1. Nabroji neke pojedinosti u vezi Biblije.

BIBLIJA je više nego samo knjiga. Ona je dragocjena biblioteka od 66 knjiga, od kojih su neke samo kratke, dok su druge prilično dugačke; One sadrže zakone, proročanstva, povijest, poeziju, savjet i još mnogo toga. Stoljećima prije rođenja Krista vjerni Židovi, ili Izraelci, napisali su prvih 39 knjiga — uglavnom na hebrejskom jeziku. Ovaj dio se često naziva Starim zavjetom. Posljednjih 27 knjiga napisali su kršćani na grčkom i u općenitom su poznate kao Novi zavjet. Kao što proizlazi iz unutarnjih dokaza i najstarijih predaja, ovih 66 knjiga bilo je pisano u razdoblju od preko 1 600 godina; s tim  je započeto kad je Egipat bio dominirajuća sila, a završeno kad je Rim gospodario svijetom.

2. (a) U kakvom se položaju nalazio Izrael kada se započelo s pisanjem Biblije? (b) Koja druga pisana djela potječu iz te epohe?

² Prije više od 3 000 godina, kad je započeto s pisanjem Biblije, Izrael je bio samo mala nacija među mnogima na Bliskom istoku. Njihov Bog bio je Jehova, dok su okolne nacije obožavale zbunjujuće mnoštvo bogova i božica. U ono doba Izraelci nisu bili jedini koji su sastavljali religioznu literaturu. I drugi narodi su posjedovali pisana djela koja su odražavala njihovu religiju i njihove nacionalne vrijednosti. Tako su, primjerice, akadski ep Gilgameš iz Mezopotamije i Ras Šamra epovi na ugaritskom (jeziku koji se prije govorio u području koje se danas nalazi u sjevernoj Siriji) bili nesumnjivo vrlo popularni. U obuhvatnu literaturu onoga vremena spadala su i djela kao što su Opomene Ipu-wera i Proročanstvo Nefer-rohua na egipatskom, himne različitim  božanstvima na sumerskom i proročanska djela na akadskom.¹

3. Što čini Bibliju različitom od druge religiozne literature koja je nastala na Bliskom istoku u isto vrijeme?

³ Sva ova djela s Bliskog istoka imala su isti udes. Pala su u zaborav, i čak se jezici na kojima su bila napisana više ne govore. Tek su posljednjih godina arheolozi i filolozi saznali za njihovo postojanje i odgonetnuli ih. Nasuprot tome, prve napisane knjige hebrejske Biblije ostale su očuvane sve do u naše vrijeme i još se uvijek dosta čitaju. Ponekad izučavatelji tvrde da se hebrejske knjige Biblije temelje na izvjesnim drevnim literarnim djelima. Međutim, činjenica da je ova literatura najvećim dijelom zapala u zaborav, dok je hebrejska Biblija nadživjela vrijeme, pokazuje da je Biblija posve drugačija.

4. Koji veliki problemi Izraelaca su mogli opstanak Biblije staviti u pitanje?

⁴ Da se predusretnu nesporazumi: Gledano s ljudskog gledišta, daljnji opstanak Biblije nije nipošto bilo nešto samo po sebi razumljivo. Grupe koje su sudjelovale na njenom nastajanju morale su se boriti s toliko velikim poteškoćama i toliko ogorčenim otporom da je preživljavanje ove knjige sve do u naše dane doista pažnje  vrijedno. U godinama prije Krista Židovi koji su zapisivali Hebrejske spise (“Stari zavjet”) bili su pripadnici jedne relativno male nacije. Imali su nesigurnu egzistenciju između moćnih država koje su se međusobno nadmetale za prevlast. Izrael se za svoj opstanak morao boriti protiv čitavog niza naroda, tako naprimjer protiv Filistejaca, Moabićana, Amonićana i Edomićana. U vremenu kad su Hebreji bili podijeljeni u dva kraljevstva, okrutno asirsko carstvo naprosto je pregazilo sjeverno kraljevstvo, a Babilonci su razorili južno kraljevstvo i odveli ljude u zarobljeništvo, iz kojeg se 70 godina kasnije samo mali ostatak vratio u domovinu.

5, 6. Koji su pokušaji bili poduzeti, a koji su ugrozili postojanje Hebreja kao naroda?

⁵ Čak postoje izvještaji o pokušajima istrebljenja cjelokupnog naroda Izraela. U danima Mojsija jedan faraon je naredio ubijanje svih novorođenih dječaka. Da je ovaj nalog bio izvršen, hebrejski bi narod prestao postojati (2. Mojsijeva 1:15-22). Mnogo kasnije, kad su Židovi došli pod perzijsku vlast, urotili su se njihovi neprijatelji u prihvaćanju zakona čija je svrha bilo njihovo uništavanje (Estera 3:1-15). Osujećenje ovoga plana još se dan-danas slavi židovskom slavom Purima.

⁶ Kada su zatim Židovi postali podložni Siriji, kralj Antioh IV. pokušao je svim silama helenizirati naciju, tako što ih je htio prisiliti da prihvate grčke običaje i obožavaju grčke bogove. Ni on nije imao uspjeha. Umjesto da budu izbrisani ili asimilirani, Židovi su preživjeli, dok je s  druge strane većina okolnih narodnih skupina jedna za drugom nestajala sa svjetske pozornice. I Hebrejski spisi Biblije preživjeli su sa Židovima.

7, 8. Kako je opstanak Biblije bio ugrožen progonstvima kršćana?

⁷ Kršćani koji su zapisivali drugi dio Biblije (“Novi zavjet”) bili su također ugnjetavana grupa. Njihov vođa, Isus, bio je smaknut kao obični zločinac. U prvim danima nakon njegove smrti židovski vođe u Palestini pokušali su ih potisnuti. Kad su kršćani odnijeli svoju vjeru u druge zemlje, Židovi su ih proganjali, pokušavajući ih spriječiti u njihovom misionarskom djelu (Djela apostolska 5:27, 28; 7:58-60; 11:19-21; 13:45; 14:19; 18:5, 6).

⁸ U danima Nerona izmijenio se i početno tolerantni stav rimskih vlasti. Tacit se hvalio da opaki car za kršćane drži u pripravnosti “najizabranija mučenja”. Od onoga vremena biti kršćanin predstavljalo je kapitalni zločin.² Godine 303. n. e. * imperator Dioklecijan direktno je djelovao protiv Biblije. U nastojanju da istrijebi kršćanstvo, naredio je spaljivanje svih Biblija kršćana.³

9. Što bi se dogodilo da su kampanje istrebljenja (protiv) Židova i kršćana bile uspješne?

 ⁹ Ove kampanje ugnjetavanja i istrebljenja bile su prava prijetnja za opstanak Biblije. Da su Židovi prošli kao Filisteji i Moabićani ili da su nastojanja židovskih i rimskih vlasti u istrebljenju kršćanstva bila uspješna, tko bi napisao i sačuvao Bibliju? Srećom, čuvari Biblije — najprije Židovi, potom kršćani — nisu bili izbrisani, i Biblija je preživjela. Postojala je, međutim, jedna daljnja ozbiljna prijetnja, istina ne za opstanak Biblije, ali barem za njenu cjelovitost.

10. Kako je Biblija bila prvobitno sačuvana?

¹⁰ Mnoga već spomenuta djela starine koja su malo-pomalo padala u zaborav bila su uklesana u kamen ili utisnuta na trajne glinene ploče. Ali, ne i Biblija. Prvotno je bila pisana na papirusu, ili pergamentu — znatno trošnijim materijalima. Stoga su rukopisi napisani od izvornih pisaca davno, davno nestali. Kako je onda Biblija ostala sačuvana? Nebrojene tisuće kopija bile su mukotrpno pisane rukom. To je prije izuma tiskarskog umijeća bio uobičajeni postupak umnožavanja knjiga.

11. Što je neizbježno kad se rukopisi prepisuju rukom?

¹¹ Prepisivanje rukom, međutim, skriva jednu opasnost. Sir Frederic Kenyon, čuveni arheolog i direktor British Museuma objasnio je: “Još nije stvoren ljudski mozak i ljudska ruka koji bi bili u stanju apsolutno bez greške prepisati jedno dugačko djelo (...) Morale su se pouzdano potkrasti greške.”⁴ Kad su se u neki rukopis  uvukle greške, bile su ponavljane kad je taj rukopis opet služio kao predložak za daljnje kopije. Budući da su u toku dugačkog vremenskog razdoblja načinjeni mnogi prijepisi, potkrale su se brojne greške.

12, 13. Na kome je ležala odgovornost sačuvati tekst Hebrejskih spisa?

¹² Kako možemo, naočigled toga da je Biblija bila prepisivana na tisuće puta, znati da time nije potpuno izmijenjena? Pa, razmotrimo slučaj hebrejske Biblije, “Starog zavjeta”. Kad su se Židovi u drugoj polovici šestoga stoljeća pr. n. e. vratili iz babilonskog zarobljeništva, jedna grupa hebrejskih učenjaka, takozvani soferimi — “književnici” — postala je čuvarima hebrejskog biblijskog teksta, i njihova je odgovornost bila da kopiraju ove Spise za upotrebu pri javnom i privatnom obožavanju. Imali su najbolje motive i bili su stručnjaci; stoga je njihov posao bio vrhunske kvalitete.

¹³ Nasljednici Soferima bili su masoreti, koji su djelovali od sedmog do desetog stoljeća n. e. Njihovo ime je izvedeno iz hebrejske riječi koja znači “tradicija/predaja” i uglavnom su i ovi prepisivači bili zaduženi da sačuvaju tradicionalni hebrejski tekst. Masoreti su s najvećom temeljitošću pristupali poslu. Prepisivač je kao predložak smio upotrebljavati zaista autentični primjerak i ništa nije smio zapisivati iz sjećanja. Morao je provjeriti svako slovo prije negoli ga je zapisao.⁵ Profesor Norman K. Gottwald uz to primjećuje: “Nešto od pomnjivosti s kojom su izvršavali svoje zadatke dolazi do izražaja u rabinskom zahtjevu da su se svi novi rukopisi morali  provjeriti, a primjerci s greškama odmah uništiti.”⁶

14. Koje otkriće je potvrdilo točno prenošenje biblijskog teksta preko soferima i masoreta?

¹⁴ Koliko je točno bilo prenošenje teksta preko soferima i masoreta? Do godine 1947. jedva je bilo moguće odgovoriti na ovo pitanje, budući da su najstariji potpuni hebrejski rukopisi koji su stajali na raspolaganju potjecali iz desetoga stoljeća n. e. Međutim, 1947. u spiljama blizu Mrtvoga mora pronađeni su fragmenti jako starih rukopisa. Među njima nalazili su se dijelovi knjiga hebrejske Biblije. Neki fragmenti datiraju iz vremena prije Krista. Izučavatelji su ih uspoređivali s raspoloživim hebrejskim rukopisima da bi ispitali točnost prenošenja teksta. Što je pokazalo ovo uspoređivanje?

15. (a) Što je pokazala usporedba Izaijinog svitka s Mrtvog mora s masoretskim tekstom? (b) Kakav zaključak bi trebalo izvući iz činjenice što neki rukopisi pronađeni na Mrtvom moru pokazuju izvjesne tekstualne varijacije? (Vidi fusnotu.)

¹⁵ Među najstarija otkrivena djela spada cjelokupna biblijska knjiga Izaije, a suglasnost ovoga teksta s masoretskim biblijskim tekstom koji nam danas stoji na raspolaganju, začuđujuća je. Profesor Millar Burrows piše: “Mnoge razlike između [tada otkrivenog] svitka Izaije sv. Marka i masoretskog teksta mogu se objasniti greškama u prepisivanju. Izuzev tih grešaka, u potpunosti se na začuđujući način sve poklapa s tekstom srednjovjekovnih rukopisa. Ova suglasnost jednog toliko starijeg rukopisa pruža svjedočanstvo koje nas uvjerava da je preneseni tekst uglavnom točan.”⁷ Profesor Burrows još  dodaje: “Začuđujuće je da je tekst kroz jedno tisućljeće pretrpio toliko malo promjena.” *

16, 17. (a) Zašto možemo biti sigurni da je tekst Kršćanskih grčkih spisa ostao neizmijenjen? (b) Što je posvjedočio Sir Frederic Kenyon u vezi teksta Grških spisa?

¹⁶ Prepisivači dijela Biblije kojeg su pisali kršćani na grčkom, takozvanog Novog zavjeta, bili su u usporedbi s dobro školovanim profesionalnim soferimima nadareni amateri. Unatoč  prijetnji kazne od strane države, izvršavali su svoj posao, shvaćajući ga vrlo ozbiljno. A dva nam razloga jamče da danas imamo tekst koji je u biti jednak onome kojeg su zapisali izvorni pisci. Kao prvo, raspolažemo rukopisima koji su mnogo bliži vremenu zapisivanja negoli je to slučaj s hebrejskim dijelom Biblije. Tome primjerice pripada jedan fragmenat Ivanovog evanđelja koji potječe iz prve polovice drugoga stoljeća; nastao je za manje od 50 godina nakon što je Ivan po svoj prilici napisao svoje evanđelje. Kao drugo, već sam broj rukopisa koji su nadživjeli vrijeme pruža pažnje vrijedan dokaz za nekrivotvorenost teksta.

¹⁷ Ovo potvrđuje i Sir Frederic Kenyon: “Ne može se dovoljno naglasiti da je tekst Biblije u biti pouzdan. To se posebice odnosi na Novi zavjet. Broj rukopisa Novoga zavjeta, iz ranih prijevoda i iz citata uzetih odatle kod najstarijih pisaca Crkve, toliko je velik da je praktički sigurno prava verzija svakog sumnjivog odlomka ostala sačuvana u nekom od ovih antičkih izvora. To se ne može reći ni za koju drugu staru knjigu u svijetu.”¹⁰

18, 19. Kako je došlo do toga da Biblija nije ostala samo na jezicima na kojima je prvobitno napisana?

¹⁸ Jezici na kojima je Biblija bila prvobitno napisana također su, dugoročno gledano, bili zapreka za njen opstanak. Prvih 39 knjiga bilo je pretežno napisano na hebrejskom, jeziku Izraelaca. No, hebrejski nikada nije bio nadaleko raširen. Da je Biblija ostala samo na tom jeziku,  mogla bi vršiti utjecaj samo na židovski narod i na nekolicinu stranaca koji su znali čitati hebrejski. Međutim, u trećem stoljeću pr. n. e. započeto je, za Hebreje koji su živjeli u Aleksandriji (Egipat), prevođenje hebrejskog dijela Biblije na grčki. Grčki je u ono vrijeme bio međunarodni jezik. Na taj je način hebrejska Biblija postala lako dostupna ne-Židovima.

¹⁹ U vremena nastajanja drugoga dijela Biblije grčki jezik bio je još uvijek jako proširen, tako da je posljednjih 27 knjiga Biblije bilo napisano na tom jeziku. No, nije svatko razumio grčki. Stoga je već ubrzo kako hebrejski tako i grčki dio Biblije bio preveden na uobičajene jezike ondašnjega vremena, kao što su sirski, koptski, armenski, georgijanski, gotski i etiopski. Službeni jezik Rimskoga Carstva bio je latinski, i nastalo je toliko mnoštvo latinskih prijevoda da je morao biti izdan nalog za “autorizirani prijevod”. Isti je bio završen oko godine 405. n. e. i postao je poznat kao Vulgata (što znači “raširen” ili “uobičajen”).

20, 21. Koje zapreke su postojale za opstanak Biblije, i zašto su bile nadvladane?

²⁰ Na taj je način Biblija unatoč mnogim zaprekama ostala sačuvana sve do prvih stoljeća  n. e. Oni koji su je umnožavali bili su prezrene i proganjane manjine koje su vodile težak život u neprijateljskom svijetu. Biblija se prepisivanjem mogla jako izmijeniti, ali to se nije dogodilo. Štoviše, izbjegla je opasnosti da bude dostupna samo ljudima koji su govorili određenim jezicima.

²¹ Zašto je Bibliji opstanak bio toliko otežan? U Bibliji piše: “Sav svijet leži u vlasti zloga” (1. Ivanova 5:19). S obzirom na to, valjalo je računati s neprijateljskim stavom svijeta prema objavljivanju istine, a tako je i bilo. Ali, kako je Biblija mogla nadživjeti vrijeme, kad je toliko mnogo literature čije postojanje nije na taj način bilo ugroženo zapalo u zaborav? Biblija i na to daje odgovor. Ona kaže: “Ali riječ Jehovina traje zauvijek” (1. Petrova 1:25). Ako je Biblija doista Riječ Božja, nijedna ljudska sila ne može je uništiti. A upravo se to obistinjavalo sve do u naše 20. stoljeće.

22. Do kakvih je promjena došlo početkom četvrtog stoljeća n. e.?

²² Međutim, u četvrtom stoljeću n. e. dogodilo se nešto što je izazvalo nove napade na Bibliju i što je snažno utjecalo na tok evropske povijesti. Samo deset godina nakon Dioklecijanova pokušaja da uništi sve primjerke Biblije, izmijenila se carska politika i “kršćanstvo” je bilo službeno priznato. Dvanaest godina kasnije, 325. n. e., jedan rimski car je predsjedao “kršćanskom” koncilu u Nikeji. Zašto bi se takav naizgled povoljan razvoj događaja trebao pokazati opasnim za Bibliju? Odgovor ćemo dobiti u slijedećem poglavlju.