ALBANIJA je mala zemlja bogate, burne prošlosti. Preko nje prešla su mnoga plemena i narodi, pokoravale su je svjetske sile, a desetljećima je bila u potpunoj izolaciji. Jehovini svjedoci u toj zemlji suočavali su se s mnogim nevoljama i kušnjama, no Jehova Bog uvijek je bio uz njih i blagoslivljao ih je divnim duhovnim napretkom. Na sljedećim stranicama ukratko ćemo vas upoznati s njihovom uzbudljivom povijesti i ispričati vam kako je “ruka Jehovina” bila s njegovim poniznim slugama u Albaniji (Djela 11:21).

Strane sile stoljećima su se borile za prevlast nad Albanijom, pa je tako dolazilo i do vjerskih sukoba. Početkom 16. stoljeća na tom su području živjeli ljudi različitih vjeroispovijesti — muslimani, pravoslavci i katolici.

Krajem 19. stoljeća Albanijom je zavladao nacionalizam te su počela nicati brojna udruženja domoljuba. Većina stanovnika bili su težaci, a mnogi su za siromaštvo krivili strane sile koje su dugi niz godina krojile politiku u njihovoj zemlji. Do 1900. stjecanje nezavisnosti postalo je goruće pitanje koje je dovelo do rata s Grčkom, Srbijom i Turskom. Na koncu je Albanija 1912. proglasila nezavisnost.

Kasnije je vlast praktički iskorijenila religiju. Nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti zabranile su djelovanje svim vjerskim zajednicama i proglasile su Albaniju prvom ateističkom državom na svijetu.

Oko 56. godine apostol Pavao napisao je da su on i njegovi suradnici temeljito propovijedali dobru vijest “sve do Ilirika”, rimske provincije koja je obuhvaćala dio današnje Albanije (Rim. 15:19). Vjerojatno su u to vrijeme neki tamošnji stanovnici postali pravi kršćani jer svjetovni povijesni zapisi pokazuju da se kršćanstvo u Albaniji počelo širiti u 1. stoljeću.

A kako se pravo kršćanstvo nastavilo širiti u suvremeno doba? Prvi dokaz o djelovanju Božjih slugu u tom području potječe iz 1921. Te je godine John Bosdogiannis poslao pismo s Krete u bruklinski Betel. U njemu je napisao kako je posjetio “razred” za proučavanje Biblije u gradu Ioánnini, koji se nalazi na sjeveru Grčke. Nekako u to vrijeme u područje Nove Engleske, na sjeveroistoku Sjedinjenih Država, doselilo se mnogo Albanaca, među kojima su bili Thanas (Nasho) Idrizi i Costa Mitchell. Upoznali su istinu i odmah su se krstili. Brat Idrizi se 1922. vratio u Albaniju, u grad Gjirokastër. On je bio prvi Albanac koji je donio biblijsku istinu u svoju domovinu. Jehova je blagoslovio njegovu samopožrtvovnost, i mnogi su ljudi počeli prihvaćati dobru vijest. Ubrzo su se u Albaniju vratili i drugi Albanci koji su u Americi počeli služiti Jehovi. Costa Mitchell  nastavio je propovijedati Albancima koji su živjeli u Bostonu, u Sjedinjenim Državama.

Sokrat i Thanas Duli (Athan Doulis) rodili su se u Albaniji, ali su kao mali morali otići u Tursku. Sokrat se 1922. vratio u Albaniju. Godinu dana kasnije vratio se i 14-godišnji Thanas, koji je želio pronaći svog brata. “Kad sam stigao u našu staru obiteljsku kuću”, napisao je, “nisam odmah našao brata jer je radio u jednom mjestu udaljenom 200 kilometara. No našao sam Stražarsku kulu, Bibliju, sedam svezaka Studija o Svetom pismu i druge letke koji su govorili o biblijskim temama. Očito je i u tom udaljenom planinskom području bilo revnih Istraživača Biblije koji su se vratili iz Amerike te su prenosili drugima biblijsku istinu i pomagali im da je zavole.” Kad su se braća Duli na koncu našla, Sokrat, koji je tada već bio kršteni Istraživač Biblije, odmah je počeo svjedočiti svom bratu Thanasu.

 Godine 1924. ured Zajednice u Rumunjskoj počeo je nadgledati djelo propovijedanja u Albaniji, koje je još bilo u povojima. Iako se u Albaniji još nije propovijedalo u velikim razmjerima, Stražarska kula od 1. prosinca 1925. izvijestila je: “Na albanski su prevedene i tiskane knjiga Harfa Božja te brošurice Poželjna Vladavina i Svjetska nevolja. Mnogo je ljudi dobilo tu literaturu i Albanci svim srcem prihvaćaju istinu.”

U to su vrijeme Albaniju razdirali politički sukobi. A što je bilo s Jehovinim slugama? “Godine 1925. u Albaniji su postojale tri skupštine, a bilo je i Istraživača Biblije koji su živjeli u izoliranim područjima, daleko od tih skupština”, napisao je Thanas. Također je rekao da se vidi velika razlika između ljubavi koja vlada među braćom te razdora, sebičnosti i rivalstva koji vladaju među drugim ljudima. Iako su mnogi Albanci odlazili iz svoje zemlje, neki koji su upoznali istinu vraćali su se kući. Oni su jedva čekali da članovima svoje obitelji počnu propovijedati o Kristovom uspostavljenom Kraljevstvu.

Za to vrijeme u Bostonu su se nedjeljom ujutro održavala javna predavanja na albanskom, na kojima je znalo biti oko 60 prisutnih. Svi su oni temeljito istraživali Bibliju i voljeli su proučavati Studije o Svetom pismu. Pažljivo su istraživali i knjigu Harfa Božja na albanskom, premda je u tom prijevodu bilo grešaka. (Naprimjer naslov knjige isprva je bio preveden kao Gitara Božja.) Unatoč tome ta je knjiga pomogla mnogim Albancima da upoznaju biblijsku istinu i izgrade čvrstu vjeru.

U jednom broju Stražarske kule iz 1926. pisalo je da je u Albaniji obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo 13 osoba. “U Albaniji ima samo petnaestak krštene braće i oni se trude revno propovijedati vijest o Kraljevstvu”, pisalo je u Godišnjaku za 1927. U njemu je također stajalo: “U Americi ima tridesetak krštene braće iz Albanije i oni žarko žele pomoći svojim sunarodnjacima da upoznaju istinu.” Petnaestero braće u Albaniji radovalo se tome što je 1927. na obilježavanje Kristove smrti došlo 27 osoba, što je bio porast od preko sto posto u odnosu na prethodnu godinu.

Krajem 1920-ih politička situacija u Albaniji još uvijek je bila jako nestabilna. Jedno je vrijeme na vlasti bio pravoslavni episkop Fan Noli, no njega je svrgnuo Ahmed Zogu, koji je postao predsjednik Albanije. Zemlju je proglasio kraljevinom u kojoj je on, kralj Zogu I, imao posljednju riječ.

Godine 1928. u Albaniju su došli Lazar Nasson, Petro Stavro i još dvojica braće iz Sjedinjenih Država kako bi prikazali “Foto-dramu stvaranja”. U isto vrijeme iz Sjedinjenih Država stigla su i dva svećenika — jedan katolički, a drugi pravoslavni. Oni su došli u posjet albanskom kralju Zoguu I.

“Čuvajte se!” upozorio je Zogua katolički svećenik. “Iz Amerike su došli neki ljudi koji će vam stvarati probleme.”

No pravoslavni svećenik nije se složio s tim. Poznavao je tu našu braću jer su kratko prije toga napustila njegovu crkvu u Bostonu. “Kad bi svi u Albaniji bili poput njih”, rekao je kralju, “ne biste trebali zaključavati vrata svoje palače!”

 “Ako je tako, pustite ih na miru i nemojte ih uznemiravati”, odgovorio je Zogu.

Iste godine u Bostonu su tiskane Pjesme hvale Jehovi na albanskom, pa su braća u Albaniji s vremenom naučila glazbu i riječi tih pjesama. Najdraže su im bile pjesme “Ne boj se, malo stado” i “Posvetimo se službi”. One su braći davale snage u teškim godinama koje su uslijedile.

Općenito uzevši, Albanci se ne ustručavaju jasno reći što misle i cijene kad ljudi razgovaraju s njima iskreno i otvoreno. Ono što bi drugima moglo zvučati kao svađa, Albancima je sasvim normalan, živ razgovor. Kad su u nešto čvrsto uvjereni, govore drugima o tome, a često i gorljivo brane svoje gledište te vladanjem pokazuju da su uvjereni kako je to istina. Njihov mentalitet sigurno je uvelike utjecao na to kako su reagirali na dobru vijest.

Zbog teške političke i ekonomske situacije sve je veći broj Albanaca napuštao zemlju. Neki od njih odselili su se na sjeveroistok Sjedinjenih Država, u područje Nove Engleske i u saveznu državu New York, te su ondje upoznali istinu. Dobra vijest brzo se širila gdje god je postojala neka veća grupa Albanaca. Braća su čeznula za tim da dobiju više literature na svom jeziku i stoga su bila presretna kad su na albanskom objavljene brošurice Kraljevstvo i Kriza.

U to su vrijeme vlasti u Albaniji zaplijenile našoj braći određenu količinu literature. A onda je 1934. u Biltenu (danas Naša služba za Kraljevstvo) objavljen izvještaj iz Albanije u kojem je stajalo: “Radujemo se što vas možemo obavijestiti da je Ministarstvo pravosuđa upravo donijelo odluku da u svakom okrugu možemo  slobodno dijeliti našu literaturu. (...) Braći su vraćene sve knjige i brošurice koje su im oduzeli državni službenici. (...) Sedmero braće unajmilo je automobil kako bi dijelili knjige u udaljenim gradovima, a ostala braća propovijedaju u bližim mjestima.” Tako su 1935. i 1936. braća podijelila preko 6 500 publikacija.

Početkom 1936. britanski list Leeds Mercury izvijestio je: “Priprema se radioemisija koja bi mogla biti najslušanija emisija u povijesti. Riječ je o propovijedi suca Rutherforda, koja će se emitirati iz Los Angelesa.” Bilo je planirano da brat Joseph Rutherford, koji je u to vrijeme predvodio Jehovine svjedoke, održi govor koji se radiotelefonskom vezom trebao prenositi diljem Sjedinjenih Država i Velike Britanije, a trebao se emitirati i u mnogim drugim europskim zemljama. “U jednoj europskoj zemlji govor se sigurno neće čuti”, stajalo je u zaključku članka. “To je Albanija, koja nema telefonske veze.”

No nekoliko tjedana nakon što je brat Rutherford održao govor, u glavno sjedište Jehovinih svjedoka stigla je zanimljiva vijest. Nicholas Christo iz albanske skupštine u Bostonu napisao je: “Želimo vas obavijestiti da smo od braće iz Albanije nedavno saznali kako se i ondje mogao čuti govor suca Rutherforda s naslovom ‘Odvajanje naroda’. Prema tome Albanija je još jedna u nizu zemalja u kojima se emitirao taj govor. Emisiju se čulo na dva mjesta, očito na kratkom valu. (...) Braća su bila neopisivo sretna kad su čula glas suca Rutherforda.”

Kako su se u Albaniji održavali sastanci prije nego što je Stražarska kula počela izlaziti na albanskom? Većina Albanaca koji su upoznali istinu pohađala  je grčke škole na jugu Albanije. Tako su bez problema mogli proučavati Stražarsku kulu na grčkom. Drugi su je proučavali na talijanskom ili francuskom. Sastanci su se održavali na albanskom, a braća su na licu mjesta prevodila gradivo koje se proučavalo.

Albanska skupština u Bostonu održavala je razmatranje Stražarske kule ponedjeljkom uvečer. I ta su braća koristila grčko izdanje časopisa. Iako su na svom jeziku imali jako malo literature, mnogi od njih odgojili su djecu u istini, a godinama kasnije njihovi su sinovi i kćeri, nećaci i nećakinje, unuci i praunuci postali punovremeni sluge. Ustvari, braća iz Albanije bila su toliko poznata po svom revnom propovijedanju da su ih ljudi počeli zvati ungjillorë, što znači “propovjednici”.

Godinu dana prije nego što je kralj Zogu bio svrgnut s prijestolja dvije njegove sestre otputovale su u Boston. Bilo je to 1938. U prosincu te godine u časopisu Utjeha (danas Probudite se!) pisalo je: “Kad su  albanske princeze došle u Boston, dvoje nas iz albanske skupštine Jehovinih svjedoka u Bostonu posjetili smo ih u hotelu i prenijeli im dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Jako su nas lijepo primile.”

Te princeze posjetili su Nicholas Christo i njegova sestra Lina. No nisu upoznali samo princeze. Sastali su se i s pet drugih visokih dužnosnika, među kojima je bio i Faik Konitza [Konica], albanski veleposlanik u Sjedinjenim Državama. Prije nego što su se visoki dužnosnici našli s braćom, bila im je pročitana poruka s kartice sa svjedočanstvom na albanskom. U njoj je bilo rečeno u kojoj se mjeri propovijeda Albancima. Na kartici je, između ostalog, stajalo: “Drago nam je što vam možemo priopćiti da se ova poruka objavljuje u Albaniji već mnogo godina i da je državnim službenicima i ostalim ljudima podijeljeno na desetke tisuća knjiga koje im pružaju utjehu i otkrivaju pravu istinu.”

Veleposlanik Konitza rekao je princezama: “Ovi ljudi željeli bi da iskoristite svoje veze i pomognete im da bez poteškoća propovijedaju u Albaniji. Oni pripadaju jednoj novoj vjeri i smatraju da će ovaj svijet [sadašnji svjetski poredak] uskoro biti uništen, da će nakon toga zavladati Krist te da će čak i mrtvi uskrsnuti.”

Kako to da je gospodin Konitza bio tako dobro upoznat s dobrom viješću o Kraljevstvu? U časopisu Utjeha pisalo je da je jedan čovjek kojeg je veleposlanik dobro poznavao došao u istinu i da su kasnije njih dvojica u više navrata razgovarala o Bibliji.

U 1930-ima Italija je okupirala Albaniju. Godine 1939. kralj Zogu i njegova obitelj pobjegli su iz zemlje. Fašisti su zabranili našu literaturu. U zemlji je bilo 50 objavitelja, no oni više nisu smjeli propovijedati.  U ljeto 1940. zaplijenjeno je oko 15 000 naših publikacija. Šestog kolovoza fašisti su u Këlcyrëu uhitili devetero braće i zatvorili ih u ćeliju dugačku četiri, a široku dva metra. Kasnije su ih prebacili u zatvor u Tirani. Držali su ih zatočene osam mjeseci bez suđenja, a onda su im odredili zatvorske kazne u trajanju od deset mjeseci do dvije i pol godine.

U to vrijeme zatvorenicima su njihove obitelji morale slati hranu. No sada su se u zatvoru našli muškarci koji su prehranjivali svoje obitelji. Kako su onda oni dolazili do hrane?

“Svaki drugi tjedan dobivali smo 800 grama suhog kruha, tri kilograma ugljena i komad sapuna”, ispričao je Nasho Dori. “Jani Komino i ja imali smo nešto novca, pa smo kupili kilogram graha. Potom smo na ugljenu skuhali taj grah, koji su zatvorenici kupovali na žlice. Ubrzo smo kuhali po pet velikih posuda graha. Na koncu smo skupili dovoljno novca da kupimo malo mesa.”

U zimu 1940/1941. grčka vojska okupirala je južnu Albaniju i prisilila sve muškarce koji su ondje živjeli da joj se pridruže. Kad je u jednom selu jedan naš brat rekao da neće ići s njima jer želi ostati neutralan, vojnici su ga počeli vući za kosu te su ga tukli sve dok se nije onesvijestio.

“I dalje nam prkosiš?” povikao je zapovjednik kad se brat osvijestio.

“Ostajem pri svom!” rekao je brat.

Premda su vojnici bili ljuti jer se nije htio predomisliti, na kraju su ga ipak pustili da ode.

Nekoliko dana kasnije zapovjednik koji je vikao na našeg brata došao je k njemu i pohvalio ga što je bio tako hrabar. “Prije nekoliko dana ubio sam  12 Talijana, pa sam dobio odlikovanje”, rekao je. “No peče me savjest i sram me je nositi taj orden. Držim ga u džepu jer znam da je to dokaz da sam počinio zločin.”

Dok je rat bio u punom jeku, Albanska komunistička partija sve je više jačala, premda su fašisti svim silama nastojali ostati na vlasti. Godine 1943. vojnici koji su se borili protiv komunista zarobili su jednog brata. Strpali su ga u kamion, odvezli na ratište i naredili mu da uzme pušku. No on je nije želio uzeti.

“Ti si komunist!” povikao je zapovjednik. “Da si kršćanin, išao bi u rat kao i svi svećenici!”

Potom je naredio vojnicima da ubiju našeg brata. Baš kad je streljački odred trebao zapucati, pojavio se jedan drugi časnik i upitao što se događa. Kad je čuo da brat ne želi u vojsku, naredio je vojnicima da ne pucaju te je oslobodio brata.

U rujnu 1943. fašisti su se povukli iz Albanije. Tada je zemlju okupirala njemačka vojska, koja je u samo jednoj noći u Tirani ubila 84 osobe. Stotine ljudi završilo je u koncentracijskim logorima. Za to vrijeme braća su na pisaćim strojevima pisala poruke s biblijskim mislima kako bi svojim bližnjima pružila nadu i utjehu. Nakon što bi neka osoba pročitala poruku, braća bi je zamolila da im je vrati kako bi je mogla dati nekom drugom. Braća su nastavila propovijedati, koristeći nekoliko brošurica koje su uspjela sakriti. U službi su koristili samo neke dijelove Biblije. Cijelu Bibliju na albanskom dobili su tek sredinom 90-ih.

 Do 1945. petnaestero je braće završilo u zatvoru. Dva su brata bila poslana u koncentracijski logor, gdje su jednog od njih vojnici mučili sve dok nije umro. Ironično je to što su braću u Albaniji progonili zato što se nisu željela pridružiti silama Osovine, dok su u Sjedinjenim Državama neku braću iz Albanije zatvorili zato što nisu željela ratovati protiv sila Osovine.

U ratom poharanoj Albaniji zaplijenjena literatura čuvala se u jednoj carinarnici. Na nju je jednom pala granata, pa se mnogo naše literature razletjelo po ulici. Kasnije su neki znatiželjni prolaznici uzeli knjige i brošurice te ih počeli čitati. Braća su brže-bolje pokupila s ulice svu preostalu literaturu.

Njemačka se vojska 1944. povukla iz Albanije, a komunistička vojska uspostavila je privremenu vlast. Braća su odmah zatražila da im se dopusti ponovno tiskanje brošurica, no vlasti im to nisu dozvolile. “Stražarska kula napada svećenike”, rekli su braći, “a mi ih u Albaniji još uvijek poštujemo.”

Nova komunistička vlast nametnula je velike poreze te je nacionalizirala privatne posjede, tvornice, poduzeća, trgovine, pa čak i kina. Ljudi nisu smjeli kupovati ni prodavati zemlju niti je davati u zakup, a sav urod morali su predati državi. Jedanaestog siječnja 1946. Albanija je postala Narodna Republika Albanija. Na izborima je pobijedila Komunistička partija, a Enver Hoxha postao je predsjednik države.

Otvorene su nove škole i djeca su učila čitati. No vlasti su zabranjivale da se čita bilo kakva literatura koja nije zagovarala komunizam. Zaplijenile su našu literaturu te su oduzele braći nekoliko pisaćih strojeva i ono malo papira što su imala.

 Kad god su braća pokušala dobiti dozvolu za tiskanje literature, vlasti bi odbile njihov zahtjev te bi im prijetile. No braća se nisu dala pokolebati. Rekla su vlastima: “Jehova nam je dao zadatak da Albance upoznamo s njegovim naumom, a vi nam to branite. Vi ćete za to odgovarati pred Bogom.”

Vlasti su se ponašale kao da žele reći: “Ovdje u Albaniji mi vladamo! Ne dopuštamo teokraciju i nije nas briga za vas i vašeg Boga, Jehovu, kojeg ne priznajemo!” No braća su nastavila neustrašivo propovijedati dobru vijest gdje god i kad god im se pružila prilika za to.

Od 1946. svi su građani morali ići na glasanje, a svakoga tko bi se usudio ne doći na biralište smatralo se državnim neprijateljem. Doneseni su zakoni kojima se zabranilo sastanke, a propovijedanje je bilo strogo kažnjivo. Kako su se braća nosila s tim?

Godine 1947. petnaestak braće organiziralo je propovjedničku akciju u Tirani. Policija ih je odmah uhitila. Poderali su im Biblije, a njih su mučili. Kad su braća bila puštena na slobodu, rečeno im je da nikamo ne smiju putovati bez policijskog odobrenja. U novinama se ismijavalo Isusa i Jehovu.

Braća iz albanske skupštine u Bostonu saznala su  za to, pa su 22. ožujka 1947. napisala pismo Enveru Hoxhi. Na dvije stranice pisma obratili su mu se s puno poštovanja i zauzeli su se za svoju braću u Albaniji. Objasnili su da Jehovini svjedoci nisu nikakva prijetnja vlasti te su napomenuli da nas vjerski protivnici lažno optužuju jer naša literatura razotkriva njihovo nekršćansko vladanje. U zaključku pisma stajalo je: “Kad je albanska delegacija, predvođena gospodinom Kapom, stigla u službeni posjet Ujedinjenim narodima te usput došla u Boston, otišli smo u hotel u kojem su odsjeli. Gospodin Kapo nas je ljubazno primio te nas je saslušao bez ikakvih predrasuda.” Hysni Kapo godinama je bio jedan od najutjecajnijih državnih dužnosnika u Albaniji. Unatoč tome što su se braća iz Bostona zauzela za svoju braću, ona su se suočavala sa sve većim problemima.

Albanija se 1947. blisko povezala sa Sovjetskim Savezom i Jugoslavijom, a zaoštrila je odnose s Grčkom. Godinu dana kasnije prekinula je sve veze s Jugoslavijom i još se više povezala sa Sovjetskim Savezom. Tko god nije podržavao državnu ideologiju, smatrao se nepoćudnim i ljudi su ga izbjegavali. Naša su se braća zbog svog neutralnog stava suočavala sa sve većim protivljenjem i mržnjom.

Naprimjer 1948. u jednom se malom selu na obilježavanju Kristove smrti okupilo šestero braće i sestara. Policija je nasilno prekinula sastanak te je satima tukla braću. Nekoliko tjedana kasnije uhitili su brata koji je držao govor. Prisilili su ga da 12 sati stoji na nogama. U ponoć ga je načelnik policije oštro upitao: “Zašto si prekršio zakon?”

“Nama državni zakon ne može biti važniji od Gospodinovog”, odgovorio je brat.

 Načelnik je bio bijesan, pa je ošamario brata, koji je potom okrenuo glavu na drugu stranu. “Što to radiš?” upitao je brata.

“Već sam vam rekao da smo mi kršćani”, odgovorio je brat. “Isus nas je naučio da onome tko nas udari trebamo okrenuti i drugi obraz.”

“Ako to zapovijeda tvoj Gospodin”, ljutito je povikao načelnik, “onda ga ja neću poslušati i neću te više udarati! Gubi se odavde!”

Sotir Ceqi živio je u Tirani i zdušno se držao svega što naučava Pravoslavna crkva. Kao dijete dobio je tuberkulozu kostiju, pa je trpio strašne bolove u nogama. Kad je imao 17 godina, bio je toliko utučen da se htio baciti pod vlak. Kratko prije toga posjetio ga je njegov bratić Leonidha Pope. Ne znajući što Sotir namjerava učiniti, Leonidha mu je počeo govoriti o tome da je Isus liječio bolesne i da će Zemlja postati raj. Dao mu je i Bibliju. Sotir ju je odmah počeo čitati.

“Osjećao sam se kao da sam konačno utažio žeđ osvježavajućom vodom”, rekao je Sotir. “Pronašao sam istinu!”

Za nekoliko dana Sotir je došao do važnog zaključka, iako u međuvremenu nije razgovarao s Leonidhom. Rekao je sam sebi: “Biblija kaže da je Isus propovijedao. A to su činili i apostoli i svi drugi njegovi učenici. Očito onda i ja moram propovijedati.”

Tako je Sotir počeo svjedočiti. U jednoj ruci držao je Bibliju, a u drugoj štaku, te je hrabro išao od vrata do vrata.

U tom je periodu Služba državne sigurnosti (Sigurimi) uvijek budno pazila na sve što bi moglo biti prijetnja  komunističkoj vlasti. Tako je brzo primijetila i Sotira, koji je odvažno propovijedao. Uhitili su ga te su ga satima držali zatočenog. Pretukli su ga i naredili mu da prestane propovijedati.

Nakon što je bio pušten na slobodu, Sotir je potražio Leonidhu. On ga je odveo k Spiri Karajaniju, liječniku koji je upoznao istinu nekoliko godina prije toga. Osim što je liječio Sotira, Spiro mu je pomogao da bolje razumije Bibliju.

“Ako te opet uhite”, savjetovao mu je, “prebroji svaku riječ i svaki redak prije nego nešto potpišeš. Nakon njihovih riječi povuci crtu. Ne ostavljaj prazan prostor. Sve pažljivo pročitaj. Pazi da potpišeš samo ono što si rekao.”

Samo dva dana kasnije policija je ponovno uhitila Sotira dok je propovijedao. U policijskoj postaji naredili su mu da potpiše izjavu. Baš kad je htio potpisati, sjetio se Spirinog savjeta. Premda su ga policajci tjerali da odmah potpiše dokument, Sotir se nije žurio, nego je pročitao svaku riječ.

Potom je rekao: “Žao mi je, ali ne mogu ovo potpisati. Nisam rekao ono što tu piše. Kad bih potpisao ovaj dokument, to bi bilo kao da sam slagao, a ja ne lažem.”

 Policajci su ga satima tukli bičem koji su načinili od užeta. Budući da ni nakon toga nije želio potpisati dokument, natjerali su ga da uzme u ruke dvije žice te su ga mučili elektrošokovima.

“Kad više nisam mogao podnositi bol”, ispričao je kasnije Sotir, “molio sam se u suzama. A onda su se odjednom otvorila vrata. Došao je načelnik policije. Pogledao nas je, a potom je brzo okrenuo glavu. ‘Prestanite!’ naredio je. ‘Ne smijete to raditi!’” Svi su dobro znali da zakon zabranjuje mučenje. Policajci su prestali mučiti Sotira, ali su ga i dalje nagovarali da potpiše dokument. No on to nije želio učiniti.

“Neka ti bude!” rekli su na kraju. Nevoljko su napisali izjavu, točno onako kako im je Sotir diktirao. On je u njoj dao temeljito svjedočanstvo. Nakon toga dali su mu da to potpiše. Premda su ga satima tukli i davali mu elektrošokove, Sotir je pažljivo pročitao svaku riječ. Kad je naišao na rečenicu koja je završavala na pola stranice, Sotir je povukao crtu na kraju rečenice.

“Ma gdje si to samo naučio?” začuđeno su upitali policajci.

“Jehova me naučio da ne potpisujem ono što nisam rekao”, odgovorio je Sotir.

“Dobro, a tko ti je dao ovo?” upitao ga je načelnik nakon što mu je dao komad kruha i malo sira. Bilo je to u 9 sati navečer. Sotir je bio jako gladan jer nije jeo cijeli dan. “Je li ti to dao Jehova? Nije! Mi smo ti dali.”

“Jehova se na razne načine brine za svoje sluge”, odgovorio je Sotir. “On vam je naprosto smekšao srce.”

“Ovaj put ćemo te pustiti”, ljutito su rekli policajci, “no budeš li opet propovijedao, znaš što te čeka.”

“Onda me nemojte ni pustiti jer neću prestati propovijedati.”

 “Bolje ti je da nikome ne govoriš što se ovdje dogodilo!” zaprijetio mu je načelnik.

“Ako me netko pita za to, ne mogu lagati”, odgovorio je Sotir.

“Odlazi odavde!” povikali su policajci.

Sotir je samo jedan od mnogih koje su tako mučili. Krstio se tek nakon tog mučnog događaja u kojem se njegova vjera našla na teškoj kušnji.

Vlasti su godinama cenzurirale poštu, pa su iz Albanije stizali vrlo šturi izvještaji. Budući da je bilo sve opasnije putovati i sastajati se, braća koja su bila raštrkana diljem zemlje sve su rjeđe mogla međusobno kontaktirati. Kako u Albaniji nije postojao ured Zajednice iz kojeg bi se nadgledalo djelo, bilo je teško dobiti jasnu sliku o teokratskim aktivnostima u toj zemlji. Unatoč tome sve je više ljudi prihvaćalo istinu. Godine 1940. u Albaniji je bilo 50 braće i sestara, a do 1949. njihov se broj popeo na 71.

U 1950-ima vlasti su počele još strože nadzirati svaki aspekt života Albanaca. Odnosi između Albanije i Grčke bili su sve napetiji. Diplomatski odnosi s Engleskom i Sjedinjenim Državama bili su potpuno prekinuti. Napetost je vladala čak i u odnosu sa Sovjetskim Savezom. Albanija se povlačila u izolaciju te je  prekidala veze s ostatkom svijeta. U zemlji su se strogo nadzirale sve vrste komunikacije.

No dva naša brata ponekad su uspjela poslati pismo ili razglednicu braći u Švicarskoj. Oni su im odgovarali na francuskom ili talijanskom, pišući u šiframa. Tako su braća u Albaniji saznala za kongres koji je 1955. održan u Nürnbergu. Vijesti o slobodi koju su Jehovini svjedoci dobili nakon pada Hitlerovog režima ohrabrile su braću u Albaniji i potaknule ih da ostanu čvrsta u vjeri.

Godine 1957. iz Albanije je stigao izvještaj da ondje djeluje 75 objavitelja. Iako nije bio poznat točan broj prisutnih na obilježavanju Kristove smrti, u Godišnjaku za 1958. pisalo je da se okupio znatan broj ljudi te da braća u Albaniji i dalje propovijedaju.

U Godišnjaku za 1959. stajalo je: “Ti vjerni svjedoci Jehove Boga čine sve što mogu. Otvoreno govore drugima o istini i čak nastoje tiskati literaturu. Zahvalni su za hranu u pravo vrijeme koju povremeno dobivaju, no komunistička vlast očito im onemogućava bilo kakvu komunikaciju s ostatkom svijeta.” Na kraju izvještaja pisalo je: “Vlasti mogu braću u Albaniji odvojiti od ostalih pripadnika društva novog svijeta, no ne mogu spriječiti Božji sveti duh da djeluje na njih.”

U to su vrijeme svi morali nositi vojnu osobnu iskaznicu. Oni koji bi to odbili, ostali bi bez posla ili bi završili u zatvoru. Tako su Nasho Dori i Jani Komino ponovno bili u zatvoru nekoliko mjeseci. Iako su neki pojedinci prekršili biblijska načela iz straha da ne izgube posao, većina braće ostala je vjerna Jehovi te se 1959. okupila na obilježavanju Kristove smrti. Mnoga braća i sestre i dalje su odvažno propovijedali.

 Godine 1959. raspušteno je Ministarstvo pravosuđa i zabranjen je rad svim odvjetnicima. Komunistička partija sama je donosila i provodila sve zakone. Onoga tko nije glasao na izborima smatralo se državnim neprijateljem. Strah i nepovjerenje širili su se zemljom.

Braća iz Albanije slala su poruke u kojima su javljala da im je jako teško, ali da će unatoč svemu ostati vjerna Jehovi. Za to vrijeme braća iz glavnog sjedišta u Brooklynu uporno su pokušavala stupiti u kontakt s njima. Zamolila su Johna Marksa, koji je rođen na jugu Albanije, a živio je u Sjedinjenim Državama, da pokuša dobiti vizu za Albaniju.

Godinu i pol kasnije John je uspio dobiti vizu, no njegova žena Helen nije. U veljači 1961. došao je u Drač, a potom je otputovao u Tiranu. Ondje ga je dočekala njegova sestra Melpo, koja je pokazala zanimanje za istinu. Ona je pomogla Johnu da već idući dan stupi u kontakt s braćom.

John je dugo razgovarao s njima i dao im je literaturu koju je sakrio u tajni odjeljak svoje putne torbe. Braća su bila presretna. Više od 24 godine nije ih posjetio nitko iz inozemstva.

 John je saznao da u pet gradova ima 60 braće i da ih ima još nekoliko po manjim selima. U Tirani su se svaku nedjelju potajno održavali sastanci na kojima su braća proučavala literaturu koju su skrivala još od 1938.

Budući da tako dugo nisu imali gotovo nikakav kontakt s organizacijom, trebalo ih je upoznati s organizacijskim promjenama i najnovijim objašnjenjima biblijskih istina. Naprimjer u Albaniji su sastanke vodili i braća i sestre, a sestre su se čak i molile. John je kasnije napisao: “Braća su bila prilično skeptična i zabrinuta oko toga kako će sestre reagirati kad čuju nove upute, pa su me zamolila da se nasamo sastanem sa sestrama te im objasnim do kojih je promjena došlo. To sam i učinio. Bilo mi je jako drago kad sam vidio da su sestre prihvatile nove upute.”

Iako su bili siromašni, ti su vjerni Jehovini sluge velikodušno podupirali djelo Kraljevstva. Naprimjer John je saznao da su dva ostarjela brata iz Gjirokastëra štedjela novac iako su imala vrlo skromne prihode i da su skupila određenu svotu novca koju su poklonila Zajednici. Svaki od njih dao je prilog u zlatnicima, koji su vrijedili više od 100 dolara.

Braća u Tirani bila su zahvalna kad su na svom jeziku dobila brošuricu Propovijedanje i poučavanje u miru i jedinstvu, u kojoj je bilo objašnjeno kako skupštine trebaju biti organizirane, čak i kad je djelo pod zabranom. John je u ožujku održao govor na obilježavanju Kristove smrti. Taj sastanak održan je u domu Leonidhe Popea u Tirani, a prisustvovalo mu je 37 osoba. Odmah nakon govora John je brodom otišao u Grčku.

Nakon što su braća u Brooklynu razmotrila Johnov izvještaj o posjetu Albaniji, zadužila su Leonidhu  Popea, Sotira Papu i Luçija Xheku da vode brigu o skupštini u Tirani i nadgledaju djelo u Albaniji. Spiro Vruho imenovan je za pokrajinskog nadglednika. Kad bi posjetio skupštinu, svaku se večer sastajao s braćom kako bi im držao govore i razmatrao s njima naše publikacije. Organizacija je davala sve od sebe kako bi pomogla braći u Albaniji da duhovno napreduju i budu upoznata s najnovijim uputama.

Naravno, službena pisma s uputama nisu mogla stizati poštom jer je ona bila pod strogim nadzorom. Zato je John malo-pomalo slao upute braći koristeći se šifriranim porukama koje su upućivale na određene stranice u literaturi. Ubrzo su stigli izvještaji koji su pokazali da su braća dobro razumjela poruke. Tri brata u Tirani služila su u Odboru zemlje, a Spiro je redovito posjećivao skupštine.

Braća u Albaniji morala su smišljati nove načine kako u Brooklyn slati izvještaje o službi propovijedanja. Tako su određenoj braći u inozemstvu slali razglednice sa šifriranim izvještajima. Služili su se olovkama koje su tanko pisale, a izvještaje su zapisivali ispod poštanske marke. Primjerice napisali bi broj stranice iz brošurice Propovijedanje i poučavanje na kojoj se obrađuje tema “objavitelji”, a pored te brojke zapisali bi broj objavitelja koji su taj mjesec dali izvještaj. Braća iz inozemstva godinama su koristila slične metode kako bi kontaktirala s braćom u Albaniji.

Odbor zemlje davao je sve od sebe kako bi djelo Kraljevstva što bolje napredovalo, no uskoro su se pojavili problemi. Godine 1963. Melpo Marks napisala je svom bratu Johnu da su dva brata iz Odbora zemlje, Leonidha Pope i Luçi Xheka, daleko od svojih obitelji  i da više nema sastanaka. Kasnije je do braće došla vijest da je Spiro Vruho u bolnici te da su Leonidha Pope i Luçi Xheka bolesni. U toj poruci bio je spomenut i izvještaj iz Djela apostolskih 8:1, 3, koji govori o tome da je Savao iz Tarza poslao kršćane u zatvor. Što se to događalo u Albaniji?

U tvornici u kojoj su radili Leonidha Pope, Luçi Xheka i Sotir Ceqi članovi Komunističke partije pred svim su radnicima držali govore u kojima su promicali komunističke ideale. Za vrijeme jednog govora o evoluciji Leonidha i Luçi ustali su i rekli: “Ne, čovjek nije nastao od majmuna!” Sutradan su obojica bili odvojeni od obitelji te kao prognanici poslani daleko od svog doma. Tu su kaznu Albanci zvali internim (što znači “internacija”, odnosno zatočenje s ograničenom slobodom kretanja). Luçi je bio poslan u planinsko područje Gramsha. Budući da su vlasti smatrale da je Leonidha “glavni” kod Jehovinih svjedoka, poslali su ga u krševit, hladan planinski predio iznad grada Burrela. Tek se nakon sedam godina vratio u svoj dom u Tirani.

U kolovozu 1964. prestali su se održavati sastanci. Iz Albanije je stizalo vrlo malo vijesti, što je bio jasan znak da su braća pod strogim nadzorom Sigurimija. U jednoj poruci napisanoj ispod poštanske marke stajalo je: “Molite se Gospodinu za nas. Idu po kućama i oduzimaju nam literaturu. Ne daju nam da proučavamo.  Tri osobe u internimu.” Isprva se mislilo da su brat Pope i brat Xheka pušteni na slobodu jer su jedino oni znali za pisanje poruka ispod poštanskih marki. No ispostavilo se da je tu poruku napisala Luçijeva žena, Frosina.

Odgovorna braća bila su zatočena. Sigurimi je budno pratio sve što se događa, tako da ostala braća nisu mogla međusobno komunicirati. Unatoč tome oni koji su se nalazili u internimu davali su izvrsno svjedočanstvo svakome koga bi upoznali. Stanovnici Gramsha znali su reći: “Ovdje su ungjillorë. Oni ne idu u vojsku, ali nam grade mostove i popravljaju generatore.” Ljudi su još desetljećima pozitivno govorili o toj vjernoj braći.

Albanija je prekinula političke veze sa Sovjetskim Savezom i više se povezala s Kinom. Komunistička ideologija bila je toliko popularna da su se neki Albanci čak počeli odijevati kao Mao Ce-tung, predsjednik Komunističke partije Kine. Godine 1966. Enver Hoxha ukinuo je sve vojne činove. U zemlji je vladalo veliko nepovjerenje i nisu se tolerirala gledišta koja su se kosila s komunističkom ideologijom.

Državne novine počele su objavljivati članke protiv religije, nazivajući je “opasnim elementom”. U Draču je grupa studenata buldožerom srušila jednu crkvu. Ubrzo nakon toga i u drugim se gradovima počelo uništavati vjerske objekte. Vlasti su raspirivale mržnju prema religiji. Godine 1967. Albanija je postala prva ateistička država na svijetu u kojoj je bio zabranjen svaki oblik religije. Iako su druge komunističke zemlje donekle tolerirale religiju, u Albaniji se nije tolerirao ni spomen na nju.

 Neki muslimanski, pravoslavni i katolički svećenici završili su u zatvoru zbog toga što su se miješali u politiku. No mnogi su svećenici izbjegli zatvor jer su se pokorili vlasti i odrekli se vjere. Neki vjerski objekti koji su bili od povijesnog značaja pretvoreni su u muzeje. Bilo je uklonjeno sve što je imalo veze s religijom — svi križevi, slike, kipovi, džamije, minareti. Riječ “Bog” koristila se samo u pogrdnom smislu. Zbog svih tih promjena braća su se našla u teškoj situaciji.

Mnogi su umrli 1960-ih, a ono malo objavitelja što je preostalo bilo je raštrkano diljem zemlje. Oni su zastupali istinu koliko god su mogli. No čak su se i ljudi koji su bili zainteresirani za dobru vijest bojali razgovarati s braćom.

Godine 1968. Gole Flloko, koji je tada imao preko 80 godina, pisao je Johnu i Helen Marks o tome kako ga zdravlje izdaje. Bilo je zabranjeno propovijedati i održavati sastanke. No Gole je napisao da redovito razgovara s prijateljima i drugim ljudima koje sreće na tržnici, u parku ili u kafićima. Nedugo nakon toga Gole je umro. Ostao je vjeran Jehovi sve do smrti. Kao ni mnoga druga braća u Albaniji, ni on nije ničemu dozvolio da uguši njegovu ljubav prema Jehovi i istini.

Spiro Vruho bio je u poodmaklim godinama, pa više nije mogao posjećivati skupštine kao nekad. Početkom 1969. našli su ga mrtvog na dnu jednog bunara. U izvještaju Sigurimija bilo je rečeno da je počinio samoubojstvo. No je li to bilo točno?

Iako je Spiro navodno ostavio oproštajno pismo u kojem je rekao da je u depresiji i da će si oduzeti život, po rukopisu se vidjelo da on nije napisao te riječi. Neki su čak potvrdili da je Spiro prije smrti bio dobro raspoložen.  Osim toga na vratu su mu pronađene modrice koje su upućivale na to da je umro nasilnom smrću. U bunaru nije nađeno nikakvo uže o koje se mogao objesiti, a u plućima nije imao vode.

Godinama kasnije saznalo se kako je Spiru bilo rečeno da će on i njegova obitelj završiti u zatvoru te da neće moći kupovati hranu ako ne bude glasao. Braća iz Tirane saznala su da je Spiro ubijen dan prije izbora i da je potom bačen u bunar. To nije bio jedini slučaj da se smrt nekog Jehovinog svjedoka lažno prikazala kao samoubojstvo.

Godine 1971. Jehovini svjedoci diljem svijeta radovali su se kad su saznali da je Vodeće tijelo u Brooklynu dobilo nove članove. S oduševljenjem su dočekali i vijest o promjenama u vezi s imenovanjem starješina i slugu pomoćnika. No braća u Albaniji tek su godinama kasnije saznala za te organizacijske promjene. Za njih su čuli preko braće iz Sjedinjenih Država koja su kao turisti došla u Albaniju te su se u Tirani nakratko vidjela sa sestrom Llopi Bllani. Ona im je rekla da se u Albaniji ne održavaju sastanci i da u Tirani postoje samo tri aktivna Jehovina svjedoka, iako ih je zapravo bilo mnogo više.

Kosta Dabe živio je u Grčkoj od 1966. i ondje je pokušavao dobiti vizu  kako bi se mogao vratiti u rodnu Albaniju. Imao je 76 godina i želio je poučiti istini svoju djecu. Budući da nije mogao dobiti vizu, na albanskoj je granici predao američku putovnicu te je tako ušao u zemlju. Znao je da možda nikad više neće moći izaći iz Albanije.

Godine 1975. jedan muž i žena iz Sjedinjenih Država, koji su porijeklom bili Albanci, ušli su u Albaniju kao turisti. Napisali su da je kontrola “stroža nego ikad prije” i da se Jehovine svjedoke prati na svakom koraku. Stranci su se mogli kretati jedino u pratnji službenih vodiča, a mnogi od njih bili su pripadnici Sigurimija. Kad bi stranci otišli iz Albanije, Sigurimi bi usredotočio pažnju na ljude s kojima su kontaktirali. Turisti su uvijek bili sumnjivi i nisu bili dobrodošli. Albanci su se bojali stranaca.

U studenom 1976. stiglo je pismo od Koste Dabea. Napisao je da je obilježavanju Kristove smrti u Vlorëu prisustvovalo pet osoba. Saznao je da su još dva brata sama održala taj sastanak — jedan u Përmetu, a jedan u Fieru. U Tirani su se na obilježavanju Kristove smrti na jednom mjestu sastale dvije osobe, a na drugom četiri. Tako se, prema njegovim saznanjima, na obilježavanju Kristove smrti te godine okupilo najmanje 13 osoba.

Godinama kasnije Kulla Gjidhari ispričala je  kako je ona održala obilježavanje Kristove smrti: “Ujutro sam ispekla kruh i pripremila vino. Navečer sam navukla zavjese i uzela Bibliju koju sam skrivala iza zahodske školjke. Pročitala sam 26. poglavlje Mateja, koje govori o tome kako je Isus uveo proslavu svoje smrti. Pomolila sam se, podigla kruh uvis, a zatim ga spustila. Pročitala sam još neke retke iz Mateja, ponovno se pomolila, podigla uvis čašu s vinom, a zatim je spustila. Nakon toga otpjevala sam jednu pjesmu. Bila sam sama, ali znala sam da sam ujedinjena sa svojom braćom po svijetu!”

Kulla je imala jako malo rodbine. Godinama ranije usvojio ju je Spiro Karajani, pa je živjela s njim i njegovom kćeri Penellopi u Tirani. Spiro je umro oko 1950.

Razdoblje još strože izolacije započelo je 1978, kad je Albanija prekinula sve odnose s Kinom. Vlasti su željele da Albanija ni u kom pogledu ne ovisi o ostatku svijeta. Donesen je novi ustav, a uvedeni su i strogi zakoni koji su se ticali svakog aspekta života, pa tako i kazališta, baleta, književnosti i likovne umjetnosti. Bila je zabranjena i klasična glazba za koju se smatralo da potiče na pobunu protiv vlasti. Pisaće strojeve smjeli su imati samo pisci koji su za to dobili posebno odobrenje. Ako bi se nekoga uhvatilo da gleda strani televizijski program, završio bi na ispitivanju kod Sigurimija.

Premda su vlasti tako strogo nadzirale sve građane, braća iz Austrije, Njemačke, Sjedinjenih Država, Švedske i Švicarske došla su u Albaniju kao turisti u nastojanju da stupe u kontakt s braćom. Neki do kojih su uspjeli doći bili su presretni kad su se vidjeli s njima. No braća u Albaniji uglavnom nisu mogla  međusobno kontaktirati, pa je malotko od njih znao da je stigao netko od braće iz inozemstva.

Godine 1985. umro je dugogodišnji diktator Enver Hoxha. Albanci su tugovali zbog njegove smrti. No ubrzo nakon toga došlo je do političkih i društvenih promjena. Godinu dana kasnije umro je John Marks, a njegova žena Helen, koja je tada imala šezdesetak godina, odlučila je posjetiti Albaniju. Kad je došla po vizu, službenici su joj rekli: “Ako vam se nešto dogodi dok budete u toj zemlji, ne očekujte pomoć iz inozemstva.”

Helen je provela u Albaniji dva tjedna, što je puno značilo nekolicini objavitelja s kojima se vidjela. Konačno je upoznala svoju šogoricu Melpo, koja je 25 godina prije toga čula za istinu od Johna. Iako još nije bila krštena, Melpo je godinama bila jedna od glavnih osoba preko kojih su braća iz Albanije kontaktirala s organizacijom.

Helen je upoznala i Leonidhu Popea te Vasila Gjoku, koji se krstio 1960. Saznala je da u Albaniji ima još sedam Jehovinih svjedoka. Braći je prenijela najnovije vijesti o organizacijskim promjenama i napretku djela u drugim komunističkim zemljama. Oprezno je svjedočila ljudima koje bi srela. Vidjela je da u Albaniji vlada teška ekonomska kriza.

“Da biste dobili malo mlijeka”, rekla je, “morate stajati u redu od tri ujutro. Mnoge trgovine zjape prazne.”

Godine 1987. podružnice u Austriji i Grčkoj organizirale su da i druga braća posjete Albaniju. Tako su 1988. Peter Malobabic i njegova žena doputovali u Albaniju kao turisti iz Austrije. Melpo je bila presretna kad su joj poklonili jednu bluzu, no još se više obradovala kad je vidjela da je u njoj skrivena knjiga “Stvari u kojima Bogu nije moguće lagati”.

 Te je godine još jedan bračni par stupio u kontakt s Melpo i donio još literature. Međutim morali su biti krajnje oprezni jer ih je Sigurimi stalno držao na oku. U nekoliko minuta tijekom kojih s njima nije bio “službeni vodič” uspjeli su s Melpo izmijeniti nekoliko riječi. Saznali su da je Leonidha bolestan i da su mnoga druga braća ostarjela te da se ne mogu slobodno kretati.

Godine 1989. došlo je do promjena na političkom planu. Ukinuta je smrtna kazna za pokušaj bijega iz zemlje. Helen je to ljeto ponovno došla u Albaniju. Satima je prenosila braći informacije i upute koje je dobila. Vasil Gjoka nastojao je posjećivati braću kad god je mogao.

Službenici Sigurimija čuli su da je Helen došla, pa su je posjetili. No nisu joj stvarali probleme, nego su rekli da žele poklon iz Amerike. Kako su se brzo ljudi promijenili!

Berlinski zid pao je 9. studenog 1989, a posljedice tog događaja ubrzo su se osjetile i u Albaniji. U ožujku 1990. u Kavajëu je izbila pobuna protiv komunističke vlasti. Tisuće ljudi nahrupile su u veleposlanstva u Tirani, želeći napustiti zemlju. Studenti su zahtijevali reforme te su štrajkali glađu.

U veljači 1991. mnoštvo ljudi srušilo je deset metara visok kip Envera Hoxhe, koji je godinama ponosno stajao na Skenderbegovom trgu u Tirani. Ljudi više nisu htjeli ni čuti za tog diktatora. Tijekom ožujka oko 30 000 Albanaca otelo je brodove u Draču i Vlorëu te prebjeglo u Italiju. Tog su mjeseca prvi put nakon mnogo godina održani višestranački izbori. Iako je Komunistička partija pobijedila, bilo je očito da komunističke vlasti sve više gube utjecaj u zemlji.

 Helen Marks posljednji je put posjetila Albaniju u kolovozu 1991. No tada je stanje u zemlji bilo već puno bolje. Samo mjesec dana prije toga vlada je osnovala povjerenstvo za vjerska pitanja te je nakon 24 godine ponovno ozakonila vjerske aktivnosti. Braća su odmah počela organizirati skupštinske sastanke i još revnije propovijedati.

Vasil Gjoka otputovao je u Grčku i proveo neko vrijeme u tamošnjoj podružnici da bi naučio kako organizirati djelo propovijedanja. Budući da je slabo govorio grčki, braća koja su malo znala albanski poučavala su ga kako su znala i umjela. Kad se vratio u Tiranu, Vasil je savjesno primjenjivao ono što je naučio i trudio se bolje organizirati dva tjedna skupštinska sastanka. Na jednom od njih razmatrala se Stražarska kula, koja je kratko prije toga počela izlaziti na albanskom.

“Sastanke bismo započeli pjesmom i molitvom”, kaže jedan brat. “Pjevali smo pjesme koje smo naučili od starije braće. Nakon razmatranja Stražarske kule ponovno bismo otpjevali pjesmu, i to ne samo jednu nego dvije, tri, a ponekad i više njih! Kad bismo otpjevali nekoliko pjesama, sastanak bismo završili molitvom.”

U listopadu 1991. i veljači 1992. Thomas Zafiras i Silas Thomaidis donijeli su literaturu iz Grčke. Sastali su se s braćom u Tirani i nekrštenim objaviteljima u Beratu te su sastavili popis imena mnogih zainteresiranih osoba kojima je trebalo pomoći da upoznaju istinu. Budući da je religija desetljećima bila zabranjena, vladala je velika duhovna glad. Primjerice u Beratu su interesenti održavali sastanke iako u gradu nije bilo krštene braće. Kako se moglo zadovoljiti duhovne potrebe ljudi?

Michael i Linda DiGregorio služili su kao misionari u Dominikanskoj Republici. Michaelovi baka i djed bili su među Albancima koji su se 1920-ih krstili u Bostonu. Tako je zahvaljujući svom porijeklu i Michael znao malo albanski. Stoga kad su Michael i Linda 1992. odlučili otputovati u Albaniju na tri dana kako bi posjetili rodbinu, pitali su Vodeće tijelo bi li bilo dobro da se tom prilikom sastanu s braćom. Iznenadili su se kad ih je Vodeće tijelo zamolilo da ostanu u Albaniji tri mjeseca i pomognu tamošnjoj braći organizirati djelo propovijedanja.

U podružnici u Rimu braća iz Grčke i Italije ukratko su objasnila Michaelu i Lindi kakvo stanje vlada u Albaniji i pokazala im fotografije neke braće, među kojima je bila i slika Vasila Gjoke. Kad su Michael i Linda u travnju 1992. avionom doputovali u Tiranu, Albanci iz inozemstva ponovno su mogli slobodno ući u zemlju. No politička je situacija još uvijek bila prilično nestabilna i ljudi su sa strepnjom gledali na budućnost.

Kad su Michael i Linda izašli iz zračne luke, Michaelova im je obitelj pohrlila u susret. Michael je u tom času prepoznao Vasila Gjoku, koji ih je čekao jer je doznao da dolaze tog dana.

 “Ti idi s mojima”, Michael je rekao Lindi, “a ja ću odmah doći.”

Nakon što su izgrlili Lindu, Michaelovi su rođaci uzeli prtljagu i požurili prema automobilima, a Michael je brzo otišao do Vasila.

“U nedjelju se vraćam u Tiranu, a onda ću te potražiti”, rekao mu je Michael na brzinu.

Koço, Michaelov rođak iz Albanije koji nije znao da su Michael i Linda Jehovini svjedoci, dojurio je do njega i rekao mu: “Što to radiš? Ne smiješ razgovarati sa strancima!”

Putujući kroz unutrašnjost zemlje do grada Korçëa, Michael i Linda shvatili su koliko se život u Albaniji razlikuje od onog na Karibima. “Sve oko nas bilo je staro, tmurno, sivo i prekriveno prašinom”, priča Michael. “Posvuda je bilo bodljikave žice. Ljudi su djelovali snuždeno. Na ulicama gotovo da nije bilo automobila. Prozori su bili porazbijani. Seljaci su ručno obrađivali zemlju. Malo se toga promijenilo od vremena kad su ovdje živjeli moj djed i baka. Imali smo osjećaj da smo se vratili u prošlost!”

Koço je želio pokazati Michaelu nešto što je godinama pažljivo čuvao. Kad je Michaelu umrla baka, njegova obitelj iz Bostona poslala je dugačko pismo rodbini u Albaniji. Na prvih deset stranica pisali su uglavnom o nekim obiteljskim stvarima, ali pretkraj pisma počeli su govoriti o uskrsnuću.

“Policajci su uzeli pismo kako bi ga provjerili”, rekao je Koço Michaelu. “Pročitali su prvih nekoliko stranica. No pismo im je ubrzo postalo dosadno, pa su rekli: ‘Evo ti! U njemu ionako pišu samo o nekim  obiteljskim stvarima!’ Kad sam pročitao zadnji dio pisma, bio sam presretan što sam saznao nešto o Bogu!”

Michael mu je tada rekao da su on i Linda Jehovini svjedoci te mu je dao temeljito svjedočanstvo.

Poput ljudi iz biblijskih vremena, Albanci se osjećaju dužnima brinuti se za svoje goste i štititi ih. Zato je Koço inzistirao na tome da s Michaelom i Lindom otputuje do Tirane.

“U Tirani nismo mogli pronaći Vasilovu kuću jer nigdje nije bilo natpisa s nazivima ulica”, kaže Michael. “Stoga je Koço predložio da se raspitamo u pošti.”

“Kad se Koço vratio iz pošte”, nastavlja Linda, “bio je zapanjen te nas je odvezao ravno do Vasilove kuće.”

Koço je kasnije objasnio: “Kad sam ušao u poštu i pitao za Vasila, rekli su mi: ‘Taj je čovjek pravi svetac! Znate li što je on prošao u životu? U cijeloj Tirani nema boljeg čovjeka!’ Kad sam to čuo, znao sam da vas Bog vodi na vašem putu! Ne želim vas ometati u tom vašem poslu!”

Vasil je bio oduševljen što vidi Michaela i Lindu. Satima je razgovarao s njima. Tek im je pretkraj večeri rekao da je tog jutra umro Jani Komino, koji je bio u zatvoru s Nashom Dorijem. Zašto je Vasil ostao kod kuće i propustio sprovod svog dragog brata i bliskog prijatelja? “Zato što sam čekao nekoga koga je poslalo Vodeće tijelo”, objasnio je.

Michael i Linda trebali su ostati u Tirani, no u to vrijeme vlasti nisu dopuštale strancima da žive u gradu. Što su onda učinili?

 “Prepustili smo stvari Jehovi u ruke”, rekao je Michael. “Nakon nekog vremena pronašli smo mali stan i uselili se u njega.”

“Vlasnici su zadržali ključ od stana”, kaže Linda, “pa su ulazili i izlazili kad god su htjeli. Osim toga morali smo prolaziti kroz tuđi stan kako bismo došli do svog. Srećom, naš stan nije bio nikome na putu, a to nam je i odgovaralo jer tako nismo privlačili previše pažnje.”

Starija braća iz Tirane satima su pričala Michaelu i Lindi o kušnjama koje su pretrpjela. No postojao je jedan problem. Neki od njih bili su sumnjičavi prema svojoj braći.

“Iako je svatko od njih bio vjeran Jehovi”, priča Michael, “pitali su se jesu li i drugi bili vjerni. Premda su neki bili hladni jedni prema drugima, prema nama nisu bili takvi. Nakon što smo mirno porazgovarali o onome što ih je mučilo, složili su se da je najvažnije objavljivati Jehovino ime. Svi su oni veoma ljubili Jehovu i to ih je povezivalo. Osim toga jedva su čekali da vide kako će najnovije promjene utjecati na napredak djela.”

Vidjelo se da je problem to što u Tirani ne postoji dobro organizirana skupština. Naprimjer kad su Kulla Gjidhari i Stavri Ceqi prvi put vidjeli brošuricu Svakodnevno razmatranje Svetog pisma, prelistali su je, no nisu znali što je to.

“Pa to je Mana!” uskliknuo je Stavri, misleći na knjigu Svagdašnja mana nebeska za sve vjerne, koja se koristila još kad je on upoznao istinu.

“A kako je naš predsjednik, brat Knorr?” upitala je Kulla. “Je li njegov prijatelj Fred Franz dobro?” Iz tih  se pitanja jasno vidjelo koliko su toga braća propustila tokom godina izolacije!

Soba u domu Vasila Gjoke u kojoj su braća inače održavala sastanke imala je svega desetak kvadratnih metara, pa je bila premalena za obilježavanje Kristove smrti. Stoga se 105 prisutnih okupilo u prostoriji koja je nekada služila kao novinska redakcija Komunističke partije. Tako se prvi put obilježavanje Kristove smrti u Tirani nije održalo u privatnom domu. U Albaniji je 1992. bilo samo 30 objavitelja, pa su se obradovali što je obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo 325 osoba!

Broj zainteresiranih osoba u Tirani stalno je rastao, tako da je na sastancima u Vasilovom domu znalo biti i do 40 prisutnih. Neki interesenti željeli su postati nekršteni objavitelji, a neki su se željeli i krstiti. Braća su provela mnogo sati razgovarajući s kandidatima za krštenje. Budući da knjiga Organizirano izvršavajmo našu službu nije bila objavljena na albanskom, braća su im trebala prevoditi svako pitanje. S nekima koji su u novije vrijeme upoznali istinu intenzivno se proučavalo da bi se vidjelo koliko dobro razumiju Bibliju. Iako nitko od njih nikada nije imao pravi biblijski tečaj, bilo je divno vidjeti koliko dobro poznaju Bibliju.

Idućih nekoliko tjedana braća su satima razgovarala s odvjetnicima i državnim službenicima kako bi se zakonski registriralo djelo propovijedanja. Grupa braće i interesenata iz Tirane već je bila predala službeni zahtjev za registraciju, ali kako je došlo do  promjene vlasti, braća su trebala nastaviti razgovore s njima i ne predavati se.

“Sve se rješavalo na ulici”, prisjeća se jedan brat. “Šetajući gradom znali smo susresti ministra za zaštitu ljudskih prava, ministra unutarnjih poslova, ministra pravosuđa, policijskog načelnika, članove ustavnog suda te druge utjecajne osobe. Oni su bili vrlo ljubazni i bilo im je drago što se situacija u zemlji polako smiruje. Većina njih bila je upoznata s našim djelom propovijedanja. Nije bilo sumnje u to da su u Albaniji Jehovini svjedoci vrlo revni i aktivni.”

Državni službenici tjednima su obećavali da će Jehovini svjedoci biti zakonski registrirani, ali nije bilo nikakvog pomaka. No situacija se promijenila kad je Angelo Felio, brat albanskog porijekla koji živi u Sjedinjenim Državama, posjetio svoju obitelj u Tirani. Dok je bio ondje, otišao je s nekoliko braće do pravne savjetnice ministra koji je trebao izdati odredbu za zakonsku registraciju Jehovinih svjedoka. Savjetnica se obradovala kad je čula da je Angelova obitelj iz njenog kraja.

“Iz kojeg je sela vaša obitelj?” upitala ga je. Začudo, i ona je bila iz istog sela.

“Kako se prezivate?” upitala je.

Oboje su se iznenadili kad su shvatili da su rođaci. Međutim njihove su obitelji izgubile kontakt prije mnogo godina, pa se nikad nisu vidjeli.

“Oduševila sam se čim sam pročitala vaš statut. Namjeravala  sam vam pomoći”, rekla je. “No sad vam zaista moram pomoći jer smo obitelj!”

Nakon nekoliko dana pravna je savjetnica braći uručila odredbu kojom su Jehovini svjedoci u Albaniji zakonski registrirani. Bili su pod zabranom od 1939, a sada su napokon mogli slobodno i bez ikakvih zakonskih ograničenja služiti pravom Bogu, Jehovi! “Nema riječi kojima bismo mogli opisati kako smo se osjećali tog dana”, rekli su Michael i Linda.

Nakon nekoliko tjedana grčka podružnica, koja je nadgledala djelo u Albaniji, poslala je Roberta Kerna da posjeti braću u Tirani. On im je prenio radosnu vijest da je djelo propovijedanja registrirano te da je osnovana skupština u Tirani čije područje obuhvaća čitavu Albaniju. Braća su se trebala u potpunosti posvetiti propovijedanju od vrata do vrata. U Tirani je unajmljena kuća koja je služila kao misionarski dom i ured Zajednice. Imala je četiri sobe i još jednu veliku prostoriju koja je bila preuređena u dvoranu. Tako su braća dobila svoju prvu dvoranu.

“Ima li Jehovinih svjedoka u Vlorëu?” upitala su braća dok su razgovarala o tome kako napreduje djelo propovijedanja u Albaniji. Neki su znali samo za jednu staricu koja je navodno bila senilna. Nakon toga u ured Zajednice došla je jedna žena koja je rekla da su ona i njena obitelj ungjillorë te da su istinu upoznali u Vlorëu od žene po imenu Areti. Stoga su braća iz Tirane otišla u Vlorë kako bi pronašla Areti.

Areti Pina, starica niska rasta, pozvala ih je u svoj dom, no bila je prilično suzdržana. Kad su joj rekli da su oni njena duhovna braća, ostala je potpuno ravnodušna.

“Mogu li vas nešto pitati?” rekla je nakon nekoliko minuta. Onda ih je obasula pitanjima: “Vjerujete li u Trojstvo? Kako se Bog zove? Vjerujete li u pakao? Što se s nama događa kad umremo? Što će biti sa Zemljom? Koliko ljudi ide na nebo?”

Braća su odgovorila na sva njena pitanja.

“Propovijedate li?” upitala ih je nakon toga.

“Da, propovijedamo”, odgovorio je jedan brat.

“Ali, kako propovijedate?” odvratila je.

“Od kuće do kuće”, odgovorio je brat.

 Areti je briznula u plač, skočila na noge i čvrsto zagrlila tog brata.

“Sad znam da ste moja braća!” rekla je uzbuđeno. “Samo Jehovin narod propovijeda od kuće do kuće!”

Protestanti u Vlorëu čuli su da Areti vjeruje u Boga, pa su htjeli da im se pridruži. “Nisam željela imati nikakve veze s Babilonom Velikim!” objasnila je. “Zato sam se morala uvjeriti da ste vi moja prava duhovna obitelj!”

Areti se krstila još 1928, kad je imala 18 godina. Revno je propovijedala s Biblijom u ruci, pješice obilazeći ljude koji su živjeli po brdima. Iako godinama nije bila u kontaktu s braćom, nastavila je sama revno propovijedati.

“Jehova je divan”, rekla je kroz suze. “Nikad me nije zaboravio!”

Ljudi su mislili da je Areti luda jer je pod strogim totalitarnim režimom i dalje vjerovala u Boga. Areti nipošto nije bila senilna. Kroz sve to vrijeme sačuvala je bistar um!

Nakon što su Jehovini svjedoci bili zakonski registrirani, trebalo je učiniti mnogo toga kako bi se organiziralo sve teokratske aktivnosti. Braću je trebalo upoznati s najnovijim organizacijskim promjenama i novim objašnjenjima te ih duhovno ojačati. Bila je potrebna literatura na albanskom, kako za braću tako i za ljude na području. Osim toga postojala je potreba za većim brojem propovjednika. Tko je mogao pomoći braći u Albaniji?

Godine 1992. iz Italije i Grčke stigli su specijalni pioniri te su počeli učiti albanski jezik. Te je godine  mali tim prevoditelja počeo prevoditi literaturu na albanski. Iako ponekad i po tri tjedna nije bilo struje, braća su zadržala smisao za humor i marljivo su radila svoj posao.

Trebalo je obavljati i neke dodatne fizičke poslove. U hladnim je danima trebalo ugrijati misionarski dom. No u Albaniji se nije moglo kupiti drva. Kako su se onda braća grijala? Braća iz Grčke priskočila su im u pomoć — poslala su velike komade drva i motornu pilu. No time problem nije bio riješen. Otvor na peći bio je preuzak, a budući da nije bilo struje, nisu mogli koristiti pilu. Na svu sreću, jedan brat sjetio se da može otići po sjekiru kod svog prijatelja, koji je živio na drugom kraju Tirane. Budući da nije bilo autobusa, trebala su mu dva sata da donese sjekiru, a morao ju je i vratiti prije mraka. “Radili smo naizmjence, žureći se da nacijepamo što više drva dok imamo sjekiru”, kaže jedan od misionara, “ali barem nam nije bilo hladno!”

U Betelu je u to vrijeme bilo vrlo živo — neki su cijepali drva, neki su učili jezik, a prevoditelje su posjetili Nick i Amy Ahladis, koji rade u Službi za suradnju s prevoditeljima u Pattersonu. To je bio prvi u nizu njihovih posjeta albanskom prevoditeljskom timu. Njihov ljubazan i uravnotežen pristup bio je od velike pomoći novim prevoditeljima koji su brzo usvajali sve što su učili te su kvalitetno obavljali svoj posao. Literatura se tiskala u talijanskoj podružnici, a odande se otpremala u Albaniju.

Sav taj naporan rad itekako se isplatio jer su braća imala mnogo uspjeha u službi propovijedanja. I novi su objavitelji bili jako revni. Uzmimo za primjer Lolu, koja je tek postala objavitelj, a u službi je svaki  mjesec znala provesti 150, 200, pa i više sati! Kad su joj braća savjetovala da bude razumna kako se ne bi previše iscrpila, odgovorila je: “Moj je život dosad bio besmislen! Zar postoji nešto pametnije na što bih mogla trošiti svoje vrijeme?”

Ožujak 1993. bio je od velikog značaja za braću u Albaniji. Tog su mjeseca specijalni pioniri počeli služiti u Beratu, Draču, Gjirokastëru, Skadru, Tirani i Vlorëu. Izašlo je izdanje Stražarske kule od 1. ožujka — prvo izdanje koje je u potpunosti preveo albanski prevoditeljski tim. Braća su prvi put održala Teokratsku školu propovijedanja, što je značilo da su prvi put imala i sve tjedne sastanke. Izašao je prvi broj Naše službe za Kraljevstvo na albanskom jeziku. Tog mjeseca održan je i prvi jednodnevni pokrajinski sastanak u kazalištu na Skenderbegovom trgu u Tirani.

Na taj poseban sastanak došla su i braća iz Grčke i Italije. Nasho Dori je u uvodnoj molitvi zahvalio Jehovi za sve blagoslove koje su dobili od njega. Na tom je sastanku bilo 585 prisutnih, a krstila se 41 osoba. Među njima su bila djeca i unuci objavitelja koji su godinama vjerno služili Jehovi u Albaniji.

Braća su bila presretna kad su saznala da će se 1993. u njihovoj zemlji prvi put održati oblasni kongres. Na njemu je bilo preko 600 prisutnih, uključujući i delegate iz Austrije, Francuske, Grčke, Italije i Švicarske. Braća iz Albanije bila su oduševljena što su se nakon toliko godina izolacije napokon mogla slobodno družiti s braćom iz drugih zemalja!

Vodeće tijelo imenovalo je Odbor zemlje koji je pod vodstvom talijanske podružnice trebao nadgledati  djelo propovijedanja u Albaniji. Članovi Odbora bili su Nasho Dori, Vito Mastrorosa i Michael DiGregorio. Jedan od njihovih glavnih zadataka bio je pronaći odgovarajuću lokaciju za ured Zajednice i sve veći prevoditeljski tim.

U idućoj grupi specijalnih pionira koji su počeli učiti albanski bio je i Stefano Anatrelli iz Italije. Nakon što je samo pet tjedana učio jezik, braća su ga zamolila da kao pokrajinski nadglednik posjeti skupštine i specijalne pionire.

“Ali ja jako slabo govorim albanski!” bila je Stefanova prva reakcija. No ipak mu je bilo drago što su mu braća povjerila taj lijep i odgovoran zadatak. Nakon što je uz pomoć braće pripremio nekoliko govora, Stefano je krenuo u udaljene dijelove Albanije. Prije njega Spiro Vruho posjećivao je braću kao pokrajinski nadglednik dok je djelo još bilo pod zabranom. No otad je bilo prošlo tridesetak godina. Godine 1995. brat Anatrelli imenovan je za člana Odbora zemlje.

Godine 1994. u Albaniju je stigla i treća grupa pionira iz Italije. Njihova je revnost potaknula nove objavitelje da još marljivije propovijedaju. Na kraju službene 1994. godine Albanija je imala 354 objavitelja.

No nakon niza godina tiranije i ugnjetavanja mnogim objaviteljima nije bilo lako prilagoditi se novom načinu života. Da bi preživjela pod strogim totalitarnim režimom, braća su morala biti vrlo oprezna i nisu smjela otvoreno pokazivati svoje osjećaje prema drugima, a pogotovo ne prema strancima. No braća i sestre koji su došli iz drugih zemalja pokazali su veliko razumijevanje i strpljivo su se trudili steći povjerenje novih objavitelja.

 Te iste godine starija braća i novi objavitelji bili su presretni kad ih je posjetio Theodore Jaracz, prvi član Vodećeg tijela koji je došao u Albaniju. Preko 600 osoba prisustvovalo je predavanju koje je održao u Tirani.

U međuvremenu u Tirani je kupljena jedna stara kuća u kojoj je trebao biti smješten ured Zajednice. Za manje od šest mjeseci tim marljive braće iz inozemstva preuredio je tu kuću i u njoj napravio moderne urede i stanove za 24 osobe. Svečano otvorenje održano je 12. svibnja 1996. Tom je prilikom Albaniju posjetio Milton Henschel, član Vodećeg tijela.

Arben, mladić iz Korçëa, čitao je biblijsku literaturu koju je dobivao od svoje sestre. Shvatio je da je pronašao istinu. Pisao je u ured Zajednice te je neko vrijeme s braćom proučavao putem pisama. Kasnije su ga posjetila dva brata kako bi mu pomogla da još više duhovno napreduje. Tokom razgovora s njim ustanovili  su da može postati nekršteni objavitelj. Braća su ga potom odvela u centar grada i rekla mu da gleda kako oni svjedoče prolaznicima.

“A onda su i meni dali časopise te rekli: ‘Sad si ti na redu’”, priča Arben. “Rekli su mi da idem sam, a to sam i učinio.”

Tek nakon nekoliko mjeseci došli su specijalni pioniri da mu pomognu u propovijedanju. Arben je u međuvremenu naišao na mnogo zainteresiranih osoba. Nedugo nakon dolaska tih pionira u Korçëu je osnovana grupa za proučavanje Biblije.

Pretkraj godine pioniri iz Vlorëa nazvali su Betel i rekli da je Areti Pina bolesna te da želi vidjeti nekog od odgovorne braće. Kad je stigao brat kojeg su poslali, Areti je zamolila sve koji su bili u sobi da izađu kako bi mogla nasamo razgovarati s njim.

“Neću još dugo poživjeti”, rekla je teško dišući. “Želim te pitati nešto o čemu sam razmišljala. Ne razumijem baš sve pojedinosti, ali moram znati je li se ispunilo ono što piše u Otkrivenju.”

“Da, Areti, većina toga se ispunila”, odgovorio je brat i potom spomenuo neka proročanstva koja se tek trebaju ispuniti. Areti je upijala svaku njegovu riječ.

“Sad mogu u miru umrijeti”, rekla je. “Samo sam željela znati koliko smo blizu kraja.”

Areti je godinama revno svjedočila — i kad je sama propovijedala po brdima i kad je bolesna ležala u krevetu. Kratko nakon tog razgovora, Areti je završila svoj zemaljski život.

Nasho Dori imao je već preko 80 godina. Bio je bolestan i snaga ga je polako izdavala. No čuo je da je  nekolicina mlade braće primila poziv za vojsku, pa je znao da njima naročito treba ohrabrenje. Pravoslavni svećenici u Beratu zavidjeli su Jehovinim svjedocima na njihovom naglom porastu te su vršili pritisak na vlasti da zatvore tu braću.

Šestorici mlade braće koja su odbila služiti vojsku prijetila je višemjesečna zatvorska kazna. Premda je Nasho bio vezan za krevet, pridigao se i uputio braći poruku koja je snimljena videokamerom. Učinio je to zato što je znao koliko im treba ohrabrenje.

“Ne bojte se”, poručio je toj mladoj braći. “I mi smo sve to prošli. Jehova će biti uz vas. Ako vas zatvore, ništa se ne brinite. Jehovino će se ime na kraju proslaviti.”

Nashovo se zdravlje sve više pogoršavalo. Jednog je dana pozvao k sebi braću i rekao im: “Morao sam moliti Jehovu za oprost. Prošli sam tjedan bio u takvim bolovima da sam molio Jehovu da umrem. No onda sam pomislio: ‘Jehova, ti si izvor života. Tražio sam od tebe nešto što nije u skladu s tvojom voljom. Molim te, oprosti mi!’”

Kad je Nasho doznao da u zemlji ima 942 objavitelja, rekao je: “Napokon i u Albaniji postoji veliko mnoštvo!” Nekoliko dana nakon toga završio je svoj zemaljski život.

Do 1997. godine izrabljivanje, mito i korupcija uzeli su maha u Albaniji. Mnogi Albanci prodali su sve što su imali te su uložili novac u piramidalne sheme koje su im obećavale brzo bogaćenje. Kad su ostali bez svega, ogorčeni su ljudi počeli s prosvjedima.

U to se vrijeme održavao jednodnevni pokrajinski sastanak. Sestra koja je radila za jednog visokog dužnosnika rekla je braći da premijer namjerava podnijeti ostavku. Doznala je da će izbiti veliki nemiri. Tako je sastanak bio skraćen kako bi braća mogla što brže otići svojim kućama. Nepuna dva sata nakon završetka programa u zemlji je proglašeno izvanredno stanje i uveden je policijski sat.

Nitko nije znao što se zapravo događa. Među ljudima su se širile kojekakve glasine. Nitko nije znao je li do nereda došlo zbog uplitanja stranih sila ili su oni bili posljedica loše državne politike. Obećanja o brzoj zaradi pala su u vodu i većina je ljudi izgubila sve što je uložila u piramidalne sheme. U Vlorëu su izbili neredi. Ljudi su provalili u državne oružarnice te pokrali oružje i streljivo. Dok se na vijestima izvještavalo što se događa, po cijeloj su zemlji izbijali nemiri. Zemlja je bila u rasulu, a policija je bila potpuno bespomoćna. Albanija se našla u vrtlogu oružane pobune i anarhije.

U to je vrijeme u Albaniji bilo 125 punovremenih slugu iz stranih zemalja, a većina njih je radi vlastite sigurnosti došla u Tiranu. Mnogi su Albanci krivili strance za situaciju u zemlji, pa je bilo najbolje da pioniri koji su došli iz drugih zemalja napuste Albaniju. Budući da je zračna luka bila zatvorena, neki od pionira iz Italije brzo su prebačeni u Drač.  Tamošnja luka bila je pod nadzorom naoružanih mještana. Nakon 12 sati napetog iščekivanja pioniri su se ukrcali na brod i otplovili prema svojoj zemlji.

Odbor zemlje svakog je dana putem telefona kontaktirao s braćom iz raznih dijelova Albanije. U jutarnjim satima na ulicama bi vladala sablasna tišina. No kako bi dan odmicao, ljudi bi počeli pucati. Pucnjava bi se nastavila cijelu noć, sve do zore. Neki su čak imali protuavionske topove. Taj je period nazvan trazira, ili vrijeme nemira.

Arben Merko, jedan od šestorice braće iz Berata koja su bila zatvorena zbog neutralnosti, kaže: “U mojoj ćeliji postojala je mala rupa u zidu. Kroz nju me čovjek u susjednoj ćeliji upitao tko sam.” Arben mu je svjedočio tjednima. A onda jednog dana više nije čuo glas iz te ćelije.

Nakon što je bio pušten iz zatvora, na vrata mu je došao jedan mladić. Arben nije prepoznao njegovo lice, ali glas mu je bio poznat. Bio je to onaj čovjek iz susjedne ćelije. U rukama je držao neko pojačalo.

“Došao sam ti ovo vratiti”, rekao je Arbenu i dao mu pojačalo.

“Tokom trazire ukrao sam ovo pojačalo iz vaše dvorane”, objasnio je. “No ono što si mi govorio u zatvoru duboko me dirnulo. Želim imati čistu savjest pred Bogom i zato ti ga vraćam.”

Arben se odmah sjetio posljednje poruke koju je Nasho Dori uputio grupi vjerne mlade braće: “Jehovino će se ime na kraju proslaviti.”

Nakon što su starješine iz stranih zemalja otišli iz Albanije, za većinu skupština i grupa morali su se brinuti mladi sluge pomoćnici, koji su imali svega dvadesetak godina. Jednog su dana trojica mlade braće iz Vlorëa došla u Tiranu, izloživši se pritom velikom riziku. Zabrinut zbog nestašice hrane, Odbor zemlje upitao ih je treba li im kakva konkretna materijalna pomoć.

“Ponestalo nam je listića za izvještaje”, odgovorili su. Kao i starijoj braći koja su godinama služila pod progonstvom, i njima je bilo važnije zadovoljiti duhovne potrebe nego imati sve što im treba u materijalnom pogledu. Zatim su rekli da zbog straha i nesigurnosti koji vladaju u zemlji mnogi prihvaćaju dobru vijest.

Nedugo nakon obilježavanja Kristove smrti braća u Betelu primila su telefonski poziv. “Ovdje grupa sestara iz Kukësa”, rekla je jedna od njih. “Otkad su pioniri otišli, same održavamo sastanke.”

Zbog nemira koji su zahvatili Albaniju braća u Tirani izgubila su svaki kontakt s objaviteljima u Kukësu. Pa ipak, sedam nekrštenih objavitelja održalo je obilježavanje Kristove smrti na dva mjesta. Iako su se bojali da možda nisu sve učinili kako treba, bili su sretni što se tom prilikom okupilo ukupno 19 osoba. Lijepo je znati da su unatoč policijskom satu i teškom stanju koje je 1997. vladalo u Albaniji obilježavanju Kristove smrti prisustvovale 3 154 osobe. Iako je zemlja bila u rasulu, braća su oprezno nastavila propovijedati, pružajući ljudima prijeko potrebnu utjehu.

 Kad je Odbor zemlje doznao da su braći u Gjirokastëru potrebne hrana i literatura, razgovarali su o tome je li preporučljivo da im sve to pošalju kamionom. No njihov je sastanak prekinula jedna sestra. Rekla im je da s njima želi razgovarati jedna novinarka koja ima neke korisne informacije.

Ne znajući o čemu su braća upravo razgovarala, novinarka im je rekla: “Nipošto nemojte sutra ići na jug. Saznali smo da se u Tepelenëu sprema nešto opasno.” Budući da bi kamion za Gjirokastër trebao proći kroz Tepelenë, braća su odlučila otkazati put.

Idućeg jutra, kratko nakon 11 sati, na izvanrednim je vijestima bilo rečeno da je u Tepelenëu došlo do krvavog obračuna u kojem je stradalo mnogo ljudi te da je čak i most dignut u zrak. Braća su bila vrlo zahvalna Jehovi što taj dan nisu krenula na put!

Betelska obitelj tjednima je slušala pucnjavu tijekom noći, a za vrijeme jutarnje pouke često se moglo čuti rafalnu paljbu i eksplozije bombi. Ljudi su nasumce pucali u zrak, tako da je uvijek postojala opasnost da nekog pogodi zalutali metak. Betelski radnici radi sigurnosti nisu izlazili van. Prevoditelji su radili sjedeći na podu, što dalje od prozora.

U travnju 1997. Ujedinjeni narodi poslali su u Albaniju 7 000 vojnika kako bi uspostavili red. UN-ove snage izvršile su svoju misiju te su do kolovoza napustile zemlju, tako da su braća mogla održati oblasni kongres. Objavitelji su bili presretni jer su se dotad mjesecima sastajali samo u malim grupama.

Naoružani pljačkaši zaustavili su nekoliko autobusa kojima su braća putovala na kongres. No kad su shvatili da su u njima Jehovini svjedoci, rekli su: “Vi niste kao ostali! Nećemo vam ništa.”

 Kako je trazira utjecala na djelo propovijedanja u Albaniji? Zbog straha i tjeskobe ljudi su postali svjesniji svojih duhovnih potreba, pa su spremnije prihvaćali istinu. U samo 15 mjeseci 500 novih objavitelja krenulo je u službu propovijedanja, tako da je ukupni broj objavitelja u Albaniji premašio 1 500.

Nakon trazire situacija se smirila, a skupštine su nastavile rasti. A onda je došlo do sukoba na Kosovu. Rat se osjetio i u Albaniji jer je mnoštvo izbjeglica prelazilo granicu. Objavitelji su izbjeglicama odmah počeli govoriti o nadi u bolju budućnost i dijeliti im literaturu s utješnim mislima. Isto tako brinuli su se za 22 braće i sestara te njihovu malu djecu.

Kad je u kolovozu završio rat, braća s Kosova vratila su se u svoje domove. No nisu se vratila sama. S njima su pošla i braća iz Albanije i Italije koja su im htjela pružiti potrebnu duhovnu pomoć. Među njima je bilo i deset specijalnih pionira. Krajem službene 1999. godine u Albaniji je bilo 1 805 objavitelja, a na Kosovu 40.

DALJNJI DUHOVNI NAPREDAK

“Drago mi je što imamo toliko literature na našem jeziku”, rekao je Nasho Dori kratko prije svoje smrti, “no najviše nam treba Biblija Novi svijet, kvalitetan prijevod koji će nam pomoći da još više izgradimo svoju vjeru!” A onda je 1999, samo tri godine nakon Nashove smrti, Vodeće tijelo odobrilo da se na albanski počne prevoditi grčki dio Biblije Novi svijet.

Na kongresu 2000. godine braću je čekalo divno iznenađenje — dobila su grčki dio Biblije Novi svijet na svom jeziku! Marljivi prevoditeljski tim svim je srcem  prionuo na posao i završio prijevod za manje od godinu dana. Jedna stalna pionirka koja je prije bila član komunističke partije i Narodne skupštine napisala je: “Kako je to divno! Tek sad kad mogu čitati ovaj prijevod postajem svjesna koliko je Biblija lijepa i kakav je užitak čitati njenu prozu, poeziju i povijesne izvještaje. Kad sam čitala o tome kako je Isus činio čuda te kako su ga osuđivali i rugali mu se, prožimali su me snažni osjećaji kakve nikad dotad nisam osjetila! Mogla sam si posve jasno predočiti svaku dirljivu scenu.”

U to je vrijeme u Albaniji bilo 2 200 objavitelja, a betelska obitelj imala je 40 članova. Iako su braća unajmila nekoliko stanova u koje su smješteni betelski radnici, to još uvijek nije bilo dovoljno. Stoga je Vodeće tijelo odobrilo kupovinu zemljišta od tri hektra u gradiću Mëzezu u blizini Tirane. Kako bi lakše nadgledao djelo propovijedanja u Albaniji i na Kosovu,  Odbor zemlje je 2000. počeo djelovati kao Odbor podružnice.

U rujnu 2003, kad je započela gradnja nove podružnice, u Albaniji su bila 3 122 objavitelja. U to se vrijeme radilo i na prijevodu hebrejskog dijela Biblije. Djelo propovijedanja sve je više napredovalo, a i braća su postala duhovno zrelija. U kolovozu 2004. u Albaniji je održan prvi razred Škole za organizacijsko osposobljavanje. Bilo je 20 polaznika, a među njima i mnogo mlade braće koja su nekoliko godina ranije još kao tinejdžeri morali preuzeti brigu o skupštinama za vrijeme trazire. Kako su samo bili zahvalni za to dodatno teokratsko obrazovanje!

“Jehova navodi ljude na samoubojstvo!” glasio je naslov u jednim novinama iz veljače 2005. Putem novina i televizije širile su se glasine da je jedna tinejdžerica koja je počinila samoubojstvo bila Jehovin svjedok. No ta djevojka nije ni proučavala Bibliju ni išla na sastanke. Pa ipak, protivnici su iskoristili taj događaj da se okome na Jehovin narod.

Učitelji su ismijavali djecu Jehovinih svjedoka. Braća su ostajala bez posla. Svi su tražili da se naše djelo zabrani. Iako su braća pokušavala objasniti medijima da te glasine nisu istinite, oni su nas prikazivali u sve gorem svjetlu.

Bilo je očito da Jehovini sluge trebaju vodstvo i podršku kako bi se mogli nositi s ovim novim napadom. Stoga je podružnica odlučila da se braći održi poseban govor koji ih je trebao potaknuti da nastave propovijedati kako bi se stalo na kraj zlobnim lažima. Dobili su savjet da nastave razgovarati s ljudima o istini  te da nipošto ne posustanu zbog straha od ljudi. Rečeno im je da osobama iskrena srca mogu ukazati na to da je u zadnjih nekoliko godina broj Jehovinih svjedoka naglo porastao, što se ne bi moglo dogoditi kad bi se oni ubijali. No takav napad nije bio ništa novo. Braću se podsjetilo na laži o tobožnjem samoubojstvu Spire Vruhe u 1960-ima. Rečeno im je da će se i ove glasine pokazati lažnima, a tako je i bilo!

Nakon samo nekoliko mjeseci, u kolovozu te godine, oblasnom kongresu prisustvovalo je 4 675 braće iz Albanije i s Kosova. Nisu mogli sakriti svoju radost kad je brat David Splane iz Vodećeg tijela predstavio kompletnu Bibliju Novi svijet na albanskom!

“Nije čudo što nas je Sotona svim silama pokušavao zaustaviti!” rekao je jedan stariji brat. “Bio je bijesan jer je Jehovin narod doživljavao tolike blagoslove.”

Iako se Jehovine svjedoke ocrnjivalo u medijima, oni su bili sve brojniji. Mnogi muževi naših sestara i rođaci naše braće koji nisu bili u istini uvidjeli su da je ono što se u javnosti govori o nama čista laž. To ih je potaknulo da počnu proučavati Bibliju te su postali objavitelji. Čak i kad je Sotona najpodmuklije napadao Božje sluge, oni su uspijevali izvršiti Jehovinu volju. Betelska obitelj preselila se u novu podružnicu, a s nastavom je započeo i drugi razred Škole za organizacijsko osposobljavanje.

U lipnju 2006. održano je svečano otvorenje nove podružnice kojem je prisustvovalo 350 braće iz 32 zemlje. Među njima su bili Theodore Jaracz i Gerrit Lösch iz Vodećeg tijela. Na tom je otvorenju bio i brat  Sotir Ceqi, kojeg je policija u 1940-ima mučila elektrošokovima. Već je imao blizu 80 godina, no i dalje je radosno služio Jehovi.

“O ovom danu mogla sam samo sanjati”, rekla je Frosina Xheka, koja je vjerno služila Jehovi unatoč tome što je godinama trpila teške nevolje. Polikseni Komino, udovica brata Jania, pričala je o svojim kćerima i svojoj unuci koje služe kao stalni pioniri. Među prisutnima je bio i Vasil Gjoka. Teške kušnje ostavile su traga na njemu te je sada bio pogrbljen zbog svega što je prošao u životu. Suze su mu došle na oči dok je pričao kako je godinama ranije posjećivao Leonidhu Popea i kako se 1960. potajno krstio.

Zgrada u kojoj se dotad nalazila podružnica preuređena je u misionarski dom za 14 misionara, a u njoj su napravljene i tri dvorane za sastanke. U Albaniji je dosad održano šest razreda Škole za organizacijsko osposobljavanje. Vjerni i samopožrtvovni specijalni pioniri koji su pohađali tu školu daju velik  doprinos napretku djela u Albaniji. Danas u toj zemlji ima preko 950 stalnih i specijalnih pionira koji pokazuju veliku revnost u službi propovijedanja.

Naša braća i sestre u Albaniji veoma cijene to što imaju Bibliju i obilje druge literature na svom jeziku. Jehovino djelo u toj zemlji i dalje napreduje. Osim marljive i iskusne braće koju se osposobljava za preuzimanje različitih odgovornosti u skupštini, tu je i “velika vojska žena koje objavljuju dobru vijest” (Psal. 68:11).

Jehovini svjedoci u Albaniji živi su dokaz istinitosti nadahnutih riječi iz Izaije 54:17. Ondje stoji: “Nikakvo oružje protiv tebe načinjeno neće biti uspješno i zlim ćeš proglasiti svaki jezik koji se na sudu podigne na tebe. To je nasljedstvo slugu Jehovinih.” Zbog Jehovine nezaslužene dobrote i snage koju su dobivali od njega, naša su braća opstala u zemlji koja je godinama bila pod totalitarnim režimom te su ostala postojana unatoč mučenjima, izolaciji, zlobnim napadima u medijima, a i osobnim problemima.

Jehovini sluge u Albaniji s optimizmom gledaju na budućnost, čvrsto uvjereni da ih Bog ljubi te da će ih i dalje blagoslivljati. Bez obzira na sve poteškoće, sretni su što mogu radovati srce svog nebeskog Oca i što imaju divnu nadu u budućnost (Izr. 27:11; Hebr. 12:1, 2). Ovaj osvrt na teokratsku povijest Božjeg naroda u Albaniji jasno pokazuje da Jehova nikad neće zaboraviti žrtve koje čine njegovi vjerni sluge, kako mladi tako i oni koji su ostarjeli. On duboko cijeni sve njihove žrtve, ne samo velike, nego i one male (Hebr. 6:10; 13:16).