1. U kojem se omjeru širila “dobra vijest” u vrijeme svog početka?

UNATOČ najokrutnijem progonstvu, mlada je kršćanska skupština rasla i napredovala. Istina dobre vijesti o Božjem mesijanskom Kraljevstvu bila je “u svem svijetu rodna i napredna”. I dok su objavitelji Kraljevstva prodirali u nova područja, protivnici su se žalili: “Došli su i ovamo oni koji su uzbunili sav svijet!” (Kološanima 1:5, 6, ST; Djela apostolska 17:6, ST).

2. Koja je nastojanja poduzeo Đavo da bi zadržao širenje istine, no zašto mu to nije uspjelo?

² Međutim, što su mogli učiniti ljudi da bi zaustavili širenje istine? Povijest izvještava da su rimski carevi u prva tri stoljeća našeg računanja vremena prouzročili deset različitih progonstava prvih kršćana, no sva su bila uzaludna. Oni koji su “čvrsti u vjeri” slijedili Isusovim stopama, odbijali su činiti kompromise, iako se “ričući lav”, đavo, pobrinuo da su mnogi od njih bili bačeni doslovnim lavovima, ili na razne druge načine zlostavljeni do smrti (1. Petrova 5:8, 9; usporedi 1. Korinćanima 15:32; 2. Timoteju 4:17).

3. Zašto trebaš uzeti “bojnu opremu Božju”?

³ Budući da je frontalni napad kroz izravna progonstva obično promašio, Đavo je pokušao na podmukliji način uhvatiti u zamku Isusove učenike. Bili su okruženi ponosnim, nemoralnim, zabavama željnim svijetom, a Sotona je to bogato koristio da bi ih odvratio od službe Božje. Uistinu su se trebali ‘odupirati’, što apostol Pavao često ponavlja u Efežanima 6:11-18, opisujući duhovnu “bojnu opremu Božju”, koju su trebali upotrebljavati. Jesi li i ti  obukao tu “bojnu opremu Božju”? To bi morao učiniti, ako se želiš oduprijeti kušnjama ovih “posljednjih dana” (2. Timoteju 3:1-5). Trebali su je i kršćani prvog stoljeća. Zašto baš oni?

4. Koje su temeljne istine Kraljevstva razumjeli kršćani prvog stoljeća?

⁴ Njihova je vjera bila čista i bezazlena. Svi su bili duhom pomazani kršćani, koji su gledali u susret budućem uskrsnuću “u vječno Kraljevstvo našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista” (2. Petrova 1:11, ST; 1. Korinćanima 15:50). Najkasnije 96. g. n. r. vr., kada je ostarjeli apostol Ivan pod Božjim nadahnućem primio otkrivenje, razumjeli su da će njihov broj “malog stada” iznositi 144 000. Oni će s Kristom kao kraljevi i svećenici tisuću godina s neba vladati Zemljom. Ivan je vidio kako će “nakon” sakupljanja 144 000 duhovnih Izraelaca biti vidljivo nebrojeno “veliko mnoštvo”, sastavljeno od vjernih muževa i žena “iz svakog naroda, plemena, jezika i puka”. Oni će kao skupina preživjeti zaključnu “veliku nevolju” na Zemlji, da bi tada sačinjavali jezgru ljudskog društva, koje će se radovati blagoslovima tisućugodišnje kraljevske vladavine (Luka 12:32; Otkrivenje 7:4, 9-17; 20:1-6; 21:1-5).

5, 6. a) Koji stavci Svetog pisma pokazuju da je Sotona već tada upotrebljavao lukaviju metodu napada? b) U čemu se sastojala?

⁵ A u čemu se sastojala najpodmuklija đavolska metoda napada? Apostol Petar nas podsjeća što se dogodilo nevjernim Izraelcima, te kaže opominjući: “A bilo je i lažnih proroka u izabranom narodu, kao što će i među vama biti krivih učitelja, koji će kradom unijeti pogubna krivovjerja ... Iz lakomnosti iskorišćavat će vas izmišljenim riječima” (2. Petrova  2:1, 3, ST). Ti su se lažni, sektaški učitelji pojavili sa svojim krivim religioznim naukama već krajem prvog stoljeća, jer 98. g. n. r. vr. apostol Ivan piše: “I, kako ste čuli, Antikrist dolazi. I već sad su se pojavili mnogi antikristi; ... Od nas su izišli, ali nisu pripadali nama” (1. Ivanova 2:18, 19, ST).

⁶ Već 51. godine n. r. vr., apostol Pavao upozorava u svom, vjerojatno drugom kanonskom pismu, na krive nauke u vezi “dana Jehovinog”. On piše: “Da vas nitko ne prevari nikakvim načinom; jer neće doći dok ne dođe najprije otpad i ne pokaže se čovjek bezakonja, sin pogibli”. Tko bi mogao biti taj “čovjek bezakonja”? Bili su to otpali religiozni vođe, koji su bezakonito postupali, tvrdeći da su kršćani, dok u stvari “nisu poznali Boga”, “nisu slušali evanđelja Gospodina našega Isusa” (2. Solunjanima 1:6-8; 2:1-3). Kako je došlo do toga da se u kršćanskoj skupštini mogla pojaviti takva skupina otpadnika?

7. U kakvu su zamku upali neki Isusovi sljedbenici i što je bio rezultat toga?

⁷ Dok su apostoli Isusa Krista bili na životu, oni su doista djelovali kao zapreka prodiranju krivih nauka, međutim, “tajna bezakonja” je “uz suradnju Sotone”, već bila na djelu, da bi u drugom stoljeću javno stupila na vidjelo. Iako je Isus rekao svojim učenicima, “svi ste vi braća”, neki su radi težnje za sticanjem osobnog ugleda, pali u đavolsku zamku. Tada su uveli razliku između svećenika i laika. Postupno se razvijala situacija, koju je prorekao apostol Pavao: “Jer će doći vrijeme kad zdrave nauke neće slušati nego će po svojim željama nakupiti sebi učitelje, kao što ih uši svrbe. I odvratit će uši od istine” (2. Timoteju 4:3, 4; 2. Solunjanima 2:6-16; Matej 23:8).

8. a) Iz koja dva izvora potječe većina krivih nauka? b) Kako neke enciklopedije opisuju iskrivljavanje kršćanstva?

 ⁸ A kamo su okrenuli svoje uši? Okrenuli su ih naukama koje potječu iz kolijevke krive religije, iz starog Babilona, kao i grčkoj filozofiji, toliko popularnoj u rimskom svijetu onog vremena. Mc‘Clintock and Strong‘s Cyclopaedia to ovako komentira: “Došlo je do iskrivljavanja jednostavne kršćanske nauke; uvedeni su svečani obredi i ceremonije; učitelji kršćanstva bili su obasuti svjetovnim počastima i bogatim prihodima, a Kraljevstvo Krista u velikoj se mjeri pretvorilo u kraljevstvo ovoga svijeta” (Svezak 2, str. 488). A Encyclopaedia Britanica piše u vezi toga slijedeće: “Vjerojatno ništa nije tako temeljito izopačilo kršćanstvo, kao uvođenje praznovjernih učenja, koja su u stvarnosti bila poganskog porijekla. Poganstvo, koje se nije moglo uspješno oduprijeti kršćanstvu, mnogo je doprinijelo njegovu iskrivljavanju, razorivši njegovu čistoću na najrazličitije načine”.

9. a) Koja se opća vjerska gledišta temelje na nauci o besmrtnosti ljudske duše? b) Kako Biblija opovrgava tu nauku?

⁹ Na koje se praznovjerne predodžbe i poganske običaje misli? Najistaknutije je učenje grčkog filozofa Platona o besmrtnosti ljudske duše. To vjerovanje tvrdi da duša nakon smrti mora nekamo otići — u nebesko blaženstvo, u čistilište na čišćenje ili u vječnu muku pakla. Međutim, to je potpuna zabluda ako uzmemo u obzir što kaže Biblija u Psalmu 146:4; Propovjedniku 9:5, 10; Mateju 10:28 i Rimljanima 6:23.

10, 11. a) Što priznaje kardinal Newman u vezi mnogih nauka svoje crkve? b) Možemo li crkvene običaje i nauke, za koje on sam kaže da su “poganskog porijekla”, doista označiti svetima?

¹⁰ U djelu Essays (svezak 2, str. 231) ukazuje katolički kardinal John Henry Newman, koji je živio  u 19. stoljeću, na porijeklo mnogih nauka svoje crkve. On piše: “Sa svih je strana priznati sljedeći fenomen: Velik dio svega onoga što obično vrijedi kao kršćanska istina, ima temelje u cjelini ili u pojedinostima u poganskim filozofskim sistemima i religijama. Tako nauku o Trojstvu susrećemo kako na Istoku tako i na Zapadu; osim toga i ceremoniju čišćenja, te obred žrtvovanja. Nauka o božanskoj riječi je platonska; nauka o utjelovljenju je indijska.” Na dokaz nekog kritičara: “Ove stvari nalazimo u poganstvu, stoga nisu kršćanske”, kardinal odgovara: “Mi, naprotiv, radije kažemo: ‘Ove stvari nalazimo u kršćanstvu, zato nisu poganske’” (citirano iz: O razvitku vjerskog učenja, izdanje 1969. str. 328, 329). Međutim, one potječu iz babilonskih i grčkih nauka, koje su bile poznate već stoljećima prije nastanka katolicizma. Stoga ih ne možemo naći u Riječi Božjoj, Bibliji.

¹¹ Da su prilikom tog velikog otpada preuzete poganske nauke i ceremonije, potvrđuje izjava kardinala Newmana, koji u svojoj knjizi “O razvitku vjerskog učenja” piše dalje: “Da bi novu (katoličku) religiju preporučio poganima, Konstantin prenosi na nju sav vanjski sjaj na kojeg su oni bili navikli u svojoj religiji”. Nakon nabrajanja mnogih običaja svoje crkve, kardinal priznaje: “Svi su oni poganskog porijekla, a postaju svetima, jer ih je preuzela crkva” (izdanje 1969. str. 323). No, mogu li krive nauke postati “svetima”?

12, 13. a) Pod kakvim se okolnostima i s kojom namjerom Konstantin interesirao za katoličku religiju? b) Što pokazuje je li Konstantin srcem bio kršćanin?

¹² Kardinal spominje Konstantina Velikog, rimskog cara iz 4. stoljeća. U čemu se sastojalo Konstantinovo zanimanje za religiju? Godinama nakon  osvajanja Rima, 312. n. r. vr., Konstantin je obznanio kako je u večer tog osvajanja imao viziju o svijetlećem križu s natpisom: “U tom ćeš znaku pobijediti”. To je dao ispisati na svoj vojni znak (zastavu). On je utemeljio katoličku religiju, očito tražeći načina kako da podupre svoje osobne političke ciljeve, pa je tako “kršćanski” religiozni sistem stopio s poganskim vjerskim gledištima, koja su mu još uvijek ležala na srcu.

¹³ Encyclopaedia Britannica piše o Konstantinu: “Poganstvo je sigurno bilo još jako djelotvorno u čovjeku koji se skoro do kraja svog života tako čvrsto držao poganskog praznovjerja. ‘Velikim’ nije bio nazvan radi onoga što je bio, nego radi onoga što je radio. Mjereno po njegovom karakteru, bio je jedan od najmanjih među svima kojima je u staro ili novije vrijeme bio dodijeljen atribut (“veliki”).” Dao je, na primjer, pogubiti nekoliko svojih rođaka. Njegova je poganska titula “Pontifex Maximus”, kasnije prenesena na pape katoličke crkve.

14. Jesu li rimski pape uistinu zastupali Božje Kraljevstvo, i zašto tako odgovaraš?

¹⁴ U srednjem vijeku su rimski pape vladali na Zemlji kao kraljevi. Oni nisu čekali da Krist počne vladati na nebu u svojoj tisućugodišnjoj vladavini. Već su tada — za vlastitu sebičnu prednost — željeli imati “Kraljevstvo”. Encyclopaedia Britannica piše u vezi toga slijedeće: “Jedan od najranijih razloga iskrivljavanja kršćanstva, bio je pokušaj prenošenja kršćanskog Božjeg kraljevstva na vidljivu monarhiju, u kojoj bi sveti doslovno naslijedili Zemlju.” Stoga  nije nikakvo čudo da su se iskrene osobe podigle protiv takvog “iskrivljavanja kršćanstva”! No, grozna inkvizicija, u kojoj je samo spaljivanjem na lomači izgubilo živote preko 30 000 ljudi, dugo je vremena služila za otklanjanje takozvanih heretika. Ali, ne zauvijek!

15. a) Što se zapravo dogodilo s protestantskom reformacijom? b) U kojem je pogledu protestantizam ostao zarobljen do današnjeg dana?

¹⁵ Bila je srijeda, 31. oktobra 1517. godine, kada je katolički svećenik Martin Luther iz protesta objesio na vrata crkve u Wittenbergu (Njemačka), svojih 95 teza. Protestantska reformacija bila je u toku. No, umjesto da prouzroči povratak čistoj kršćanskoj nauci i svetoj službi Božjoj, reformacija postaje uglavnom politička stvar. Religiozni ratovi, kakav je na primjer bio tridesetogodišnji rat (1618 — 1648), vodili su do proširenja područja, pri čemu su milijuni izgubili živote. Mnoge su zemlje osnovale vlastite državne crkve, a te su državne crkve opet učile ključne nauke katolicizma, kao na primjer: nauku o besmrtnosti ljudske duše, paklenim mukama, trojstvu, krštenju djece i mnoge druge. I sve su te crkve do današnjeg dana ostale zarobljene naukama koje su se pojavile s velikim otpadom.

16, 17. a) Što znači za nas danas izvještaj iz Jeremije 51:6? b) Kako je babilonska religija dostigla svjetske razmjere?

¹⁶ Krivo obožavanje nije ograničeno samo na one, koji se označavaju kršćanima. Prorok Jeremija nas poziva:

“Bježite iz Babilona, nek svak spasi život svoj” (Jeremija 51:6, ST).

 Te su riječi vrlo značajne za nas danas. Još u Jeremijino vrijeme Babilon je bio na zlu glasu po svojim izvrnutim religioznim običajima i mnogim bogovima. Međutim, suvremeni Babilon obuhvaća međunarodne razmjere. Kako je došlo do toga?

¹⁷ Nakon potopa započeo je Nemrod, “moćan lovac u protivljenju Jehovi”, graditi kraljevstvo u Babilonu, te vjerojatno dao podignuti religioznu kulu, koja je trebala sezati do neba. No, Jehova je pomrsio te planove pobrkavši ljudima jezik i “rasu [ih] odande po svoj zemlji”. Ali, oni su ponijeli sa sobom i svoju krivu religiju, koja je postala temelj za većinu religija svijeta (1. Mojsijeva 10:8-10; 11:1-9).

18. Iz kojeg lažnog kraljevstva trebamo bježati i kamo?

 ¹⁸ Polažući temelj katoličkoj religiji, Konstantin je, kako smo već spomenuli, pomiješao ta kriva religiozna učenja s kršćanskim naukama. Odatle također potječu mnoge nauke protestantizma. Nekršćanske religije svijeta imaju također svoje korijene u starom Babilonu. Tako sve one, nazovi kršćanske i nekršćanske religije, sačinjavaju svjetsko carstvo krive religije. To je lažno kraljevstvo, koje je apostol Ivan označio “Veliki Babilon, ... veliki grad (religiozno kraljevstvo) koji kraljuje nad kraljevima zemlje” (Otkrivenje 17:5, 18, ST). Da bismo “spasili svaki svoju dušu (život)”, savjetuje nas se da pobjegnemo iz lažnog babilonskog “kraljevstva”, u Božje Kraljevstvo.