Naša braća i sestre nisu se dali zastrašiti, već su se nastavili sastajati. Starješine su razborito poduzeli mjere opreza kako bi zaštitili objavitelje. Brat André Carbonneau, kanadski odvjetnik koji je branio braću tih godina, rekao je: “Blizu mjesta gdje smo se sastajali obično bi stajao jedan brat s mobitelom. Ako bi vidio da se približava sumnjiva grupa ljudi, odmah bi upozorio starješine na mogući napad.”

Nakon svakog incidenta braću bi posjetila dva predstavnika podružnice kako bi ih ojačali. André kaže: “Kad bi predstavnici podružnice došli na mjesto gdje su se braća sastajala, obično bi ondje zatekli velik broj sretnih i nasmijanih suvjernika. Bio je to divan prizor.”

 Sličnu odlučnost pokazali su i oni koji se nisu našli direktno na meti takvih napada, naprimjer osobe koje su proučavale Bibliju. André se sjeća razgovora s jednom ženom koja je upravo trebala postati nekršteni objavitelj. Ona mu je rekla: “Kad sam gledala te napade na televiziji, vidjela sam razliku između pravih i lažnih kršćana, a ja želim biti prava kršćanka!”

Tijekom tog teškog vremena objavitelji su pokazali izvanrednu vjeru i hrabrost tako što su i dalje marljivo  propovijedali. A snažnu vjeru pokazali su i oni koji su svoje suvjernike branili na sudu.

Mediji su često iznosili lažne optužbe protiv Jehovinih svjedoka, naprimjer govorili su da razaraju obitelji, odbijaju liječenje te rade protiv države. Odvjetnici koji su branili našu braću stavljali su na kocku svoj ugled i karijeru.

John Burns, odvjetnik iz kanadske podružnice koji je tih godina pomagao braći iz Gruzije, ispričao je: “Tamošnja braća i sestre koji su bili odvjetnici stavili su se  na raspolaganje. Iako su znali da bi se to moglo loše odraziti na njihov posao, nisu se bojali ići na sud i reći da su Jehovini svjedoci.” Ta odvažna braća doprinijela su “obrani i zakonskom potvrđivanju prava na propovijedanje dobre vijesti” (Filip. 1:7).

U međuvremenu su naša braća i dalje doživljavala napade. Zato su 8. siječnja 2001. pokrenuli peticiju u kojoj su tražili da ih vlasti zaštite od napada svjetine te da krivično gone nasilnike koji napadaju miroljubive građane.

Brat Burns objasnio je koji je bio cilj te peticije: “Željeli smo dokazati da većina Gruzijaca osuđuje takvo nasilje nad Jehovinim svjedocima i da iza tih napada zapravo stoji mala grupa vjerskih ekstremista.”

 U roku od samo dva tjedna peticiju je potpisalo 133 375 punoljetnih građana iz svih dijelova Gruzije, od kojih su velika većina bili pravoslavci. Čak i nakon što je peticija predana predsjedniku Ševarnadzeu, nasilje nije prestajalo. Vjerski ekstremisti i dalje su ciljano zlostavljali Jehovine svjedoke.

No Jehova je cijelo to vrijeme blagoslivljao svoje sluge. Dok su vjerski ekstremisti nanosili zlo Božjem narodu, Jehova je mnoge pojedince iskrena srca pozivao da izađu iz krive religije.

Većinu svog života Babilina Haratišvili bila je gorljiva vjernica Gruzijske pravoslavne crkve. U svojim 30-im godinama putovala je od grada do grada i od sela do sela kako bi ljude poučavala o svecima.

No željela je saznati više o Bogu. Kad je već bila u poznijim godinama, odlučila je ići na predavanja u jedno pravoslavno sjemenište. Jednom prilikom svećenik je prisutnima pokazao knjigu Spoznaja koja vodi do vječnog života i potaknuo ih da je nabave od Jehovinih svjedoka. Rekao im je: “Iz ove knjige možete puno naučiti o Bibliji.”

Babilina je ostala zaprepaštena. Dotad je uvijek izbjegavala Jehovine svjedoke, a sada je čula svećenika kako preporučuje njihove knjige! Pomislila je: “Ako mi Jehovini svjedoci mogu pomoći da upoznam Boga, što onda radim ovdje?” Odmah je stupila u kontakt s braćom u gradu Potiju i počela s njima proučavati Bibliju.

Kad je bolje upoznala Božju Riječ, napravila je velike promjene u životu. Jednom prilikom rekla je: “Kad  sam na svoje oči vidjela da Biblija osuđuje klanjanje ikonama, odbacila sam svaki oblik idolopoklonstva. Bila sam uvjerena da sam dobro postupila.” U dobi od gotovo 80 godina odlučila je postati Jehovin svjedok.

Nažalost, Babilina se 2001. razboljela i preminula prije nego što se uspjela krstiti. No njena unuka Izabela kasnije je postala Jehovin svjedok i danas vjerno služi Jehovi.

Eliso Dzidzišvili imala je 28 godina kad je odlučila postati monahinja i otići u manastir. No budući da u blizini njenog rodnog grada Tkibulija nije bilo nijednog manastira, 2001. preselila se u Tbilisi. Dok je čekala da je pozovu u manastir, honorarno je radila kao privatna učiteljica. Igrom slučaja, jedna od njenih učenica bila je kći sestre po imenu Nunu.

 Eliso je ispričala: “Često smo razgovarale o Bibliji. Ja sam gorljivo branila pravoslavnu vjeru, a Nunu je strpljivo otvarala jedan biblijski redak za drugim. Jednog dana predložila mi je da zajedno čitamo brošuru Što Bog zahtijeva od nas? Dok smo čitale odlomke i biblijske retke, shvatila sam da se štovanjem ikona izravno krši Božja zapovijed.”

Kasnije je Eliso otišla u obližnju crkvu i postavila svećeniku neka pitanja. Njegovi odgovori jasno su pokazali da se crkvena učenja ne temelje na Bibliji (Mar. 7:7, 8). Uvjerena da je pronašla istinu, odmah je počela proučavati Bibliju s našom braćom i uskoro se krstila.

Godine 2001. postalo je očito da sve većem broju skupština treba prikladan prostor za održavanje sastanaka. Prema jednoj procjeni, trebalo je sagraditi oko  70 dvorana. Zato je, usprkos protivljenju u zemlji, pokrenut program gradnje dvorana (Ezra 3:3, prijevod Novi svijet, englesko izdanje iz 2013).

Uskoro je graditeljski tim počeo preuređivati objekt koji je dotad koristilo nekoliko skupština u Tbilisiju. Kratko nakon toga uslijedila su još dva projekta — jedan u Tbilisiju, a drugi u Čiaturi, na zapadu Gruzije.

Brat Tamazi Hucišvili, koji je sudjelovao u projektu u Čiaturi, ispričao je: “Petnaestero nas svaki je dan radilo na gradilištu. Uskoro je cijeli grad znao da gradimo novu dvoranu. Znali smo čuti kako se priča da naši protivnici žele doći i uništiti dvoranu.”

Jesu li uspjeli dovršiti gradnju u takvom neprijateljskom okruženju? Tamazi kaže: “Nastavili smo s radovima i za tri mjeseca dovršili dvoranu. Usprkos prijetnjama protivnici se nikad nisu pojavili.” *

U listopadu 2003. u gradu Samtrediji započela je gradnja dvorane. Vjerski ekstremisti i ovaj su put prijetili braći. Zapravo, žbuka na tek podignutim zidovima nije se još ni osušila kad su protivnici došli i sve sravnili sa zemljom.

No već u studenome 2003. promjena na gruzijskoj političkoj sceni donijela je našoj braći i sestrama veliko olakšanje. Došla je nova vlast, a to je utrlo put većoj vjerskoj toleranciji. Uhićeno je nekoliko članova ekstremističke pravoslavne skupine koja je napadala Jehovine svjedoke.

Kratko nakon što je progonstvo prestalo, Jehovin narod u Gruziji primio je mnoge duhovne darove. Na oblasnom kongresu 2004. predstavljen je prijevod Novi svijet grčkih knjiga Biblije na gruzijskom.

Još jedan nezaboravan oblasni kongres održao se 2006, pod motom “Izbavljenje je blizu!” Među delegatima je zavladalo veliko uzbuđenje kad su čuli da će Geoffrey Jackson, član Vodećeg tijela, održati govor. A onda je on, na iznenađenje prisutnih, predstavio kompletnu Bibliju prema prijevodu Novi svijet na gruzijskom.

 Mnogima su od zahvalnosti suze navrle na oči. Jedna sestra rekla je: “Riječima ne mogu opisati koliko sam radosna što smo dobili kompletnu Bibliju. (...) To je uistinu povijesni događaj.” Više od 17 000 ljudi uživalo je u toj duhovnoj gozbi, koja je bila prekretnica u povijesti Jehovinog naroda u Gruziji.