Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Latvija

Latvija

U CENTRU Rige, glavnoga grada Latvije, u Ulici Brīvības (odnosno Ulici slobode) nalazi se Spomenik slobode, visok 42 metra. Taj je spomenik simbol građanske slobode, a otkriven je 1935. Međutim, još od 1920-ih stanovnicima Latvije pruža se prilika da dobiju jednu bolju vrstu slobode — slobodu koju donosi poznavanje biblijske istine. O toj duhovnoj slobodi u jednom je izvještaju iz te zemlje pisalo: “Obični ljudi (...), i muškarci i žene, sa suzama radosnicama prihvaćaju biblijsku poruku.” Desetljećima su neprijatelji nastojali spriječiti širenje te dragocjene poruke i u izvjesnoj su mjeri uspjeli u tome. No kao što će ovaj izvještaj jasno pokazati, nema te sile na Zemlji koja može zaustaviti Svemogućeg Boga ili njegovog Sina, jer njihova vlast nadilazi sve državne granice (Otkr. 11:15).

Vojnici Njemačkog viteškog reda osnovali su Rigu 1201. Od tog vremena pa do vladavine sovjetskog komunizma Latviju su osvajale mnoge političke sile, među kojima su bile i Njemačka, Poljska, Rusija i Švedska. Latvija je 1918. prvi puta proglasila nezavisnost. No 1940. postala je jedna od sovjetskih republika. Godine 1991. ponovno je stekla nezavisnost kao Republika Latvija.

No politička nezavisnost nije jamstvo prave slobode. Samo Jehova može u potpunosti osloboditi čovječanstvo i upravo je njegovo obećanje o slobodi jedno od najljepših obilježja dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu (Luka 4:18; Hebr. 2:15). Kako je dobra vijest doprla do Latvije? Priča o tome započinje molitvom mornara koji se zvao Ans Insberg.

Ans je napisao: “Dok sam jedne zvjezdane noći plovio morem, u molitvi sam izlio Gospodinu svoje srce i zamolio ga da me odvede k narodu koji ga štuje duhom i istinom (Ivan 4:24). U svojoj domovini Latviji nagledao sam se licemjerstva ljudi koji su išli u crkvu i nisam želio imati ništa s njima. Potom sam 1914. u Clevelandu (Ohio, SAD) pogledao ‘Foto-dramu stvaranja’, koju su prikazivali Međunarodni istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Bio je to odgovor na moju molitvu jer sam pronašao istinu! Krstio sam se 9. siječnja 1916. i počeo propovijedati. Kad bi mi zatrebao novac, odlazio sam raditi na brod.”

Ubrzo nakon Prvog svjetskog rata Ans je proširio poruku o Kraljevstvu u Latviji. O vlastitom je trošku u različite latvijske novine davao oglase u kojima je govorio o Božjem Kraljevstvu. Umirovljeni učitelj po imenu Krastiņš upoznao je istinu preko tih oglasa i vjerojatno je bio prva osoba u Latviji koja je postala Istraživač Biblije i predala svoj život Jehovi. Ans je 1922. počeo raditi u svjetskoj centrali Istraživača Biblije u njujorškoj četvrti Brooklynu. U New Yorku je redovito odlazio na lučke dokove, koje je nazivao svojom “uzbudljivom propovjedaonicom”, te je mornarima propovijedao biblijsku istinu. Svoj život na Zemlji završio je 30. studenoga 1962.

Godine 1925. u danskom gradu Kopenhagenu bila je otvorena podružnica koja je trebala nadgledavati propovijedanje u sjevernoj Europi, odnosno u tri baltičke zemlje — Estoniji, Latviji i Litvi — te u Danskoj, Finskoj, Norveškoj i Švedskoj. U srpnju 1926. Britanac Rees Taylor dobio je zadatak da nadgleda propovijedanje u Latviji. Otvorio je ured u Rigi i organizirao mali kongres. Od ukupno 20 prisutnih 14 ih je sudjelovalo u prvoj propovjedničkoj akciji u toj zemlji. Braća su zatim od policije dobila dozvolu za održavanje javnih skupova tako da je 975 osoba čulo biblijska predavanja u Rigi, Liepaji i Jelgavi. Predavanja su se iznosila na njemačkom, budući da mnogi Latvijci osim svog materinjeg jezika govore i njemački. Mnogi su izrazili želju da se održi još takvih sastanaka.

“SLOBODA ZA NARODE”

U rujnu 1927. oko 650 delegata iz Estonije, Latvije i skandinavskih zemalja došlo je u Kopenhagen poslušati govor pod naslovom “Sloboda za narode”, koji je održao Joseph Rutherford, član svjetske centrale Istraživača Biblije. Sljedeće je godine brošurica s istim naslovom bila prevedena na latvijski, a u raspačavanju te brošurice predvodili su kolporteri (danas poznati kao pioniri).

Među tim prvim pionirima bila su i najmanje desetorica iz Njemačke koja su došla u Latviju kako bi pomogla u propovijedanju. Jedan od njih bio je 22-godišnji Johannes Berger. On je napisao: “Kad su pioniri došli u grad u koji su bili dodijeljeni, najprije su održali javna predavanja. Tako smo održali predavanja u gotovo svim latvijskim gradovima. U gradu Sloki unajmili smo kinodvoranu, pa sam tijekom zime svakog ponedjeljka ondje držao predavanja. Ljudi su dolazili izdaleka na konjima da ih čuju.” Prisjećajući se tih vremena, dodao je: “Usprkos slabom obrazovanju imao sam čast obavljati mnoga posebna zaduženja u Božjoj službi.”

Godine 1928. u propovijedanju je sudjelovalo oko 40 objavitelja Kraljevstva, od kojih je 15 bilo kršteno. Godine 1929. ured Zajednice u Rigi preseljen je u Ulicu Šarlotes, krstilo se još 9 osoba, a u službi je bilo podijeljeno preko 90 000 knjiga i brošura.

Nešto ranije, 1927, krstili su se mladić po imenu Ferdinand Fruck i njegova majka Emilie. Četiri godine kasnije Ferdinand je propovijedajući u jednoj pekari u svom rodnom gradu Liepaji pronašao svog budućeg suradnika u pionirskoj službi. Pekar je otrčao u bratovu brijačnicu, koja se nalazila odmah uz njegovu radnju, i svom bratu rekao: “Heinrich, brzo dođi! U mojoj je pekari neki čovjek koji govori nevjerojatne stvari.” No tom brijaču, Heinrichu Zechu, nije bilo teško povjerovati u biblijsku istinu i ubrzo se krstio. Pridružio se Ferdinandu i njih su dvojica biciklima obišla mnoge gradove objavljujući poruku o Kraljevstvu.

IZBIJA PROTIVLJENJE

Premda je braće bilo vrlo malo, njihova je revnost ljutila svećenike. Ustvari, jedan je uvaženi svećenik u Rigi zaprijetio izopćenjem svakome tko ide na sastanke Istraživača Biblije. U Liepaji su svećenici čak raspačavali letke u kojima su optuživali braću da ne vjeruju u Isusa Krista i odvraćali ljude od toga da uzimaju njihovu literaturu. Također su u glavnom crkvenom listu ocrnjivali Istraživače Biblije.

Godine 1929. vlasti su popustile pod pritiskom crkve i istjerale njemačke kolportere iz Latvije. Do 1931. većina naših biblijskih publikacija bila je zabranjena. No jesu li ti napadi zaustavili braću? Braća iz ureda u Latviji napisala su sljedeće: “Đavlovo protivljenje samo nas još snažnije potiče da ostanemo vjerni Bogu. Velika je radost propovijedati u našoj zemlji (...) i odlučni smo ustrajati u tome.”

Godine 1931. nekolicina braće iz Velike Britanije prihvatila je poziv da služe kao pioniri u baltičkim zemljama. Neki od njih pomogli su unositi duhovnu hranu u Latviju iz susjedne Estonije i Litve. Edwin Ridgewell, koji je tada imao 18 godina, bio je dodijeljen u Litvu. On danas ima preko 90 godina i, sjećajući se tog vremena, kaže: “Moja dva suradnika, Andrew Jack i John Sempey, i ja dobili smo poseban zadatak — prenositi literaturu u Latviju. Putovali smo noćnim vlakom za Rigu, u spavaćim kolima, a literaturu smo nosili skrivenu u paketima napravljenim tako da stanu u pretinac ispod sjedala, gdje se preko dana stavljala posteljina. Prije iskrcavanja stavili bismo pakete u specijalne rastezljive kovčege, u kojima je bilo i nešto odjeće. Te su isporuke bile pravi ispit za naše živce, pa smo nakon svake proslavili dobar ishod. Percy Dunham, koji je nadgledavao djelo u Latviji, pozvao bi nas na večeru u neki restoran u Rigi.”

Ferdinand Fruck često bi se susretao s braćom na latvijsko-litvanskoj granici. Braća bi mu dala literaturu koju bi on potom sakrio u sijeno u potkrovlju svog sjenika. No vlasti su primijetile njegove sumnjive aktivnosti, pa je policija redovito pretraživala njegovo imanje kako bi pronašla zabranjenu literaturu. Prilikom jednog pretresa policajac se nije htio penjati u potkrovlje, pa je poslao Ferdinanda da se popne! Kako bi barem donekle udovoljio policajcu, Ferdinand se vratio s nekoliko starijih Kula stražara i predao ih policajcu koji je, zadovoljan time, otišao.

NAPREDAK UNATOČ PROTIVLJENJU

Percy Dunham, brat iz Škotske kojeg smo ranije spomenuli, bio je 1931. zadužen da nadgledava propovijedanje u Latviji. Budući da je još prije 1914. postao Istraživač Biblije, Percy je imao iskustvo koje se pokazalo vrlo dragocjenim. Krajem 1931. iz latvijskog je ureda stigao sljedeći izvještaj: “Oni koji propovijedaju imaju mnogo problema, u materijalnom pogledu posjeduju vrlo malo, ali su bogati u svojoj vjeri u Boga. (...) Ljudi pokazuju sve veći interes za našu poruku. (...) Svaki tjedan dolaze u naš ured kako bi dobili knjige te pitaju kada će moći dobiti i neke druge knjige.” A o jednoj vrlo važnoj teokratskoj promjeni u izvještaju je stajalo: “Nedavno smo na sastanku u Rigi jednoglasno izglasali rezoluciju kojom smo radosno prihvatili novo ime [Jehovini svjedoci] koje je Gospodin dao svom narodu.”

Godine 1932. ured u Rigi preseljen je u Ulicu Cēsu. Te iste godine Margaret (Madge) Brown, pionirka iz Škotske koja se krstila 1923. i služila u Irskoj, doselila se u Latviju i udala za Percya Dunhama. U međuvremenu je raslo protivljenje našem djelu. Madge je napisala: “Devetog veljače 1933. jedne riške novine optužile su nas da smo komunisti. Sljedećeg jutra netko je pozvonio na vratima, a kad sam otvorila vrata, policija je jurnula unutra mašući pištoljima i vičući: ‘Ruke uvis!’ Sedam sati tražili su zabranjene knjige. U podne sam ih ponudila čajem, što su prihvatili.

Najveći dio literature namijenjen braći bio je skriven na tavanu. Kad je nešto ranije glavni policajac pretražio mom suprugu džepove, pronašao je ključeve. ‘Za što su ovi ključevi?’ upitao je. ‘Za tavan’, rekao je Percy. No policajci uopće nisu otišli na tavan. Ustvari, prije odlaska policajac je vratio Percyu ključeve! Premda su pregledali neku literaturu, rekli su da je nemaju razloga zaplijeniti.

No na kraju su je ipak zaplijenili. Uzeli su i neka pisma, nešto novca, stroj za umnožavanje i pisaći stroj. Policija je izvršila slične premetačine i u još šest kuća u kojima su živjele latvijske obitelji Jehovinih svjedoka, ali nisu pronašli ništa protuzakonito niti su podigli optužbe protiv njih.”

U to vrijeme u cijeloj zemlji nije bilo ni 50 objavitelja Kraljevstva. Pa ipak, braća su podnijela zahtjev za zakonsko priznanje kako bi dobila neki pravni status. Možemo samo zamisliti koliko su bili sretni kad je 14. ožujka 1933. Udruženje Međunarodnih istraživača Biblije bilo zakonski registrirano. Doduše, nisu dobili dozvolu za uvoz biblijske literature, no braća su ipak iskoristila svoj pravni status kako bi u Latviji tiskala neke brošure. Tekst im je preveo Aleksandrs Grīns, uvaženi pisac i glavni urednik novina Rīts.

ZAKONSKO PRIZNANJE KRATKOG VIJEKA

U svibnju 1934. izvršen je državni udar i u zemlji je uvedeno izvanredno stanje. Iskoristivši tu politički nestabilnu situaciju, neprijatelji istine optužili su pripadnike Božjeg naroda da su komunisti. Tridesetog lipnja ministar unutarnjih poslova dao je zatvoriti ured Udruženja Međunarodnih istraživača Biblije te je bilo zaplijenjeno preko 40 000 knjiga i brošura, kao i manji novčani iznos. Svećenicima je bilo povjereno izvršenje likvidacije Udruženja. Molbe za ponovno zakonsko priznanje bile su odbijene.

Godine 1939. izbio je Drugi svjetski rat, a u lipnju 1940. ruska je vojska ušla u Latviju. U kolovozu je Latvija postala 15. republika SSSR-a i dobila ime Latvijska Sovjetska Socijalistička Republika. Dvadeset i sedmog listopada Madge i Percy Dunham morali su napustiti Latviju i mnogu tamošnju braću i sestre koje su zavoljeli. Dobili su zadatak da služe u australskoj podružnici, gdje su i završili svoj život na Zemlji, Percy 1951, a Madge 1998.

Zatvaranje ureda, deportacija odgovorne braće, ratna stradanja i potom desetljeća okrutne komunističke vlasti ostavili su razorne posljedice na djelo propovijedanja. Tek su početkom 1990-ih konačno uklonjeni teški okovi diktatorske vlasti.

JEHOVA TJEŠI SVOJE VJERNE SLUGE

Tijekom Drugog svjetskog rata mala grupa Jehovinih svjedoka u Latviji nije imala nikakvu vezu s centralom u Brooklynu. Unatoč tome, zahvaljujući ‘utjesi iz Pisama’ sačuvali su čvrstu nadu (Rim. 15:4). Nakon rata, krajem 1940-ih, njemačka je podružnica konačno uspjela poslati pisma kojima su stupili u kontakt s nekoliko braće u Jelgavi, Kuldīgi, Rigi i Ventspilsu.

U Kuldīgi, gradu smještenom 160 kilometara zapadno od Rige, Ernests Grundmanis, koji je dotad već 20 godina bio u istini, dobio je nekoliko pisama iz Njemačke u kojima se nalazila doista pravovremena duhovna hrana. U jednom je pismu stajalo: “U svemu se uzdaj u Jehovu, našeg dobrostivog Boga i Oca. On će ti pomoći i ojačati te u pravo vrijeme.” Zatim su u pismu bile citirane riječi iz 2. Ljetopisa 16:9: “Jehova očima svojim pretražuje svu zemlju da pokaže snagu svoju štiteći one kojima je srce potpuno odano njemu.” Ta su pisma doista došla u pravom trenutku kako bi ohrabrila braću!

Braća su koristila svaku priliku za svjedočenje. Naprimjer, Marta Baldone radila je kao maserka u jednoj zdravstvenoj ustanovi u Ventspilsu i propovijedala je ljudima koji bi joj dolazili na masažu, a među njima je bila Aleksandra Preklonska (sada Rezevskis). Aleksandra se prisjeća: “Marta me naučila da se Bog zove Jehova i jako sam zavoljela to ime.”

Aleksandrin otac Peter, koji se rodio 1880, također je upoznao biblijsku istinu. Njegova je kći ispričala kako je došlo do toga: “Moj je otac postao član komunističke partije prije revolucije 1917. i živio je u Sankt Peterburgu [koji se od 1914. do 1924. zvao Petrograd, a od 1924. do 1991. Lenjingrad]. No revolucija nije donijela ono čemu se moj otac nadao i zato je vratio partijsku knjižicu te je bio prisiljen otići iz grada. Došao je u Latviju i upoznala sam ga s Martom. Otac je bio pošten i dobar čovjek te je vrlo brzo prihvatio istinu. Vratio se u Rusiju 1951, ali ovaj put kao osuđenik zbog svoje vjere. Umro je 1953. u Sibiru.”

DEPORTACIJE U SIBIR

Kao i u ostalim dijelovima Sovjetskog Saveza, u Latviji je nova vlast počela ostvarivati svoj cilj da sve kulturne i političke institucije prilagodi sovjetskim principima. Komunisti su također provodili kolektivizaciju privatnih poljoprivrednih posjeda i stavljali ih pod državnu upravu. To je dovelo do niza deportacija, koje su dosegle vrhunac 1949, te je oko 100 000 Latvijaca bilo deportirano u sjevernu Rusiju, između ostalog i u Sibir. Dvije godine kasnije komunisti su se okomili na Jehovine svjedoke i deportirali na tisuće braće iz različitih dijelova Sovjetskog Saveza, uključujući i najmanje 20 od otprilike 30 objavitelja koliko ih je tada bilo u Latviji.

Premda još nije bila krštena, Valija Lange iz Ventspilsa našla se među onima koje je KGB (sovjetska služba državne sigurnosti) uhapsio u racijama provedenima u rujnu 1950. Kad su je kasno navečer preslušavali u Rigi, upitali su je: “Zašto vi kao građanka Sovjetskog Saveza sudjelujete u protudržavnim aktivnostima?” Valija je mirno i učtivo odgovorila: “Ja samo želim služiti Jehovi Bogu, razumjeti njegova učenja i prenositi ih drugima.”

Zajedno s imenima 19 drugih Jehovinih svjedoka, Valijino ime našlo se u dokumentu izdanom 31. listopada 1950. Svi oni bili su osuđeni na deset godina prisilnog rada u Sibiru, a sva im je imovina bila zaplijenjena. Nekima je bilo dopušteno da se odande vrate kući, ali su ih odmah nakon toga ponovno osudili. Naprimjer, Paulīnu Serovu vlasti su ponovno poslale u Sibir na još četiri godine nakon što su otkrile da je poštom primala biblijsku literaturu.

Braća su u logorima nastavila propovijedati i činiti učenike. Tako je i Jānis Garšķis u logoru upoznao istinu. Krstio se 1956, a sada živi u Ventspilsu. Jānis kaže: “Zahvalan sam Bogu što je dozvolio da budem poslan u radni logor, jer inače ne bih upoznao istinu.” To je doista divljenja vrijedan stav!

Latvijka Tekla Onckule bila je optužena za protudržavno djelovanje i poslana u Sibir. U zabačenom gradu Omsku upoznala je istinu od prognanih Jehovinih svjedoka. “Nikada neću zaboraviti svoje krštenje”, kaže Tekla. “Krstila sam se kasno navečer u ledenoj rijeci. Sva sam se tresla od hladnoće, ali bila sam presretna.” Godine 1954. Tekla se udala za Alekseja Tkača, koji se krstio 1948. u Moldaviji, a kasnije je bio deportiran u Sibir. Tekla i Aleksej vratili su se 1969. u Latviju zajedno s nekoliko drugih Jehovinih svjedoka. Nažalost, većina ostale braće deportirane iz Latvije umrla je u logorima.

“Nikada neću zaboraviti svoje krštenje. Krstila sam se kasno navečer u ledenoj rijeci. Sva sam se tresla od hladnoće, ali bila sam presretna”

BJEŽANJE PRED KGB-om

Samo je mali broj Jehovinih svjedoka uspio izbjeći hapšenje. “Kako me ne bi uhvatili i deportirali, stalno sam se selila, radila sam na različitim poljoprivrednim imanjima i bježala pred KGB-om. Pritom sam nastavila propovijedati svima koje sam susrela. Ljudi su slušali i neki su upoznali istinu”, piše Aleksandra Rezevskis. Agenti KGB-a grozničavo su nastojali pronaći malobrojnu braću koja su ostala u Latviji, optužujući ih za protusovjetsko djelovanje. Vlasti su čak izdale pamflet u kojem su lažno optužile Jehovine svjedoke da su američki špijuni. U stalnoj opasnosti od komunističkih doušnika braća su morala vrlo oprezno propovijedati te potajno održavati sastanke na različitim mjestima.

Kad se Aleksandra udala za Kārlisa Rezevskisa, preselili su se u seosku kućicu koja je pripadala Kārlisovim roditeljima. Skrivena u šumi blizu grada Tukumsa, 68 kilometara od Rige, ta je kućica bila idealno mjesto za sastanke tijekom zime. Dita Grasberga (tada se prezivala Andrišaka) prisjeća se: “Bila sam mala kad je naša obitelj odlazila na sastanke u kuću obitelji Rezevskis. Do Tukumsa smo putovali autobusom, a zatim smo po snijegu išli pješice kroz šumu. Bila je to prava pustolovina! Kad bismo na koncu stigli do njihove kućice, često nas je dočekao primamljiv miris ukusne juhe koja se lagano kuhala na peći.”

Kārlis je literaturu skrivao u šumi. Jednom je prilikom zakopao dvije vreće pune knjiga i pažljivo obilježio mjesto gdje ih je zakopao. Ali te je noći silovita oluja uništila oznaku koju je stavio. Kārlis je pokušavao pronaći vreće, ali uzalud. One još dan-danas leže zakopane negdje u toj šumi.

Ljeti su braća održavala sastanke po šumama, na obalama jezera ili mora. Kao i u drugim dijelovima Sovjetskog Saveza, vjenčanja i pogrebe koristili su za držanje biblijskih predavanja. Tijekom 1960-ih i 1970-ih braća iz Estonije, među kojima su bili Viljard Kaarna, Silver Silliksaar i Lembit Toom, redovito su posjećivala Latviju kako bi držala predavanja, donosila literaturu i prikupljala izvještaje od otprilike 25 krštenih objavitelja u toj zemlji. Braća u Latviji bila su naročito sretna kad su dobila Kulu stražaru na ruskom, koju su Pauls i Valija Bergmanis prevodili na latvijski, zapisujući prijevod u školske bilježnice.

‘IMALI SMO SAMO JEDAN PRIMJERAK KULE STRAŽARE’

Tijekom 1970-ih i 1980-ih braća iz Estonije nabavljala su u Rusiji Kulu stražaru na mikrofilmu i krijumčarila je u Latviju. Budući da su se mnogi u to vrijeme amaterski bavili fotografijom, braća su mogla kod kuće razviti negative i izraditi kopije, pa ih razdijeliti među sobom. S vremena na vrijeme i druge su publikacije na isti način stizale u Latviju, uglavnom iz Litve i Ukrajine.

“Imali smo na raspolaganju samo jedan primjerak Kule stražare”, prisjeća se Vida Sakalauskiene, koja je tada imala desetak godina. “U jednom je periodu svaka grupa dobivala časopis na fotopapiru, izrađen iz negativa, koji je kružio od obitelji do obitelji kako bi ga svi mogli pročitati i napraviti bilješke. Nitko nije smio držati časopis dulje od 24 sata. Na sastancima je voditelj imao časopis, a mi smo komentirali po sjećanju ili na temelju bilješki.” Ta je duhovna hrana pomogla Vidi da ostane čvrsta u istini tijekom školskih dana. Pomogla je i njenom bratu Romualdasu da ostane vjeran Bogu dok je bio u zatvoru zbog kršćanske neutralnosti.

SVE VRSTE LJUDI PRIHVAĆAJU ISTINU

Vera Petrova bila je 27 godina aktivni član komunističke partije. Ona je ispričala: “Jedan od mojih zadataka bio je da odlazim u crkvu i provjeravam koliko članova partije ide u crkvu te da o tome podnesem izvještaj mjesnom partijskom sekretaru. U međuvremenu je jedna od moje dvije sestre upoznala istinu i počela mi svjedočiti. Zainteresirala sam se, pa sam zamolila svećenika Ruske pravoslavne crkve da mi da Bibliju.

‘Što će vam Biblija?’ upitao je.

‘Željela bih znati je li ono što vi učite u skladu s Biblijom’, odgovorila sam. Nije mi htio dati Bibliju, pa sam je nabavila drugdje i počela čitati. Ubrzo sam otkrila da se učenja Crkve ne temelje na Bibliji. Nastavila sam duhovno napredovati i napustila partiju. Krstila sam se 1985.”

Prije Drugog svjetskog rata medicinska sestra Teofīlija Kalvīte udala se za gradonačelnika grada Daugavpilsa. Nažalost, već početkom rata njen je muž bio proglašen nestalim. Teofīlija je doživjela mnoge teške situacije i bila svjedok mnogih patnji i smrti brojnih osoba. Nakon rata postala je predsjednica latvijskog Crvenog križa i tijekom 61 godine rada u medicini dobila je najmanje 20 državnih nagrada. Kad je Teofīlija imala oko 65 godina, upoznala je Paulīnu Serovu, Jehovinu svjedokinju koja joj je iz Biblije objasnila zašto Bog dozvoljava zlo. Teofīlija je prihvatila istinu i otada je imala još veću čast pomagati ljudima da duhovno ozdrave. Bila je vjerna sve do svoje smrti 1982.

“PA, TO JE RJEČNIK”

Godine 1981. osamnaestogodišnji Jurij Kaptola bio je osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu zbog kršćanske neutralnosti. Jurij priča: “Dvije godine odslužio sam u Sibiru, gdje smo živjeli pod šatorima i radili u šumi, čak i kad je temperatura pala na 30 Celzijevih stupnjeva ispod nule! * Jehova se uvijek brinuo za moje duhovne potrebe. Naprimjer, jednom mi je majka u paketu s hranom poslala i ‘Novi zavjet’. Kad je čuvar pregledavao paket, ugledao je knjigu.

‘Što je to?’ upitao je.

Prije nego što sam uspio odgovoriti, jedan policijski inspektor koji je stajao u blizini rekao je: ‘Pa, to je rječnik’, i dozvolio mi da ga zadržim.

Bio sam oslobođen 1984, no nisam se vratio u svoju zemlju, Ukrajinu, nego sam se preselio u Rigu, gdje sam oko dvije godine surađivao s malom grupom braće. Ali budući da je Latvija još uvijek bila dio Sovjetskog Saveza, ponovno su me pozvali da služim vojsku. Zbog toga sam 26. kolovoza 1986. ponovno bio osuđen na prisilan rad, ovog puta trebao sam odslužiti četiri godine u Latviji. Nakon što sam neko vrijeme služio kaznu u Rigi, bio sam prebačen u logor nedaleko od grada Valmiere. Početkom 1990. na saslušanju na kojem je sud razmatrao moje puštanje na slobodu, sudac mi je rekao: ‘Jurij, zatvorska kazna koja ti je dosuđena prije četiri godine bila je nezakonita. Nisu te smjeli osuditi.’ I tako sam se neočekivano našao na slobodi!”

Jurij je 1991. postao član jedine skupštine u Latviji i ondje je zajedno s još jednim bratom služio kao starješina. “Polja su doista bila zrela za žetvu”, napisao je.

Kad je Jurij prvi put došao u Latviju, razgovarao je s jednom ženom koja je uređivala grob. Ispričao je što se dogodilo: “Kad sam je upitao što misli zašto je život tako kratak, prišla mi je nekoliko koraka i počeli smo razgovarati. Nekoliko minuta kasnije s drveta se odlomila velika grana i tresnula na zemlju upravo ondje gdje je ona maloprije uređivala grob. Da je ostala ondje, grana bi pala na nju. Dala mi je svoju adresu i pobrinuo sam se da je posjeti jedna sestra. Ta se žena krstila 1987. zajedno sa svojim sinom i snahom.”

VOLE LJUDE, A NE UDOBAN ŽIVOT

Mnoga druga mlada braća i sestre iz raznih krajeva Sovjetskog Saveza također su se preselila u Latviju kako bi pomogla u propovijedanju. Život im nije bio lak, ali bili su spremni odreći se mnogo toga. Jedan primjer je Anna Batnja, koja danas služi kao specijalni pionir. Ona se zaposlila kao krojačica u jednoj tvornici, a smještaj je našla u omladinskom domu. “Uvjeti su bili daleko od idealnih”, kaže ona. “Svjedočili smo neformalno u vlakovima, na željezničkim stanicama, u parkovima i na grobljima te u blizini crkvi.

U vlakovima, koji su uvijek bili krcati, svjedočili smo u paru idući od vagona do vagona. Jedan je svjedočio, a drugi držao stražu. Često bi se i ljudi sa strane uključili u razgovor. Tako su nas ponekad sa svih strana bombardirali pitanjima. Kad bi vlak stao, prešli bismo u drugi vagon, ako je to bilo potrebno. Bilo je prekrasno vidjeti kako Jehova blagoslivlja našu službu.”

Angelina Cvetkova prvi je put čula istinu nakon molitve u crkvi. Ispričala je: “Godine 1984. prišla mi je Aldona Droņuka, koja je bila Jehovin svjedok, i upitala me jesam li čitala Bibliju. Odgovorila sam joj da sam čitala neke dijelove Biblije, ali da je nisam razumjela i da imam mnogo pitanja. Tako smo razmijenile adrese i redovito proučavale Božju Riječ. Nekoliko mjeseci nakon toga Aldona me pozvala na jedno vjenčanje u Litvu, a ja sam prihvatila poziv. Na svadbi je bilo oko 300 uzvanika. Ostala sam prilično zbunjena kad su se počeli redati biblijski govori jedan za drugim.

Tek sam tada saznala da proučavam Bibliju s Jehovinim svjedocima te da je to vjenčanje ujedno i kongres! Unatoč tome, ljubav i jedinstvo tog poniznog naroda dirnuli su moje srce. Krstila sam se 1985, a 1994. krenula sam u pionirsku službu. Sada je petero od moje šestero djece kršteno, a najmlađi sin je nekršteni objavitelj.”

PRISUSTVOVANJE VEĆIM SKUPOVIMA

Sredinom 1980-ih u mnogim komunističkim zemljama zavladale su povoljnije okolnosti, pa su se Jehovini svjedoci mogli slobodnije sastajati. Pedesetak delegata iz Latvije prisustvovalo je Oblasnom kongresu “Odanost Bogu”, koji se 1989. održao u Poljskoj. “To što sam bila ondje zajedno sa svom tom braćom i sestrama označilo je prekretnicu u mom duhovnom napretku”, kaže Marija Andrišaka, koja sada služi kao specijalni pionir.

Godine 1990. preko 50 delegata iz Latvije ponovno je doputovalo u Poljsku kako bi prisustvovalo kongresu “Čist jezik”. Jedan od tih delegata bila je Anna Mančinska, koja nije žalila truda da bi došla na kongres. Anna je ispričala što joj se dogodilo: “Na putu do željezničkog kolodvora ustanovila sam da sam zaboravila neke dokumente koji su mi trebali da bih mogla prijeći granicu. Zato sam se taksijem vratila kući, uzela dokumente i vratila se na kolodvor, ali vlak je već bio otišao. Odjurila sam na sljedeću stanicu, ali došla sam prekasno. Na koncu sam uzela taksi sve do Litve i konačno uhvatila vlak 250 kilometara od Rige. Vožnja taksijem bila je vrlo skupa, ali isplatila se!” Anna danas služi kao član latvijske betelske obitelji.

Godine 1991. braća su konačno mogla slobodno održavati kongrese u zemljama koje su nekad bile sovjetske republike. Delegati iz Latvije u nekoliko su punih autobusa doputovali u estonski grad Tallinn kako bi prisustvovali kongresu “Ljubitelji božanske slobode”. Moto tog kongresa doista je bio prikladan!

Ruta Barakauska iz Vaiņode uspjela je nagovoriti svog supruga Ādolfsa, koji nije bio Jehovin svjedok, da pođe s njom u Tallinn. “Nisam namjeravao biti na kongresu”, priča Ādolfs. “Planirao sam nabaviti rezervne dijelove za automobil. Ali nakon što sam prisustvovao prvom dijelu programa, toliko su me se dojmili govori, prijateljsko ophođenje Jehovinih svjedoka, njihovo pristojno izražavanje i ljubav koju su međusobno pokazivali da sam ostao na cijelom kongresu. Po povratku kući počeo sam proučavati Bibliju i uložio sam puno truda da zauzdam svoju narav. Godine 1992. pridružio sam se svojoj ženi kao kršteni Jehovin svjedok.”

Početkom 1990-ih u Latviji nije bilo moguće unajmiti prikladne objekte za oblasne kongrese, pa su braća išla uglavnom u Estoniju i Litvu. Prvi kongres u Latviji održan je 1998. u jednoj velikoj sportskoj dvorani u Rigi, a tema kongresa bila je “Božanski životni put”. Dvorana je bila podijeljena na tri sektora jer se program iznosio na latvijskom, ruskom i latvijskom znakovnom jeziku. Nakon završne molitve svi su prisutni pljeskali, a mnogi su i plakali od radosti zahvalni Jehovi za taj vrlo značajan događaj.

RAZDOBLJE NAGLOG PORASTA

Kad je pao komunizam, djelo Jehovinih svjedoka u Latviji počelo je dobro napredovati. No do 1995. Naša služba za Kraljevstvo nije izlazila na latvijskom jeziku, tako da prezentacije koje su braća koristila u službi ponekad nisu bile baš najtaktičnije. No oni su to nadoknađivali svojom revnošću. Dace Šķipsna opisala je kako je upoznala istinu: “Godine 1991. na kiosku uz cestu kupila sam knjigu koja je govorila o paklu i zagrobnom životu. Nisam odmakla daleko od kioska kad sam iza leđa čula nekoga kako mi govori: ‘Kupili ste otrov!’

“Iza leđa sam čula nekoga kako mi govori: ‘Kupili ste otrov!’”

Kad sam čula te riječi, stala sam kao ukopana. Predstavilo mi se dvoje Jehovinih svjedoka — muž i žena — i počeli smo razgovarati o Bibliji. Zapravo, pretresli smo praktički sve: had, gehenu, Božić, križ i na koncu posljednje dane! Moram priznati da su mi se neki pojmovi pomalo miješali u glavi, ali dopalo mi se ono što sam čula. Razmijenili smo brojeve telefona i tijekom narednih tjedana odgovorili su mi na mnoga biblijska pitanja.”

“DRAGO MI JE ŠTO NISAM PRESTAO”

Jānis Folkmanis bio je prvak SSSR-a u dizanju utega, a na svom posljednjem natjecanju u ožujku 1993. postao je prvak Latvije. Jānis je ispričao kako su se događaji odvijali: “Godine 1992. kolega s posla Jānis Cielavs pozvao me da mu se pridružim na biblijskom tečaju. To mi je promijenilo život. Tri mjeseca nakon što sam osvojio titulu prvaka Latvije postao sam objavitelj Kraljevstva. Krstio sam se u kolovozu 1993. Kad sam svjedočio u dvorani u kojoj smo trenirali, moj se trener ljutio zbog toga. Ali drago mi je što nisam prestao. Moji prijatelji Eduards Eihenbaums i Edgars Brancis objasnit će vam zašto.”

Eduards: “Jānis Folkmanis mi je ponudio da besplatno proučavam Bibliju. Rekao sam mu da možemo odmah početi, ako je stvarno besplatno. I stvarno smo počeli! Ono što sam naučio zvučalo mi je logično, posebice učenje o uskrsnuću, koje mi je bilo razumnije od vjerovanja u besmrtnost duše. I moja je žena počela proučavati, tako da smo se krstili 1995.”

Edgars: “Jānis je revno svjedočio u dvorani u kojoj smo trenirali. Četiri puta mi je ponudio da sa mnom proučava Bibliju, a ja sam svaki put odbio. Ali uzeo sam časopise Kulu stražaru i Probudite se! te knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. No cijelo sam se vrijeme pitao zašto tog poznatog sportaša zanima Biblija. Na koncu je moja znatiželja prevagnula i počeo sam proučavati. Krstio sam se 1995. i sada služim kao specijalni pionir.”

Neki su morali nadvladati loše navike kako bi ugodili Bogu. Jedan takav primjer je Aivars Jackevičs, koji je imao problema s alkoholom. “Obično bih svoje pijanke vikendom započinjao pivom za doručak, nakon čega je slijedila boca votke”, kaže on. “Jedne večeri u siječnju 1992. bio sam kod kuće. Imao sam povrijeđenu ruku, bio sam sav utučen i razmišljao sam o samoubojstvu. Dan ranije opljačkali su me dok sam bio pijan. Tada sam začuo kucanje na vratima. Bio je to moj susjed, koji je već u nekoliko navrata sa mnom razgovarao o Bibliji. Razgovarali smo, ponudio mi je biblijski tečaj i ja sam prihvatio.

Suzdržavao sam se od alkohola u dane kad sam imao tečaj, i to mi je pomoglo da napredujem. Kad sam saznao istinu o stanju mrtvih i da neću gorjeti u paklenoj vatri — čega sam se oduvijek bojao — počeo sam proučavati tri puta tjedno. Za manje od četiri mjeseca postao sam nekršteni objavitelj. No Biblija nas upozorava: ‘Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!’ Jednom sam nepromišljeno proveo večer u lošem društvu, previše sam popio, pa sam ponovno razmišljao o samoubojstvu. Ali Jehova je milosrdan i strpljiv. Nekoliko mi je braće s puno ljubavi pomoglo. To mi je poslužilo kao dobra lekcija! Krstio sam se 1992, a danas sam član betelske obitelji u Latviji” (1. Kor. 10:12; Psal. 130:3, 4).

Māris Krūmiņš, također član betelske obitelji, morao je učiniti velike promjene u svom životu kako bi služio Jehovi. Māris priča: “Kad sam odslužio vojsku, razočarao sam se u životu. Kasnije su me izbacili s fakulteta jer nisam dolazio na predavanja. Nemajući nikakvog cilja u životu, upleo sam se u kriminal. Jedne sam se noći napio i sudjelovao u tučnjavi, te sam bio uhapšen. Sjedeći u zatvorskoj ćeliji, razmišljao sam o zakonima koje sam prekršio i zaključio da se mnogi od tih zakona temelje na Božjim zakonima. Prvi put u životu molio sam se Bogu da mi oprosti i zavjetovao sam se da ću ga tražiti kako bih ga upoznao.

Nakon što sam bio pušten iz zatvora, išao sam u različite crkve, ali svaki put sam se razočarao. Tako sam počeo čitati Bibliju i druge vjerske knjige. No onda sam 1990. u vlaku sreo prijatelja iz škole i saznao da je on Jehovin svjedok. Tijekom tog kratkog putovanja Jehova mi je otvorio srce dok sam slušao svog starog prijatelja kako mi objašnjava Božji naum s ljudima i zašto u svijetu ima toliko patnji. Počeo sam proučavati i 1991. postao sam objavitelj. Krstio sam se 1992. Godinu dana kasnije postao sam član betelske obitelji u Latviji, a 1995. oženio sam se sa Simonom, pionirkom iz Finske.”

Edgars Endzelis bio je student prava. “Početkom 1990-ih”, priča Edgars, “osjećalo se da se spremaju velike političke promjene. Tada sam u Rigi studirao pravo i mnogi su studenti raspravljali o smislu života. Čitao sam knjige o filozofiji i istočnjačkim religijama. Bavio sam se i aikidom, jednom borilačkom vještinom. A onda smo moja žena Elita i ja došli u kontakt s Jehovinim svjedocima.

Kad smo prvi put došli na sastanak, sva su nas braća, i Latvijci i Rusi, dočekala vrlo srdačno. Duboko nas se dojmila iskrena ljubav koju smo osjetili. Otprilike u isto vrijeme zaprepastio sam se kad mi je učitelj aikida rekao da samo oni koji prakticiraju zen budizam mogu postati vrsni aikido borci. Tada sam se prestao baviti aikidom. Ubrzo nakon toga odrezao sam dugu kosu i u ožujku 1993. Elita i ja smo se krstili. Otada sam imao jedinstvenu priliku koristiti svoje poznavanje zakona kako bih pomagao ‘u obrani i zakonskom potvrđivanju prava na propovijedanje dobre vijesti’ u Latviji” (Filip. 1:7).

ISPITI KRŠĆANSKE VJERE

Godine 1993. četiri studentice glazbene akademije u Jelgavi doživjele su pravi ispit svoje vjere kad je njihov zbor trebao nastupiti na priredbi povodom Dana nezavisnosti. Premda nisu bile dugo u istini, djevojke su odlučile učiniti ono što je ugodno Bogu. Stoga su pismenim putem s puno poštovanja zamolile voditelja zbora da ih oslobodi nastupa na toj priredbi jer im kršćanska savjest ne dozvoljava da sudjeluju. Kako je voditelj reagirao? Napisao je ultimatum roditeljima tih djevojaka, rekavši da će djevojke biti izbačene s akademije ako ne budu pjevale na toj priredbi. Poput trojice mladih Hebreja, djevojke su poslušale Jehovu (Dan. 3:14, 15, 17; Djela 5:29).

Dace Puncule bila je jedna od tih djevojaka. Ona se prisjeća: “Molitva Bogu i podrška braće pomogle su nam da ostanemo vjerne. Bile smo izbačene s akademije, ali nikad nisam požalila što sam nepokolebljivo zastupala istinu. Jehova se zaista dobro brinuo za mene. Nakon samo nekoliko mjeseci našla sam posao u jednom odvjetničkom uredu, a iskustvo koje sam ondje stekla koristilo mi je kasnije u Betelu, gdje služim od 2001.”

Pitanje transfuzije krvi također je prokušalo vjernost nekih Božjih slugu. Šestog rujna 1996. Jelenu Godlevsku, 17-godišnju djevojku, udario je automobil, pri čemu je zadobila višestruki prijelom zdjelice. Premda je bila mlada, Jelena je bila duhovno zrela i čvrsto je odlučila uzdržavati se od krvi (Djela 15:29). U to vrijeme većini liječnika u Latviji nisu bile poznate beskrvne metode liječenja i zato je liječnici koji su je primili nisu htjeli operirati. Oko tjedan dana nakon toga dva su joj liječnika kasno navečer prisilno dala transfuziju krvi i ona je umrla.

Jelenina majka Marina tada još nije bila Jehovin svjedok. Ona kaže: “Zadivila me snažna vjera u Jehovu i njegova obećanja koju je pokazala moja kći. Nije željela učiniti kompromis.” Marina i njezina obitelj sada su kršteni Jehovini svjedoci i raduju se uskrsnuću, kada će ponovno moći zagrliti Jelenu (Djela 24:15).

DUHOVNO ZRELA BRAĆA ZADOVOLJAVAJU VRLO VAŽNU POTREBU

Nagli porast broja objavitelja stvorio je potrebu za duhovno zrelom braćom koja će predvoditi. Godine 1992. tri brata koja su odrasla u Sjedinjenim Državama, ali su govorila latvijski, dobila su priliku da sa svojim suprugama služe u Latviji kao misionari. Bili su to Valdis Puriņš i njegova žena Linda te Alfreds Elksnis i njegova žena Doris. Peti je bio Alfredsov brat Ivars Elksnis. Svih petero stiglo je u Rigu u srpnju 1992. Četverosobni stan u kojem su stanovali postao je misionarski dom, skladište za literaturu i centar za prevođenje.

Smisao za humor pomaže prilikom učenja stranog jezika. Doris Elksnis priča: “Dok sam vodila tečaj s dvije mlade žene, pokušala sam objasniti kako je Sotona razgovarao s Evom preko zmije. No upotrijebila sam latvijsku riječ koja zvuči slično riječi za zmiju. I što sam rekla? Rekla sam da je Đavo govorio preko svinje!”

Godine 1994. iz Australije su stigli Peter i Jean Luters. Peter je rođen u Latviji, ali je odrastao u Australiji i kršten je 1954. Nažalost, njegova supruga Jean, koju su zbog njene srdačnosti i susretljivosti vrlo brzo svi zavoljeli, preminula je 1999. Peter je odlučio ostati u Latviji i sada služi kao član Odbora podružnice. “Kad smo tek stigli u Latviju”, priča on, “braća su revno propovijedala. Međutim, skupštine još uvijek nisu imale svoja područja, tako da čak cijeli dijelovi Rige nisu bili obrađeni. Osim toga, samo je nekoliko skupština imalo redovita javna predavanja. Ubrzo su oba problema bila riješena.”

MISIONARI PRUŽAJU SNAŽAN POTICAJ

Prvi misionari iz škole Gilead stigli su početkom 1993. Dva bračna para iz Švedske, Anders i Agneta Berglund te Torgny i Lena Fridlund, bila su dodijeljena u Jelgavu, grad s preko 60 000 stanovnika u kojem je tada bilo 28 objavitelja. “Čim smo stigli”, priča Anders koji sada služi kao član Odbora podružnice, “krenuli smo s braćom u službu propovijedanja, a oni su se pobrinuli da budemo vrlo zaposleni. Bilo je dana kad smo gotovo trčali s njima od tečaja do tečaja po sedam, osam sati bez pauze za jelo! Njihova revnost bila nam je snažan poticaj. Mnogi s kojima smo tada proučavali danas su i sami u punovremenoj službi.”

Torgny Fridlund priča: “Nakon tromjesečnog jezičnog tečaja činilo nam se da smo spremni samostalno razgovarati s ljudima. Izabrali smo područje koje se nije obrađivalo još od Drugog svjetskog rata, ali nismo naišli na dobar odaziv. Pitali smo se da li je problem u našem pristupu. Nakon što smo razgovarali o tome, probali smo drugačiju metodu — na svakim smo vratima pročitali jedan biblijski redak. Nakon toga smo započeli nekoliko biblijskih tečajeva.”

U travnju 1995. stiglo je još misionara iz Gileada. Među njima su bili Basse i Heidi Bergman iz Finske, koji sada služe u putujućoj službi u ruskoj pokrajini. “Zamolio sam domaću braću da me isprave kad kažem nešto pogrešno u službi propovijedanja”, kaže Basse. “Oni su to prihvatili s takvim oduševljenjem da su me spontano ispravljali ne samo u službi nego i na sastancima! Danas mi je zaista drago čuti braću kako kažu da sam postao jedan od njih.”

Carsten i Jannie Ejstrup iz Danske služili su zajedno u Latviji sve dok Jannie, koja je imala samo tridesetak godina, nije umrla od raka. “Najbolje što mogu učiniti u čast Jehovi”, kaže Carsten, “jest nastaviti vjerno služiti na misionarskom području koje mi je dodijeljeno.” Takva su braća doista izvrstan primjer za sve nas!

ŠKOLA ZA ORGANIZACIJSKO OSPOSOBLJAVANJE

Od 1994. u Latviju je iz Velike Britanije, Njemačke i Poljske stiglo preko 20 braće koja su završila Školu za organizacijsko osposobljavanje. Prvi koji su stigli bili su Michael Udsen i Jess Kjaer Nielsen iz Danske. Oni su bili dodijeljeni u industrijski grad Daugavpils, po veličini drugi grad u Latviji.

Jess priča: “Jednog hladnog siječanjskog poslijepodneva krenuli smo za Daugavpils, koji se nalazi oko 240 kilometara jugoistočno od Rige. U Rigi je padao snijeg kad smo ušli u stari kombi pun literature. Brat koji nas je vozio nije govorio engleski, a mi nismo znali niti latvijski niti ruski. Svakih pedesetak kilometara zaustavio bi kombi i nešto popravljao na motoru. U svakom slučaju, nije popravljao grijanje, jer je u kombiju bilo hladno koliko i vani! No preživjeli smo tu mučnu vožnju i stigli u Daugavpils oko ponoći. U to je vrijeme ondje bilo 16 objavitelja. Već krajem sljedeće godine taj se broj gotovo udvostručio.”

PREVOĐENJE NA LATVIJSKI

Do 1992. braći je uglavnom bila dostupna literatura na ruskom, jer većina Latvijaca govori ruski. No mnogima je draži njihov materinji jezik. U jednom izvještaju je stajalo: “Zanimljivo je da je među nekoliko stotina novih objavitelja bilo i onih koji su mogli poslužiti u prevođenju. Vidjelo se da Božji sveti duh vodi tu revnu mladu braću i sestre u njihovom poslu.”

Zahvaljujući napornom radu prevoditelja Kula stražara na latvijskom počela je u siječnju 1995. izlaziti kao mjesečno izdanje, a u siječnju 1996. kao polumjesečno. Dosad su na latvijskom jeziku objavljene i druge publikacije — nekoliko knjiga, brošura, a izlazi i časopis Probudite se!

Početkom 1993. prevodilački se tim iz skučenog prostora u misionarskom domu u Rigi preselio u jedan stan u Ulici Brīvības. Potom su se u kolovozu 1994. preselili u renovirane urede u Ulici Miera na broju 40. Kako su braća došla do tog novog prostora?

VELIKODUŠAN POKLON

George Hakmanis i njegova žena Sigrid izbjegli su iz Latvije za vrijeme Drugog svjetskog rata. Upoznali su istinu u Londonu i krstili se 1951. Sljedeće su godine imigrirali u Sjedinjene Države, a 1992. su se vratili u Latviju i ostali ondje pet godina.

Kad se Latvija 1991. odvojila od Sovjetskog Saveza, građani su mogli tražiti povrat imovine koju im je država bila oduzela. Sigrid i njezina sestra, koja je također Jehovin svjedok, čuvale su preko 50 godina obiteljske dokumente o vlasništvu posjeda u Ulici Miera na broju 40, tako da su ga uspjele ponovno dobiti. Nakon toga su ga velikodušno poklonile Jehovinoj organizaciji. Braća su objekt koji se ondje nalazio pretvorila u četverokatni prevodilački centar u kojem se moglo smjestiti 20 osoba.

Milton Henschel iz Vodećeg tijela prisustvovao je svečanom otvorenju koje se održalo 20. kolovoza 1994. Tom je prilikom savjetovao braći da kupe susjednu parcelu na broju 42, gdje se nalazila peterokatnica. Vlasnik, koji je živio u Sjedinjenim Državama, pristao je prodati parcelu. I ta je zgrada renovirana, a betelska je obitelj narasla na 35 članova. Otada su izvršena daljnja proširenja kako bi se dobio uredski i stambeni prostor za ukupno 55 betelskih radnika.

ZAKONSKO PRIZNANJE

Zakonska registracija našeg djela još uvijek je problematično pitanje u Latviji. Godine 1996. državni službenici iskoristili su negativan publicitet povezan sa slučajem Jelene Godlevske kako bi odbili zahtjev za registriranje našeg djela. Jedan je član parlamenta čak braći dao naslutiti da postoji mogućnost da naše djelo bude zabranjeno. No braća su nastavila odlaziti k državnim službenicima kako bi im objasnila prirodu našeg djela. Konačno je 12. listopada 1998. ravnatelj Državnog ureda za ljudska prava objavio da je odobreno zakonsko registriranje dviju skupština — Riga centar i Riga Torņakalns — tijekom probnog perioda od jedne godine. Sljedećeg je mjeseca i skupština u Jelgavi dobila isti status.

Prema latvijskom zakonu nove se skupštine moraju iznova registrirati svake godine. Da bi se dobila trajna registracija, najmanje deset skupština mora biti deset godina upisano u državni registar. U međuvremenu se skupštine koje čekaju svoju registraciju mogu neometano sastajati.

PRONALAŽENJE MJESTA ZA SASTANKE

Nagli porast tijekom 1990-ih zahtijevao je da se pronađu prostranija mjesta za održavanje sastanaka. Godine 1997. na javnoj dražbi u Daugavpilsu prodavao se posjed kakav je braći odgovarao, a kako nije bilo drugih kupaca, braća su ga kupila. U prosincu 1998. započeli su s renoviranjem, a nakon osam mjeseci objavitelji u tom gradu, kojih je tada bilo preko 140, bili su presretni što se mogu sastajati u svojoj dvorani.

Prva dvorana građena iz temelja bila je sagrađena u Jūrmali 1997. Jedan interesent iz tog grada bio je toliko zadivljen kvalitetom gradnje da je htio uposliti braću da mu sagrade kuću! Naravno, braća su to odbila i objasnila mu duhovnu pozadinu našeg djela. U tom su periodu i braća iz Torņakalnsa, jedne riške četvrti, po sniženoj cijeni kupila izgorjelu kinodvoranu. Do kolovoza 1998. to nekad spaljeno zdanje pretvoreno je u dvije prekrasne dvorane.

POMOĆ IZ FINSKE

Braća iz Finske puno su učinila za napredak djela u Latviji. Finska je podružnica od 1992. do 2004. nadgledavala propovijedanje u Latviji, a i dalje tiska sve časopise za Latviju. Tijekom godina mnoga su sposobna braća iz Finske bila poslana u Latviju kako bi predvodila u službi. Među njima bili su Juha Huttunen i njegova žena Taina, koji su došli u Latviju 1995. Juha sada služi u Odboru podružnice. Ruben i Ulla Lindh, koji su ukupno proveli preko 80 godina u punovremenoj službi, također su dali vrijedan doprinos propovijedanju. Brat Lindh služio je u Latviji četiri godine kao član Odbora zemlje, nakon čega se vratio u Finsku.

Osim toga, više od 150 braće iz Finske pomagalo je na različitim građevinskim projektima. Zahvaljujući svoj toj ljubavi i trudu braće te obilnim blagoslovima koje je Jehova izlijevao na službu objavitelja, pionira i misionara u Latviji, tamošnji je Betel 1. rujna 2004. postao podružnica.

POSEBNE PROPOVJEDNIČKE AKCIJE

Većina objavitelja u Latviji živi u većim ili manjim gradovima ili u njihovoj okolici. Početkom 2001. skupštine su dobile pismo u kojem su objavitelji bili potaknuti da dio svog godišnjeg odmora provedu u posebnoj akciji propovijedanja na udaljenim područjima. U akciji su sudjelovala 93 objavitelja koja su bila podijeljena u 9 grupa i poslana u nekoliko manjih mjesta i sela.

Vjačeslavs Zaicevs, član betelske obitelji, uzeo je godišnji odmor kako bi sudjelovao u toj akciji. “Bila je to izvrsna prilika da se bolje upoznamo s braćom i sestrama”, kaže on. “Nakon službe zajedno smo jeli, pričali iskustva i pravili planove za sljedeći dan. Zatim smo igrali nogomet i kupali se u jezeru. Bio je to pravi predokus raja.”

Braća su provela preko 4 200 sati u službi — prosječno više od 41 sat po objavitelju — podijelila su preko 9 800 primjeraka literature, izvršila 1 625 ponovnih posjeta i vodila 227 biblijskih tečajeva. Otada se slične akcije organiziraju svake godine.

MNOGI PRONALAZE PUT DO PRAVE SLOBODE

Ovaj izvještaj započeli smo pričom o Ansu Insbergu, Latvijcu koji je jedne zvjezdane večeri u molitvi izlio svoje srce Bogu. Ans je želio pronaći ljude koji štuju Boga “duhom i istinom” (Ivan 4:24). Jehova je uslišio tu iskrenu molbu. Otada je preko 2 400 iskrenih ljudi u Latviji upoznalo biblijsku istinu i gotovo ih još toliko proučava Bibliju. Da, još uvijek ima mnogo posla! (Mat. 9:37, 38).

Jehovini svjedoci u Latviji iskreno žele pomoći svima koji čeznu za pravom slobodom, ali ne tako da ih poučavaju ideologiji koju predstavlja Spomenik slobode u Ulici Brīvības, već tako što ih poučavaju o Božjem Kraljevstvu. Uskoro će oni koji željno čekaju to Kraljevstvo i koji štuju Jehovu “duhom i istinom” biti oslobođeni svih patnji i boli. Da, doživjet će savršenu slobodu — “slavnu slobodu djece Božje” (Rim. 8:21).

^ odl. 53 Životna priča Jurija Kaptole objavljena je u Kuli stražari od 1. rujna 2005.

[Karta]

(Vidi publikaciju)

ESTONIJA

RUSIJA

LATVIJA

Valmiera

RIGA

Jūrmala

Sloka

Tukums

Ventspils

Kuldīga

Liepaja

Vaiņode

Jelgava

Daugavpils

LITVA

BALTIČKO MORE

Riški zaljev

[Slika]

Riga

[Slika na stranici 178]

U ovoj je zgradi bio smješten prvi ured Istraživača Biblije u Rigi, 1926.

[Slika na stranici 178]

Brošura “Sloboda za narode” na latvijskom donijela je ljudima radosnu poruku, 1928.

[Slika na stranici 178]

Rees Taylor

[Slika na stranici 180]

Ferdinand Fruck, kršten 1927.

[Slika na stranici 180]

Heinrich Zech i njegova žena Elsa ispred svoje radnje u Liepaji

[Slike na stranici 183]

Edwin Ridgewell (lijevo) i Andrew Jack potajno su unosili literaturu u Latviju

[Slika na stranici 183]

Percy i Madge Dunham

[Slika na stranici 183]

Braća koja su radila u uredu Zajednice i drugi Jehovini svjedoci, 1930-ih

[Slika na stranici 191]

KGB-ova lista s imenima Jehovinih svjedoka uhapšenih 1950. Mnogi su bili poslani u Sibir

[Slika na stranici 191]

Sibir, početkom 1950-ih

[Slika na stranici 194]

Na većim skupovima, kao što je ovaj sprovod, braća su slušala biblijske govore

[Slika na stranici 194]

Pauls i Valija Bergmanis prevodili su “Kulu stražaru” na latvijski, pišući prijevod u školske bilježnice

[Slika na stranici 194]

Pomoću mikrofilma (prikazan je u stvarnoj veličini) braća su razvijala i umnožavala “Kulu stražaru” i potom je međusobno dijelila

[Slike na stranici 197]

Paulīne Serova svjedočila je medicinskoj sestri Teofīliji Kalvīte

[Slika na stranici 199]

Jurij Kaptola, 1981.

[Slika na stranici 199]

Danas, ispred zatvora u kojem je služio kaznu

[Slika na stranici 202]

Kongres “Božanski životni put”, prvi koji se održao u Latviji, sa sektorom za znakovni jezik, 1998.

[Slike na stranici 207]

Tri mjeseca nakon što je osvojio titulu latvijskog prvaka u dizanju utega, Jānis Folkmanis postao je objavitelj Kraljevstva

[Slike na stranici 207]

Māris Krūmiņš se u zatvoru prvi put molio Bogu

[Slika na stranici 210]

Dace Puncule bila je izbačena s akademija jer je odbila pjevati domoljubne pjesme

[Slika na stranici 210]

Jelena Godlevska umrla je nakon što su joj liječnici silom dali transfuziju krvi

[Slika na stranici 210]

Putujući nadglednici i njihove supruge duhovno izgrađuju skupštine

[Slika na stranici 215]

Betelska obitelj u Latviji

[Slike na stranici 215]

Odbor podružnice, 2006.

Peter Luters

Anders Berglund

Hannu Kankaanpää

Juha Huttunen

[Slika na stranici 215]

Tri betelske zgrade u Ulici Miera, u Rigi

[Slike na stranici 218]

Jehovin narod u Latviji sada može slobodno propovijedati

[Slike na stranici 218]

Ova spaljena kinodvorana (lijevo) pretvorena je u dvije dvorane za sastanke (dolje)