JEDAN biblijski pisac je upitao: “Tko uhvati vjetar u šake svoje? Tko sabra vode u plašt svoj? Tko postavi krajeve zemaljske? Kako se zove i kako mu se zove sin? Znaš li?” (Priče Salamunove 30:4, ST). Kako naći koje je Božje ime? To je veoma važno pitanje. Božja djela stvaranja snažan su dokaz da Bog mora postojati, no ne kazuju nam njegovo ime (Rimljanima 1:20). U stvari, Božje ime nikada ne bi znali izuzev ako nam ga Stvoritelj sam ne bi rekao. I on je to učinio putem vlastite knjige, svete Biblije.

Prilikom jedne slave, Bog je izjavio svoje ime, ponavljajući ga Mojsiju. Mojsije je napisao izvještaj koji se u Bibliji sačuvao do naših dana (2. Mojsijeva 34:5). Bog je čak napisao svoje ime vlastitim “prstom”. Kada je davao Mojsiju ono što mi danas nazivamo Deset zapovijedi, Bog ga je tada na čudesan način ispisao. Izvještaj glasi: “Kad (Bog) završi razgovor s njim na brdu Sinaju, dade Mojsiju dvije ploče Svjedočanstva, ploče kamene, i ispisane prstom Božjim” (2. Mojsijeva 31:18, NS). Božje ime pojavljuje se osam puta u prvobitnim Deset zapovijedima (2. Mojsijeva 20:1-17). Tako je otkrio Bog vlastito ime dvostruko, glasom i pismeno. Dakle, koje je to ime?

U hebrejskom jeziku piše se יהוה. Ta četiri slova nazivaju se tetragramaton i čitaju se na hebrejskom jeziku s desna na lijevo. U mnogim suvremenim jezicima mogu se prikazati ovako: JHWH ili JHVH. Božje ime prikazano sa ta četiri suglasnika, pojavljuje se gotovo 7 000 puta u originalnom “Starom zavjetu” ili Hebrejskim spisima.

Ime je oblik hebrejskog glagola havá (הוה) što znači “postaje”, a stvaran značaj mu je “on prouzročuje da postaje”. * Tako, Božje ime označava Boga kao onoga koji sigurno ispunjava svoja obećanja i nepogrešivo ostvaruje svoje namjere. Samo istiniti Bog može nositi tako značajno ime.

 Sjećaš li se različitih načina izražavanja Božjeg imena u Psalmu 83:18, u prethodnom poglavlju (str. 5)? Dva su u prijevodu samo titule (“Gospodin” i “Vječni”) kao nadomjesci Božjem imenu. No, u dva preostala, Jahve ili Jehova, možeš prepoznati četiri slova Božjeg imena. Međutim izgovor je drugačiji. Zašto?

Istina je, nitko ne zna sigurno kako se Božje ime prvobitno izgovaralo. A zašto ne? Prvi jezik, koji se upotrijebio u pisanju Biblije bio je hebrejski i kada se njime pisalo, pisci su pisali samo suglasnike — ne i samoglasnike. Kada su nadahnuti pisci ispisivali Božje ime, prirodno je da su jednako činili, pisali su samo suglasnike.

Dok je starohebrejski bio svakodnevni govorni jezik, izražavanje nije bio problem. Izraelcima bio je izgovor imena Božjeg blizak i kada bi ga vidjeli napisanog umetnuli bi  samoglasnike u izgovoru bez razmišljanja (upravo kao što bismo učinili to mi kada naiđemo na kratice itd. ili npr.).

Dvije stvari dovele su do promjene te situacije. Prva, praznovjerna ideja koja se pojavila među Židovima da je pogrešno glasno izgovarati božansko ime. Zatim su došli do toga da su kod čitanja Biblije naišavši na ime čitali hebrejsku riječ adonáj (“suvereni gospodin”). Nadalje, kako je vrijeme prolazilo, starohebrejskim se prestalo govoriti u svakodnevnom govoru, te se tako prvobitan hebrejski izgovor Božjeg imena konačno zaboravio.

Da bi osigurali izgovor hebrejskog jezika, kako se u cijelosti ne bi izgubio, židovski znanstvenici druge polovice prvog milenija naše ere izmislili su sistem točaka koje su predstavljale izgubljene samoglasnike te ih metnuli oko suglasnika u hebrejske Biblije. Tako su i samoglasnici i suglasnici bili napisani, a time je sačuvan i izgovor, kakav je bio u to vrijeme.

Kada bi se u tekstu došlo do Božjeg imena, umjesto da se stave valjani znakovi za samoglasnike između tetragramatona, u većini slučajeva oni bi stavili druge znakove za samoglasnike kako bi podsjetili čitatelja da kaže adonáj. Odatle proizlazi sricanje Iehouah i konačno se prihvatio izgovor Jehova, za božansko ime u engleskom. Time su se zadržali temeljni elementi za Božje ime iz originalnog hebrejskog jezika.

No, odakle se pojavio izgovor Jahve? To su oblici koje su predložili suvremeni bibličari pokušavajući izvesti porijeklo prvobitna izgovora Božjeg imena. Neki — iako ne svi — misle da su Izraelci prije Isusova  vremena vjerojatno izgovarali Božje ime Jahve. No, nitko ne može biti siguran. Možda su izgovarali tako, a možda i ne.

Usprkos tome mnogi daju prednost izgovoru Jehova. Zašto? Zato jer oblik Jahve nije tako raširen i poznat. Ne bi li ipak bilo bolje koristiti oblik koji izgleda bližim originalnom izgovoru? Ne sasvim, jer to nije običaj u vezi biblijskih imena.

Uzmimo najistaknutiji primjer razmatrajući ime Isus. Znaš li kako se Isusova obitelj i kako su mu se prijatelji obraćali u svakodnevnom razgovoru dok je odrastao u Nazaretu? Istina, nijedan čovjek to ne zna sa sigurnošću, iako je moglo biti kao Ješua (ili možda Jehošua). Jamačno nije bilo Isus.

No, kada su pisali o njegovom životu na grčkom jeziku, nadahnuti pisci nisu pokušavali zadržati originalni hebrejski izgovor. Radije su ime izrazili grčki, Iēsús. Danas se prevodi drugačije, u skladu s jezikom na kojem se čita Biblija. Španjolski  čitatelji susreću se s Jesús (što se izgovara Hesús). Talijani pišu Gesù (izgovara se Đezu). I Nijemci pišu Jesus (a izgovaraju Jezus).

Moramo li prestati upotrebljavati Isusovo ime jer većina nas, ili čak nitko, ne zna njegov izvorni izgovor? Niti prevoditelji to ne predlažu. Mi želimo koristiti to ime jer označava ljubljenog Božjeg sina, Isusa Krista, koji je za nas dao svoju životovažnu krv. Bi li pokazali poštovanje Isusu ako bi uopće odbili spominjati njegovo ime u Bibliji i nadomjestili ga nekakvom titulom, poput “Učitelj” ili “Posrednik”. Naravno da ne! Mi se možemo obratiti Isusu kada koristimo njegovo ime na način uobičajenog izgovora našeg jezika.

Slični komentari mogli bi se dati obzirom na sva imena koja čitamo u Bibliji. Izgovaramo ih na vlastitom jeziku i ne pokušavamo oponašati njihov originalni izgovor. Tako kažemo “Jeremija” a ne Jirmejáhu. Slično tome kažemo Izaija, iako je taj prorok u svoje doba bio poznat nešto kao Ješajáhu. Bibličari koji poznaju originalni izgovor tih imena koriste moderan izgovor, a ne drevni, kada o njima govore.

Tako je i s imenom Jehova. Iako suvremeni izgovor Jehova možda nije sasvim jednak originalu, to ne umanjuje njegovo značenje. Ono označava Stvoritelja, živog Boga, Svevišnjeg kome je Isus rekao: “Oče naš koji si na nebesima sveti se ime tvoje” (Matej 6:9, ST).

Dok mnogi prevoditelji favoriziraju izgovor Jahve, Novi svijet prijevod, a i mnogi drugi i dalje koriste oblik Jehova jer je ljudima bliži već  stoljećima. Osim toga, on čuva, jednako kao i drugi oblici četiri slova tetragramatona JHWH ili JHVH. *

Već ranije je njemački profesor Gustav Friedrich Oehler donio sličnu odluku iz gotovo jednakog razloga. On razmatra različite izgovore i zaključuje: “Od sada ću upotrebljavati riječ Jehova jer je činjenica da se to ime udomaćilo u našem rječniku i ne može se nadomjestiti” (Theologie des Alten Testaments [Teologija Starog zavjeta], drugo izdanje, objavljeno 1882, str. 143).

Slično tome, u svojoj Grammaire de l’hébreu biblique (Gramatika biblijskog hebrejskog jezika), u fusnoti na 49. str. jezuitski bibličar Paul Joüon navodi: “U našim prijevodima umjesto (hipotetskog) oblika Yahweh, upotrijebili smo ime Jéhovah ..., što je konvencionalni (dogovoreni) književni oblik u francuskom jeziku” (izdanje 1923). Biblijski prevoditelji u mnogim drugim jezicima koriste slične oblike, kao što je pokazano u uokvirenom tekstu na str. 8.

Je li stoga pogrešno upotrijebiti formu kao što je Jahve? Ne sasvim. Vjerojatno se oblik Jehova prima s bržim odazivom od čitatelja jer je on “uvriježen” u većini jezika. Važna stvar je da to ime upotrebljavamo i objavljujemo drugima. “Hvalite Jehovu, glasite ime njegovo, javljajte po narodima dela njegova, spomenite veličinu imena njegova” (Izaija 12:4, BA).

Pogledajmo kako su, tijekom stoljeća, Božje sluge djelovale u skladu s ovom zapoviješću.