji su došli u Gruziju iz drugih zemalja gledali su dalje od izazova koji su stajali pred njima. Usredotočili su se na lijepe osobine tamošnjih ljudi. A braća u Gruziji brzo su zavoljela ponizne misionare koji su bili vrlo srdačni prema njima.
Bogobojazni ljudi prihvaćaju istinu
Tijekom 1990-ih mnogi ljudi koji su iskreno željeli upoznati Boga prihvatili su dobru vijest. Samo 1998. krstile su se čak 1 724 osobe. Kako to da je toliko Gruzijaca pokazalo zanimanje za istinu?
Tamazi Biblaia, koji je godinama služio kao putujući nadglednik, objasnio je: “Gruzijski narod jako drži do tradicionalnih vrijednosti, a jedna od njih je ljubav prema Bogu. Stoga se ljudi spontano odazovu kad čuju biblijsku poruku.”
Davit Samharadze, koji predaje na Tečaju za objavitelje Kraljevstva, rekao je: “Kad netko počne proučavati Bibliju, obično se umiješaju njegovi rođaci i susjedi i pokušavaju ga odgovoriti od toga. No na kraju mnogi od njih i sami počnu proučavati Bibliju!”
Dobra vijest o Kraljevstvu proširila se diljem zemlje i mnogima promijenila život. U travnju 1999. čak je 36 669 osoba prisustvovalo Obilježavanju Kristove smrti. Bio je to dotada najveći broj prisutnih na nekom našem skupu.
“Mnogo je protivnika”
Govoreći o propovijedanju u drevnom Efezu, apostol Pavao napisao je: “Ovdje [mi se] pružila dobra prilika za uspješnu službu, ali mnogo je protivnika” (1. Kor. 16:9). Te riječi dobro opisuju situaciju u kojoj su se našla naša braća u Gruziji samo nekoliko mjeseci nakon tog značajnog Obilježavanja Kristove smrti 1999.
U kolovozu te godine članovi jedne ekstremističke pravoslavne skupine, koju je predvodio bivši svećenik Vasili Mkalavišvili, organizirali su prosvjed u Tbilisiju, na kojem su javno spalili našu literaturu. To je pokrenulo val progonstva, koje je trajalo četiri godine.
Od 1999. u Gruziji su protivnici prosvjedovali protiv naše braće, palili njihovu literaturu i napadali ih
Sedamnaestog listopada 1999. nasilna rulja od 200 ljudi, kojoj je na čelu bila nekolicina vjerskih ekstremista, prekinula je sastanak skupštine Gldani u Tbilisiju. Drvenim palicama i željeznim križevima napali su prisutne, zbog čega je nekoliko objavitelja završilo u bolnici.
Nažalost, nasilnici nisu bili uhićeni, pa su se napadi na našu braću nastavili. Nekoliko državnih dužnosnika, uključujući i predsjednika Ševarnadzea, oštro je osudilo te napade, no protiv napadača nisu bile poduzete nikakve konkretne mjere. Zapravo, kad bi naša braća bila napadnuta, policija bi obično stigla na poprište događaja puno kasnije.
Otprilike u isto vrijeme Guram Šaradze, zastupnik u gruzijskom parlamentu, pokrenuo je dotad neviđenu kampanju s ciljem da ocrni Jehovine svjedoke. Optužio nas je da predstavljamo opasnost za društvo. Činilo se da je “povoljno vrijeme” za propovijedanje dobre vijesti došlo svom kraju.
Jehovina organizacija kreće u obranu
Jehovina organizacija odmah je poduzela korake kako bi pomogla našoj braći u Gruziji. Dala im je upute kako postupati u slučaju da budu napadnuti i podsjetila ih zašto pravi kršćani ponekad moraju trpjeti progonstvo (2. Tim. 3:12).
Osim toga, poduzela je pravne korake kako bi na sudu obranila našu braću. Jedan brat koji je služio u Pravnom odjelu u gruzijskoj podružnici ispričao je: “U te četiri godine puno smo se puta obraćali za pomoć državnim dužnosnicima i organizacijama za zaštitu ljudskih prava. Podnijeli smo više od 800 prijava zbog napada iza kojih su stajali pristaše Vasilija Mkalavišvilija. Braća iz našeg glavnog sjedišta pokrenula su opsežnu akciju kako bi obavijestila javnost o nasilju nad Jehovinim svjedocima, ali napadi su se usprkos tome nastavili.” *
^ odl. 30 Više informacija o pravnoj borbi za priznanje naših prava možeš pročitati u časopisu Probudite se! od 22. siječnja 2002, na stranicama 18-24.
