Dok se vraćala kući iz škole, jedna devetogodišnja djevojčica pronašla je na cesti malu torbu punu novca. Njena obitelj proučavala je Bibliju s Jehovinim svjedocima i odlučili su primijeniti ono što su naučili. Potražili su vlasnika torbe i vratili mu novac. On je upitao djevojčicu: “Ako ti dam nešto novca jer si tako poštena, što ćeš s njime učiniti?”

“Kupit ću Bibliju”, odgovorila je.

Čovjeka je to iznenadilo, pa je rekao: “Mislio sam da ćeš kupiti odjeću ili cipele jer vidim da je ovo što imaš na sebi jako staro.” Djevojčica mu je ponovno rekla da bi radije kupila Bibliju. Čovjek je želio znati zašto ta obitelj nije zadržala novac. Kad je saznao da proučavaju Bibliju s Jehovinim svjedocima, kupio je dvije Biblije — jednu za tu djevojčicu, a drugu za svoju obitelj. Osim toga zatražio je da Jehovini svjedoci posjete njega i njegovu obitelj kako bi s njima proučavali Bibliju. Obje obitelji dobro duhovno napreduju.

Srednjoafrička Republika:

Theodora je bila jako povučena, no uz Jehovinu pomoć pobijedila je taj problem. Iako je odrasla u obitelji Jehovinih svjedoka, rijetko je išla na sastanke u dvoranu jer je bila sramežljiva. Kad je na koncu počela dolaziti u dvoranu, sjedila je sama,  nikad ni s kim nije razgovarala i odlazila je čim bi završila zaključna pjesma i molitva. Uskoro je počela redovito dolaziti na sastanke, no rijetko bi pružila ruku onima koji su je dolazili pozdraviti. S vremenom je počela komentirati i prilaziti drugima da ih pozdravi. No nije joj bilo nimalo lako krenuti u službu. Kad su joj se djevojke iz susjedstva počele rugati, Theodora je razmišljala o tome da prestane ići u službu, no molila se Jehovi za snagu da ustraje. Danas je krštena sestra, pomoćni je pionir i daje lijepe komentare na sastancima. Vodi četiri biblijska tečaja, a jedan od njih vodi s čovjekom iz susjedstva koji joj se prije rugao.

Madagaskar:

Jedan pokrajinski nadglednik i njegova žena putovali su u posjet jednoj seoskoj skupštini. Na putu su naišli na grupu kradljivaca stoke koji su bili naoružani sjekirama i kopljima. Nakon što se u sebi pomolila za hrabrost, žena pokrajinskog nadglednika ponudila im je traktat Život u miroljubivom novom svijetu te je rekla: “Danas ljudi žive u strahu. No Bog će uskoro uništiti zle i uspostaviti novi svijet u kojem će vladati mir.” Jedan ju je čovjek pažljivo saslušao i uzeo traktat.

Godinu dana kasnije na pokrajinskom sastanku prišao joj je jedan čovjek i upitao da li ga se sjeća. Rekao je da je bio među kradljivcima na koje su ona i njen muž naišli na seoskoj cesti i da je on uzeo traktat. Potom je dodao: “Vraćali smo se iz pljačke kad smo vas sreli. Vaše su me riječi navele na razmišljanje. Pomislio sam: ‘Ne bojim se policije ni vojske jer im mogu pobjeći, ali kako ću pobjeći Bogu ako on namjerava uništiti zle?’ Zato sam odlučio saznati nešto više o onom što ste mi rekli. Kad sam se vratio kući, posjetio sam susjeda koji je proučavao Bibliju s jednim specijalnim pionirom. I ja sam  pristao proučavati s njim i evo, na ovom ću se pokrajinskom sastanku krstiti.”

Mozambik:

Godine 1992. Madalena je doživjela automobilsku nesreću te je s tek nešto više od 30 godina ostala u invalidskim kolicima. Nakon toga gotovo nikada nije izlazila iz kuće. Tri godine kasnije Jehovini svjedoci razgovarali su s njenim ocem pred kućom. On je bio vođa jedne tradicionalne vjere, čiji su se članovi okupljali u dvorištu iza njihove kuće. Madalena je slušala razgovor koji su braća vodila s njenim ocem, a čula je i da su se raspitivali kako je ona, pa ih je pozvala u kuću. Dirnulo ju je to što su pokazali iskreno zanimanje za nju. Prihvatila je biblijski tečaj i svim je srcem usvajala biblijsku istinu. Njena je revnost potaknula braću da joj pomažu na brojne načine. Između ostalog, pomagali su joj da ide na sastanke. Uz njihovu je pomoć Madalena napredovala te se 2002. predala Jehovi i krstila.

Madalenine roditelje zadivilo je to kako se Jehovini svjedoci brinu za njihovu kćer. Njena je majka počela  dolaziti na sastanke i napustila je vjeru svog muža. On je u početku tvrdio da nikad neće ostaviti svoju vjeru, no na koncu je i sam počeo dolaziti na naše sastanke. Članovi njegove vjerske skupine nagovarali su ga da prestane ići u dvoranu — uostalom, on je bio njihov vođa! Usprkos tome on se nije predomislio i spalio je sve predmete koje je koristio u vjerske svrhe. Godine 2007. on i njegova žena su se krstili. Danas cijela ta obitelj revno služi Jehovi.

Zimbabve:

Decibel ima devet godina. Ona propovijeda učenicima u školi, a i nastavnicima. Jednog dana primijetila je da je njena učiteljica tužna, pa ju je upitala da li je nešto muči. Učiteljica joj je odgovorila da je njenoj sestri umrlo dijete. Decibel je obećala da će joj donijeti nešto što će je utješiti. Roditelji su joj dali brošuru Kad umre netko koga voliš i sutradan ju je donijela učiteljici. Nakon što je ona pročitala nekoliko odlomaka, jako se obradovala. Kasnije je napisala pismo Decibelinim roditeljima u kojem ih je pohvalila što su tako lijepo odgojili svoju kćer i zahvalila se na utjesi koju joj je ona pružila kad joj je bilo teško.

Gana:

Abigail je živjela na jugu Gane sa svojim djedom i bakom koji su prezbiterijanci. Oni su joj govorili da su Jehovini svjedoci lažni proroci. Kad je saznala da njeni roditelji, koji žive u drugom dijelu zemlje udaljenom od nje 1 000 kilometara, proučavaju s Jehovinim svjedocima, jako se zabrinula za njih te im je pisala kako bi ih nagovorila da prestanu proučavati s njima. Budući da je nisu poslušali, otputovala je k njima. Nije mogla vjerovati kad je iz svoje Biblije saznala da pakao nije mjesto gdje se muči zle ljude. Počela je proučavati Bibliju i ići na sastanke s roditeljima, a potom je postala nekršteni objavitelj. Nedavno se krstila na pokrajinskom sastanku.

Dominika:

Na ovom otoku mnoge žene peru rublje na rijeci, a suše ga na stijenama i većem kamenju. Jedna je žena vidjela kako u plićaku, blizu mjesta gdje je prala rublje, pluta nešto što je odmah prepoznala. Bila je to knjiga kakvu i ona svaki tjedan proučava s Jehovinim svjedocima. Nakon što ju je stavila na obližnju stijenu da se osuši, nastavila je sa svojim poslom.

Kad je kasnije skupljala suho rublje, zaboravila je uzeti i knjigu. No ribari koji su se vraćali iz ribolova ugledali su žutu knjigu i jedan od njih ju je uzeo. Privukao ga je naslov Što Biblija doista uči? te ju je počeo čitati. Kasnije su dvije pionirke došle propovijedati u njegovo selo, pa su naišle i na njega. Objasnio im je da će samo 144 000 ići na nebo i da je Božje Kraljevstvo uspostavljeno 1914. Rekao im je i da će Zemlja uskoro biti pretvorena u raj. Kad su ga upitale otkud sve to zna, odgovorio je da je to pročitao u jednoj knjizi koju je našao i koju čita svaki dan. Pokazao im je tu knjigu, koja je sada bila suha, ali zgužvana.

Jedna je pionirka shvatila da je to knjiga koju je njena interesentica pronašla u rijeci. Taj je ribar počeo proučavati Bibliju. Svakoga tjedna jedva čeka tečaj i dobro napreduje.

 Bolivija:

Propovijedanje u područuju Amazone puno je izazova, ali braći donosi veliku radost. Desetero pionira natiskanih u motorni brodić nakrcan šatorima, loncima i kutijama s biblijskom literaturom putovalo je 800 kilometara rijekom Beni od grada Rurrenabaquea do Riberalte. Propovijedali su u više od 70 izoliranih sela i uručili preko 800 knjiga, brošura i traktata. Oko 700 puta zainteresiranim su ljudima pokazali kako izgleda biblijski tečaj, a nastavili su proučavati s više od 200 njih. Kad su braća odlazila iz tih sela, ljudi bi ih često pitali: “Možete li još malo ostati i proučavati s nama?” U jednom gradiću jedan je čovjek uporno tražio od braće da ostanu kod njega i bilo mu je krivo što idu jer je želio nastaviti tečaj. Rekao je: “Posjekli ste stablo. Sada ga trebate istesati i doraditi.”

Kanada:

Normand je godinama radio u jednoj talionici u Montrealu. Tijekom stanke u tvorničkom je restoranu redovito čitao brošuricu Svakodnevno razmatranje Svetog pisma. Kolege su vidjeli kako je čita i neki su prihvatili  njegov poziv da mu se pridruže u razmatranju dnevnog citata. U tim kratkim razgovorima Normand je naročito nastojao istaknuti kako se gradivo može primijeniti na obiteljski život i međuljudske odnose. Jedan od članova uprave također je bio prisutan na jednom njihovom razgovoru. Kasnije je pozvao Normanda u svoj ured i pohvalio ga. Rekao mu je da će ti razgovori pozitivno utjecati na život zaposlenika i poboljšati međuljudske odnose.

Kad je tim razgovorima počelo prisustvovati više od 30 radnika, uprava je zamolila Normanda da organizira manje grupe na različitim lokacijama u tvornici. On kaže: “Sada svaki dan s tri grupe razmatram dnevni citat, koji moji kolege zovu dnevni podsjetnik. Naši im se razgovori toliko sviđaju da me jedan radnik mijenja dok sam odsutan. Kad se vratim, pitaju me ono što nisu razumjeli.” Normand već pet godina pomaže svojim kolegama da svaki dan razmišljaju o nekom biblijskom retku. Tako je preko 40 njegovih kolega odnosno članova njihovih obitelji upoznalo istinu.

Barbados:

Sestra Barker, koja ima 89 godina, željela je započeti biblijski tečaj. Budući da je lošeg zdravlja, ne može propovijedati od vrata do vrata. Zbog toga je pokušala svjedočiti telefonom, ali u tome nije imala uspjeha. Jednom je na sastanku bilo riječi o molitvi i to ju je potaknulo da se počne usrdno moliti Jehovi za biblijski tečaj. Nekoliko dana kasnije uzela je Bibliju i časopise te je stala pred svoju kuću. Odlučila je svjedočiti svakome tko prođe njenom ulicom, premda onuda ne prolazi mnogo ljudi. Ponudila je časopise jednom čovjeku koji se vraćao kući s posla. Nakon tjedan dana, dok je ponovno stajala pred kućom, naišao je taj isti čovjek. Budući da je pokazao zanimanje za časopise koje mu je  dala, ponudila mu je knjigu Što Biblija uči i biblijski tečaj. Na njenu veliku radost, on je pristao. Tečaj su prvi put održali krajem ožujka 2008. Kasnije je saznala da on živi nedaleko od nje. Za nekoliko tjedana počeo je dolaziti na sastanke. Sestra Barker kaže: “Znam da Jehova uslišava molitve, no nisam mislila da će se to dogoditi tako brzo!”

Čile:

Kad je jedna pionirka iz Santiaga izašla iz taksija na svom području u centru grada, na stražnjem joj je sjedalu ostao fascikl s časopisima. U njemu je bio popriličan broj časopisa i Naša služba za Kraljevstvo na kojoj je pisalo njeno ime. Zahvaljujući tome vozač taksija pronašao ju je dva dana kasnije uz pomoć drugih Jehovinih svjedoka koje je vidio dok su u tom području bili u službi. Kad joj je vratio fascikl, u njemu je bila samo njena Služba za Kraljevstvo. Nije bilo niti jednog časopisa! Ispričao joj se zbog toga te je rekao da su ih putnici prelistavali i pitali ga mogu li uzeti koji časopis. Tako su se svi ti časopisi u jedan dan sami podijelili!

Nikaragva:

U jednom gradiću blizu Karipskog mora živi Ernesto, koji je bio zapovjednik jednog specijalnog vojnog odreda. Na njega je u službi od kuće do kuće naišao Jairo, specijalni pionir koji je došao iz  drugog dijela zemlje, te mu je ponudio biblijski tečaj. Iako taj bivši vojnik nije želio proučavati Bibliju, Jairo nije odustajao, pa su na koncu započeli tečaj. U jednom od njihovih razgovora Jairo je rekao da je njegov otac, zapovjednik kontrarevolucionarne vojske koja se u obližnjem području borila protiv regularne vojske, poginuo u jednom sukobu. Ernesto je nastavio proučavati i dobro je napredovao, no imao je jednu tajnu koju nije želio otkriti Jairu. Međutim na koncu je nije mogao zadržati za sebe. S velikom je tugom objasnio Jairu da je on zapovijedao vodom koji je zarobio njegovog oca i da je osobno kriv za njegovu smrt. Dakako, to je iznenadilo Jaira, no znao je da Ernesto govori istinu jer su se strašne pojedinosti koje mu je ispričao podudarale s onim što je prije čuo od očevih suboraca. Ernesto je mislio da će to biti kraj njihovog prijateljstva. No Jairo nije zamrzio svog interesenta, već je nastavio proučavati s njim. Ernesto je napredovao i krstio se zajedno sa svojom ženom. On i Jairo ostali su prijatelji sve do danas.

Venezuela:

Braća iz grada Machiquesa propovijedala su na zapadu zemlje, blizu granice s Kolumbijom, u rijetko obrađivanom području u kojem živi starosjedilačko indijansko stanovništvo. Svi su ih slušali! Poglavica plemena Yukpa dozvolio je da se obilježavanje Kristove smrti prvi put održi u tom kraju. Susjedi i škola posudili su stolice, a bilo je prisutno više od 200 osoba. Kad je sastanak završio, poglavica je s poštovanjem u ime svojih sumještana rekao: “Želimo zahvaliti Jehovinim svjedocima. Nadamo se da ćete nam opet doći. Vi nas poučavate istini i zato ste ovdje uvijek dobrodošli!” Sada u tom mjestu više od 50 osoba proučava Bibliju svaki tjedan.

Tajvan:

Jedna je sestra napisala: “Bila sam sretna što ću vidjeti svog polubrata kojeg nikad prije nisam vidjela jer on i njegova obitelj žive daleko od nas, u području u koje je gotovo nemoguće putovati. Naravno, moj otac i ostala obitelj bili su radosni kad su čuli da nam moj polubrat i njegova obitelj dolaze u posjet, premda im taj put nije bio jednostavan. Budući da ondje gdje žive nema Jehovinih svjedoka, nadala sam se da će prihvatiti dobru vijest. Oduševila sam se kad su žena i kćer mog polubrata pokazale zanimanje za Bibliju. No pitala sam se kako ću im pomoći da bolje upoznaju Jehovin naum nakon što odu kući, gdje ih nećemo moći posjećivati. Rekli su mi da imaju računalo i pristup internetu. Moj suprug i ja kupili smo web kameru i ostalu opremu, pa smo preko interneta nastavili proučavati Bibliju s njima kad su se vratili kući. Vođenje tečaja na takav način donosi dobre rezultate, što me veseli. Možemo vidjeti njihovu reakciju dok čitaju Bibliju i knjigu koju proučavamo. Zahvaljujući tome vidimo u čemu im još više trebamo pomagati. Drago nam je što možemo koristiti tu tehnologiju, koja nam omogućava da prenosimo istinu rodbini kojoj inače ne bismo mogli svjedočiti.”

Nepal:

Purnamaya ima 16 godina i živi u jednom gradiću u Nepalu. Nakon što joj je njen stric svjedočio,  počela je proučavati Bibliju. Sada svaki tjedan dolazi na jedan sastanak premda se do dvorane mora voziti autobusom dva i pol sata. To joj nije nimalo lako. Njeni roditelji boluju od gube, pa su jako siromašni. Purnamaya obavlja kućanske poslove, naprimjer kuha i pere rublje. Osim toga rano ujutro usitnjava kamen kako bi zaradila nešto novca za svoju obitelj. Ide i u školu. Cijena autobusne karte do dvorane jednaka je radničkoj dnevnici. Ponekad je roditelji nagovaraju da radije ode u crkvu u svom mjestu. No ona zna da o Jehovi može učiti samo u dvorani i zato čini sve što može kako bi dolazila na sastanke. Nedavno je zbog toga morala prodati ručni sat koji joj je darovala baka. Na sastancima daje lijepe komentare i svojim sumještanima govori o onome što je naučila. Veliko je ohrabrenje svima koji je poznaju.

Malezija:

Za vrijeme britanske kolonijalne vlasti tisuće je radnika dovedeno u Maleziju na plantaže kaučuka. Živjeli su u selima koja su se nalazila unutar tih plantaža, a mnoga od njih postoje i danas. Do velikog broja tih sela teško je doći, a nisu ucrtana ni na kartama.  Jedno takvo selo uspjeli su pronaći članovi jedne skupštine dok su obrađivali udaljeno područje. Dva mladića od nepunih 20 godina koja su ranije već uzela časopise pokazala su veliko zanimanje za vijest koju su braća propovijedala. Pristupili su braći i rekli im da ih mogu odvesti do drugih sela. Za razliku od braće, oni su to područje jako dobro poznavali. Sjeli su na svoje motocikle te su pokazivali put braći koja su ih slijedila u automobilima. Vodili su ih kroz plantaže preko blatnjavih staza i zemljanih puteva, putujući od sela do sela i do 45 minuta. Braća su tako došla do plantaža na kojima Jehovini svjedoci nikada ranije nisu svjedočili. Dok su braća propovijedala, mladići su govorili seljanima da uzmu časopise i da ih svakako pročitaju. Tako su braću odveli do tri izolirana sela. Velikodušna pomoć tih mladića omogućila je da se ljudima koji prije nisu imali priliku čuti dobru vijest pruži temeljito svjedočanstvo. Tog je vikenda 50 objavitelja iz te skupštine podijelilo preko 5 000 časopisa.

Rusija:

Tatjana ima zloćudni tumor na mozgu. Nakon što je prije nekoliko godina bila na teškoj operaciji, ležala je na bolničkom odjelu za pacijente koji nemaju mnogo izgleda za oporavak. Jedan pravoslavni svećenik posjetio je bolesnike tog odjela kako bi ispovjedili grijehe prije smrti. Tatjana je primijetila kako je jedna žena jedva smogla snage da svećeniku da nešto novca. Kad je otišao, upitala ju je osjeća li se sada išta bolje. Žena je tužno rekla: “Ne. Nisam razumjela ništa što je rekao.” Tada joj je Tatjana prenijela dobru vijest o nadi u uskrsnuće. Žena joj se zahvalila i dodala: “Sad mi je stvarno bolje!” Kad je ravnatelj klinike saznao što se dogodilo, rekao je svećeniku da više ne dolazi. Tatjana je premještena na drugi odjel kako bi mogla razgovarati i s ostalim bolesnicima. Ravnatelj je od nje zatražio adresu na kojoj Jehovini svjedoci održavaju svoje sastanke. Prije nego što je završila u bolnici, Tatjana se molila Jehovi da joj da snage kako bi mogla svjedočiti. Uvjerena je da je Jehova uslišio njenu molitvu. Tog je mjeseca izvijestila više od 100 sati! Premda joj se nakon toga stanje pogoršalo, pa ne može izlaziti iz kuće, osobe kojima je svjedočila prilikom svojih čestih odlazaka u bolnicu i dalje je posjećuju.

Gruzija:

Dvije su sestre kao privremeni specijalni pioniri bile poslane u područje u kojem nema Jehovinih  svjedoka. Dok su obilazile svoje novo područje, izgubile su se. Probijajući se kroz snijeg koji im je sezao do koljena i pokušavajući pronaći put kući, umorile su se te su promrzle. Nakon nekog vremena u snijegu su vidjele tragove, pa su shvatile da nekoga ima u kući prema kojoj su tragovi vodili. Kad su pozvali domaćina, iz kuće je izašla mlada žena imenom Khatuna. Došla je do ograde i pozvala ih u kuću. Sestre su bile jako zahvalne što su se mogle ugrijati. Kad se Khatuna uvjerila da su one Jehovini svjedoci, objasnila im je da su se, u vrijeme dok su one lutale po snijegu, ona i njena obitelj molili Bogu da im pomogne saznati istinu o njemu. Nekoliko minuta kasnije pionirke su došle do njihove kuće. Khatuna je rekla da je to sigurno bio odgovor na njihovu molitvu. Danas četiri člana te obitelji proučavaju Bibliju, a dvoje od njih — Khatuna i njena svekrva — postali su nekršteni objavitelji.

Velika Britanija:

Reston nikada nije direktno nudio ljudima biblijski tečaj, pa je odlučio to pokušati. Prije nego što je pokucao na prva vrata, nakratko se pomolio Jehovi da mu pomogne ostati pozitivan. Potom je izravno ponudio biblijski tečaj stanaru Andyu, a on je to odmah prihvatio. Reston mu je odlučio još istog dana donijeti knjigu Što Biblija doista uči? Kad se autobusom vraćao do njega, vidio je da je vozač čovjek kojemu redovito dostavlja Stražarsku kulu i Probudite se! Budući da ga je ohrabrila Andyeva reakcija tog jutra, odlučio je i njemu ponuditi besplatni biblijski tečaj čim stignu na zadnju stanicu.

U međuvremenu je jedna starija gospođa shvatila da je Reston Jehovin svjedok, pa ga je zamolila da posjeti njenu bolesnu prijateljicu i da se s njom pomoli. Reston je rekao da će rado s njom porazgovarati i utješiti je na temelju Biblije. Koristeći se jedinom knjigom Što Biblija uči koju je imao, pokazao je kako bi joj biblijski tečaj  mogao pomoći. Gospođa je rekla da i ona želi proučavati Bibliju. Njihov je razgovor slušao mladić koji je sjedio preko puta njih. Zainteresirale su ga ilustracije iz knjige, pa mu je Reston dao knjigu. Kad je autobus stigao na zadnju stanicu, Reston je ponudio vozaču besplatan biblijski tečaj. Iznenadio se kad je to vozač rado prihvatio. Rekao mu je da ima mnoga biblijska pitanja. Reston je odmah otišao do jednog brata koji živi u blizini po još jednu knjigu Što Biblija uči te je navečer stigao k Andyu. On je sa zadovoljstvom uzeo knjigu. Reston je s njim započeo proučavati Bibliju i Andy je ubrzo počeo primjenjivati ono što je učio. On i vozač autobusa sada dolaze na sastanke. Reston vodi 15 biblijskih tečajeva, a sve ih je započeo tako što je ljudima izravno ponudio proučavanje Biblije. Sada kad ide u službu, vodi računa o tome da ponese nekoliko knjiga Što Biblija uči.

Nakon što su ujutro bili su službi propovijedanja, François i Monica krenuli su sa svoje dvoje djece do  automobila. No njihova dvogodišnja kćerkica Shaé nije htjela ući u automobil dok nekome ne da zadnji traktat. U tom se času s druge strane ceste zaustavio automobil iz kojeg su izašle dvije žene. Shaé je sva sretna ponudila jednoj od njih traktat Život u miroljubivom novom svijetu, a Monica je objasnila o čemu on govori. Ta je žena, imenom Sierra, pokazala veliko zanimanje te je pozvala Monicu da je posjeti kako bi proučavala Bibliju s njene dvije sestre tinejdžerice. Na prvom tečaju Sierra je upitala bi li i njena dva sina mogla proučavati Bibliju. Kasnije im se pridružio i njen nećak. Sierra je prisustvovala svim tim tečajevima i postavljala je mnogo pitanja. Na koncu je i ona počela proučavati. Potom je to učinio i njen muž. Zatim je i Sierrina majka zatražila biblijski tečaj, a nakon nje i drugi članovi obitelji i prijatelji. Zahvaljujući odlučnosti male Shaé da uruči zadnji traktat 11 je osoba počelo proučavati Bibliju, a četvero ih redovito dolazi na skupštinske sastanke.

Francuska:

Segun je živio u jednoj zemlji u zapadnoj Africi i bavio se politikom. Njegovi su ga protivnici nekoliko puta pokušali ubiti, ali nisu uspjeli. Potom su tako jako pretukli njegovog oca da je umro. Zato je Segun pobjegao u Francusku. Ukrcao se na brod, na kojem je plovio dva tjedna. Jedva je preživio jer nije imao ništa drugo osim vode i kutije keksa. Na brodu je bilo toliko hladno da je prilikom dolaska u azilantski  centar u Francuskoj bio na rubu smrti zbog pothlađenosti.

Za nekoliko dana upoznao je čovjeka koji je išao na sastanke u skupštinu u kojoj su se govori prevodili na engleski. Budući da se Segun već susreo s Jehovinim svjedocima u svojoj domovini, počeo je redovito ići na sastanke. Nakon što je čuo predavanje koje je govorilo o uzaludnosti ljudskih nastojanja da uspješno vladaju sami nad sobom, rekao je: “Više se nikad neću baviti politikom!” Iako je još uvijek bio duboko potresen zbog očeve smrti, jednom je bratu u dvorani rekao: “Kad sam s vama, osjećam velik duševni mir! Ovdje mi je mjesto.” Pet mjeseci kasnije uključio se u Teokratsku školu propovijedanja i postao nekršteni objavitelj. Sada daje izvrsno svjedočanstvo drugim izbjeglicama i uskoro bi se trebao krstiti.

Rumunjska:

Jedan naš brat posjetio je svog poznanika te je s njim i njegovom ženom razgovarao na temelju Biblije. Najviše ih je zanimalo što ona govori o odnosu muža i žene, no nikako nisu mogli naći vremena za razgovor. Taj se bračni par trudio živjeti zdravim životom i muž je imao naviku svaki dan pretrčati nekoliko kilometara. Nakon što je brat nekoliko puta bezuspješno pokušavao nastaviti razgovor s njima, odlučio je pitati čovjeka može li ići s njim na trčanje. Čovjek je rekao da je to baš dobra ideja. No brat nije imao kondicije, pa je ubrzo shvatio da je jako naporno svjedočiti i trčati u isto vrijeme. “Svjedočio sam mu u trenirci i bez Biblije, citirajući retke iz sjećanja”, rekao je brat. Nakon što su on i taj čovjek nekoliko puta zajedno išli na trčanje, taj je bračni par pokazao veće zanimanje za istinu, pa je s njima započet redoviti biblijski tečaj. Sada je taj čovjek nekršteni objavitelj i revan je u službi propovijedanja. Osim toga on, njegov sin i kći sudjeluju u Teokratskoj školi propovijedanja.

Australija:

Jedan je pionir napisao: “Liječnica imenom Pam zamolila me da joj redovito donosim najnovije časopise. Budući da je jako zaposlena, pronašao bih je tek jednom u šest mjeseci, pa bih joj časopise i poruku s par ljubaznih riječi ostavljao ispod vrata. Nakon što sam je sedam mjeseci pokušavao pronaći, ostavio sam joj časopise i pozivnicu za predstojeći oblasni kongres. Ostavio sam joj i svoj broj telefona, no nije mi se javila. Kad sam je u studenom nakon kongresa ponovno potražio, na vratima sam našao njenu poruku.

Pam je napisala da joj se časopisi jako sviđaju te da ih daje i svojim kolegama. Potom ih oni daju svojim pacijentima u bolnici. Rekla je i da joj je bilo lijepo na našem sastanku. Pročitala je pozivnicu za kongres i uzela tri dana godišnjeg odmora kako bi mu prisustvovala. Isto tako fotokopirala je pozivnicu i stavila je svojim kolegama u pretince za poštu s porukom da joj se jave ako žele ići na kongres. Tako je na kraju tjedna i 16 njenih kolega liječnika uzelo tri dana godišnjeg odmora kako bi prisustvovali kongresu. Na koncu je 17 zainteresiranih osoba sva tri dana bilo na kongresu zahvaljujući samo jednoj pozivnici ostavljenoj ispod vrata. Pam danas redovito proučava knjigu Što Biblija uči i organizirala je  da se sa svima koji su bili na kongresu redovito vode biblijski razgovori.”

Jedan je brat rekao: “Kad sam prolazio pored kuće čiji su vlasnici zatražili da ih ne posjećuju Jehovini svjedoci, vidio sam ispred nje muškarca i ženu koji su bili uzrujani i uplakani. Pomislio sam kako nije lijepo da prođem pored njih bez riječi kad im je očito bilo jako teško. Prišao sam im i upitao ih mogu li im nekako pomoći. Pozvali su me u kuću i izjadali mi se. Rekli su mi da već tri godine nisu vidjeli svoju kćer. Žena je imala rak i morala je ići na operaciju, a nije bila sigurna hoće li preživjeti. Bojala se da više nikad neće vidjeti kćer. Nekoliko dana prije toga obratili su se za pomoć pastoru svoje karizmatske crkve, no on ih nije shvaćao ozbiljno niti je bilo što poduzeo. Prenio sam im neke biblijske misli o tome da Jehova ne napušta one koji su slomljena srca.

Nakon otprilike sat vremena netko je pokucao na vrata. Pomislio sam da je to njihov pastor. No na vratima je stajala lijepo odjevena mlada žena. Bila je to njihova kći, koju tako dugo nisu vidjeli! Bio je to vrlo dirljiv trenutak, pa sam rekao da bi bilo najbolje da odem. Međutim iznenadilo me kad je njihova kći rekla da bi voljela da ostanem jer roditeljima mora reći nešto važno. Kazala je da se bila odala alkoholu i drogi i tako uništavala svoj život, no proučavanje Biblije potaknulo ju je da se vrati svojim roditeljima. Nedavno se krstila kao Jehovin svjedok.”

Nekoliko dana kasnije posjetio ih je pastor, a oni su mu rekli da im se kći vratila jer je postala Jehovin svjedok. Bez riječi je krenuo prema vratima. Uto mu je čovjek doviknuo da sa stola uzme pismo — ispisnicu iz crkve.

 Papua Nova Gvineja:

Grupa od 23 braće i sestara krenula je na rijetko obrađivano područje. Put im nije bio lagan jer su morali pješačiti po planinama i prelaziti rijeke. U nekom selu jedna je sestra srela anglikanskog svećenika koji se obradovao kad je čuo objašnjenje Danijela 2:44. Rekao joj je: “Mi smo ovdje poput izgubljenih ovaca.” Uzeo je časopise i brošure te ju je zamolio da mu donese i Bibliju.

Tri dana kasnije u jednom drugom selu dvije su sestre razgovarale s dvije mlade žene koje su rado poslušale vijest o Kraljevstvu. Kad im se otac istog tog poslijepodneva vratio s polja, ispričale su mu što su naučile iz Biblije. On im je rekao da želi osobno čuti tu divnu vijest. Odlučio je posjetiti svu braću i sestre u kolibi u kojoj su noćili. Budući da je on bio poglavar sela, organizirao je da im se skuha i donese večera. Te je večeri sa svjetiljkom u ruci došao k njima, a pratili su ga ostali seljani. Braći su rekli: “Iznenadili smo se kad smo vas vidjeli jer Jehovini svjedoci nikad prije nisu bili u našem selu.” Braća su im pročitala Mateja 24:14 i objasnila da je to razlog njihova dolaska. Rekli su im i kakve će blagoslove ljudi doživjeti u Božjem Kraljevstvu te su im ostavili nešto literature.

Petog dana, oko jedan sat poslijepodne, braća su stigla u jedno drugo selo. Seljani su mislili da će ondje prenoćiti, pa su im počeli praviti natkriveno sklonište. No braća su im rekla da žele porazgovarati sa svima, a potom istog dana krenuti dalje. Svi su seljani dobili temeljito svjedočanstvo, pa tako i poglavar sela, koji je uzeo nešto literature, a za uzvrat dao braći kokosove orahe, banane i papaje.

Fidži:

Kad propovijedaju po selima, pioniri moraju puno pješačiti, i to po prljavim i blatnjavim putevima. Nagamma  i njena kći Reshma, koje su stalne pionirke, pitale su slijepu sestru Ushlu bi li im se jedan mjesec pridružila u pionirskoj službi. One su je morale voditi i držati za ruku svaka s jedne strane. Tako su svaki dan pješačile kilometrima. Jednog kišnog dana jedna obitelj koja je sjedila na verandi pred kućom promatrala je kako tri sestre prelaze lokve na blatnjavom putu. Vidjeli su kako je slijepa sestra ugazila u lokvu i isprljala nogu. Sestre su stale i obrisale joj nogu. Otac te obitelji bio je toliko znatiželjan da je pozvao sestre k sebi. Rekao je: “Svaki vas dan vidimo kako prolazite ovuda. Kamo idete?” Sestre su mu rekle da idu na jedan biblijski tečaj. On je nato  rekao da i on želi čuti njihovu poruku jer je ona sigurno jako važna kad su spremne toliko pješačiti kako bi je prenijele ljudima. Tako je ta obitelj počela proučavati Bibliju.

Guam:

Liza, mlada žena s Filipina, živjela je i radila kao kućna pomoćnica kod jedne obitelji na otoku Tinianu. Kad bi je posjetili Jehovini svjedoci, često bi od njih zatražila Stražarsku kulu i Probudite se! Premda im je govorila da joj se časopisi sviđaju, njima je zapravo potpaljivala vatru.

U proljeće 2007. Liza je ostala bez posla. Budući da nije imala gdje stanovati, spavala je na plaži. Kad je jednog dana prolazila kraj dvorane Jehovinih svjedoka, vidjela je dvije sestre kako sjede vani u hladu. Pozvale su Lizu da dođe do njih i ponudile joj mango. Tom su prilikom vodile s njom ugodan razgovor. Sutradan je Liza ponovno prolazila pored dvorane, pa su sestre opet s njom razgovarale. Ona im je u toku razgovora rekla: “Nadam se da ću jednog dana moći doći u vašu crkvu.” Iako je sestrama bilo malo neugodno što je već nisu pozvale u dvoranu, rekle su joj da navečer može doći na sastanak. Liza je prihvatila njihov poziv, nadajući se da će joj braća pomoći da pronađe posao.

Zadivilo ju je kad je na sastanku vidjela koliko su braća i sestre iskreni i koliko im je stalo do ljudi. Suze su joj došle na oči kad je pomislila da je u dvoranu došla iz sebičnih razloga. Sjetila se i koliko je samo časopisa spalila. Ljubav braće i sestara duboko ju je dirnula, pa otada nije propustila ni jedan sastanak. Počela je proučavati Bibliju. Zaposlila se, postala objavitelj i krstila se u veljači 2008.