PRVI ljudi koji su ugledali Réunion vjerojatno su bili arapski trgovci koji su slučajno naišli na taj rajski otok u tropima. Okružen tamnoplavim prostranstvom Indijskog oceana, otok nalikuje zelenom dragulju. Tako malen otok krase prirodne ljepote i raznolikosti kakve se drugdje nalaze na čitavim kontinentima. Plaže od vulkanskog pijeska, bezbrojni vodopadi, kišne šume, mnoštvo divljeg cvijeća, prostrane doline, grebenasti vrhovi vulkana, kilometrima široki krateri ugaslih vulkana prekriveni zelenilom i jedan živi vulkan — to su samo neka od prirodnih bogatstava ovog otoka.

Međutim, mnogi stanovnici tog zadivljujućeg otoka prepoznali su vrijednost nečega što nadilazi ljepotu koja se zapaža okom. Zavoljeli su dragocjene istine iz Božje Riječi. Misionar Robert Nisbet, koji je bio dodijeljen na susjedni otok Mauricijus, bio je prvi objavitelj Kraljevstva koji je kročio na Réunion. Došao je u rujnu 1955. i ostao samo nekoliko dana, no uspio je potaknuti znatan interes za Bibliju, uručio je dosta literature, a priličan broj ljudi pretplatio se na Probudite se! Pismenim putem održavao je kontakt sa zainteresiranim osobama.

U razdoblju od 1955. do 1960. Robert i zonski nadglednik Harry Arnott u nekoliko su navrata kratko posjetili Réunion. Godine 1959. francuska je podružnica zamolila Adama Lisiaka iz Francuske, pionira poljskog porijekla koji je bio umirovljeni rudar i služio je na Madagaskaru, da posjeti Réunion. Adam je došao na otok u prosincu 1959. i proveo ondje mjesec dana. Napisao je: “Devedeset posto stanovnika revni su katolici, no mnogi bi željeli saznati više o Božjoj Riječi i novom svijetu. Svećenici nastoje spriječiti  širenje istine. Jednom pretplatniku na Probudite se! netko je rekao da njihov svećenik želi posuditi našu knjigu ‘Neka Bog bude istinit’. Ali pretplatnik je odgovorio: ‘Može je posuditi ako sam dođe po nju.’ Svećenik se nikada nije pojavio.”

Francuska podružnica, koja je u to vrijeme nadgledala djelovanje Jehovinih svjedoka na Réunionu, pozvala je sposobne objavitelje da se presele na Réunion. Tom se pozivu odazvala obitelj Pégoud — André, Jeannine i njihov šestogodišnji sin Christian — kao i njihova rođakinja Noémie Duray. Doplovili su na otok u siječnju 1961. Noémie, koju su zvali Mimi, dvije je godine služila kao specijalni pionir, a potom se vratila u Francusku.

 Od samog početka nailazili su na velik interes i čak su održavali sastanke u svojoj hotelskoj sobi u Saint-Denisu, glavnom gradu Réuniona. Kad su se preselili u kuću, počeli su ondje održavati sastanke. Otprilike godinu dana kasnije članovi te nove grupe u Saint-Denisu unajmili su malu dvoranu u koju se moglo smjestiti tridesetak osoba. Bio je to drveni objekt s krovom od valovitog lima, dva prozora sa žaluzinama i jednim vratima. Braća su dobila dozvolu za preuređenje, pa su srušila pregradne zidove, napravila mali podij i postavila drvene klupe bez naslona.

Kad bi se za vedrog i vrlo toplog nedjeljnog jutra održavao sastanak, limeni bi krov postao vrlo djelotvoran radijator i ubrzo bi se svi prisutni počeli kupati u znoju — a naročito oni koji su stajali na podiju, jer im je glava bila tek nekoliko centimetara ispod krova. Povrh toga, dvorana je često bila prepuna, pa su mnogi stajali vani i slušali program kroz prozore na kojima su bile žaluzine i kroz vrata, sprečavajući ionako slabu cirkulaciju zraka.

Unatoč neudobnosti braća su srdačno primala sve koji bi dolazili, tako da je krajem prve godine pedesetak osoba redovito prisustvovalo sastancima. Broj objavitelja Kraljevstva porastao je na 7, a vodili su 47 biblijskih tečajeva! Neki interesenti proučavali su dvaput tjedno. “Jako smo radosni, ali i pomalo zabrinuti jer ne znamo hoćemo li moći pobrinuti se za sve te ljude”, napisala su braća.

Jedna od osoba koje su prihvatile biblijski tečaj bila je Myriam Andrien, koja je počela proučavati 1961. na Madagaskaru. Ona se sjeća da je ranije spomenuta dvorana također služila i kao neka vrsta kongresne dvorane. Braća su jednostavno pomoću palminih grana napravila sjenoviti produžetak. Tim prvim većim skupovima znalo je prisustvovati čak 110 osoba.

 Na pokrajinskom sastanku koji se održao u listopadu 1961. na Mauricijusu krstili su se među ostalima i David Souris, Marianne Lan-Ngoo i Lucien Véchot, koji su dali velik doprinos propovijedanju. Sljedeće se godine broj objavitelja popeo na 32, a svaki pionir vodio je čak 30 biblijskih tečajeva. Nedjeljom je na sastancima znalo biti po 100 prisutnih, a među njima je bilo ljudi iz raznih etničkih skupina.

Mnogi stanovnici indijskog porijekla drže se svojevrsne mješavine katolicizma i hinduizma. Za neke je bio veliki problem promijeniti svoje navike i običaje. No braća su bila strpljiva i obzirna te su nepokolebljivo zastupala ono što je ispravno, a to je često dovodilo do dobrih rezultata. Naprimjer, jedna je žena dvije godine proučavala s jednom pionirkom, ali je i dalje nastavila držati običaje krive religije, bavila se gatanjem i živjela u vanbračnoj vezi. Pionirka je odlučila predati tečaj drugoj sestri ne bi li ona nekako pomogla toj ženi. “Nakon nekoliko mjeseci”, napisala je ta druga sestra, “žena je produbila svoje razumijevanje biblijskih istina i na moju veliku radost prestala se baviti spiritizmom. Ali još uvijek nije bila ozakonila svoju vezu. Rekla je da se čovjek s kojim je živjela ne želi vjenčati. Na koncu je odlučila ostati s njim, tako da nisam imala drugog izbora nego da prekinem tečaj.

Jednoga dana srela sam je na ulici i ona me zamolila da nastavimo tečaj. Ja sam joj rekla da može, ali pod uvjetom da počne primjenjivati ono što je već naučila i tako pokaže svoju iskrenost. Savjetovala sam joj da se moli Jehovi u vezi s time, i poslušala je savjet. Zatim je skupila hrabrosti da iskreno porazgovara sa svojim partnerom. Bila je presretna kad je on pristao na brak. Povrh toga, počeo je sa svojom sada zakonitom suprugom dolaziti na sastanke.”

Tijekom 1963. službene godine 11 je puta bio postignut najveći broj objavitelja Kraljevstva, a posljednji put taj se broj popeo na 93 objavitelja. Imali su dvije skupštine i jednu grupu. Na prvom krštenju koje je bilo organizirano na  Réunionu u prosincu 1962. na plaži u St.-Gilles-les Bainsu krstilo se 20 osoba. Na sljedećem krštenju, održanom u lipnju 1963, krstilo se 38 osoba. Godine 1961. na Réunionu je omjer objavitelja i stanovnika iznosio 1 naprema 41 667. Tri godine kasnije taj je omjer iznosio 1 naprema 2 286. Da, Jehova je “dao da [sjeme istine] raste” (1. Kor. 3:6).

Do 1965. — samo četiri godine nakon dolaska prve obitelji Jehovinih svjedoka — skupština u Saint-Denisu narasla je na preko 110 objavitelja, koji su područje svoje skupštine obrađivali svaka tri tjedna! No druga su područja bila gotovo netaknuta. Kako su riješili taj problem? Braća su unajmljivala autobuse i odlazila propovijedati u druge obalne gradove, između ostalih u Saint-Leu, Saint-Philippe i Saint-Pierre.

Do nekih je područja trebalo putovati satima, tako da su braća kretala rano ujutro i putovala cestama koje su često bile uske, strme i krivudave. Vožnja od Saint-Denisa do Le Porta, za koju danas treba 15 minuta, u ono je vrijeme trajala dva mučna sata. “Trebalo je imati pouzdanja u Jehovu da bi se putovalo tom cestom”, prisjeća se jedan brat.  Čak niti nova cesta nije posve sigurna zbog odrona kamenja. Na nekim mjestima planine se gotovo okomito uzdižu nad cestom, a uslijed jakih kiša znaju se odlomiti komadi stijena teški i po više tona. Tijekom godina priličan je broj ljudi poginuo zbog toga.

“Kad sam imao oko osam godina”, priča Christian Pégoud, “naša je grupa znala podijeliti po 400 do 600 časopisa Probudite se! na zabačenim područjima. Kula stražara je bila zabranjena. Ponekad su i muževi nekih sestara koji nisu bili Jehovini svjedoci, ali su nam bili naklonjeni, išli s nama jer im je to bila dobra prilika za izlet. No oni nisu sudjelovali u propovijedanju. Nakon službe imali smo piknik, čemu smo se mi djeca naročito radovali. Stvarno mogu reći da su te posebne akcije snažno utjecale na moj život.”

Milton Henschel bio je prvi predstavnik svjetske centrale Jehovinih svjedoka koji je posjetio Réunion. U svibnju 1963. održao je poseban govor koji je slušalo 155 osoba. Nakon njegovog posjeta četvero objavitelja bilo je imenovano  za specijalne pionire kako bi pomagali skupštinama i obrađivali područja na kojima se dobra vijest dotad još nije propovijedala. David Souris bio je dodijeljen u Le Port, Lucien Véchot u Saint-André, a Marianne Lan-Ngoo i Noémie Duray (sada se preziva Tisserand) u Saint-Pierre.

Od 1. svibnja 1964. propovijedanje na Réunionu više nije nadgledavala francuska podružnica nego podružnica na Mauricijusu. Osim toga, na Réunionu je bilo otvoreno skladište za literaturu. Istovremeno se objavitelje poticalo da više propovijedaju na neobrađenim područjima, a braću se hrabrilo da se trude osposobiti za izvršavanje skupštinskih zaduženja kako bi novi koji dolaze u istinu dobili svu potrebnu pomoć. Tako se tijekom 1964. službene godine krstilo 57 osoba — 21 na samo jednom kongresu.

Tijekom prethodne godine grupa u Saint-Andréu podnijela je molbu da postane skupština. U molbi je stajalo: “Do kraja lipnja 1963. imat ćemo 12 krštenih objavitelja, a vrlo je vjerojatno da će tijekom sljedeća dva mjeseca još 5 ili 6 osoba postati objavitelji. Braća vode 30 biblijskih tečajeva.” Njihova je molba bila odobrena i dva su brata vodila brigu o toj skupštini. Bili su to Jean Nasseau, koji je služio kao sluga skupštine (odnosno predsjedavajući nadglednik) i Lucien Véchot, kao njegov pomoćnik. Obojica su bila u istini tek nepune dvije godine.

Tridesetosmogodišnji Jean, izrazito srdačan i velikodušan brat krupne građe, bio je profesor u jednoj tehničkoj školi i vrlo iskusan građevinar. Krstio se 1962. Bio je vrlo vješt i poduzetan čovjek, te je mnogo učinio za napredak djela Kraljevstva. Zapravo, o vlastitom je trošku na svom zemljištu u Saint-Andréu sagradio drugu dvoranu Jehovinih svjedoka na Réunionu. Bio je to stabilan drveni objekt lijepog izgleda u koji se moglo ugodno smjestiti više od 50 osoba. Na području na kojem je u to vrijeme djelovala grupa iz Saint-Andréa danas ima osam skupština. Jean je ostao vjeran Jehovi sve do svoje smrti 1997.

 Treća grupa koja je nastala početkom 1960-ih nalazila se u lučkom gradu Le Portu, a njoj su pripadali i interesenti iz Saint-Paula, koji se nalazio oko 8 kilometara južnije. Stanovnici Le Porta živjeli su u jednostavnim drvenim kućama okruženim grmljem mlječike, biljke slične kaktusu, ali bez bodlji. David Souris unajmio je ondje kuću i u njoj održavao sastanke. U prosincu 1963. ta je grupa podnijela molbu da postane skupština. Imala je 16 objavitelja, od kojih je 8 bilo kršteno, a u prosjeku su 22,5 sati mjesečno provodili u službi propovijedanja. Samo su David i njegov pomoćnik vodili 38 biblijskih tečajeva! Kad je tog istog mjeseca pokrajinski nadglednik posjetio grupu, 53 osobe prisustvovale su njegovom javnom predavanju.

U Le Port su bili dodijeljeni i specijalni pioniri Christian i Josette Bonnecaze. Christian se krstio u Francuskoj Gvajani, a na Réunion je došao početkom 1960-ih. U to vrijeme još nije bio oženjen i bio je jedini Jehovin svjedok u svojoj obitelji. Brat Souris izašao im je u susret i preselio se u drugu kuću kako bi Christian i Josette mogli stanovati u kući u kojoj su se održavali sastanci. No s vremenom se skupština toliko povećala da su se i oni morali odseliti.

 U međuvremenu su svećenici u tom pretežno katoličkom području počeli huškati ljude protiv Jehovinih svjedoka. Tijekom dana su djeca i tinejdžeri često objavitelje gađali kamenjem, a noću su im bacali kamenje na krov kuće.

Raphaëlla Hoarau, koja je počela proučavati Bibliju, poznavala je neke od tih mladih. Kad su jednom prilikom ti izgrednici gađali kamenjem jednog brata, ona je otišla do njihove kuće i rekla im: “Budete li i dalje bacali kamenje na mog brata, imat ćete posla sa mnom!”

“Žao nam je, gospođo Hoarau”, odgovorili su. “Nismo znali da vam je to brat.”

Raphaëlla je upoznala istinu zajedno sa svoje tri kćerke, od kojih se jedna, Yolaine, udala za Luciena Véchota.

Unatoč predrasudama koje su širili svećenici, gorljivost braće i Božji blagoslov doprinijeli su porastu revne skupštine u Le Portu, tako da je njihova dvorana ubrzo postala pretijesna. Ustvari, često bi više ljudi slušalo program vani nego što bi ih stalo unutra. Stolice bi postavili na sva moguća mjesta, čak i na podij, a grupa djece sjedila bi na rubu podija okrenuta prema publici. S vremenom su braća  izgradila prostranu dvoranu, a danas na tom području ima šest skupština.

Među prvim pionirima na Réunionu bila je Annick Lapierre. “Annick je proučavala s mojom majkom i sa mnom”, ispričala je Myriam Thomas. “Uvijek me poticala da se trudim u službi propovijedanja, a ja sam joj rekla da bih voljela biti pionir. Krstila sam se nakon šest mjeseci. U to je vrijeme cijeli otok bio naše područje i obično smo svugdje išli pješice, jer autobusa nije bilo, a automobila je bilo vrlo malo. No brat Nasseau imao je automobil, pa nas je vozio u službu kad god je mogao. Propovijedanje nam je pružalo veliku radost i to nas je poticalo da se još više trudimo.”

Henri-Lucien Grondin, koji ima obitelj, prisjeća se: “Uvijek smo poticali djecu na pionirsku službu. Pokrajinski nadglednici isticali su koliko je važno Jehovi dati najbolje što imamo. Naš najstariji sin Henri-Fred sada ima 40 godina i svoj je život posvetio punovremenoj službi.”

“U našoj je skupštini bilo mnogo revne mlade braće”, priča Henri-Fred. “Neki su bili kršteni, a neki nisu, kao ni ja. No kad smo imali školske praznike, svi smo bez razlike provodili po 60 sati u službi propovijedanja. Nikada nismo izgubili iz vida svoje duhovne ciljeve i ja danas zajedno sa svojom ženom Evelyne služim u pokrajinskoj službi.”

Spiritizam je vrlo raširen na Réunionu. Jeannine Corino (prije se prezivala Pégoud) ispričala je: “U selu La Montagne srela sam čovjeka koji je rekao da će probadanjem lutke baciti uroke na mene. Nisam razumjela o čemu govori, pa sam pitala ženu s kojom sam proučavala Bibliju da mi objasni. Rekla mi je da je taj čovjek vrač i da će zazvati duhove kako bi mi naudili. Ja sam je uvjerila da Jehova štiti one koji se potpuno uzdaju u njega. Ne moram ni reći da mi se ništa nije dogodilo.”

 Jedan se brat sjeća da je njegova obitelj, dok je on još bio dijete, održavala spiritističke seanse. On je 1969. upoznao Jehovine svjedoke i počeo proučavati Bibliju. No demoni su ga pokušavali odvratiti od toga tako što su mu izazvali gluhoću kad god je došao na sastanke. No on ne samo da je i dalje dolazio nego je i snimao govore kako bi ih mogao poslušati kod kuće. Ubrzo nakon toga demoni su ga prestali uznemiravati i počeo je ići u službu propovijedanja (Jak. 4:7).

Roséda Caro, pripadnica Pentekostalne crkve, počela je 1996. proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Ranije je izgubila vid zato što je poslušala savjet svojih suvjernika i prestala uzimati lijekove za dijabetes. Njezin muž Cledo surađivao je s tamošnjom komunističkom strankom i imao je vrlo nasilnu narav zbog koje su ga se svi bojali. Usto se bavio i vračanjem, sudjelovao je u hinduističkim obredima, a kasnije je postao pentekostalac.

Kad je Roséda počela proučavati, Cledo se tome protivio i čak je prijetio skupštinskim starješinama. No ona se nije dala zastrašiti. Nekoliko mjeseci kasnije Cledo je  završio u bolnici i pao u komu. Kad je došao k svijesti, dvije Jehovine svjedokinje donijele su mu juhu, no on je mislio da je to za njegovu suprugu.

“Ne, gospodine Caro, juha je za vas!” rekle su sestre.

 “To me duboko dirnulo”, kaže Cledo. “Nijedan pentekostalac nije me posjetio, a Jehovini svjedoci — ljudi kojima sam se toliko protivio — donijeli su mi jelo. Zaključio sam da Jehova, Bog u kojeg vjeruje moja žena, zaista postoji. Zatim sam uputio Bogu tihu molitvu u kojoj sam izrazio želju da Roséda i ja budemo ujedinjeni u svojoj vjeri.”

Ta Cledova ponizna molitva nije bila neki trenutni hir. I prije nego što se razbolio, već se bio malo smekšao, pa je dozvolio ženi da proučava u susjedinoj kući. Zatim je jednog dana Rosédi i sestri s kojom je proučavala rekao: “Nije dobro da tamo proučavate. Dođite u našu kuću!” To su i učinile. Ali nisu znale da Cledo iz susjedne sobe sluša sve što govore i da mu se to sviđa. Premda je bio nepismen, kad se oporavio od bolesti, proučavao je dvaput tjedno i krstio se 1998. Cledo i Roséda i dalje vjerno služe Bogu unatoč zdravstvenim tegobama koje često donosi starost.

Manji dio stanovnika Réuniona živi daleko od obale, u dubokim dolinama koje su okružene strmim planinama visokim po 1 200 metara ili čak i višim. Drugi pak žive na većim visinama, u golemim kraterima ugaslih vulkana (kalderama) obraslim bujnom vegetacijom. Ljudi koji ondje žive vrlo rijetko, ako i ikada, vide ocean. Tako je, naprimjer, kaldera Cirque de Mafate dostupna jedino pješice ili helikopterom.

Louis Nelaupe, potomak afričkih robova, odrastao je u području Cirque de Mafate. Kao mladić pomagao je nositi katoličkog svećenika u nosiljci. Louis se s vremenom preselio u Saint-Denis, gdje je upoznao istinu. Naravno, želio je svoju novostečenu vjeru prenijeti svojim rođacima. Tako su jednoga dana 1968. Louis i njegova žena Anne s još dvije  sestre u dobi od 15 i 67 godina pješice krenuli na put u unutrašnjost otoka. Sa sobom su ponijeli naprtnjaču, kofer i aktovku punu literature.

U početku su išli uz rijeku, a zatim su se uspinjali uskom krivudavom planinskom stazom. Na nekim su se dijelovima staze s jedne strane okomito uzdizale stijene, a s druge strane zjapile su provalije. Propovijedali su u svakoj kući na koju su naišli. “Te se noći”, ispričao je Louis, “Jehova pobrinuo za naše potrebe preko jedinog trgovca u tom području, koji nam je dao na raspolaganje kolibu s dvije sobe, krevetima i kuhinjom. Ujutro smo nastavili put preko strmog obronka planine visoke 1 400 metara i došli smo u kalderu, golemi prirodni amfiteatar.

Na koncu smo stigli u kuću jednog starog prijatelja koji nas je ugostio. Sljedećeg smo dana dio prtljage ostavili kod njega i nastavili prema našem odredištu. Putem smo jeli divlje guave i propovijedali poniznim ljudima koji nikad prije nisu čuli poruku o Kraljevstvu. U šest sati poslijepodne stigli smo u kuću jedne rođakinje. Njoj je bilo drago što nas vidi i pripremila nam je za večeru ukusnu piletinu. Podsjetila nas je na Abrahama i Saru koji su nahranili Božje anđele (1. Mojs. 18:1-8). Naravno, dok je ona kuhala, mi smo joj svjedočili i na koncu smo večerali tek u jedanaest navečer.

Sljedećeg dana, bio je to četvrtak, obišli smo cijelo područje kaldere. Jeli smo guave i propovijedali u svim kućama koje smo pronašli. Jedan ljubazan čovjek ponudio nas je kavom, tako da smo se mogli malo odmoriti — točnije, odmoriti noge, ali ne i jezik! Tom se čovjeku toliko dopao naš biblijski razgovor da nas je pratio u sve kuće u krugu od jednog kilometra od njegove, a dok smo hodali, svirao je harmoniku.

Na koncu smo se vratili na mjesto gdje smo ostavili prtljagu i ondje smo prenoćili. Kad smo u petak  kasno navečer stigli kući, nas četvero — uključujući našu dragu 67-godišnju sestru — prehodali smo 150 kilometara, posjetili 60 kuća i ostavili preko 100 primjeraka literature. Dakako, bili smo jako umorni, ali duhovno smo bili okrijepljeni. Za mene je, naravno, putovanje u Cirque de Mafate ujedno bio i povratak kući.”

Godine 1974. Christian Pégoud preselio se sa svojom majkom na jug u grad La Rivière, u kojem u to vrijeme nije bilo skupštine. Christian, koji je tada imao 20 godina, priča: “Sastanke smo održavali u našoj garaži i ubrzo se broj prisutnih popeo na 30 osoba. Počeo sam proučavati s jednom ženom i njenom kćeri Céline, koja je bila zaručena za Ulyssea Grondina. Kao komunistički aktivist, Ulysse nije želio da njegova zaručnica proučava s nama. No Céline je uspjela nagovoriti Ulyssea da nas sasluša i tako je moja majka posjetila njega i njegove roditelje. Na našu veliku radost, oni su je doista saslušali i svidjelo im se to što su čuli. Cijela je obitelj počela proučavati, a 1975. Ulysse i Céline su se krstili i vjenčali. Ulysse je kasnije bio imenovan za starješinu.”

Christian nastavlja: “Osim La Rivière, naše je područje obuhvaćalo i mjesta u unutrašnjosti: Cilaos, Les Avirons, Les Makes i L’Étang-Salé. U Les Makesu naišli smo na mnogo zainteresiranih ljudi. Iznad tog sela nalazi se Le Cap, mjesto koje se nalazi na rubu kratera jednog ugaslog vulkana. Za vedrog dana odande se vidi golemi zeleni amfiteatar koji se nalazi na dubini od preko 300 metara.”

Obitelj Poudroux živjela je na malom imanju u podnožju Le Capa. Njihov najstariji sin Jean-Claude prisjeća se: “Moja četiri brata, pet sestara i ja pomagali smo ocu uzgajati povrće koje je prodavao na tržnici. Otac je uzgajao i geranij od kojeg je pravio ekstrakt koji se koristi u proizvodnji parfema. Do škole, koja se nalazila u obližnjem selu, pješačili  smo 5 kilometara, često noseći povrće. Ponekad smo na povratku kući na glavi nosili po 10 kilograma namirnica.

Otac je puno radio i zbog toga smo ga jako cijenili. No kao i mnogi drugi, puno je pio i pod utjecajem alkohola znao je biti nasilan. Moja braća, sestre i ja često smo gledali ružne scene u našem domu i strepili smo za budućnost naše obitelji.”

Jean-Claude nastavlja: “Godine 1974. došao sam u kontakt s jednim pionirom. Radio sam kao učitelj u La Rivièreu. Zbog licemjerstva i nepravdi koje sam vidio u crkvama, bio sam više-manje ateist. Unatoč tome, zadivilo me što je brat pomoću Biblije odgovorio na sva moja pitanja. Tako smo moja žena Nicole i ja počeli proučavati. Posjećivali smo i članove moje obitelji kako bismo im prenijeli biblijsku istinu i često smo do kasno u noć razgovarali s mojom braćom i sestrama. Ponekad su i moji roditelji slušali.

Nedugo nakon toga, moja dva brata Jean-Marie i Jean-Michel te moja sestra Roseline počeli su redovito dolaziti k nama kako bi prisustvovali našem tečaju. Svi smo duhovno napredovali, postali objavitelji i krstili se zajedno 1976. Nažalost, otac me optužio da loše utječem na svoju braću, pa je prestao razgovarati sa mnom. Čak je postao toliko agresivan da sam morao izbjegavati susrete s njim na javnim mjestima.

Premda je moja majka bila nepismena, počela je proučavati. Drago mi je što mogu reći da je otac s vremenom promijenio svoj stav. Zapravo, 2002. počeo je proučavati Bibliju. Danas je 26 članova moje obitelji kršteno. Među njima smo ja i moje devetero braće i sestara, naši bračni drugovi i naša majka, koja je još uvijek revna unatoč poodmaklim godinama. Jean-Michel i Jean-Yves služili su jedno vrijeme kao pokrajinski nadglednici, ali su zbog zdravlja morali prestati. Obojica su skupštinski starješine, a Jean-Yves je zajedno sa svojom ženom Rosédom u pionirskoj službi. Moj najstariji sin i ja služimo kao starješine.”

 Kad su se 1974. Christian Pégoud i njegova majka doselili u La Rivière, u tom gradu i okolnim mjestima nije bilo skupština, a danas ondje djeluje pet skupština. Jedna je u Cilaosu, mjestu koje se nalazi visoko u Cirque de Cilaosu i poznato je po svojim planinskim izvorima i termalnim kupalištima. Kako je nastala skupština u Cilaosu? Od 1975. do 1976. objavitelji iz La Rivièrea svakog su četvrtka uskom krivudavom cestom — koja je poznata po odronjavanju kamenja — putovali 37 kilometara do Cilaosa, gdje su zatim propovijedali do nekih 17 sati. Njihov je trud urodio plodom jer danas u tom mjestu ima oko 30 objavitelja koji imaju svoju dvoranu za sastajanje.

Južni dio Réuniona otočani nazivaju “divlji jug”, i to s dobrim razlogom. Ogromni valovi pjene se i bjesomučno razbijaju o prilično ogoljelu obalu, kojom dominira Piton de la Fournaise (Vrh Peći), jedini živi vulkan na Réunionu. Saint-Pierre je najveći grad u tom kraju. Krajem 1960-ih u taj su grad bile dodijeljene specijalne pionirke Denise Mellot i Lilliane Pieprzyk. No kako se sve više ljudi interesiralo za istinu, kasnije su im se pridružili i specijalni pioniri Michel Rivière i njegova žena Renée.

Jedan od prvih koji su u tom kraju počeli proučavati Bibliju bio je građevinar Cléo Lapierre, koji je upoznao istinu 1968. “Prvi sastanak na koji sam došao održavao se pod jednim velikim stablom”, priča Cléo. “U to su vrijeme braća bila srušila svoju dotadašnju ‘dvoranu’ — baraku veličine 3 puta 3 metra — kako bi sagradila veći objekt u čijoj sam izgradnji i ja sudjelovao.”

Cléo je bio pripadnik vojnog rezervnog sastava i te su ga godine pozvali na vojne vježbe. “S ono malo biblijskog znanja koje sam imao”, priča on, “pisao sam  vlastima i objasnio im da sada imam drugačiji stav i da želim ostati neutralan. Budući da mi nisu odgovorili, otišao sam u vojnu bazu u Saint-Denisu, na drugoj strani otoka, da saznam što se dogodilo. Jedan mi je časnik rekao da odem kući, ali da se pripremim za odlazak u zatvor. Zato sam se često molio i marljivo proučavao. Ubrzo nakon toga pozvali su me u bazu. Kad sam stigao, zamolio sam brata koji se dovezao sa mnom da me pričeka sat vremena. ‘Ako se dotad ne vratim’, rekao sam mu, ‘vjerojatno se neću ni vratiti. U tom slučaju, molim te da prodaš moj auto i novac daš mojoj ženi.’

 Kad sam ušao, vidio sam časnike kako raspravljaju što da rade sa mnom. Nakon nekih 45 minuta prišao mi je jedan narednik.

‘Bježi mi ispred očiju!’ rekao je. ‘Idi kući!’

Nisam bio prešao ni 50 metara kad me pozvao da se vratim. Posve drugačijim tonom glasa rekao mi je: ‘Divim  vam se. U Francuskoj sam čuo za Jehovine svjedoke, ali vi ste prvi kojeg sam sreo.’

U to sam vrijeme bio jedini brat u Saint-Pierreu, pa sam vodio sve skupštinske sastanke. No povremeno sam dobivao pomoć, a 1979. stigao je bračni par misionara, Antoine i Gilberte Branca.”

U početku su se skupštine i grupe obično sastajale u kućama koje su preuredile za održavanje sastanaka ili u domovima braće. Međutim, zbog čestih ciklona bilo je  potrebno izgraditi stabilnije objekte. No zidane su građevine skupe i gradnja traje puno dulje. Pa ipak, Jehovina ruka nije prekratka, te su s vremenom i braća na Réunionu dobila takve dvorane (Iza. 59:1).

Naprimjer, kada je skupština u Saint-Louisu dobila nacrte za svoju novu dvoranu, jedan je mladi brat baš pohađao tečaj zidarstva. Brat je svjedočio voditelju tečaja, rekao mu za dvoranu i objasnio mu da će je graditi volonteri. Kako je voditelj reagirao? Doveo je cijelu grupu na gradilište kako bi imali praktičnu nastavu! Svi su polaznici tečaja pomagali pri iskopavanju temelja, a voditelj je kasnije poklonio armaturu za temelje.

Braća su na jedan državni praznik planirala izliti betonsku ploču površine 190 kvadratnih metara, pa je preko stotinu marljivih dobrovoljaca došlo rano ujutro na gradilište kako bi obavili taj posao. No iz nekog razloga gradska je uprava zatvorila vodu. Međutim, jedan je brat poznavao šefa vatrogasne stanice, pa mu je objasnio cijelu situaciju. Čovjek je bio toliko ljubazan da je odmah poslao vatrogasna kola s dovoljno vode da se napravi posao.

Kad je dvorana bila završena, jedan je interesent, zadivljen poslom koji su braća napravila, izvadio svoju čekovnu knjižicu i poklonio svotu novca koja je bila gotovo dovoljna za novi razglas. Dok je u prosincu 1988. bio u posjetu na Mauricijusu, Carey Barber iz Vodećeg tijela došao je  na Réunion i održao govor za otvorenje dvorane. Prva dvorana izgrađena metodom brze gradnje napravljena je 1996. u St.-Gilles-les Bainsu. Danas na cijelom otoku ima 17 dvorana koje koriste 34 skupštine.

Propovijedanje na Réunionu tako je dobro krenulo da je bio problem pronaći dovoljno velike objekte za pokrajinske sastanke. Godine 1964. braća su planirala održati svoj prvi pokrajinski sastanak na Réunionu. Tražili su  mjesecima i na koncu su uspjeli pronaći samo jedno mjesto — restoran na katu jedne kuće u Saint-Denisu. Bila je to stara drvena kuća, a unajmljivanje je bilo skupo. Vlasnici su rekli da bi trebala izdržati težinu od preko 200 ljudi, koliko se očekivalo da će prisustvovati sastanku.

Budući da nije bilo drugog izbora, braća su unajmila taj restoran, a jedan susretljiv čovjek dao im je zvučnike. Kad je došao dan sastanka i kad su braća počela ulaziti, pod je jako škripio, ali je izdržao. U nedjelju je bilo 230 prisutnih, a 21 osoba se krstila.

Ubrzo nakon toga Louis Nelaupe, brat koji je odrastao u Cirque de Mafate, velikodušno je ponudio komad svog zemljišta u Saint-Denisu za izgradnju privremene kongresne dvorane. Izgradili su jednostavnu drvenu konstrukciju, otvorenu sa svih strana, s limenim krovom i zidovima od isprepletenog palminog lišća.

Prvi kongres koji se ondje održao bio je trodnevni oblasni kongres. Myriam Andrien, koja je prisustvovala tom kongresu, prisjeća se: “Prvo jutro išli smo u službu i vratili se na topli obrok — izvorno kreolsko jelo od riže, graška i piletine s ljutim feferonima. Za one koji nisu navikli na feferone, kuhari su pripremili rougail marmaille, odnosno blagi chutney, slatko-kiseli indijski prilog od kuhanog voća i povrća.”

Kongresna dvorana proširivala se kako se povećavao broj prisutnih, a ujedno je služila i za skupštinske sastanke. S vremenom su se obitelji koje su živjele na zemljištu brata Louisa odselile, pa je on cijelo zemljište poklonio skupštini. Sada se na tom mjestu nalazi prekrasna dvorana sagrađena od cigle, koju koriste dvije skupštine u Saint-Denisu.

Godine 1997. sagrađena je kongresna dvorana u gradu La Possessionu, na parceli kupljenoj pet godina ranije. Dvorana nema bočne zidove, a bazen za krštenje napravljen je u sklopu podija. Ima 1 600 mjesta i koristi se najmanje 12 puta godišnje za pokrajinske sastanke i oblasne kongrese. Pored nje je misionarski dom za devet osoba.  Tu se nalazi i spremište za literaturu te ured koji nadgledava propovijedanje na Réunionu.

Prije nego što su braća sagradila kongresnu dvoranu, za oblasne kongrese unajmljivala su Olimpijski stadion u Saint-Paulu. No često su u zadnji tren morali tražiti drugo mjesto jer su sportska ili kulturna događanja imala prednost. Kasnije je uprava grada predložila braći da koriste izložbeni prostor pored stadiona. No taj je prostor bio namijenjen za sajmove i izložbe, te stoga nije bio natkriven i nije imao sjedala, pa su delegati morali sami donijeti stolice i suncobrane. Tako braća koja su na podiju držala govore nisu pred sobom vidjela mnoštvo lica koja pažljivo slušaju program, nego more šarenih kišobrana.

“Jednom je gradska uprava u istom terminu iznajmila prostor i nama i još jednoj stranci”, stoji u izvještaju réunionskog ureda. “Bio je to glazbeni sastav s Martinika koji je svirao zouk — glazbu koja je mješavina afričkih ritmova, reggea i kalipsa. Budući da su gradski službenici bili skloniji dati prostor tom glazbenom sastavu, nama su ponudili rekreacijski park koji se zove Pećina Prvog Francuza, mjesto gdje su pristali prvi francuski doseljenici. Ambijent je bio prekrasan, s visokim liticama u pozadini i mnoštvom sjenovitog drveća, ali nije bilo sjedala niti podija, a toaleta je bilo vrlo malo.

Međutim, taj smo put bili sretni što se naš kongres održavao ondje, a ne na stadionu, jer je u subotu navečer izbila  oluja i grom je uništio cijeli električni sustav na stadionu, prekinuvši zouk koncert. No mi smo bili 5 kilometara od stadiona, na sigurnoj udaljenosti. Mještani su čak govorili da je to bila ‘Božja kazna’.”

Dvadeset i drugog lipnja 1967. osnovano je pravno tijelo Association Les Témoins de Jéhovah (Zajednica Jehovinih svjedoka). U veljači 1969. imenovan je prvi pokrajinski nadglednik na Réunionu. Bio je to Henri Zamit, koji je rođen u Alžiru, ali je odrastao u Francuskoj. Njegova je pokrajina obuhvaćala šest skupština na Réunionu i četiri na Mauricijusu, kao i priličan broj grupa na udaljenijim područjima. Danas samo na Réunionu djeluju dvije pokrajine.

Godine 1975, nakon 22 godine, bila je ukinuta zabrana Kule stražare u Francuskoj, pa su braća odmah počela koristiti taj časopis i na Réunionu. Dotad su koristili časopis Bulletin intérieur, koji se tiskao u Francuskoj i sadržavao je iste članke kao i Kula stražara, ali nije se dijelio u javnosti. U siječnju 1980. francuska je podružnica počela tiskati francusko izdanje Naše službe za Kraljevstvo prilagođeno potrebama Réuniona i drugih otoka u tom području. Osim toga, za ljude koji govore lokalni kreolski jezik neke publikacije — traktati, brošure te knjige Spoznaja koja vodi do vječnog života i Obožavaj jedinog pravog Boga — prevedene su na taj jezik. Ta je kvalitetna duhovna hrana doprinijela napretku dobre vijesti u tom udaljenom dijelu svijeta.

Istina, u golemom prostranstvu Indijskog oceana Réunion je tek maleni otok. No koliko je silna hvala koja se s njega uzdiže k Bogu! To nas podsjeća na riječi proroka Izaije: “Na otocima neka objavljuju hvalu [Jehovinu]!” (Iza. 42:10, 12). Želja nam je da Jehovini svjedoci na Réunionu nastave objavljivati tu hvalu i da to čine vjerno i ustrajno poput velikih modrih valova koji neumorno udaraju o vulkanske obale tog otoka.