“OD IZLASKA sunčeva pa do zalaska njegova ime će moje biti veliko među narodima” (Mal. 1:11). Danas se u Rusiji ispunjava ovo divno proročanstvo koje je Jehova izrekao prije otprilike 2 450 godina. To je zemlja koja se proteže kroz 11 vremenskih zona. Dok Jehovinim vjernim slugama na zapadu zemlje u Kalinjingradu sunce zalazi, objaviteljima na istoku zemlje na Čukotskom poluotoku već sviće novi dan. Budući da je u svako doba u nekom dijelu Rusije dan, doista se može reći da se u toj zemlji dobra vijest o Kraljevstvu propovijeda bez prestanka. Jehova je obilno blagoslovio neumorno propovijedanje braće i sestara koji su mu hrabro služili u vrijeme Sovjetskog Saveza. Kao što ćemo vidjeti, oni su izdržali teške kušnje, a zahvaljujući njihovoj vjernosti i ustrajnosti danas u Rusiji služi preko 150 000 objavitelja.

Rusija, kojoj je službeni naziv “Ruska Federacija”, nije zemlja samo jednog naroda. Kao što sam naziv kaže, ona je država sastavljena od više saveznih (federalnih) jedinica, a u njoj žive razni narodi i etničke skupine s vlastitim jezicima i kulturom. Priču o djelovanju Jehovinih slugu u toj zemlji s mnogo različitih naroda, jezika i vjera nećemo započeti izvještajem iz današnje demokratske Rusije, nego ćemo se vratiti preko stotinu godina u povijest, u vrijeme carske Rusije.

Bilo je to vrijeme kad su se ljudi počeli više zanimati za religiju. Sjemjon Kozljickij, vrlo pobožan čovjek koji je diplomirao na jednom sjemeništu Ruske pravoslavne crkve, upoznao je Charlesa Tazea Russella, koji je predvodio Istraživače Biblije (kako su se Jehovini svjedoci  tada zvali). Sjemjonova unuka Njina Luppo rekla je: “Moj je djed 1891. otputovao u Sjedinjene Države i upoznao brata Russella. Čuvao je fotografiju na kojoj su njih dvojica zajedno i uvijek je govorio o svom bratu Russellu.” Krajem 19. stoljeća brat Russell i njegovi suradnici predvodili su u obnavljanju čistog obožavanja Boga naučavajući biblijske istine koje su snažno utjecale na ljude. Pritom su razotkrivali pogrešna učenja kršćanskih crkava i njihovog svećenstva. Istina iz Biblije, a i revnost za pravog Boga koju su pokazivali brat Russell i njegovi suradnici, potaknula je Sjemjona da hrabro propovijeda svećenicima u Moskvi. Kakav je bio ishod toga?

“Odmah, bez suđenja, u lancima je bio prognan u Sibir jer je navodno uvrijedio moskovskog patrijarha”, napisala je Njina, “i tako je riječ Božja 1891. stigla u Sibir.” Sjemjon Kozljickij je s vremenom bio prebačen u dio Sibira koji danas pripada Kazahstanu. Ondje je revno propovijedao Božju riječ sve do svoje smrti. Umro je 1935.

Brat Russell prvi je put došao u Rusiju one godine kad je Sjemjon Kozljickij bio prognan u Sibir. Na temelju onoga što je vidio, napisao je: “Prema našim zapažanjima, Rusija nije pogodno tlo za širenje istine.” Ta se izjava kasnije često citirala. No je li time htio reći da ljude u toj zemlji nije zanimala istina? Ne, htio je reći da su apsolutističke vlasti priječile da ljudi slušaju istinu.

Govoreći o tom problemu, brat Russell je u Sionskoj stražarskoj kuli od 1. ožujka 1892. napisao sljedeće: “Ruske vlasti izuzetno strogo kontroliraju svakog čovjeka u carstvu, a svaki stranac koji dođe u njihovu zemlju sumnjiva je osoba. Prilikom dolaska u neko mjesto ili odlaska iz njega on u svakom hotelu i na svakoj željezničkoj stanici mora pokazati putovnicu. Vlasnik hotela uzme vam putovnicu i preda je šefu policije te ona ostane kod njega sve dok ne odete odande. Na taj način o svakom strancu postoji točna evidencija o tome kada je ušao u zemlju i kada je otišao iz nje. Policajci i državni službenici nisu neuljudni prema vama, ali se ponašaju vrlo službeno, čime vam daju na znanje da to što vam je dopušten boravak u zemlji ne znači da ste i dobrodošli. Sve vaše knjige i bilo kakvi tekstovi pažljivo se čitaju kako bi se utvrdilo da u njima nema ničega što se kosi s njihovim idejama.”

Moglo je izgledati da pod takvim uvjetima propovijedanje dobre vijesti neće imati velikog uspjeha. Ipak, nije se moglo spriječiti klijanje sjemena istine u Rusiji.

Već je 1887. u Sionskoj stražarskoj kuli pisalo da su pojedini primjerci tog časopisa bili poštom poslani u razne zemlje svijeta, “čak i u Rusiju”. Godine 1904. članovi male skupine Istraživača Biblije u Rusiji pismenim  su putem izvijestili da su primili biblijsku literaturu, iako su pritom imali poteškoća. U pismu je pisalo da je državnim cenzorima “literatura bila sumnjiva te su zamalo zabranili da se uveze u zemlju”. Članovi te male skupine bili su toliko sretni zbog toga što su primili literaturu da su rekli: “Ona nam je poput zlata — tako je teško doći do nje.” Pokazujući da razumiju svrhu izdavanje te literature, napisali su: “Neka nam Gospodin podari svoj blagoslov i pruži nam priliku da tu literaturu podijelimo drugima.”

Da, dobra se vijest doista počela propovijedati u Rusiji, a prava je religija dobila maleno, ali značajno uporište. Bio je to skroman početak. No, prorok Zaharija je napisao: “Tko je prezreo dan skromnih početaka?” (Zah. 4:10).

 Narednih godina revna braća iz Njemačke slala su literaturu u Rusiju. Većina izdanja bila je na njemačkom jeziku, pa je istinu upoznalo mnogo osoba koje su govorile njemački. Godine 1907. članovi jedne njemačke baptističke crkve u Rusiji poštom su dobili seriju knjiga Svanuće Tisućugodišnje vladavine. Petnaestero njih odlučilo je na ispravan način obožavati Boga, pa ih je crkva izopćila. Svećenik koji im se protivio kasnije je shvatio da su učenja iznesena u Svanuću Tisućugodišnje vladavine doista istinita.

Godine 1911. pomoć u propovijedanju stigla je na neobičan način — brat i sestra Herkendell, mladi bračni par iz Njemačke, pošli su nakon vjenčanja na propovjedničko  putovanje u Rusiju kako bi pomogli ljudima koji govore njemački. Herkendelli su bili sretni što su našli nekoliko zasebnih skupina objavitelja te su im pomogli u duhovnom pogledu.

Nekoliko godina ranije jedan je čitatelj iz Rusije napisao: “Literatura koju dobivamo iz Njemačke dragocjena mi je poput nebeske mane koju su dobivala djeca Izraelova. (...) Tako nam je žao što literature nema na ruskom! Ja koristim svaku moguću priliku i prevodim razne članke na ruski.” Tako se naša literatura počela prevoditi na ruski jezik, no u tom je pogledu predstojalo još mnogo posla.

Godine 1911. u Varšavi (u to vrijeme jedan je dio Poljske pripadao Ruskom Carstvu) brat Oleszynski je organizirao tiskanje traktata Gdje su mrtvi? na ruskom jeziku. U pismu bratu Russellu napisao je: “Prilažem primjerak [traktata]. Za deset tisuća primjeraka platili smo sedamdeset i tri rublja. (...) Ima mnogo poteškoća, ali ipak mnogi traže Boga.” Ti traktati i druga izdanja bili su podijeljeni ljudima koji su govorili ruski i oni su ih sa sobom ponijeli u Rusiju. Taj je događaj bio prekretnica za to novo jezično područje. Uskoro se počela tiskati i druga literatura na ruskom — traktati, brošure i brošurice. S vremenom je prevođenje poprimilo veće razmjere.

Godine 1912. brat Russell posjetio je Finsku, koja je tada bila dio Ruskog Carstva. Tom je prilikom Kaarlo Harteva bio opunomoćen da u Finskoj zastupa Biblijsko i traktatno društvo Stražarska kula. Dana 25. rujna 1913. carski zastupnik, konzul Ruskog Carstva u New Yorku, ovjerio je to opunomoćenje državnim pečatom i potpisao ga.

Kratko prije izbijanja Prvog svjetskog rata Joseph Rutherford je iz Brooklyna krenuo na putovanje u nekoliko zemalja kao predstavnik organizacije. Na tom putovanju u poljskom je gradu Łódźu upoznao brata Dojczmana, koji je bio revan Istraživač Biblije. Ubrzo je brat Dojczman zajedno sa svojom obitelji krenuo na propovjedničko putovanje po Rusiji koje je trebalo trajati dva mjeseca. Međutim, izbio je rat, pa se njihovo putovanje produžilo.

Nakon mnogih poteškoća obitelj Dojczman nastanila se u jednom gradiću na rijeci Volgi. Godine 1918. odlučili su vratiti se u Poljsku, ali izbila je epidemija velikih boginja, pa nisu mogli otputovati. Potom su se zatvorile granice jer je izbio građanski rat. Tijekom tih godina umrle su im tri kćeri — jedna od velikih boginja, a jedna od upale pluća.

U zemlji je zavladala glad i velik strah. Ljudi su na ulicama umirali od gladi. U nastaloj pomutnji mnoge se ljude, a posebno strance, optuživalo za suradnju s “neprijateljem” te ih se pogubljivalo bez suđenja. Jednog je dana neki čovjek u pratnji naoružanog vojnika upao u kuću obitelji Dojczman.

“On je neprijatelj, uhapsite ga!” povikao je čovjek.

“Zašto?” upitao je vojnik. “Što je učinio?”

Nato je taj čovjek lažno optužio brata Dojczmana kako mu ne bi morao platiti za stolarske radove. Saslušavši obje strane, vojnik je prozreo čovjekove pokvarene namjere te ga izbacio iz kuće. Zatim se obratio bratu Dojczmanu i rekao mu da se sjeća kako su njih dvojica jednom prilikom vodili lijep razgovor o Bibliji. Taj je razgovor sigurno pomogao bratu Dojczmanu i njegovoj obitelji da ostanu  na životu. Godine 1921. komunistička je vlast ugušila otpor kontrarevolucionara te je građanski rat završio. Obitelj Dojczman ubrzo se vratila u Poljsku.

Kad je izbio Prvi svjetski rat, braća u Rusiji izgubila su svaki kontakt s braćom iz drugih zemalja. Kristova braća u Rusiji, kao i u cijelom svijetu, po svoj prilici nisu bila svjesna toga koliko će dalekosežne posljedice imati Kristovo ustoličenje. Nisu znali da će se u njihovoj zemlji uskoro zbiti neki od najznačajnijih događaja 20. stoljeća, od kojih su mnogi zapravo bili ispunjenje biblijskih proročanstava.

Godine 1917. u Februarskoj (Veljačkoj) revoluciji svrgnut je car, i tako je završila 370-godišnja vladavina ruskih careva. Zatim je uslijedila Oktobarska (Listopadska) revolucija, nakon koje su na vlast došli boljševici. Ti novi vladari Rusije nisu bili svjesni prisutnosti Gospodina Isusa Krista, nego su imali ambiciozne namjere — uspostaviti novi oblik društvenog uređenja, drugačiji od svih dotadašnjih. I tako je, nakon nekoliko godina, bio osnovan Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Kasnije je obuhvaćao gotovo šestinu kopnene površine našeg planeta.

Vrijedno je zapaziti da je Vladimir Lenjin, prvi vođa Sovjetskog Saveza, nekoliko godina prije Oktobarske revolucije rekao: “Svakome mora biti omogućeno da slobodno ispovijeda bilo koju vjeru, a isto tako i da širi ili promijeni svoju vjeru. Nitko od državnih službenika nema pravo nikoga ništa ispitivati o njegovoj vjeri: vjera je stvar savjesti svakog čovjeka i nitko se u to nema pravo miješati.”

U nekim su dijelovima zemlje ti službeni stavovi Socijaldemokratske radničke partije omogućili pravim kršćanima da drugima govore o biblijskim istinama.  Međutim, općenito govoreći, nova je država otpočetka bila ateistička i neprijateljski raspoložena prema religiji te ju je nazivala “opijumom za narod”. Čim su došli na vlast, boljševici su donijeli zakon koji je odvojio Crkvu od države. Vjerskim zajednicama bilo je zabranjeno davanje vjerske pouke, a crkveni posjedi bili su nacionalizirani.

Kako će ta nova vlast gledati na nekolicinu Istraživača Biblije, odanih Božjem Kraljevstvu? Prema riječima jednog Istraživača Biblije iz Sibira, novonastala situacija nije bila nimalo blistava. On je nedugo nakon Oktobarske revolucije napisao: “Vjerojatno znate kakva je situacija ovdje u Rusiji. Sovjetska vlast zasniva se na komunističkim idejama. Istina, očigledan je napredak na području pravde i jednakosti, ali odbacuje se sve što ima veze s Bogom.”

Godine 1923. pojačao se otpor prema Istraživačima Biblije. Braća su napisala: “Ovo pismo pišemo kako bismo vas izvijestili o tome što se događa u Rusiji. (...) Imamo ono što nam je nužno, hranu, odjeću (...), ali jako nam treba duhovna hrana. Vlast je zaplijenila knjige koje su nam bile poslane. Zato vas molimo da nam u obliku pisma pošaljete svu literaturu koju imate na ruskom jeziku. (...) Mnogi gladuju za Riječju Istine. Nedavno je pet osoba krštenjem u vodi obznanilo svoje predanje, a pridružilo nam se i petnaest baptista.”

U Stražarskoj kuli od 15. prosinca 1923. stajalo je: “Zajednica pokušava dostaviti literaturu u Rusiju, a i dalje će to činiti milošću Gospodinovom.” Godine 1925. Stražarska kula je počela izlaziti i na ruskom jeziku. To se odmah pozitivno odrazilo na propovijedanje dobre vijesti u Rusiji. Naprimjer, jednom je članu neke konzervativne kršćanske zajednice učenje o paklu bilo nespojivo s Božjom ljubavlju. Kad je svoja razmišljanja iznio članovima  svoje zajednice, oni su molili Boga da ga sačuva od takvih misli. Kasnije su on i njegova žena dobili neke brojeve Stražarske kule i odmah su shvatili da su pronašli istinu. Čovjek je pismenim putem zamolio da mu se pošalje još literature, poručivši: “Čekamo manu s druge strane oceana.” I druga braća u Rusiji redovito su pisala da dobivaju takvu “manu”, pri čemu su zahvaljivala braći u Sjedinjenim Državama za bratsku ljubav koju iskazuju tiskajući takvu literaturu koja im jača vjeru.

Dirljivo pismo iz Sibira objavljeno je u Stražarskoj kuli od rujna 1925. Učitelj koji je odrastao na selu napisao je da se 1909. sa svojom obitelji s juga Rusije preselio u Sibir. U pismu je izjavio da je s ushićenjem pročitao publikacije, dodavši: “Žarko želim još više proniknuti u Božje svete istine kako bih se još bolje i odlučnije mogao boriti protiv tame.” Pismo je zaključio molbom da mu se pošalje još literature, napisavši: “Molim vas, pošaljite mi ponešto od svega.”

Odgovor urednika bio je objavljen u istom broju, a glasio je: “Već neko vrijeme pokušavamo poslati literaturu u Rusiju, ali svi su se naši pokušaji izjalovili zbog protivljenja ruskih vlasti. Ovo i slična pisma nalik su pozivu iz Makedonije: ‘Prijeđi ovamo i pomozi nam!’ (Djela 16:9). Doći ćemo čim nam to okolnosti budu dozvolile, ako to bude Gospodinova volja.”

Stražarska kula i druge publikacije pokazale su se moćnim oruđem u propovijedanju dobre vijesti na ruskom jeziku (Mat. 24:14). Godine 2006. broj publikacija koje su Jehovini svjedoci tiskali na ruskom jeziku iznosio je 691 243 952, što znači da su od svih jezika u svijetu samo na engleskom, portugalskom i španjolskom tiskali više literature. Jehova je obilno blagoslovio trud  svojih svjedoka u propovijedanju dobre vijesti o Kraljevstvu.

Kad su boljševici došli na vlast i uspostavili komunističku državu, mnogi su se Rusi iselili u druge zemlje. Stražarska kula i druge publikacije na ruskom jeziku tiskale su se izvan Sovjetskog Saveza. Tako sovjetska vlast nije mogla utjecati na otpremu duhovne hrane u druge zemlje. Krajem 1920-ih publikacije na ruskom jeziku slale su se ljudima u cijelom svijetu, a pisma sa zahvalama stizala su od Rusa koji su živjeli u Australiji, Finskoj, Francuskoj, Latviji, Paragvaju, Poljskoj, Sjedinjenim Državama, Urugvaju i drugim zemljama.

S vremenom su braća u nekima od tih zemalja organizirala kršćanske sastanke i službu propovijedanja na  ruskom jeziku. U Sjedinjenim Državama redovito su se na radiju emitirala biblijska predavanja na ruskom jeziku. Osnivale su se skupštine koje su djelovale na ruskom jeziku, primjerice u Brownsvilleu (Pennsylvania, SAD), a organizirali su se i kongresi. Naprimjer, u svibnju 1925. braća su održala trodnevni kongres na ruskom jeziku u Carnegieu (Pennsylvania, SAD). Kongresu je prisustvovalo 250 osoba, a 29 ih se krstilo.

Nakon Lenjinove smrti vlasti su pojačale napad na sve religije. Godine 1926. bio je osnovan Savez borbenih bezbožnika, čije je ime jasno ukazivalo na ciljeve koje je taj savez želio postići. Sveprisutnom ateističkom propagandom htjelo se iz ljudskog uma i srca u potpunosti izbrisati vjeru u Boga. Ubrzo je ateistički svjetonazor zahvatio cijeli Sovjetski Savez. U pismu poslanom braći u Brooklynu (New York), jedan je Istraživač Biblije iz Rusije napisao: “Mladi usvajaju takav svjetonazor, a to je bez sumnje velika zapreka za upoznavanje istine.”

Savez borbenih bezbožnika izdavao je ateističku literaturu, uključujući i časopis Antireljigioznjik. U tom je časopisu 1928. pisalo: “Voroneška oblast prepuna je sekti.” Između ostalih, bilo je spomenuto i 48  “Istraživača Svetog pisma” kojima su “vođe Zinčenko i Mitrofan Bovin”. Zanimljivo je da je u Stražarskoj kuli od rujna 1926. bilo objavljeno pismo Mihaila Zinčenka. On je napisao: “Ljudi gladuju za duhovnom hranom. (...) Imamo vrlo malo literature. Brat Trjumpi i drugi prevode literaturu na ruski i umnožavaju je, i tako mi duhovno hranimo i podupiremo jedni druge. Šaljemo vam pozdrave od sve braće u Rusiji.”

U rujnu 1926. brat Trjumpi je napisao kako ima izgleda da vlasti dozvole braći da dobivaju literaturu na ruskom jeziku. Zamolio je braću iz bruklinskog Betela da pošalju traktate, brošurice, brošure i uvezana godišta Stražarske kule preko ureda u Magdeburgu (Njemačka). Zbog toga je brat Rutherford poslao Georgea Younga u Moskvu. On je stigao 28. kolovoza 1928. U jednom od svojih pisama brat Young je napisao: “Imao sam zanimljivih iskustava, ali ne znam koliko ću dugo moći ostati ovdje.” Iako je ishodio sastanak s jednim visokim predstavnikom vlasti u Moskvi, uspio je dobiti vizu koja je vrijedila samo do 4. listopada 1928.

U to vrijeme stav mlade sovjetske države prema religiji nije bio jasno definiran. U nekoliko državnih dokumenata bila je izražena želja da vjerske zajednice poprime sva obilježja sovjetskog radništva, potpuno odanog  državi. Tijekom narednih godina ta je želja postala službeni stav države. No valja imati na umu da sovjetske vlasti nisu htjele pobiti Jehovin narod, nego su pokušavale utjecati na njihov um i srce kako bi ih pridobile na svoju stranu. Pokušavale su navesti Božji narod da se pokori njihovim zahtjevima odnosno prisiliti ih da budu odani isključivo državi. Nikako nisu htjeli da ljudi budu odani Jehovi.

Nakon što je brat Young otišao, braća u Rusiji nastavila su revno propovijedati o Božjem Kraljevstvu. Zajednica je zadužila Danjijila Staruhina da organizira propovijedanje dobre vijesti u Rusiji. Kako bi propovijedanje bilo bolje organizirano i kako bi ohrabrio braću, brat Staruhin obišao je Moskvu, Kursk, Voronež i druge gradove u Rusiji i Ukrajini. Zajedno s drugom braćom propovijedao je baptistima u njihovim crkvama i tumačio im istinu o Isusu Kristu i Božjem Kraljevstvu. U siječnju 1929. braća u Rusiji ugovorila su najam jednog crkvenog objekta u Kursku na godinu dana za iznos od 200 (ondašnjih) američkih dolara kako bi mogli održavati sastanke za javnost.

Kasnije te iste godine braća iz bruklinskog Betela zatražila su od Narodnog komesarijata za trgovinu SSSR-a dozvolu da uvezu malu pošiljku biblijske literature u Sovjetski Savez. U pošiljci je bilo 800 knjiga Harfa Božja, isto toliko knjiga Oslobođenje i 2 400 brošura. Za nepuna dva mjeseca pošiljka se vratila, a na njoj je bio pečat državne službe za cenzuru: “Zabranjeno i vraćeno pošiljatelju.” No braća nisu odustala. Neki su smatrali da je pošiljka vraćena zbog toga što su publikacije bile tiskane starim ruskim pismom. Stoga su braća počela paziti na to da ubuduće sva literatura na ruskom jeziku bude točno prevedena i tiskana u skladu s najnovijim jezičnim promjenama.

Počevši od 1929, nekoliko izdanja Stražarske kule sadržavalo je obavijest da Zajednica treba kvalitetne prevoditelje sa znanjem engleskog i ruskog jezika. Naprimjer, u ruskom izdanju Stražarske kule od ožujka 1930. izišla je ova obavijest: “Traži se sposoban, kršteni brat sa znanjem engleskog jezika i dobrim poznavanjem ruskoga za prevođenje s engleskoga na ruski.”

Jehova je vidio da su prevoditelji doista potrebni. U nekoliko zemalja uspjelo se naći nekoliko prevoditelja. Jedan od njih bio je Aljeksandr Forstman, koji je već 1931, preko danske podružnice u Kopenhagenu, slao u Brooklyn članke prevedene na ruski. Brat Forstman  živio je u Latviji i bio je marljiv prevoditelj. Imao je stručnu naobrazbu i tečno je govorio engleski i ruski, pa je mogao brzo prevoditi biblijsku literaturu. U početku je prevodio samo nekoliko sati tjedno, jer je radio na svjetovnom poslu kako bi uzdržavao svoju ženu, koja nije bila Jehovin svjedok, i dijete. No u prosincu 1932. postao je prevoditelj s punim radnim vremenom. Brat Forstman je prevodio traktate, brošurice i knjige. Umro je 1942.

Braći je bilo jako stalo do toga da prijevod publikacija na ruski jezik bude visoke kvalitete, jer su vjerovali da će u Rusiji djelo propovijedanja uskoro biti legalizirano. William Dey, nadglednik ureda za sjevernu Europu, napisao je u pismu bratu Rutherfordu: “Kad se Rusija otvori, što će se sigurno uskoro dogoditi, trebat će nam dobar prijevod naših publikacija jer u toj zemlji ima 180 milijuna ljudi kojima ćemo nuditi našu literaturu.”

Dobra vijest po velikom se ruskom prostranstvu širila i putem radija. U Stražarskoj kuli od veljače 1929. bila je objavljena ova obavijest: “Predavanja na ruskom jeziku emitirat će se na radiju.” Program za Sovjetski Savez emitirao se iz Estonije svake druge i četvrte nedjelje u mjesecu.

Brat Wallace Baxter, nadglednik estonske podružnice, kasnije je ispričao: “Nakon dugih pregovora, 1929. potpisan je ugovor na godinu dana. Ubrzo nakon što se program počeo emitirati u Rusiji, saznali smo da ga stanovnici Lenjingrada slušaju. Sovjetski režim reagirao je slično kao i svećenstvo u Estoniji. I jedni i drugi upozoravali su ljude neka ne slušaju poruku o Kraljevstvu.” Godine 1931. predavanja na ruskom emitirala su se u vrijeme koje je najviše odgovaralo slušateljima, od 17.30  do 18.30, na frekvenciji koju su svi mogli hvatati. Nakon tri i pol godine emitiranja, u lipnju 1934. emisije su bile zabranjene. Braća iz estonske podružnice u pismu su objasnila kako je došlo do zabrane emitiranja naših predavanja: “Svećenstvo je poručilo [estonskim] vlastima da naša predavanja na radiju nisu u skladu s državnim interesima, jer imaju obilježja komunističke i anarhističke propagande.”

Godine 1935. braća iz Betela u Brooklynu poslala su Antona Koerbera u Sovjetski Savez, nadajući se da će uspjeti osnovati podružnicu u toj zemlji. Namjeravali su u SSSR poslati tiskarski stroj iz Njemačke, u kojoj je Adolf Hitler kratko prije toga došao na vlast. Taj se plan nije ostvario, no brat Koerber se uspio sastati s nekoliko braće u Rusiji.

Idućih je nekoliko godina u Rusiji djelo propovijedanja o Kraljevstvu stalno napredovalo. Latvijska podružnica nadgledala je prevođenje biblijske literature na ruski. No tiskanu je literaturu bilo teško uvesti u Rusiju. Stoga su velike količine literature ostajale u skladištu.

Do početka Drugog svjetskog rata, 1939, Jehovinih je svjedoka u Rusiji bilo malo. Zato sovjetska vlast nije puno obraćala pažnju na njih. No to se uskoro promijenilo. Ubrzo nakon što je nacistička Njemačka 1939. zauzela Poljsku, Sovjetski je Savez pripojio svoje posljednje četiri republike — Estoniju, Latviju, Litvu i Moldaviju. Tisuće Jehovinih svjedoka odjednom su se našle u Sovjetskom Savezu — državi koja je uskoro bila uvučena u okrutni rat za vlastiti opstanak. Milijune njezinih stanovnika očekivale su godine patnji i nevolja. Jehovine svjedoke čekalo je razdoblje teških kušnji i ugnjetavanja u kojem je trebalo pokazati vjernost Bogu.

U lipnju 1941. Njemačka je krenula u velik napad na Sovjetski Savez. Josifa Staljina, vođu Sovjetskog Saveza, taj je napad zatekao potpuno nespremnim. Krajem godine njemačka je vojska doprla do predgrađa Moskve. Pad Sovjetskog Saveza činio se neizbježnim.

Staljin je očajnički pokušavao mobilizirati narod za rat koji su Rusi nazvali Velikim domovinskim ratom. Shvatio je da mora učiniti neke ustupke Crkvi kako bi pridobio narod za rat, jer su milijuni ljudi ostali vjernici. U rujnu 1943. Staljin je u Kremlju javno primio tri najviša predstavnika Ruske pravoslavne crkve. Taj je sastanak u određenoj mjeri popravio odnos između Crkve i države, tako da je stotine crkava opet bilo otvoreno.

Poput Jehovinih svjedoka u Njemačkoj, i braća u Rusiji ostala su u potpunosti neutralna s obzirom na ratna zbivanja. Bila su spremna prihvatiti posljedice svoje odluke i čvrsto su odlučila držati se zapovijedi svoga Gospodina (Mat. 22:37-39). Zbog neutralnosti je od 1940. do 1945. više od tisuću Svjedoka iz Ukrajine, Moldavije i baltičkih republika bilo odvedeno u radne logore u središnjoj Rusiji.

Vasiljij Savčuk priča: “Krstio sam se 1941. u Ukrajini kad sam imao 14 godina. Tijekom rata gotovo su sva aktivna odrasla braća bila poslana u zatvore i logore u središnjoj Rusiji. No to nije zaustavilo Jehovino djelo. Vjerne sestre i mladići poput mene preuzeli su odgovornosti u skupštini i u službi propovijedanja. U našem je selu jedan brat koji je bio invalid još uvijek bio na slobodi. Rekao mi je: ‘Vasiljij, trebamo tvoju pomoć. Moramo izvršiti vrlo važan zadatak, a nemamo dovoljno odraslih muškaraca za to.’ Nisam mogao zadržati suze kad sam vidio koliko je tom slabašnom bratu stalo do Jehovinog djela.  Radosno sam pristao činiti sve što je potrebno. U podrumima smo imali improvizirane tiskare u kojima smo umnožavali našu dragocjenu duhovnu hranu, koja se potom slala braći, naročito onima u zatvoru.”

Iako su te sestre i mlada braća s velikom ljubavlju i nesebičnošću izvršavali svoj zadatak, količina duhovne hrane koja se proizvodila ipak nije bila dovoljna. Moguće rješenje tog problema ponudila su braća poljske nacionalnosti koja su se iselila iz Rusije i uspjela donijeti izvještaje u podružnicu u Poljskoj. Braća ukrajinske i ruske nacionalnosti koja su putovala u Rusiju ponijela su sa sobom duhovnu hranu, voštane matrice, tiskarsko crnilo i ostali pribor koji je braći u Rusiji bio potreban.

Godine 1946. neka braća koja su živjela u Poljskoj bila su primorana preseliti se u sovjetsku Ukrajinu. Ivan Paškovskij priča: “Braća su zamolila podružnicu u Łódźu da im kaže što da učine. U odgovoru im je dan savjet na temelju Sudaca 7:7, gdje piše: ‘Neka se svatko vrati u mjesto svoje!’ Mnogo godina kasnije shvatio sam kako je Jehova mudro vodio djelo propovijedanja na tim teškim područjima. Za nas je ‘naše mjesto’ bilo kamo god nas Jehova pošalje. Shvatili smo da je važno poslušati naredbe koje su izdale vlasti. Zato smo se počeli pripremati za preseljenje u ateističku zemlju.

Najprije smo se u kući jednog brata sastali s 18 interesenata i pripremili ih za krštenje. Osim toga, sakupili smo literaturu na ruskom i ukrajinskom jeziku i zapakirali je tako da je se ne pronađe prilikom pretresa. Uskoro, u zoru, naše su selo opkolili poljski vojnici i zapovjedili nam da se spremimo za polazak. Smjeli smo ponijeti zalihu hrane za mjesec dana i neophodan kućanski pribor.  U njihovoj pratnji otišli smo na željezničku stanicu. I tako je sovjetska Ukrajina postala ‘naše mjesto’.

Čim smo stigli na svoje odredište, okružilo nas je mnoštvo ljudi među kojima su bili i predstavnici vlasti iz tog mjesta. Mi smo odmah htjeli svjedočiti, pa smo im hrabro rekli da smo Jehovini svjedoci. Na naše iznenađenje, idući dan posjetio nas je sekretar tamošnjeg komiteta za poljoprivredu. Rekao nam je da je njegov otac otišao u Ameriku te da mu odande šalje literaturu koju tiskaju Jehovini svjedoci. Bili smo tako sretni što smo to čuli! A naročito nam je bilo drago što je nama ponudio tu literaturu. Kad je taj čovjek sa svojom obitelji počeo dolaziti na naše sastanke, shvatili smo da u ovoj zemlji ima mnogo ‘dragocjenosti’ koje pripadaju Jehovi (Hag. 2:7). Uskoro su svi članovi te obitelji postali Jehovini svjedoci i godinama su vjerno služili Bogu.”

Tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega u Rusiji je bilo izuzetno teško propovijedati i održavati sastanke. U bruklinski Betel stiglo je pismo iz poljske podružnice, napisano 10. travnja 1947, u kojem je stajalo: “Vjerski vođe zastrašuju svoje vjernike tvrdeći da ih čeka deset godina prinudnog rada i izgnanstva ako od Jehovinih svjedoka uzmu Stražarsku kulu ili kakav letak. Zato stanovnike te zemlje obuzima strah i trepet, a narod čezne za svjetlom.”

U Godišnjaku za 1947. stajalo je: “Svjedocima nije dostupna tiskana literatura niti Stražarska kula u lijepom tiskanom obliku. (...) U mnogo slučajeva ona se još uvijek mukotrpno umnožava prepisivanjem, a onda se ti rukom pisani primjerci prosljeđuju drugima. (...) Naše kurire ponekad hapse, a ako kod njih nađu Stražarsku kulu, bace ih u zatvor.”

 Regina Krivokuljskaja kaže: “Izgledalo mi je kao da je cijela zemlja ograđena bodljikavom žicom, a da smo mi zatvorenici, iako nismo u zatvoru. Naši muževi, koji su revno služili Bogu, bili su u zatvorima i logorima, osuđeni na dugogodišnje kazne. Mi žene morale smo mnogo toga podnositi: Svaka od nas probdjela je mnoge noći, nadzirao nas je Komitet državne sigurnosti (KGB) i vršio psihološki pritisak na nas, ostajale smo bez posla, a imale smo i druge kušnje. Vlasti su nas na razne načine pokušavale navesti da skrenemo s puta istine (Iza. 30:21). Bile smo uvjerene da Sotona koristi tu situaciju kako bi zaustavio propovijedanje vijesti o Kraljevstvu. No Jehova nije napustio svoj narod — bilo je očito da nam pomaže.

Biblijska literatura, koju se teškom mukom uspijevalo unijeti u zemlju, davala nam je ‘iznimnu snagu’ i mudrost  koja nam je bila potrebna u takvoj situaciji (2. Kor. 4:7). Jehova je vodio svoj narod, te su u njegovu organizaciju stalno dolazili novi, usprkos žestokom protivljenju vlasti. Zadivljujuće je da su novi od samog početka spremno podnosili poteškoće zajedno s Jehovinim narodom. Samo je Jehovin duh mogao postići takvo što.”

Godine 1944. Pjotr, Reginin budući muž, zbog kršćanske je neutralnosti završio u logoru u Gorkijskoj oblasti. No to nije umanjilo njegovu revnost u propovijedanju. Pjotr je pisao pisma u kojima bi kratko objasnio neko biblijsko učenje. Svako je pismo stavio u kovertu, privezao ga za kamen i zatim bacio preko visoke ograde od bodljikave žice. Nadao se da će netko pročitati ta pisma. Jednog je dana jedna djevojka to i učinila. Zvala se Ljidija Bulatova. Pjotr ju je spazio i tiho je pozvao da dođe bliže. Upitao ju je bi li htjela više saznati o Bibliji. Ljidiji se svidjela ta ponuda, pa su se dogovorili da se ponovno nađu. Nakon toga je redovito dolazila po nova Pjotrova dragocjena pisma.

Ljidija je postala revan Jehovin svjedok i propovjednik dobre vijesti te je uskoro započela proučavati Bibliju s Marijom Smirnovom i Oljgom Sevrjuginom. I njih dvije su počele služiti Jehovi. Kako bi duhovno pomagali toj maloj grupi sestara, braća su im počela slati duhovnu hranu izravno iz logora. U tu je svrhu Pjotr izradio kovčežić s dvostrukim dnom u koje je mogao stavljati časopise. Uspio je organizirati da osobe koje nisu bile zatvorenici ni Jehovini svjedoci unose taj kovčežić u logor i iznose ga iz njega. Odnosile su ga na adresu jedne od tih sestara.

Uskoro su sestre organizirale službu propovijedanja na tom području. Policija je to zapazila, pa je poslala  jednu agenticu da ih uhodi, što je u to vrijeme bilo uobičajeno. Agentica je bila učiteljica, koja se pravila da je zainteresirana za istinu i tako je stekla povjerenje sestara. Budući da nisu imale iskustva s time, one su toj novoj “sestri” radosno govorile o biblijskim istinama, a kasnije su joj ispričale i na koji način dobivaju literaturu. No kad je kovčežić idući put bio poslan sestrama, Pjotr je bio uhapšen i osuđen na dodatnih 25 godina zatočeništva u logoru, a i sve tri sestre bile su osuđene na 25 godina.

Sovjetske su se vlasti i nakon rata žestoko protivile djelovanju Jehovinih svjedoka. U ožujku 1947. braća iz Poljske izvijestila su da je neki visoki službenik u jednoj od zapadnih regija Sovjetskog Saveza izjavio da do kraja proljeća u tom kraju više neće biti nijednog Jehovinog svjedoka. U njihovom je pismu stajalo: “Dok smo pisali ovo pismo, do nas je doprla vijest da je 100 braće i sestara uhapšeno u jednom jedinom danu.” U jednom drugom pismu bilo je ovako rečeno za braću u logorima: “Zadivljuje nas kako oni ostaju vjerni Jehovi. Dosad su mnogi zbog toga bili pogubljeni. Braća čekaju da Jehova donese izbavljenje, kao što su to čekala i braća u koncentracijskim logorima.”

Svjedoke se hapsilo i zbog propovijedanja te zato što nisu glasali na izborima. Odgovorna braća napisala su 1947: “Čini nam se da najviši predstavnici vlasti u Rusiji zapravo ne znaju što se događa s našom braćom, ali nije im namjera pobiti ih. Zato bi [vlastima] trebalo objasniti što se događa i trebalo bi ih prosvijetliti u vezi s time.”

Ubrzo je poljska podružnica predložila da dva brata iz Rusije u suradnji s iskusnim pravnikom pripreme  isprave potrebne za registraciju Jehovinih svjedoka u Sovjetskom Savezu. U jednom pismu iz Poljske koje je bilo upućeno braći u Rusiji pisalo je: “Dobra vijest o Kraljevstvu mora se propovijedati po cijelom svijetu, pa tako i u Rusiji (Marko 13:10).” Zaključne riječi pisma glasile su: “Budite strpljivi. Jehova će vaše suze pretvoriti u radosno klicanje (Psalam 126:2-6).”

U kolovozu 1949. Mikola Pjatoha, Mihajlo Čumak i Ilja Babijčuk predali su zahtjev za registraciju. Vlasti su pristale priznati Jehovine svjedoke, no samo pod određenim uvjetima. Između ostalog, od braće se tražilo da napišu imena svih Jehovinih svjedoka koji žive na području Sovjetskog Saveza. Braća nisu mogla pristati na to. Iako naše djelovanje nije bilo zaustavljeno i stalno je rastao broj objavitelja, mnoga su braća i dalje bila zatvarana.

Pjotr Krivokuljskij priča o događajima koji su se odigrali u ljeto 1945: “Nakon suđenja braću su poslali u razne logore. U logoru u kojem sam bio mnogi su zatvorenici pokazali iskreno zanimanje za istinu. Jedan od tih zatvorenika bio je svećenik. On je vrlo brzo shvatio da je ono što je čuo istina te je stao na Jehovinu stranu.

Ipak, život u logoru bio je vrlo težak. Jednom su me zatvorili u malu ćeliju u kojoj se jedva moglo uspravno stajati. Zvali su je ‘stjeničara’ jer je bila puna stjenica — bilo ih je tako mnogo da su vjerojatno mogle popiti svu krv iz ljudskog tijela. Stojeći pred ćelijom, inspektor mi je rekao: ‘Neće te tvoj Jehova izbaviti odavde.’ Na dan sam dobivao 300 grama kruha i čašu vode. U ćeliji nije bilo zraka, pa sam se priljubio uz njezina mala vrata i požudno udisao zrak kroz jednu tanku pukotinu. Osjećao sam kako mi stjenice piju krv. Tijekom tih deset dana koje sam proveo u ‘stjeničari’, stalno sam molio Jehovu neka mi dade snage da izdržim (Jer. 15:15). Kad su se vrata otvorila, onesvijestio sam se, a kad sam došao k svijesti, bio sam u drugoj ćeliji.

Potom me sud radnog logora osudio na deset godina najstrožeg zatočeništva u kažnjeničkom logoru zbog ‘agitacije i propagande protiv sovjetske vlasti’. U tom logoru nije bilo moguće slati niti primati poštu. Zatvorenici su uglavnom bili osuđeni zbog nasilničkih kaznenih djela, naprimjer ubojstva. Bilo mi je rečeno da će mi ti ljudi, ako se ne odreknem svoje vjere, učiniti što god im se kaže. Imao sam svega 36 kilograma i jedva sam hodao. No čak sam i u tom logoru uspio naići na ljude koji su iskreno prihvatili istinu.

Jednom mi je, dok sam ležao u nekom grmu i molio se, pristupio stariji čovjek. Upitao me: ‘Zbog čega si ti završio  u ovom paklu?’ Kad je čuo da sam Jehovin svjedok, čovjek je sjeo, zagrlio me i poljubio. Zatim je rekao: ‘Sinko, toliko dugo želim saznati nešto o Bibliji! Molim te, pouči me!’ Mojoj radosti nije bilo kraja. Odmah sam iz svojih poderanih hlača izvadio nekoliko starih ulomaka iz Evanđelja koje sam ranije ušio u njih. Čovjeku su se oči napunile suzama. Dugo smo razgovarali te večeri. Rekao mi je da radi u logorskoj blagovaonici i da će mi donositi hrane. Tako smo se sprijateljili. On je duhovno napredovao, a ja sam se oporavio. Bio sam uvjeren da je Jehova sve to vodio. Nakon nekoliko mjeseci čovjek je bio pušten iz logora, a mene su prebacili u jedan drugi logor u Gorkijskoj oblasti.

Ondje su životni uvjeti bili mnogo bolji. No najsretniji sam bio zbog toga što sam s četvoricom zatvorenika proučavao Bibliju. Godine 1952. čuvari su kod nas pronašli literaturu. Tijekom saslušanja koje je prethodilo suđenju zatvorili su me u komoru koja ne propušta zrak. Kad bi mi unutra ponestalo zraka te bih se počeo gušiti, otvorili bi vrata samo na tren da uđe malo zraka, a zatim bi ih ponovno zatvorili. Htjeli su me navesti da se odreknem svoje vjere. Svi smo bili proglašeni krivima. Kad su nam izrekli kazne, nijedan od zatvorenika s kojima sam proučavao Bibliju nije se prestrašio. Bio sam tako sretan zbog toga! Sva četvorica bila su osuđena na 25 godina zatočeništva u logoru. Ja sam dobio strožu kaznu, no ona je kasnije promijenjena u dodatnih 25 godina u najstrože čuvanom logoru i 10 godina izgnanstva. Kad smo izašli iz sudnice, stali smo i zahvalili Jehovi za podršku koju nam je pružio. Stražari su bili zapanjeni. Nije im bilo jasno čemu se mi radujemo. Razdvojili su nas i poslali u različite logore. Mene su poslali u najstrože čuvani logor u Vorkuti.”

Život u logoru bio je vrlo težak. Mnogi zatvorenici koji nisu bili Jehovini svjedoci počinili su samoubojstvo. Ivan Krilov priča: “Kad su mi ukinuli strogi nadzor, obišao sam nekoliko rudnika ugljena u kojima su naša braća i sestre bili na prinudnom radu. Stupio sam u kontakt s njima. Tko je god mogao, rukom je prepisivao naše časopise i slao drugima te prepisane primjerke. Jehovini svjedoci propovijedali su u svakom logoru i mnogo se ljudi zainteresiralo za dobru vijest. Kad su bili pušteni iz logora, neki od njih krstili su se u rijeci Vorkuti.

Naša vjera u Jehovu i njegovo Kraljevstvo stalno je bila na kušnji. Godine 1948. neki su zatvorenici u jednom logoru u Vorkuti spremali pobunu. Ti su pobunjenici rekli ostalim zatvorenicima da će pobuna imati najviše uspjeha ako se organiziraju u skupine — po nacionalnosti, vjeri ili slično. U logoru je tada bilo 15 Jehovinih svjedoka. Rekli smo pobunjenicima da smo mi, Jehovini svjedoci, kršćani te da ne možemo sudjelovati u pobuni. Objasnili smo im da prvi kršćani nisu sudjelovali u bunama protiv Rimljana. Naravno, to je iznenadilo mnoge od njih, ali mi smo se čvrsto držali svog stava.”

Pobuna je tragično završila. Naoružani vojnici ugušili su otpor i odveli pobunjene zatvorenike u druge barake. Zatim su te barake polili benzinom i zapalili. Gotovo svi koji su bili u njima izgubili su život. Vojnici nisu naudili braći.

 Ivan dalje priča: “U prosincu 1948. u jednom sam logoru upoznao osmoricu braće koja su bila osuđena na kazne od 25 godina. Zima je bila užasno hladna, a u rudnicima je bilo naporno raditi. Ipak, toj se braći u očima vidjelo da imaju čvrstu nadu i da se istinski uzdaju u Jehovu. Njihov pozitivan stav djelovao je ohrabrujuće čak i na zatvorenike koji nisu bili Jehovini svjedoci.”

Unatoč žestokom protivljenju vlasti, Jehovini svjedoci revno su propovijedali dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. To je ljutilo središnju vlast u Moskvi. A osobito je ljutilo KGB. U dopisu od 19. veljače 1951. što ga je KGB uputio Staljinu pisalo je: “Da bi se suzbila svaka  daljnja antisovjetska djelatnost Jehovaca, koji djeluju u ilegali, MGB [Ministarstvo državne sigurnosti, kasnije KGB] SSSR-a smatra nužnim prognati one za koje se zna da su Jehovci i njihove obitelji u Irkutsku i Tomsku oblast.” KGB je imao popis Jehovinih svjedoka te je od Staljina zatražio odobrenje da se 8 576 ljudi iz šest republika Sovjetskog Saveza progna u Sibir. Zahtjev je bio odobren.

Magdaljina Bjelošickaja priča: “U nedjelju 8. travnja 1951, u dva sata u noći, probudilo nas je lupanje na vratima. Mama je ustala i potrčala otvoriti vrata. Na vratima je stajao časnik ruske vojske. ‘Prognani ste u Sibir zbog vjere u Boga’, rekao je službeno. ‘Imate dva sata za pakiranje. Možete ponijeti bilo što iz ove sobe. Međutim, zabranjeno je nositi žito, brašno i mekinje. Ne smijete ponijeti niti namještaj, drvene predmete i šivaće strojeve. Ne smijete uzeti ništa iz dvorišta. Uzmite posteljinu, odjeću i torbe i izađite.’

Već smo bili čitali u našim publikacijama da na istoku zemlje ima još puno posla. Shvatili smo da je sada došlo vrijeme da se taj posao obavi.

Nitko od nas nije plakao niti uzdisao od tuge. Časnik je u čudu rekao: ‘Nijedna suza nije potekla iz vaših očiju.’ Rekli smo mu da to očekujemo od 1948. Zamolili smo ga da nam dopusti da ponesemo na put barem  jednu živu kokoš, ali nije nam dopustio. Časnici su među sobom razdijelili našu živad. Pred našim su očima podijelili naše kokoši — jedan je uzeo pet komada, drugi šest, neki pak tri ili četiri. Kad su u kokošinjcu ostale još samo dvije kokoši, časnik je naredio da ih zakolju te ih je dao nama.

Moja kći od osam mjeseci ležala je u drvenoj kolijevci. Zamolili smo da nam dopuste da ponesemo kolijevku, ali časnik je naredio da se kolijevka rastavi, te nam je dao samo onaj dio u koji se stavlja dijete.

Uskoro su naši susjedi saznali da odlazimo u izgnanstvo. Netko je donio vrećicu dvopeka i ubacio je u kola u kojima su nas odvodili. To je primijetio vojnik koji nas je čuvao te je vrećicu bacio van. Bilo nas je šestero — ja, mama, moja dva brata, moj muž i naša osmomjesečna kći. Kad smo izašli iz sela, strpali su nas u auto i odvezli u okružni ured, gdje su uzeli potrebne podatke o nama. Zatim su nas kamionom prebacili na željezničku stanicu.

Bila je nedjelja, lijep i sunčan dan. Stanica je bila puna ljudi — neke su također odvodili u izgnanstvo, a drugi su došli vidjeti što se događa. Kamion nas je dovezao pred vagon u kojem su već bila naša braća. Kad je vlak bio pun, vojnici su sve prozvali po prezimenima. U našem vagonu bile su 52 osobe. Ljudi koji su nas prije odlaska došli ispratiti počeli su plakati, čak i glasno jecati. Ganuo nas je taj prizor, jer neke od tih ljudi nismo ni poznavali. No oni su znali da smo mi Jehovini svjedoci i da smo izgnani u Sibir. Parna je lokomotiva ispustila glasan zvižduk. Tada su naša braća zapjevala na ukrajinskom: ‘Neka ljubav Kristova bude s vama. Slaveći Isusa Krista, srest ćemo se opet u Kraljevstvu njegovu.’ Većina nas bila je potpuno uvjerena da nas Jehova neće napustiti. Otpjevali smo nekoliko strofa te pjesme.  To je bilo toliko dirljivo da su nekim vojnicima suze potekle niz obraze. Potom je vlak krenuo.”

Dr. Njikolaj Sjemenovič Gordienko, profesor na Herzenovom sveučilištu u Sankt Peterburgu, u svojoj je knjizi opisao što su progonitelji postigli takvim proganjanjem. Napisao je: “Dogodilo se sasvim suprotno od onoga što su očekivali — htjeli su oslabiti organizaciju Jehovinih svjedoka u SSSR-u, ali zapravo su je samo ojačali. U mjestima u koja su se Jehovini svjedoci naselili nitko dotad nije bio čuo za njihovu vjeroispovijest, te su oni ‘zarazili’ domaće stanovništvo svojom vjerom i odanošću svojoj vjeri.”

Mnogi Jehovini svjedoci brzo su se prilagodili novonastalim okolnostima. Bile su organizirane male skupštine i napravila se podjela područja. Njikolaj Kaljibaba kaže: “Neko smo vrijeme u Sibiru čak propovijedali od kuće do kuće. Doduše, nismo išli na svaka vrata, nego bismo nakon jedne kuće otišli dvije ili tri kuće dalje. No i to je bilo opasno. Kako smo svjedočili? U ponovni posjet odlazili smo oko mjesec dana nakon prvog posjeta. Razgovore smo započinjali pitanjem: ‘Prodajete li piliće, koze ili krave?’ Zatim smo razgovor polako usmjeravali na temu o Kraljevstvu. Nakon nekog vremena KGB je saznao za to, pa je ubrzo u novinama objavljen članak koji je tamošnje stanovništvo upozorio neka ne razgovaraju s Jehovinim svjedocima. U članku je pisalo da Svjedoci idu od kuće do kuće i traže koze, krave i piliće, ali mi smo zapravo tražili ovce!”

Gavrijil Ljivij priča: “Braća su nastojala propovijedati iako ih je KGB strogo nadzirao. U Sovjetskom Savezu ljudi su bili takvi da su zvali policiju čim bi posumnjali  da im netko pokušava govoriti o nečemu što ima veze s religijom. Usprkos tome, mi smo i dalje propovijedali, iako u početku nije bilo vidljivih rezultata. Ipak, istina je s vremenom pomogla nekima koji su ondje živjeli da se promijene. Između ostalih, pomogla je jednom Rusu koji je bio pijanica. Kad je upoznao istinu, promijenio je svoj način života i uskladio ga s biblijskim načelima te je postao revan svjedok Jehove Boga. Kasnije ga je neki KGB-ovac pozvao na razgovor i rekao mu: ‘S kim se ti to družiš? Svi ti Jehovini svjedoci su Ukrajinci!’

Brat mu je odgovorio: ‘Dok sam bio pijanica i ležao na ulici, niste marili za mene. A sada kad sam pristojan čovjek i građanin, nisam vam po volji. Mnogi će Ukrajinci otići iz Sibira, ali iza sebe će ostaviti Sibirce koje Bog uči kako trebaju živjeti.’”

Nekoliko godina kasnije jedan je državni službenik iz Irkutska napisao u izvještaju Moskvi: “Nekoliko ovdašnjih radnika izjavilo je da sve te [Jehovine svjedoke] treba poslati na jedno područje negdje na sjeveru kako više ne bi imali kontakta sa stanovništvom i kako bi bili preodgojeni.” Ni vlasti u Sibiru ni vlasti u Moskvi nisu znale što da učine kako bi ušutkale Jehovine svjedoke.

Početkom 1957. vlasti su pokrenule novu akciju protiv Jehovinih svjedoka. Braća su bila stavljena pod prismotru i vršile su se premetačine u njihovim kućama i stanovima. Viktor Gutšmidt priča: “Kad sam jednom došao kući iz službe propovijedanja, cijeli nam je stan bio ispreturan. KGB je tražio literaturu. Uhapsili su me i ispitivali me dva mjeseca. Juljija, naša mlađa kći, imala je 11 mjeseci, a starija je kći imala 2 godine.

 Tijekom ispitivanja inspektor me upitao: ‘Nisi li ti Nijemac?’ U to je vrijeme izraz ‘Nijemac’ mnogima značio ‘fašist’. Nijemci su bili omraženi.

“‘Ja nisam nacionalist’, rekao sam, ‘ali ako govorite o Nijemcima koje su nacisti držali u koncentracijskim logorima, moram vam reći da sam ponosan na te Nijemce! Oni su se zvali Bibelforscheri, a sada se zovu Jehovini svjedoci. Ponosan sam na to što nikad nijedan Svjedok nije ispalio nijedan metak iz strojnice niti granatu iz topa. Na te sam Nijemce ponosan!’

Inspektor je šutio, pa sam nastavio: ‘Uvjeren sam da niti jedan Jehovin svjedok nije sudjelovao ni u kakvoj pobuni niti ustanku. Čak i kad se Jehovinim svjedocima zabrani djelovanje, oni ne prestaju služiti Bogu. Istovremeno, Svjedoci priznaju i slušaju vlasti ako njihovi zakoni ne krše uzvišenije zakone našeg Stvoritelja.’

Inspektor me iznenada prekinuo i rekao mi: ‘Nikada nijednu skupinu nismo tako pomno proučavali kao što smo proučavali Jehovine svjedoke i njihovo djelovanje. Da je u izvještajima pisalo bilo što protiv vas, da ste prolili samo jednu kap nečije krvi, sve bismo vas strijeljali.’

Tada sam pomislio: ‘Naša su braća po cijelom svijetu imala hrabrosti služiti Jehovi, a njihovo je ponašanje spasilo  život nama u Sovjetskom Savezu. Tako će i to što mi u ovoj zemlji služimo Bogu možda nekako pomoći našoj braći u drugim dijelovima svijeta.’ Ta mi je misao ulila dodatnu snagu i pomogla mi da se čvrsto držim Jehovinog zakona.”

Neutralnost i revno propovijedanje Jehovinih svjedoka u Sovjetskom Savezu i dalje su bili trn u oku tamošnjim vlastima (Mar. 13:10; Ivan 17:16). Često su naša braća zbog toga bila nepravedno osuđena na duge zatvorske kazne.

Od lipnja 1956. do veljače 1957. po cijelom je svijetu bilo održano 199 kongresa, na kojima je ukupno čak 462 936 delegata izrazilo suglasnost s peticijom koja je zatim u više primjeraka bila poslana Vijeću ministara Sovjetskog Saveza u Moskvi. Između ostalog, u peticiji je pisalo: “Jehovine svjedoke drži se u više od 50 logora, kojih ima od europskog dijela Rusije pa sve do Sibira i predjela uz Sjeverno ledeno more, a ima ih čak i na arktičkom otoku Novaja Zemlja. (...) U Americi i drugim zapadnim zemljama Jehovine svjedoke nazivaju komunistima, a u zemljama pod komunističkom vlašću nazivaju ih imperijalistima. (...) Komunističke vlasti optužuju ih da su ‘imperijalistički špijuni’, sude im zbog toga i osuđuju ih čak na 20 godina zatvora. No oni nikad nisu sudjelovali ni u kakvoj protudržavnoj aktivnosti.” Nažalost, ta peticija nije uspjela puno popraviti odnos vlasti prema Jehovinim svjedocima u Sovjetskom Savezu.

Jehovinim svjedocima u Rusiji bilo je jako teško odgajati svoju djecu. Moskovljanin Vladimir Sosnjin, koji je tijekom tog vremena podigao tri sina, kaže: “Bilo je obavezno pohađati sovjetsku školu. Nastavnici i učenici  vršili su pritisak na našu djecu da se pridruže dječjim organizacijama koje su promicale komunističku ideologiju. Mi smo htjeli da naša djeca dobiju potrebnu naobrazbu, pa smo im pomagali pri učenju. Nama roditeljima nije bilo lako postići da naša djeca u svom srcu razviju ljubav prema Jehovi. U školama se stalno govorilo o tome kako treba graditi socijalizam i komunizam. Roditelji su trebali biti izuzetno strpljivi i ustrajni.”

Sjemjon i Darja Kostiljev podigli su troje djece u Sibiru. Sjemjon priča: “Tada se Jehovine svjedoke smatralo fanaticima. Godine 1961. Ala, naša mlađa kći, krenula je u prvi razred. Jednog dana, dok se igrala s drugom djecom, netko od njih joj je slučajno ozlijedio uho. Sutradan ju je učiteljica upitala što joj je s uhom, no Ala joj nije htjela reći, jer nije željela tužiti nikoga iz svog razreda. Učiteljica je znala da je Ala dijete Jehovinih svjedoka, pa je zaključila da je tučemo kako bismo je natjerali da živi u skladu s Biblijom. Škola je to prijavila uredu javnog tužitelja. Uključena je bila i firma u kojoj sam radio. Istraga je potrajala oko godinu dana, a zatim smo dobili sudski poziv za raspravu koja je trebala početi u listopadu 1962.

Dva tjedna prije početka suđenja na Domu kulture bio je izvješen transparent na kojem je pisalo: ‘Počinje suđenje opasnoj jehovskoj sekti’. Moja supruga i ja bili smo optuženi za odgajanje djece u skladu s Biblijom. Optužba nas je teretila i za okrutnost. Sud je tvrdio da smo prisiljavali svoju kćer da se moli te da smo joj rubom kante otrgnuli uho! Jedina osoba koja je mogla dati iskaz o tome što se uistinu dogodilo bila je Ala, no nju su poslali u sirotište u Kirensk, grad koji se nalazi  oko 700 kilometara sjeverno od Irkutska, u kojem smo živjeli.

Sudnica je bila puna članova Saveza komunističke omladine. Kad su se suci povukli radi vijećanja, u sudnici je nastalo komešanje. Svjetina nas je provokativno gurkala i vrijeđala, a netko je tražio da nam se skine ‘sovjetska’ odjeća. Svi su vikali da nas treba ubiti, a netko od njih čak nas je htio ubiti na licu mjesta. Svjetina je bivala sve razjarenija. Unatoč tome, suci se nisu vraćali u sudnicu. Vijećanje je potrajalo sat vremena. Kad je svjetina nagrnula prema nama, jedna naša sestra u vjeri i njezin muž, koji nije bio Jehovin svjedok, postavili su se između nas i tih ljudi, moleći ih neka nas ne diraju. Pokušavajući im objasniti da su sve optužbe protiv nas lažne, njih dvoje su nas doslovno istrgnuli iz ruku tih ljudi.

Na koncu su se suci vratili u sudnicu te nam je pročitana presuda: oduzimanje roditeljskih prava. Mene su lišili slobode i poslali u popravni radni logor na dvije godine. Naša je najstarija kći također bila poslana u sirotište. Prije nego što su je poslali onamo, rekli su joj da su joj roditelji članovi jedne opasne sekte te da štetno utječu na nju kao mladu osobu.

Našem je sinu bilo dozvoljeno da ostane s Darjom jer je imao samo tri godine. Kad sam odslužio kaznu, vratio sam se kući. Kao i dotad, svjedočiti smo mogli samo neformalno.”

“Alu su pustili iz sirotišta kad je navršila 13 godina, te se vratila kući i ostala s nama. Neizmjerno smo se radovali kad se 1969. predala Jehovi i krstila. Otprilike u to vrijeme u Domu kulture u našem gradu održavala su se predavanja o religiji. Odlučili smo otići da čujemo što će ovaj put biti rečeno. Kao i uvijek, od svih vjerskih zajednica najviše se govorilo o Jehovinim svjedocima. Jedan je predavač podigao Stražarsku kulu i rekao: ‘Ovo je štetan i opasan časopis koji podriva jedinstvo naše države.’ Zatim je naveo primjer za svoju tvrdnju rekavši: ‘Članovi te sekte prisiljavaju svoju djecu da čitaju takve časopise i da se mole. U jednoj obitelji djevojčica nije htjela čitati taj časopis, pa joj je otac iščupao uho.’ Ala se začudila što predavač tako priča o njoj jer je još uvijek imala oba uha. No ništa nije rekla, jer se bojala da je opet ne odvoje od roditelja.

Kad je naš sin Boris navršio 13 godina, predao se Jehovi i krstio. Jednom su on i nekoliko njegovih vršnjaka svjedočili na ulici, iako nam je u to vrijeme djelovanje još uvijek bilo zabranjeno. Sa sobom nisu imali Bibliju niti biblijsku literaturu. Iznenada se pojavio automobil i svi su dečki bili odvedeni u policijsku stanicu. Policajci su ih ispitali i pretražili, no našli su samo nekoliko biblijskih redaka zapisanih na komadu papira. Pustili su dečke kući. Kad je došao kući, Boris nam je ponosno rekao da su on i druga braća  doživjeli progonstvo zbog Jehovinog imena. Bili smo ponosni na svoju djecu, jer su uz Jehovinu pomoć ostali vjerni u kušnji. Nakon tog događaja KGB je nekoliko puta zvao na razgovor Darju i mene. Jedan KGB-ovac nam je rekao: ‘Tu bi djecu trebalo poslati u kažnjeničku koloniju za maloljetnike. Šteta što još nisu navršila 14 godina.’ Novčano su nas kaznili zbog toga što su našeg sina uhvatili u propovijedanju.

Danas živim sa svojim sinom i unucima, koji su također u istini. Moja najstarija kći živi u Uzbekistanu. Iako još nije postala Jehovin sluga, ona poštuje nas i Bibliju i često nas posjećuje. Darja je sve do smrti vjerno služila Jehovi. Umrla je 2001. godine. Koliko god mi snaga dozvoljava, odlazim sa skupštinom u propovijedanje na udaljena područja, tražeći ljude koji ‘ispravno gledaju na vječni život’ (Djela 13:48). Uvjeren sam da će Jehova uskoro svakome od nas dati ono što mu srce želi, kao što piše u Izaiji 65:23.”

Vladislav Apanjuk služi u ruskom Betelu. On se sjeća da su njegovi roditelji odmalena pomagali njemu, njegovom bratu i trima sestrama da zavole Boga. Brat Apanjuk priča: “Naši su roditelji 1951. bili prognani iz Ukrajine u Sibir. Učili su nas da u životu mislimo svojom glavom, ali da pritom uvijek nastojimo ugoditi Jehovi. Doista cijenim što se naši roditelji nikad nisu sramili pred nama razgovarati o svojim manama. Kad su u nečemu pogriješili, nisu skrivali svoje greške. Jasno se moglo vidjeti da jako vole Jehovu. Moji su roditelji bili vesele osobe, a posebno su bili radosni kad su s nama razgovarali o Bibliji. Na njima se vidjelo da vole razmišljati i razgovarati o Jehovi. To nas je potaknulo da i mi razmišljamo o onome što smo naučili o Jehovi.  Zamišljali smo kakav će biti život u novom svijetu kad će sve biti prekrasno i kad više neće biti bolesti niti ratova.

Kad sam bio u trećem razredu, svi su učenici iz mog razreda trebali biti primljeni u pionire. Za većinu djece u Sovjetskom Savezu primanje u pionire bila je velika čast. Učenici iz razreda jedva su čekali taj dan. Svatko od nas trebao je napisati svečanu zakletvu kojom bi izrazio da je spreman stupiti u redove sovjetskih pionira, budućih graditelja komunizma. Ja sam to odbio. Učiteljica me zbog toga kaznila tako što me zaključala u učionicu. Rekla mi je: ‘Ne smiješ izaći dok ne napišeš zakletvu.’ Nekoliko sati kasnije neki učenici iz razreda pokucali su na prozor i nagovarali me da izađem iz učionice i odem se igrati s njima. Ostao sam u učionici, čvrsto odlučivši da neću ništa napisati. Predvečer je došla druga učiteljica. Kad je vidjela da sam još u učionici, pustila me kući. To je bila moja prva pobjeda. Bio sam ponosan zbog toga što sam učinio nešto što će obradovati Jehovino srce (Izr. 27:11). Kad sam se vratio kući, ispričao sam roditeljima sve što se dogodilo. Oni su se obradovali, a tata mi je rekao: ‘Odlično, sine!’”

Bilo je slučajeva da su braća završila na sudu samo zato što su imala Bibliju. Nadežda Višnjak priča: “Suprug i ja još nismo bili Jehovini svjedoci, ali istina je već snažno  utjecala na naša srca. Jednom mi je policija došla na posao i odvela me u radnoj odjeći. I Pjotra, mog supruga, uhapsili su na poslu. Prije nego što su nas uhapsili, policajci su nam pretražili kuću i našli ondje Bibliju i brošuricu Nakon Harmagedona — Božji novi svijet. Pjotr je mislio da me neće uhapsiti, jer sam bila u sedmom mjesecu trudnoće.

Optužili su nas za djelovanje protiv sovjetskih vlasti. Mi smo im rekli da vjerujemo u Bibliju i da je ona puno veći autoritet od sovjetskih vlasti.

‘Biblija je Božja Riječ i zato mi živimo u skladu s onim što piše u njoj’, rekla sam.

Suđenje je započelo dva tjedna prije mog termina za porod. Sudac je dopuštao da se između saslušanja napravi stanka kako bih se mogla prošetati izvan sudnice  u pratnji naoružanog vojnika. Za jedne od tih šetnji vojnik me upitao što sam učinila. Bila je to izvanredna prilika da mu svjedočim.

Sudac je Bibliju i literaturu koja nam je bila zaplijenjena proglasio ‘protusovjetskom’. Bilo mi je drago što nismo samo moj suprug i ja optuženi za protusovjetsko djelovanje nego je i naša literatura, pa čak i Biblija, proglašena ‘protusovjetskom’. Sudac nas je upitao gdje smo počeli kontaktirati s Jehovinim svjedocima. Rekli smo mu da je to bilo u radnom logoru u Vorkuti, a on je nato ljutito uzviknuo: ‘Gledajte što se događa u našim logorima!’ Oboje smo bili osuđeni na deset godina u popravnim radnim logorima.

Pjotra su poslali u logor u Mordviniju, u središnju Rusiju. Mene su stavili u samicu. U ožujku 1958. rodila sam sina. U to teško vrijeme Jehova mi je bio najbolji prijatelj i veliki oslonac. Moja je majka uzela k sebi našeg sina i brinula se za njega. Mene su odveli u Kemerovo, u Sibiru, i stavili me u radni logor.

Pustili su me nakon osam godina, tako da nisam odslužila cijelu kaznu. Sjećam se kako je čuvarica pred svima u baraci rekla da ja nikad nisam izrekla nikakvu ‘protusovjetsku’ misao te da je naša literatura isključivo vjerska. Krstila sam se 1966, nakon što su me pustili iz logora.”

U zatvorima i logorima Biblija i biblijska literatura bile su vrlo dragocjene. Godine 1958. braća u logoru u Mordviniji redovito su održavala sastanke. Da ih čuvari ne otkriju, nekoliko je braće bilo postavljeno da čuvaju stražu, razmaknuti toliko da mogu čuti jedni druge, dok jedna grupa proučava Stražarsku kulu. Ako bi se pojavio čuvar, brat koji bi ga opazio rekao bi bratu koji mu je bio najbliži: “Ide!” a ovaj bi to rekao  idućem bratu koji je čuvao stražu i tako redom dok upozorenje ne bi stiglo do grupe koja je proučavala. Nato bi se svi razišli, a časopis bi sakrili. No čuvari bi se često pojavili niotkud.

Jednom su tako čuvari zatekli braću u proučavanju, a Boris Kriljcov je odlučio odvratiti im pažnju kako ne bi pronašli časopis. Zgrabio je neku knjigu i istrčao iz barake. Čuvari su potrčali za njim i dugo su ga gonili. Kad su ga na koncu uhvatili, vidjeli su da u ruci drži Lenjinovu knjigu. Iako je dobio sedam dana samice, bio je sretan što im stražari nisu oduzeli časopis.

Jedna mala grupa objavitelja počela je propovijedati dobru vijest u Moskvi. Boris Kriljcov bio je jedan od prvih koji su revno propovijedali u glavnom gradu Rusije. On priča: “Radio sam u građevinskoj firmi. Zajedno s nekoliko braće i sestara pokušavao sam propovijedati neformalno. Kad je KGB doznao što radimo, u travnju 1957. pretražili su mi stan i pronašli biblijsku literaturu, nakon čega sam odmah bio uhapšen. Tijekom ispitivanja inspektor mi je rekao da su Jehovini svjedoci najopasniji ljudi u državi. Dodao je: ‘Ako vas pustimo, pridružit će vam se mnogo sovjetskih građana. Zato u vama vidimo ozbiljnu prijetnju za našu državu.’

‘Biblija nas uči da poštujemo zakon države u kojoj živimo’, odvratio sam. ‘No, ona kaže i to da moramo  najprije tražiti Kraljevstvo i Božju pravednost. Pravi kršćani nikad nisu pokušali preuzeti vlast ni u jednoj zemlji.’

‘Odakle vam literatura koju smo našli u stanu tijekom pretrage?’ upitao me inspektor.

‘U čemu je problem kod te literature?’ odvratio sam. ‘Ona govori o biblijskim proročanstvima, uopće se ne bavi politikom.’

‘Da, ali tiska se u inozemstvu’, odgovorio je.

Završio sam u strogo čuvanom zatvoru u gradu Vladimiru. Temeljito su me pretražili, no iznenadio sam se što sam ipak nekako uspio u logor unijeti četiri rukom prepisana broja Stražarske kule na tankom papiru. Bilo je očito da mi je Jehova pomogao. U ćeliji sam prepisao sva četiri broja. Znao sam da u zatvoru ima i drugih Jehovinih svjedoka, a oni već sedam godina nisu dobivali duhovnu hranu. Proslijedio sam im te časopise preko jedne sestre koja je bila zadužena za čišćenje stubišta.

No ispalo je da je s braćom bio povezan neki doušnik, koji je dojavio čuvarima da netko dijeli biblijsku literaturu. Oni su odmah počeli pretraživati svakoga i uzimati svu literaturu. Ubrzo su došli k meni i pronašli literaturu u mom madracu. Bio sam kažnjen s 85 dana samice. Ipak, Jehova se brinuo za nas kao i prije.”

Pomoću predavanja vodio se ideološki rat protiv Jehovinih svjedoka u Sovjetskom Savezu. Viktor Gutšmidt priča: “U naš su logor redovito dolazili predavači koji su u svojim predavanjima zagovarali ateizam. Braća su uvijek postavljala pitanja. Ponekad predavači nisu mogli odgovoriti na najjednostavnija pitanja.  Dvorana je obično bila puna i svi su vrlo pažljivo slušali. Ljudi su sami dolazili jer ih je zanimalo što će Jehovini svjedoci reći na kraju predavanja.

Jednom je u logor došao predavač koji je prije bio svećenik Ruske pravoslavne crkve. Svi su znali da se on odrekao vjere dok je služio kaznu u logoru te da je postao ateist.

‘Jeste li bili ateist prije nego što ste bili u zatvoru ili ste to postali nakon toga?’ upitao ga je jedan brat kad je predavanje završilo.

‘Razmislite o ovome’, odgovorio je predavač. ‘Čovjek je otišao u svemir, ali nije ondje vidio Boga.’

Nato ga je brat upitao: ‘Dok ste bili svećenik, jeste li doista zamišljali da Bog gleda ljude s udaljenosti jedva veće od 200 kilometara od Zemlje?’ Predavač mu ništa nije odgovorio. Takve su diskusije mnoge zatvorenike potaknule na razmišljanje te su neki poslije počeli s nama proučavati Bibliju.

Na jednom od takvih predavanja jedna je sestra zatražila dopuštenje da nešto kaže. ‘Slobodno, vi ste vjerojatno Jehovin svjedok’, rekao je predavač.

‘Što biste rekli za čovjeka koji stoji nasred polja i viče: “Ubit ću te!” a nikoga nema u blizini?’ upitala ga je sestra.

‘Pa, ne bi se baš reklo da je odveć pametan’, odgovorio je predavač.

Nato je sestra rekla: ‘Ako Bog ne postoji, čemu se onda boriti protiv njega? Ako on ne postoji, onda se nema protiv koga boriti.’ Slušateljstvo je prasnulo u smijeh.”

No predavanja o sovjetskoj ideologiji nisu se držala samo u logorima. Uglavnom su se organizirala za stanovništvo u velikim gradovima. Iskusni predavači dolazili su u veća mjesta i gradove, a posebno onamo gdje je živio veći broj Jehovinih svjedoka, naprimjer u Vorkutu, Intu, Uhtu i Siktivkar. Brat Gutšmidt priča: “Jednom je, godine 1957, predavač došao u Dom kulture da održi predavanje rudarima iz Inte. Došlo je 300 ljudi. Predavač je objašnjavao vjerovanja Jehovinih svjedoka i njihove metode propovijedanja. Nakon što je točno opisao način na koji mi propovijedamo — kako u  15 posjeta prezentiramo svoju poruku — dodao je: ‘Ako mu ne date do znanja da se ne slažete s njim, propovjednik će vam sigurno doći opet. Ako ni drugi put kad dođe ne izrazite neslaganje, uslijedit će treći posjet.’

U dvosatnom izlaganju predavač je detaljno opisao kako izgleda šest takvih posjeta te je iz svojih bilježaka pročitao sve biblijske retke koje bismo mi koristili. Moja supruga Poljina pisala mi je o tome dok sam služio kaznu u logoru i navela kako braća koja su bila među slušateljima nisu mogla vjerovati da to čuju. Nakon tog predavanja novine su loše pisale o Jehovinim svjedocima, ali u članku se našao detaljan opis Kraljevstva. Osim toga, cijelo je predavanje bilo emitirano na radiju. Zahvaljujući tome na tisuće građana čulo je na koji način Jehovini svjedoci propovijedaju i o čemu propovijedaju.

Godine 1962. došao je predavač iz Moskve kako bi održao predavanje o Jehovinim svjedocima. Nakon što je ispričao kako su nastali Jehovini svjedoci, rekao je: ‘Svaki mjesec milijuni dolara slijevaju se u Brooklyn u obliku dobrovoljnih priloga koji se koriste za podupiranje djelovanja Jehovinih svjedoka u raznim zemljama. No nitko od njihovih vođa nema čak niti ormar za odjeću. U blagovaonici svi jedu zajedno, i domaćica i predsjednik, i među njima nema nikakve razlike. Međusobno se svi oslovljavaju s “brate” i “sestro”, kao što mi jedni druge oslovljavamo s “druže” i “drugarice”.’

U dvorani je nato zavladala potpuna tišina. Zatim je predavač dodao: ‘Ali mi nećemo prihvatiti njihovu ideologiju, koliko god ona dobro izgledala, jer mi sve to želimo postići bez Boga — svojim rukama i svojom glavom.’

To nas je jako ohrabrilo jer smo prvi put od samih vlasti čuli istinu o Jehovinim svjedocima. Osim toga,  putem takvih predavanja mnogo je drugih ljudi dobilo priliku da od vlasti čuju istinu o Jehovinim svjedocima. Međutim, ljudi su trebali sami vidjeti kako im biblijska učenja mogu pomoći u životu.”

Mnogo je godina bilo uobičajeno da KGB ljudima prisluškuje telefone, čita njihovu poštu i nadzire ih na druge načine. Ponekad su KGB-ovci potajno postavljali prislušne uređaje u kuće i stanove braće koja su predvodila skupštinu. Grigorij Sivuljskij, koji je 25 godina služio kao pokrajinski nadglednik u vrijeme kad je naše djelovanje bilo zabranjeno, priča kako je 1958. otkrio jedan prislušni uređaj na tavanu: “Živjeli smo u Tulunu, u Sibiru, na drugom katu jedne dvokatnice u predgrađu. Jednom sam došao kući i čuo kako na tavanu netko nešto buši. Shvatio sam da KGB-ovci na tavanu postavljaju prisluškivače — što su vrlo često radili ljudima. Većina naše literature bila je sakrivena na tavanu i pod strehom.

Navečer, kad su se okupili svi članovi obitelji, rekao sam im na što sumnjam, te smo se svi složili da neko vrijeme nećemo kod kuće razgovarati o skupštinskim stvarima. Uključili smo radio, pojačali ga i ostavili tako punih tjedan dana. Krajem tjedna jedan brat i ja otpuzali smo na tavan i pronašli kabel koji je bio priključen na prislušni uređaj. Kabel je išao između dva reda dasaka, zatim oko strehe, a potom ravno prema gradu, prema uredu KGB-a. Nije bilo sumnje u to da su sve snimali, ali ovaj su put dobili samo radijski program.”

KGB je uvidio da se izravnim proganjanjem ne može smanjiti revnost Jehovinih svjedoka. Stoga su odlučili  poslužiti se lukavstvom i prijevarom, te su među braćom počeli sijati nepovjerenje prema onima koji su bili imenovani za nadglednike i prema organizaciji kao cjelini. Jedna od strategija KGB-a bila je ubaciti iskusne agente u našu organizaciju.

Nekoliko agenata uspjelo je postati nadglednicima u organizaciji. Ta su lažna braća na svaki mogući način pokušavala usporiti propovijedanje tako što su kod braće i sestara sijala strah i neizvjesnost kako bi oni postali sumnjičavi prema braći koja su vodila organizaciju. Osim toga, ti su agenti uskraćivali literaturu braći i predavali je KGB-u. U jednom izvještaju stoji da su samo dva agenta koja su djelovala od 1957. do 1959. predala KGB-u više od 500 primjeraka Stražarske kule, a i drugu literaturu.

Sredinom 1950-ih neka su braća počela gubiti povjerenje u Odbor zemlje. Naveliko su kružile glasine da neki članovi Odbora zemlje surađuju s KGB-om i izdaju vjernu braću, pa tako i one koji umnožavaju literaturu. Ivan Paškovskij priča: “U travnju 1959. bio je osnovan novi Odbor zemlje, a ja sam bio jedan od članova tog odbora. Čvrsto smo odlučili braniti istinu, usprkos Đavlovim pokušajima da razori naše bratstvo. Počelo je najteže razdoblje u povijesti Jehovinih svjedoka u SSSR-u.”

 Sumnje su sve više rasle, pa su neka braća prestala slati skupštinske izvještaje Odboru zemlje. Objavitelji u skupštinama i dalje su propovijedali i redovito predavali izvještaje, ali većina njih nije znala da se izvještaji više ne šalju Odboru zemlje. Godine 1958. Odbor zemlje više nije imao kontakta s nekoliko tisuća objavitelja jer nije dobivao nikakve izvještaje od njih. U Irkutsku i Tomsku, a kasnije i u drugim gradovima u Rusiji, skupine braće koja su se odvojila od organizacije nastavile su rasti. U ožujku 1958. oni koji su se odvojili osnovali su svoj “odbor zemlje” i nadali se da će ga sve skupštine priznati.

Vodeće je tijelo na svaki mogući način pokušavalo pomoći braći u Sovjetskom Savezu da ponovno počnu ujedinjeno služiti Jehovi. Alfred Rütimann, koji je živio u Švicarskoj, bio je nadglednik podružnice za sjevernu Europu, koja je u to vrijeme nadgledala djelovanje Jehovinih svjedoka u Sovjetskom Savezu. On je 1959. poslao pismo braći u Rusiji u kojem je objasnio da će Jehova blagosloviti samo one koji teže za jedinstvom i propovijedaju dobru vijest o Kraljevstvu. Neka braća koja su se bila odvojila uvažila su taj savjet i trudila se obnoviti povjerenje u Odbor zemlje. Ipak, prošle su godine dok braća nisu u potpunosti obnovila povjerenje u Odbor. Sve to vrijeme Odbor zemlje je slao biblijsku literaturu preko kurira. Oni koji su se odvojili proučavali su literaturu, ali i dalje nisu slali Odboru izvještaje o službi propovijedanja.

KGB je i dalje sijao nepovjerenje među braćom. Neku su braću namjerno ostavljali na slobodi, dok su drugu zatvarali. Tako su braća općenito stekla dojam da oni Jehovini svjedoci koji nisu završili u zatvoru surađuju s KGB-om. Mnogi su postali previše sumnjičavi i prekritični prema odgovornoj braći.

U izvještaju što ga je jedan državni službenik iz Irkutska poslao u Moskvu pisalo je: “Ilegalna djelatnost [Jehovinih svjedoka u Irkutskoj oblasti] jako je raširena. U drugoj polovini 1959. agenti KGB-a otkrili su pet tajnih tiskara.” Te su se tiskare nalazile u sibirskim gradovima Zimi i Tulunu te u selima Kitoju, Oktjabrskiju i Zalariju. Nakon što su tiskare bile otkrivene, uhapšeni su oni koji su bili povezani s tiskanjem.

Četiri brata koja su prva bila uhapšena pismeno su dala iskaz o tome kako se obavljalo tiskanje. Isljednici su na prijevaru iznudili iskaze od te braće. Zatim je KGB iskrivio tekst njihovih iskaza i objavio ga u lokalnim  novinama. Ta su četiri brata bila puštena, a osam drugih bilo je uhapšeno. Njima se trebalo suditi u Tulunu, u travnju 1960. KGB se trudio da suđenje dobije velik publicitet. Htjeli su od toga napraviti predstavu. Četvoricu braće koja su bila puštena namjeravali su iskoristiti kao svjedoke optužbe. Mnoga braća u skupštinama stekla su dojam da ta četiri brata surađuju s KGB-om.

KGB je takvim javnim sudskim procesom namjeravao uništiti vjeru svih Jehovinih svjedoka koji će prisustvovati suđenju te nahuškati tamošnje stanovništvo protiv njih. U tu je svrhu prije suđenja organizirao razgledavanje jednog podruma u kojem su braća nekoliko godina tiskala literaturu. Uskoro su u gradu svi pričali o djelovanju jedne tajne “sekte”. Na dan početka suđenja u sudnicu je došlo više od 300 ljudi, među kojima je bilo i novinara i televizijskih izvjestitelja, od kojih su neki došli čak iz Moskve. Došlo je i mnogo Jehovinih svjedoka.

Međutim, namjere KGB-a neočekivano su se izjalovile. Braća koja su na ispitivanju dala iskaz uvidjela su da su pogriješila. Dan prije početka suđenja sva su četvorica čvrsto odlučila učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi proslavila Jehovu. Tijekom suđenja izjavili su da su bili prevareni te da su njihovi iskazi bili iskrivljeni. Zatim su izjavili: “Spremni smo sjesti na optuženičku klupu kraj svoje braće.” Sud je bio u potpunoj pomutnji.

Osim toga, braća kojoj se sudilo uspjela su na unakrsnom ispitivanju na pitanja odgovarati tako da se na temelju njihovih odgovora nije mogla pripisati krivnja drugoj braći. Naprimjer, kad je sudac upitao Grigorija Timčuka tko je sagradio tiskaru u njegovoj kući, on je odgovorio: “Ja sam je sagradio.” Kad ga je upitao  tko je tiskao literaturu, odgovorio je: “Ja sam je tiskao.” Na pitanje tko je raznosio tu literaturu, Grigorij je odgovorio: “Ja sam je raznosio.” A kad ga je sudac upitao tko je kupovao i dostavljao papir, odgovorio je: “I to sam ja radio.” Nato ga je tužitelj upitao: “Što ste vi zapravo? Vi ste i šef tiskare i nabavljač i radnik?”

Kad je shvatio da je ostao bez svjedoka optužbe, tužitelj je optužio braću za urotu sa stranim neprijateljem. Kao dokaz priložio je pismo Nathana Knorra iz bruklinskog Betela. Mihail Savickij, jedan od braće koja su prisustvovala suđenju, rekao je: “Tužitelj je počeo naglas čitati pismo koje je brat Knorr uputio braći u Sovjetskom Savezu, a KGB ga je bio presreo i zadržao. Za svu braću koja su bila u sudnici to je bio predivan dar od Jehove. To nas je pismo dirnulo i ohrabrilo! Čuli smo mudre biblijske savjete i bili smo potaknuti da s ljubavlju služimo svojoj braći u vjeri te da ostanemo vjerni kad se nađemo u kušnjama. Nadalje, u pismu se poticalo Jehovine svjedoke da se u svemu uzdaju u Boga, da od njega traže mudrost i vodstvo te da surađuju s imenovanom braćom. Tužitelj je pročitao pismo od početka do kraja. Mi smo upijali svaku riječ. Činilo nam se kao da smo na kongresu!” Iako su braća kojoj se sudilo bila proglašena krivima i osuđena na različite zatvorske kazne, braća koja su prisustvovala suđenju ostala su čvrsta u svojoj odluci da služe Jehovi.

KGB-u se činilo da je uspio zaustaviti djelovanje Jehovinih svjedoka u Sovjetskom Savezu, pa se spremao za završni udarac. Godine 1960. više od 450 braće neočekivano se našlo zajedno u jednom logoru u  Mordviniji. Među njima su bili oni koji su predvodili obje skupine braće — one koji su se odvojili od organizacije i one koji se nisu odvojili. KGB je mislio da će to dovesti do konačnog raskola u organizaciji. U logoraškim novinama bio je objavljen pogrdno napisan članak u kojem su autori iznijeli svoja očekivanja u vezi s time tko će se protiv koga boriti. Međutim, braća su uspjela obnoviti jedinstvo, iskoristivši to što su se našla zajedno na istom mjestu.

Iov Andronjik priča: “Odgovorna braća poticala su sve Jehovine svjedoke, pa tako i one koji su se odvojili, da teže jedinstvu. Naročito su im skretala pažnju na članak u Stražarskoj kuli od 1. rujna 1961 (rusko izdanje) koji je imao naslov ‘Obećano jedinstvo svih ljudi koji su Bogu po volji’. U članku su bila navedena načela i primjeri koji su pokazivali kako je Jehova  vodio svoj narod u staro doba. U njemu se govorilo i o tome kako svatko treba težiti miru i jedinstvu u kršćanskoj skupštini. Nakon što su temeljito proučili taj članak, mnogi su shvatili koliko je važno teokratsko jedinstvo te su u skladu s time počeli postupati.”

Taj je članak iz Stražarske kule pomogao i Jehovinim svjedocima koji nisu bili u zatvoru da obnove jedinstvo. Braća koja su predvodila skupštine molila su se i čitala ga zajedno. U članku je pisalo da je zbog bolesti brat Rutherford svoj zadnji govor održao na kongresu u kolovozu 1941. Potičući braću neka se čvrsto drže Jehovine organizacije i neka nijednog čovjeka ne smatraju svojim vođom, on je rekao: ‘Svaki put kad se neka skupina pojavi i počne rasti, ljudi kažu da neki čovjek, neki vođa, ima puno sljedbenika. Ako vi ovdje prisutni vjerujete da sam ja samo jedan od Gospodinovih slugu i da mi rame uz rame surađujemo u jedinstvu, služeći Bogu i Kristu, recite: “Da”.’ Svi su prisutni jasno i glasno rekli: “Da!”

Mihail Savickij priča: “Jehovinim svjedocima koji su u to vrijeme živjeli u Sovjetskom Savezu takvo je jedinstvo naročito trebalo. Bili smo jako zahvalni Jehovi što nam je s ljubavlju i strpljivo pružao duhovnu podršku. Jedan me brat koji se bio odvojio od organizacije odmah  zamolio da mu dam taj časopis, rekavši: ‘Daj mi ga da to možemo pročitati braći u Bratsku i drugim mjestima.’ Rekao sam mu da imamo samo jedan primjerak tog časopisa. No on mi je obećao da će ga za tjedan dana vratiti. I doista je vratio časopis, a uz njega je priložio izvještaje o službi propovijedanja mnogih skupština, i to za duže vremensko razdoblje. Stotine braće i sestara vratilo se u Jehovinu ujedinjenu duhovnu obitelj.”

Ivan Paškovskij, koji je više od 30 godina bio član Odbora zemlje, priča: “Preko jednog brata koji je došao iz inozemstva zamolili smo brata Knorra da od sve braće u našoj zemlji zatraži da se ujedine i podlože teokratskom redu. Brat Knorr je pristao na to, i tako smo 1962. dobili 25 primjeraka njegovog pisma na dva jezika, engleskom i ruskom. To je pismo doista osvijestilo mnoge.”

Odbor zemlje se jako trudio ujediniti braću. U tadašnjim okolnostima to nije bio lak zadatak. U ljeto 1962. cijela jedna teokratska oblast ponovno se povezala s organizacijom. Bio je osnovan poseban odbor koji su sačinjavala duhovno zrela braća. Jehova je blagoslovio trud te braće, podarivši im “mudrost odozgo” (Jak. 3:17). Aljeksej Gaburjak, koji je od 1986. do 1995. služio kao pokrajinski nadglednik, priča: “Godine 1965. sastali smo se s Odborom zemlje u Usolje-Sibirskoju. Odbor nas je zamolio da potražimo svu braću i sestre koji su rasijani zbog progonstva, zatočeništva u zatvorima i logorima i podjela te da im pomognemo da se ponovno povežu sa skupštinama. Dobili smo adrese nekih pojedinaca. Njih smo trebali prve posjetiti. Ja sam trebao obići oblasti Tomsk i Kemerovo te gradove Novokuznjeck i Novosibirsk. Druga su braća dobila zadatak da obiđu  druga područja. Trebali smo organizirati skupštine i zasebne grupe te imenovati braću i osposobiti ih za obavljanje odgovornih zadataka u skupštinama. Usto, trebali smo napraviti plan redovite dostave literature i organizirati održavanje skupštinskih sastanaka u teškim uvjetima koji su tada vladali zbog zabrane. U kratkom roku posjetili smo 84 braće i sestara koji su izgubili kontakt s organizacijom. Bili smo jako sretni što su Jehovine ‘ovce’ opet čule glas Dobrog Pastira i povezale se s Božjim narodom kako bi služile Bogu!” (Ivan 10:16).

Uskoro su mnogi koji su se bili odvojili prihvatili vodstvo Odbora zemlje i počeli slati svoje izvještaje o službi propovijedanja. Do 1971. više od 4 500 objavitelja ponovno se povezalo s Jehovinom organizacijom. Sve do sredine 1980-ih naše je djelovanje bilo zabranjeno, no braća su sve to vrijeme redovito propovijedala, a novi su dolazili u skupštine.

Dostavljanje duhovne hrane diljem Sovjetskog Saveza bilo je vrlo zahtjevan zadatak koji su izvršavala oprezna, ali hrabra braća iz te zemlje. No kako je duhovna hrana stizala do njih?

Najčešće su dobivali mikrofilmove. Braća koja su radila u susjednim zemljama fotografirala su naše časopise, knjige i brošure, najviše na ruskom i ukrajinskom jeziku, ali i na nekim drugim jezicima. To se radilo tako da se pažljivo snimalo stranicu po stranicu kamerom za fotografiranje na mikrofilm u koju se stavljala rola s 30 metara filma. Svaka tiskana publikacija fotografirala se u mnogo primjeraka kako bi se lakše dostavila što većem broju braće. Tijekom godina utrošeni su kilometri mikrofilma za snimanje duhovne hrane. Mikrofilm se  rezao u trake dugačke dvadesetak centimetara kako bi ih kuriri lakše sakrili i unijeli u Sovjetski Savez.

Umnožavanje biblijske literature bilo je težak posao, ali Jehova ga je blagoslovio. Samo od 1949. do 1950. braća su načinila 47 165 primjeraka raznih publikacija i dostavila ih skupštinama. Povrh toga, Odbor zemlje izvijestio je da se, unatoč žestokom protivljenju vlasti, u tom razdoblju u Rusiji održalo 31 488 sastanaka.

Potražnja za literaturom stalno je rasla, zbog čega su bile potrebne nove tiskare. Stah Savickij kaže: “Godine 1955. u našoj je kući izgrađena tajna tiskara. Moj otac nije bio Jehovin svjedok, pa smo morali dobiti njegovo dopuštenje. Otprilike dva mjeseca kopali smo ispod naše verande podzemnu prostoriju koja je trebala biti široka dva, a dugačka četiri metra. Za ta dva mjeseca iskopali smo oko 30 kubičnih metara zemlje. Morali smo iznositi zemlju i nekako je sakriti kako nitko ne bi opazio što radimo. Kad smo iskopali do dubine od metar i pol, naišli smo na sloj tla koji je bio trajno smrznut. Stoga bi mama, dok bi mi bili na poslu, otapala to smrznuto tlo tako što bi na njemu zapalila suha drva, nastojeći ne privlačiti pažnju susjeda. Kasnije smo taj prostor obložili i poduprli daskama i tako napravili pod i strop. Čim je prostorija bila završena, jedan se bračni par uselio u nju. Oni su trebali raditi i živjeti u toj podzemnoj prostoriji. Mama je za njih kuhala, prala im odjeću i vodila brigu o njima. U toj se tiskari literatura tiskala do 1959.

Godine 1957. brat koji je nadgledao tiskanje literature upitao me: ‘Možeš li ti raditi u tiskari? Trebali bismo tiskati barem 200 časopisa mjesečno.’ U početku sam tiskao 200, a kasnije 500 časopisa. No literature je trebalo  sve više i više. Raditi je trebalo noću jer smo mi izgnanici danju radili u proizvodnji gdje nas se nadziralo, a slobodan nam je bio samo jedan dan u tjednu.

Kad bih s posla došao kući, otišao bih u tiskaru. Gotovo nikad nisam spavao jer kad tiskanje započne treba ga obaviti do kraja, da se tiskarsko crnilo ne osuši. Stoga nije bilo moguće prekinuti posao i nastaviti ga nekom drugom prilikom. Ponekad sam trebao tiskati 500 stranica, a zatim na njima iglom načiniti manje prepravke kako bi se tekst jasno vidio. Izvana gotovo da nije ulazio zrak u prostoriju, pa su se stranice nakon tiskanja sporo sušile.

Tiskane časopise noću sam odnosio u grad Tulun, udaljen 20 kilometara od naše kuće. Nisam točno znao kamo ih se slalo odande, ali znao sam da tu literaturu koriste Jehovini svjedoci u Krasnojarsku, Bratsku, Usolje-Sibirskoju i drugim gradovima.

Godine 1959. braća koja su nadgledala djelo zamolila su me da pomognem braći u Tulunu da sagrade novu tiskaru u blizini željezničke stanice. Tako sam opet radio poslove u kojima sam imao iskustva, kao što su kopanje zemlje i uvođenje rasvjete, jer sam sve to radio i na prvoj tiskari. Jehova nam je dao mudrosti. Zatim se jedan bračni par uselio onamo i radio ondje oko godinu dana. S vremenom je KGB otkrio tiskaru. U novinama je izišao članak u kojem je pisalo da je ‘rasvjeta bila tako postavljena da su iskusni električari teško odgonetnuli kako je to izvedeno’.

Osim naše obitelji, svega je nekoliko braće znalo da ja radim u tiskari. Budući da me navečer nitko nikad nije viđao, braća i sestre u skupštini zabrinuli su se za moju duhovnost. Dolazili bi k nama u kuću da me posjete i ohrabre, ali mene nikad nije bilo kod kuće.  U to se vrijeme nad nama vršio strogi nadzor, pa se tiskanje literature moralo obavljati u najvećoj mogućoj tajnosti.”

Vlasti su dobro znale da Jehovinim svjedocima jako trebaju Biblije i biblijska literatura. Vodeće tijelo uvijek je iznova tražilo dozvolu za tiskanje ili uvoz biblijske literature, ali te su se molbe odbijale ili ignorirale. Budući da je literature uvijek bilo premalo, braća su se stalno trudila organizirati tiskanje literature u raznim dijelovima zemlje, pa tako i u Moskvi, kako bi skupštine i grupe dobivale duhovnu hranu.

Godine 1957. Stjepan Ljevickij bio je osuđen na deset godina zatočeništva zbog toga što su kod njega pronašli jednu jedinu Stražarsku kulu, skrivenu ispod stolnjaka na stolu u blagovaonici. Stjepan priča: “Nakon tri i pol godine Vrhovni je sud poništio presudu. Prije nego što sam izašao braća su mi preporučila da se doselim u neko mjesto blizu Moskve kako bih mogao propovijedati i izvršavati druge duhovne aktivnosti. Nastanio sam se u području iz kojeg mi je do Moskve trebalo dva sata i počeo propovijedati u raznim dijelovima glavnoga grada. Jehova je blagoslovio moj trud, te je nakon nekoliko godina u Moskvi bila formirana grupa braće i sestara. Godine 1970. dodijeljena mi je pokrajina koja je obuhvaćala Moskvu, Lenjingrad (danas Sankt Peterburg), Gorki (danas Nižni Novgorod), Orjol i Tulu. Trebao sam voditi brigu o tome da tamošnje skupštine dobivaju literaturu.

Bio sam uvjeren da Jehova želi da u Moskvu i druge dijelove Rusije počne stizati dovoljna količina biblijske literature. U molitvi sam rekao Jehovi da želim učiniti sve što mogu u tom pogledu. Uskoro sam upoznao jednog tiskarskog tehničara koji je poznavao ljude  u nekoliko moskovskih tiskara. U razgovoru sam ga usput upitao bi li bilo moguće tiskati manju količinu jedne knjige u nekoj tiskari u Moskvi.

‘Koje knjige?’ upitao je.

‘Od izgubljenog do ponovno uspostavljenog raja’, odgovorio sam plašljivo.

U jednoj je tiskari radio njegov dobar prijatelj, koji je bio komunist i vođa jedne partijske organizacije. Pristao je za novac tiskati manju količinu knjiga. Braća su bila presretna kad su dobila tu knjigu za proučavanje Biblije!

Tiskanje naše literature na takav način bilo je vrlo opasno i za mene i za tog čovjeka koji ju je tiskao. Posao se obično obavljao noću, a svaki put kad se otisnula  određena količina literature, morala se što prije iznijeti iz tiskare da je ne bi netko vidio. Jehova je blagoslovio takvu suradnju, pa se puno biblijske literature tiskalo u toj tiskari, između ostalog i knjige ‘Istina će vas osloboditi’, Istina koja vodi do vječnog života, pa čak i pjesmarica! Za nas je to doista bila hrana u pravo vrijeme (Mat. 24:45). Tu smo tiskaru koristili devet godina.

No jednog je dana rukovoditeljica tiskare nenadano došla dok se tiskala jedna naša publikacija. Radnik je brzo, umjesto našeg časopisa, počeo tiskati neki časopis o zdravlju. No u žurbi je slučajno u taj časopis umetnuo šest stranica naše publikacije, a rukovoditeljica je u svoj ured odnijela upravo tiskani primjerak časopisa. Dok ga je čitala, jako se iznenadila kad je ugledala tekstove koji očigledno ne spadaju u taj časopis. Pozvala je onog radnika i upitala ga kako su se ti tekstovi našli u časopisu. Potom je KGB preuzeo slučaj. Pod prijetnjom dugotrajne zatvorske kazne čovjek im je ispričao sve što je znao. Tragom toga KGB je ubrzo mene povezao s time, jer sam im u Moskvi samo ja bio poznat kao Jehovin svjedok. Osudili su me na pet i pol godina zatočeništva.” Radnik iz tiskare dobio je tri godine.

Mnogo braće i sestara provelo je dosta godina u zatvoru. Grigorij Gatilov je ondje proveo 15 godina. On priča: “Zadnji zatvor u kojem sam bio imao je ljupko ime: zvali su ga Bijeli labud. Nalazio se u predivnom području Kavkaza, na jednom od pet planinskih vrhova podno kojih se smjestio turistički grad Pjatigorsk. U tom zatvoru mogao sam čitavu godinu dana s raznim ljudima razgovarati o istini. Moja je ćelija bila izvrsno ‘područje’ za propovijedanje, pa nisam nikamo morao ići da bih propovijedao. Zatvorski čuvari stavili bi novog zatvorenika  u moju ćeliju i zatim ga nakon nekoliko dana odveli, a ja sam uvijek ostajao u ćeliji. Rijetko su mene prebacivali u drugu ćeliju. Nastojao sam svakome dati temeljito svjedočanstvo o Jehovinom Kraljevstvu. Mnogi su postavljali pitanja o Harmagedonu. Neki su se zatvorenici čudili da je netko u stanju toliko dugo ležati u zatvoru zbog svoje vjere. ‘Zašto se ne odrekneš svoje vjere pa odeš kući?’ pitali su me drugi zatvorenici, a ponekad čak i čuvari. Bio sam sretan svaki put kad je netko od njih pokazao iskreno zanimanje za istinu. Jednom sam vidio da je netko na zidu ćelije napisao: ‘Neka dođe Harmagedon!’ Iako zatvorski život sam po sebi nije bio lijep, bio sam sretan što sam mogao govoriti o istini.”

Mnoge naše sestre koje su revno služile Jehovi provele su mnogo godina u logorima (Psal. 68:11). Zinaida Kozireva priča kako su sestre pokazivale ljubav jedne prema drugima, a isto tako i prema drugim logorašicama: “Godine 1959, nepunih godinu dana nakon što sam se krstila, Vjera Mihajlova, Ljudmila Jevstafjeva i ja bile smo odvedene u logor u Kemerovu, u Sibiru. Ondje je bilo 550 logorašica. Nekoliko žena stajalo je na ulazu kad smo stigle u logor.

‘Ima li Jonadaba među vama?’ upitale su.

 Shvatile smo da su to naše drage sestre. Odmah su nam dale jesti i počele nam postavljati pitanja. Zračile su toplinom i snažnom ljubavlju, kakvu nikad nisam osjetila u vlastitoj obitelji. Svjesne toga da smo mi nove u logoru, te su nam sestre puno pomagale (Mat. 28:20). Uskoro smo saznale da je u logoru izvrsno organiziran program duhovne prehrane.

Postale smo prava obitelj. Naročito je bilo lijepo ljeti kad smo išle skupljati sijeno. Uprava logora nije se bojala da ćemo pobjeći ili prekršiti logorska pravila. Samo bi jedan vojnik čuvao oko 20 do 25 sestara, iako smo mi zapravo čuvale njega! Naime, kad god bi se netko približio, mi bismo ga probudile kako ne bi bio kažnjen zbog spavanja na dužnosti. Dok je on spavao, mi bismo za vrijeme pauze razgovarale o duhovnim temama. Takav način čuvanja odgovarao je i njemu i nama.

Potkraj 1959. neke sestre i ja bile smo prebačene u strogo čuvani logor. Stavili su nas u hladnu ćeliju koja na prozorima nije imala nijedno staklo. Noću smo spavale na daskama, a danju smo radile. Zadužili su nas za sortiranje povrća i pratili su kako se ponašamo. Ubrzo su se uvjerili da mi, za razliku od ostalih logorašica, ne krademo, pa su nam donijeli slame da spavamo na njoj i postavili su staklo na prozor. Ondje smo provele godinu dana, a potom su sve sestre poslali u logor otvorenog tipa u Irkutsku.

U tom je logoru bilo oko 120 sestara. Ondje smo provele godinu i tri mjeseca. Prva je zima bila izuzetno hladna i napadalo je puno snijega. Radile smo teške fizičke poslove u pilani. Čuvari su nas često pretraživali i tražili literaturu. Izgledalo nam je kao da je to jedino što rade kako bi im prošlo vrijeme. Mi smo već bile naučile dobro skrivati našu literaturu — ponekad i predobro.  Jednom smo Vjera i ja tako dobro sakrile papiriće s dnevnim citatom da ih nismo mogle pronaći u svojim iznošenim radnim jaknama. No čuvar ih je pronašao, pa smo Vjera i ja bile poslane u samicu na pet dana. Vani je bilo preko 40 stupnjeva ispod ništice, a inje je prekrilo zidove ćelije jer je nisu grijali.

Ćelije su na zidu imale male betonske police na kojima se moglo samo sjediti. Kad bi nam postalo vrlo hladno, naslonile bismo se leđima jedna na drugu i uprle nogama o zid te tako zaspale. Iznenada bismo se probudile i poskočile od straha da u snu ne umremo od hladnoće. Na dan smo dobivale čašu vruće vode i 300 grama crnog kruha. Unatoč tome, bile smo sretne jer nam je Jehova davao ‘iznimnu snagu’ (2. Kor. 4:7). Sestre su bile posebno dobre prema nama kad smo se vratile u baraku. Unaprijed su pripremile topli obrok i zagrijale vodu kako bismo se mogle oprati.”

Zinaida dalje priča: “U tom je logoru bilo teško propovijedati jer je bilo malo logoraša, a svi su poznavali Jehovine svjedoke. U toj smo situaciji primjenjivale načelo iz 1. Petrove 3:1. Zvale smo to propovijedanjem bez riječi. Čistile smo svoje barake i držale ih urednima. Ponašale smo se srdačno i prijateljski jedne prema drugima (Ivan 13:34, 35). Povrh toga, bile smo u dobrim odnosima s onima koji nisu bili Jehovini svjedoci. Trudile smo se vladati onako kako nas uči Božja Riječ i bile smo pažljive prema drugima. Kad nam se ukazala prilika na razne smo načine pomagale onima koji nisu bili Jehovini svjedoci. Naprimjer, jedna je sestra drage volje pomagala drugim logorašicama kad su trebale nešto izračunati. Mnogi su uvidjeli da su Jehovini svjedoci drugačiji od ljudi drugih vjera.

 Godine 1962. premjestili su nas iz logora u Irkutsku i odveli u logor u Mordviniji. I ondje smo se trudile izgledati uredno i pazile smo na osobnu higijenu. Kreveti su nam uvijek bili čisti i uredno složeni. U našoj baraci živjelo je oko 50 logorašica, a većinom su to bile naše sestre. Samo su sestre čistile baraku, jer ostale logorašice to nisu htjele raditi. Prale smo pod u baraci i ribale ga pijeskom, a uprava logora davala nam je potrebna sredstva za taj posao. Redovnice koje su s nama bile u baraci nisu željele čistiti, a ni intelektualkama nije odgovarao takav posao, pa je čistoća barake uglavnom ovisila o nama. Kad god je neka od sestara bila puštena iz logora, u izvještaj o njezinoj osobnosti bilo je upisano da je ‘prilagodljiva i dobro se slaže s drugima’.”

“Jednom prilikom”, priča Zinaida, “nekoliko sestara pisalo je svojim obiteljima i zamolilo ih da im pošalju sjeme za cvijeće koje ima velike cvjetove. Rekle smo upravi da bismo htjele posaditi neko lijepo cvijeće i zamolile da nam u tu svrhu u logor pribave zemlje crnice. Na naše iznenađenje, oni su to oduševljeno prihvatili. Tako smo oko barake zasadile gredice cvijeća. Cvijeće smo posadile i uz dugačke staze. Ubrzo je logor bio pun visokih ruža i karanfila te drugog lijepog i, što je još važnije, visokog cvijeća. Prekrasne dalije i debeli busenovi visokih ivančica narasli su u središnjoj gredici. Mi smo šetale u blizini, proučavale Bibliju zaklonjene cvijećem i skrivale literaturu u velikim grmovima ruža.

Sastanke smo održavale dok smo šetale. Podijelile smo se u grupe od pet sestara. Svaka od nas unaprijed bi napamet naučila pet odlomaka iz neke biblijske publikacije. Potom bismo, nakon uvodne molitve,  redom recitirale tekst tih odlomaka i zajedno ih razmotrile. Nakon zaključne molitve nastavile bismo šetati. Naše Stražarske kule izrađivale su se u minijaturnom obliku [poput one koja je prikazana na fotografiji na 161. stranici]. Svakoga dana nešto smo proučavale, naročito dnevni citat, i recitirale smo odlomke pripremljene za naše sastanke, koje smo održavale tri puta tjedno. Povrh toga, trudile smo se naučiti napamet čitava poglavlja iz Biblije te smo ih recitirale jedne drugima kako bismo se međusobno jačale. Zbog toga se nismo pretjerano brinule hoće li nam čuvari prilikom pretresa oduzeti literaturu.

Uprava logora mnogo je puta preko drugih logorašica pokušavala doznati  kako smo mi organizirale sastanke i propovijedanje u logoru, ali mnoge su logorašice gajile simpatije prema nama. S nama je u istoj baraci bila Olga Ivinska, prijateljica pjesnika i pisca Borisa Pasternaka, koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. I ona je bila pisac, a budući da nas je simpatizirala, bilo joj je zadovoljstvo vidjeti koliko su dobro Jehovini svjedoci organizirani. Jehova nam je dao mudrosti, a naročito nam je pomagao da dolazimo do duhovne hrane” (Jak. 3:17).

“Literatura je do nas dolazila na razne načine”, nastavlja Zinaida. “Često se jasno vidjelo da Jehova upravlja time, što je bilo u skladu s obećanjem koje nam je dao: ‘Nikada te neću ostaviti i nikada te neću napustiti’ (Hebr. 13:5). Ponekad je naprosto zaslijepio oči čuvarima. Jedne zime kad se naša radna jedinica vraćala u logor čuvari su nas kao i obično pretresali, pri čemu smo morale skinuti svu odjeću. Ja sam došla zadnja, noseći novu literaturu ispod dva para hlača.

Kako je bilo hladno, na sebi sam imala toliko slojeva odjeće da sam bila poput glavice luka! Čuvarica je najprije pretražila moj zimski kaput, a zatim jaknu bez rukava koju sam nosila ispod kaputa. Odlučila sam odugovlačiti sa skidanjem odjeće nadajući se da će čuvarici dojaditi čekanje. Polako sam skinula jedan džemper, a zatim drugi. Ona ih je pažljivo pretražila, a ja sam za to vrijeme polako sa sebe skidala nekoliko marama, pa zatim prsluk, pa majicu, pa onda još jednu majicu. Na meni je ostalo još samo dvoje hlača i cipele. Polako sam skinula jednu cipelu, zatim drugu, a potom sam jednako polako počela skidati gornji par hlača. Tada sam pomislila: ‘A što sad? Ako mi kaže da skinem donje hlače, morat ću odjuriti odavde i baciti literaturu sestrama.’  Čim sam skinula gornje hlače, čuvarica je ljutito uzviknula: ‘Dosta mi te više! Briši odavde!’ Brzo sam se obukla i otrčala u logor.

Kako smo dolazile do literature? Braća su je ostavljala na unaprijed dogovorenim mjestima, a mi smo naizmjence odlazile po nju i donosile je u logor. Kad bi literatura stigla u logor, mi bismo je sakrile, a s vremena na vrijeme mijenjale smo mjesto na kojem smo je skrivale. Povrh toga, redovito smo prepisivale literaturu, a prepisane smo primjerke skrivale. Prepisivale smo ispod pokrivača, pod svjetlom ulične rasvjete tako što smo pustile da kroz pokrivač ulazi malo svjetla kako bismo mogle čitati i pisati. Trudile smo se uvijek biti zaokupljene duhovnim stvarima, kako ne bismo protratile niti minute. Čak i kad smo išle u blagovaonicu svaka od nas  nosila je sa sobom papirić na kojem je bio napisan neki biblijski redak.”

Godine 1965. sovjetska je vlast neočekivano izdala ukaz o oslobađanju svih Jehovinih svjedoka koji su bili prognani u Sibir u razdoblju od 1949. do 1951. Međutim, većini braće i sestara nije bilo dozvoljeno da se vrate onamo gdje su prije živjeli. Oni koji nisu htjeli ostati u Sibiru odlučili su preseliti se u područje gdje je bila veća potreba za propovijedanjem.

Magdaljina Bjelošickaja kaže: “Gotovo 15 godina živjeli smo u izgnanstvu u Sibiru. Zimi se temperatura znala spustiti na 60 stupnjeva ispod ništice, a ljeta su donosila rojeve obada i komaraca koji su nas grizli čak i u oči. Uz Jehovinu pomoć sve smo preživjeli. No bilo je divno što smo u tim hladnim sibirskim krajevima mogli sijati sjeme istine. Petnaest godina svakog smo mjeseca u nadzornikovom uredu potpisivali izjavu da nećemo pobjeći iz mjesta u koje smo prognani. Nadzornik je ponekad znao doći k nama i prenoćiti u našoj kući. U tim je prilikama bio izrazito ljubazan prema nama i postavljao je mnoga pitanja o Bibliji i o tome kako se trebaju  ponašati oni koji žele živjeti u skladu s njenim učenjima. Pitao bi nas što nas je potaknulo da izaberemo takav način života kad smo znali da će nas zbog toga progoniti. Jednom smo ga zamolili da nam kaže ima li nade da ćemo biti pušteni iz logora. On je pokazao dlan i upitao: ‘Kakve su šanse da ovdje izrastu dlake?’

‘Nikakve’, odgovorila sam.

‘Takve su šanse da će vas pustiti’, odvratio je on. Potom se nakratko zamislio, a zatim je rekao: ‘Hoću reći, nemate nikakve šanse, osim ako vaš Bog ne učini nešto za vas ili ne napravi kakvo čudo.’

Jednog ljetnog dana 1965. otišla sam na željezničku stanicu poslati pismo. Vidjevši me izdaleka, nadzornik je povikao: ‘Magdaljina, kamo ideš bez dopuštenja?’

‘Nikamo još ne idem’, odgovorila sam, ‘samo šaljem pismo.’ Zatim mi je prišao i rekao mi: ‘Danas ćeš biti puštena iz logora. Došao je tvoj čas.’ Nato me značajno pogledao, kao da želi reći: ‘Bog te oslobodio!’ Nisam mogla vjerovati da se to događa!

Smjeli smo otići u bilo koje mjesto u Sovjetskom Savezu osim onamo gdje smo prije živjeli. Bilo je to kao da čujemo Jehovin glas kako govori: ‘Rasijte se i propovijedajte! Došlo je vrijeme za to, nemojte oklijevati! Rasijte se!’ Da su nam dopustili da se vratimo kući, mnogi od nas vratili bi se u mjesta u kojima su prije živjeli. No, budući da nam to nisu dopustili, svi smo otišli živjeti negdje drugdje. Naša je obitelj odlučila nastaniti se na Kavkazu.”

Tisuće Jehovinih svjedoka rasijalo se po Sovjetskom Savezu. Iste godine na sastanku Federalnog komiteta za vjerska pitanja neki je dužnosnik začuđeno upitao: “Može li mi tko reći kako se ta jehovska sekta pojavila u našem novom gradu što su ga upravo izgradili naši  mladi dobrovoljci? Nov, čist grad, a odjednom se ondje pojavila ta jehovska sekta!” Vlasti naprosto nisu znale što učiniti s Jehovinim svjedocima. Nitko ne može osujetiti ispunjenje Božjeg obećanja da će se zemlja ispuniti “znanjem o Jehovi” (Iza. 11:9).

Jehovine svjedoke slalo se u kažnjeničke logore zbog toga što su propovijedali o Bogu. Njikolaj Kaljibaba, koji je mnogo godina proveo u takvim logorima, priča: “Nas četvorica bili smo poslani u kažnjenički logor u selu Vihorevki u Irkutskoj oblasti, u kojem je bilo oko 70 braće. Ondje nije bilo pitke vode. Jedina cijev za dovod vode bila je spojena s kanalizacijom, pa je bilo opasno piti tu vodu. Ni hrana se nije mogla jesti, ali Jehova nam je pomagao. U tom logoru nitko osim Jehovinih svjedoka nije želio raditi. Mi smo bili dobri radnici. Uprava je to brzo zapazila, pa su nas slali da obavljamo poslove u drugim logorima. Na povratku smo mogli u kantama donijeti vode. Mnogi su nam logoraši prilazili i govorili: ‘Čuli smo da imate “svete vode”. Dajte nam barem pola čaše.’ Naravno, davali smo vode drugima.

Među logorašima je bilo ljudi dobra srca. Neki od njih prije su bili kradljivci ili su počinili neka druga kaznena djela. No upoznali su istinu i postali Jehovini svjedoci. Drugi pak nisu htjeli slušati istinu i otvoreno su nam se protivili. Međutim, jednom prilikom kad je u naš logor došao predavač kako bi održao predavanje protiv Jehovinih svjedoka, ti su nas ljudi počeli braniti i rekli su da su u predavanju iznesene klevete protiv Jehovinih svjedoka.”

Moleći Jehovu za mudrost, braća su uvijek razmišljala o tome kako bi u svojim okolnostima mogla što više  učiniti za Kraljevstvo. Brat Kaljibaba dalje priča: “Čuli smo da će nas uskoro premjestiti u drugi logor, u Mordviniji, nedaleko od Moskve. Prije našeg odlaska dogodilo se nešto zanimljivo. Na naše iznenađenje, neki časnici i čuvari koji su nekoliko godina čuvali Jehovine svjedoke došli su k nama i rekli: ‘Zamolili bismo vas da nam otpjevate svoje pjesme i kažete nam nešto više o svojim vjerovanjima. Dolazit ćemo k vama po desetorica ili dvadesetorica, a možda i u većim grupama.’

Bojeći se onoga što bi se moglo dogoditi nama i njima, rekli su da će postaviti stražare da čuvaju stražu oko mjesta gdje ćemo se sastati. Mi smo im rekli da ćemo i mi postaviti svoje stražare jer imamo više iskustva u tome. Njihovi su stražari čuvali stražu isto onako kao i naši: vojnici su u razmacima stajali između stražarnice i  mjesta na kojem smo se sastali. Možete li zamisliti tu sliku? Nekoliko Jehovinih svjedoka pjevalo je pjesme skupini časnika i čuvara, a nakon toga je netko od braće održao kratak govor na neku biblijsku temu. Bilo je to kao da smo u dvorani Jehovinih svjedoka! Na taj smo način održali nekoliko sastanaka s grupama zainteresiranih časnika i čuvara. Vidjeli smo kako se Jehova brine ne samo za nas nego i za te dobronamjerne ljude.”

“Iz tog smo logora odnijeli mnogo časopisa u logor u Mordviniji”, kaže Njikolaj. “U tom je logoru bilo mnogo Jehovinih svjedoka. Braća su mi dala kovčeg s dvostrukim dnom u koje se mogla sakriti literatura. Učinili smo sve što smo mogli da kovčeg prilikom pretresa ne bi čuvarima privlačio pažnju. U mordvinijskom logoru detaljno su nas pretresli. Jedan je čuvar uzeo moj kovčeg i rekao: ‘Kako je ovo teško! Sigurno je neko blago unutra!’ Neočekivano, odložio je na stranu moj kovčeg i još neke stvari te počeo pregledavati stvari drugih logoraša. Nakon pretresa drugi je čuvar rekao: ‘Uzmi svoje stvari i pođi!’ Moj kovčeg nisu pregledali, pa sam u baraku donio svježu duhovnu hranu, koja je braći bila jako potrebna.

Osim toga, više sam puta u svojim cipelama nosio prepisane traktate. Budući da imam velike noge, u mojim je cipelama uvijek bilo mjesta za popriličan broj listova papira. Njih bih poslagao ispod uložaka u cipelama, a cipele namazao kolomazom. On je bio vrlo mastan i jako je zaudarao, pa čuvari nikad nisu dirali moje cipele.”

Njikolaj dalje priča: “U mordvinijskom logoru braća su me zadužila da nadgledam prepisivanje biblijske literature. Jedna od mojih dužnosti bila je paziti na čuvare  kako bi braća koja su prepisivala literaturu imala dovoljno vremena da sve sakriju. Čuvari su pazili na nas, a ja sam pazio na njih. Neki su nas čuvari jako željeli uhvatiti na djelu, pa su često i nenadano ulazili u baraku. Na njih je bilo najteže paziti. Ostali čuvari dolazili su u baraku jednom dnevno. Oni su bili tolerantniji i nisu nam pravili probleme.

U to vrijeme literaturu smo prepisivali iz originalnih primjeraka, koje smo nakon toga dobro skrivali. Nekoliko originalnih primjeraka skrivali smo u peći, i to u peći koja se nalazila u uredu upravitelja logora. Braća koja su mu čistila ured napravila su poseban odjeljak u njegovoj peći te smo u njoj držali dragocjene originalne primjerke mnogih Stražarskih kula. Koliko god su pažljivo čuvari pregledavali nas i naše stvari, originalni primjerci uvijek su bili na sigurnom — u upraviteljevoj peći.”

Braća su postala vrlo vješta u skrivanju literature. Omiljeno skrovište bila je prozorska daska. Braća su čak naučila skrivati literaturu u tubi paste za zube. Samo su dva ili tri brata znala gdje su skriveni originalni primjerci. Kad bi im zatrebao originalni primjerak, netko od te braće bi ga uzeo, napravio bi se njegov prijepis, a zatim bi ga vratio u njegovo skrovište. Tako su originalni primjerci uvijek ostajali dobro skriveni. Usprkos tome što su za prepisivanje literature mogli dobiti do 15 dana samice, za većinu braće bila je velika čast što to mogu raditi. Viktor Gutšmidt kaže: “U logorima sam proveo deset godina, a od toga oko tri godine u samici.”

Braći se činilo da je uprava logora osmislila posebnu metodu pretresa Jehovinih svjedoka sa svrhom zapljene biblijske literature. Neki su časnici bili posebno gorljivi  u tome. Ivan Kljimko priča: “Jednom su u mordvinijskom logoru broj 19 vojnici sa psima odveli braću izvan logora i izvršili temeljit pretres. Svukli su svakog Jehovinog svjedoka, a skinuli su im čak i dronjke u koje su omotali stopala. No braća su si na tabane zalijepila nekoliko rukom pisanih stranica, a čuvari to nisu otkrili. Osim toga, napravili su male knjižice koje su im mogle stati između prstiju na ruci. Kad su stražari svima naredili da podignu ruke, knjižice su ostale među prstima, i tako su i neke od njih bile spašene.”

Bilo je i drugih načina da se zaštiti duhovna hrana. Aljeksej Njepočatov kaže: “Neka su braća mogla pisati vrlo sitnim slovima. Olovku su jako našiljili te su u svakom redu geometrijske bilježnice mogli ispisati po tri ili četiri reda teksta. U kutiju šibica moglo je stati pet ili šest Stražarskih kula pisanih takvim sitnim slovima. Da bi pisao tako sitno, prepisivač je trebao imati izvrstan vid i morao se jako naprezati. Kad bi se ugasila sva svjetla i kad bi svi ostali pošli spavati, ta bi braća prepisivala tekstove ispod pokrivača. Jedino svjetlo koje su imali bila je svjetiljka iznad vrata barake koja je jedva svijetlila. Braći koja bi više mjeseci radila taj posao pokvario bi se vid. Ponekad bi čuvari primijetili da netko od braće prepisuje tekstove.  Oni koji su nas simpatizirali rekli bi bratu: ‘Još pišeš, je li? Kad ćeš na spavanje?’”

Brat Kljimko priča: “Jednom prilikom ostali smo bez velikog dijela literature, čak i bez Biblije. Sve je to bilo skriveno u umjetnoj nozi jednog brata. Brata su prisilili da skine nogu, a zatim su je razbili. Fotografirali su rasute stranice naših publikacija i objavili sliku u logorskim novinama. Ipak, to se pokazalo dobrim u tom smislu što su još jednom mnogi mogli vidjeti da se Jehovini svjedoci bave isključivo vjerskom aktivnošću. Nakon što je literatura bila otkrivena, upravitelj logora zlurado je rekao braći: ‘Ovo je za vas Harmagedon!’ No već idući dan netko ga je izvijestio da se Jehovini svjedoci sastaju, pjevaju pjesme i čitaju kao i obično.”

Potkraj 1961. državni tužitelj Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike došao je u inspekciju u mordvinijski logor. Prolazeći logorom, ušao je u baraku u kojoj su živjeli Jehovini svjedoci. Državni je tužitelj dopustio braći da postave nekoliko pitanja. Viktor Gutšmidt priča: “Upitao sam ga: ‘Smatrate li da su Jehovini svjedoci kao religija opasni za sovjetsko društvo?’

‘Ne, ne smatram ih opasnima’, rekao je državni tužitelj. A kasnije je u razgovoru nehotice rekao: ‘Samo 1959. Irkutska oblast je iz proračuna dobila pet milijuna rubalja kako bi se uhvatila u koštac s Jehovinim svjedocima.’

Time je htio reći da su vlasti dobro znale tko su Jehovini svjedoci, jer je državni kazneni sustav potrošio pet milijuna rubalja kako bi se razjasnilo tko smo mi. To je bila ogromna svota novca. U to se vrijeme mogao kupiti dobar auto ili lijepa kuća za pet tisuća rubalja.  Vlasti u Moskvi sigurno su saznale da Jehovini svjedoci nisu opasni za društvo.

Državni tužitelj je dalje rekao: ‘Ako kažemo sovjetskom narodu da učine s Jehovinim svjedocima ono što žele, izbrisat će vas s lica Zemlje.’ Htio je reći da sovjetsko društvo nije prijateljski raspoloženo prema Jehovinim svjedocima. Iz tih se riječi jasno vidjelo da su milijuni ljudi potpali pod utjecaj ateističke i ideološke propagande.

Mi smo nato odvratili: ‘Vidjet ćete pravo stanje stvari kad Jehovini svjedoci budu održavali kongrese od Moskve do Vladivostoka.’

‘Možda bi se pola milijuna ljudi moglo naći na vašoj strani, ali ostali će još uvijek biti na našoj strani’, rekao je.

 Time je završio naš razgovor s državnim tužiteljem. Skoro da je bio u pravu. Danas u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza ukupno više od 700 000 ljudi dolazi na sastanke Jehovinih svjedoka. Na njima slušaju čistu biblijsku istinu, a ne propagandu.”

Brat Gutšmidt dalje priča: “Uprava logora pokazala je državnom tužitelju sve cvijeće i drveće što su ga posadili Jehovini svjedoci. Uprava mu je pokazala i kako Svjedoci u svojim barakama drže pakete koje su dobili, a da ih nitko ne krade. On je sve to gledao i otvoreno se divio. No kasnije smo saznali da je naredio upravi logora da uništi sve cvijeće i drveće. Rekao je upravitelju logora: ‘Ovo bi trebao biti radni logor, a vi ste od njega napravili odmaralište za Jehovine svjedoke.’ Osim toga, zabranio je da Jehovini svjedoci primaju pakete i zatvorio je kiosk na kojem su smjeli kupovati dodatnu hranu.

Međutim, upravitelj nije izvršio sve naredbe, što je braću jako obradovalo. Naprimjer, sestrama je i dalje bilo dopušteno da uzgajaju cvijeće kao i prije. One su ujesen rezale cvijeće i pravile velike bukete koje su poklanjale zaposlenicima logora i njihovoj djeci. Naročito je lijepo bilo gledati kako bi djeca dočekala roditelje na izlazu iz logora, uzela cvijeće i otrčala u školu s osmijehom na licu. Ona su voljela Jehovine svjedoke.”

Brat Gutšmidt priča: “Jednog nam je dana, početkom 1964, čuvar kojem je brat radio za KGB rekao da se organizira velika državna kampanja protiv Jehovinih svjedoka. No krajem te godine predsjednik Nikita Hruščov iznenada je bio smijenjen, pa se val progonstva smirio.”

U 1960-ima u jednom mordvinijskom logoru najstrožeg tipa logorašima je bilo dozvoljeno da primaju pakete svega jednom godišnje, a i tada su ih mogli dobiti samo kao ‘posebnu nagradu’. Stalno se vršio pretres. Ako bi se kod koga pronašao papirić s biblijskim citatom, ta bi osoba bila zatvorena u samicu na deset dana. Osim toga, logoraši su u tom logoru dobivali manje hrane nego u logorima s blažim nadzorom. U najstrože čuvanim logorima radili su se i teži poslovi. Jehovini svjedoci morali su vaditi panjeve ogromnih stabala. Aljeksej Njepočatov kaže: “Često smo bili iscrpljeni do krajnjih granica. Ipak, uspijevali smo zadržati radost i nismo se predavali. Braća su se na razne načine trudila zadržati dobro raspoloženje, a to su između ostalog činila tako što su pjevala teokratske pjesme. Sastavili smo muški zbor s različitim glasovima koji je, i bez ženskih glasova, zvučao neopisivo lijepo. Te su pjesme uveseljavale ne samo Jehovine svjedoke nego i časnike, koji su znali zamoliti braću neka pjevaju dok rade. Dok smo jednom obarali stabla prišao nam je zapovjednik kolone i rekao: ‘Otpjevajte nekoliko pjesama. To od vas traži zapovjednik divizije!’

Taj je zapovjednik mnogo puta čuo braću kako pjevaju teokratske pjesme. Zahtjev koji nam je uputio došao je u pravi čas jer smo već bili na kraju snaga. Radosno smo zapjevali u čast Jehovi. Kad bismo pjevali u logoru, žene časnika iz susjednih kuća obično bi izašle, stale na verandu i dugo nas slušale. Naročito su im se sviđale riječi pjesme broj 6, ‘Neka Zemlja dade slavu’, iz pjesmarice koju smo tada imali. Pjesma je imala izvrstan tekst i predivnu melodiju.”

Čak i u nekim neočekivanim situacijama ljudi su mogli jasno vidjeti kakvi su zapravo Jehovini svjedoci. Viktor Gutšmidt priča: “Jednom smo na kraju radnog tjedna sjedili u vrtu i odmarali se. Uto je u naš logor stigla pošiljka nekih skupih električnih aparata. Vozač koji je dopremio robu bio je zatvorenik iz našeg logora, ali nije bio naš brat, a dostavljač koji je bio s njim bio je iz drugog logora. Budući da je skladište već bilo zatvoreno, a skladištar je bio na dopustu, Jehovini svjedoci su dobili nalog da preuzmu robu i istovare je.

Istovarili smo aparate i naslagali ih uz skladište nedaleko od baraka u kojima su živjela naša braća. Dostavljač je bio prilično zabrinut zbog toga što robu isporučuje na takav način, bez pismene potvrde o primitku koju izdaje skladištar. No vozač ga je uvjeravao: ‘Ne boj se. Ovdje nitko ništa neće dirati. Došao si u “drugu zemlju”. Zaboravi na ono što se događa izvan ovog logora. Ovdje možeš skinuti sat s ruke i ostaviti ga bilo gdje, i sutra ćeš ga naći na istom mjestu.’ Ipak, dostavljač je uporno govorio da ne može robu vrijednu pola milijuna rubalja ostaviti bez potvrde o primitku.

Ubrzo su došli ljudi iz uprave logora i zatražili da kamion napusti logor. Jedan od njih rekao je dostavljaču neka ostavi dostavnicu i podigne je idući dan. Tako je dostavljač nevoljko otišao. Vratio se idućeg jutra i zatražio da uđe u logor kako bi mu potpisali dostavnicu, no stražar mu ju je predao već potpisanu.

Kasnije nam je stražar rekao da je dostavljaču dugo trebalo da ode odande. Proveo je oko pola sata stojeći i gledajući čas u ulazna vrata čas u dostavnicu, pa bi se okrenuo da ode, a onda bi se opet okrenuo natrag i ponovno gledao u vrata. Vjerojatno je prvi put u životu  vidio takvo što. Vrijedna roba bila je isporučena i dostavnica potpisana bez njegovog prisustva, a sve je bilo pošteno učinjeno. A najzanimljivije je što se to dogodilo u najstrože čuvanom radnom logoru u kojem su kaznu služili ‘posebno opasni prijestupnici’. Doista, bez obzira na propagandu koja je bila usmjerena protiv Jehovinih svjedoka, ljudi koji su imali ovakva iskustva s nama mogli su jasno vidjeti kakvi su zapravo Jehovini svjedoci.”

Godine 1960, nekoliko dana nakon što su se braća našla u mordvinijskom logoru broj 1, više od stotinu Jehovinih svjedoka bilo je prebačeno u logor broj 10 — poseban zatvor u blizini sela Udarnija. Bio je to “eksperimentalni” zatvor za preodgoj Jehovinih svjedoka. U njemu su zatvorenici nosili prugaste uniforme poput onih koje su nosili zatvorenici u nacističkim koncentracijskim logorima. Pored drugih poslova, Jehovini svjedoci su morali vaditi ogromne panjeve u šumi. Dnevno su morali izvaditi najmanje 11-12 panjeva po osobi. No ponekad se događalo da cijela radna brigada braće za čitav dan ne uspije zajedničkim naporima izvaditi niti jedan jedini panj nekog golemog hrasta. Braća su često pjevala teokratske pjesme kako bi se međusobno hrabrila. Kad bi ih čuo kako pjevaju, upravitelj logora bi ponekad povikao: “Vi Jehovini svjedoci danas nećete dobiti večeru, pa ćete prestati pjevati. Naučit ću vas ja da radite!” Jedan brat koji je bio u tom logoru priča: “Ipak, Jehova nam je pružao podršku. Usprkos teškim uvjetima, bili smo duhovno budni. Uvijek smo se bodrili pozitivnim razmišljanjem, naime da se nalazimo na Jehovinoj strani u velikom spornom pitanju o pravu vladanja” (Izr. 27:11).

 Zatvor je imao nekoliko glavnih “odgojitelja”, a pored toga je svaka ćelija imala vlastitog odgojitelja — nekog časnika s činom satnika ili višim činom. Ti su časnici imali zadatak nagovoriti Jehovine svjedoke da se odreknu svoje vjere. Svatko tko bi podlegao nagovoru, odnosno odrekao se vjere, bio bi pušten na slobodu. Svakog mjeseca ti su “odgojitelji” pisali izvještaj o ponašanju svakog Jehovinog svjedoka, a izvještaj je potpisivalo nekoliko zatvorskih zaposlenika. No za svakoga su uvijek morali napisati: “Ne reagira na odgojne mjere, čvrsto se drži svojih uvjerenja.” Ivan Kljimko kaže: “Šest od ukupno deset godina odslužio sam u tom zatvoru, a kao i ostala braća, bio sam proglašen ‘posebno opasnim prijestupnikom koji ponavlja kazneno djelo’. Časnici su nam rekli da su vlasti namjerno stvorile iznimno teške uvjete za Jehovine svjedoke kako bi promatrale njihovo ponašanje.”

Iov Andronjik, koji je u tom logoru proveo pet godina, jednom je upitao zapovjednika: “Dokle ćemo biti u ovom zatvoru?” Pokazavši na šumu, zapovjednik mu je odgovorio: “Dok vas sve ne iznesu onamo.” Iov priča: “Držali su nas odvojenima od ostalih zatvorenika kako bi nas spriječili da propovijedamo. Strogo su nas nadzirali. Ako bi i samo jedan od nas trebao otići u neki drugi dio logora, uvijek bi ga pratio čuvar. Nekoliko godina kasnije, kad su nas prebacili u logor s blažim nadzorom, neki logoraši koji nisu bili Jehovini svjedoci rekli su upravi logora: ‘Jehovini svjedoci su pobijedili. Vi ste ih držali u izolaciji, a oni sad opet propovijedaju.’”

U logor broj 10 bilo je izuzetno teško unijeti literaturu, a još teže Bibliju. Braći je izgledalo gotovo nemogućim da netko donese Božju Riječ u taj logor. Jedan brat  koji je nekoliko godina bio u tom logoru kaže: “Jehovi ništa nije nemoguće. On je čuo naše molitve. Molili smo ga da dobijemo barem jednu Bibliju za nas stotinu braće u tom zatvoru, i na kraju smo dobili dvije!” (Mat. 19:26). Kako se to dogodilo?

Jedan je pukovnik bio pozvan da radi kao zatvorski odgojitelj. No kako da čovjek koji ništa ne zna o Bibliji “preodgoji” Jehovine svjedoke? Pukovnik je nekako uspio nabaviti jednu pohabanu Bibliju te je prije godišnjeg odmora zamolio jednog starijeg zatvorenika koji je bio baptist da je nanovo uveže, a čuvarima je naredio neka mu je ne oduzimaju. Taj se baptist pohvalio Jehovinim svjedocima da je dobio Bibliju te je pristao posuditi im je da je pregledaju. Kad su braća dobila u ruke to dragocjeno blago, brzo su rašila arke i podijelila ih svim Jehovinim svjedocima koji su bili u zatvoru kako bi ih prepisali. Tijekom idućih nekoliko dana svi su Jehovini svjedoci u svojim ćelijama žurno prepisivali stranice koje su dobili. Svaka se stranica prepisivala u dva primjerka. Jedan brat priča: “Kad smo sastavili sve stranice, imali smo tri Biblije! Pukovnik je dobio svoju svježe uvezanu Bibliju, a mi smo dobili svoja dva primjerka. Jedan primjerak koristili smo za čitanje, a drugi smo stavili u ‘sef’, to jest u nekoliko cijevi u koje su bili položeni kablovi pod visokim naponom. U tim smo cijevima napravili posebne pregrade. Budući da su se čuvari bojali čak i prići tim cijevima, nitko od njih nije nikad išao gledati je li ondje što sakriveno. Visoki napon bio je pouzdan čuvar naše biblioteke.”

Ipak, jednom je pukovnik prilikom pretresa našao jednu stranicu rukom ispisanog biblijskog teksta. Kad je shvatio kako se taj tekst našao ondje, bio je jako razočaran te je rekao: “Ovo je dio Biblije koju sam ja donio u logor!”

Braća u logorima trudila su se da svake godine obilježe smrt Isusa Krista. U jednom logoru u Mordviniji nitko od braće nije izostao s tog sastanka tijekom svih godina koje su ondje proveli. Naravno, uprava logora nastojala je spriječiti održavanje te svečanosti. Saznali bi datum obilježavanja Kristove smrti, pa bi toga dana svi logorski čuvari obično bili u stanju visoke pripravnosti. Međutim, predvečer se većina čuvara umorila od strogog nadziranja braće, budući da nitko od njih nije znao gdje se i u koje vrijeme treba održati obilježavanje Kristove smrti.

Braća su uvijek nastojala nabaviti vino i beskvasni kruh. Jednom su čuvari zaduženi za strogi nadzor zatvorenika na dan obilježavanja Kristove smrti pronašli simbole u jednoj ladici i zaplijenili ih. Kasnije, kad je došla druga smjena čuvara, brat koji je čistio ured njihovog zapovjednika uspio je neopaženo uzeti simbole i proslijediti ih braći. Te su večeri braća obilježila Kristovu smrt dok je na dužnosti bila treća smjena čuvara, i imali su simbole na svečanosti. Oni su im bili naročito potrebni zbog toga što je jedan brat uzimao simbole.

I u drugim je logorima bilo sličnih problema. Valjentina Garnovskaja sjeća se da je u logoru za žene u Kemerovu bilo izuzetno teško obilježavati Kristovu smrt. Ona priča: “U tom je logoru bilo oko 180 sestara. Bilo nam je zabranjeno održavati sastanke. U deset godina samo smo dvaput uspjele održati obilježavanje Kristove smrti. Jednom smo odlučile održati tu svečanost u jednom od ureda koje sam čistila. Sestre su se počele potajno skupljati ondje tako što su postupno dolazile u razdoblju od nekoliko sati prije početka svečanosti. Uspjelo je doći  oko 80 sestara. Na stol smo stavile beskvasni kruh i crno vino.

Odlučile smo započeti sastanak bez pjesme. Jedna je sestra uputila uvodnu molitvu i sve je počelo dostojanstveno i radosno. No iznenada smo začule glasove i uzvike te smo shvatile da nas čuvari traže. Najednom smo ugledale zapovjednika čuvara kako nas gleda kroz prozor, iako se taj prozor nalazio visoko iznad zemlje. U isti čas začulo se lupanje po vratima i glas koji je zahtijevao da ih otvorimo. Čuvari su banuli unutra, zgrabili sestru koja je držala govor i odveli je u samicu. Druga je sestra hrabro ustala i pokušala je zamijeniti kako bi se govor nastavio, ali čuvari su i nju odveli. Nato je treća sestra pokušala uskočiti kao zamjena, pa su nas čuvari sve zajedno odveli u drugu prostoriju prijeteći nam da će nas baciti u samicu. Ondje smo završile obilježavanje Kristove smrti otpjevavši pjesmu i uputivši zaključnu molitvu.

Kad smo se vratile u barake, druge su nas logorašice dočekale ovim riječima: ‘Kad ste sve iznenada nestale, mislile smo da je došao Harmagedon i da vas je Bog uzeo na nebo, a nas ostavio ovdje da nas uništi!’ Te su logorašice već godinama bile s nama u logoru, a da nisu prihvatile istinu. No nakon ovog događaja neke od njih počele su slušati.”

U jednom logoru u Vorkuti bilo je mnogo Jehovinih svjedoka iz Ukrajine, Moldavije, baltičkih republika i drugih republika Sovjetskog Saveza. Ivan Kljimko priča: “Bila je zima 1948. Nismo imali biblijsku literaturu, ali na papirićima smo ispisivali misli kojih smo se sjećali iz starih časopisa i skrivali te papiriće od čuvara. No oni su znali da mi imamo takve papiriće. Čekali su nas dugi,  naporni pretresi. U hladnim zimskim danima odvodili su nas van i postavljali u redove od pet osoba. Često su nas prebrojavali mnogo puta zaredom. Izgleda da su očekivali da ćemo im sami predati papiriće kako ne bismo morali stajati vani na velikoj hladnoći. Dok bi nas tako prebrojavali, mi bismo se pribili jedni uz druge i razgovarali o biblijskim temama. Uvijek smo razmišljali o duhovnim stvarima. Jehova nam je pomogao da mu ostanemo vjerni. Jednom kasnijom prilikom braća su čak uspjela unijeti Bibliju u logor. Podijelili smo je na nekoliko dijelova kako nam čuvari ne bi zaplijenili cijelu Bibliju ako je pronađu prilikom pretresa.

Neki su čuvari shvatili da Jehovinim svjedocima nije mjesto u kažnjeničkom logoru. Ti dobronamjerni ljudi pomagali su nam kako su god mogli. Neki od njih jednostavno su ‘zažmirili na jedno oko’ svaki put kad je netko od nas dobio kakav paket. Obično je u svakom paketu bila skrivena jedna ili dvije stranice iz Stražarske kule. Te su stranice težile svega nekoliko grama, ali nama su bile vrednije nego kilogrami hrane. U fizičkom pogledu Jehovinim svjedocima u logoru uvijek je nedostajalo hrane i osnovnih životnih potrepština, ali u duhovnom pogledu bili smo vrlo bogati” (Iza. 65:13, 14).

Braća su svaki tjedan proučavala Bibliju s onima koji su se zanimali za istinu. Nekoliko logoraša — čak i oni koji se nisu zanimali za Bibliju — znalo je da se u barakama nakon 19 sati održavaju biblijski tečajevi, pa su se trudili biti vrlo tihi. Iov Andronjik priča: “Bilo je očigledno da se Jehova brine za nas i da nam pomaže da činimo učenike. Osim što smo propovijedali, trudili smo se pokazivati kršćansku ljubav jedni prema drugima tako što smo u svom životu primjenjivali biblijska načela.  Naprimjer, među sobom smo dijelili hranu koja je stizala u paketima što smo ih dobivali. Takvo što nije bilo uobičajeno u logorima.

U jednom je logoru Mikola Pjatoha bio zadužen za podjelu hrane među braćom. Jednom je prilikom neki agent KGB-a rekao: ‘Daj Mikoli jedan slatkiš i on će ga podijeliti na 50 dijelova!’ Braća su bila takva. Dijelili smo sve što je stiglo u logor, i tjelesnu i duhovnu hranu. Osim što je to koristilo nama, bilo je to i izvrsno svjedočanstvo dobronamjernim ljudima koje ih je moglo privući k istini” (Mat. 28:19, 20; Ivan 13:34, 35).

U jednom su logoru zaposlenici koji su izravno radili s Jehovinim svjedocima dobivali dodatak na plaću u iznosu i do 30 posto od redovne plaće. Zbog čega su dobivali veću plaću? Viktor Gutšmidt objašnjava: “Blagajnica koja je nekad radila u logoru rekla mi je da se daju takve plaće. Ispričala mi je da je zaposlenicima logora u kojima ima puno naše braće bilo rečeno da ne smiju gubiti živce niti psovati te da uvijek trebaju biti pristojni i uljudni. Za takvo dobro vladanje dobivali su veću plaću. To je trebalo svima pokazati kako Jehovini svjedoci nisu jedini koji se uzorno vladaju te da ustvari nisu ni po čemu drugačiji od ostalih ljudi. Zato su zaposlenike logora plaćali za dobro vladanje. Mnogo je ljudi radilo u logoru — zdravstveni radnici, fizički radnici, radnici u računovodstvu, čuvari — ukupno oko stotinu ljudi. Nitko od njih nije htio ostati bez dodatne zarade.

Jednog je dana jedan brat bio na radu izvan logora i slučajno je čuo nadzornika brigade kako glasno psuje. Brat je idući dan u logoru sreo tog čovjeka i rekao mu: ‘Sigurno vas je netko gadno naljutio u stražarnici.  Jako ste glasno psovali.’ Čovjek mu je priznao: ‘Nitko me nije naljutio, nego se naprosto puno toga nakupilo u meni tokom dana. Zato sam otišao izvan logora da se malo ispušem.’ Da, ljudima je bilo jako teško ponašati se onako kako se ponašaju Jehovini svjedoci.”

Braća su koristila svaku priliku za svjedočenje drugima, a s vremena na vrijeme njihov je trud bio bogato nagrađen. Njikolaj Guculjak priča: “Često smo uzimali hranu na logorskom kiosku s hranom. Svaki put kad bih došao na red da odem po hranu nastojao sam ukratko reći neku misao iz Biblije. Žena koja je izdavala hranu uvijek je pažljivo slušala, a jednom me zamolila da joj nešto pročitam. Tri dana kasnije jedan me časnik pozvao na ulaz u logor. Rekao je meni i još jednom bratu da ćemo nas dvojica postavljati staklo na prozoru u kući zapovjednika logora.

 Tako smo taj brat i ja u pratnji trojice vojnika otišli u grad. Kad smo došli do zapovjednikove kuće, vrata nam je otvorila žena koja je radila na kiosku s hranom. Ona je bila supruga zapovjednika logora! Jedan je vojnik bio s nama u kući, a dvojica su stajala vani na cesti ispred prozora. Posluživši nam čaj, žena nas je zamolila da joj nešto više kažemo o Bibliji. Toga smo dana postavili staklo na prozor njezine kuće i dali joj temeljito svjedočanstvo. Kad smo završili razgovor, rekla nam je: ‘Ne morate se bojati mene. Moji roditelji su bili pobožni, kao i vi.’ Žena je potajno čitala našu literaturu, bez muževljeva znanja, jer je on mrzio Jehovine svjedoke.”

Među onima koji su bili na vlasti bilo je nekih koji su imali pozitivno mišljenje o Jehovinim svjedocima te su se znali zauzeti za njih. U 1970-ima u Bratsku (Irkutska oblast) partijski biro tamošnje tvornice za preradu drva odlučio je otpustiti sve Jehovine svjedoke koji su radili u toj tvornici. Braći je bilo rečeno: “Budući da vi ne volite sovjetsku vlast, ona se više neće brinuti za vas. Vi volite Jehovu, pa neka se onda on brine za vas.” Braća koja su dobila otkaz smatrala su da bi sada bilo najbolje da idu javno propovijedati, pa su krenula u službu od kuće do kuće. U jednoj je kući vrata otvorila neka žena, a braća su se predstavila i ukratko objasnila zašto su došla. Iz kuhinje se začuo muški glas: “S kim razgovaraš? Uvedi ih u kuću.” Kad su braća ušla u kuću, čovjek ih je upitao: “Zašto niste na poslu? Radni je dan.” Nato su braća ispričala kako su ostala bez posla.

Ispalo je da je taj čovjek javni tužitelj koji je svratio kući na ručak. On se razljutio, otišao do telefona i nazvao upravu tvornice da provjeri je li istina da je biro otpustio sve Jehovine svjedoke. Kad je dobio potvrdan  odgovor, tužitelj im je rekao: “Na temelju čega ste ih otpustili? Zar ne znate da ste time prekršili zakon? Niste to smjeli učiniti! Naređujem vam da sve Jehovine svjedoke vratite na posao i da im isplatite nadoknadu za sva tri mjeseca tijekom kojih zbog vaše odluke nisu radili.” Zatim je spustio slušalicu, okrenuo se k braći i rekao im: “Sutra se vratite na posao i nastavite ondje raditi.”

Do 1970-ih braća su već postala vrlo vješta u tiskanju, dostavljanju i skrivanju literature. Ipak, ponekad su zbog nekih neočekivanih okolnosti braća trebala pokazati i snalažljivost. Grigorij Sivuljskij priča: “Godine 1976. agenti KGB-a došli su u našu kuću izvršiti pretres. Večer prije toga nesmotreno sam ispod komode stavio nekoliko izvještaja i adresa braće. Agenti KGB-a su tijekom pretresa djelovali vrlo sigurno, kao da točno znaju što traže i gdje to trebaju tražiti. Jedan od njih rekao mi je: ‘Donesite kliješta i odvijač, rastavit ćemo kauč.’ Pomolio sam se i odvratio mu sigurnim glasom:

‘Da ste u pretres došli iznenada, kao što ste došli kod drugih Jehovinih svjedoka, našli biste nešto kod mene. Ali danas je prekasno. Ništa nećete naći.’

‘A što bismo to ranije našli?’ upitao je agent.

‘Časopise Stražarsku kulu i Probudite se! Ali danas nećete ništa naći.’

Donio sam im alat i rekao: ‘Nakon pretresa morat ćete mi sastaviti kauč tako da izgleda isto ovako kao sada.’

Agenti su oko minutu neodlučno stajali. Osjetivši da se premišljaju, obratio sam se jednom od njih, koji je bio prilično mlad, i rekao mu: ‘Pretpostavljam da kod Jehovinih svjedoka ne tražiš literaturu više od tri godine. A ja skrivam literaturu još od 1947. Zato ne morate ovdje gubiti vrijeme, literatura je na sigurnom.’

 Na moje iznenađenje, agenti su otišli. A tako su lako mogli naći izvještaje i adrese braće — trebali su samo pružiti ruku i uzeti ih.”

Godine 1985. najavljena je perestrojka, no ona nije odmah donijela promjene koje su braća očekivala. U nekim područjima Jehovini svjedoci su i dalje završavali na sudu i dobivali zatvorske kazne kao i prije. Međutim, 1988. njemačka je podružnica ovako napisala braći u glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka: “Početkom službene godine bilo je naznaka da su vlasti spremne dati veću slobodu [braći u Sovjetskom Savezu], barem što se tiče održavanja sastanaka, a možda i posjedovanja literature, ako se skupštine registriraju na lokalnoj razini. Braća su u većini mjesta mogla neometano održati obilježavanje Kristove smrti. Imaju osjećaj da se stav vlasti prema njima iz temelja promijenio.”

S vremenom su imenovana braća poslala podružnici u Njemačkoj adrese braće koja su bila spremna poštom primati pakete s duhovnom hranom. Kad bi im paketi stigli, oni bi ih proslijedili starješinama koji bi se pobrinuli da svatko dobije duhovnu hranu. U veljači 1990. njemačka je podružnica već imala oko 1 600 takvih adresa te je jednom mjesečno slala tim pojedincima pakete s duhovnom hranom kao privatne pošiljke.

Godine 1989. nekoliko tisuća Jehovinih svjedoka iz Sovjetskog Saveza dobilo je dozvolu za odlazak na posebni kongres u Poljskoj. Jevdokija, sestra iz grada Naberežnie Čelnija, priča: “Usrdno smo se molili Jehovi da nam omogući da odemo na svoj prvi pravi kongres. Kad je direktor tvrtke u kojoj sam radila čuo da želim otići u inozemstvo, rekao je: ‘Pa zar ti ne gledaš televiziju? Granica je zatvorena i nikoga ne puštaju!’

 S velikim samopouzdanjem odgovorila sam mu: ‘Granica će se otvoriti.’ Upravo tako je i bilo. Na graničnom prijelazu kod Bresta puštali su samo Jehovine svjedoke. Nisu nas čak ni pregledavali i uljudno su se ophodili sa svima nama. Neki čovjek koji nije bio Jehovin svjedok pokušao je prijeći granicu pretvarajući se da zajedno s nama putuje na kongres. Međutim, granični policajci brzo su ga otkrili i uhapsili. Kako su znali da on ne putuje na kongres? Svi oni koji su išli na kongres imali su srdačan osmijeh na licu i nosili su samo male putne torbe.”

Prošlo je četrdeset godina otkako su se Jehovini svjedoci 1949. u Moskvi pokušali registrirati kako bi mogli djelovati u skladu sa zakonom. Tada Jehovinim svjedocima savjest nije dozvoljavala da prihvate zahtjeve Staljinove vlade. No 26. veljače 1990. predsjednik Komisije za vjerska pitanja u Moskvi primio je delegaciju Jehovinih svjedoka. Sastanku su prisustvovala i dva potpredsjednika te još tri člana komisije. Delegaciju Jehovinih svjedoka sačinjavalo je 11 braće iz Rusije i drugih republika Sovjetskog Saveza, zatim Milton Henschel i Theodore Jaracz iz bruklinskog Betela te Willi Pohl i Nikita Karlstroem iz njemačke podružnice — ukupno 15 članova.

Predsjednik komisije otvorio je sastanak ovim riječima: “Jako nam je drago što smo se sastali s Jehovinim svjedocima. Dosad sam puno toga čuo o vama, ali ovo mi je prvi put da sam vas upoznao. Mi smo spremni na dijalog u duhu glasnosti [otvorenosti].” Braća su rekla da žele podnijeti zahtjev za registraciju Jehovinih svjedoka u Sovjetskom Savezu. Zatim je predsjednik komisije rekao: “To je lijepo čuti, jer sada je pravo vrijeme za to. Uskoro dolazi proljeće, vrijeme za sjetvu. Stoga možemo očekivati dobre rezultate i dobre plodove.”

 Kad je predsjednik komisije zamolio braću neka se predstave, vidjelo se da Jehovinih svjedoka ima u svakom kutku Sovjetskog Saveza, od Kalinjingrada na zapadu pa sve do Vladivostoka na dalekom istoku države. Jedan pokrajinski nadglednik rekao je: “Ja sam predstavnik četiri skupštine iz Irkutske oblasti. No zadužen sam i za ruski Daleki istok, Habarovski i Krasnojarski kraj te Novosibirsku i Omsku oblast.” Nato je predsjednik komisije rekao: “Vi imate jako veliko područje, veće od mnogih država svijeta!”

Potpredsjednik komisije rekao je: “Trebamo se bolje upoznati s vašim vjerovanjima, jer neka od njih ne razumijemo. Naprimjer, u jednoj vašoj knjizi piše da će Bog  očistiti Zemlju i ukloniti sve današnje vlasti. Ne razumijemo što to znači.” Brat Pohl je odgovorio: “Jehovini svjedoci ni na koji način ne podržavaju nasilje. To što piše u knjizi odnosi se na pojedina biblijska proročanstva. Jehovini svjedoci propovijedaju o Božjem Kraljevstvu i vječnom životu u raju na Zemlji.”

“U tome nema ničega lošeg”, rekao je potpredsjednik.

Na kraju razgovora predsjednik komisije rekao je: “Jako nam je drago što smo se sastali s vama. Bit ćete registrirani čim prije bude moguće.”

U ožujku 1991. Jehovini svjedoci u Rusiji bili su službeno priznati kao vjerska zajednica. Rusija je tada imala oko 150 milijuna stanovnika, a broj objavitelja Kraljevstva iznosio je 15 987. Sada su braća i sestre u Rusiji trebali daljnje upute od Jehove (Mat. 24:45; 28:19, 20).

Budući da Finska graniči s Rusijom, Vodeće tijelo je zamolilo finsku podružnicu da pomogne pri organiziranju međunarodnog kongresa u Rusiji planiranog za 26-28. lipnja 1992. u Sankt Peterburgu. Kako su se braća osjećala kad su nakon više od pola stoljeća zabrane slobodno došla na kongres? Jedan brat priča: “Na stadionu nas je bilo na tisuće. Neprestano su nam tekle suze. Bili smo presretni zbog takve slobode! Nikad nismo ni sanjali da ćemo u ovom starom svijetu imati takvu slobodu. No Jehova nam ju je omogućio. Prisjetili smo se kako smo nas petorica bili u logoru okruženom visokom ogradom i ležali u izoliranoj ćeliji grijući se međusobno tako što bismo se četvorica stisnuli oko petoga i s vremena na vrijeme izmjenjivali se u sredini. Stadion je bio okružen visokim zidom. No mi smo htjeli ostati na stadionu što je duže moguće. Bio je to neopisivo lijep osjećaj.

 Cijelo vrijeme dok smo bili na kongresu oči su nam bile pune suza. Plakali smo od sreće jer smo vidjeli taj čudesni događaj. Iako smo imali već više od 70 godina, letjeli smo po stadionu kao da imamo krila. Pedeset godina čekali smo ovakvu slobodu. Najprije je Jehova dopustio da budemo prognani u Sibir. Nakon toga smo završili u zatvorima i logorima. A sada smo bili na stadionu! Jehova je moćniji od svih. Gledali smo jedni druge i plakali. Nitko od nas nije mogao vjerovati da se to doista događa. Neka mlada braća došla su do nas i upitala: ‘Jeste li dobro? Je li vas netko ozlijedio?’ No mi smo toliko jecali da im nismo mogli odgovoriti. Na koncu je jedan od nas kroz suze uspio izustiti: ‘Plačemo od sreće!’ Ispričali smo im kako smo godinama služili Jehovi u vrijeme zabrane. Sada naprosto nismo mogli vjerovati da je Jehova sve tako brzo promijenio.”

Nakon tog nezaboravnog kongresa finska je podružnica dobila molbu da u Rusiju pošalje 15 specijalnih pionira. Prvoga srpnja 1992. Hannu i Eija Tanninen, revan bračni par iz Finske, stigli su u Sankt Peterburg, svoje novo područje. U početku im je najteže bilo naučiti ruski jezik. Nakon prve lekcije ruskoga otišli su u propovijedanje i nudili ljudima biblijski tečaj. Hannu priča: “U gradu je početkom 1990-ih skoro svatko htio proučavati Bibliju. Kad smo svjedočili na ulici, ljudi su nam rado dali svoju adresu. Svi su uzimali literaturu. Kad bismo na cesti nekome dali časopis ili traktat, prišlo bi nam desetero drugih ljudi koji su to vidjeli i tražili bi literaturu. Ljudi nisu samo uzimali literaturu nego su je često odmah na cesti ili u podzemnoj željeznici počeli čitati.”

I iz Poljske je došlo mnogo specijalnih pionira. Prva grupa došla je u listopadu 1992, a sačinjavalo ju je nekoliko neudatih sestara. Uskoro je stigla i druga grupa,  koja je bila poslana u Sankt Peterburg. Nakon godinu dana jedna je grupa pionira iz Poljske bila poslana u Moskvu. Kasnije je više od 170 volontera iz Poljske, uglavnom braće koja su završila Školu za organizacijsko osposobljavanje, bilo poslano u Rusiju.

Nakon međunarodnog kongresa u Sankt Peterburgu Vodeće tijelo odobrilo je kupnju prikladnog zemljišta u selu Solnječnoju, koje se nalazi blizu grada. Površina mu je bila 7 hektara, a na njemu je bilo nekoliko starih kuća. Došlo je vrijeme da se u Rusiji sagradi Betel.  Finska podružnica pružila je pomoć pri gradnji. U rujnu 1992. prva je skupina volontera iz Finske stigla u Solnječnoje. Među njima je bio Aulis Bergdahl, koji je kasnije postao član Odbora podružnice. On kaže: “Moja žena Eva Lisa i ja radosno smo prihvatili poziv da pomognemo pri gradnji Betela u Rusiji. Jasno smo vidjeli da Jehova vodi taj projekt. Naša braća iz cijelog svijeta potpomagala su gradnju i pružala podršku braći.”

Alf Cederlöf, nadglednik gradilišta iz Finske, i njegova žena Marja-Leena hrabrili su svu braću koja su radila na gradilištu. Članovi finskog Odbora podružnice također su hrabrili braću. Braća iz bruklinskog Betela posjetila su braću u Solnječnoju tijekom gradnje. Brat Bergdahl kaže: “Godine 1993. Milton Henschel nam je došao u posjet nakon međunarodnog kongresa u Moskvi. Jako je ohrabrio volontere na gradilištu svojim govorima, ali i dok je razgovarao s njima.”

 Na gradilištu je radilo oko 700 volontera — iz skandinavskih i drugih europskih zemalja, iz Amerike i Australije te iz Rusije i drugih zemalja koje su nekad bile dio Sovjetskog Saveza. Ti su radnici bili različitih nacionalnosti, došli su iz različitih sredina i imali su različite metode rada. Međutim, kao što stoji u Zahariji 4:6, gradnja je bila završena ‘ne vojnom silom ni snagom, nego duhom Jehovinim’. Doista se može reći da je Jehova ‘gradio ovu kuću’ (Psal. 127:1). Braća iz Rusije spremno su se stavljala na raspolaganje. Većinom su to bili mladi i novi u istini, ali dotad su mnogi od njih već bili započeli s pionirskom službom. Bili su spremni učiti kako se  brzo i kvalitetno rade građevinski poslovi te kako se posao organizira na teokratski način.

Potkraj 1993. u Solnječnoje su stigli članovi ruskog Odbora zemlje. Njega su sačinjavali Ivan Paškovskij, Dmitrij Ljivij, Vasiljij Kaljin, Aljeksej Veržbickij, Anatoljij Pribitkov i Dmitrij Fedunjišin. Nakon otprilike godinu dana pridružio im se Mihail Savickij. Vodeće tijelo zadužilo je Horsta Henschela iz njemačke podružnice da pomogne braći organizirati teokratske aktivnosti.

Među prvim je trebalo organizirati putujuću službu. U početku je u zemlji bilo formirano pet pokrajina — dvije u Sankt Peterburgu te tri u Moskvi i okolici. Prvih pet pokrajinskih nadglednika u punoj službi bili su Artur Bauer, Paweł Bugajski i Roy Öster u Moskvi  te Krzysztof Popławski i Hannu Tanninen u Sankt Peterburgu. Kasnije je i Roman Skiba bio imenovan za pokrajinskog nadglednika. Matthew Kelly iz Sjedinjenih Država, koji je 1992. završio Školu za organizacijsko osposobljavanje, povremeno je služio kao oblasni nadglednik.

Hannu Tanninen priča kako su izgledali njegovi prvi posjeti skupštinama u svojstvu pokrajinskog nadglednika početkom 1990-ih: “Poslao sam pismo jednoj skupštini u Petrozavodsku, u Republici Kareliji, da ih obavijestim o svom posjetu. U pismu je pisalo kako treba organizirati sastanke u tom tjednu. Kad smo moja žena i ja stigli u Petrozavodsk, na željezničkoj stanici nas je dočekao jedan starješina i odveo nas u svoj dom. Pokazao mi je moje pismo i rekao: ‘Dobili smo tvoje pismo, ali nismo razumjeli što si nam htio poručiti, pa smo odlučili da nećemo ništa poduzimati, nego ćemo čekati da ti dođeš i sve nam objasniš.’

Kad smo prvi put došli u Murmansk, u gradu je bilo 385 objavitelja, koji su vodili više od 1 000 biblijskih tečajeva. No stvaran broj ljudi koji su s braćom proučavali Bibliju bio je puno veći jer je mnogim tečajevima prisustvovalo nekoliko ljudi. Naprimjer, jedna sestra koja je služila kao pionir imala je 13 biblijskih tečajeva, no tim je tečajevima prisustvovalo više od 50 osoba!

Drugo područje na koje smo bili dodijeljeni obuhvaćalo je Volgogradsku i Rostovsku oblast. U Volgogradu su bile samo četiri skupštine na više od milijun stanovnika. Braća su jedva čekala da nauče kako treba voditi sastanke i biblijske tečajeve te kako treba propovijedati od kuće do kuće. Svaki put kad smo došli u posjet, trebalo je formirati nove skupštine. Kad smo pripremali izvještaj koji pokrajinski nadglednik podnosi nakon posjeta skupštini, brojali smo koliko je u skupštini  bilo krštenih od našeg prošlog posjeta. U svakoj je skupštini bilo po 50, 60 ili 80 krštenih između dva posjeta, a u jednoj ih je skupštini bilo preko 100! Zato je u tom gradu u svega tri godine bilo formirano 16 novih skupština.”

U siječnju 1996. u Rusiji je osnovan Odbor podružnice. U isto vrijeme bili su imenovani prvi oblasni nadglednici u punoj službi. Među njima su bili Roman Skiba (Sibir i ruski Daleki istok), Roy Öster (Bjelorusija, Moskva i Sankt Peterburg te sve do Urala), Hannu Tanninen (Kavkaz i sve do Volge) i Artur Bauer (Kazahstan i ruska Središnja Azija). U to vrijeme svi su oblasni nadglednici, osim u svojim oblastima, služili i u malim pokrajinama.

Roman Skiba bio je jedan od prvih specijalnih pionira koji su početkom 1993. iz Poljske došli u Rusiju. On priča: “U listopadu 1993. bio sam imenovan za pokrajinskog nadglednika. Prva pokrajina koja mi je bila dodijeljena obuhvaćala je skupštine u južnom dijelu Sankt Peterburga, Pskovsku oblast i cijelu Bjelorusiju. Ipak, to nije bila najveća pokrajina u Rusiji. No brzo sam se morao priviknuti na dugačka putovanja. U studenom 1995. dodijeljena mi je pokrajina na Uralu i bio sam imenovan za zamjenika oblasnog nadglednika. Služio sam na području koje je obuhvaćalo Ural, cijeli Sibir i ruski Daleki istok. Jedan je brat izračunao da je ta oblast bila toliko velika da bi u nju moglo stati 38 zemalja s površinom poput Poljske! Oblast je obuhvaćala osam vremenskih zona! Nakon otprilike dvije godine podružnica me zamolila da posjetim grupu objavitelja u Ulan Batoru, glavnom gradu Mongolije.”

Brat Skiba dalje priča: “Jednom sam iz Norilska, koji se nalazi iznad sjeverne polarnice, trebao otići u Jekaterinburg — najprije sam iz Norilska trebao avionom otići u Novosibirsk, a zatim ondje presjesti na drugi avion i njime stići u Jekaterinburg. To smo putovanje zapamtili jer nam se činilo da traje cijelu vječnost. Avion je iz Norilska poletio s 12 sati zakašnjenja, pa smo moja žena Ljudmila i ja cijeli dan morali provesti na aerodromu. Nasreću, naviknuli smo se proučavati tijekom putovanja.

Ponekad smo uza sav trud kasnili u posjet skupštinama. Jednom smo išli u posjet skupštini koja se nalazila u planinskom selu Ust-Kanu u Altajskoj Republici. Morali smo ići automobilom po neasfaltiranoj planinskoj cesti. Nažalost, putem nam se pokvario automobil. Ne samo da nisam stigao prije sastanka pregledati skupštinsku dokumentaciju nego smo i na sam sastanak zakasnili  dva sata. Bili smo razočarani i mislili da će već svi otići dok mi dođemo. No iznenadili smo se kad smo u dvorani koju su braća unajmila zatekli 175 osoba, iako u tom selu nije bilo niti 40 objavitelja! Budući da smo mi kasnili, mnogo interesenata iz drugih sela u planini uspjelo je doći na sastanak.” *

U nekim većim gradovima oblasni kongresi održavali su se prvi put, pa braća nisu imala iskustva u organiziranju kongresa. U Jekaterinburgu su braća 1996. unajmila stadion prikladne veličine za održavanje oblasnog kongresa. Roman Skiba priča: “Na nenatkrivenim tribinama rasla je trava, a na travnjaku su rasle dvometarske breze. Ostalo je samo tri tjedna do početka kongresa, a u gradu i okolici bile su samo tri skupštine. Srećom, direktor stadiona bio je spreman na suradnju s nama iako mu nije bilo jasno kako mi to mislimo održati kongres na takvom stadionu. Braća su se bacila na posao, i stadion je u predviđenom roku sav blistao. Direktor nije mogao vjerovati svojim očima!” Iz zahvalnosti dopustio je braći da održe Tečaj za pionire u jednom objektu u sklopu stadiona. Jedan brat kaže: “Na stadionu su se nakon kongresa ponovno počela održavati sportska natjecanja, što je gradu donijelo prihod.”

Ponekad su braća trebala biti prilagodljiva i uporna kako bi održala pokrajinske sastanke i oblasne kongrese. Godine 1999. braća u Vladikavkazu nisu mogla unajmiti stadion na kojem bi održala dvodnevni pokrajinski sastanak kojem je trebalo prisustvovati 5 000 osoba. Zato su nabrzinu isplanirali alternativni program tog dvodnevnog sastanka. Najprije su u jednoj unajmljenoj kinodvorani  u Vladikavkazu pet puta održali skraćeni jednodnevni program. Nakon toga su tijekom vikenda u gradu Nalčiku održali cijeli dvodnevni program pokrajinskog sastanka, i to na dvije lokacije međusobno udaljene oko dva kilometra. U prvoj je dvorani program počeo dva sata ranije nego u drugoj kako bi govornici imali dovoljno vremena da iz prve dvorane stignu u drugu. Neki su putujući nadglednici imali osjećaj da će u toku programa ostati bez glasa. Jedan je brat kasnije izračunao da je tog tjedna održao 35 govora! Sve se glatko odvijalo dok u subotu blizu podneva u jednoj dvorani program nije bio prekinut. U dvoranu su ušli uniformirani ljudi sa psima i objavili da svi moraju odmah napustiti zgradu iz tehničkih razloga. Braća i sestre ostali su mirni kao i uvijek te su izašli iz dvorane i vani objedovali i razgovarali jedni s drugima. Ispalo je da je neki vjerski fanatik telefonom nazvao policiju i rekao da je u zgradi postavljena bomba. Specijalci su pregledali dvoranu, no nisu ništa pronašli, pa je braći bilo dopušteno nastaviti s programom. Nakon manjih preinaka u programu sastanak je uspješno završio i svi su dobili potrebnu pouku.

Sjeme istine brzo se sijalo po Rusiji. Eija Tanninen priča: “Godine 1998. spremali smo se za putovanje s jednog oblasnog kongresa na drugi. Trebali smo ići vlakom, a putovalo se 15 sati. Braća su nas zamolila da sa sobom ponesemo mnoštvo rekvizita za kongresnu dramu. To je bilo dosta nezgodno jer smo znali da kondukteri obično ne gledaju blagonaklono na ljude koji imaju puno prtljage. No uz pomoć braće, mi smo u naš kupe za četiri osobe hrabro unijeli kamenje, štitove, mačeve i torbe s kostimima. Tako smo zajedno s dva druga putnika sjedili u kupeu, a kraj nas je bila sva naša prtljaga.

 Kad je kondukterka došla pregledati karte, upitala nas je zašto imamo toliko prtljage. Rekli smo joj da su to rekviziti za dramu koja će se održati na oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka. Žena je bila vrlo ljubazna i rekla da je prije nekog vremena prisustvovala javnom predavanju koje je držao moj muž dok smo bili u posjetu skupštini koja se nalazi u njezinom gradu. Osjetili smo da nam Jehova pomaže.”

Sestre su puno učile jedne od drugih. Eija priča: “Vjerujem da je sestrama trebalo puno strpljenja i poniznosti u suradnji sa mnom jer nisam baš dobro znala ruski jezik kad smo počeli služiti u putujućoj službi. Dirnulo me kad sam vidjela koliko željno sestre uče voditi biblijske tečajeve. Mnoge od njih bile su nove u istini. Neke su pak služile Jehovi još dok je naše djelovanje bilo zabranjeno, a tada nije uvijek bilo moguće primati pouku od Jehovine organizacije.

Od 1995. do 1996. služili smo u gradu Volžskiju. Kad bi me neka sestra pozvala da s njom pođem na biblijski tečaj, često bi nekoliko drugih sestara pitalo mogu li i one ići s nama. Isprva sam se pitala zašto žele ići s nama, a onda su mi one objasnile da žele promatrati i učiti kako se vodi biblijski tečaj. Rekla sam im da mogu ići s nama ako osoba s kojom se vodi tečaj nema ništa protiv i ako joj neće biti neugodno što je toliko ljudi gleda. Obično je šest do deset sestara išlo kao pratnja jer su smatrale da to neće smetati osobama koje proučavaju Bibliju — i doista im nije smetalo. Nakon nekoliko mjeseci vidjela sam da su mnogi koji su proučavali Bibliju s nama počeli i sami voditi tečajeve sa zainteresiranim osobama. U to su vrijeme u Volžskiju bile dvije skupštine. Deset godina kasnije ondje je bilo 11 skupština.”

Jasno se vidjelo da teokratska pouka puno koristi ne samo braći i sestrama koji su bili novi u istini nego i onima koji su mnogo godina služili Jehovi dok je naše djelovanje bilo zabranjeno. Hannu Tanninen priča: “Često smo u raznim situacijama osjetili vodstvo anđela i bili svjedoci događaja koji su nas se duboko dojmili. Godine 1994. došli smo u jednu novu skupštinu u Novgorodu (danas se naziva i Veliki Novgorod) i braća su nas odvela u stan u kojem smo trebali boraviti taj tjedan. U stanu se zatekla jedna starija sestra koja je doputovala posebno za ovu prigodu, a stanovala je 50 kilometara od Novgoroda. Zvala se Marija. Bila je već 50 godina u istini i htjela je upoznati jednog od prvih pokrajinskih nadglednika koji u zemlji služe nakon ukidanja zabrane. Zamolili smo je da nam ispriča kako je upoznala istinu. Rekla nam je da je sa 17 godina završila u koncentracijskom logoru u Njemačkoj i ondje je upoznala Jehovine svjedoke. Prihvatila je istinu te ju je u logoru krstila jedna sestra koja je bila pomazanik. Kad je izašla iz logora, vratila se u Rusiju kako bi ondje propovijedala dobru vijest o Kraljevstvu. Nakon nekog vremena bila je uhapšena i završila je u zatvoru zbog toga što je propovijedala. Mnogo je godina provela u sovjetskim radnim logorima.

Na kraju nas je ta ponizna sestra dirnula rekavši da je posljednjih tjedana molila Jehovu neka joj pomogne da uvidi ima li u njezinom kršćanskom životu i službi nečega pogrešnog. Kasnije tijekom večeri rekao sam joj da je u jednoj staroj Stražarskoj kuli, u članku ‘Pitanja čitatelja’, bilo dano jedno važno objašnjenje. Ondje je pisalo da krštenje mora izvršiti kršteni brat kako bi ono bilo valjano. Marija je bila jako zahvalna što je to čula.  Rekla je da sada osjeća kako su njezine molitve uslišene. S velikom radošću krstila se u kadi. Prošlo je pedeset godina otkad je izvršila predanje Jehovi davne 1944.”

Početkom 1991. literatura se iz Njemačke i Finske počela poštom slati u Rusiju u manjim paketima. U srpnju 1993. u Solnječnoje je stigao prvi kamion iz Njemačke i donio 20 tona literature. Ruska je podružnica počela kamionima dostavljati literaturu u Moskvu, Bjelorusiju i Kazahstan. No to nije bio lak zadatak. Naprimjer, da bi dostavila literaturu u Kazahstan, braća su samo u jednom smjeru morala prevaliti 5 000 kilometara. Na granicama su obično morali dugo čekati, a zimi su kamioni znali ostati u snijegu.

 Danas u Solnječnoje svaki mjesec stiže oko 200 tona literature. Vozači iz Betela koriste svaku priliku da bi svjedočili graničnim policajcima i carinicima. Neki od njih vole čitati biblijsku literaturu. Kad je jedan policajac prilikom pregleda betelskog kamiona uvidio da je to kamion vjerske zajednice, počeo je naglas govoriti protiv religije. Rekao je da ga je neki svećenik ispsovao kad ga je zaustavio zbog ozbiljnog prometnog prekršaja. Braća su mu objasnila kako Bog postupa s ljudima i što namjerava učiniti sa Zemljom i ljudima. Policajac je promijenio ton glasa i postao ljubazniji. Čak je počeo postavljati pitanja, pa su braća uzela Bibliju i povela s njim lijep razgovor tijekom kojeg su uspjela reći neke ohrabrujuće misli. To je toliko dirnulo policajca da je rekao: “Potražit ću Jehovine svjedoke kako bih mogao nastaviti ovaj razgovor.”

Od 1995. do 2001. japanska je podružnica dostavljala literaturu skupštinama u Vladivostoku, na ruskom Dalekom istoku. Odande su braća brodom slala literaturu skupštinama na Kamčatki. Braća iz Vladivostoka povezala su se s kapetanima nekih brodova koji su plovili na Kamčatku. Jedan je kapetan pristao besplatno prevoziti našu literaturu u svojoj kabini i čak je pomagao braći da je utovare na njegov brod. “Ja nisam vjernik”, rekao je braći, “ali želim učiniti dobro djelo. Vi ste mi simpatični i sviđa mi se kako ste organizirani. Kad stignem na odredište, ne moram dugo čekati da se literatura istovari. Vaši su kao ptice — u trenu pokupe kutije s literaturom i za tili čas ih odnesu.”

Mnogo godina rusko izdanje Stražarske kule izlazilo je jednom mjesečno i imalo je 16 stranica, a tiskalo se  u malo većem formatu od uobičajenog. Svi članci za skupštinsko razmatranje prevodili su se na ruski jezik i tiskali za braću u Sovjetskom Savezu, ali izlazili su puno kasnije nego izvorni članci na engleskom jeziku. Članci za skupštinsko razmatranje izlazili su sa zakašnjenjem od šest mjeseci do dvije godine, a popratni su članci izlazili još kasnije. Od 1981. rusko izdanje Stražarske kule imalo je 24 stranice i izlazilo je jednom mjesečno, a 1985. počelo je izlaziti dvaput mjesečno. Prvi broj s 32 stranice u boji koji je izašao istodobno s engleskim izdanjem bila je Stražarska kula od 1. lipnja 1990.

Tanja, jedan od prevoditelja na ruski jezik, priča: “Kad se osvrnem na prošlost, znam da se puno toga što smo u ono vrijeme preveli i tiskali ne može nazvati prirodnim i lako razumljivim prijevodom. Ali to je bilo najbolje što smo mogli napraviti u onim okolnostima.  No to je bila duhovna hrana koja je bila potrebna onima koji su bili duhovno gladni.”

Kad je u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza ukinuta zabrana, naša se literatura mogla slobodno dostavljati svima. Ruski prevoditelji koji su služili u Njemačkoj željno su čekali pomoć. Daljnji razvoj događaja pridonio je poboljšanju kvalitete prijevoda. Kao prvo, na veliku radost tih prevoditelja, nekoliko braće i sestara iz Rusije i Ukrajine došlo je u njemačku podružnicu kako bi se obučavali za prevoditelje. Petero njih stiglo je 27. rujna 1991, a kasnije ih je došlo još nekoliko. Tako se ruski prevodilački tim počeo reorganizirati. Naravno, pritom je bilo i nekih poteškoća. Slikovito govoreći, njihovo ‘drvo i kamenje’ nije odmah postalo “zlato”, nego je prošlo sve faze spomenute u Izaiji 60:17.

Kao drugo, ruski su prevoditelji dobili pomoć od Službe za suradnju s prevoditeljima koja je osnovana kratko prije toga. Seminar za prevoditelje održao se u njemačkoj podružnici otprilike onda kad su prva braća i sestre iz Rusije došli u Selters.

Da bi prijevod bio kvalitetan najbolje je da prevoditelji rade u zemlji u kojoj se govori jezik na koji prevode. Stoga su braća i sestre iz ruskog prevodilačkog tima bili jako sretni kad su se iz njemačke podružnice preselili u Betel u Solnječnoju koji se tada još gradio. Bilo je to u siječnju 1994.

Naravno, bilo im je teško rastati se s onima koji su desetljećima prevodili za svoju braću iza “željezne zavjese”, a koji zbog svojih okolnosti nisu mogli otići u Rusiju zajedno s ostalim prevoditeljima. U nedjelju 23. siječnja 1994. grupa od 17 braće i sestara, zajedno s još 2 brata koja su bila dodijeljena u specijalnu pionirsku službu, otišla je iz Seltersa uz mnogo suza i srdačnih pozdrava.

U Rusiji su liječnici i medicinsko osoblje desetljećima gledali na vjerska uvjerenja svojih pacijenata kroz prizmu svog ateističkog odgoja. Osim toga, u sovjetskoj liječničkoj praksi bilo je uobičajeno naveliko davati krv pacijentima. Stoga, kad god su Jehovini svjedoci tražili da ih se liječi bez krvi, njihovi su se liječnici čudili takvom zahtjevu, a neki su i grubo reagirali.

Liječnici su često znali reći: “Pacijentima sam ja Bog dok su ovdje!” Ako se pacijent nije slagao s onim što liječnik kaže, mogao je biti istog časa otpušten iz bolnice. Osim toga, protivnici su često koristili naš biblijski stav o transfuziji krvi kako bi na temelju toga ishodili zabranu našeg djelovanja u Rusiji.

U ruskoj je podružnici 1995. osnovana Služba za suradnju s bolnicama koja zdravstvenim radnicima pruža točne informacije o stavu Jehovinih svjedoka. Održano je nekoliko seminara na kojima su starješine iz više od 60 Odbora za kontaktiranje s bolnicama učili kako pružati potrebne informacije liječnicima i zdravstvenim radnicima te kako pronaći liječnike koji su spremni bez krvi liječiti Jehovine svjedoke.

U Moskvi su 1998. ruski liječnici i njihovi kolege iz drugih zemalja održali međunarodnu konferenciju s temom “Alternative transfuziji u kirurgiji”. Bila je to prva konferencija takve vrste u Rusiji. Više od 500 liječnika iz mnogih dijelova Rusije prisustvovalo je toj konferenciji. Od 1998. do 2002. ruski su liječnici stekli dovoljno iskustva da su mogli održati mnogo takvih konferencija u nekoliko velikih gradova u Rusiji. Te su konferencije donijele dobre rezultate.

Dr. Vorobjov, bivši ministar zdravstva i jedan od najistaknutijih hematologa Ruske Federacije, uputio je  službeno pismo odvjetnicima koji brane prava pacijenata koji su Jehovini svjedoci i u njemu je naveo da se, nakon što su liječnici preispitali svoj pristup transfuziji krvi, “smrtnost kod porodilja u našoj zemlji smanjila za 34 posto”. Dr. Vorobjov je zatim dodao: “Prije je naš zdravstveni sustav bilježio osam puta veću smrtnost kod porodilja nego što je to slučaj u Europi zbog toga što su primalje kod nas nepotrebno davale transfuziju krvi porodiljama.”

Godine 2001. Ministarstvo zdravstva Ruske Federacije poslalo je upute zdravstvenim ustanovama u cijeloj zemlji u kojima je pisalo da liječnici trebaju poštovati želju pacijenta koji iz vjerskih razloga odbija transfuziju krvi. Godine 2002. Ministarstvo zdravstva objavilo je Upute za upotrebu krvnih komponenata. U tim je uputama navedeno da se transfuzija krvi smije dati pacijentu samo ako on da pismeni pristanak. Osim toga, u njima se ukazuje na to da se pacijente koji iz vjerskih razloga odbijaju transfuziju krvnih komponenata treba liječiti primjenom alternativnih metoda liječenja.

Mnogi su liječnici promijenili stav o upotrebi krvi nakon što su surađivali s članovima Službe za suradnju s bolnicama. Jedan je kirurg rekao braći: “Od pacijenata [koji su Jehovini svjedoci] i od vas saznao sam da to što vi odbijate transfuziju krvi nije neki vaš hir, nego je to zapovijed iz Biblije. Odlučio sam provjeriti je li to istina. Pročitao sam sve biblijske retke koji su navedeni u materijalima koje ste mi dali. Razmislio sam o tome i došao do zaključka da se vaše gledište doista temelji na Bibliji. Ali zašto naši svećenici ništa ne govore o tome? Sada, kad se počne govoriti o tome, ja kažem drugim liječnicima da se Jehovini svjedoci drže onog što piše u Bibliji.” Danas u Rusiji ima više od 2 000 liječnika koji su spremni bez krvi liječiti Jehovine svjedoke.

Arno i Sonja Tüngler završili su Područnu školu Gilead u Njemačkoj, a od listopada 1993. služe u Rusiji. Dosad su služili u nekoliko ruskih gradova. Kako je izgledala njihova služba Jehovi na tom području? U nastavku slijede njihova iskustva.

Arno: “Stigli smo u Moskvu, naše novo područje. Nakon nekoliko tjedana održali smo prve govore u Teokratskoj školi propovijedanja. Nakon mjesec i pol dana provedenih u Rusiji održao sam svoj prvi govor na kongresu. Bili smo poslani u skupštinu koja je imala oko 140 krštenih objavitelja, a skupštinsko područje bilo je toliko veliko da bi u Njemačkoj to bila cijela pokrajina! Naše prvo područje za propovijedanje nalazilo se u  blizini našeg pionirskog doma. Bili smo jako uzbuđeni zbog toga što smo prvi Jehovini svjedoci koji na tom području propovijedaju od kuće do kuće!”

Sonja: “Iako smo jedva pričali ruski, ponekad smo nas dvoje sami svjedočili na ulici i razgovarali s ljudima te im davali traktate i drugu literaturu. Braća i sestre bili su nam velika podrška i lako smo se s njima dogovarali za službu propovijedanja. Bili su jako dobri prema nama i strpljivi, i puštali su nas da govorimo na našem slabom ruskom. I stanari su bili vrlo strpljivi. Raspao se Sovjetski Savez, pa su se ljudi jako zanimali za religiju.”

Arno: “Služba propovijedanja od vrata do vrata i vođenje biblijskih tečajeva puno su nam pomogli pri učenju ruskog jezika. U siječnju 1994. bili smo tek četiri mjeseca u Rusiji, a već smo vodili 22 biblijska tečaja, pa smo mogli često slušati kako se Rusi izražavaju u svakodnevnom govoru i učiti tako pričati.

U to vrijeme na kongresima i pokrajinskim sastancima krštavalo se jako mnogo ljudi — broj krštenih je znao iznositi 10 ili više posto od broja prisutnih. U nekim skupštinama nije bilo dovoljno braće koja bi služila kao starješine i sluge pomoćnici. Jedan je starješina služio kao predsjedavajući nadglednik u pet skupština! On me zamolio da u jednoj od tih skupština održim govor na obilježavanju Kristove smrti. Govoru su prisustvovale 804 osobe, a svi su morali odmah po završetku napustiti dvoranu jer je nakon toga druga skupština trebala održati taj sastanak. Međutim, brat koji je u toj skupštini trebao održati govor doživio je prometnu nesreću dok se vozio u dvoranu, pa nije mogao na vrijeme stići na sastanak. Stoga sam ja još jednom održao govor. Ovaj put je bilo 796 prisutnih! Dakle, iz samo dvije skupštine na obilježavanje Kristove smrti došlo je 1 600 osoba, što pokazuje koliko su se ljudi u to vrijeme zanimali za istinu.”

Jehova je u svojoj Riječi obećao da će “ubrzati” sakupljanje svojih “dragocjenosti” (Iza. 60:22; Hag. 2:7). Godine 1980. u Sankt Peterburgu je bilo 65 objavitelja koji su unatoč strogom nadzoru KGB-a nastojali razgovarati o Bibliji sa stanovnicima toga grada. Godine 1990. više od 170 Jehovinih svjedoka neformalno je propovijedalo po ulicama u raznim dijelovima grada. U ožujku 1991. Jehovini svjedoci bili su registrirani u Rusiji, a u Sankt Peterburgu uskoro je bilo pet skupština. U tom se gradu 1992. održao međunarodni kongres. Taj kongres, a i drugi teokratski događaji, doveli su do velikog porasta. Godine 2006. u Sankt Peterburgu je bilo više od 70 skupština.

U Astrahanu, koji se nalazi blizu granice s Kazahstanom, 1995. bila je samo jedna skupština. U skupštini nije bilo nijednog starješine niti sluge pomoćnika. Ipak, braća  su održala i dvodnevni i jednodnevni pokrajinski sastanak. Govore na tim sastancima održali su starješine iz Kabardino-Balkarije, koji su za te prigode prevalili više od 700 kilometara. Ta braća nisu unaprijed znala koliko će se osoba krstiti na tim skupovima. Roman Skiba priča: “Jedan starješina i ja došli smo dva tjedna prije nego što se trebao održati pokrajinski sastanak kako bismo sa skupštinom išli u službu propovijedanja i razmotrili pitanja s onima koji se žele krstiti. Međutim, ispalo je da nismo imali nimalo vremena za propovijedanje. Sve vrijeme koje smo proveli ondje otišlo nam je na razgovore s 20 osoba koje su se htjele krstiti na tom sastanku!”

U Jekaterinburgu su 1999. braća pozvala nekolicinu prodavača s tržnice da dođu na obilježavanje Kristove smrti. Prodavači su ih upitali mogu li pozvati i  svoje prijatelje. Braća su se iznenadila kad su vidjela da ih je u dvoranu došlo oko stotinu! Iako su braća za tu prigodu unajmila veliku dvoranu, neki su morali stajati za vrijeme programa.

U Ivanovskoj oblasti, koja se nalazi nedaleko od Moskve, propovijedati se počelo potkraj 1991. kad su se Pavel i Anastasija Dimov doselili u to područje. Pred njima je bio velik zadatak — propovijedati na području na kojem živi više od milijun ljudi. Kako su započeli sa službom? Izabrali su jednostavnu i djelotvornu metodu: postavili su štand s literaturom. Postavili su ga na glavnom gradskom trgu i izložili brošure, časopise i knjige. Prolaznici su se zaustavljali i gledali, a mnogi od njih pokazali su ozbiljno zanimanje za istinu. Sve takve osobe Pavel i Anastasija su pozivali da dođu na biblijski tečaj. Ti se tečajevi nisu održavali u privatnim kućama i stanovima, kao što je uobičajeno kod Jehovinih svjedoka, nego u unajmljenim dvoranama, jer je na njih dolazilo i po 50 osoba. Tečajevi su izgledali slično kao skupštinski sastanci i sastojali su se od dva dijela. Najprije se razmatrala knjiga I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji, a zatim članak iz Stražarske kule. Tečajevi su se održavali tri puta tjedno i trajali su po tri sata. Tri takva tečaja održavala su se u različitim dijelovima grada. Pavel je u svom izvještaju uvijek pisao da vodi tri biblijska tečaja. Kad su ga braća upitala zašto ima tako malo tečajeva kad ih drugi objavitelji imaju po 10 ili 20, on im je odgovorio da na svaki njegov tečaj dolazi oko 50 zainteresiranih osoba! Bilo je očigledno da Jehova blagoslivlja takvo proučavanje Biblije jer su ubrzo mnogi od onih koji su dolazili na te tečajeve izrazili želju da počnu propovijedati dobru vijest. Nakon jednog tečaja Pavel je rekao  da oni koji žele postati objavitelji mogu ostati. Nitko nije otišao, i svi su postali objavitelji. U gradu je rastao broj štandova s literaturom, te su se oni uskoro nalazili na mnogim mjestima po trgovima i parkovima grada Ivanova.

Došlo je vrijeme da objavitelji počnu propovijedati na drugačiji način — od vrata do vrata. No kako se moglo započeti s takvom službom kad gotovo nitko od objavitelja nije imao nikakvog iskustva u propovijedanju od vrata do vrata? Oni koji su htjeli naučiti kako se propovijeda od kuće do kuće pratili su brata i sestru Dimov dok su oni tako propovijedali. Često se događalo da je mnogo objavitelja htjelo poći s njima i učiti. Ponekad je Pavel dolazio stanarima na vrata u pratnji desetero objavitelja! Začudo, to nije smetalo stanare, nego su bili sretni što mogu razgovarati s njima. Neki su čak cijelu grupu pozvali u stan.

Novi su objavitelji ubrzo poželjeli propovijedati izvan Ivanova, pa su se organizirala putovanja u druge gradove Ivanovske oblasti. Grupe od 50 objavitelja ušle bi u vlak i objavitelji bi svjedočili ljudima za vrijeme vožnje. Kad bi stigli u grad u koji su krenuli, pošli bi u službu po dvoje. Propovijedali bi u zgradama i pozivali ljude na sastanak planiran za tu večer. Na sastanku bi braća prikazala neki film koji su snimili Jehovini svjedoci i održala govor. Nakon sastanka svim bi prisutnima ponudili biblijski tečaj, a oni koji bi prihvatili tečaj dali bi braći svoju adresu. Zahvaljujući takvom svjedočenju, u nekoliko gradova Ivanovske oblasti osnovano je i po pet skupština.

Godine 1994. samo je u Ivanovu bilo 125 objavitelja, a na obilježavanje Kristove smrti došlo je 1 008 osoba. Iste su se godine 62 osobe iz Ivanova krstile na oblasnom kongresu — cijela jedna skupština u jednom danu!  Danas u Ivanovskoj oblasti ima 1 800 objavitelja koji revno propovijedaju dobru vijest o Kraljevstvu.

U nekoliko gradova braća su imala problema s dobivanjem dozvole za održavanje kongresa na stadionu. Naprimjer, u Novosibirsku su protivnici koje je nahuškalo svećenstvo organizirali prosvjedni skup pred ulazom u stadion na kojem se održavao kongres. Na jednom natpisu koji su nosili ti protivnici pisalo je: “Čuvajte se Jehovinih svjedoka!” Međutim, prosvjednici nisu primijetili da se zadnja dva slova prve riječi nisu jasno vidjela, tako da je izgledalo kao da piše: “Čuvajte Jehovine svjedoke!”

Godine 1998. braća u Omsku suočila su se s problemima kad su ondje htjela održati dvodnevni pokrajinski sastanak. Pod pritiskom protivnika gradske su vlasti u zadnji čas primorale direktora dvorane da otkaže Jehovinim svjedocima ugovor o najmu. Nekoliko stotina ljudi koji su došli na taj sastanak okupilo se pred dvoranom. Direktor se uplašio za sebe i za dvoranu, te je molio braću s kojom je razgovarao da kažu ostalima neka ne pribjegavaju nikakvom nasilju. Braća su ga smirila rekavši mu da nitko od ljudi koji su se okupili pred dvoranom neće ni na koga dignuti ruku. Braća koja su došla na pokrajinski sastanak u miru su za uspomenu fotografirala jedna drugu i potom se razišla. Direktor se uvjerio da su Jehovini svjedoci miroljubivi ljudi. Dva tjedna kasnije braća su održala pokrajinski sastanak u drugoj dvorani. Protivnici su prekasno saznali za održavanje sastanka pa ga nisu uspjeli spriječiti, nego su stigli tek pretkraj programa.

Od 22. do 24. kolovoza 2003. u Stavropolu (Kavkaz) trebao se održati jedan od nekoliko oblasnih kongresa  na znakovnom jeziku. Delegati su došli iz 70 ruskih gradova. Međutim, kongres je skoro bio otkazan zbog žestokog protivljenja gradskih vlasti. Dan prije početka kongresa direktor dvorane otkazao je ugovor o najmu. No u petak 22. kolovoza braća su s upravom jednog cirkusa sklopila ugovor da se kongres održi u njihovoj areni.

Program je počeo u 15.00, ali kratko nakon pauze u areni je neočekivano nestalo struje. Delegati su strpljivo ostali sjediti na svojim mjestima. Program se nastavio kad je nakon sat vremena došla struja, a završio je u 21.30.

Drugi dan kongresa počeo je u 9.30 uz nestanak struje. Ubrzo je u objektu nestalo i vode. Kako su braća održala kongres bez vode i struje? U 10.50 kongresni odbor odlučio je da se otvore sva vrata cirkuske arene, jer je bio predivan sunčani dan. Braća su se dosjetila da vani na ulici postave velika ogledala koja su sunčevu svjetlost usmjeravala u arenu i prema govorniku. Međutim, iako je slušateljstvo sada moglo vidjeti govornika, uskoro se ispostavilo da takva blještava svjetlost smeta govorniku jer od nje ne vidi svoje bilješke! Stoga su braća pomoću drugih ogledala usmjerila svjetlost u veliku kuglu s puno malih zrcala koja je visjela o stropu arene. Tako je arena bila puna treperavih točkica svjetla, te su se govornik i svi prisutni mogli usredotočiti na program. Bio je to jedinstven kongres “pod zvijezdama”. Naime, tako su delegati opisali mnoštvo točkica svjetla koje su treperile u mračnoj cirkuskoj areni.

Ubrzo je u arenu došao gradonačelnik i nekoliko drugih predstavnika gradskih vlasti. Iznenadili su se kad su vidjeli da Jehovini svjedoci drže svoj kongres usprkos svim poteškoćama. Najviše ih se dojmilo ponašanje prisutnih na tom kongresu. Nitko od prisutnih nije protestirao niti se žalio, nego su pažljivo pratili program. Šefa  policije, koji je prije bio grub prema Jehovinim svjedocima, toliko je dirnulo ono što je vidio da je rekao: “Ja sam svim srcem uz vas, ali živimo u svijetu koji vas ne voli.”

Predstavnici vlasti su otišli i uskoro je u arenu došla struja. Iako je prva dva dana program kasno završio, prisutni su ostali sjediti sve do zaključne molitve. Unatoč protivljenju, broj prisutnih je svaki dan bio sve veći — u petak su kongresu prisustvovale 494 osobe, u subotu 535, a u nedjelju 611! U zaključnoj molitvi braća su posebno zahvalila Jehovi na tome što im je dopustio da održe taj upečatljivi kongres. Svi su otišli kući radosni i s još jačom željom da služe svom nebeskom Ocu i slave njegovo ime.

Među nekoliko tisuća delegata iz Sovjetskog Saveza koji su 1990. prisustvovali posebnom kongresu u Poljskoj bilo je i nekoliko gluhih osoba. Primivši duhovno ohrabrenje na kongresu, ta su braća uložila velik trud kako bi propovijedala dobru vijest o Kraljevstvu. Već 1992. moglo se reći da je i ovaj dio polja sazrio za žetvu te da se očekuje ‘velika žetva’ (Mat. 9:37). Godine 1997. osnovana je prva skupština koja djeluje na znakovnom jeziku. Osim toga, u cijeloj je zemlji osnovano i mnogo grupa koje su djelovale na znakovnom jeziku. Godine 2002. osnovana je pokrajina sastavljena od skupština i grupa koje djeluju na znakovnom jeziku — geografski gledano, najveća pokrajina na svijetu. Godine 2006. omjer objavitelja i stanovnika kod gluhih osoba iznosio je 1 prema 300, dok je isti omjer kod osoba koje čuju iznosio 1 prema 1 000.

Braća su trebala kvalitetan prijevod naših publikacija na znakovni jezik. Godine 1997. ruska je podružnica počela prevoditi literaturu na znakovni jezik. Jevdokija,  jedna od gluhih sestara koje rade u prevodilačkom timu za znakovni jezik, kaže: “Velika mi je čast što mogu služiti u Betelu i prevoditi naše publikacije na znakovni jezik. Ljudi u svijetu nemaju povjerenja u gluhe osobe i smatraju ih manje vrijednima. No u Božjoj je organizaciji sve drugačije. Kao prvo, vidim da Jehova ima povjerenja u nas gluhe jer nam daje da prenosimo istinu na našem jeziku. Kao drugo, među Jehovinim narodom imamo samopouzdanja i istinski smo sretni što možemo biti dio tako velike obitelji.”

Iako je u Sovjetskom Savezu ruski bio glavni jezik u trgovini i prosvjeti, u toj se državi govorilo još oko 150 drugih jezika. Nakon što se 1991. Sovjetski Savez raspao na 15 zemalja, kod mnogih ljudi koji govore te jezike poraslo je zanimanje za istinu, posebno u novonastalim neovisnim državama. U skladu s Otkrivenjem 14:6, braća su uložila velik trud kako bi s dobrom viješću doprla do svakog “naroda i plemena i jezika i puka” na tom ogromnom području. Zbog toga se na području za koje brine ruska podružnica Stražarska kula počela izdavati na 14 novih jezika kako bi se pružila duhovna hrana desecima tisuća novih učenika. U svrhu širenja dobre vijesti ruska podružnica nadgleda prevođenje literature na preko 40 jezika, čime omogućuje da biblijske istine dopru do ljudi brže i bolje nego ikad prije.

Većina tih jezika govori se u Ruskoj Federaciji. Naprimjer, osetski jezik može se čuti na ulicama Beslana i Vladikavkaza; burjatski jezik, koji je srodan mongolskom, govori se u području oko Bajkalskog jezera; jakutski jezik, iz altajsko-turske jezične porodice, govore čuvari sobova i drugi stanovnici ruskog Dalekog istoka. Na Kavkazu se govori još oko 30 drugih jezika.  Nakon ruskoga, tatarski je jezik najzastupljeniji u Rusiji — govori ga više od pet milijuna ljudi, naročito u području koje se naziva Tatarstan.

Osobe koje govore tatarski rado čitaju literaturu na svom jeziku, premda neki prihvaćaju literaturu i na ruskom. Za vrijeme akcije s traktatom Vijesti Kraljevstva broj 35 jedna je žena koja živi na selu dobila taj traktat i pismenim putem zatražila brošuru Zahtjevi na tatarskom jeziku. Jedna naša sestra poslala joj je brošuru i pismo, a žena se toliko oduševila da je sestri napisala pismo od osam stranica. Ubrzo je počela proučavati Bibliju uz pomoć publikacija na tatarskom. Jedan čovjek koji je dobio brošuru Brine li se Bog zaista za nas? na tatarskom rekao je da mu je ona pomogla da drugačije gleda na stanje u svijetu. Takve reakcije ne bi bile moguće kad literatura ne bi izlazila na materinjem jeziku tih ljudi.

 Jedna žena koja govori marijski jezik dobila je traktat Vijesti Kraljevstva broj 35. Kad ga je pročitala poželjela je saznati nešto više o tome, ali u seoskom kraju u kojem je živjela nije bilo Jehovinih svjedoka. Dok je bila u gradu, stupila je u kontakt s jednom našom sestrom i uzela knjigu Spoznaja i drugu literaturu na ruskom. Nakon što je sama proučila dobivene publikacije, počela je propovijedati u svom kraju i uskoro je vodila tečaj s nekoliko zainteresiranih osoba. Potom je saznala da se u Iževskom održava jednodnevni pokrajinski sastanak te je otputovala onamo u namjeri da se krsti. Međutim, na sastanku je saznala da je prije krštenja potrebno temeljito proučiti Bibliju, pa su braća organizirala da netko s njom počne proučavati. A sve je to bilo posljedica toga što je pročitala traktat na svom jeziku.

U Vladikavkazu je bila samo jedna skupština koja je djelovala na osetskom jeziku. Na pokrajinskim sastancima i oblasnim kongresima govori se nisu prevodili na osetski. No 2002. prvi su se put govori prevodili na taj jezik. Braća koja su govorila osetski bila su izvan sebe od radosti! Čak i oni koji su dobro znali ruski rekli su da ih je dirnulo u srce kad su čuli biblijske misli na svom jeziku. To je pridonijelo duhovnom napretku skupštine i mnoge je Osete privuklo k istini. Godine 2006. u Osetiji je osnovana pokrajina i prvi put su se održali pokrajinski sastanci na osetskom jeziku.

Jednom prilikom kad su putujući nadglednici došli u posjet grupi u selu Aktašu (Altaj) u jednom se stanu okupilo oko 30 osoba, iako je tu grupu sačinjavalo svega nekoliko objavitelja. Svi su odslušali javno predavanje, ali tijekom službenog govora što ga je održao oblasni nadglednik otprilike polovina prisutnih otišla je sa sastanka. Nakon sastanka oblasni je nadglednik upitao braću zašto je tako mnogo ljudi otišlo. Jedna starija  Altajka odgovorila mu je na slabom ruskom: “To što ti radiš je jako važno, ali ja te nisam skoro ništa razumjela!” Prilikom idućeg posjeta pokrajinskog nadglednika govori su se prevodili na jezik koji se ondje govori, i svi su ostali do kraja i uživali u programu.

U gradu Voronežu ima mnogo studenata iz drugih zemalja. Godine 2000. jedan je sluga pomoćnik koji govori kineski organizirao tečajeve kineskog jezika. Mnogo Jehovinih svjedoka počelo je dolaziti na takve tečajeve i propovijedati kineskim studentima. Kineski jezik vrlo je težak, ali braća nisu odustala od učenja. U veljači 2004. u gradu je osnovana prva grupa za razmatranje knjige na kineskom jeziku. U travnju te godine krstio se prvi interesent kineskog podrijetla, a dva mjeseca kasnije krstio se još jedan. Sada na razmatranje knjige redovito dolazi više zainteresiranih osoba, a braća vode petnaestak biblijskih tečajeva na kineskom jeziku. Budući da se dobra vijest širi po svim dijelovima tog ogromnog područja, braći treba sve više literature na sve više jezika, a ruska podružnica udovoljava njihovim potrebama.

U Rusiji se već više godina održava Tečaj za pionire. Svaki razred sastavlja se od 20 do 30 pionira koji uglavnom dolaze iz obližnjih mjesta kako ne bi morali daleko putovati na tečaj. No bilo je drugačije kad se Tečaj za pionire prvi put održao u Rusiji. Roman Skiba priča: “Najviše sam zapamtio Tečaj za pionire koji se 1996. održao u Jekaterinburgu. Njega je pohađalo više od 40 braće i sestara. Da bi došli na tečaj, mnogi su morali prijeći stotine kilometara, a neki čak tisuću.”

Svjetlana služi kao stalni pionir, a od 1997. propovijeda na znakovnom jeziku. U siječnju 2000. pohađala je  Tečaj za pionire koji se održao na znakovnom jeziku. Nakon tečaja Svjetlana je rekla da joj je on pomogao da poboljša kvalitetu svoje službe te da odsad bolje razumije kako se kršćanin treba ponašati u obiteljskom krugu i u skupštini. Svjetlana kaže: “Razvila sam veću ljubav prema ljudima. Osim toga, shvatila sam koliko je važno surađivati s braćom i sestrama, te sada spremno prihvaćam savjete. I biblijski tečajevi su mi sada puno kvalitetniji jer sam prilikom poučavanja počela koristiti usporedbe i primjere.”

Aljona služi kao pionir u Habarovsku, gradu na dalekom istoku Rusije, i pomaže gluhim osobama da upoznaju istinu. Kako bi mogla što kvalitetnije izvršavati svoju službu, htjela je pohađati Tečaj za pionire koji se održava na znakovnom jeziku. S kakvim se poteškoćama suočila? Aljona kaže: “Najbliži Tečaj za pionire na znakovnom jeziku održavao se u Moskvi, koja je od Habarovska udaljena 9 000 kilometara. Da bih došla na tečaj, morala sam vlakom putovati osam dana u jednom smjeru, a onda opet isto toliko kad sam se vraćala kući.” No nimalo nije požalila što je bila na tečaju!

Osim tečajeva koji su se održali na znakovnom jeziku, u Rusiji se od 1996. do 2006. održalo i nekoliko stotina Tečajeva za pionire na ruskom jeziku. Pouke koje su dobili pioniri izravno su pridonijele općem napretku u službi propovijedanja te u skupštinama. Marcin, koji sada služi kao pokrajinski nadglednik, priča: “Godine 1995. bio sam imenovan za specijalnog pionira u skupštini Kuncovo u Moskvi. Otišao sam na javno predavanje i razmatranje Stražarske kule, a sastanak je izgledao poput kongresa! U dvorani je bilo oko 400 ljudi. Skupština je u to vrijeme imala 300 objavitelja. Nakon nepunih deset godina od te je skupštine nastalo ukupno deset novih skupština!

 Dok sam 1996. i 1997. služio kao pokrajinski nadglednik, bio sam svjedok izvanrednog porasta u pokrajini. Posjetio sam jednu skupštinu u gradu Volžskiju, u Volgogradskoj oblasti. Kad sam šest mjeseci kasnije ponovno došao u posjet toj skupštini, imali su 75 novih objavitelja — dovoljno za jednu cijelu novu skupštinu! Teško je opisati iznimnu revnost koju su pokazivali ti novi objavitelji. Na sastanke za službu propovijedanja, koji su se održavali u stanu koji se nalazio u jednoj većoj zgradi, redovito je dolazilo i po 80 osoba. Mnogi su stajali na stubištu jer u stanu nije bilo mjesta za sve.”

Mnogi mladi prihvaćaju dobru vijest o Kraljevstvu iako im se roditelji protive. Jedna 22-godišnja sestra priča: “Godine 1995, kad sam imala devet godina, Jehovini svjedoci su propovijedali mojim roditeljima, ali oni nisu prihvatili istinu. No ja sam htjela učiti o Bogu. Nasreću, jedna moja prijateljica iz razreda počela je proučavati Bibliju i ja sam joj se pridružila na tečaju. Kad su moji roditelji saznali za to, zabranili su mi da se družim s Jehovinim svjedocima. Ponekad su me znali zaključati u stanu kad su išli van kako bi me spriječili da odem na tečaj. To je trajalo sve dok nisam postala punoljetna. Radi školovanja sam se odselila u drugi grad i ondje sam našla Jehovine svjedoke. Bila sam tako sretna što opet mogu proučavati Bibliju! Svim srcem zavoljela sam Jehovu i krstila se na oblasnom kongresu 2005. Nakon krštenja odmah sam započela s pomoćnom pionirskom službom. Danas moji roditelji blagonaklono gledaju na ono što sam još u djetinjstvu zavoljela.”

Jedna druga sestra priča: “Godine 1997, kad sam imala 15 godina, Jehovini svjedoci ponudili su mi časopis  Probudite se! Jako mi se dopao naziv časopisa i ono što je u njemu pisalo, pa sam ga htjela redovito dobivati. Kad je moj otac saznao da čitam taj časopis, zabranio je Jehovinim svjedocima da dolaze k nama. Nakon nekog vremena moja je rođakinja počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima, te sam početkom 2002. i ja počela ići s njom na sastanke Jehovinih svjedoka. Ondje sam čula da Jehovini svjedoci služe kao misionari, te se u meni razvila jaka želja za tim da pomažem drugima da upoznaju Boga. No rođakinja mi je objasnila da najprije moram prestati pušiti te da moram početi živjeti u skladu s Božjim zahtjevima i postati Božji sluga. Poslušala sam njezin savjet. Krstila sam se šest mjeseci kasnije i odmah sam započela s pomoćnom pionirskom službom. Sretna sam što sam našla smisao života.”

Jedna pokrajina obuhvaća Amursku oblast i čitavu Sahu (Jakutiju). Tijekom službene 2005. godine u Jakutsku, glavnom gradu Sahe, prvi put su održani dvodnevni i jednodnevni pokrajinski sastanci. Jako je lijepo bilo vidjeti ljude iz tog kraja na tim pokrajinskim sastancima.

Da bi se braći olakšao dolazak na sastanak, pokrajina je bila podijeljena na pet dijelova i u svakom od njih održao se zaseban pokrajinski sastanak. Putujući nadglednici putovali su s jednog pokrajinskog sastanka na drugi, a za to im je bilo potrebno 24 sata vožnje vlakom, 15 sati automobilom i 3 sata avionom.

Zime su u tom kraju izuzetno hladne — temperatura se spušta na 50 stupnjeva ispod ništice, a nekad i niže. Unatoč takvoj hladnoći, objavitelji ondje propovijedaju ne samo u velikim zgradama nego i od kuće do kuće.

Početkom 2005. osnovane su dvije grupe objavitelja. Jedna grupa sastaje se u selu Hajiru, 80 kilometara od obale Laptevskog mora, iznad sjeverne polarnice. U selu ima 500 stanovnika, a među njima su i 4 naše sestre. U tom je selu 2004. na obilježavanje Kristove smrti došlo 76 osoba. Da bi došao u posjet grupi u tom selu, pokrajinski nadglednik najprije mora prijeći 900 kilometara avionom, a zatim još 450 kilometara automobilom po snijegom prekrivenim cestama.

Druga grupa osnovana je u selu Ust-Neri, koje se nalazi 100 kilometara od mjesta Ojmjakona. Zimi se u tom kraju temperatura ponekad spusti i na 60 stupnjeva ispod ništice. Prošle su godine objavitelji iz te grupe išli zajedno na pokrajinski sastanak putujući u dva automobila. Morali su prijeći 2 000 kilometara u svakom smjeru, a vozili su se uglavnom kroz pust, nenastanjen kraj u kojem je temperatura bila 50 stupnjeva ispod ništice.

 Jedan je pokrajinski nadglednik ispričao zanimljivo iskustvo koje je doživio na visini od 4 000 metara iznad Zemlje. Rekao je: “Tijekom akcije s brošurom Bdijte! u našoj se pokrajini održavalo nekoliko pokrajinskih sastanaka. Oblasni nadglednik i ja putovali smo avionom s jednog pokrajinskog sastanka na drugi. Nažalost, ponestalo nam je brošure Bdijte! pa smo stjuardesi ponudili brošuru Što Bog zahtijeva od nas? Ona nam je rekla da je već dobila biblijsku literaturu i na naše iznenađenje pokazala nam brošuru Bdijte! Bilo nam je drago što naša braća tako revno propovijedaju. Tijekom razgovora naišao je kopilot. Zanimalo ga je o čemu pričamo pa se uključio u razgovor, i tako smo razgovarali gotovo cijelo vrijeme dok je trajalo putovanje. Zadovoljan onim što je čuo, uzeo je nekoliko časopisa da ih podijeli ostalim članovima posade u pilotskoj kabini.”

Na Sahalin, otok koji se nalazi iznad Hokkaida, najsjevernijeg japanskog otoka, Jehovini svjedoci prvi put su došli krajem 70-ih godina 20. stoljeća. Braća iz Vladivostoka koja su nadgledala propovijedanje u tom području potaknula su Sergeja Sagina da se preseli na Sahalin kako bi propovijedao ljudima koji ondje žive. Radeći u luci, Sergej je s drugim radnicima započinjao razgovore o Bibliji. Ubrzo je vodio nekoliko biblijskih tečajeva. Iako je kasnije morao napustiti Sahalin, sjeme istine koje je posijao s vremenom je urodilo plodom.

Kongresi koji su 1989. i 1990. održani u Poljskoj potaknuli su mnoge Jehovine svjedoke u Rusiji da se presele u mjesta gdje postoji veća potreba za objaviteljima dobre vijesti. Godine 1990. Sergej i Galjina Averin preselili su se iz Habarovska (ruski Daleki istok) u Korsakov (Sahalin). Nekoliko mjeseci kasnije dvoje pionira i  nekoliko objavitelja preselili su se u grad Južno-Sahalinsk, u kojem je dotad živjela samo jedna naša sestra.

Pavel Sivuljskij, sin ranije spomenutog Pavela Sivuljskija, bio je jedan od ono dvoje pionira, a danas služi u Betelu. On priča: “Kad smo stigli u Južno-Sahalinsk, jedan brat i ja odsjeli smo u hotelu jer nismo mogli odmah naći stan. Počeli smo propovijedati od vrata do vrata u zgradama pokraj hotela i tijekom razgovora smo pitali ljude da li netko iznajmljuje stan. Neki ljudi kojima smo svjedočili pitali su nas gdje bi mogli nastaviti s nama razgovarati o Bibliji, a mi smo im morali reći da živimo u hotelu te da ćemo ih pozvati k sebi čim nađemo smještaj. Usrdno smo se molili Jehovi da nam pomogne naći posao i odgovarajući smještaj. Jehova nam je uslišio molitve. Ubrzo smo našli i posao i stan. Jedna žena nam je ponudila da živimo u njezinom stanu. Nije nam naplaćivala stanarinu, a čak nam je i kuhala, što nam je omogućavalo da imamo više vremena za službu propovijedanja. Jehova nam je pokazao da je uz nas. Ubrzo smo vodili mnogo biblijskih tečajeva i organizirali smo grupe za razmatranje knjige. Nakon dva mjeseca unajmili smo kuću i u njoj održavali sastanke.”

Kako se skupština povećavala, mnogi su novi objavitelji započinjali s pionirskom službom. Imali su pionirski duh i preselili se u druge dijelove otoka kako bi propovijedali ljudima koji ondje žive. Jehova je bogato blagoslovio revnu službu te skupštine koja je brzo rasla, tako da je tri godine kasnije, 1993, od te skupštine već bilo formirano osam novih skupština!

S vremenom je mnogo objavitelja otišlo sa Sahalina zbog teške ekonomske situacije. Drugi su odlučili preseliti se u one dijelove Sahalina gdje postoji veća potreba za objaviteljima. Kao i ranije, trud tih objavitelja urodio je porastom. Danas se u središtu Južno-Sahalinska nalazi  lijepa dvorana Jehovinih svjedoka, a na otoku ima ukupno devet skupština i četiri grupe, koje zajedno sačinjavaju jednu pokrajinu.

Apostol Pavao je u prvom stoljeću napisao: “Ovdje mi se pružila dobra prilika za uspješnu službu, ali mnogo je protivnika” (1. Kor. 16:9). Dvije tisuće godina kasnije još uvijek ima mnogo onih koji se protive dobroj vijesti. Od 1995. do 1998. moskovsko je tužilaštvo četiri puta podignulo optužnicu protiv Jehovinih svjedoka. Jehovini svjedoci bili su optuženi za poticanje na vjersku netoleranciju, razdvajanje obitelji, djelovanje protiv države i povredu prava svojih sugrađana. Kad su te optužbe bile odbačene kao neosnovane, protiv Jehovinih svjedoka je 1998. bila podignuta građanska parnica, temeljena na istim neutemeljenim optužbama.

Oko godinu dana kasnije ministarstvo pravosuđa registriralo je Administrativni centar Jehovinih svjedoka u Rusiji, čime je potvrdilo da Jehovini svjedoci ne rade ništa čime bi ljude poticali na vjersku mržnju, razdvajanje obitelji ili povredu ljudskih prava, a niti da to čini njihova literatura. Usprkos tome, tužiteljstvo je opet iznijelo iste optužbe!

Neki profesori religijskih znanosti uviđaju da Jehovini svjedoci svoja vjerovanja temelje isključivo na Bibliji. Dr. Njikolaj Gordienko, profesor religijskih znanosti na Herzenovom ruskom državnom pedagoškom sveučilištu u Sankt Peterburgu, kaže: “Kad stručnjaci optužuju Jehovine svjedoke zbog njihovih vjerovanja, nisu svjesni da zapravo iznose optužbe protiv Biblije.”

Ipak, Moskovski gradski sud zabranio je djelovanje Jehovinih svjedoka u Moskvi. No to nije spriječilo našu braću da izvršavaju biblijsku zapovijed o propovijedanju  dobre vijesti. Jehovini svjedoci smatraju da Moskovljani moraju sami donositi odluke u vezi sa svojim vjerskim uvjerenjima. Ograničavanje tog prava predstavlja povredu sloboda svakog građanina Moskve. Zato će Jehovini svjedoci u Moskvi i dalje izvršavati zapovijed Isusa Krista koja im nalaže da propovijedaju i čine učenike (Mat. 28:19, 20). Trenutno Europski sud za ljudska prava razmatra odluku Moskovskog gradskog suda.

U rujnu 1998, kad je počelo suđenje koje je imalo cilj zabraniti djelovanje Jehovinih svjedoka u Moskvi, u tom su gradu bile 43 skupštine Jehovinih svjedoka. Osam godina kasnije u Moskvi su bile 93 skupštine! Jehova je svom narodu obećao: “Nikakvo oružje protiv tebe načinjeno neće biti uspješno” (Iza. 54:17). Godine 2007. Jehovini svjedoci održali su kongres na moskovskom stadionu Lužnjiki, na kojem su se jednom održale Olimpijske igre. Tom je kongresu prisustvovalo 29 040 osoba, a 655 ih se krstilo.

Prema Malahiji 1:11, Jehova Bog je rekao: “Od izlaska sunčeva pa do zalaska njegova ime će moje biti veliko među narodima.” Svaki novi dan donosi novu mogućnost da se u ovoj ogromnoj zemlji pronađe još koja ponizna osoba, spremna da prihvati istinu. Samo u prošloj službenoj godini u Rusiji je kršteno više od devet tisuća novih objavitelja. To je neosporan dokaz da “Car careva” (kako se Isusa Krista naziva u ruskoj Bibliji) podupire svoje podanike dok revno propovijedaju (Mat. 24:14; Otkr. 19:16).

“Jehovin dan doći će kao lopov”, napisao je apostol Petar (2. Petr. 3:10). Stoga Jehovin narod u Rusiji namjerava dobro iskoristiti vrijeme koje je preostalo kako bi tražio ljude iz svakog naroda, plemena, jezika i puka koji su spremni postati Božji sluge.