MJESTO Božjem imenu nepokolebljivo je utkano u Hebrejske spise ili “Stari zavjet”. Iako su ga Židovi na koncu prestali izgovarati, njihova religiozna vjerovanja spriječila su ih da ga uklone kada su izrađivali kopije starih biblijskih manuskripata. Zato Hebrejski spisi sadrže Božje ime daleko češće nego bilo koje drugo ime.

S Kršćansko-grčkim spisima ili “Novim zavjetom” situacija je drugačija. Manuskripti knjige Otkrivenja (posljednje knjige Biblije) imaju Božje ime u skraćenu obliku “Jah” (u riječi Aleluja, ST). No, odijeljeno od toga, ni jedan stari grčki manuskript koji do danas posjedujemo, od knjige Mateja pa do Otkrivenja, ne sadrži Božje ime u cijelosti. Znači li to da se ime tu ne bi trebalo nalaziti? To bi bilo iznenađujuće obzirom na činjenicu da su Isusovi sljedbenici priznavali važnost Božjeg imena, a on ih je poučavao kako da se mole i svete njegovo ime. No, što se dogodilo?

Da bismo to razumjeli, sjetimo se da manuskripti Kršćansko-grčkih spisa koje mi danas posjedujemo nisu originalni. Stvarne knjige pisane od Mateja, Luke i drugih biblijskih pisaca, dobro su poslužile, no uskoro se materijal na kojem su napisane istrošio. Stoga su ispisivane kopije i kad su se istrošile, napravljene su nove.  To je ono što bismo trebali očekivati da se događalo, budući da su se kopije obično činile za upotrebu, a ne za čuvanje.

Danas postoji tisuće kopija Kršćansko-grčkih spisa, no većina njih načinjene su u toku ili nakon četvrtog stoljeća naše ere. To nameće slijedeću mogućnost: Da li se s tekstom Kršćansko-grčkih spisa nešto desilo prije četvrtog stoljeća što je dovelo do ispuštanja Božjeg imena? Činjenice ukazuju da je bilo nešto tako.

Možemo biti sigurni da je apostol Matej uključio Božje ime u svoje evanđelje. A zašto? Zato što ga je prvobitno napisao na hebrejskom jeziku. U četvrtom stoljeću, Jeronim, koji je prevodio latinsku Vulgatu, izvještava: “Matej, koji se zove i Levi, a koji je od poreznika postao apostolom, ponajprije je sastavio evanđelje Kristovo u Judeji na hebrejskom jeziku ... Tko ga je kasnije preveo na grčki nije sasvim ustanovljeno. Konačno, na hebrejskom je sačuvano sve do današnjeg dana u biblioteci Cezareje.”

Budući da je Matej pisao na hebrejskom, bilo bi neshvatljivo da nije upotrijebio Božje ime, a osobito kada je citirao dijelove “Starog zavjeta” koji su ime sadržavali. Međutim, ostali pisci drugog dijela Biblije, pisali su sada zbog proširenog kruga čitatelja, na međunarodnom jeziku toga vremena, grčkom. Zato kod citiranja nisu više koristili originalne hebrejske spise nego Septuagintu, dakle grčki prijevod. Konačno je i Matejevo evanđelje prevedeno na grčki. Da li se Božje ime pojavljivalo u tim grčkim spisima?

Dakle, neki veoma stari fragmenti Septuaginte, koji su stvarno postojali u Isusovo vrijeme i dospjeli do naših dana, a što je vrijedno zapaziti, sadrže Božje ime. U The New International Dictionary of New Testament Theology (sv. 2, 512. str.) stoji: “Nedavna otkrića u vezi teksta (Pisma) odbacila su sumnju u ideju da su sastavljači LXX (Septuaginte) prevodili tetragramaton JHVH s Kyrios. Najstariji LXX MSS (fragmenti) koji su nam sada na raspolaganju, sadrže tetragramaton ispisan heb(rejskim) slovima u grčkom tekstu. Taj običaj zadržan je i kod kasnijih židovskih prevoditelja Starog zavjeta u prvim stoljećima A.D. (naše ere).” Zbog toga, bez obzira da li su Isus i njegovi učenici čitali spise na hebrejskom ili grčkom jeziku, susretali su se s božanskim imenom u njima.

Tako, profesor George Howard sa sveučilišta u Georgiji, SAD komentira: “Dok je Septuaginta, koju su novozavjetne crkve koristile i citirale iz nje, sadržavala hebrejski oblik božanskog imena, novozavjetni pisci su bez svake sumnje uključivali tetragramaton u svojim citatima” (Biblical Archaeology Review, od ožujka/marta 1978. godine na 14. str.). Koje ovlaštenje su imali da učine drugačije?

Božje se ime u grčkim prijevodima “Starog zavjeta” zadržavalo daleko duže vrijeme. U prvoj polovici drugog stoljeća naše ere, židovski prozelit Aquila načinio je novi prijevod Hebrejskih spisa na grčki jezik, a u njemu je Božje ime predstavio tetragramatonom na starohebrejskim slovima. U trećem stoljeću Origen je napisao: “A i u mnogo točnijim manuskriptima IME se pojavljuje u hebrejskim slovima, no ne u suvremenim (slovima), nego u najstarijima.”

Čak u četvrtom stoljeću, Jeronim piše u svom uvodu knjigama Samuela i Kraljeva: “I mi nailazimo na ime  Božje, tetragramaton (יהוה), u nekim grčkim svescima sve do današnjeg dana ispisanog starim slovima.”

Od toga je vremena poprimio svoj oblik otpad, koji je prorekao Isus, i ime ako se pojavljivalo u manuskriptima, upotrebljavalo se sve manje i manje (Matej 13:24-30; Djela apostolska 20:29, 30). Na koncu, mnogi ga prepisivači više nisu prepoznavali i Jeronim izvještava da ga u njegovu vremenu “neki nisu niti priznavali zbog sličnosti slova, jer kad su naišli na (tetragramaton) u grčkim knjigama uobičavali su čitati ΠΙΠΙ.”

U kasnijim kopijama Septuaginte, Božje ime se odstranilo i nadomjestilo riječima poput “Bog” (theós) i “Gospodin” (kýrios). Znamo da se to dogodilo jer posjedujemo ranije fragmente Septuaginte gdje se Božje ime pojavljivalo, a kasnije kopije istih dijelova Septuaginte više ga ne sadrže.

Ista stvar desila se i u “Novom zavjetu” ili Kršćansko-grčkim spisima. Profesor George Howard je izjavio: “Kada je hebrejski oblik božanskog imena izbačen, a u korist grčkih nadomjestaka u Septuaginti, također je odstranjen iz novozavjetnih citata Septuaginte. ... Pred mnogo vremena božansko ime izgubilo se u neznabožačkim crkvama izuzev utoliko što se njime služilo u skraćenim nadomjescima ili se pamtilo po učenjacima.”

Zato, dok su Židovi odbijali izgovarati Božje ime, otpalim je kršćanskim crkvama pošlo za rukom potpuno izbaciti ga iz manuskripta na grčkom jeziku iz oba dijela Biblije, kao i iz drugih jezičnih verzija.

Na koncu, kao što smo vidjeli i ranije, ime je vraćeno u mnoge prijevode  Hebrejskih spisa. No, što je bilo s Grčkim spisima? Dakle, biblijski prevoditelji i istraživači Biblije shvatili su da je neke dijelove Kršćansko-grčkih spisa veoma teško razumjeti bez upotrebe Božjeg imena. Uvođenje imena od velike je pomoći u povećanju jasnoće i shvaćanja tog drugog dijela nadahnute Biblije.

Na primjer, razmotri riječi Pavla upućene Rimljanima u prijevodu Daničić-Karadžić: “Jer koji god prizove ime Gospodinovo spasit će se” (Rimljanima 10:13). A čije ime bismo trebali prizvati da se spasimo? Budući da se Isusa često zove “Gospodin” — a u jednom citatu čak stoji: “Vjeruj Gospodina Isukrsta i spasit ćeš se” — trebamo li iz toga zaključiti da Pavao ovdje govori o Isusu? (Djela apostolska 16:31, Daničić-Karadžić).

Ne, ne trebamo. Marginalna bilješka uz Rimljanima 10:13 upućuje na Joela 2:32 u Hebrejskim spisima. Provjeriš li je, vidjet ćeš da je Pavao doista citirao riječi Joela u svome pismu Rimljanima; a ono što je Joel rekao u originalnom hebrejskom glasi: “Svi što prizivaju ime Jahvino spašeni će biti” (Joel 3:5, prijevod izdavačke kuće Stvarnost). Dakle, Pavao je ovdje mislio da trebamo prizvati ime Jehovino. Zato dok vjerujemo u Isusa, naše spasenje je usko povezano s pravilnim cijenjenjem Božjeg imena.

Ovaj primjer pokazuje kako je odstranjenje Božjeg imena iz Grčkih spisa doprinijelo pomutnji oko imena Isusa i Jehove u mislima mnogih ljudi. Bez sumnje, to je umnogome doprinijelo i razvoju nauke o trojednom Bogu.

Ima li prevoditelj bilo kakvo pravo ponovno uvesti ime obzirom na činjenicu da ga postojeći manuskripti ne sadrže? Da, on ima pravo. U većini leksikona priznaje se da se izraz “Gospodin” u Bibliji često odnosi na ime Jehova. Na primjer, u odjeljku pod grčkom riječi kýrios (“Gospodin”) u Robinsonovu A Greek and English Lexicon of the New Testament (tiskano 1859. godine) stoji da ona znači “Bog je svevišnji Gospodin, suveren svemira, a obično u Septuaginti stoji za hebrejski יהוה Jehova”. Zbog toga, na onim mjestima gdje pisci Kršćanskih grčkih spisa citiraju ranije Hebrejske spise, prevoditelj ime pravo riječ kýrios prevesti sa “Jehova” gdje god se  božansko ime pojavljuje u hebrejskom originalu.

Mnogi prevoditelji upravo su to i učinili. Započevši od 14. stoljeća na ovamo, načinjeni su brojni prijevodi Kršćansko-grčkih spisa na hebrejski jezik. Što su prevoditelji činili kad su naišli na citate “Starog zavjeta” koji su sadržavali Božje ime? Veoma često su se osjetili prisiljenima da ponovo uvedu Božje ime u tekst. Mnogi prijevodi Kršćansko-grčkih spisa u hebrejski djelomice ili u cijelosti sadrže Božje ime.

U prijevodima na suvremene jezike, a osobito one koje upotrebljavaju misionari, slijedi se taj primjer. Tako mnogi prijevodi Grčkih spisa na afričkim, azijskim, američkim i jezicima pacifičkih otočja, slobodno koriste Jehovino ime, tako da čitatelji jasno uoče razliku između pravog Boga i lažnih bogova. Ime se također pojavljuje i u verzijama evropskih jezika.

Jedan od prijevoda koji smiono uvodi Božje ime, i to s pouzdanom stručnošću, jest New World Translation of the Christian Greek Scriptures. U toj verziji, koja trenutno stoji na raspolaganju u 11 suvremenih jezika, uključujući i engleski, uvedeno je Božje ime svaki puta tamo gdje se u Grčkim spisima citira dio iz Hebrejskih spisa, a koji ga sadrže. Sveukupno, ono se na tako opravdanom temelju pojavljuje 237 puta u tom prijevodu Grčkih spisa.

Usprkos nastojanjima mnogih prevoditelja da uvedu Božje ime u Bibliju, oduvijek je postojao religiozni pritisak da ga se izbaci. Židovi, dok su ga ostavljali u svojim Biblijama odbijali su ga izgovarati. Otpali kršćani drugog i trećeg stoljeća uklonili su ga kada su činili kopije grčkih manuskripata Biblije i izostavljali ga u dalnjim prijevodima. I prevoditelji suvremenog doba izostavljaju ga, i kada se njihovi prijevodi temelje na originalnom hebrejskom, u kojem se ime pojavljuje gotovo 7 000 puta (6 973 puta javlja se u prijevodu New World Translation of the Holy Scriptures hebrejskog teksta, izdanje iz 1984. godine).

Kako Jehova gleda na one koji izostavljaju njegovo ime iz Biblije? Kada bi ti bio autor knjige, kako bi se osjećao prema onome koji bi otišao tako daleko da iz nje ispusti tvoje ime? Prevoditelji koji ne odobravaju upotrebu imena zbog problema s izgovorom ili zbog židovske tradicije, mogu se usporediti s onima za koje je Isus rekao: “Cijedite komarca, a gutate devu!” (Matej 23:24). Spotiču se o manje probleme a na kraju stvaraju velike — izostavljaju ime najveće osobe svemira iz knjige koju je on nadahnuo.

Psalmist je napisao: “Dokle će se još, o Bože, dušmanin rugati? Hoće li protivnik dovijeka prezirati ime tvoje?” (Psalam 74:10, ST).