• BROJ ZEMALJA: 47

• BROJ STANOVNIKA: 3 930 343 401

• BROJ OBJAVITELJA: 591 750

• BROJ BIBLIJSKIH TEČAJEVA: 477 609

Japan:

Pretkraj trudnoće Miho više nije mogla ići u službu propovijedanja kao prije. No budući da nije željela prekidati pionirsku službu, zamolila je nadglednika službe za adrese na kojima je gotovo nemoguće propovijedati, kao što su strogo čuvane stambene zgrade. Dao joj je stotinjak adresa. Ona je iz svog doma telefonirala na sve adrese na koje je mogla. Pri prvom pokušaju nitko je nije htio saslušati, pa je telefoniranje završila za pola sata. Zatim je, uz telefoniranje, počela pisati i pisma. Pri pisanju je iskoristila sve informacije do kojih je uspjela doći prilikom telefoniranja. Primjerice, ako je u pozadini čula dječji plač, i to je uzela u obzir. Kad je pretpostavila da je pismo stiglo, nazvala je stanara i objasnila zašto je dobro živjeti po biblijskim načelima opisanim u pismu. Jedna domaćica odbila je telefonski razgovor, no Miho joj je ipak poslala pismo. Kad ju je Miho ponovno nazvala, kod kuće je bila jedino ženina kćerka školske dobi. Ona je pročitala pismo koje je Miho poslala. Miho joj je svjedočila i obećala je da će joj poslati pismo s nekoliko biblijskih savjeta koji će joj dobro doći u školi. Također su se dogovorile da će se ponovno čuti telefonom. Drugi put javila se  majka i rekla da je njena kćerka imala nekih problema u školi, no da joj je pomoglo ono što joj je Miho napisala. Nakon još nekoliko poziva i pisama započet je tečaj i sa kćerkom i s majkom.

Nepal:

Prem je po zanimanju učitelj. Dugo je tragao za istinom. Pročitao je Bibliju i išao u crkvu blizu škole u kojoj je radio. No nije dobio odgovore na svoja pitanja i smetalo ga je što je pastor stalno tražio novčane priloge. Prem se molio, tražeći od Boga da mu pomogne pronaći crkvu u kojoj će spoznati što je istina. Kad se preselio i zaposlio u drugoj školi, pitao je svoje susjede gdje se nalazi crkva. U istom naselju živio je jedan dječak čija je majka bila prisutna na nekoliko sastanaka u dvorani Jehovinih svjedoka, pa je on Prema uputio onamo. Javno predavanje kojem je Prem prisustvovao govorilo je o Božjem Kraljevstvu, a to je bila tema koja ga je jako zanimala. S njim je započet tečaj. On je sretan što konačno dobiva odgovore na svoja pitanja, pa zajedno sa svojom obitelji redovito ide na sastanke. Budući da žele postati Jehovini svjedoci, svojoj su crkvi poslali pismeni zahtjev za ispis.

Tajvan:

Učenici su u jednoj osnovnoj školi trebali napisati sastav za godišnje literarno natjecanje. Tema je bila “Moja najdraža knjiga”. Desetogodišnja Weizhen napisala je da je njena najdraža knjiga Biblija. Osim što je pisala o točnosti biblijskih proročanstava i o tome da Božja Riječ sadrži mudre životne savjete, objasnila je da joj je Biblija pružila odgovore na pitanja na koja joj ni učitelji ni drugi učenici nisu mogli dati dobar odgovor. “Učitelj nam je rekao da su se ljudi razvili od majmuna”, napisala je Weizhen. “Pomislila sam: ‘Ako ljudi potječu od majmuna, ne bismo li ih kao svoje pretke trebali poštovati i uvažavati? Zašto ih onda držimo  u kavezima u našim zoološkim vrtovima? Nije li to jako loše?’ No Biblija daje jasan odgovor: Mi zapravo ne potječemo od majmuna. Naši su preci bili stvoreni na Božju sliku iz praha zemaljskog.” Na kraju sastava napisala je: “U staro se doba govorilo: ‘Čitati knjigu znači otvarati škrinju s blagom.’ Ja mislim da je Biblija vrednija od zlata. Zato je to knjiga koju najviše volim čitati.” Njen je sastav osvojio prvu nagradu, i to u konkurenciji srednjoškolskih učenika, premda ona ide tek u četvrti razred osnovne škole. Kad je pričala svoje iskustvo, citirala je Hebrejima 4:12 i zatim je rekla: “Za sve je to zaslužan Jehova Bog.”

Mongolija:

Kad je Bolortsetseg, novokrštena sestra iz Mongolije, čula da je umro jedan njen rođak i da je njegova žena to jako teško podnijela, poslala joj je sva naša izdanja koja su izašla na mongolskom jeziku. Udovica Evsanaa pročitala ih je za jednu noć. Sutradan je telefonirala Bolortsetseg i zamolila je da odmah dođe da razgovaraju. Bolortsetseg je zajedno s još jednom sestrom posjetila Evsanu, koja je imala mnogo pitanja. Evsanaa je s velikim zanimanjem slušala odgovore iz Biblije. Nakon podužeg razgovora, sestre su objasnile Evsani da bi bilo korisnije proučavati temu po temu. Predložile su joj da prihvati biblijski tečaj u svom domu. Evsanaa je rado pristala proučavati tri puta tjedno. Za mjesec dana pobacala je svoje idole i počela ići na sastanke. Dva mjeseca nakon što je postala objavitelj, poželjela je postati pomoćni pionir, no braća su joj objasnila da se najprije mora krstiti. No ona se nije dala smesti. Sada mjesečno ide u službu najmanje 50 sati i jedva čeka sljedeći kongres da se krsti.

Kazahstan:

U gradu Rudnyju, jedan je pionir sreo Nikolaja, mlađeg čovjeka koji je rekao da bi volio proučavati  Bibliju. No postojao je jedan problem. Nikolaj i njegova obitelj živjeli su u jednom zabačenom selu, a on je u Rudnyj dolazio rijetko, samo kad je išao u posjet rodbini. Brat ga je pitao može li ga posjetiti u selu u kojem živi, no Nikolaj mu je objasnio da do njegovog sela ima 200 kilometara i da je do njega jako teško doći.

Brat je ipak zapisao njegovu adresu i obećao mu da će se ponovno vidjeti. Odlučio je otići u to selo, pa je pozvao još jednog brata i dvije sestre iz svoje skupštine da pođu s njim. Nakon dva tjedna, sjeli su na vlak i krenuli. Kad su stigli na najbližu željezničku stanicu, saznali su da do Nikolajevog sela ima još 18 kilometara, a javnog prijevoza nema. Jedino što im je preostalo bilo je pješačenje. No to nije bilo lako jer je bila zima i puhao je ledeni vjetar. Nakon kraćeg pješačenja, naišao je traktor koji je vozio cisternu za mlijeko i zaustavio se. Vozač se ponudio da ih preveze — u cisterni! Braća su mislila da se šali, no cisterna je bila prazna i suha, pa su pristali. Premda im je i u cisterni bilo hladno, barem su bili zaštićeni od jakog vjetra. Čovjek im je rekao da će ih ostaviti sedam kilometara od sela u koje idu. Odande će morati nastaviti pješke. Kad su stigli, morali su pješačiti još dva sata jer je do Nikolajevog sela bilo još sedam kilometara.

Nikolaj i njegova žena Valja jako su se iznenadili i obradovali kad su ih vidjeli na svojim vratima. Pozvali su svoje goste da se ugriju i ponudili ih jelom. Nakon toga je uslijedio biblijski razgovor. Nakon dva tjedna, braća iz Rudnyja ponovno su ih posjetila. Pionir priča: “Nikolaj nas je dočekao na željezničkoj stanici. Dosta ljudi iz njegovog sela željelo je razgovarati ‘s onima koji su došli u cisterni za mlijeko’, pa je Nikolaj napravio raspored da bi nas mogli upoznati svi koji su to željeli.  Svi koji su bili na popisu došli su kako je bilo i dogovoreno i pristali su na biblijski tečaj.” S vremenom su praktički svi iz tog sela koji su počeli proučavati Bibliju dobro duhovno napredovali. Nakon dvije godine Nikolaj i Valja su se krstili. Sada su njihova dva sina nekršteni objavitelji, a Nikolaj je nedavno imenovan za starješinu u toj grupi koja djeluje na udaljenom području.

Gruzija:

Pioniri su svjedočili u jednom zabačenom planinskom kraju u Gruziji. Dvije pionirke pješice su došle u osam kilometara udaljeno selo koje se nalazi na kraju planinske ceste i počele su propovijedati od kuće do kuće. No ubrzo je jedan stariji čovjek stao pred sestru Ketevan i zahtijevao da mu objasni zašto propovijeda kad nije pravoslavka. Ona mu je to pokušala objasniti, no on je nije želio saslušati. Bacio ju je na tlo i počeo tući štapom. Više je ljudi to vidjelo, pa se to pročulo u cijelom selu. Kasnije je Ketevan opet došla propovijedati u to selo. Kad ju je vidjela žena koja je prije bila protivnički raspoložena, iznenađeno je rekla: “Opet ste došli ovamo gdje ste dobili batine! Divim se vašoj hrabrosti! Molim vas, dođite k meni da popričamo!” Nakon što je saslušala sestru Ketevan, rekla joj je da može doći k njoj na razgovor kad god bude htjela.

• BROJ ZEMALJA: 57

• BROJ STANOVNIKA: 802 232 357

• BROJ OBJAVITELJA: 1 043 396

• BROJ BIBLIJSKIH TEČAJEVA: 1 903 665

Ruanda:

Prije nekog vremena prolaznici su na ulici pronašli knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. Odnijeli su je starješini u svojoj protestantskoj crkvi. On ju je pročitao s velikim zanimanjem i zatim je potražio Jehovine svjedoke, a oni su s njim započeli biblijski tečaj. Kad je spoznao istinu iz Biblije, istupio je iz svoje crkve i krstio se. U međuvremenu je oduševljeno govorio o istini drugima u svojoj bivšoj crkvi, pa je 25 osoba istupilo iz crkve i postalo Jehovinim svjedocima. Čovjek koji ga je zamijenio na mjestu starješine također je počeo proučavati Bibliju sa Svjedocima, pa je i on istupio iz crkve. On sada pohađa kršćanske sastanke i izrazio je želju da postane objavitelj. Njegova se žena nedavno krstila na jednodnevnom  pokrajinskom sastanku. Zadivljuje činjenica da je sve to započelo s jednom knjigom koju je netko pronašao na ulici!

Obala Bjelokosti:

Dok je išao prema području za službu propovijedanja u glavnom gradu Abidjanu, mladi Jehovin svjedok Berenger prošao je pored žene koja je prodavala kruh. Žena nije primijetila da joj je ispala novčanica od 5 000 franaka (8 eura). Kad se Berenger sagnuo da je uzme, iz suprotnog je pravca naišla druga žena koja je povikala: “Daj mi taj novac, to je moje!” No Berenger ju je zamolio neka onda kaže koliko je novca izgubila. Žena se nato razljutila i otišla. Berenger je tada potrčao za ženom kojoj je taj novac ispao. Na njegovo iznenađenje, žena je poricala da je išta izgubila i rekla je: “To je samo trik da me opljačkaš.” No kad je uočila Berengerovu iskrenost i upornost, provjerila je koliko novca ima i vidjela da joj doista nedostaje 5 000 franaka, odnosno utržak za 50 kruhova.

Berenger priča: “Dao sam joj novac i rekao da sam to učinio zato što moj Bog, Jehova, uči svoje sluge da budu pošteni. Zahvalila mi je i rekla: ‘Kad bi svi postupali kao Jehovini svjedoci, svi bi ljudi bili prijatelji. Još nikad nisam doživjela da mlada osoba tako postupi.’ Ostavio sam joj traktat, a ona je obećala da će odsad uvijek saslušati Jehovine svjedoke. Toga dana imao sam u džepu samo 50 franaka za cijeli taj dan. No ipak sam bio sretan što sam postupio pošteno.”

Demokratska Republika Kongo:

Eugene je starješina i radi u poduzeću za trgovinu dijamantima kao domar i portir. On priča: “Jedne je večeri u našu trgovinu došao čovjek da bi prodao dijamante vrijedne 17 000 eura. No paketić s dijamantima negdje mu je ispao iz džepa.  Panično ga je posvuda tražio, ali ga nije našao. Sutradan su njegov šef i kolege pretražili cijelu ulicu, ali nisu našli izgubljeni paketić. Nakon toga sam ja počeo pretraživati prostor ispred vrata naše trgovine i pronašao sam traženi paketić s dijamantima. Uzeo sam ga i odmah odnio svom šefu, Belgijancu. Nije mogao vjerovati da sam to učinio. Rekao sam mu da sam Jehovin svjedok i da osjećam strahopoštovanje prema Bogu. Vlasnika dijamanata moje se poštenje silno dojmilo, tako da je rekao: ‘To je naprosto nevjerojatno!’

Jedan od mojih kolega rekao mi je: ‘Eugene, osvjetlao si nam obraz!’

Odgovorio sam mu: ‘Hvala ti, ali svu zaslugu treba pripisati Jehovi, jer on me naučio poštenju.’”

Angola:

João je misionar koji služi kao pokrajinski nadglednik. Dok je bio u posjetu jednom seoskom području, želio je tamošnjoj braći i zainteresiranim osobama prikazati filmove na DVD-u pod naslovom Noa — hodio je s Bogom/David — uvijek je vjerovao Bogu. Zato je ponio mali generator, dva zvučnika, benzin i prijenosni kompjuter. U prvom selu odsjeo je u maloj zemljanoj kolibi, s namjerom da uvečer prikaže filmove. On priča: “Iznenadio sam se kad je stiglo čak 38 ljudi koji su nosili stolce, klupe, oveće kamenje, kante za mlijeko i drugo što im je moglo poslužiti kao sjedalo. U kolibi nije bilo dosta mjesta ni za polovicu prisutnih, pa smo filmove morali gledati vani pod zvjezdanim nebom. Kompjuter sam stavio na nekoliko složenih opeka, a brojna publika odjevena u odjeću od šarenih afričkih tkanina posjedala je po tlu.” Vijest se ubrzo proširila po cijelom kraju, pa su mnogi došli u selo koje je posjetio brat João. “Kad je prikazivanje bilo gotovo, nitko nije htio otići”, priča brat. “Mnogi su rekli da im je  to bila najljepša večer u životu i rekli su da su jako zahvalni Jehovi za te filmove.” U tri tjedna, koliko je brat João bio u posjetu tom seoskom području, spomenute je filmove vidjelo 1 568 osoba!

Gana:

Vida se bavi prodajom prehrambenih proizvoda u Accri, no nevoljko je pristala dobavljati svježe povrće ganskoj podružnici. Zašto? Zato što joj je njen pastor rekao da Jehovini svjedoci mrze druge ljude. Stoga se Vida iznenadila kad je prvi put dostavila robu i vidjela da su ljudi koji su je dočekali nasmijani i susretljivi te da je osoblje kuhinje bilo ljubazno i da joj se zahvalilo za robu. U narednim tjednima bolje se upoznala s volonterima koji rade u podružnici i primijetila je da su svi prema njoj jako ljubazni. Tada je shvatila da joj pastor nije rekao istinu.

Budući da se zainteresirala za istinu, zamolila je da netko s njom proučava Bibliju, premda nije znala čitati. Za šest mjeseci Vida je naučila čitati iz vlastite Biblije i krstila se na zadnjem oblasnom kongresu. Usprkos ruganju članova svoje obitelji i bivših prijatelja, pomogla je svojoj sestrični da postane nekršteni objavitelj.

Sudan:

Jedna je sestra u službi propovijedanja naišla na dvije djevojke koje su rado prihvatile razgovor. No bilo je neobično što joj nisu dopustile da ona traži retke u njihovoj Bibliji. Kasnije se ispostavilo da im je svećenik kazao da će se, ako itko od Jehovinih svjedoka dotakne njihovu Bibliju, tekst u njoj čudom izmijeniti da bi odgovarao njihovim učenjima. Zato se djevojke nisu htjele sa sestrom čak niti rukovati. No kad su same pronašle određene retke, vidjele su da se ono što sestra govori slaže s onim što u njima piše. Kad su shvatile da im je svećenik lagao, odlučile su proučavati Bibliju.  Svećenik se zaprepastio kad je to čuo i obećao je da će im dati novaca da si kupe hrane ako prekinu svoj biblijski tečaj. Kako su one nato reagirale? “Ne želimo se sititi hranom. Više nam je stalo do toga da se nasitimo Božje riječi.” Te djevojke sada pohađaju skupštinske sastanke.

Etiopija:

Premda mu je žena Jehovin svjedok već oko deset godina, Awoke se nikad nije osobito zanimao za istinu. No kad je otputovao u drugi dio zemlje na dvomjesečni tečaj, odlučio je potražiti Svjedoke. Kad je tamo stigao, uputili su ga u ured gdje radi jedna naša sestra. Ona se prije toga molila Jehovi da pošalje nekog brata koji bi mogao služiti u tamošnjoj skupštini. Kad su joj rekli da neki čovjek traži Jehovine svjedoke, odmah je pomislila na svoje molitve. Vidjevši Awoka, urednog i lijepo odjevenog čovjeka, zaključila je da je to novi brat za kojega se molila. Veselo je požurila prema Awoku i srdačno ga pozdravila. Budući da je bila tako radosna, on nije imao srca reći joj tko je on zapravo. Nije ju želio razočarati ni kad ga je upoznala s drugom braćom. Tijekom svog boravka u tom gradu išao je na sve sastanke. Kad je tečaj završio i kad je došlo vrijeme da pođe kući, grupa sestara pozvala ga je na ručak. Zamolile su ga da se prije jela pomoli. On se sjetio kako njegova žena kod kuće ima običaj pokrivene glave zahvaljivati za jelo u Isusovo ime. Tako se i on pomolio i potom su ručali. Budući da ga je dirnula ljubaznost koju su mu braća pokazala tijekom njegovog boravka kod njih, odlučio je da će postati pravi brat. Kad se vratio kući, počeo je proučavati Bibliju i nedavno se krstio na pokrajinskom sastanku. Njegova je žena zbog toga presretna, a Awoke čeka priliku da skupštini kojoj je bio u posjetu ispriča cijelu tu priču.

• BROJ ZEMALJA: 46

• BROJ STANOVNIKA: 730 776 667

• BROJ OBJAVITELJA: 1 506 019

• BROJ BIBLIJSKIH TEČAJEVA: 744 319

Ukrajina:

Jedan je električar došao u dvoranu Jehovinih svjedoka popraviti električno brojilo. Svi u selu znali su ga kao alkoholičara. Dok je popravljao brojilo, zapazio je godišnji citat: “Približite se Bogu, i on će se približiti vama!” (Jak. 4:8). Nakratko je zastao i upitao je jednog brata: “Zar je moguće približiti se Bogu? Mogu li se i grešnici približiti Bogu?” Brat mu je dao odgovore na temelju Biblije i pozvao ga na sastanak. U nedjelju je čovjek odlučio ići na sastanak, ali u drugo selo, jer nije želio da ga susjedi vide kako ide u dvoranu Jehovinih svjedoka. No tamo je javno predavanje toga dana držao starješina iz njegovog sela. Kad ga je vidio, čovjek se htio sakriti. Ali brat ga je prepoznao i srdačno ga je pozdravio. Nakon toga je taj električar odlučio ići na sastanke u svom selu. S njim je započet biblijski tečaj i nakon godinu dana on se krstio.

U to je vrijeme njegova žena radila u inozemstvu i nije mogla vjerovati da je njen muž prestao piti i da je postao Jehovin svjedok. Da bi se uvjerila je li to istina, vratila se kući. Bila je sretna što joj je muž prestao piti i što je počeo voditi brigu o djeci, ali nije joj bilo drago što je postao Jehovin svjedok. No on ju je jednog dana upitao: “Možemo li ići u dvoranu svi, kao obitelj?”  Pristala je. S njom je započet biblijski tečaj i za kratko se vrijeme krstila zajedno s njihove tri kćeri. Tako je jedan biblijski redak potaknuo pet osoba da se približe Bogu.

Grčka:

Brat koji svakoga dana istim putem ide na posao primijetio je ženu koja je redovito posjećivala jednu minijaturnu kapelicu. Takve se kapelice u Grčkoj obično postavljaju uz cestu na mjestima na kojima je netko poginuo. Da bi pomogao toj ženi, brat joj je napisao kratko pismo s utješnim biblijskim mislima o stanju u kojem se nalaze mrtvi i o nadi u uskrsnuće. Naveo je i svoje ime i broj telefona, a pismo je stavio u kapelicu. Već sljedećeg dana žena ga je nazvala i jako se zainteresirala za dobru vijest. Sada braća k njoj redovito odlaze u ponovne posjete.

Norveška:

Šest je sestara nakon službe propovijedanja otišlo u kafić. Razgovarale su o izvrsnom javnom predavanju koje su čule u dvorani dva dana ranije. Govorilo je o nadi u uskrsnuće. Nakon nekog vremena, jedna žena koja ih je slušala došla je do njihovog stola. Upitala ih je može li sjesti k njima da sluša njihov razgovor. Rekla im je da su joj nedavno umrli i otac i majka. Uslijedio je poticajan razgovor. Sestre su zamolile ženu da im da broj telefona i jedna od njih kasnije ju je nazvala i s njom započela proučavati Bibliju.

Litva:

Olga je mlada pionirka. Na vratima je započela biblijski tečaj s jednom Ruskinjom. U jednom od prvih razgovora ta je žena zamolila Olgu da joj objasni značenje biblijskog izraza “posljednji dani” (2. Tim. 3:1). Olga je obećala da će joj to objasniti u sljedećem razgovoru. No nije ju mogla naći kod kuće gotovo mjesec dana, premda ju je tražila mnogo puta. Nitko nije otvarao vrata, no Olga je primijetila da netko gleda kroz špijunku.  Ona priča: “Nisam željela zaključiti da ta žena više ne želi razgovarati sa mnom o Bibliji. Na koncu konca, iza zatvorenih vrata mogao je biti netko drugi. Zato sam odlučila napisati joj pismo i objasniti joj ono što ju je zanimalo. Nakon tri dana ponovno sam je pokušala naći kod kuće. Bila sam jako sretna kad je otvorila vrata! Jako ju je dirnulo pismo i moj interes za nju.”

Žena je zahvalila Olgi i rekla: “Pročitala sam vaše pismo nekoliko puta i sve sam razumjela.” Tako je od tečaja koji se u početku vodio na vratima nastao redoviti biblijski tečaj koji je sestra vodila u domu te žene pomoću knjige Što Biblija uči. Sada ta žena svaki put srdačno dočeka Olgu kad ona dođe da bi zajedno proučavale Bibliju.

Švicarska:

U Ženevi, gradu u kojem žive ljudi brojnih nacionalnosti, sestra Marie razgovarala je s jednom ženom s Bliskog istoka. Razgovarale su na arapskom, budući da Marie uči taj jezik. Ženi je rekla kako vjeruje da postoji samo jedan pravi Bog. Nato ju je žena zagrlila i poljubila i rekla joj da je bila jako tužna i da se upravo molila kad joj je Marie prišla. Također je rekla da se sutra vraća u domovinu. Marie je otvorila Bibliju, pročitala 1. Petrovu 3:7 i objasnila joj da Bog jako cijeni žene. Rekla joj je i da Jehova traži od svakog muža da poštuje i cijeni svoju ženu. Žena se nato jako začudila i rekla:  “Jeste li vi anđeo ili čovjek? Moj muž nažalost ne postupa tako kako tu piše. Redovito se molim Bogu da mi pomogne. A vi ste jednostavno otvorili tu knjigu i pročitali mi taj tekst.” Žena je tada zamolila sestru Marie da joj na papir prepiše taj biblijski redak. Rekla je da će ponijeti taj papir, pokazati ga svojoj obitelji i ispričati im za ovaj ugodan razgovor. Marie je bilo žao što je ta žena morala otići, no dogovorile su se da će ostati u kontaktu.

Nizozemska:

U Rotterdamu se nalazi jedna od najvećih pomorskih luka na svijetu. Teret koji stiže brodovima prekrcava se na kamione i prevozi u zemlje Europske unije, pa čak i dalje. Zato kroz Nizozemsku prolazi ogroman broj kamiona. Na jednoj od glavnih autocesta koje vode prema Njemačkoj nalazi se ogromno odmorište za vozače kamiona kroz koje svakoga sata prođe i do 1 500 tegljača. Budući da se mnogi vozači ondje zaustavljaju zbog zakonski propisanog odmora tijekom vožnje, naša braća koriste tu priliku da bi svjedočila od kamiona do kamiona. Tu susreću vozače iz Europe, s Bliskog istoka i iz gotovo svih bivših sovjetskih republika. Vozači jako vole naše časopise. Prošle godine braća su 82 puta propovijedala na tom odmorištu i podijelila su više od 10 000 časopisa na 35 jezika.

• BROJ ZEMALJA: 56

• BROJ STANOVNIKA: 883 782 291

• BROJ OBJAVITELJA: 3 256 287

• BROJ BIBLIJSKIH TEČAJEVA: 3 111 358

Peru:

Jorge je stalni pionir, a uzdržava se prodajom slika koje naslika. Svjedočio je Hubertu, koji je također slikar, i Hubert je prihvatio biblijski tečaj. Usprkos žestokom protivljenju svoje obitelji, prijatelja i susjeda, Hubert je proučio knjigu Spoznaja koja vodi do vječnog života za samo šest mjeseci. Često je molio Jehovu da pomogne članovima njegove obitelji upoznati istinu. Ugodno se iznenadio kad mu se njegov brat Jhon pridružio na tečaju i kad je počeo pohađati sastanke. Sljedećeg se tjedna tečaju pridružio i Jhonov šurjak Cesar. Premda se isprva protivila, i Cesarova je žena počela proučavati. Kasnije je i Reynaldo, Hubertov prijatelj iz škole, poželio proučavati. Zbog snažnog protivljenja, morao je proučavati kod Huberta. Ubrzo je proučavati počeo i Hubertov brat Milton. Nakon što je proučio prvo poglavlje, Milton je svjedočio dvojici drugih učenika, Darwinu i Christianu, pa su i oni počeli proučavati i ići na sastanke. Hubert ima i dvojicu starije braće, Ronalda i Martina. Ronald je s dugom  listom biblijskih pitanja došao k Hubertu dok su braća s njim proučavala, pa mu je Jorge objasnio da će na biblijskom tečaju dobiti odgovore na sva pitanja. Prihvatio je tečaj. Zatim je i Martin počeo proučavati, a pridružile su mu se i njegove dvije kćeri. Hubert i Jhon krstili su se na oblasnom kongresu “Izbavljenje je blizu!” Tako je, prema posljednjim podacima, nakon prvog svjedočanstva 18 ljudi upoznalo Jehovu.

Brazil:

Paulo živi na stočarskom gospodarstvu na sjeveru zemlje. Jehovini svjedoci proučavali su Bibliju sa ženom s kojom je živio i koju je kasnije oženio. On je prihvatio biblijski tečaj samo zato da bi njoj udovoljio. U međuvremenu su ljudi koji su radili na farmi uhvatili i ubili jaguara koji je dotad zaklao dosta stoke. No budući da su željeli izvući novac od vlasnika, nazvali su ga i rekli da im treba novca da unajme profesionalnog lovca na jaguare da ga on ulovi. Paulo je sudjelovao u toj prijevari, pa je čak i sam ispričao šefu istu tu priču. Međutim, zbog onoga što je naučio iz Biblije, počela ga je mučiti savjest. Iako je znao da bi mogao izgubiti posao i da će to razbjesniti ostale radnike, nazvao je šefa i ispričao mu istinu. Kasnije je Paulo zbog svog poštenja bio unaprijeđen u voditelja farme. On i njegova žena sada su kršteni objavitelji dobre vijesti. Doista je lijepo vidjeti tog poštenog čovjeka kako sada svojim traktorom dolazi u dvoranu zajedno sa svojom ženom i dvoje djece.

 Meksiko:

María je stalni pionir. Dok je bila na roditeljskom sastanku u školi u koju idu njene dvije kćeri, zapazila je koliko su učitelji zabrinuti zbog buntovnosti i nemoralnog vladanja koje primjećuju kod nekih učenika. Jedna je učiteljica rekla: “Ako vi, roditelji, ne želite da i vaše dijete postane ulični delinkvent, molimo vas, pomozite nam! Razgovarajte sa svojom djecom. Kupite im neku knjigu. Učinite nešto za njih jer oni imaju mnogo pitanja. Nemojte dopustiti da odgovore traže na ulici.” María se zatim o vladanju svojih kćeri otišla informirati k ravnateljici. Ona joj je rekla da s njima nema nikakvih problema. María joj je preporučila knjigu Pitanja mladih — djelotvorni odgovori i rekla da je to praktičan vodič za mlade. Ravnateljica ju je pažljivo slušala i zamolila da joj donese primjerak te knjige. Kad joj je María sutradan donijela tu knjigu, ravnateljica ju je prelistala, zahvalila se i zamolila da joj donese još jedan primjerak za školsku psihologinju. Kad ju je psihologinja pročitala, predložila je da se knjiga uvrsti u nastavni program. Ravnateljica je tada naručila po jednu knjigu za svih 12 učitelja i još 50 primjeraka za školsku knjižnicu.

Urugvaj:

Jednog dana još prije zore jedan je čovjek iz susjedne Argentine putovao kući u Urugvaj. Upravo kad se trebao ukrcati na trajekt koji vozi preko Rio de la Plate, pristupila mu je jedna djevojka i ponudila mu izdanje časopisa Probudite se! od siječnja 2006, kojemu je na naslovnoj stranici bila istaknuta tema “Što donosi budućnost?” Djevojka je bila jako ljubazna, pa je rado uzeo časopis. Kad je stigao u Montevideo, zajedno s drugim putnicima vozio se prema glavnom autobusnom kolodvoru. Iznenadio se kad mu je po drugi put pristupio netko od Jehovinih svjedoka. Ovaj puta bila je to jedna starija gospođa koja je hodala pomoću štapa. Ponudila mu je isti časopis, i on ga je uzeo. Ubrzo nakon što je te večeri  stigao kući, netko mu je pokucao na vrata. I ovaj put bili su to Jehovini svjedoci. Nakon što je saslušao kratku ponudu, uzeo je isti časopis — treći puta toga dana! Kad su mu sestre objasnile da primaju priloge za naše svjetsko obrazovno djelo, rekao je da to već zna i otišao je u kuću po novac. Vratio se noseći ona dva časopisa koja je već dobio taj dan. Aludirajući na pitanje “Što donosi budućnost?”, nasmijao se i rekao: “Znam samo jedno: Budućnost donosi Jehovine svjedoke!”

Portoriko:

Dok je jedna sestra bila kod svoje kćerke, dva razbojnika upala su im u stan. Jedan je imao pištolj. Tražili su da im predaju novac, ali kad su rekle da nemaju novca, jedan je razbojnik počeo pretraživati kuću, a drugi je u njih držao uperen pištolj. Njih su se dvije odmah počele moliti Jehovi. Razbojnik ih je upitao: “Što to radite?” Odgovorile su da su Jehovini svjedoci i da se mole svom Bogu, Jehovi. Dok su sestre svjedočile razbojniku s pištoljem, onaj se drugi vratio i rekao da je našao karticu za bankomat. Za nekoliko trenutaka svi su se autom vozili prema banci. Sestre su i dalje svjedočile i s poštovanjem razgovarale s razbojnicima. Majka je tada zamolila naoružanog razbojnika da odloži oružje, i na njeno iznenađenje on ju je poslušao. Pritom je rekao da joj se divi zbog toga jer je ostala tako mirna. Ona mu je ispričala da ima sina koji je njihov vršnjak, ali da je pred njim divna budućnost. Savjetovala je razbojnicima da počnu živjeti po Jehovinoj volji kako bi i oni doživjeli divnu budućnost. No razbojnici su ih ipak doveli do banke, a kćerka je podigla nešto novca. Razbojnici su tada odvezli naše sestre do jedne uličice, gdje su ih pustili. Jedan ih je razbojnik htio vezati, ali onaj koji je držao pištolj to mu nije dopustio. Rekao je našim sestrama da njih dvije štiti netko jako moćan. Ta su dvojica razbojnika inače dotad opljačkala, vezala i pretukla više ljudi u tom kraju.

• BROJ ZEMALJA: 30

• BROJ STANOVNIKA: 35 914 649

• BROJ OBJAVITELJA: 94 323

• BROJ BIBLIJSKIH TEČAJEVA: 49 667

Papua Nova Gvineja:

Tom je bio vojnik i upoznao je sve ratne strahote. Kad je u svom selu sreo Jehovine svjedoke, dojmilo ga se biblijsko obećanje o svijetu u kojem neće biti ratova. Tom je počeo proučavati Bibliju i duhovno je napredovao, no kad je odlučio prisustvovati obilježavanju Kristove smrti, njegova se vjera našla na ispitu. Tomov je otac ranije bio pastor Ujedinjene crkve, a Tom je još uvijek bio na važnom položaju u toj crkvi koja se nalazi odmah do dvorane Jehovinih svjedoka. Kad je Tom ulazio u dvoranu, vidio je kako vjernici koji su išli u crkvu — njegovi prijatelji, bivše kolege, a i svećenik — zure u njega. Isprva se htio sakriti, ali onda je pomislio: ‘Zašto da se skrivam? Sada je vrijeme da svima dam na znanje da želim postati Jehovin svjedok.’ Nakon uskršnjih blagdana otišao je k svećeniku i upitao ga: “Jesi li me vidio u dvorani?”

Svećenik je odgovorio: “Jesam, vidio sam te”, a onda su se obojica nasmijala.

Tom je tada rekao: “Prijatelju, vjerovao sam da jedan stari restoran poslužuje najbolju hranu na svijetu, ali onda sam saznao da je hrana zatrovana. Pronašao sam novi restoran, u kojem se poslužuju zdrava, hranjiva jela. Kako bih se mogao vratiti u onaj stari restoran sada kad sam probao što je dobra hrana?”

 Svećenik je shvatio što je Tom mislio, pa mu je kazao: “Tome, nemoj nikom reći da redovito čitam Probudite se!” Tom je zatražio da se njegovo ime izbriše iz crkvene evidencije i usprkos brojnim kušnjama postao je predani Jehovin sluga.

Solomonski otoci:

Osamnaestog veljače 2006. 58 objavitelja završilo je tečaj iz osnova australskog znakovnog jezika, koji je organizirala podružnica Jehovinih svjedoka. Otad je deset gluhih osoba prihvatilo biblijski tečaj i počelo ići na skupštinske sastanke. Jedan od njih je Moses. Njegov je susjed za njega rekao da je “nagao čovjek sklon agresivnom ponašanju, osoba s kojom se teško može razumno razgovarati”. No kad je Mosesu njegov rođak koji je Jehovin svjedok i koji je završio spomenuti tečaj ponudio da s njim proučava Bibliju, on je to rado prihvatio. Nakon mjesec dana prisustvovao je svom prvom sastanku u dvorani Jehovinih svjedoka. Tom je prilikom bio neuredno odjeven, imao je dugu kosu i neurednu bradu. No dobrodošlica koju su mu tamo iskazali i istine koje je “čuo” dirnule su ga u srce. Iznenadio se saznavši da Biblija govori kako svojom odjećom i cjelokupnim izgledom čovjek slavi Boga. Kad je sljedećeg tjedna došao u dvoranu braća ga nisu prepoznala. Ošišao se i obrijao, a odjeća mu je bila uredna. I njegova se osobnost izmijenila. Njegov susjed kaže: “Sada je uredan i uvijek je nasmiješen.” Moses duhovno napreduje i pomaže drugim gluhim osobama da s razumijevanjem prihvate dobru vijest.

Tahiti:

Mali zabačeni atol Makemo udaljen je od Tahitija oko 600 kilometara, a ima svega 720 stanovnika. Gospođa po imenu Ravahere čula je za istinu dok je bila kod svoje rodbine na Tahitiju. Kad se vratila na Makemo, počela je proučavati Bibliju — najprije putem pisama, zatim putem telefaksa, a na kraju telefonom. Registrirala  je svoj brak i napravila druge promjene kako bi živjela po Jehovinim mjerilima, i to usprkos pritisku koji su na nju vršili članovi obitelji koji su htjeli da ostane mormonka. Nakon toga je prilikom posjeta skupštini na Tahitiju postala i nekršteni objavitelj. Ta joj skupština svaka dva tjedna šalje ohrabrujuća pisma.

U lipnju 2006. pokrajinski nadglednik i njegova supruga posjetili su Ravahere. Brat je izvijestio da ona svakog vikenda propovijeda od vrata do vrata. Iscrtala si je kartu područja i započela nekoliko biblijskih tečajeva. Pored svoje male prodavaonice ima običaj izložiti naše časopise. Također vodi razmatranje knjige, kojem prisustvuje i njen suprug.

Fidži:

Matthew je misionar koji je završio Gilead i služi kao starješina. Svakog tjedna na učiteljskoj akademiji vodi biblijski tečaj s četiri studenta. Na toj akademiji svećenici raznih crkvi uvečer redovito drže propovijedi studentima koji su njihovi vjernici. Svrha tog programa je pomoći upravi akademije da suzbije nedolično ponašanje koje je dosta rašireno među studentima.

 Jedne je večeri Matthew primijetio kako u studentskoj menzi velik broj studenata — njih oko 250 — mirno sjedi s pripremljenim Biblijama, bilježnicama i olovkama. Čekali su svećenika tamošnje većinske crkve koji je trebao voditi vjeronauk. Budući da svećenik nije došao, pozvali su Matthewa da se on obrati studentima. Umjesto pjevanja i propovijedi koja bi govorila o vječnim mukama grešnika u paklu, kakve obično drže neki svećenici, Matthew je odabrao sasvim drugačiji pristup i u svom se izlaganju služio Biblijom. U svom improviziranom govoru Matthew je savjetovao studentima da misle na svog Stvoritelja dok su mladi. Nakon predavanja svi su studenti stali u red da bi se rukovali s Matthewom i zahvalili mu za predavanje. On sa zadovoljstvom očekuje daljnje razgovore sa studentima čiji je interes potaknulo to neočekivano predavanje.

Australija:

U službi od vrata do vrata dvije su sestre naišle na bolesnu ženu. Rekla im je da ima rak u završnoj fazi i da se žuri što prije spakirati svoje stvari u kutije da se netko drugi ne bi time morao zamarati kad ona umre. Rekla je da nema ni obitelji ni prijatelja i da je u životu bila jako usamljena. Objasnila je i da je imala neugodna iskustva s drugim religijama i da smatra kako ju je Bog zaboravio. Kasnije se jedna od sestara vratila s buketom cvijeća. Budući da žena nije bila kod kuće, sestra joj je cvijeće ostavila pred vratima i uz njega je ostavila kratku poruku. Tog ju je poslijepodneva žena nazvala da joj se iskreno zahvali za tu lijepu gestu. Rekla je da joj nitko nikada nije na taj način pokazao da mu je stalo do nje i da joj nitko nikad nije poklonio cvijeće te se ispričala što nije bila kod kuće. Kad su je sestre ponovno posjetile, ona ih je spremno čekala. Ponudile su joj knjigu Što Biblija uči i započele su s njom biblijski tečaj.