AKO prošećete nekom prometnom ulicom Južnoafričke Republike, vidjet ćete ljude svih boja kože, od potpuno crne do vrlo svijetle. Osim prometne buke, čut ćete ljude kako razgovaraju na mnogim jezicima. Dok prolazite pored uličnih prodavača voća, rukotvorina i odjeće, visoke poslovne zgrade štitit će vas od jakog sunca. Ako poželite, moći ćete se i ošišati kod uličnih brijača.

Budući da je stanovništvo, koje broji 44 milijuna ljudi, toliko raznoliko, teško je definirati što je to tipični Južnoafrikanac. Crnci u Južnoafričkoj Republici sačinjavaju otprilike 75 posto stanovništva, a potječu iz plemena Zulu, Xhosa, Sotho, Pedi, Tswana te nekih drugih manjih plemena. Bijelci uglavnom govore engleski i afrikaans. Među njih spadaju potomci Nizozemaca koji su se ondje naselili sredinom 17. stoljeća, a nakon njih su došli i francuski hugenoti. Engleski doseljenici stigli su početkom 19. stoljeća.

U Južnoafričkoj Republici živi i puno Indijaca, potomaka radnika na plantažama šećerne trske u Natalu (danas KwaZulu Natal). Budući da u Južnoafričkoj Republici živi toliko različitih rasa i pripadnika raznih kultura, Južnoafrikanci se s pravom nazivaju “šarolika nacija” (engl. “Rainbow Nation”).

U prošlosti je među pripadnicima različitih rasa bilo puno problema. Mnoge države u svijetu osudile su politiku rasne diskriminacije (aparthejd). U novije vrijeme svjetska je javnost pozdravila ukidanje aparthejda i uspostavu nove, demokratski izabrane vlasti.

 Danas se pripadnici svih rasa smiju međusobno družiti i ići na sva javna mjesta, kao što su kina i restorani. Ljudi svih rasa mogu živjeti gdje god žele, ukoliko za to imaju materijalne mogućnosti.

No nakon što se početno uzbuđenje zbog ukidanja aparthejda smirilo, pojavila su se neizbježna pitanja: U kojoj će mjeri nova vlast ispraviti nepravde učinjene dok se provodila politika rasne diskriminacije? Koliko će joj vremena trebati za to? Od ukidanja aparthejda prošlo je već  više od deset godina, a ozbiljni problemi još uvijek nisu riješeni. Porast kriminala, stopa nezaposlenosti od 41 posto i otprilike pet milijuna HIV-pozitivnih osoba samo su neki od velikih problema s kojima se suočava tamošnja vlast. Mnogi ljudi počeli su uviđati da nijedna ljudska vlast ne može riješiti te probleme, pa rješenje traže iz drugih izvora.

Unatoč problemima koji more Južnoafričku Republiku, turiste u tu zemlju privlače njene prirodne ljepote.  U mnoge turističke atrakcije ubrajaju se prekrasne sunčane plaže, velebni planinski lanci i mnoga mjesta pogodna za ugodne šetnje. Gradovi obiluju svjetski poznatim trgovinama i restoranima. Umjerena klima još je jedna od dobrih strana Južnoafričke Republike.

Jedna od glavnih atrakcija ove zemlje mnoge su divlje životinje. Južnoafrička Republika može se pohvaliti s čak 200 vrsta sisavaca, 800 vrsta ptica i 20 000 vrsta cvjetnica. Mnogi ljudi rado posjećuju rezervate, kao što je poznati nacionalni park Kruger. Tamo u prirodnom okruženju možete vidjeti pet najpoznatijih afričkih velikih divljih životinja: slonove, nosoroge, lavove, leoparde i bivole.

Posjet jednoj od južnoafričkih samoniklih šuma također je nezaboravno iskustvo. U hladovini i spokoju tih šuma možete se diviti neobičnim papratima, lišajevima i cvijeću te egzotičnim vrstama ptica i insekata. Zapanjit ćete se kad saznate koliko je sićušna sjemenka iz koje izraste veličanstveno divovsko drvo tisulja. Neka od tih stabala mogu biti visoka i do 50 metara te živjeti i tisuću godina.

No već čitavo stoljeće u ovoj se zemlji sije i uzgaja jedna drugačija vrsta sjemena. To je dobra vijest o Božjem Kraljevstvu, koja se sije u srca ljudi. Psalmist je one koji prihvaćaju tu dobru vijest usporedio s velikim drvećem. Napisao je: “Pravednik će kao palma procvasti, kao cedar na Libanonu on će narasti” (Psal. 92:12). Pravedne osobe o kojima on govori živjet će duže i od najstarijih tisulja, jer im Jehova obećava vječni život (Ivan 3:16).

Tokom 19. stoljeća Južnoafričku su Republiku potresali ratovi i politički sukobi. Krajem tog stoljeća u njoj su otkrivena nalazišta dijamanata i zlata, što je znatno utjecalo na život ljudi. Allister Sparks u knjizi The Mind of South Africa objašnjava: “To je otkriće preko noći pretvorilo tu ruralnu  zemlju u industrijsku te je ljude sa sela odvuklo u grad, promijenivši njihov život.”

Godine 1902. u prtljazi nekog svećenika iz Nizozemske u Južnoafričku je Republiku stiglo prvo sjeme biblijske istine. U jednoj od svećenikovih kutija nalazila su se neka izdanja Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Ta literatura došla je u ruke Fransa Ebersohna i Stoffela Fouriea, koji su živjeli u Klerksdorpu. Shvativši da je ono što su pročitali istina, počeli su svjedočiti drugim ljudima. Tijekom pet generacija više od  80 članova obitelji Fourie te nekoliko potomaka obitelji Ebersohn postali su predani Jehovini sluge. Jedan od Fourieovih potomaka sada služi u južnoafričkom Betelu.

Godine 1910. William Johnston iz Glasgowa (Škotska) poslan je u Južnoafričku Republiku kako bi ondje osnovao podružnicu Istraživača Biblije. U to je vrijeme mogao imati nešto više od 30 godina. Bio je veoma razborita i pouzdana osoba. Sjedište podružnice koju je osnovao nalazilo se u maloj sobi u jednoj zgradi u Durbanu. Iz tog se ureda nadgledalo djelo propovijedanja na ogromnom području — praktički u čitavoj Africi južno od ekvatora.

U samim se počecima dobra vijest najviše širila među bijelcima. U to je vrijeme literatura koju su izdavali Istraživači Biblije bila dostupna samo na nizozemskom i engleskom, a tek su puno godina kasnije neka izdanja prevedena na narodne jezike.  No s vremenom je djelo propovijedanja napredovalo među svim glavnim skupinama ovdašnjih stanovnika: bijelcima, crncima, “obojenima” * i Indijcima.

Izvještaji pokazuju da je od 1911. djelo propovijedanja napredovalo i među crnačkim stanovništvom. Johannes Tshange vratio se u svoj rodni grad Ndwedwe, koji se nalazi u blizini Durbana. Budući da je već upoznao biblijsku istinu, prenosio ju je drugima. Pomoću Studija Svetog pisma na engleskom redovito je proučavao Bibliju s malom grupom ljudi. Ta je grupa po svemu sudeći postala prva crnačka skupština u Južnoafričkoj Republici.

Aktivnost te grupe privukla je pažnju tamošnjeg svećenstva. Članovi Metodističke crkve posjetili su ih kako bi saznali da li se ta grupa drži učenja crkve. Članovi grupe rekli su da se ono što oni naučavaju temelji isključivo na Bibliji. Nakon mnogih razgovora bili su izopćeni iz crkve. Brat Johnston redovito je bio u kontaktu s tom grupom i posjećivao ju je kako bi održavao sastanke i pomagao članovima grupe. Premda je Istraživača Biblije u to vrijeme bilo jako malo, oni su marljivo propovijedali. Prema izvještaju iz 1912, podijelili su ukupno 61 808 traktata. Osim toga, pretkraj 1913. godine 11 južnoafričkih novina na četiri je jezika objavljivalo propovijedi Charlesa Tazea Russella, poznatog Istraživača Biblije.

Godina 1914. bila je značajna za malu grupu Jehovinih slugu u Južnoafričkoj Republici, jednako kao i za Božji narod širom svijeta. Mnogi su mislili da će se te godine ispuniti njihova nada u život na nebu. Brat Johnston je u godišnjem izvještaju koji je poslao svjetskoj centrali u Brooklynu napisao: “U prošlogodišnjem izvještaju izrazio sam nadu u to da ćemo sljedeći izvještaj dati na nebu. No ta se nada nije obistinila.” Zatim je dodao: “Protekla godina bila je najproduktivnija godina u povijesti duhovne žetve u Africi.” Većina braće uvidjela je da je potrebno obaviti još puno posla te se radovala što može sudjelovati u tome. Izvještaj za 1915. godinu pokazuje da je djelo napredovalo, jer su objavitelji podijelili 3 141 primjerak Studija Svetog pisma, što je bilo dvostruko više nego prethodne godine.

U to je vrijeme istinu upoznao sposoban odvjetnik Japie Theron. On je u durbanskim novinama pročitao članak u kojem se govorilo o literaturi koju su desetljećima ranije objavili Istraživači Biblije. U članku je stajalo da su događaji koji su se odvijali od 1914. bili prorečeni u seriji knjiga Studije Svetog pisma, koje su objašnjavale biblijska proročanstva. Japie je napisao: “Jako sam želio nabaviti te knjige, no bezuspješno sam obišao sve knjižare u gradu. Konačno sam ih dobio nakon što sam pisao podružnici u Durbanu. Ono što sam pročitao u tim knjigama za mene je bilo pravo otkriće! Bio sam presretan što mogu razumjeti ‘tajne’ zapisane u Bibliji!” Japie se nakon nekog vremena krstio te je revno prenosio biblijsku istinu drugima sve do 1921, kad je zbog bolesti prerano umro.

U travnju 1914. u Johannesburgu je održan prvi kongres Međunarodnih istraživača Biblije u Južnoafričkoj Republici. Od 34 prisutne osobe 16 ih se krstilo.

Godine 1916. u Južnoafričkoj Republici počela se prikazivati “Foto-drama stvaranja”. Reakcije ljudi bile su jako  dobre. List Cape Argus izvijestio je: “Uspjeh koji je postigla ova divna serija biblijskih filmova pokazuje da se Udruženje Međunarodnih istraživača Biblije, koje je taj film donijelo i u našu zemlju, s pravom upustilo u taj pothvat te dokazuje njegovu dalekovidnost.” Učinak koji je “Foto-drama” imala na djelo propovijedanja nije odmah bio vidljiv, no privukla je velika mnoštva ljudi te je na mnogim područjima u kratkom vremenu bilo dano dobro svjedočanstvo. Brat Johnston proputovao je otprilike 8 000 kilometara širom Južnoafričke Republike kako bi ljudima prikazao tu foto-dramu.

Iste godine umro je brat Russell, što je privremeno unazadilo djelo propovijedanja u Južnoafričkoj Republici, kao i u drugim dijelovima svijeta. Neki nisu željeli prihvatiti promjene koje su bile neminovne nakon njegove smrti, pa su u svojim skupštinama izazvali podjele. Naprimjer, u Durbanu se većina skupštine odcijepila i počela održavati vlastite sastanke. Svoju su grupu nazvali “Udruženi istraživači Biblije”. U prvobitnoj skupštini ostalo je samo 12 osoba, i to većinom sestre. Zbog tih se zbivanja novokršteni tinejdžer Henry Myrdal našao u teškoj situaciji. Njegov se otac pridružio onima koji su se odcijepili, a majka je ostala s malom prvobitnom skupštinom. Nakon što je dobro razmislio i molio se u vezi s tim, Henry je odlučio da neće napustiti skupštinu. Kao što obično biva, grupa koja se odcijepila ubrzo se raspala.

Godine 1917. podružnica je iz Durbana preseljena u Cape Town. Broj objavitelja stalno je rastao. Prema nekim procjenama, u to je vrijeme bilo između 200 i 300 Istraživača Biblije europskog porijekla te nekoliko skupština među crnačkim stanovništvom, koje su dobro napredovale.

 Južnoafrička podružnica te je godine izvijestila: “Premda nemamo literaturu na jezicima kojima govori domaće stanovništvo, ovdašnja braća izvanredno razumiju istinu. Sve što možemo reći jest: ‘To bi od Gospodina i divno je u našim očima.’” Braća iz Nyasalanda (danas Malavi) koja su došla raditi u Južnoafričku Republiku mnogim su crncima pomogla da postanu učenici. Među tom braćom bili su James Napier i McCoffie Nguluh.

U tim je počecima mala grupa propovjednika neustrašivo branila istinu. U Nylstroomu (sjeverni Transvaal, danas pokrajina Limpopo) dva dječaka školske dobi pročitala su brošuricu Što Biblija govori o paklu? Bili su presretni kad su saznali istinu o umrlima. Jedan od njih, Paul Smit, * rekao je: “U Nylstroomu je nastao pravi metež, izgledalo je kao da ga je pogodio ciklon kad smo nas dvojica dječaka jasno svima obznanili da su crkvena učenja laž. U kratkom roku svi su govorili o toj novoj religiji. Naravno, svećenstvo je, po svom običaju, počelo klevetati i progoniti Božji narod. U svojim su tjednim propovijedima mjesecima, pa čak i godinama, govorili o toj ‘lažnoj religiji’.” Usprkos tome, 1924. u Nylstroomu je djelovala mala grupa od 13 objavitelja.

Godine 1917. Piet de Jager studirao je teologiju na fakultetu u Stellenboschu. Jedan drugi student čitao je literaturu Istraživača Biblije te je s drugima razgovarao o onome što je u njoj pisalo. To je zabrinulo crkvene vlasti, pa su Pieta zamolile da porazgovara s njim i pozove ga na tjedno razmatranje Biblije koje je organiziralo Udruženje mladih kršćana. Ishod nije bio baš onakav kakav su crkvene vlasti zamislile. Piet je također prihvatio istinu. Nakon što je bezuspješno raspravljao sa svojim profesorima  o duši, paklu i drugim temama, napustio je fakultet.

Kasnije je bila organizirana javna rasprava između Pieta i doktora teologije Dwighta Snymana, pripadnika nizozemske Reformirane crkve, kojoj je prisustvovalo 1 500 studenata. Brat Attie Smit opisao je kako je tekla rasprava: “Piet je pobio sve što je taj učeni doktor iznio te je na temelju Biblije dokazao da su crkvena učenja nebiblijska. Jedan je student ovako opisao tu raspravu: ‘Da nisam uvjeren da je Piet de Jager u krivu, zakleo bih se da je u pravu, jer je sve što je rekao potvrdio biblijskim recima!’”

Brat Johnston je prilikom posjeta malom gradu Franschhoeku, koji se nalazi u blizini Stellenboscha, stupio u kontakt s nekim ljudima miješanog podrijetla koji su ondje živjeli. Godinama prije toga jedan je tamošnji učitelj, Adam van Diemen, napustio nizozemsku Reformiranu crkvu te osnovao malu vjersku grupu. Brat Johnston ga je posjetio te je gospodin Van Diemen uzeo literaturu za sebe i svoje prijatelje.

Adam van Diemen i neki njegovi prijatelji prihvatili su istinu te su drugima prenosili ono što su naučili. Tako su postavljeni dobri temelji za širenje dobre vijesti o Kraljevstvu među stanovništvom miješanog podrijetla. U isto je vrijeme istinu upoznao i 17-godišnji G. A. Daniels, koji je otada čitav svoj život služio Jehovi.

Kasnije je još jedan brat miješanog podrijetla, po imenu David Taylor, revno sudjelovao u širenju biblijske istine  među “obojenim” Južnoafrikancima. On je s Istraživačima Biblije počeo proučavati u dobi od 17 godina. Godine 1950. imenovan je za pokrajinskog nadglednika te je posjećivao sve skupštine koje su sačinjavala braća miješanog podrijetla, kao i takve grupe na udaljenim područjima u čitavoj državi, kojih je dotad već bilo 24. Zbog toga je puno putovao vlakom i autobusom.

Godine 1918. brat Johnston poslan je u Australiju kako bi ondje nadgledao djelo propovijedanja o Kraljevstvu, a Henry Ancketill imenovan je za nadglednika podružnice u Južnoafričkoj Republici. On je prije bio član zakonodavnog tijela u pokrajini Natalu. Sada je bio u mirovini te je, premda više nije bio mlad, sljedećih šest godina dobro obavljao svoj zadatak.

Unatoč nevoljama koje je donio rat i organizacijskim promjenama, mnogi su s oduševljenjem prihvaćali biblijsku istinu i djelo je napredovalo. Godine 1921. nadzornik radnika koji su održavali željezničku prugu po imenu Christiaan Venter ispod tračnice je spazio nekakav letak. Bio je to traktat koji su objavili Istraživači Biblije. Pročitao ga je i otrčao svom zetu Abrahamu Celliersu. “Abrahame, danas sam pronašao istinu!” rekao mu je. Njih dvojica nabavili  su još biblijske literature, koju su gorljivo proučavali. Obojica su postala Jehovini svjedoci te su mnogima pomogli da upoznaju istinu. Više od stotinu njihovih potomaka danas su Jehovini svjedoci.

Godine 1924. u Cape Town je dopremljen jedan tiskarski stroj. Osim toga, iz Velike Britanije su stigla dva brata kako bi pomagala braći. Bili su to Thomas Walder, koji je postao nadglednik podružnice, i George Phillips, * koji je nekoliko godina kasnije preuzeo tu dužnost od brata Waldera. Brat Phillips služio je na tom zadatku skoro 40 godina te je puno doprinio unapređivanju i utvrđivanju djela Kraljevstva u Južnoafričkoj Republici.

Braća i sestre počeli su još revnije izvršavati službu propovijedanja otkako je 1931. rezolucijom usvojeno novo ime Jehovini svjedoci. U to je vrijeme objavljena brošurica Kraljevstvo Božje — nada svijeta te je u njoj citirana čitava ta rezolucija. Brošurica se dijelila ljudima po čitavoj Južnoafričkoj Republici, a braća su se posebno potrudila da je uruče svim svećenicima, političarima i uglednim poslovnim ljudima na području.

Godine 1933. podružnica je bila preseljena u veći, unajmljeni prostor u Cape Townu, gdje se nalazila sve do 1952. Dotad je betelska obitelj već imala 21 člana. Betelski su radnici u to vrijeme bili smješteni u domovima braće te su svakog dana putovali na posao u podružnicu i tiskaru. Prije nego što bi počeli raditi, svakog bi jutra u prostoriji za presvlačenje u tiskari zajedno razmotrili dnevni citat. Nakon toga bi zajedno izgovorili molitvu Očenaš.

Neki su živjeli predaleko da bi za vrijeme pauze stigli otići kući na ručak. Stoga bi dobili jedan i pol šiling  (15 južnoafričkih centi) kako bi si kupili nešto za jelo. Za taj su novac u restoranu na željezničkoj stanici mogli kupiti porciju pirea od krumpira i malu kobasicu ili cijeli kruh i voće.

Godine 1935. Andrew Jack, koji je izučio tiskarski zanat, poslan je u podružnicu u Cape Townu kako bi pomagao oko tiskanja. Andrew je porijeklom bio iz Škotske. Bio je vitak i uvijek nasmijan. Prije nego što je došao u Cape Town, kao punovremeni sluga služio je u baltičkim državama Litvi, Latviji i Estoniji. Kad je došao u Južnoafričku Republiku nabavio je dodatnu tiskarsku opremu te ubrzo počeo tiskati punom  parom. Godine 1937. počeo se koristiti prvi automatizirani tiskarski stroj, Frontex. Njime su se služili više od 40 godina i na njemu tiskali milijune pozivnica, obrazaca i časopisa na afrikaansu.

Andrew je u južnoafričkom Betelu služio sve do svoje smrti. Čak i kad je već bio jako star, svojom je revnom službom propovijedanja pružao izvrstan primjer betelskoj obitelji. Bio je pomazanik, a svoj je zemaljski život vjerno završio 1984, u dobi od 89 godina. Predano je služio Jehovi 58 godina.

Posljedice Drugog svjetskog rata u Južnoafričkoj se Republici nisu osjetile toliko kao u Europi, premda su se mnogi Južnoafrikanci borili u Africi i Italiji. Rat je bio popraćen snažnom propagandom, s ciljem da se kod ljudi pobudi zanimanje za njega te da se javi što više dobrovoljaca. Unatoč tome što su kod ljudi u to vrijeme bili naročito izraženi rodoljubni osjećaji, krajem službene 1940. godine postignut je dotad najveći broj od 881 objavitelja, što je u odnosu na 555 objavitelja, koliko ih je bilo prethodne godine, bio porast od 58,7 posto.

U siječnju 1939. časopis Utjeha (danas Probudite se!) prvi put je izašao na afrikaansu. To je ujedno bio prvi časopis koji su tiskali Jehovini svjedoci u Južnoafričkoj Republici. Slogovi za tiskanje tog časopisa slagali su se ručno, što je bio dugotrajan proces. Ubrzo je bilo odlučeno da i Kula stražara počne izlaziti na afrikaansu. Iako braća tada nisu bila svjesna toga, bila je to pravovremena odluka zbog događaja koji su kasnije uslijedili u Europi. Braća su počela koristiti linotip i stroj za savijanje araka. Prvi broj Kule stražare na afrikaansu izašao je 1. lipnja 1940.

Dotad su braća u Južnoafričkoj Republici koja su govorila afrikaans iz Nizozemske dobivala Kulu stražaru na nizozemskom jeziku jer je on sličan afrikaansu. No u svibnju  1940. nizozemska je podružnica iznenada bila zatvorena zbog Hitlerove invazije. Budući da su braća u Južnoafričkoj Republici počela tiskati Kulu stražaru na afrikaansu, nisu ostala ni bez jednog broja svog časopisa. Broj časopisa koje su mjesečno podijelili popeo se na 17 000.

Godine 1940. vlasti su zbog pritiska vjerskih vođa kršćanstva i straha od naše neutralnosti zaplijenile časopise Kula stražara i Utjeha namijenjene pretplatnicima. Također su ih javno proglasile zabranjenima. Pošiljke časopisa i ostale literature koja je stizala iz inozemstva bile su zaplijenjene na ulasku u Južnoafričku Republiku.

No braća su duhovnu hranu i dalje dobivala na vrijeme. Primjerak Kule stražare na engleskom uvijek bi nekako došao do podružnice, gdje bi se složio slog i tiskao časopis. George Phillips napisao je: “Za vrijeme zabrane (...) Jehova nam je na divne načine pokazivao svoju brigu i ljubav te nas štitio kao svoj narod. Nikada se nije dogodilo da je izostao ijedan broj Kule stražare. Često bi do nas uspio doći samo jedan primjerak časopisa. Ponekad je to bilo preko pretplatnika iz Sjeverne ili Južne Rodezije [današnja Zambija i Zimbabve], Portugalske Istočne Afrike [današnji Mozambik], s nekog udaljenog poljoprivrednog imanja u Južnoafričkoj Republici ili pak preko nekog posjetitelja koji bi brodom kratko pristao u Cape Townu.”

U kolovozu 1941. sva pošta koja se slala iz podružnice bila je zaplijenjena bez objašnjenja službe koja je vršila cenzuru. Kasnije te godine ministar unutarnjih poslova dao je nalog da se u Južnoafričkoj Republici zaplijeni sva literatura koju je izdala naša organizacija. U deset sati jednog jutra Odjel za razotkrivanje kriminala (CID) kamionima je došao u podružnicu kako bi zaplijenio svu našu literaturu. Brat Phillips pogledao je njihov nalog i zapazio da on nije u skladu sa svim zakonskim propisima. Knjige  nisu bile navedene po naslovima, što je bio zahtjev propisan u službenom listu Government Gazette.

Brat Phillips je stoga zamolio službenike Odjela za razotkrivanje kriminala da sačekaju dok on stupi u kontakt s odvjetnikom i hitno podnese zahtjev Vrhovnom sudu da se opozove provođenje naloga ministra unutarnjih poslova u vezi sa zapljenom literature. Njegov je zahtjev urodio plodom. Do podneva je provođenje naloga ministra bilo opozvano te je policija otišla praznih ruku. Pet dana kasnije ministar je povukao svoj nalog te je Zajednici podmirio sve sudske troškove.

Pravna bitka povezana sa zabranom naše literature nastavila se još nekoliko godina. Braća su sakrivala literaturu u svojim domovima. Budući da su imali manje literature koju su mogli davati ljudima na području, mudro su je koristili. Onima koji su željeli proučavati Bibliju knjige bi posuđivali. U to su vrijeme mnogi prihvatili istinu.

Pretkraj 1943. prijašnjeg ministra unutarnjih poslova zamijenio je novi. Braća su tada predala zahtjev da se zabrana ukine te im je on i odobren. Početkom 1944. zabrana je bila  ukinuta, a podružnici je bila vraćena velika zaliha zaplijenjene literature.

Jesu li protivnici Jehovinih slugu uspjeli zaustaviti njihovu propovjedničku aktivnost? Izvještaj za službenu 1945. godinu pokazuje da je Jehova blagoslovio revnu službu svog vjernog naroda te je djelo napredovalo više nego ikada prije. Objavitelji, čiji je prosječan broj tada iznosio 2 991, podijelili su 370 264 primjerka literature te vodili 4 777 biblijskih tečajeva. To je bio velik napredak s obzirom na to da je 1940. najveći broj objavitelja u toj zemlji iznosio 881.

Godine 1943. počeo se održavati Tečaj osposobljavanja za teokratsku službu (današnja Teokratska škola propovijedanja) koji je mnogoj braći pomogao da postanu  kvalitetni govornici i da budu djelotvorniji u službi propovijedanja. Do 1945. mnoga su braća već postala kvalitetni govornici, pa je započeta kampanja održavanja javnih predavanja. Braća su pomoću pozivnica i plakata najavljivala predavanja koja će biti održana.

Piet Wentzel * u to je vrijeme bio mladi pionir. Prisjećajući se tih davnih godina, on kaže: “Moj suradnik u pionirskoj službi Frans Muller i ja bili smo poslani u Vereeniging. Prije nego što smo u srpnju 1945. počeli održavati javna predavanja, pripremio sam dva od četiri koja je trebalo iznijeti. U vrijeme ručka odlazio sam na rijeku te sat vremena držao govor rijeci i drveću, vježbajući tako svoje izlaganje punih mjesec dana, sve dok napokon nisam osjetio da sam spreman održati predavanje pred slušateljima.” Prvom predavanju u Vereenigingu prisustvovalo je 37 zainteresiranih osoba. Tako je bio položen temelj prve skupštine koja je kasnije osnovana.

Nakon mnogo godina provedenih u putujućoj službi, Piet i njegova supruga Lina pozvani su u Betel. Piet sada služi kao član Odbora podružnice. Ostao je revan u službi propovijedanja i još uvijek marljivo proučava Bibliju. Lina je umrla 12. veljače 2004, nakon što je 59 godina punovremeno služila Jehovi.

Pod vodstvom centrale u Brooklynu bili su imenovani muškarci koje se tada nazivalo slugama braće. Oni su izvršavali zadatak koji danas obavljaju pokrajinski nadglednici. To su bili zdravi neoženjeni muškarci koji su se mogli nositi s mnogim obavezama i zahtjevnim vremenskim rasporedom.

Oni su u početku provodili dva ili tri dana u većim skupštinama, a samo jedan dan u manjim grupama.  Stoga su morali puno putovati. Većinom su koristili javni prijevoz te su na vlak ili autobus često morali ići kasno u noći ili u neko drugo nezgodno doba. Za vrijeme svog posjeta ta su braća provjeravala skupštinsku dokumentaciju. No njihov je glavni cilj bio ići s braćom u službu propovijedanja te ih poučiti kako da je djelotvornije izvršavaju.

Gert Nel, koji je istinu upoznao dok je 1934. radio kao učitelj u školi u sjevernom Transvaalu, bio je 1943. imenovan za slugu braće. On je pomogao mnogim objaviteljima, pa ga mnogi još uvijek pamte po njegovoj vjernoj službi. Gert je bio visok i mršav te se doimao vrlo strogim, no revno se borio za istinu. Bio je poznat po svom izvrsnom pamćenju, a i velikoj ljubavi prema ljudima. Običavao je propovijedati od sedam ujutro do sedam ili osam uvečer, i to bez odmora. Da bi izvršio svoju službu, odlazio je na vlak u bilo koje doba dana ili noći. U nekoj bi skupštini,  ovisno o njenoj veličini, proveo nekoliko dana te bi zatim pošao u drugu. Tako je radio iz tjedna u tjedan. Godine 1946. pozvan je u Betel kako bi prevodio na afrikaans, te je ondje nastavio vjerno služiti sve do svoje smrti 1991. Bio je posljednji pomazanik koji je služio u južnoafričkom Betelu. Između 1982. i 1985. svoj su zemaljski život završila još neka vjerna pomazana braća: George Phillips, Andrew Jack i Gerald Garrard.

Jehovini sluge cijene službu putujućih nadglednika i njihovih supruga, koji se ne štede dok pomažu skupštinama da budu duhovno jake. Naprimjer, Luke Dladla bio je imenovan za pokrajinskog nadglednika 1965, a danas služi kao stalni pionir. On kaže: “Danas, 2006, imam 81 godinu, a moja supruga 68, no još se uvijek možemo penjati po brdima i prelaziti rijeke kako bismo na svom području širili dobru vijest. U službi propovijedanja proveli smo preko 50 godina.”

Andrew Masondo, koji je bio imenovan za pokrajinskog nadglednika 1954, rekao je: “Godine 1965. bio sam poslan u Bocvanu, gdje sam se osjećao kao da sam na misionarskom zadatku. Budući da ondje tri godine nije bilo kiše, u zemlji je vladala glad. Moja supruga Georgina i ja iskusili smo kako je to ići na spavanje bez večere i ujutro krenuti u službu bez doručka. Često smo jeli samo jednom dnevno, u podne.

 Po povratku u Južnoafričku Republiku bio sam imenovan za oblasnog nadglednika, a u tome me podučavao Ernest Pandachuk. Kad smo se rastajali, rekao mi je: ‘Nikad se nemoj uznositi među braćom, već radije budi poput žitnog klasa koji pred žetvu pogne glavu i time pokazuje svoju zrelost i veličinu.’”

U travnju 1947. u Južnoafričkoj Republici održan je prvi pokrajinski sastanak, i to u Durbanu. Milton Bartlett, koji je završio peti razred Gileada i prvi je misionar koji je bio poslan u Južnoafričku Republiku, opisuje kako su ga se dojmila braća koja su prisustvovala tom pokrajinskom sastanku: “Bilo je divno promatrati te Jehovine svjedoke crne rase. Bili su čisti, tihi i uredni te su iskreno i žarko željeli naučiti više o istini i ići u službu propovijedanja.”

Kako je sve više crnaca pokazivalo zanimanje za istinu, braća su im nastojala sve više pomagati. Prva Kula stražara na jeziku zulu objavljena je 1. siječnja 1949. Tiskana je na malom stroju za ručno umnožavanje u podružnici u Cape Townu. Časopis nije izgledao ugledno i privlačno kao danas, no sadržavao je dragocjenu duhovnu hranu. Godine 1950. na šest su jezika organizirani tečajevi za opismenjivanje. Na tim su tečajevima stotine revne braće i sestara naučile čitati Božju Riječ.

Kako je djelo propovijedanja napredovalo, potreba za dvoranama za sastanke bila je sve veća. Godine 1948. jedan je pionir bio poslan u Strand, grad u blizini Cape Towna, gdje je organizirao gradnju prve dvorane Jehovinih svjedoka u Južnoafričkoj Republici. Gradnju je financirala jedna tamošnja sestra. George Phillips je rekao: “Kad bismo barem tu novu dvoranu mogli staviti na kotače i voziti je po čitavoj zemlji kako bismo i drugu braću potakli da grade dvorane.” No trebalo je proći još nekoliko godina prije nego što su se u Južnoafričkoj Republici počele organizirano graditi dvorane.

Između 1860. i 1911. iz Indije su na plantaže šećerne trske u Natalu bili dovedeni najamni radnici. Mnogi su u Južnoafričkoj Republici ostali i nakon što su im ugovori istekli, pa sada u toj zemlji živi popriličan broj Indijaca — čak više od milijun. Početkom 1950-ih i oni su počeli pokazivati zanimanje za biblijsku istinu.

Velloo Naicker rođen je 1915. kao četvrti sin u obitelji s ukupno devetero djece. Njegovi roditelji radili su na plantaži šećerne trske, a bili su pobožni hindusi. Velloo je u školi išao na vjeronauk, što je pobudilo njegovo zanimanje za Bibliju, koju je kasnije kao mladić dobio na poklon. Čitao ju je svaki dan, te ju je pročitao za četiri godine. Napisao je: “Jako su me se dojmile riječi iz Mateja 5:6. Kad sam pročitao taj redak, shvatio sam da je Bog sretan kad netko gladuje za istinom i teži za onim što je ispravno.”

S vremenom su Jehovini svjedoci stupili u kontakt s Vellooom te je on s njima počeo proučavati Bibliju. Krstio se 1954. Bio je jedan od prvih Indijaca u Južnoafričkoj Republici koji su postali Jehovini svjedoci. Hindusi u Actonvilleu (pokrajina Gauteng), gdje je on u to vrijeme živio, jako su se protivili Jehovinim svjedocima, a jedan ugledni član njihove zajednice čak je prijetio da će ubiti Vellooa.  Velloo je radio kao poslovođa u kemijskoj čistionici, no ostao je bez posla zbog toga što se nepokolebljivo držao biblijske istine. Usprkos tome, nastavio je vjerno služiti Jehovi sve do svoje smrti 1981. Njegov dobar primjer urodio je izvrsnim rezultatima, jer danas više od 190 članova njegove šire obitelji (iz četiri generacije) služi Jehovi.

Gopal Coopsammy imao je 14 godina kad je od svog tetka Vellooa čuo za istinu. On se prisjeća: “Nisam proučavao Bibliju, no Velloo je nekolicini nas mladih znao pričati o njoj. Kao hindus, nisam baš puno znao o Bibliji. No nešto od onoga što sam pročitao u njoj zvučalo mi je razumno. Jednog dana spazio sam Vellooa kad je išao na Skupštinsko razmatranje knjige. Upitao sam ga mogu li poći s njim. Rekao mi je da mogu te sam otada redovito dolazio na sastanke. Želio sam više naučiti o Bibliji, pa sam otišao u knjižnicu i tamo pronašao neka izdanja koja su objavili Jehovini svjedoci. Moja mi se obitelj jako protivila,  no ja sam se uvijek prisjećao riječi iz Psalma 27:10, koje glase: ‘Ako me otac i majka ostave, Jehova će me prihvatiti.’ Krstio sam se 1955, u dobi od 15 godina.”

Gopal je predsjedavajući nadglednik u skupštini u kojoj sada služi sa svojom suprugom Susilom. Uz njihovu je pomoć oko 150 osoba predalo Jehovi svoj život. Na pitanje kako su uspjeli pomoći tolikom broju ljudi, Gopal je objasnio: “U našoj su blizini živjeli mnogi članovi moje obitelji, pa sam im mogao svjedočiti. Mnogi od njih pozitivno su reagirali. Osim toga, budući da sam radio kao privatnik, mogao sam više vremena provoditi u službi propovijedanja. Četiri sam godine služio kao pionir. Trudio sam se što bolje izvršavati službu propovijedanja te sam ponovno posjećivao sve koji su pokazali zanimanje.”

Doreen Kilgour završila je Gilead 1956, a Isabella Elleray 1957. One su 24 godine propovijedale Indijcima u Chatsworthu, predgrađu Durbana.

Doreen priča kako je izgledala njihova služba: “Morale smo biti jako strpljive. Neki nisu znali ni tko su Adam i Eva. Ljudi su bili jako gostoljubivi. Hindusi smatraju da je neispravno pustiti nekoga da stoji na vratima. Stoga bi nam obično rekli: ‘Popijte čaj, pa onda pođite dalje.’ Time bi nam dali na znanje da ne možemo otići u drugu kuću, a da najprije kod njih ne popijemo čaj. Nakon nekog vremena čaj nam je već izlazio na uši. Za nas je bilo pravo čudo kad bi neki Indijac napustio svoja duboko ukorijenjena vjerovanja i počeo služiti Jehovi.”

Isabella je ispričala sljedeće iskustvo: “U službi propovijedanja razgovarala sam s nekim čovjekom i on je uzeo časopise. Njegova supruga Darishnie, koja je upravo došla iz crkve, uključila se u razgovor. U rukama je držala dijete. Vodili smo ugodan razgovor te smo se dogovorili da ću ih ponovno posjetiti. No više nikad nisam pronašla Darishnie  kod kuće. Kasnije mi je ispričala da joj je pastor rekao da ode kad god ja dođem. Smatrao je da ću po tome zaključiti da Darishnie nije zainteresirana. Ja sam u međuvremenu otišla u Englesku kako bih posjetila svoju obitelj. Dok sam bila tamo, stalno sam mislila na Darishnie. Po povratku u Južnoafričku Republiku otišla sam k njoj. Darishnie je zanimalo gdje sam bila. Rekla je: ‘Bila sam uvjerena da ste zaključili da više nisam zainteresirana. Jako mi je drago što vas ponovno vidim.’ Počele smo proučavati, premda nam se njen suprug nije pridružio u tome. Darishnie je marljivo proučavala Bibliju te se s vremenom krstila.

Religija kojoj je pripadala naučavala je da udane žene trebaju na žutoj vrpci oko vrata nositi zlatni privjesak, što se naziva tali. Mogu ga skinuti tek kad njihov suprug umre. Kad se u Darishnie javila želja da ide u službu propovijedanja, shvatila je da više ne može nositi svoj tali. Upitala me što da učini. Savjetovala sam joj da najprije o tome porazgovara sa svojim suprugom i vidi kako će on reagirati. Upitala ga je može li skinuti tali, no on se nije s time složio. Rekla sam joj da bude strpljiva, da malo pričeka te da ga, kad bude dobro raspoložen, ponovno upita. On se s vremenom složio da Darishnie prestane nositi tali. Osobe s kojima smo proučavale Bibliju poticale smo da budu taktične i da pokazuju poštovanje prema hinduističkim učenjima, no da se istovremeno odlučno drže biblijske istine. Tako nisu nepotrebno vrijeđali osjećaje svojih prijatelja i obitelji, koji su zbog toga lakše prihvatili njihovu promjenu religije.”

Na pitanje što im je pomoglo da mnoge godine ustraju u misionarskoj službi Doreen je odgovorila: “Zavoljele smo te ljude. Potpuno smo se posvetile svom zadatku, koji nam je pričinjavao veliku radost.” Isabella je dodala: “Stekle smo mnoge drage prijatelje. Jako nas je rastužilo kad smo zbog  zdravstvenih problema morale otići s tog područja. No zahvalno smo prihvatile mogućnost da služimo u Betelu.” Isabella je preminula 22. prosinca 2003.

I drugi misionari koji su služili u Chatsworthu zbog poodmakle dobi više nisu mogli izvršavati svoj zadatak niti održavati misionarski dom, pa su bili pozvani u Betel. To su bili Eric i Myrtle Cooke, Maureen Steynberg i Ron Stephens, koji je kasnije preminuo.

Kad su Nathan Knorr i Milton Henschel, koji su služili u sjedištu organizacije u Brooklynu, 1948. posjetili Južnoafričku Republiku, bilo je odlučeno da se u Elandsfonteinu, blizu Johannesburga, kupi zemljište za izgradnju betelskih objekata, uključujući i tiskaru. Gradnja je završena 1952. Sada je čitava betelska obitelj konačno mogla prebivati pod istim krovom. U tiskari se montiralo puno tiskarske opreme, uključujući i stroj za plošni tisak. Kula stražara tiskala se na osam jezika, a Probudite se! na tri.

Godine 1959. prošireni su radni i stambeni prostor Betela te tiskara. Dograđeni dio bio je veći od prvobitne zgrade. Braća su nabavila novi tiskarski stroj Timson, prvi rotacioni tiskarski stroj u podružnici.

Brat Knorr pozvao je četiri mlada brata iz Kanade da se presele u Južnoafričku Republiku kako bi pomagali u tiskari. Bili su to Bill McLellan, Dennis Leech, Ken Nordin i John Kikot. Oni su se doselili u studenom 1959. Bill McLellan i njegova supruga Marilyn još uvijek služe u južnoafričkom Betelu, a John Kikot i njegova supruga Laura služe u Betelu u Brooklynu. Ken Nordin i Dennis Leech ostali su u Južnoafričkoj Republici, oženili se i dobili djecu. I danas marljivo služe za Kraljevstvo. Oba Kenova djeteta služe u južnoafričkom Betelu.

 Prošireni betelski objekti i nova tiskarska oprema koristili su se punim kapacitetom kako bi se udovoljilo sve većim potrebama u zemlji. Godine 1952. broj objavitelja u Južnoafričkoj Republici premašio je 10 000. Godine 1959. njihov je broj narastao na 16 776.

Da bismo razumjeli s kakvim su se problemima braća suočavala dok se provodila politika rasne diskriminacije, dobro je da se osvrnemo na to kako je aparthejd funkcionirao. Zakon je dopuštao da crnci, bijelci (Europljani), obojeni (mješanci) i Indijci rade u istim zgradama u gradu, primjerice tvornicama, uredima i restoranima. No noću se svaka rasna skupina morala vratiti u svoj dio grada. Na taj se način sprečavalo da pripadnici različitih rasa žive zajedno. Sve zgrade morale su imati odvojene blagovaonice i praonice, jedne za bijelce, a druge za pripadnike ostalih rasa.

Kad je u Elandsfonteinu sagrađena prva podružnica, vlasti nisu dopustile da braća crnci, mješanci i Indijci žive u istim zgradama s braćom bijelcima. U to je vrijeme većina braće koja su radila u Betelu bila bijele rase jer su pripadnici drugih rasa teško mogli dobiti dozvolu za rad u tom gradu. No u Betelu je ipak služilo i 12 braće i sestara crne rase i miješanog podrijetla, koji su uglavnom prevodili literaturu na jezike kojima je govorilo domaće stanovništvo. Vlasti su dale dozvolu da se iza Betela sagradi dodatna zgrada s pet soba, odvojena od glavne zgrade, te da u njoj budu smještena ta braća. No kad se politika aparthejda počela strože provoditi, vlasti su povukle tu dozvolu. Stoga su braća morala putovati u najbližu općinu u kojoj su živjeli Afrikanci, udaljenu preko 20 kilometara, te spavati u prenoćištu za muškarce. Dvije sestre crne rase bile su smještene kod Jehovinih svjedoka u istoj općini.

 Zakon tim betelskim radnicima čak nije dopuštao da u blagovaonici jedu zajedno sa svojom braćom bijele rase, a inspekcija iz gradske općine stalno je kontrolirala da li se taj zakon uredno provodi. No braća bijelci nisu mogla podnijeti da se njihovoj braći crncima brani da jedu zajedno s njima. Stoga su sa prozora u blagovaonici skinuli obično staklo i stavili posebno staklo kroz koje se izvana ništa nije moglo vidjeti, pa je čitava obitelj mogla neometano jesti zajedno.

 George Phillips je 1966. odlučio napustiti Betel zbog lošeg zdravstvenog stanja svoje supruge Stelle. Sposoban brat Harry Arnott imenovan je za nadglednika podružnice i tu je dužnost obavljao dvije godine. Od 1968. nadglednik podružnice bio je Frans Muller, * koji je kasnije imenovan za koordinatora Odbora podružnice.

Na oblasnom kongresu 1968. predstavljena je knjiga Istina koja vodi do vječnog života. Braća su je odmilja nazvala “plava bomba” jer je u službi propovijedanja urodila izvrsnim rezultatima. Prije nego što je ta knjiga bila objavljena, odjel za otpremu literature u skupštine je slao 90 000 knjiga godišnje, a tokom službene 1970. godine otpremljeno je 447 000 knjiga!

Godine 1971. brat Knorr ponovno je posjetio Južnoafričku Republiku. Dotad je Betel opet postao veoma skučen. U njemu je služilo 68 braće i sestara. Napravljeni su planovi za proširenje Betela, a braća su se spremno stavila na raspolaganje u obavljanju poslova ili pak dajući priloge za gradnju. Radovi na Betelu dovršeni su  30. siječnja 1972. Betel je ponovno proširen 1978. Sav taj porast hrabrio je braću te je bio dokaz Jehovine podrške jer su državne vlasti u to vrijeme vršile sve veći pritisak na Božji narod.

Južnoafrička Republika postala je republika u svibnju 1961, nakon što je istupila iz britanskog Commonwealtha. Bio je to period političkih nemira i velikog nasilja u toj zemlji. Da bi zadržale kontrolu nad zbivanjima, vlasti su kod ljudi budile nacionalne osjećaje, što je u narednim godinama donijelo mnoge poteškoće Jehovinim svjedocima.

Ranije Jehovini svjedoci dugo vremena nisu bili obavezni služiti vojsku. No to se promijenilo krajem 1960-ih, kad se Južnoafrička Republika počela sve više uključivati u vojne operacije u Namibiji i Angoli. Prema novom zakonu, svaki mladi bijelac dobrog zdravstvenog stanja morao je ići u vojsku. Braća koja su to odbila bila su osuđena na tri mjeseca zatvora u sklopu vojarne.

Mikeu Marxu i braći s kojom je bio u zatvoru bilo je naređeno da odjenu vojnu uniformu i na glavu stave kacige. On se prisjeća: “Budući da nismo željeli da nas se poistovjećuje s vojnicima, odbili smo to učiniti. Zapovjednik nam je zbog toga ukinuo neke povlastice, poslao nas je u samicu te je naredio da dobivamo smanjenu količinu hrane.” Braća više nisu mogla pisati ni primati pisma, primati posjete niti su smjeli imati išta za čitanje osim Biblije. Njihova se prehrana, inače namijenjena nepopravljivim zatvorenicima, dva dana sastojala od vode i pola kruha,  zatim su sedam dana dobivali normalne zatvorske obroke, pa onda opet dva dana samo vodu i kruh. No i takozvana normalna hrana često je bila nekvalitetna, a porcije male.

Zatvorski službenici poduzimali su sve kako bi braću naveli da prekrše biblijska načela. Svaki brat bio je zatvoren u maloj ćeliji. Izvjestan period čak se nisu smjeli tuširati. Umjesto toga, svatko je dobio jednu kantu za vršenje nužde, a drugu za pranje. Kasnije im je ponovno bilo dozvoljeno da se tuširaju.

Keith Wiggill prisjeća se: “Stražari su nam jednog hladnog zimskog dana nakon tuširanja hladnom vodom uzeli madrace i pokrivače. Nisu nam dozvolili da odjenemo civilnu odjeću, pa smo bili samo u kratkim hlačama i potkošulji. Spavali smo na vlažnom ručniku na ledenom betonskom podu. Nadležni časnik zapanjio se kad je ujutro vidio koliko smo veseli i čili. Rekao je da nas je naš Bog zasigurno štitio te hladne zimske noći.”

Kratko prije nego što bi braći istekla tri mjeseca zatvora, ponovno bi ih poslali na sud zbog toga što nisu željeli odjenuti uniformu ili sudjelovati u vojnim vježbama zajedno s drugim zatvorenicima. Zatim bi ih vratili u zatvor. Vlasti su braći jasno dale na znanje da će ih slati na sud i u zatvor sve dok ne budu imala 65 godina, to jest dokle god budu vojni obveznici.

Godine 1972. zbog velikog pritiska javnosti i iz nekih političkih razloga, taj je zakon bio promijenjen. Braća su otad mogla dobiti samo jednu zatvorsku kaznu, koja je po duljini odgovarala duljini vojne obuke. U početku je to bilo od godinu dana do godinu i pol. Kasnije je kazna povećana na tri godine, pa na šest. Nakon nekog vremena zatvorska je uprava učinila neke ustupke, pa su braća jednom tjedno mogla održati sastanak.

 Braća ni u zatvoru nisu zaboravila Kristovu zapovijed da čine učenike (Mat. 28:19, 20). Stoga su razgovarala s drugim zatvorenicima, zatvorskim službenicima i s ostalima s kojima su dolazila u kontakt. Neko im je vrijeme subotom poslijepodne bilo dopušteno da putem pisama svjedoče o dobroj vijesti.

U jednom su periodu vojne vlasti donijele odluku da 350 Jehovinih svjedoka jede zajedno sa 170 vojnih zatvorenika. Tako je taj zatvor bio jedino područje za službu propovijedanja na kojem je omjer Jehovinih svjedoka i onih koji to nisu bili iznosio 2 naprema 1. Vlasti su ubrzo donijele odluku da braća ponovno jedu odvojeno od ostalih.

Kako su crkve kršćanstva reagirale na vojnu obvezu? U srpnju 1974. Južnoafričko vijeće crkava (SACC) sastavilo je rezoluciju o ulaganju prigovora savjesti. No u rezoluciji nisu bili istaknuti vjerski razlozi za ulaganje prigovora savjesti, već se ona uglavnom temeljila na političkim razlozima. Poticala je na ulaganje prigovora savjesti zbog toga što vojska štiti “nepravedno i segregacijsko društvo” te tako vodi nepravedan rat. Afrikanerske, a i druge crkve, nisu se slagale s tom rezolucijom Južnoafričkog vijeća crkava.

Nizozemska Reformirana crkva podupirala je vlast u njenim vojnim pothvatima. Ta je crkva smatrala da rezolucija Južnoafričkog vijeća crkava nije u skladu s 13. poglavljem poslanice Rimljanima. Još jedna grupa koja se protivila stavu Južnoafričkog vijeća crkava bili su kapelani koji su služili u Južnoafričkim obrambenim snagama, a među njima su bili i svećenici crkava koje su bile članice tog vijeća. Kapelani crkava koje obrede vrše na engleskom jeziku u zajedničkoj su izjavi osudili rezoluciju  sljedećim riječima: “Potičemo sve članove naših crkava, a naročito mladiće, da daju svoj doprinos obrani naše zemlje.”

Osim toga, ni pojedine crkve koje su bile članice Južnoafričkog vijeća crkava nisu jasno pokazale da imaju neutralan stav. Knjiga War and Conscience in South Africa (Rat i savjest u Južnoafričkoj Republici) priznaje: “Većina crkava (...) svojim članovima nije objasnila svoj stav o neutralnosti, a kamoli da ih je poticala na to da radi savjesti ne sudjeluju u ratu.” Ta knjiga pokazuje da su crkve zbog oštre reakcije vlasti na spomenutu rezoluciju i zbog strogih popratnih zakona oklijevale čvrsto zastupati svoja uvjerenja. U njoj stoji: “Pokušaji da se crkvu potakne na odlučne korake nisu uspjeli.”

S druge strane, ta knjiga priznaje: “Velika većina onih koji su bili zatvoreni jer zbog savjesti nisu željeli sudjelovati u vojnim aktivnostima bili su Jehovini svjedoci.” Zatim dodaje: “Jehovini svjedoci zastupali su pravo pojedinca da se radi vlastite savjesti suprotstavi svakom ratu.”

Neutralnost Jehovinih svjedoka temeljila se isključivo na vjerskim razlozima. Premda se Jehovini svjedoci slažu s tim da je ‘svaku vlast koja postoji Bog postavio na njezin položaj’, ostali su politički neutralni (Rim. 13:1). Znali su da prvenstveno trebaju biti poslušni Jehovi, koji je u svojoj Riječi, Bibliji, jasno pokazao da njegovi pravi sluge ne smiju sudjelovati u ratovima ovog svijeta (Iza. 2:2-4; Djela 5:29).

Nakon što su godinama zatvarale našu braću zbog neutralnosti, vlasti su uvidjele da Jehovini svjedoci neće prekršiti biblijska načela da bi izbjegli progonstvo. Osim toga, vojni zatvori postali su prenatrpani i o njima se negativno govorilo u javnosti. Neki državni dužnosnici počeli su tražiti da se braću premjesti u civilne zatvore.

 Vojni dužnosnici koji su nam bili naklonjeni protivili su se tome. Oni su poštivali našu mladu braću zbog njihovih visokih moralnih mjerila. Znali su da će, ako ih se premjesti u civilne zatvore, imati policijski dosje. Osim toga, u zatvorima bi bili među najgorim kriminalcima i bili bi u opasnosti da ih se siluje. Stoga je braći bilo omogućeno da obavljaju civilnu službu u državnim ustanovama koje nisu povezane s vojskom. Kad se 1990-ih politička vlast promijenila, opća vojna obveza bila je ukinuta.

Kako je na našu mladu braću utjecalo to što su u tako važnom periodu svog života toliko puno vremena provela u zatvoru? Mnogi su se dokazali kao vjerni Jehovini sluge i mudro su iskoristili taj period za proučavanje Božje Riječi i izgrađivanje vlastite duhovnosti. “Period koji sam proveo u vojnom zatvoru odigrao je značajnu ulogu u mom životu”, kaže Cliff Williams. “To što sam jasno vidio kako me Jehova u zatvoru štiti i blagoslivlja potaklo me da se još više posvetim službi za Kraljevstvo. Kratko nakon što sam 1973. izašao iz zatvora, počeo sam služiti kao stalni pionir, a iduće sam godine primljen u Betel, gdje još uvijek služim.”

Stephen Venter, koji je u vojni zatvor poslan u dobi od 17 godina, rekao je: “Bio sam nekršteni objavitelj i malo sam znao o istini. U zatvoru me duhovno jačalo to što smo svakog jutra razmatrali neki biblijski redak dok smo laštili pod te redoviti sastanci i proučavanje Biblije s jednim iskusnijim bratom. Sve to olakšalo mi je boravak u zatvoru. Iako sam ondje doživio i neke ružne stvari, nevjerojatno je to što ih se više gotovo i ne sjećam! Ustvari, te tri godine koje sam proveo u vojnom zatvoru vjerojatno su najbolji period mog života. To iskustvo pomoglo mi je da iz mladića odrastem u muškarca. Upoznao sam Jehovu i to me potaklo da započnem s punovremenom službom.”

 Nepravedno zatvaranje braće urodilo je pozitivnim rezultatima. Gideon Benade, koji je posjećivao braću u vojnom zatvoru, napisao je: “Tko se god prisjeti tog perioda, ne može a da ne pomisli na veliko svjedočanstvo koje je time dano!” Ustrajnost naše braće i brojni medijski izvještaji o njihovim kušnjama i kaznama zbog neutralnosti ostavili su neizbrisiv trag i dubok dojam u svijesti vojnih dužnosnika i opće javnosti u Južnoafričkoj Republici.

U prvim godinama aparthejda braća crne rase nisu doživljavala ispite neutralnosti kakve su doživljavala braća bijele rase. Naprimjer, crnce se nije zvalo u vojsku. No kad su se crnačke političke grupe počele suprotstavljati aparthejdu, Jehovini svjedoci crne rase počeli su doživljavati teške kušnje. Neki su bili ubijeni, neki pretučeni, neki su morali pobjeći kad su im kuća i sva imovina bili spaljeni, a sve zato što su željeli ostati neutralni. Da, bili su odlučni ostati poslušni Isusovoj zapovijedi da ‘ne budu dio svijeta’ (Ivan 15:19).

Neke političke stranke zahtijevale su da svi na njihovom području kupe stranačke iskaznice. Predstavnici tih stranki obilazili su ljude i tražili od njih novac za oružje ili pogrebne troškove za njihove prijatelje koji su poginuli u borbi s bjelačkom vojskom. Budući da su braća crne rase odbijala davati novac u te svrhe, premda su s poštovanjem objasnila razloge, optužili su ih da su špijuni rasističkih vlasti. Neka braća i sestre bili su napadnuti u službi propovijedanja te optuženi da šire bjelačku, afrikanersku propagandu.

Osvrnimo se na primjer Elijaha Dlodle, koji je napustio perspektivnu sportsku karijeru kako bi predano služio Jehovi. Dva tjedna prije prvih demokratskih izbora  u Južnoafričkoj Republici napetost između sukobljenih crnačkih zajednica sve je više rasla. Elijahova skupština odlučila je obraditi jedno rijetko obrađivano područje udaljeno nekoliko kilometara. Elijah je bio kršten tek dva mjeseca, a u službu je krenuo s dva dječaka koji su bili nekršteni objavitelji. Dok je s jednom ženom razgovarao na njenim vratima, pristupila im je grupa mladića koji su pripadali jednom političkom pokretu. Vođa je mahao sjambokom, debelim kožnim bičem. “Što se ovdje zbiva?” upitao je zapovjednim tonom.

“Razgovaramo o Bibliji”, odgovorila je žena.

Ignorirajući je, ljutiti je mladić naredio Elijahu i dječacima: “Vas trojica, pridružite nam se! Sada nije vrijeme za diskusije o Bibliji. Vrijeme je da se borimo za svoja prava!”

Elijah je hrabro uzvratio: “Ne možemo vam se pridružiti jer smo na Jehovinom zadatku.”

Mladić ga je zatim gurnuo i počeo ga udarati sjambokom. Pri svakom je udarcu vikao: “Pridruži nam se!” Elijah nakon prvog udarca više nije osjećao bol. Snagu mu je davalo ono što je rekao apostol Pavao, naime da će svi pravi kršćani biti progonjeni (2. Tim. 3:12).

A onda se mladić umorio i prestao ga tući. Zatim je jedan od napadača prigovorio tom mladiću, rekavši da Elijah nije iz njihovog naselja. Grupa se razjedinila te su se počeli svađati, a vođu su pretukli njegovim vlastitim sjambokom. Dok se to zbivalo, Elijah i dječaci uspjeli su pobjeći. Ta je kušnja ojačala Elijahovu vjeru i on je nastavio napredovati kao neustrašivi propovjednik dobre vijesti. Danas je oženjen, ima djecu i služi kao starješina u svojoj skupštini.

 Naše sestre crne rase također su pokazale veliku hrabrost unatoč pritisku da prestanu propovijedati. Osvrnimo se na primjer sestre Florah Malinde. Njenu krštenu kćer Maki spalila je razularena grupa mladih zbog toga što je pokušala obraniti svog brata koji se nije želio pridružiti njihovoj političkoj grupi. Unatoč tom tragičnom gubitku, Florah nije postala ogorčena, već je u svom mjestu nastavila propovijedati o Božjoj Riječi. Jednog su joj dana predstavnici političke grupe koja joj je ubila kćer naredili da se pridruži njihovom pokretu, prijeteći joj da će u protivnom snositi posljedice. U pomoć su joj priskočili susjedi, koji su rekli da se ona ne miješa u politiku, već da ljudima pomaže proučavati Bibliju. To je izazvalo raspravu između tih aktivista, te su oni na koncu odlučili ostaviti Florah na miru. Florah je tokom svih tih kušnji nastavila vjerno služiti kao stalni pionir, što čini još i danas.

Jedan stalni pionir priča što mu se dogodilo dok je autobusom putovao na svoje područje. Neki mladi politički aktivist gurnuo ga je i pitao zašto kod sebe ima literaturu koju izdaju Afrikaneri i zašto je prodaje crncima. Brat objašnjava što se zatim dogodilo: “Naredio mi je da literaturu bacim kroz prozor autobusa. Budući da to nisam učinio, udario me po licu i pritisnuo mi zapaljenu cigaretu na obraz. Ja mu nisam uzvraćao. Zatim mi je uzeo torbu s literaturom i bacio je kroz prozor. Također mi je strgnuo kravatu, rekavši da se tako oblače bijelci. Nastavio me vrijeđati i rugati mi se, govoreći da ljude poput mene treba žive spaliti. Jehova me spasio, jer sam uspio sići s autobusa  bez većih ozljeda. To me iskustvo nije odvratilo od propovijedanja.”

Južnoafrička je podružnica od pojedinaca i skupština primila velik broj pisama koja su opisivala nepokolebljivost naše crne braće. Jedno takvo pismo poslao je starješina iz jedne skupštine u KwaZulu Natalu. U njemu je stajalo: “Pišemo vam ovo pismo da vas obavijestimo o smrti našeg dragog brata Mosesa Nyamussue. On je bio autolimar i automehaničar. Jednom prilikom jedna politička grupa tražila je od njega da zavari njihove puške koje su sami napravili, što je on odbio učiniti. Zatim su 16. veljače 1992. održali svoj politički skup, na kojem su se sukobili s članovima suparničke grupe. Te večeri na povratku iz bitke sreli su tog brata koji je išao u trgovački centar. Ubili su ga svojim kopljima na licu mjesta. Koji je bio razlog? ‘Odbio si zavariti naše puške i sada su naši drugovi poginuli u borbi.’ To je bio velik šok za braću, no mi ćemo nastaviti sa svojom službom.”

Djeca Jehovinih svjedoka u crnačkim naseljima doživljavala su probleme jer u školi nisu sudjelovala u jutarnjim molitvama i pjevanju vjerskih pjesama. U bjelačkim školama djeca nisu imala taj problem. Roditelji su samo trebali napisati pismo u kojem su objasnili svoj stav te su njihova djeca bila izuzeta iz toga. No u crnačkim školama odbijanje sudjelovanja u vjerskim ceremonijama smatralo se drskim kršenjem kućnog reda. Učitelji nisu bili navikli na takav otpor. Kad bi roditelji došli objasniti stav Jehovinih svjedoka, učitelji bi tvrdili da se ne mogu učiniti nikakve iznimke.

 Školske uprave inzistirale su na tome da djeca Jehovinih svjedoka budu prisutna na jutarnjim vjerskim ceremonijama jer su se tom prilikom ujedno iznosile obavijesti povezane s nastavom. Stoga bi djeca tokom pjesama i molitvi mirno stajala, ali ne bi sudjelovala u njima. Neki učitelji znali su prolaziti između redova kako bi provjerili da li djeca žmire za vrijeme molitvi i da li pjevaju vjerske pjesme. Bilo je doista dirljivo čuti da su ta djeca, od kojih su neka bila jako mala, hrabro ostala vjerna Jehovi.

Nakon što je veliki broj djece bio izbačen iz škola, braća su se odlučila obratiti sudu. Desetog kolovoza 1976. Vrhovni sud u Johannesburgu donio je važnu presudu u slučaju 15 učenika jedne škole. U zapisniku je stajalo: “Optuženi (...) priznaje pravo djeci tužitelja da se izuzmu iz sudjelovanja u molitvama i pjevanju vjerskih pjesama te (...) priznaje da su isključenja s nastave i izbacivanja iz škole (...) bila protuzakonita.” Bila je to značajna pravna pobjeda i s vremenom je taj problem bio riješen u svim školama.

Mnoga djeca Jehovinih svjedoka koja su išla u škole za bijelce doživljavala su drugačije ispite vjernosti, zbog kojih ih se izbacivalo iz škola. Rasistička vlast htjela je da svi mladi bijelci zastupaju njenu ideologiju. Stoga je 1973. pokrenula poseban program za mlade, koji je uključivao vježbe marširanja, samoobranu i druge rodoljubne aktivnosti.

Neki Jehovini svjedoci koji su imali djecu zatražili su pravni savjet, a s problemom je bio upoznat i ministar prosvjete, no bez povoljnih rezultata. Ministar je smatrao da je taj program isključivo edukacijske prirode. Vlasti su zbog toga u javnosti jako negativno govorile  o Jehovinim svjedocima. Ravnatelji nekih škola bili su tolerantni i omogućili su djeci Jehovinih svjedoka da ne sudjeluju u onim dijelovima tog programa koji su se kosili s biblijskim načelima, no iz drugih su škola djeca naše braće bila izbačena.

Nekolicina kršćanskih roditelja mogla je platiti školovanje svoje djece u privatnim školama. Drugi su svoju djecu upisali u dopisne škole. Jehovini svjedoci koji su po zanimanju učitelji školovali su djecu kod kuće. No mnoga djeca koja su bila izbačena iz škole nikada nisu završila školu. Ipak, njima je uvelike koristilo to što su se kod kuće i u skupštini poučavali na temelju Biblije (Iza. 54:13). Priličan broj te djece kasnije je započeo s punovremenom službom. Ti hrabri mladi bili su radosni što su ustrajali u kušnjama i u potpunosti se oslonili na Jehovu (2. Petr. 2:9). S vremenom se politička situacija u zemlji promijenila te se našu djecu više nije izbacivalo iz škola zbog nesudjelovanja u rodoljubnim aktivnostima.

Prema zakonu Južnoafričke Republike braća su kongrese morala održavati odvojeno za svaku rasnu skupinu. Prvi su se put sve rasne skupine sastale na jednom mjestu 1952, na kongresu za čitavu Južnoafričku Republiku,  koji je bio održan na stadionu Wembley u Johannesburgu. Tom su prilikom Južnoafričku Republiku posjetili brat Knorr i brat Henschel te su na tom kongresu održali govore. U skladu s odredbama aparthejda, rasne skupine trebale su sjediti odvojeno. Bijelci su sjedili na zapadnoj tribini, crnci na istočnoj, a mješanci i Indijci na sjevernoj. I prehrana je bila organizirana odvojeno. Unatoč tim ograničenjima, brat Knorr je o tom kongresu napisao sljedeće: “Bili smo radosni što smo ipak svi bili na istom stadionu i što smo slavili Jehovu u svetom ruhu.”

U siječnju 1974. na području Johannesburga održana su tri kongresa — jedan za crnce, jedan za mješance i Indijce te jedan za bijelce. No posljednjeg dana kongresa organizirano je nešto posebno: braća svih rasa trebala su zajedno prisustvovati poslijepodnevnom dijelu kongresnog programa na stadionu Rand u Johannesburgu. Na stadionu se okupilo 33 408 osoba. Bio je to doista radostan skup! Na njemu su se braća svih rasa mogla slobodno kretati i sjediti zajedno. Tamo su bili i mnogi posjetitelji iz Europe, zbog čega je taj skup bio još upečatljiviji. Kako je sve to bilo moguće? Organizatori kongresa nesvjesno su unajmili stadion koji je bio namijenjen za međunarodne i međurasne skupove, pa za to zajedničko okupljanje nije bila potrebna posebna dozvola.

Nekoliko godina prije toga u Johannesburgu je bio organiziran kongres za cijelu Južnoafričku Republiku. No jedan državni dužnosnik iz Pretorije posjetio je ured za crnačka pitanja u Johannesburgu te je u zapisniku s njihovog sastanka primijetio da je Mofolo Park rezerviran za kongres Jehovinih svjedoka kojem su trebali prisustvovati crnci.

 Prijavio je to vlastima u Pretoriji te je ministarstvo za crnce odmah poništilo rezervaciju, obrazloživši to činjenicom da Jehovini svjedoci nisu “priznata religija”. Za braću bijele rase u istom je terminu bio unajmljen Milner Park u centru Johannesburga, a braća miješane rase trebala su se okupiti na stadionu Union, u zapadnom predgrađu Johannesburga.

Dva brata iz Betela posjetila su resornog ministra, koji je igrom slučaja prije bio svećenik nizozemske Reformirane crkve. Ukazali su mu na to da su Jehovini svjedoci već puno godina održavali kongrese u Mofolo Parku te da će i braća bijele i miješane rase održati kongres. Prema tome, zašto kongres ne bi mogli imati i crnci? No ministar nije želio promijeniti svoju odluku.

Budući da se Mofolo Park nalazi u zapadnom dijelu Johannesburga, ta su dva brata odlučila unajmiti neki prostor u istočnom dijelu grada, gdje je također bilo velikih crnačkih četvrti. Obratili su se nadležnom upravitelju, no nisu mu spominjali razgovor s ministrom iz Pretorije. On je bio vrlo susretljiv kad su ga zamolili da im odobri korištenje nekog objekta za kongres. Omogućio im je da koriste stadion Wattville. Taj je stadion čak imao sjedala, dok Mofolo Park nije.

Sva su braća brzo bila obaviještena o toj promjeni. Kongresu je prisustvovalo 15 000 osoba, a vlasti iz Pretorije nisu ga pokušale spriječiti. Braća su i nakon toga još nekoliko godina održavala kongrese na stadionu Wattville, a da pritom nisu imala nikakvih problema.

Na poticaj Vodećeg tijela 24. siječnja 1981. osnovano je udruženje pod nazivom “Jehovini svjedoci Južnoafričke Republike”, koje je imalo 50 članova. Ono je na više načina organizaciji olakšavalo djelovanje.

 Braća iz podružnice godinama su bezuspješno pokušavala dobiti dozvolu da Jehovini svjedoci imaju vlastite službenike koji bi mogli obavljati vjenčanja. Frans Muller priča: “Vlasti su nas stalno odbijale, jer su smatrale da naša religija nema odgovarajući status niti da smo sposobni sami obavljati vjenčanja.”

Osim toga, budući da nismo bili zakonski registrirani, u crnačkim se naseljima nisu mogle graditi dvorane. Vlasti su uvijek odbijale izdati dozvolu za gradnju pod izgovorom da Jehovini svjedoci “nisu priznata religija”.

No kratko nakon što je osnovano udruženje, braća su dobila dozvolu da obavljaju vjenčanja. Vlasti su im također dozvolile da grade dvorane u crnačkim naseljima. U Južnoafričkoj Republici danas više od 100 starješina ima dozvolu za vjenčavanje bračnih parova. Vjenčanje mogu održati u dvorani, pa budući bračni parovi ne moraju najprije na sudu obaviti građansko vjenčanje.

Tiskarske metode brzo su napredovale te je tehnika knjigotiska postala zastarjela. Osim toga, bilo je teško nabaviti rezervne dijelove, a bili su i skupi. Stoga je odlučeno da se prijeđe na kompjutersko slaganje teksta i ofsetni tisak. Kupljeni su kompjuteri pomoću kojih se slagao tekst, a 1979. počeo se koristiti rotacijski ofsetni tiskarski stroj TKS, koji je bio velikodušan poklon japanske podružnice.

Budući da Jehovini svjedoci literaturu tiskaju na mnogo jezika, uvidjeli su da bi bilo dobro razviti vlastiti fotosložni sistem. Godine 1979. braća u Brooklynu (New York) počela su raditi na programu koji je nazvan MEPS (što je engleska kratica za “višejezični elektronski fotosložni sistem”). MEPS se u Južnoafričkoj Republici počeo koristiti 1984. Budući da otada kompjuteri  olakšavaju prevođenje i slaganje teksta, na mnogim se jezicima može istodobno tiskati istovjetna literatura.

Do početka 1980-ih Betel u Elandsfonteinu postao je premalen da bi udovoljavao sve većim potrebama na području. Stoga je kupljeno zemljište u gradu Krugersdorpu, nedaleko od Johannesburga. To zemljište veličine 87 hektara nalazi se u prekrasnom brdovitom kraju i uz njega teče lijepa rijeka. Mnoga braća dala su otkaz kako bi mogla raditi na gradnji, a drugi su pomagali za vrijeme godišnjeg odmora. Nekoliko volontera došlo je iz drugih zemalja, kao što su Novi Zeland i Sjedinjene Države. Gradnja je dovršena za šest godina.

Još je uvijek bilo teško dobiti dozvolu da Jehovini svjedoci crne rase, većinom prevoditelji, žive u podružnici. Vlasti su kasnije dozvolile da samo 20 osoba crne rase živi u podružnici, i to pod uvjetom da se za njih sagradi zasebna zgrada. No s vremenom politika rasne diskriminacije više nije bila toliko stroga te su braća svih rasa mogla biti smještena u svim dijelovima Betela.

Članovima betelske obitelji jako se svidio prostrani i funkcionalno projektirani novi Betel. Ta dvokatnica obložena crvenom fasadnom ciglom nalazi se u prekrasno uređenom okolišu. Kad je gradnja u Krugersdorpu započela, u Južnoafričkoj Republici bilo je 28 000 aktivnih Jehovinih svjedoka. Do 21. ožujka 1987, kad je održano otvorenje, taj se broj popeo na 40 000. Ipak, neki su se pitali je li doista bilo potrebno sagraditi toliko veliki objekt. Jedan kat s uredima uopće se nije koristio, kao ni jedno krilo stambenog dijela zgrade. No braća su planirala unaprijed i bila su uvjerena da su sagradila objekt u kojem će biti dovoljno prostora čak i kad organizacija brojčano poraste.

Sve veći broj novih skupština hitno je trebao novu dvoranu. Braća na većinski crnačkim područjima održavala su sastanke u teškim uvjetima. Koristila su garaže, gospodarske zgrade i školske učionice u kojima su sjedili za malim dječjim klupama. Otežavajuća okolnost bila je i to što su se u drugim učionicama sastajale druge vjerske grupe, koje su glasno pjevale i bubnjale, stvarajući tako zaglušujuću buku.

Pretkraj 1980-ih Regionalni odbori za gradnju počeli su iskušavati nove metode gradnje kako bi ubrzali gradnju dvorana. Godine 1992. jedanaest Jehovinih svjedoka iz Kanade koji su imali iskustva s brzom gradnjom ponudilo se da pomogne u gradnji dvostruke dvorane (dvoetažne zgrade) u Hillbrowu, predgrađu Johannesburga. Oni su svoje znanje prenijeli domaćoj braći te su im tako pomogli da poboljšaju svoje metode gradnje.

Iste je godine metodom brze gradnje u Diepkloofu (Soweto) sagrađena prva dvorana takve vrste. Braća su u tom području zemljište za dvoranu pokušavala pronaći još od 1962. Zechariah Sedibe, koji je sudjelovao u traženju zemljišta, prisustvovao je otvorenju te dvorane 11. srpnja 1992. Sa širokim osmijehom na licu rekao je: “Mislili smo da nikada nećemo moći sagraditi dvoranu. U to smo vrijeme bili mladi. Ja sam sada već u mirovini, ali imamo svoju dvoranu, prvu u Sowetu koja je sagrađena za nekoliko dana.”

U zemljama za koje se brine južnoafrička podružnica sada ima 600 dvorana. One su središta slavljenja Jehove u pojedinom mjestu. No otprilike 300 skupština s 30 ili više objavitelja još uvijek nema svoju dvoranu.

Pod vodstvom podružnice 25 Regionalnih odbora za gradnju na praktičan način pomaže skupštinama koje žele sagraditi dvoranu. Skupštine mogu dobiti  beskamatne pozajmice za financiranje gradnje. Peter Butt, koji više od 18 godina pomaže u gradnji dvorana, predsjedavajući je Regionalnog odbora za gradnju u pokrajini Gautengu. On kaže da većina braće koja rade u tim odborima ima obitelj i u radnom je odnosu, no unatoč tome velik dio svog vremena spremno žrtvuju za svoju braću.

I Jakob Rautenbach član je Regionalnog odbora za gradnju. On je objasnio da su članovi odbora na gradilištu obično prisutni tijekom cijele gradnje. Osim toga, i prije same gradnje uključeni su u izradu svih planova. Jakob s oduševljenjem opisuje da među volonterima vlada velika radost i duh suradnje. Oni do gradilišta putuju o vlastitom trošku, premda je ono ponekad jako daleko.

Jakob je rekao da i mnoga druga braća rado troše svoje vrijeme i materijalna sredstva za gradnju dvorana te je naveo sljedeći primjer: “Dvije tjelesne sestre koje imaju vlastito prijevozno poduzeće besplatno nam po čitavoj Južnoafričkoj Republici, pa čak i po susjednim zemljama, s gradilišta na gradilište prevoze građevinsku opremu, koja se nalazi u kontejneru dugačkom 13 metara. Na taj nam način pomažu još od 1993. Kad bi se to preračunalo u novac, bio bi to doista veliki prilog! I mnoga druga poduzeća s kojima surađujemo daju nam donacije ili popust kad vide što radimo.”

Nakon što sve dobro isplaniraju i organiziraju timove, braća često sagrade dvoranu u roku od tri dana. Mnogi se promatrači dive tome. Pretkraj prvog dana radova na jednom takvom gradilištu braći su prišla dva muškarca koja su se napila u obližnjoj pivnici. Rekli su da se kući obično vraćaju preko jednog praznog zemljišta, no da su se iznenada našli pred dvoranom. Zamolili su braću da im objasne kojim putem trebaju ići jer su mislili da su se izgubili.

Političke promjene početkom 1990-ih nisu donijele mir i stabilnost. Naprotiv, zemljom se proširilo neviđeno nasilje. Situacija je bila vrlo složena, a ljudi su pronalazili sve više izlika za nasilno postupanje. Većinom je to bilo zbog političkog rivalstva i nezadovoljstva uslijed loših ekonomskih prilika.

Gradnja dvorana ipak se nastavila. Volonteri raznih rasa u pratnji domaće braće dolazili su u crnačke četvrti. Neke je napala bijesna svjetina. Dok se 1993. gradila jedna dvorana u Sowetu, nasilna svjetina počela je bacati kamenje na trojicu braće bijele rase koji su na gradilište vozili građevni materijal. Sva stakla na vozilu bila su razbijena, a braća su bila ozlijeđena. Uspjeli su nastaviti s vožnjom te doći do gradilišta, odakle su ih braća brzo odvezla u bolnicu sigurnijim putem.

To nije omelo gradnju dvorane. Narednog su vikenda, uz potrebne mjere opreza, stotine braće i sestara svih rasa radile na tom gradilištu. Tamošnji pioniri svjedočili su po ulicama na području oko dvorane. Čim bi primijetili da se nešto sprema, brzo bi upozorili braću na gradilištu. Nekoliko dana kasnije ozlijeđena braća dovoljno su se oporavila da bi nastavila raditi na dvorani.

Skupštine cijene predanost volontera koji rade na gradnji dvorana i žrtve koje to uključuje. Fanie i Elaine Smit su tokom više od 15 godina surađivali s više od 46 skupština u gradnji njihovih dvorana te su pritom često prelazili velike udaljenosti o vlastitom trošku.

Jedna je skupština u KwaZulu Natalu Regionalnom odboru za gradnju napisala sljedeće: “Žrtvovali ste svoj odmor, vrijeme koje ste mogli provesti sa svojom obitelji, priliku da se opustite i još mnogo toga samo da biste došli k nama i da biste nam sagradili dvoranu! Osim toga, znamo da ste potrošili i puno vlastitog novca da bi se  gradnja uspješno privela kraju. Neka vas se Jehova ‘sjeti po dobru’! (Nehemija 13:31).”

Za skupštinu puno znači kad na svom području ima dvoranu. To potvrđuje zapažanje jedne skupštine: “Nakon što je dvorana dovršena, broj prisutnih na sastancima toliko je porastao da se skupština morala podijeliti na dvije grupe za javno predavanje i Razmatranje Kule stražare. Uskoro ćemo morati osnovati novu skupštinu.” I druge skupštine imaju slična iskustva.

Malim skupštinama u seoskim područjima ponekad nije lako financirati gradnju dvorane. No mnoge nađu načina da dođu do novca. U jednoj su skupštini braća prodala svinje. Kad im je zatrebalo još novca, prodali su vola i konja. Zatim su prodali 15 ovaca, još jednog vola i još jednog konja. Jedna sestra vlastitim je novcem kupila svu potrebnu boju, druga tepison, a treća zavjese. Na koncu su braća prodala još jednog vola i pet ovaca kako bi kupila stolice.

Nakon što je dovršena dvorana jedne skupštine u Gautengu, ta je skupština napisala: “Još najmanje dva tjedna nakon što je dvorana bila dovršena, po povratku iz službe propovijedanja odlazili smo do nje kako bismo joj se divili. Nismo mogli otići kući ako prije toga nismo vidjeli svoju dvoranu.”

Ljudi često zapažaju da Jehovini svjedoci ulažu veliki trud kako bi imali prikladna sastajališta. Skupština u Umlaziju (KwaZulu Natal) dobila je pismo u kojem je, između ostalog, stajalo: “Udruženje ‘Sačuvajmo ljepotu Durbana’ zahvaljuje vam za to što održavate red i čistoću oko svoje dvorane te vas potiče da tako i nastavite. Zahvaljujući vama naša je okolina puno ljepša. Naše udruženje bori se protiv nereda i zalaže se za očuvanje čistog  okoliša. Vjerujemo da održavanje čistoće doprinosi zdravlju svih građana. Zato pohvaljujemo sve građane koji vode računa o čistoći. Hvala vam što dajete dobar primjer. Imate našu podršku u svemu čime doprinosite čistoći Umlazija!”

Jedna je skupština napisala: “Kad je jedan poznati provalnik provalio u našu novu dvoranu, napali su ga ljudi koji žive u blizini. Budući da je dvorana jedini vjerski objekt u blizini, rekli su da je uništavao ‘njihovu crkvu’. Prije nego što su ga predali policiji, pretukli su ga.”

Godine 1999. Jehovina organizacija započela je program gradnje dvorana u zemljama koje nemaju dovoljno financijskih sredstava niti dovoljno stručne radne snage. U južnoafričkoj podružnici osnovan je Regionalni ured za gradnju dvorana, koji organizira taj posao u nekoliko afričkih zemalja. Predstavnik tog ureda obišao je sve podružnice u tim zemljama kako bi tamošnjoj braći pomogao da osnuju Odjel za gradnju dvorana. Taj je odjel zadužen za kupovinu zemljišta i organiziranje timova za gradnju. U te su zemlje bili poslani i članovi međunarodnog graditeljskog tima kako bi tamošnjoj braći pomogli u gradnji te im prenijeli svoje znanje.

Južnoafrički Regionalni ured po cijeloj je Africi osnovao 25 Odjela za gradnju dvorana, koji nadgledaju gradnju u 37 zemalja. Od studenog 1999. u afričkim zemljama koje su uključene u taj program sagrađeno je 7 207 dvorana. Sredinom 2006. utvrđeno je da u tim zemljama treba sagraditi još 3 305 dvorana.

Sve veće nezadovoljstvo zbog rasističkih zakona u prijašnjem režimu dovelo je do nemira i nasilja, a neki Jehovini svjedoci osobno su doživjeli poteškoće.  U crnačkim naseljima vodile su se žestoke borbe i mnogi su ljudi poginuli. No braća su uglavnom bila vrlo oprezna te su nastavila vjerno služiti Jehovi tokom tog teškog perioda. Kasno jedne noći netko je bacio benzinsku bombu u kuću jednog brata i njegove obitelji dok su oni spavali. Obitelj je uspjela pobjeći, a brat je kasnije napisao podružnici: “Naša je vjera sad još snažnija. Izgubili smo sve što smo imali, no još smo se više zbližili s Jehovom i njegovim narodom. Braća su se pobrinula za naše materijalne potrebe. Jedva čekamo da Jehova okonča ovaj stari svijet i zahvalni smo mu za naš duhovni raj.”

Desetog svibnja 1994. na mjesto predsjednika stupio je prvi crnac, Nelson Mandela. On je ujedno bio prvi predsjednik u Južnoafričkoj Republici izabran na demokratskim izborima, a to je bilo i prvi put da su crnci dobili priliku glasati. Nacionalizam i euforija zahvatili su čitavu zemlju. To je nekoj našoj braći donijelo nove probleme.

Nažalost, neki Jehovini svjedoci nisu ostali neutralni, no većina jest. Velik dio onih koji su prekršili biblijska načela uvidio je svoju pogrešku, iskreno se pokajao i prihvatio biblijsku pomoć.

Gradnja sve većeg broja dvorana dokaz je Jehovinog blagoslova, no još se veće čudo odvija u srcima ljudi (2. Kor. 3:3). Istina privlači sve vrste ljudi. Osvrnimo se na neke primjere.

Ralson Mulaudzi zatvoren je 1986. te je osuđen na smrt zbog ubojstva. On je u jednoj našoj brošuri pronašao adresu podružnice, pa je putem pisma zamolio da mu netko pomogne da više dozna o Bibliji. Specijalni pionir Les Lee dobio je dozvolu da ga posjeti te je s njim počeo proučavati Bibliju. Ralson je uskoro počeo prenositi ono što je učio drugim zatvorenicima i čuvarima.  Krstio se u zatvoru u travnju 1990. Članovi tamošnje skupštine redovito ga posjećuju, a njemu je dopušteno da svaki dan sat vremena provede izvan ćelije. On to vrijeme koristi kako bi propovijedao drugim zatvorenicima. Uz njegovu pomoć tri su osobe napredovale do krštenja, a on trenutno vodi dva biblijska tečaja. Smrtna mu je kazna promijenjena u doživotni zatvor s mogućnošću uvjetnog puštanja na slobodu.

Jehovu su upoznali i neki sasvim drugačiji ljudi. Queenie Rossouw, koja se zainteresirala za istinu, došla je na Skupštinsko razmatranje knjige te je nadglednika grupe zamolila da posjeti njenog 18-godišnjeg sina, koji je učio katekizam. Brat je vodio zanimljiv razgovor s tim mladićem te je on počeo dolaziti na sastanke zajedno sa svojom majkom. Zatim je majka zamolila tog brata da posjeti njenog supruga, Janniea, koji je bio starješina u nizozemskoj Reformiranoj crkvi i predsjednik crkvenog odbora. Njen mu je suprug želio postaviti neka pitanja. Brat je razgovarao s njim i on je prihvatio biblijski tečaj.

U tom se tjednu trebao održati oblasni kongres, pa je brat pozvao Queenie da mu prisustvuje. Na njegovo iznenađenje, i Jannie je došao na kongres i prisustvovao mu je sva četiri dana. Kongresni program i ljubav koja vlada među Jehovinim svjedocima jako su ga se dojmili. Njihov 18-godišnji sin te najstariji sin koji je u crkvi bio đakon počeli su prisustvovati biblijskom tečaju.

Svi su napustili crkvu i odmah počeli dolaziti na sastanke. Također su prisustvovali jednom sastanku za službu propovijedanja. Međutim, voditelj je objasnio Jannieu da ne može ići u službu propovijedanja zajedno s Jehovinim svjedocima jer još ne udovoljava svim zahtjevima za nekrštenog objavitelja. Jannieu su potekle suze te je rekao da cijeli život traži istinu i da više ne može obuzdavati želju da je prenosi drugima.

 Queenie i Jannie imaju još jednog sina, koji je tada imao 22 godine te je bio na trećoj godini teološkog fakulteta. Jannie mu je napisao pismo i zamolio ga da se vrati kući jer ga više ne može novčano podupirati u pohađanju tog fakulteta. Tri dana nakon što se taj sin vratio kući, Jannie i njegova tri sina sa skupštinom su jedan dan pomagali u radovima na Betelu u Krugersdorpu. Sin koji je studirao teologiju oduševio se svime što je ondje vidio te je pristao pridružiti se svojoj braći u proučavanju Biblije. Nakon što je proučavao neko vrijeme, rekao je da  je za mjesec dana o Bibliji saznao više nego tokom dvije i pol godine fakulteta.

Nakon nekog vremena čitava se obitelj krstila. Jannie je sada starješina, a neki njegovi sinovi služe kao starješine odnosno sluge pomoćnici. Jedna kći služi kao stalni pionir.

Iako su braća tijekom gradnje Betela nastojala osigurati dovoljno prostora za budući porast, samo 12 godina nakon svečanog otvorenja kompleksa u Krugersdorpu ponovno se javila potreba za velikim proširenjem Betela (Iza. 54:2). U tih 12 godina broj objavitelja u Južnoafričkoj Republici i zemljama za koje je nadležna njena podružnica porastao je za 62 posto. Zato je bilo sagrađeno skladište literature i tri nove stambene zgrade. Proširena je praonica rublja i uredski blok, a sagrađena je i još jedna blagovaonica. Novi objekti svečano su bili otvoreni i posvećeni Jehovinoj službi 23. listopada 1999. Prigodni je govor održao Daniel Sydlik, član Vodećeg tijela.

Kasnije je proširena i tiskara za novih 8 000 kvadratnih metara. U tom se prostoru sada nalazi novi MAN Roland Lithoman rotacijski tiskarski stroj. Podružnica je dobila i opremu za automatsko obrezivanje, odbrojavanje i pakiranje časopisa. Iz njemačke podružnice stiglo je postrojenje za uvezivanje, pa se u Južnoafričkoj Republici danas proizvode mekoukoričene knjige i Biblije za cijelo područje Afrike južno od Sahare.

Da bi se sagradio potreban broj kongresnih dvorana, Zajednica je počela planirati velike građevinske projekte. Prva je takva dvorana bila sagrađena u Eikenhofu, južno od Johannesburga, a bila je otvorena 1982. Druga se nalazi u Bellvilleu (Cape Town), a otvorena je 1996. Tom je prigodom svečani govor održao Milton Henschel. U Midrandu, između Pretorije i Johannesburga, nalazi se još jedna dvorana, koja je bila otvorena 2001.

U Midrandu su se susjedi isprva protivili gradnji, no promijenili su mišljenje kad su upoznali braću i vidjeli što rade. Jedan je susjed više od godinu dana svaka dva tjedna besplatno donosio braći sanduke voća i povrća. Neka su poduzeća također odlučila dati donacije. Jedno je poduzeće poklonilo kompost za uređenje okoliša. Drugo je braći dalo za gradnju ček na 10 000 randa (1 200 eura). Naravno, i braća su velikodušno davala priloge za tu kongresnu dvoranu.

Dvorana je vrlo lijepa i praktična. Guy Pierce, član Vodećeg tijela koji je održao svečani govor prigodom otvorenja, objasnio je u čemu je prava ljepota te dvorane — u tome što slavi našeg Velikog Boga, Jehovu (1. Kralj. 8:27).

U crnačkim područjima godinama je bilo teško pronaći prikladna sastajališta. U pokrajini Limpopo braća su živjela u rezervatu, u koji tada bijelci nisu smjeli ulaziti. Oblasni nadglednik Corrie Seegers nije mogao dobiti dozvolu za ulazak na to područje, pa nije mogao pronaći mjesto na kojem bi se održao pokrajinski sastanak.

Zato se obratio vlasniku poljoprivrednog gospodarstva koje je bilo uz rezervat, ali on nije dopustio da se pokrajinski sastanak održi na njegovoj zemlji. No dopustio je bratu Seegersu da ondje parkira svoje vozilo  s kamp-kućicom. Na koncu su se braća koja su došla na pokrajinski sastanak okupila unutar rezervata na čistini s koje su iskrčili grmlje. Tu je čistinu od onog poljoprivrednog gospodarstva dijelila jedino ograda od bodljikave žice. Brat Seegers parkirao je svoje vozilo s druge strane žice odmah do te čistine i odande je držao govore. Braća su od “pozornice” bila odijeljena ogradom, ali su ipak uspjela održati pokrajinski sastanak, a brat Seegers im je držao govore, a da pritom nije prekršio zakon.

Vodeće tijelo donijelo je odluku da će od 2000. sve skupštine u Južnoafričkoj Republici besplatno uručivati literaturu svima koji pokažu istinski interes. Objavitelji su dobili uputu da kažu ljudima kako mogu dati mali prilog za naše svjetsko propovjedničko djelo.

Sistem financiranja dobrovoljnim prilozima povoljno se odrazio ne samo na područje nego i na našu braću. Prije toga mnogi nisu imali dovoljno novca da kupe Kulu stražaru za proučavanje ili druga izdanja potrebna za Skupštinsko razmatranje knjige. U nekim skupštinama od 100 objavitelja samo ih je desetak imalo vlastiti primjerak Kule stražare. Sada je svatko dobio priliku da ima osobni primjerak.

Količina posla koju mora obaviti otpremni odjel u Betelu posljednjih se godina jako povećala. U svibnju 2002. u ostale su afričke zemlje bile otpremljene 432 tone robe, uglavnom biblijske literature.

U južnoafričkoj podružnici nalazi se centralno skladište literature za podružnice u Malaviju, Mozambiku, Zambiji i Zimbabveu. U njemu se čuvaju sve publikacije na brojnim jezicima koji se govore u tim zemljama. Ondje se zaprimaju narudžbe i pripremaju pošiljke za skupštine, tako da se nakon što u određenu podružnicu stignu  kamionom, jednostavno pretovare na vozilo te podružnice i otpremaju na dostavna odredišta.

Otkad je uveden sistem financiranja prilozima, količina naručene literature znatno je porasla. Mjesečna naklada časopisa koji se tiskaju u Južnoafričkoj Republici porasla je s milijun na 4,4 milijuna. Količina naručene literature popela se na 3 800 tona godišnje — u usporedbi s 200 tona 1999. godine.

U druge afričke zemlje otprema se i građevinski materijal. Osim toga, južnoafrička podružnica organizira i prikupljanje humanitarne pomoći za siromašnu braću. Pomoć su više puta dobila braća iz Malavija koja su zbog žestokog progonstva morala napustiti svoj dom i naseliti se u izbjegličkim logorima. Humanitarna pomoć slala se i u Angolu, koju je 1990. pogodila teška suša. I građanski rat koji je bjesnio u toj zemlji osiromašio je mnogu braću, pa su im bili poslani kamioni hrane i odjeće. Godine 2000. pomoć je upućena i braći u Mozambiku, gdje je došlo do velikih poplava. Više od 800 tona kukuruza poslano je braći u Zimbabve, koju je tijekom 2002. i početkom 2003. pogodila teška suša.

Južnoafrička podružnica ima velik prevodilački odjel. Posljednjih godina morao je biti povećan da bi zadovoljio sve veće potrebe za prijevodima Biblije. Trenutno ima 102 prevoditelja koji prevode literaturu na 13 jezika.

Cjelokupni prijevod Novi svijet sada postoji na sedam tamošnjih jezika. Jedan je brat o Bibliji na jeziku cvana kazao: “Lako se čita i ugodna je i za oko i za uho. Hvala Jehovi i njegovoj organizaciji koju vodi svetim duhom na duhovnoj hrani koju dobivamo.”

 Suvremena tehnologija prevoditeljima olakšava posao. Zato je Vodeće tijelo zadužilo skupinu braće u Brooklynu da razvije kompjuterske programe kojima bi se prevoditelji mogli služiti u svom radu. Nakon nekog vremena zamolilo je i južnoafričku podružnicu da se uključi u razvoj tih programa. Njihovim zajedničkim radom nastao je Watchtower Translation System, operativni sustav koji prevoditeljima diljem svijeta znatno olakšava rad.

Braća nisu imala cilj razviti kompjuterske programe koji bi sami prevodili, što su pokušale neke kompanije, ali s malim uspjehom. Oni su se koncentrirali na razvoj programa koji bi prevoditeljima pomogli u radu. Naprimjer, prevoditeljima su Biblije sada dostupne u elektronskom obliku. Isto tako, prevoditelji mogu sami pisati elektronske rječnike. Takvi su rječnici iznimno korisni jer na nekim manjim jezicima ne postoje drugi odgovarajući rječnici.

Objavitelji nastoje poruku o Kraljevstvu prenijeti svim ljudima. Komuniciranje s gluhima dosta je teško, no donosi lijepe rezultate. U 1960-ima June Carikas započela je biblijski tečaj s gluhom ženom. Ta žena i njen suprug, također gluha osoba, dobro su napredovali i krstili su se.

Otad stalno raste broj gluhih koji prihvaćaju istinu, a njihove grupe osnovane su u gradovima po cijeloj državi. Braća su se već naviknula da na kongresima postoji sektor za znakovni jezik. Dirljivo je kad prisutni “pjevaju” na znakovnom jeziku i kad zajedno s ostalim slušateljstvom “plješću” mašući podignutim rukama.

Prva grupa gluhih osoba počela je djelovati u okviru skupštine Brixton u Johannesburgu. Nadglednik joj je bio Junin suprug George, koji služi kao starješina. Neka braća iz skupštine, a među njima i neki betelski radnici, željeli su naučiti znakovni jezik, pa im je održan  tečaj. Sada na području za koje je nadležna južnoafrička podružnica djeluje jedna skupština i pet grupa koje se služe znakovnim jezikom.

Južnoafrička podružnica nadgleda službu propovijedanja u pet drugih zemalja. Slijedi kratak pregled povijesti našeg djela na tim područjima.

Namibija:

Namibija leži uz Atlantski ocean, a na istoku graniči s Bocvanom. Nakon Prvog svjetskog rata mandat za upravljanje Namibijom Liga naroda dodijelila je Južnoafričkom Savezu. Godine 1990. Namibija je nakon dugogodišnjih nemira i krvoprolića stekla nezavisnost. Premda je većina te zemlje sušna i rijetko naseljena, u njoj ima neopisivo lijepih predjela koji su bogati divljim životinjama i neobičnom vegetacijom. Pustinja Namib privlači brojne posjetitelje, koji se često iznenade kad vide kako ta pustinja usprkos teškim životnim uvjetima koji u njoj vladaju ima bogat životinjski svijet. U prelijepim krajolicima Namibije živi šaroliko stanovništvo. Tamošnje etničke skupine govore devet jezika.

 Prvi pokušaji širenja poruke o Kraljevstvu vraćaju nas u 1928. Te je godine južnoafrička podružnica poslala veliku količinu biblijske literature ljudima s kojima braća nisu mogla osobno kontaktirati. Nekako u to vrijeme na neobičan je način istinu upoznao prvi čovjek koji će u Namibiji postati predani kršćanin. Bernhard Baade kupio je jaja koja su bila umotana u stranice istrgnute iz jedne  naše publikacije. Sa živim je zanimanjem pročitao tekst, ne znajući otkuda potječe. No jedno je jaje bilo umotano u posljednju stranicu naše publikacije, a na toj je stranici bila adresa njemačke podružnice. Pisao joj je i zamolio još literature. Pokrajinski nadglednik koji je kasnije bio u posjetu Bernhardovoj skupštini istaknuo je da Bernhard za sve te godine — sve do svoje smrti — nijedan mjesec nije propustio ići u službu propovijedanja.

Godine 1929. Lenie Theron poslana je u Windhoek, glavni grad Namibije. Ta je pionirka svjedočila u svim većim gradovima Namibije, putujući vlakom i poštanskim kolima. U četiri mjeseca podijelila je 6 388 knjiga i brošurica na afrikaansu, engleskom i njemačkom. Premda su pioniri povremeno propovijedali u Namibiji, nitko nije ondje ostao da bi poučavao zainteresirane osobe. No to se promijenilo 1950, kad je stiglo nekoliko misionara. Među njima su bili Gus Eriksson, Fred Hayhurst i George Koett, koji su sve do svoje smrti vjerno služili Jehovi.

Godine 1953. u zemlji je već djelovalo osmero misionara, među njima i Dick Waldron sa svojom suprugom Coralie. * Oni su se suočavali sa snažnim protivljenjem svećenstva kršćanskih crkvi i lokalnih vlasti. Bračni par Waldron želio je biblijsku poruku širiti i među starosjedilačkim stanovništvom, no da bi ušli u crnačka područja trebala im je dozvola vlasti. Dick ju je tražio, ali bez uspjeha.

Nakon što im se 1955. rodila kći, morali su prekinuti s misionarskom službom, ali Dick je još neko vrijeme ostao u pionirskoj službi. Godine 1960. konačno je dobio dozvolu da uđe u crnačku općinu Katutura. Kazao je da su ljudi pokazali ogroman interes. Za kratko je vrijeme nekoliko ljudi iz tog područja počelo pohađati sastanke.  Danas, nakon više od 50 godina, Dick i Coralie još uvijek vjerno služe u Namibiji. Oni su dali velik doprinos širenju djela na tom području.

Nije bilo lako upoznati s biblijskom istinom razne etničke skupine u Namibiji. Na tamošnjim jezicima — kao što su herero, kwangali i ndonga — nije postojala biblijska literatura. U početku su neki obrazovani ljudi koji su proučavali Bibliju preveli na tamošnje jezike nekoliko traktata i brošura. Prevođenje su nadgledali domaći Jehovini svjedoci. Esther Bornman, koja je tada služila kao specijalni pionir, učila je jezik kwanyama i s vremenom je naučila razgovarati na tom i na još jednom tamošnjem jeziku. Ona i Aina Nekwaya, koja je govorila jezik ndonga, prevodile su Kulu stražaru, koja se danas izdaje kao dvojezično izdanje, jer su  neki članci na jeziku kwanyama, a neki na jeziku ndonga. Oba ta jezika govore se u Ovambolandu i razumije ih većina tamošnjih ljudi.

Godine 1990. u Windhoeku je otvoren dobro opremljen prevoditeljski ured. Timu je pridodano još prevoditelja, pa se sada, osim na već spomenute jezike, literatura prevodi na herero, kwangali, khoekhoegowab i mbukušu. Ured vode André Bornman i Stephen Jansen.

Namibija je jedan od glavnih svjetskih proizvođača dijamanata. O tome je bilo riječi u članku “U Namibiji ima živih dragulja!” u Kuli stražari od 15. srpnja 1999. U članku su ljudi dobrog srca bili nazvani “živim draguljima”. U tekstu je stajalo da su neka područja u zemlji još uvijek gotovo nedirnuta, premda se u Namibiji već jako puno propovijedalo. U članku je čitateljima bio upućen poziv: “Možeš li služiti tamo gdje postoji  velika potreba za revnim objaviteljima Kraljevstva? Ako možeš, dođi u Namibiju i pomozi nam u pronalaženju i brušenju još većeg broja duhovnog dragog kamenja.”

Odaziv je bio izvrstan. Pristiglo je 130 upita od braće iz raznih zemalja — između ostalog iz Australije, Japana, Njemačke i nekih južnoameričkih zemalja. Rezultat je bio taj da je 83 braće posjetilo Namibiju, a 18 ih je u njoj i ostalo. Od njih su šesnaestero došli kao stalni pioniri, a s vremenom su neki bili imenovani za specijalne pionire. Ti su dragovoljni radnici imali doista “zarazan” duh. Podružnica i dan-danas prima upite u vezi s pozivom koji je bio objavljen u Kuli stražari. William i Ellen Heindel služe kao misionari u sjevernoj Namibiji od 1989. Morali su naučiti jezik ndonga kojim govori tamošnji narod Ovambo. Njihova ustrajnost i naporan rad na tom neobičnom području donijeli su im bogate blagoslove. William kaže: “Doživjeli smo da su oni koje smo upoznali kao dječake — a s nekima smo od njih i proučavali Bibliju — odrasli u duhovno zrele muškarce. Neki u skupštini služe kao starješine i sluge pomoćnici. Ponosni smo na njih kad ih slušamo kako drže govore na pokrajinskim sastancima i kongresima.”

Zadnjih je godina u Namibiju poslan izvjestan broj braće koja su završila Školu za organizacijsko osposobljavanje. Oni daju važan doprinos službi jer poučavaju zainteresirane i služe skupštinama. Godine 2006. u Namibiji je bilo 1 264 objavitelja, a porast u odnosu na prethodnu godinu iznosio je 3 posto.

Lesoto:

Lesoto je mala zemlja koja ima 2,4 milijuna stanovnika, a u potpunosti je okružena teritorijem Južnoafričke Republike. Smještena je u gorju Drakensberg, s čijih vrhunaca izdržljivi penjači mogu uživati u prekrasnim vidicima.

Iako je ovo inače mirna zemlja, ni nju nisu mimoišli politički nemiri. Godine 1998. sporovi u vezi s izborima  doveli su do sukoba vojske i policije u glavnom gradu Maseruu. Veijo Kuismin i njegova žena Sirpa u to su vrijeme ondje služili kao misionari. On priča: “Nasreću, samo je nekoliko braće bilo ranjeno u borbama, a za one koji nisu imali niti osnovne živežne namirnice i goriva organizirali smo dostavu pomoći. To je ojačalo jedinstvo skupštine, a broj prisutnih na sastancima porastao je diljem zemlje.”

Lesoto je najvećim dijelom gospodarski ovisan o poljoprivredi. Zbog slabe ekonomije velik broj muškaraca odlazi na rad u rudnike u Južnoafričkoj Republici. Premda je zemlja materijalno siromašna, u toj se planinskoj kraljevini može naći duhovno blago, a mnogi ljudi pozitivno reagiraju na biblijsku istinu. Godine 2006. ondje je djelovao 3 101 objavitelj vijesti o Kraljevstvu, a porast u odnosu na prethodnu godinu iznosio je 2 posto. U Maseruu trenutno služe tri bračna para misionara — bračni parovi Hüttinger, Nygren i Paris.

Abel Modiba služio je u Lesotu kao pokrajinski nadglednik od 1974. do 1978. Sada sa svojom suprugom Rebeccom radi u Betelu u Južnoafričkoj Republici. Na svoj tipično blag i opušten način on prepričava dojmove iz Lesota: “U većini ruralnih područja nije bilo cesta. Morao sam pješačiti — ponekad i do sedam sati — da bih došao do grupe objavitelja u nekom zabačenom mjestu. Braća su mi često znala dati konje — jednog da na njemu jašem, a jednog da mi nosi prtljagu. Ponekad smo čak sa sobom nosili i projektor za dijapozitive i akumulator od 12 volti. Kad bi se izlila neka rijeka, čekali bismo po nekoliko dana da se povuče. U nekim su selima poglavice pozvale sve ljude da dođu na javno predavanje.

Neki su satima morali pješačiti da bi došli na sastanke, pa su zato braća koja su dolazila izdaleka znala u tjednu posjete pokrajinskog nadglednika spavati kod braće  koja su živjela blizu dvorane. Zbog toga je za njih taj tjedan bio nešto sasvim posebno. Uvečer bi se okupili, pričali iskustva i pjevali teokratske pjesme. Sutradan bi išli u službu propovijedanja.”

Per-Ola i Birgitta Nygren služe u Maseruu kao misionari od 1993. Birgitta je ispričala sljedeće iskustvo koje pokazuje koliko časopisi mogu pomoći ljudima: “Godine 1997. počela sam proučavati s Mapalesom. Počela je ići i na sastanke. No nije uvijek bila kod kuće kad smo došli na tečaj i često se sakrivala od nas. Prestala sam proučavati s njom, ali sam joj nastavila donositi časopise. Nakon nekoliko godina došla je na naš sastanak. Objasnila je da je u Kuli stražari pročitala članak o obuzdavanju ljutnje. Smatrala je da je to Jehovin odgovor na njen problem, budući da su se ona i njena rodbina stalno svađali. Ponovno smo započele proučavati i otad nije propustila nijedan sastanak. Također je počela ići u službu propovijedanja.”

Godinama su braći u Lesotu kao dvorane služili improvizirani objekti. No zadnjih godina južnoafrička podružnica financijski pomaže skupštinama u Lesotu u gradnji dvorana.

Mjesto Mokhotlong, na nadmorskoj visini od oko 3 000 metara, najviše je mjesto u Africi u kojem postoji dvorana Jehovinih svjedoka. Volonteri su radi gradnje ove dvorane došli čak iz Australije i Kalifornije (SAD). Braća iz pokrajine KwaZulu Natal u Južnoafričkoj Republici dala su financijska sredstva i osigurala vozila za prijevoz opreme i materijala do gradilišta. Volonteri su ondje boravili u vrlo skromnim uvjetima. Morali su sami pribaviti sve potrebno za noćenje i kuhanje. Dvorana je bila potpuno dovršena za deset dana. Ondje je živio jedan stari brat koji je rođen 1910. godine. Svaki je dan dolazio na gradilište i promatrao kako napreduje gradnja.  On je dvoranu čekao još otkad je 1920-ih postao Jehovin sluga, pa je bio presretan kad je vidio kako se gradi “njegova” dvorana.

U Lesotu je 2000. zavladala glad. Braći u pogođenim područjima dopremljeno je kukuruzno brašno i druge potrepštine. U jednom zahvalnom pismu pisalo je: “Kad su mi braća u kuću donijela kukuruzno brašno, bio sam izvan sebe od radosti. Kako su samo znali što mi treba? Zahvalio sam Jehovi na pomoći za koju nisam ni sanjao da ću je dobiti. To je ojačalo moju vjeru u Jehovu Boga i u njegovu organizaciju i ja mu želim služiti cijelom dušom.”

Bocvana:

Bocvana obuhvaća velik dio pustinje Kalahari. Ima nešto više od 1,7 milijuna stanovnika. Klima je općenito vruća i sušna. Brojne nacionalne parkove i prirodne rezervate posjećuje velik broj ljudi. Lijepa delta Okavango poznata je po svom nepomućenom miru i bogatom životinjskom svijetu. Mokoro je tradicionalno plovilo u delti. To je čamac izdubljen iz debla drveća koje ondje raste. Bocvana ima naprednu ekonomiju, uglavnom zahvaljujući rudnicima dijamanata. Nakon što su u pustinji Kalahari 1967. otkriveni dijamanti, Bocvana je postala jednim od vodećih svjetskih izvoznika dijamanata.

Koliko je poznato, poruka o Božjem Kraljevstvu u Bocvanu je stigla 1929, kad je jedan naš brat ondje propovijedao nekoliko mjeseci. Joshua Thongoana je 1956. bio imenovan za pokrajinskog nadglednika u Bocvani. * Ispričao je da je literatura Jehovinih svjedoka u to vrijeme ondje bila zabranjena.

Revni misionari na tom su plodnom području imali dosta uspjeha. Blake i Gwen Frisbee te Tim i Virginia  Crouch morali su uložiti puno truda da nauče jezik cvana. A u sjevernom dijelu zemlje Veijo i Sirpa Kuismin požrtvovno pružaju duhovnu pomoć tamošnjim ljudima.

U južnom dijelu zemlje gorljiv misionarski duh iskazuju Hugh i Carol Cormican. Hugh priča: “U našoj skupštini služi 12-godišnji brat Eddie. On je još kao jako mali poželio naučiti čitati da bi se mogao uključiti u Teokratsku školu propovijedanja i ići u službu. Kad je postao nekršteni objavitelj, puno je išao u službu i započeo je tečaj  s jednim dječakom iz svog razreda. Sada kad je kršten, Eddie često služi kao pomoćni pionir.”

Velik broj skupština u Bocvani djeluje u naprednom glavnom gradu Gaboroneu ili u njegovoj okolici. On se nalazi blizu istočne bocvanske granice. Taj je dio zemlje gusto naseljen. Ostali dio stanovništa živi u selima na zapadu i u pustinji Kalahari, gdje manji broj obitelji iz plemena San još uvijek živi nomadskim načinom života, a hrane se plodovima koje nađu u prirodi i divljači koju love lukom i strijelom. Objavitelji su uložili puno truda u službi tijekom posebnih akcija na tim zabačenim područjima. Proputovali su tisuće kilometara da bi s biblijskim učenjima upoznali nomadske stočare koji žive u ruralnim područjima. Ti su ljudi neprestano zaposleni proizvodnjom hrane, gradnjom zaklona od materijala koje prikupe u prirodi i sakupljanjem drva za ogrjev. Ostaje im malo vremena za bilo što drugo. Međutim, kad stranac dođe k njima s utješnom biblijskom porukom, rado se okupe na otvorenom, na mekom pustinjskom pijesku.

Stephen Robbins je jedan od šest privremenih specijalnih pionira. On priča: “Ljudi su ovdje stalno u pokretu. Oni prelaze granice kao što mi prelazimo cestu. Svog interesenta Marksa sreli smo na trajektu koji vozi preko rijeke Okavango. Bilo nam je drago čuti da je uzeo dopust da bi mogao otputovati k svojim prijateljima i rodbini kako bi im prenio biblijsku istinu. Marks sve svoje slobodno vrijeme koristi za službu propovijedanja.”

Odaziv ljudi u Bocvani na dobru vijest doista ohrabruje. Godine 2006. ondje je bilo 1 497 objavitelja, a porast u odnosu na prethodnu godinu iznosio je 6 posto.

Svazi:

Ova mala kraljevina ima oko 1,1 milijun stanovnika. Ljudi se uglavnom bave poljoprivredom, premda ima mnogo muškaraca koji odlaze na rad u Južnoafričku Republiku. Svazi je lijepa zemlja s nekoliko rezervata  prirode. Svazijci su gostoljubivi ljudi i još uvijek čuvaju svoje brojne tradicije.

Bivši kralj Sobhuza II cijenio je Jehovine svjedoke i imao je dosta naše literature. Svake godine u svoju je kraljevsku rezidenciju pozivao ne samo svećenike nego i nekog od Jehovinih svjedoka da razgovaraju o Bibliji. Godine 1956. brat koji je bio pozvan govorio je o učenju o  besmrtnosti duše i o upotrebi počasnih titula za vjerske vođe. Nakon toga je kralj upitao vjerske vođe je li sve to istina. Oni to nisu mogli pobiti.

Naša su braća morala zauzeti čvrst stav odbijajući prihvatiti običaje oplakivanja koji su povezani s vjerskim štovanjem predaka. U nekim dijelovima Svazija plemenske poglavice otjerale su Jehovine svjedoke iz njihovih domova jer su odbili sudjelovati u tradicionalnim običajima oplakivanja. No njihova duhovna braća u drugim mjestima uvijek su se pobrinula za njih. Vrhovni sud Svazija presudio je u tome u korist Jehovinih svjedoka i naložio da im se dopusti vratiti se svojim kućama i na svoju zemlju.

James i Dawne Hockett misionari su u glavnom gradu Svazija Mbabaneu. Brat James završio je Gilead 1971, a sestra Dawne 1970. James je ispričao sljedeću zgodu da bi prikazao kako se misionari moraju prilagođavati različitim običajima: “Radili smo na rijetko obrađivanom području, a poglavica je htio da održim javno predavanje, pa je okupio seljane. Okupili smo se na jednom gradilištu i posjedali. Svuda je bilo betonskih blokova, a tlo je bilo vlažno, pa sam uzeo jedan blok i sjeo na njega, a Dawne je sjela do mene na isti taj blok. No prišla joj je jedna sestra iz tog kraja i zamolila je da dođe sjesti do nje na tlo. Dawne joj je rekla da nije potrebno jer joj je dobro tu gdje sjedi, no sestra je inzistirala da se Dawne makne odande. Poslije su nam objasnili da su neki muškarci sjedili na tlu, a žena ne smije sjediti na mjestu koje je više od njihovog. Takav je običaj po selima.”

James i Dawne otišli su u jednu školu da bi razgovarali s učiteljicom koja je prije pokazala interes. Međutim ona je poslala jednog učenika pred školu da im kaže kako joj sada nije zgodno razgovarati. Oni su tada odlučili porazgovarati s tim dječakom — Patrickom — i pitali su ga zna li on zašto su došli. Nakon što su porazgovarali, ponudili  su mu knjigu Pitanja mladih — djelotvorni odgovori i započeli su s njim proučavati Bibliju. Patrick je bio dijete bez roditelja, a živio je u jednoj sobi do kuće svog strica. Sam se morao brinuti za sebe, sam si je kuhao i radio je honorarno da bi si plaćao školarinu. Dobro je napredovao i krstio se, a sada u skupštini služi kao starješina.

Otkad se u Svaziju 1930-ih počelo propovijedati, odaziv ljudi na dobru vijest doista je ohrabrujuć. Godine 2006. na tom su području 2 292 objavitelja širila dobru vijest o Božjem Kraljevstvu i vodila 2 911 biblijskih tečajeva.

Sveta Helena:

Ovaj je mali otok dug 17 kilometara, a širok 10. Nalazi se u Atlantiku, zapadno od jugozapadne obale Afrike. Klima mu je uglavnom blaga i ugodna. Ima oko 4 000 stanovnika, koji su mješavina Europljana, Azijaca i Afrikanaca. Na otoku se govori engleskim jezikom, ali sa specifičnim naglaskom. Nema aerodroma. Komercijalne brodske linije povezuju taj otok s Južnoafričkom Republikom i Engleskom. Prijem televizijskog programa omogućen je tek sredinom 1990-ih putem satelitskih veza.

Dobra vijest o Božjem Kraljevstvu doprla je do Svete Helene početkom 1930-ih, kad su otok nakratko posjetila dva pionira. Tom Scipio, policajac i đakon baptističke crkve, od njih je dobio literaturu. O naučenome je počeo govoriti drugima, a s propovjedaonice je jasno kazao da ne postoji ni Trojstvo ni pakao ni besmrtna duša. Od njega i drugih koji su počeli zastupati biblijsku istinu bilo je zatraženo da istupe iz crkve. Ubrzo su Tom i manja skupina drugih ljudi počeli ići u službu propovijedanja, a pritom su se služili gramofonima. Putujući pješice i na magarcima obradili su cijeli otok. Tom je dobar duhovni temelj položio i u svojoj velikoj obitelji (imao je šestero djece).

Godine 1951. Zajednica je poslala Jacobusa van Stadena iz Južnoafričke Republike da otputuje na otok kako  bi pružio ohrabrenje i pomoć tamošnjoj skupini vjernih Svjedoka. On im je pomogao da budu uspješniji u službi propovijedanja i organizirao je redovite skupštinske sastanke. George Scipio, * jedan od Tomovih sinova, prisjeća se jednog problema koji je otežavao prisustvovanje sastancima: “Od svih zainteresiranih osoba samo su dvije imale automobil. Teren je teško prohodan i brdovit, a u to vrijeme nije bilo baš puno dobrih cesta. (...) Neki bi krenuli pješice rano ujutro. Ja bih povezao tri osobe u svom malom automobilu i prevezao ih jedan dio puta. One bi izašle i nastavile pješačiti. Krenuo bih natrag, povezao sljedeće tri osobe jedan dio puta i ponovno se vratio. Konačno bi na ovaj način svi došli na sastanak.” Iako se George kasnije oženio i dobio četvero djece, uspio je ostati u pionirskoj službi još 14 godina. Tri njegova sina služe kao starješine.

Jannie Muller više je puta u 1990-ima kao pokrajinski nadglednik posjetio Svetu Helenu zajedno sa svojom suprugom Anelise. Kazao je: “Kad s nekim objaviteljem idete u službu, on će vam uvijek znati reći tko živi u kojoj kući i kako će reagirati. Kad smo posjetili otok i dijelili Vijesti Kraljevstva “Hoće li ikada svi ljudi ljubiti jedni druge?”, cijeli smo otok obradili u jednom danu — od 8.30 do 15 sati.”

Brat Jannie osobito se rado sjeća svojih dolazaka i odlazaka: “Većina braće dočekivala bi nas na pristaništu kad bi brod pristajao. Govorili bi da plaču svaki put kad odlazimo, a mi smo to i vidjeli dok bi nam na našem odlasku mahali s obale.”

 Godine 2006. na otoku je biblijsku istinu širilo 125 objavitelja. Na obilježavanju Kristove smrti bilo je 239 osoba. Omjer broja objavitelja i stanovnika na otoku je 1:30 i najbolji je na svijetu.

Jehovini svjedoci u sjeni rasnih sukoba u Južnoafričkoj Republici djeluju jedinstveno, jer ih ‘ljubav savršeno povezuje’ (Kol. 3:14). I drugi ljudi to primjećuju i pohvalno govore o tome. Godine 1993. brojni su posjetitelji stigli s drugih kontinenata na međunarodne kongrese. Oko 2 000 Svjedoka stiglo je na aerodrom u Durbanu dočekati delegate iz Sjedinjenih Država i Japana. Dok su posjetitelji stizali, ta su braća pjevala teokratske pjesme. Svi su se srdačno pozdravljali i grlili. To je promatrao i jedan ugledni političar. Kad je razgovarao s braćom, rekao je: “Kad bi među nama vladalo takvo jedinstvo kakvo vlada među vama, odavno bismo riješili svoje probleme.”

Godine 2003. održani su međunarodni kongresi “Dajte slavu Bogu!”, koji su dali snažan duhovni poticaj svima koji su im prisustvovali. U Južnoafričkoj su Republici u većim gradovima bili održani međunarodni kongresi i brojni manji oblasni kongresi. Na međunarodnim su kongresima neke govore održali članovi Vodećeg tijela Samuel Herd i David Splane. Prisustvovali su im delegati iz 18 zemalja. Neki su bili odjeveni u svoju narodnu nošnju, što je svemu dodatno pridalo međunarodni ton. Na svim je kongresima bilo ukupno 166 873 prisutnih, a 2 472 osobe su se krstile.

Janine je bila na međunarodnom kongresu u Cape Townu. Sljedećim je riječima izrazila zahvalnost za novu knjigu Uči od Velikog Učitelja: “Nemam riječi kojima bih opisala koliko cijenim ovaj poklon. Ta je knjiga napisana  da bi našoj djeci doprla do srca. Jehova zna što njegov narod treba, a Isus kao Glava skupštine vidi kako se mučimo u ovom bezbožnom svijetu. Od sveg sam srca zahvalna Jehovi i njegovim zemaljskim slugama.”

Osvrnemo li se na povijest Jehovinih svjedoka u Južnoafričkoj Republici tijekom proteklog stoljeća, možemo biti radosni kad vidimo što su sve ta vjerna braća nepokolebljivo izdržala. Godine 2006. u toj je zemlji djelovalo 78 877 objavitelja, koji su vodili 84 903 biblijska tečaja. Na obilježavanju Kristove smrti 2006. bilo je 189 108 osoba. Očigledno je da su u tom dijelu svijeta još uvijek aktualne Isusove riječi: “Evo, kažem vam, podignite oči i pogledajte polja, kako su zrela za žetvu!” (Ivan 4:35). Ondje ima još mnogo posla. Brojni su dokazi da Jehova vodi to djelo, što nas potiče da zajedno s našom braćom iz svih drugih dijelova svijeta uskliknemo: “Kličite pobjednički Jehovi, svi ljudi na zemlji! Služite Jehovi s veseljem!” (Psal. 100:1, 2).