NITKO ne može sa sigurnošću točno reći kada su ortodoksni Židovi prestali glasno izgovarati Božje ime i nadomještavati ga hebrejskim riječima za Bog i suvereni Gospodin. Neki vjeruju da je Božje ime ispušteno iz svakodnevne upotrebe nešto pred Isusovo vrijeme. No, postoji snažan dokaz da ga je prvosvećenik izgovarao prilikom religiozne službe u templu — naročito na Dan izmirenja — sve do njegova uništenja 70. god. n. r. vr. Zato, dok je Isus bio na Zemlji, izgovor Božjeg imena bio je poznat, iako možda ne tako raširen u upotrebi.

Zašto su Židovi prestali izgovarati Božje ime? Možda, djelomično zbog krivog shvaćanja riječi iz treće zapovijedi: “Ne izgovaraj uzalud ime Jahve, Boga svojega” (2. Mojsijeva 20:7, ST). Naravno da ova zapovijed ne zabranjuje upotrebu Božjeg imena. U protivnom, zašto bi ga Božji sluge od starine, kao David, koristili tako slobodno i iza toga uživali Jehovin blagoslov? I zašto bi ga Bog izgovorio Mojsiju i rekao mu da objasni Izraelcima tko ga je poslao (Psalam 18:1-3, 6, 13; 2. Mojsijeva 6:2-8).

No, u Isusovo vrijeme postojalo je snažno naginjanje da se preskoče razborite zapovijedi Božje i da se objasne na krajnje nerazumljiv način. Na primjer, četvrta od deset zapovijedi, obavezivala je Židove slaviti sedmi dan svakog tjedna, kao dan odmora, sabat (2. Mojsijeva 20:8-11). Ortodoksni Židovi prihvatili su tu zapovijed do smiješnih potankosti, načinivši bezbrojna pravila prema kojima se upravljalo i u najmanjem postupku, koji se smio ili nije smio učiniti na sabat. Bez sumnje, istim su duhom prihvatili do tako nerazboritih krajnosti, razboritu zapovijed da se Božje ime ne smije sramotiti, rekavši da se ono ne smije ni izgovoriti. *

Bi li Isus slijedio takvu nebiblijsku tradiciju? Teško! On se doista nije ustručavao liječiti na sabat, iako je to značilo kršenje od Židova načinjenih pravila te riskiranje svoga života (Matej 12:9-14). U stvari, Isus je osudio farizeje kao licemjere jer su svoje tradicije stavili ispred Božje nadahnute Riječi (Matej 15:1-9).  Zato je malo vjerojatno da bi se Isus ustručavao izgovoriti Božje ime, osobito obzirom na činjenicu da njegovo vlastito ime Isus znači “Jehova je spasenje”.

Jednom prilikom, Isus je ustao u sinagogi i pročitao dio Izaijinog svitka. Odjeljak koji je pročitao naziva se danas Izaija 61:1, 2 gdje se ime Božje pojavljuje više puta (Luka 4:16-21). Bi li on odbio izgovoriti božansko ime na tom mjestu, zamijenivši ga sa “Gospodin” ili “Bog”? Naravno da ne. To bi značilo slijediti nebiblijske tradicije židovskih vođa. Zapravo čitamo: “Tá učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci” (Matej 7:29, Duda-Fućak).

U stvari, kao što smo već ranije naučili, Isus je učio svoje sljedbenike ovako moliti: “Neka se sveti ime tvoje” (Matej 6:9, NS). A u noći prije smaknuća, rekao je svome  Ocu: “Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao iz svijeta . . . sveti oče, bdij zbog svog imena nad onima koje si mi dao” (Ivan 17:6, 11, NS).

Obzirom na te Isusove primjedbe u vezi Božjeg imena, u knjizi Der Name Gottes (Ime Božje) na 76. str. se objašnjava: “Mi moramo uvažiti izvanrednu činjenicu da se tradicionalni Stari zavjet smatra Božjim otkrivenjem, a to je otkriće njegova imena koje se pojavljuje sve do završnih dijelova Starog zavjeta, da, nastavlja se i do posljednjih dijelova Novog zavjeta, a o čemu na primjer čitamo u Ivanu 17:6, NS: ‘Objavio sam ime tvoje.’ ”

Da, bilo bi doista nerazumno misliti da se Isus ustručavao upotrebljavati Božje ime, osobito jer ga je citirao iz odgovarajućih dijelova Hebrejskih spisa.

Jesu li Isusovi sljedbenici u prvom stoljeću upotrebljavali Božje ime? Isus im je zapovijedio da načine učenike iz sviju naroda (Matej 28:19, 20). Mnogi ljudi kojima se propovijedalo nisu imali predodžbu o Bogu koji se osobno otkrio Židovima imenom Jehova. Kako su im kršćani bili u mogućnosti otkriti pravog Boga? Da li bi bilo dovoljno zvati ga Bog ili Gospodin? Narodi imaju vlastite bogove i gospodare (1. Korinćanima 8:5). Kako bi kršćani jasno razlikovali pravog Boga od lažnih? Samo tako da koriste pravo Božje ime.

Tako je učenik Jakov primijetio na sastanku starješina u Jeruzalemu: “Šimun je razložio kako je Bog po prvi puta obratio pažnju na nacije da iz njih privede narod k imenu svome. A s tim su i riječi proroka suglasne” (Djela apostolska 15:14, 15, NS). Apostol Petar u svom dobro poznatom govoru o Duhovima, istakao je životovažni dio kršćanske pouke citiravši riječi proroka Joela: “Tko god prizove ime Jehovino bit će spašen” (Joel 2:32; Djela apostolska 2:21).

Apostol Pavao nije ostavio sumnju koliko mu je značilo Božje ime. U svom pismu Rimljanima, citirao je iste riječi proroka Joela i time želio ohrabriti skupštine da pokažu vjeru u tu izjavu time da o Božjem imenu govore drugima, kako bi se i oni možda spasili (Rimljanima 10:13-15). Kasnije, u pismu Timoteju napisao je: “Tko god imenuje ime Jehovino neka se odrekne nepravde” (2. Timoteju 2:19, NS). Pri kraju prvog stoljeća i apostol Ivan je upotrijebio božansko ime u svojim pismima. Izraz “Alleluja”, a koji znači “Slavite Jah”, ponavlja se u knjizi Otkrivenja (Otkrivenje 19:1, 3, 4, 6, ST).

Međutim, Isus i njegovi sljedbenici prorekli su pojavu otpada u kršćanskoj skupštini. Apostol Petar je napisao: “A bit će i lažnih učitelja među vama” (2. Petrova 2:1; vidi također Matej 13:36-43; Djela apostolska 20:29, 30; 2. Solunjanima 2:3 i 1. Ivanova 2:18, 19). Ta su se upozorenja ispunila. Jedna od posljedica bila je da se Božje ime potisnulo u pozadinu. Čak se izbacilo iz kopija i prijevoda Biblije. Pogledajmo kako se to dogodilo.