BELIZE, koji se prije zvao Britanski Honduras, prekrasna je zemlja smještena na poluotoku Yucatanu i okružena Meksikom, Gvatemalom i Karipskim morem. Taj mali tropski dragulj pun je raznolikosti koja se očituje u kulturi, jezicima, običajima, religijama, pa čak i u prehrani.

Belize ima oko 300 000 stanovnika. U usporedbi s drugim zemljama Srednje Amerike može se reći da je rijetko naseljen. Njegove guste tropske šume dom su prekrasnim pticama i zanimljivim životinjama, među kojima je i neuhvatljivi jaguar. U Belizeu možete vidjeti i mnoge stare ruševine iz doba Maja te veličanstvene planine ukrašene visokim palmama i vodopadima. Ta je zemlja posebna i po mnoštvu špilja, od kojih su neke povezane bistrim, vijugavim rijekama. Duž cijele obale Belizea proteže se Barijerni koraljni greben, na kojem žive mnoge vrste koralja. Uz obalu se nalazi i mnoštvo otočića koji se jedva izdižu iznad razine mora, na čijim bijelim pješčanim plažama rastu kokosove palme.

Prvi stanovnici Belizea bili su pripadnici naroda Arawak i Karib, koji su se doselili iz Južne Amerike. Smatra se da je ta zemlja bila središte civilizacije Maja stoljećima prije nego što su Europljani stigli u takozvani Novi svijet. U njoj je bilo mnogo obrednih svetišta i veličanstvenih hramova toga drevnog naroda.

 Nema mnogo podataka o prvim pokušajima Europljana da koloniziraju Belize. No zna se da Španjolci nisu uspjeli pokoriti Maje. Godine 1638. britanski su pirati naselili belišku obalu. Do sredine 17. stoljeća osnovana su naselja čiji su stanovnici iskorištavali kampeče, drvo od kojeg se dobiva kvalitetna boja.

Britanci su za sječu kampečea i mahagonija dovodili robove koje su kupovali na Jamajci, u Sjedinjenim Državama i Africi. Iako u Belizeu goniči robova nisu bili tako čest prizor kao u drugim dijelovima američkog kontinenta, robovi su živjeli u jadnim uvjetima i trpjeli zlostavljanje. Zbog toga su se mnogi od njih bunili, bježali i osnivali svoja naselja, a česta su bila i samoubojstva. Godine 1862. Belize je postao britanska kolonija, a 1981. proglasio je nezavisnost. *

James Gordon bio je jedan od prvih Jehovinih svjedoka (u to su se vrijeme zvali Međunarodni istraživači Biblije) koji su došli u Belize. On se krstio 1918. na Jamajci. Godine 1923. taj se mršavi, tihi mladić preselio s Jamajke u Belize. Doselio se u zabačeno majansko selo Bombu, gdje se oženio i dobio djecu. Premda je bio daleko od svojih suvjernika, propovijedao je dobru vijest prijateljima i susjedima.

Kako se dobra vijest o Kraljevstvu proširila tom britanskom kolonijom? Godine 1931. Freida Johnson, sitna sredovječna sestra iz Sjedinjenih Država,  počela je propovijedati u Srednjoj Americi. Putovala je sama, ponekad jašući na konju, i propovijedala po gradovima, selima te plantažama banana raštrkanim duž obale Karipskog mora.

Kad je 1933. došla u grad Belize, unajmila je sobicu od gospođe Beeks. Ona je svako jutro čula Freidu kako čita Bibliju i pjeva teokratsku pjesmu prije nego izađe iz kuće. Mnogi su zapazili Freidinu neumornu revnost jer se tijekom poslijepodneva nije odmarala kao većina ljudi u tropskim zemljama. U Belizeu je ostala šest mjeseci i Thaddiusu Hodgesonu, pekaru s Jamajke, pomogla upoznati istinu. Iako je najviše propovijedala u gradu Belizeu, odlazila je i u neka seoska područja. U Bombi je upoznala Jamesa Gordona. Zahvaljujući njezinoj revnoj službi oni koji su pokazali zanimanje za istinu međusobno su se upoznali i počeli održavati sastanke.

Iako je u to vrijeme bilo vrlo teško održavati kontakt s nekim iz drugog dijela zemlje, James i Thaddius propovijedali su svaki u svom kraju i uspijevali kontaktirati jedan s drugim. Thaddius je još 1934. pisao podružnici u Sjedinjenim Državama i zamolio da mu se pošalju snimljena biblijska predavanja i uređaj za njihovo emitiranje.

Subotom uvečer puštao je snimke predavanja ispred zgrade Vrhovnog suda, u malom parku koji je služio kao vojni poligon. Ljudi su taj park zvali Bojište, a sada je upravo to i postao. Na jednoj strani parka Thaddius je puštao predavanja brata Rutherforda, a na drugoj je svirao orkestar Vojske spasa u kojem je bio i Beaumont Boman sa svojim velikim  bubnjem. No ubrzo se Beaumont zainteresirao za vijest o Kraljevstvu i pridružio Thaddiusu na njegovoj strani “bojišta”. Jednom je rekao: “Zahvalan sam svom Bogu, Jehovi, što mi je pomogao da se ostavim tog bubnja.”

Još jedno dobro mjesto za propovijedanje bio je prostor ispred tržnice koja se zvala Park mazgi. To je ime dobila jer su ondje stajale zaprege s mazgama kojima se roba dovozila u grad i razvozila po njemu. Ljudi su ondje često mogli vidjeti visokog, tamnoputog i naočitog Thaddiusa kako energično propovijeda. Unatoč tome što su kršćanske crkve imale snažan utjecaj na Beližane koji su voljeli Bibliju, mnogi iskreni ljudi prihvatili su dobru vijest. Među njima su bili i James Hyatt te Arthur Randall, obojica s Jamajke.

U sjevernom dijelu grada Belizea Thaddius je počeo voditi sastanke u svojoj pekarnici. Odmaknuo bi pult za posluživanje i napravio klupe tako što bi na stolice stavio daske. U južnom dijelu grada sastanci su se održavali u domu Core Brown. Osim toga Nora Fayad sjeća se da se nekoliko Jehovinih svjedoka, dok je ona još bila djevojčica, sastajalo u blizini njezine kuće, u dvorištu Arthura Randalla.

U to su vrijeme mnogi Jehovini svjedoci bili poznati po neumornom propovijedanju. Naprimjer James Jenkins bio je slijep, ali unatoč tome propovijedao je po cijelom gradu Belizeu, hodajući sa štapom u ruci. Molly Tillet kaže da bi ga čula kako propovijeda na tržnici čak i kad je bila dvije ulice dalje. James je jako pažljivo pratio sastanke. Naslonio  bi se na štap i nagnuo malo prema naprijed da mu koja riječ slučajno ne promakne. Mnoge je biblijske retke znao napamet i koristio ih dok je propovijedao.

James Gordon propovijedao je u selima u blizini Bombe svakome koga bi sreo. U jednoj ruci nosio je drveni kovčeg s literaturom, a u drugoj uređaj za emitiranje biblijskih predavanja. Nedjeljom bi se prije zore uputio uz rijeku veslajući u svom kanuu, a potom bi kilometrima hodao, propovijedajući cijeli dan. U suton ga se moglo vidjeti kako se polako vraća kući. Nakon večere proučavao bi sa svoje šestero djece sve dok mu od umora knjiga ne bi ispala iz ruku.

Njegova žena tada još nije bila Jehovin svjedok. Jednog je dana, dok on nije bio kod kuće, spalila mnogo njegove literature. Kad se James vratio, vidio je što je učinila. Ipak, ostao je miran i odlučnim glasom rekao: “Nemoj to nikad više učiniti.” Djecu je zadivila njegova mirnoća jer su znali koliko ga je boljelo to što je majka učinila.

Jednoga nedjeljnog jutra James je svjedočio pobožnoj anglikanki Derrine Lightburn i dao joj knjigu Harfa Božja. Budući da je tiho govorio, nije čula sve što je rekao, ali zanimalo ju je o čemu govori. Kad je kasnije bila u posjetu svojoj teti Alphonseni Robateau, koja je živjela u gradu Belizeu, na vrata je došao jedan čovjek i upitao može li ući u dvorište.

“Izgleda kao čovjek koji mi je dao onu lijepu knjigu o kojoj sam ti pričala”, rekla je Derrine svojoj teti.

 No nije ih posjetio James Gordon, nego James Hyatt. Pustio im je biblijsko predavanje i Alphonseni dao Harfu Božju. Iako su se Alphonsena i njezina sestra Octabelle Flowers ozbiljno bavile politikom, tražile su istinu. Ono što je Alphonsena čula tog dana potaknulo ju je da svojoj sestri kaže: “Posjetio nas je jedan čovjek i govorio nam o Božjem Kraljevstvu. Mislim da je to ono što tražimo.” Octabelle je rekla da bi i ona željela biti prisutna kad taj čovjek ponovno dođe. Sve tri žene — Alphonsena, Octabelle i Derrine — prihvatile su istinu i krstile se 1941.

Alphonsenina i Octabellina majka umrla je kratko prije toga. Njihova mlađa sestra Amybelle Allen molila se Bogu da i ona umre i bude sa svojom majkom na nebu. Octabelle ju je pozvala na predavanje “Gdje su mrtvi?” Amybelle je prihvatila poziv i otada nije prestala ići na sastanke.

Derrinina kći Olga Knight kaže: “Te je osobe privukao Jehovin duh. Pročitale su nešto literature i počele ići na sastanke, a istina ih je već toliko oduševila da su drugima odmah propovijedale.”

 Naprimjer Olgin otac Herman dobio je knjigu Djeca dok je bio u bolnici. Čim ju je pročitao, shvatio je da je pronašao istinu. Bio je toliko oduševljen onim što je učio iz Biblije da bi svaki petak unajmio kamion i u njemu vozio malu grupu objavitelja kako bi propovijedali u seoskim područjima. Osim toga često je propovijedao u blizini Black Creeka, gdje je imao farmu.

Olga priča: “Moji su roditelji propovijedali uz rijeku Belize, a ljudi su navečer dolazili s fenjerima i slušali što govore. Kad smo bili na praznicima, odlazili smo na farmu. Moji roditelji, teta Amybelle, njezina kći Molly Tillet i ja svako bismo jutro uzjahali očeve konje i jedno za drugim jahali dok ne bismo stigli u Crooked Tree. Dok su konji pasli, mi smo proučavali Bibliju sa zainteresiranim osobama. Tako je nekoliko obitelji upoznalo istinu.”

Godine 1941. u gradu Belizeu krstili su se prvi objavitelji, i to u Karipskom moru. Tom se prilikom krstio i George Longsworth. Bio je pionir otada pa sve dok 1967. nije umro u dobi od 87 godina. Često je propovijedao u unutrašnjosti  zemlje ljudima koji nikad prije nisu čuli za istinu. Od grada do grada i od sela do sela putovao je jašući na konju. Svojom je postojanom revnošću i redovitim pohađanjem sastanaka hrabrio naročito one koji su tek upoznavali istinu. Jehova je koristio te revne i vjerne sluge kako bi u svoju organizaciju privukao iskrene ljude.

U Belize su 5. listopada 1945. stigli Elmer Ihrig i Charles Heyen. Njih su dvojica završila prvi razred Gileada. Dan prije nego što su stigli, uragan je pogodio područje 160 kilometara južno od grada Belizea. Petnaestak kilometara ceste od zračne luke do grada bilo je pod vodom, pa su dva misionara prevezena velikim vojnim kamionom. Kako se misionari ne bi smočili kad dođu, Thaddius Hodgeson stavio je ispred svoje kuće betonske blokove i drvene kutije.

 Braća su željno čekala prve misionare. James Gordon, León Requeña i Rafael Medina doputovali su sa sjevera zemlje da upoznaju misionare. To nije bilo nimalo lako. Ismael Medina, Rafaelov unuk, priča kako su putovali: “Tada nije bilo ceste između grada Belizea i sjevera zemlje. Postojali su samo picadosi, utabani putevi kojima su prolazile zaprege s mazgama. Uz te puteve nije bilo kuća, pa su spavali gdje bi ih zatekla noć iako je u tom području bilo zmija. Kad su došli u Belize, upoznali su misionare i dobili literaturu te razne upute i savjete. Potom su tri brata propješačila cijeli taj put natrag. Putovanje je trajalo danima.”

Stanovnici Belizea upoznali su misionare u Parku mazgi, i to na vrlo neobičan način. James Hyatt započeo je govor otvoreno napadajući svećenstvo zbog lažnih učenja. To je izazvalo grubu reakciju nekih promatrača. Na kraju svoga govora iznenada je rukom pokazao na misionare i rekao: “Predajem vam ovu dvojicu!” To je otprilike bilo sve što su ljudi tom prilikom saznali o misionarima.

Bilo je sasvim jasno da su braća bila izuzetno revna. Jako su voljela Jehovu i biblijske istine i jednako toliko mrzila kriva vjerska učenja. Ipak, misionari su im svojim dragocjenim iskustvom mogli pomoći da postanu djelotvorniji objavitelji.

Misionari su počeli propovijedati u gradu Belizeu, koji je u to vrijeme imao 26 700 stanovnika. Grad je bio izgrađen na nasipu. Izdizao se iznad razine mora samo tridesetak centimetara i imao loš drenažni sustav. U kućama nije bilo tekuće vode, ali se zato u gotovo svakom dvorištu nalazila velika bačva u koju su  za kišnog razdoblja ljudi skupljali kišnicu. Klima je bila vruća i vlažna, a kiše su ponekad bile tako obilne da su uzrokovale poplave. Naprimjer 1931. uragan je poharao grad i odnio više od 2 000 života.

U Belizeu djelovanje Jehovinih svjedoka nikad nije bilo zabranjeno, no tijekom Drugoga svjetskog rata vlasti su na neko vrijeme zabranile našu literaturu. Međutim ta je zabrana ukinuta kratko prije dolaska misionara.

Stražarska kula od 15. srpnja 1946. pisala je o propovijedanju dvojice misionara u Belizeu. U časopisu je stajalo: “U unutrašnjosti zemlje jedan katolički svećenik još uvijek nastoji ishoditi zabranu dostave literature poštom. Rimokatoličko svećenstvo ljuto je što su misionari Jehovinih svjedoka došli u Belize. Jedan svećenik, Amerikanac irskog porijekla, (...) ogorčen je što je britanska kolonijalna vlast dopustila misionarima boravak u zemlji. (...) Misionari su tog svećenika podsjetili kako on sam za sebe kaže da je Amerikanac i pokazali mu statističke podatke američkih zatvora na temelju kojih se vidi da Rimokatolička crkva ne uspijeva sačuvati javni moral u Sjedinjenim Državama. Nakon toga svećenik je otišao posramljen.”

Godine 1944. iz Belizea je stigao prvi potpuni izvještaj o službi propovijedanja. Tada je ondje propovijedalo sedam objavitelja. Da bi propovijedali kvalitetnije, objavitelji su u službi od kuće do kuće počeli koristiti kartice sa svjedočanstvom. Godinu dana nakon što su misionari došli, bilo je već 16 objavitelja.

 Godine 1946. Nathan Knorr i Frederick Franz, koji su služili u glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka, posjetili su Belize i ondje osnovali podružnicu. Brat Knorr održao je govor o organizaciji, u kojem je objasnio zašto izvještaj o službi propovijedanja treba pisati na obrasce koji su za to predviđeni. Brat Franz potaknuo je braću da nastave propovijedati vijest o Kraljevstvu i rekao da se tako ljudima pokazuje milosrđe. Krajem tjedna brat Knorr održao je još jedan govor. Njemu su prisustvovale 102 osobe, a među njima je bilo i mnogo zainteresiranih. U govoru je objasnio zašto je za interesente važno da se druže s Jehovinim narodom te ih potaknuo da redovito proučavaju s Jehovinim svjedocima.

Iste godine u Belize su došli Charles i Annie Ruth Parrish te Cordis i Mildred Sorrell. Godine 1948. došli su Truman Brubaker te Charles i Florence Homolka. Domaća braća bila su jako sretna što su dobila pojačanje jer ih je čekalo još puno posla.

Elmer Ihrig napisao je: “U to vrijeme u cijeloj je zemlji postojala samo jedna mala skupština. Odlazio bih u druge okruge na nekoliko tjedana i sijao sjeme istine. Ljudima sam davao knjige, pretplaćivao ih na časopise i održavao  govore.” Tijekom prve godine provedene u Belizeu Charles Heyen kamionom je putovao u Orange Walk, ondje propovijedao i poticao braću da redovito održavaju sastanke.

Do naselja na jugu zemlje moglo se doći jedino brodom. Zato su Elmer i Charles putovali brodom Heron H kako bi propovijedali u Stann Creeku (današnja Dangriga) i Punti Gordi, obalnim mjestima u kojima su živjeli pripadnici naroda Garifuna. Da bi se iz grada Belizea došlo do Punte Gorde, trebalo je brodom putovati 30 sati. Elmer je prevalio taj put i pred 20 ljudi održao biblijski govor u predvorju hotela u kojem je odsjeo.

Olga Knight sjeća se da je Elmer s njezinom obitelji odlazio u zabačeno selo Crooked Tree. Ondje je njezin otac vodio sastanke pod krošnjama stabala na obali rijeke. Braća su cijenila te vrijedne i ponizne misionare.

Godine 1948. u prosjeku je bilo 38 objavitelja. Izvan grada Belizea osnovane su četiri skupštine. U tim malim seoskim skupštinama bilo je svega nekoliko objavitelja, naprimjer obitelj Lightburn u Black Creeku, obitelj Gordon u Bombi, obitelji  Humes i Aldana u Santani te braća Requeña i Medina u Orange Walku. Misionari i specijalni pioniri propovijedali su uglavnom u gradu Belizeu, kao što im se i savjetovalo. Jehova je blagoslovio njihovu revnu službu, pa je sve više pravdoljubivih ljudi dolazilo u njegovu organizaciju.

Brat Knorr ponovno je posjetio Belize u prosincu 1949. Došao je u pravo vrijeme da ohrabri braću. Jednu je večer proveo u misionarskom domu i s misionarima razgovarao o poteškoćama s kojima se susreću u svojoj službi. Mnogi novi objavitelji željeli su služiti Jehovi, ali nisu uviđali važnost predanja i krštenja. Brat Knorr podsjetio je misionare da trebaju biti strpljivi i ustrajni te voljeti ljude. Rekao im je i da su već postigli dobre rezultate.

Godine 1957. braća su primijetila da vlasti nadziru djelovanje Jehovinih svjedoka u Belizeu. Naprimjer kad su braća iz podružnice u Orange Walku prikazivala jedan film Zajednice, policajac ih je pitao kad su došli i kad namjeravaju otići. Rekao je da mora podnijeti izvještaj načelniku policije i da je na jednom našem većem skupu koji se održao kratko prije toga bio policajac u civilu koji je imao sličan zadatak.

Od 1951. do 1957. desetero misionara dobilo je dopuštenje da uđe u zemlju. A onda su u lipnju 1957. braća dobila pismo policije i useljeničkog ureda. U njemu je stajalo: “Vlada Britanskog Hondurasa odlučila je da vašim misionarima iz drugih zemalja više neće dopuštati ulazak u Britanski  Honduras. Odluka odmah stupa na snagu.” Braća su zatražila sastanak s guvernerom kako bi saznala razlog za tu odluku, no njihov je zahtjev bio odbijen.

Ni neke druge vjerske zajednice nisu smjele dovoditi nove misionare. No njima se dopuštalo da zamijene misionare koji su otišli iz zemlje. Jehovinim svjedocima to nije bilo dopušteno, a trebalo je zamijeniti dva misionara. Godine 1960. braća su pisala vlastima u Belizeu i Londonu te objasnila da ne žele dovesti nove misionare, nego da traže zamjenu za one koji su morali otići.

Dobili su kratak odgovor: “Generalni guverner donio je neopozivu odluku da se misionarima Društva Watch Tower ne dopušta ulazak u Britanski Honduras.”

Kad su braća zatražila da razgovaraju s guvernerom, dobila su sljedeći odgovor: “Godine 1957. generalni guverner donio je neopozivu odluku da se misionarima vaše zajednice ne dopušta ulazak u Britanski Honduras. Stoga Njegova Ekscelencija ne smatra potrebnim o tome razgovarati s vama.” Izgledalo je da su se braća našla pred zidom.

Podružnica je pet godina stalno slala molbe vlastima. Na koncu je u listopadu 1961. od Ureda vlade primila pismo u kojem je stajalo: “Vlada Britanskog Hondurasa razmotrila je vaše nedavne zahtjeve i odlučila da strani misionari do daljnjega smiju ulaziti u zemlju kako bi zamijenili strane misionare koji iz nje moraju otići.” Zahvaljujući tome u Belize su 1962. s Jamajke došli misionari Martin i Alice Thompson.

Bilo je očito da su vjerski protivnici željeli zaustaviti naše djelovanje. Jesu li u tome uspjeli? Prema izvještaju za službenu 1957. godinu, u Belizeu je bilo 7 skupština, a najveći broj objavitelja iznosio je 176. Belize je tada imao 75 000 stanovnika, što znači da je omjer objavitelja i stanovnika bio približno 1 naprema 400. Izvještaj za službenu 1961. godinu pokazao je da je u tih nekoliko godina postignut porast od 34 posto. U zemlji je bilo 236 objavitelja, a omjer objavitelja i stanovnika iznosio je 1 naprema 383. Ispunjavalo se obećanje koje je Jehova dao svom narodu: “Nikakvo oružje protiv tebe načinjeno neće biti uspješno i zlim ćeš proglasiti svaki jezik koji se na sudu podigne na tebe” (Iza. 54:17). Braća su nastavila propovijedati bez zapreka.

Mnoge osobe koje su proučavale Bibliju živjele su zajedno iako nisu bile vjenčane, a neke od njih mijenjale su partnere. No čim su saznali za Jehovina uzvišena mjerila, mnogi su bili spremni uložiti puno truda i podnijeti velik novčani izdatak kako bi se zakonski vjenčali. Neki od njih imali su i više od 80 godina.

U siječnju 1950. braća su u gradu Belizeu planirala održati četiri posebna govora. Zato su u prosincu 1949. unajmili i unaprijed platili dvoranu Liberty Hall. Dan prije posljednjega govora na radiju je bilo najavljeno da će se sutradan u toj dvorani održati sprovod jedne ugledne osobe. Unatoč tome što su se braća više puta žalila vlasnicima dvorane,  tijekom govora nekoliko je ljudi ušlo u dvoranu i počelo s pripremama za sprovod. Budući da su stvarali buku, braća su na koncu morala pozvati policiju. Bilo je sasvim jasno da trebaju vlastitu dvoranu. Naime prostori koji su se mogli unajmljivati za sastanke koristili su se kao klubovi te plesne dvorane, a usto su bili skupi.

Donald Snider, koji je u to vrijeme služio kao nadglednik podružnice, jednom je prilikom rekao: “Prošle nedjelje Razmatranju Stražarske kule prisustvovale su 174 osobe. Dvorana je jako mala, pa je dosta ljudi moralo stajati. Zbog velikog broja prisutnih bilo je jako vruće.” Podružnica i misionarski dom bili su u unajmljenim objektima i nekoliko su se puta morali seliti.

U rujnu 1958. započela je gradnja dvoetažnog objekta. U prizemlju je trebala biti podružnica i misionarski dom, a na katu dvorana. Objekt je dovršen 1959. i skupština Belize konačno je dobila vlastitu dvoranu.

U Belizeu je istinu upoznalo mnogo ljudi koji govore španjolski. Taj se jezik govori u nekim područjima Belizea, ali 1949. ondje nije bilo misionara koji su ga znali. No kasnije su poslani misionari koji su govorili španjolski. Među njima je bio i Leslie Pitcher, koji je došao 1955. Poslan je u Benque Viejo, grad na zapadu Belizea, u blizini granice s Gvatemalom. Njegovi su stanovnici uglavnom govorili španjolski. Kad je došao, uvidio je da su neki ljudi željno iščekivali njegov dolazak. Kako to?

 Otprilike godinu dana ranije u gvatemalskom gradu San Benitu Natalia Contreras upoznala je istinu i postala Jehovin svjedok. Odlazila je u Benque Viejo da bi svjedočila svojim rođacima. Jedan od njih zvao se Serviliano Contreras. Njega se posebno dojmilo ono što mu je Natalia iz Biblije čitala o štovanju idola. Prihvatio je istinu i vjerno služio Jehovi sve dok 1998. nije umro u dobi od 101 godine. Mnoga njegova djeca i unuci postali su Jehovini svjedoci. Prije pedesetak godina područje grupice objavitelja u Benque Vieju protezalo se sve do grada Melchor de Mencosa, koji se nalazi u Gvatemali. Ondje su braća odlazila održavati sastanke. S vremenom je u Melchor de Mencosu osnovana skupština, a skupština Benque Viejo još je uvijek poznata po svojoj revnosti.

Godine 1956. neki dijelovi oblasnih kongresa i pokrajinskih sastanaka počeli su su održavati na španjolskom. No tek je u veljači 1968. u dvorani u Orange Walku pokrajinski sastanak u cijelosti održan na španjolskom. Programu je prisustvovalo 85 osoba, a četvero ih se krstilo.

 Braća i sestre koji su govorili španjolski redovito su dolazili na skupštinske sastanke i veće skupove koji su se održavali na engleskom iako ga nisu dobro razumjeli. Među njima su bili Marcelo Dominguez, Rafael Medina te Dionisio i Catalina Tek. A onda je u listopadu 1964. u Orange Walku osnovana španjolska skupština. Imala je 20 objavitelja, a svi su oni prije bili u engleskoj skupštini.

Tijekom 1980-ih u Gvatemali i Salvadoru vodili su se građanski ratovi. Zbog toga su mnogi ljudi izbjegli u Belize. Izbjeglo je i nekoliko obitelji Jehovinih svjedoka, među kojima je bilo starješina, slugu pomoćnika i pionira. Svi su oni govorili španjolski te su zajedno s nekim misionarima koji su znali taj jezik potaknuli porast na španjolskom govornom području.

Jednog su dana dvije žene zakucale na vrata Margarite Salazar, koja je živjela u Orange Walku. Upitale su je: “Poznajete li Margaritu Salazar? Ona je Jehovin svjedok.” Te su žene bile 23-godišnja Teófila Mai i njezina majka. Došle su iz August Pine Ridgea, sela smještenog 34 kilometra jugozapadno od Orange Walka. Zašto su tražile Margaritu?

Teófila objašnjava: “Godinu dana prije toga moj se devetomjesečni sinčić jako razbolio. Zato sam ga vodila u selo Botes i ondje se molila svetoj Klari da ga čuva. Putovala sam kamionom, a vozač, koji je živio u mom kraju, počeo mi je svjedočiti. Pitao me zašto svoje dijete nosim u Botes, a onda mi objasnio da Biblija ne odobrava štovanje idola. To me jako  zainteresiralo. S vremenom mi je taj čovjek rekao mnoge biblijske istine koje je saznao od Jehovinih svjedoka.

Vozač kamiona jednom mi je rekao da pravi kršćani propovijedaju od vrata do vrata. Objasnio mi je da to rade Jehovini svjedoci i da ljudima čitaju biblijske retke, naprimjer Sefaniju 1:14 i 2:2, 3. Zato sam jednoga svog sina uzela za ruku, a drugoga  u naručje i počela propovijedati u svom selu. Išla sam od vrata do vrata i ljudima čitala te retke. Kasnije mi je vozač rekao da trebam proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima ako doista želim saznati istinu. Rekao mi je da u Orange Walku živi obitelj Salazar i objasnio mi kako ih mogu naći. Nikad nisam bila u tom gradu, pa sam onamo otišla sa svojom majkom i potražila ih.”

Margarita se sjeća jutra kad su Teófila i njezina majka prvi put došle na njezina vrata. Ona kaže: “Dugo smo razgovarale jer su imale mnogo biblijskih pitanja. Pitale su je li istina da Jehovini svjedoci pomažu ljudima razumjeti Bibliju, bez obzira na to koliko daleko morali putovati do njih. Rekla sam im da je to istina i obećala da ćemo svaki drugi tjedan dolaziti u njihovo selo da bismo s njima proučavali Bibliju.”

Kad su Margarita i njezin muž Ramón prvi put došli u August Pine Ridge proučavati s Teófilom, na tečaju je bilo i šest članova njezine obitelji koje je ona pozvala. Kasnije su sa Salazarima onamo redovito odlazili pioniri iz Orange Walka. Kako bi propovijedali u tom selu, putovali su 34 kilometra uskom, neasfaltiranom cestom. Amybelle Allen često bi prespavala u selu da bi mogla voditi biblijske tečajeve. Teófila se krstila 1972, pet mjeseci nakon što je počela proučavati. Godine 1980. u August Pine Ridgeu osnovana je skupština, a ukupno je 37 članova Teófiline obitelji upoznalo istinu.

Iako se u Belizeu i ostalim većim gradovima temeljito propovijedalo, seoska se područja nisu redovito obrađivala. Prvi su misionari na jug zemlje putovali brodom, ali kasnije je izgrađena cesta koja je okruge Stann Creek i Toledo povezala sa sjevernim dijelom zemlje. Početkom 1971. podružnica je počela organizirati godišnje propovjedničke akcije kako bi se dobra vijest o Kraljevstvu propovijedala majanskim plemenima Mopan i Kekči koja su živjela u kišnim šumama u unutrašnjosti zemlje.

Braća i sestre unajmljenim su vozilima te kanuima putovali kako bi propovijedali u selima i gradovima između Dangrige i Punte Gorde. Išli su sve do Barranca koji se nalazi na krajnjem jugu zemlje, u blizini granice s Gvatemalom. Ponekad su putovali kombijem, a dva ili četiri objavitelja pratila su ih na motociklima. Svaku večer zaustavili bi se u drugom selu. Tijekom dana veći dio braće propovijedao bi u selu, a po dva objavitelja motociklom su išla neasfaltiranim putevima do udaljenih farmi.

U području oko Punte Gorde braća su išla od sela do sela noseći naprtnjače na leđima. Kad bi došli u neko selo, često su najprije morali otići u cabildo, mjesto gdje su se sastajali stariji muškarci. Prije nego što bi braća počela propovijedati u selu, ondje su trebala razgovarati s alcaldeom, odnosno poglavicom.

Misionar Reiner Thompson priča: “Jednom su braća u jedno selo stigla dok su muškarci u cabildu razgovarali o berbi kukuruza. Nakon sastanka zamolili su braću da im otpjevaju neku teokratsku pjesmu. Braća su bila umorna i gladna, a usto nisu  imala pjesmaricu. No ipak su iz svega glasa otpjevala pjesmu, a ljudi su uživali slušajući ih.” S vremenom je osnovana skupština u Mango Creeku, a kasnije i u San Antoniju, jednom od najvećih majanskih sela.

“Ponekad smo iz sela u selo putovali noću da bismo uspjeli napraviti sve što smo planirali”, kaže Santiago Sosa. “Naučili smo da je najbolje ići jedan iza drugoga sredinom puta, a ne uz rub jer je u grmlju bilo zmija. Osim toga naučili smo kako iz nekih biljaka iscijediti vodu, što nam je bilo korisno kad smo ostali bez vode.”

Ponekad bi se objavitelji podijelili na manje grupe od dvoje ili četvero kako bi propovijedali u različitim dijelovima sela. Dva objavitelja ostala bi kuhati, a navečer bi se svi ponovno okupili. “Večere su ponekad bile grozne jer neki baš i nisu znali kuhati”, uz smiješak kaže Santiago. “Sjećam se da sam jednom pogledao u lonac i upitao: ‘Što je to?’ Kuhar je rekao: ‘Ne znam točno, ali mislim da je jestivo.’ Budući da ni kuhar nije znao što je skuhao, odlučili smo mršavom psu lutalici dati da proba jelo. No čak ga ni gladni pas nije želio okusiti.”

Rodolfo Cocom i njegova žena Ofelia preselili su se iz Corozala u Crique Sarco, zabačeno selo na krajnjem jugu zemlje u kojem su živjeli pripadnici plemena Kekči. Ofelia je odrasla u tom selu, a Jehovini svjedoci u njemu su propovijedali jedino tijekom godišnjih akcija. Kad je imala otprilike 14 godina, ispod stabla naranče pronašla je knjigu Istina koja vodi do vječnog života i počela je čitati. Željela je  saznati više, ali Bibliju je počela proučavati tek nakon što se udala i preselila u Corozal. S njom i njezinim mužem proučavali su Marcial i Manuela Kay, bračni par specijalnih pionira.

Kad su se 1981. Rodolfo i Ofelia preselili u Crique Sarco, željeli su ponovno stupiti u kontakt s Jehovinim svjedocima. Zato je Rodolfo otišao u Puntu Gordu da ih potraži. Putovao je pješice i brodom, rijekom i morem. Putovanje je trajalo šest sati. U Punti Gordi upoznao je pionira Donalda Niebruggea. Rodolfo i on dogovorili su se da Bibliju proučavaju putem pisama. No postojao je jedan problem. Naime u Crique Sarcu nije bilo pošte.

Donald priča: “Kad sam u pošti u Punti Gordi pitao kako u Crique Sarco mogu poslati pismo, rekli su mi da svećenik ide onamo jednom tjedno.” Svećenik je otprilike pola godine nosio pisma putem kojih se vodio biblijski tečaj, a nije ni slutio da Jehovinim svjedocima služi kao “poštar”.

“Kad je svećenik saznao što nosi, prilično se uzrujao i više nije htio nositi naša pisma”, kaže Donald.

Tijekom tih mjeseci Donald je nekoliko puta otišao u Crique Sarco da bi proučavao s Rodolfom i Ofelijom.  Kad je počela sljedeća propovjednička akcija, Rodolfo se pridružio braći u službi propovijedanja. Donald je o njemu rekao: “Bio je s nama četiri dana. Propovijedali smo u nekoliko sela, a druženje s braćom na tom putovanju pomoglo mu je da duhovno napreduje.”

Rodolfo kaže: “Ofelia i ja sami smo propovijedali u našem selu i govorili drugima ono što smo saznali iz Biblije. Osobe s kojima sam proučavao doživljavale su veće protivljenje nego mi. Nekima od njih uskraćivali su se lijekovi, hrana i odjeća koje je selo dobivalo. Moja se punica jako protivila našem propovijedanju. Ofelia i ja shvatili smo da u Crique Sarcu nećemo duhovno napredovati. Trebali smo sastanke. Stoga smo se preselili u Puntu Gordu i ondje nastavili proučavati. Napredovali smo i krstili se 1985.” Rodolfo i Ofelia služe u skupštini Ladyville, a on je sluga pomoćnik.

Svake godine organiziralo se propovijedanje na otocima i u selima uz obalu. U Hopkins, Seine Bight,  Placenciju, Puntu Negru, Monkey River Town i još neka mjesta u to se vrijeme nije moglo doći kopnenim putem. Izvan sezone lova na jastoge Polito Bevens svojim bi brodom poveo četvero pionira i misionara na dvotjedno putovanje. Plovili bi sa sjevera prema jugu i stali u svakom mjestu na obali.

Donald Niebrugge često je sudjelovao u godišnjim propovjedničkim akcijama po obali i u unutrašnjosti zemlje. Rado se sjeća vremena kad su na jedno putovanje išli jedrilicom Ambroncia Hernandeza. Nakon tog putovanja Ambroncio, kojega su svi zvali Bocho, počeo je proučavati Bibliju.

Donald kaže: “Sljedeće godine četvero je pionira planiralo dva tjedna propovijedati duž obale, ali Bocho je već bio prodao svoj brod. Preporučio nam je jednoga drugog ribara da nas poveze na taj put. S nama je pošao i Bocho te još jedan ribar. Dakle na brodu smo bili mi, četvero specijalnih pionira, i tri ribara. Tijekom tog putovanja Bocho je počeo ići u službu propovijedanja. Kad smo stigli u Placenciju, vidjeli smo da u luci ima dosta brodova, pa smo propovijedali od broda do broda. Dvojica ribara puno su nam pomagala tijekom ta dva tjedna. Jednom smo cijeli dan propovijedali u selu, a kad smo se vratili, vidjeli smo da su ribari kupili pile i napravili nam večeru na malom kuhalu.” Iduće godine, kad se ponovno planirala propovjednička akcija na obali, Bocho je bio kršten. Već 18 godina služi kao starješina u gradu Belizeu.

Okrug Toledo nalazi se na jugu Belizea. U tom brežuljkastom području punom gustih kišnih šuma  ima sela u kojima žive pripadnici plemena Mopan i Kekči. Njihove su kuće jednostavne. Krovovi su prekriveni slamom, a podovi su zemljani. Ljudi uglavnom žive teško jer ručno obrađuju zemlju. Tijekom sušnih razdoblja moraju nositi vodu kako bi navodnjavali polja na kojima uzgajaju kukuruz, grah i kakaovac. Mnoge žene iz plemena Kekči vezu tradicionalne čipke i izrađuju košare te ih prodaju suvenirnicama po cijeloj zemlji. Sve više mladih ljudi odlazi iz sela u veće gradove kako bi se ondje školovali ili našli posao.

Godine 1995. Frank i Alice Cardoza dobili su poziv da u travnju i svibnju služe kao privremeni specijalni pioniri u Toledu. Trebali su dijeliti traktat Vijesti Kraljevstva broj 34, “Zašto u životu ima toliko problema?” Frank priča: “Tijekom jedne ranije propovjedničke akcije uvidio sam da bi Maje lakše prihvaćali istinu kad bi se netko preselio u područje u kojem oni žive. Podružnica je preporučila da u San Antoniju unajmim stan, osnujem grupu za proučavanje Biblije i održim posebno predavanje. Ondje i u osam drugih sela trebali smo dijeliti traktat Vijesti Kraljevstva.”

Frank i Alice svaki su tjedan vodili biblijski tečaj u unajmljenom podrumu u kojem su živjeli. Za nekoliko tjedana na taj su tečaj počele dolaziti tri-četiri obitelji. Ti interesenti putovali su s Frankom i Alice u njihovom dotrajalom kamionetu u Puntu Gordu na Teokratsku školu propovijedanja i Osposobljavanje za kršćansku službu. Putovali su sat vremena neravnim prašnjavim cestama. Taj prvi mjesec Frank je održao posebno predavanje u San Antoniju. Među prisutnima je bio i Jesús Ich, koji nikad prije nije bio  na takvom predavanju. Upijao je svaku riječ. Bio je pripadnik Nazarenske crkve i naročito ga se dojmilo to što je saznao da učenje o paklenoj vatri ima poganske korijene te da izvorna riječ koja se u nekim prijevodima Biblije prevodi s “pakao” zapravo znači grob. Nakon predavanja Franku je postavio mnoga pitanja o toj temi. Počeo je proučavati Bibliju i krstio se godinu dana kasnije.

Nakon dva mjeseca privremene specijalne pionirske službe Frank i Alice morali su donijeti važnu odluku. Frank kaže: “Započeli smo mnogo biblijskih tečajeva, više nego što smo ih mogli voditi. Srce i savjest nisu nam dopuštali da se vratimo udobnom životu u Ladyvilleu. Razmišljali smo o tome da ostanemo u San Antoniju. U tom bismo slučaju umjesto podruma mogli unajmiti gornji kat kuće u kojoj smo živjeli i tako imati bolje uvjete. Mogao sam ugraditi sudoper, oluk za prikupljanje kišnice, a s vremenom i napraviti toalet te uvesti struju. Molili smo se Jehovi da nam pomogne donijeti odluku, uvjereni da se uz njegov blagoslov na tom području može osnovati skupština. Zatim smo braći u podružnici napisali da želimo ostati u San Antoniju i služiti kao stalni pioniri.”

Brzo se pokazalo da je Jehova blagoslovio Frankovu i Alicinu odluku. U studenom, samo šest mjeseci kasnije, održano je prvo javno predavanje u kući koju su unajmili. A u travnju sljedeće godine u San Antoniju se počela održavati Teokratska škola propovijedanja i Osposobljavanje za kršćansku službu. Mala je grupa objavitelja i interesenata bila jako sretna što na sastanke više nije morala putovati u tridesetak kilometara udaljenu Puntu Gordu.

Osobe koje su u San Antoniju proučavale Bibliju ubrzo su počele napredovati, a njihova ljubav prema istini bila je jako dojmljiva. Frank kaže: “U tim selima žene su naročito stidljive i pokorne svojim očevima i muževima. Nije običaj da žene razgovaraju s nepoznatima. Zato im je bilo vrlo teško propovijedati od vrata do vrata.”

Priscilian Sho u to je vrijeme imala 20 godina i bila nekršteni objavitelj. Žarko je željela propovijedati ljudima u svom selu. Kad su ona i njezina šogorica Amalia jednom išle na ponovne posjete, našle su se u neprilici.

Priscilian priča što se dogodilo: “Otac mi je branio ići u službu propovijedanja. Bojala sam ga se, pa mu nisam rekla da propovijedam. Kad smo te nedjelje ujutro bile u službi, vidjele smo mog oca ispred baptističke crkve u koju je išao. Brzo smo čučnule u travu jer nismo željele da nas vidi. No onda sam Amaliji rekla: ‘Jehova nas gleda. Nije u redu da se bojimo mog oca. Trebamo se bojati Jehove.’”

Priscilianin otac bio je bijesan kad ih je ugledao, no još je veći problem nastao kad je saznao da mu kći želi postati Jehovin svjedok. Strašno joj se protivio i ponekad bio nasilan. Usrdno se molila Jehovi da joj pomogne, a dan prije krštenja konačno je skupila hrabrost da ocu kaže svoju odluku.

“Sutra idem u Belize”, rekla je ocu.

“Zašto ideš?” pitao je on.

 “Idem se krstiti”, odgovorila je. “Želim napraviti ono što Jehova očekuje od mene. Volim te, ali volim i Jehovu.”

“Stvarno to misliš učiniti?” ljutito ju je upitao.

“Da, mislim”, odgovorila mu je Priscilian. “U Djelima apostolskim 5:29 piše da se moramo pokoravati Bogu, a ne ljudima.”

Priscilianin otac u bijesu je otišao. Ona kaže: “Nisam se osjećala sigurnom sve dok nisam sjela u kamion i krenula na pokrajinski sastanak. Nisam znala što će učiniti kad se vratim kući. No tješila me misao da ću tada već biti krštena. Znala sam da se trebam krstiti, makar me i ubio.”

Iako joj otac nije učinio ništa nažao kad se vratila kući, poslije je prijetio da će je ubiti. “No vidio je da me njegove prijetnje ne mogu zaustaviti. Otada mi se ne protivi toliko”, kaže Priscilian.

Tek osnovana grupa revnih objavitelja u San Antoniju dobro je duhovno napredovala, a onda su Frank i Alice sasvim neočekivano dobili pismo seoskog vijeća u kojem je stajalo da moraju otići iz sela. Kad je ranije morao platiti neku pristojbu, Frank je od seoskog vijeća dobio dopuštenje da ostane u selu. No sada ih je jedna ugledna osoba odlučila istjerati. Na jednom sastanku seoskog vijeća tri čovjeka s kojima je Frank proučavao zauzela su se za njega. Javio se i čovjek koji je Franku i Alice iznajmio kuću. Upozorio je članove vijeća da će oni trebati plaćati najam budu li ih potjerali iz sela. Potom je Frank pokazao pismo zemljišnog ureda u kojem je stajalo da se osobu koja unajmi privatnu kuću  ne može potjerati iz sela. Na koncu je vijeće dopustilo Franku i Alice da ostanu.

Čovjek koji ih je želio izbaciti iz sela zvao se Basilio Ah. On je ranije bio poglavica, a i poslije je ostao utjecajan. Koristio se svojim utjecajem kako bi se na sve moguće načine protivio Jehovinim svjedocima u San Antoniju. Kad su braća željela dobiti zemljište za dvoranu, zaprijetio je: “U ovom selu nikad nećete izgraditi dvoranu!” Unatoč tome braća su uspjela dobiti zemljište i sagraditi jednostavnu, ali lijepu dvoranu. Začudo, njezinom svečanom otvorenju koje se održalo u prosincu 1998. prisustvovao je i Basilio. Kako je došlo do takve promjene?

Dva njegova sina imala su obiteljskih problema. Basilio je dva puta zamolio svoju crkvu da im pomogne, ali nijednom nije dobio nikakav odgovor. A onda su sinovi počeli proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Basiliova žena María primijetila je da se njihovi sinovi mijenjaju, te da su im obitelji sretnije. Zato je zatražila da Jehovini svjedoci počnu proučavati s njom.

María kaže: “Zbilja sam željela upoznati Jehovu Boga. Rekla sam svome mužu da trebamo ići u dvoranu Jehovinih svjedoka da bismo više naučili o Bogu.” Basiliju nije bilo lako nadvladati snažne predrasude koje je imao prema Jehovinim svjedocima i Franku  Cardozi, kojega je prezirno zvao strancem. No dojmile su ga se promjene koje su učinili njegovi sinovi kad su počeli živjeti u skladu s Biblijom. Odlučio je ispitati kakvi su Jehovini svjedoci. Nakon što je nekoliko puta razgovarao s njima, pristao je na tečaj. Tko ga je poučavao? Upravo onaj “stranac”, Frank Cardoza!

“Ono što sam pročitao u Bibliji pomoglo mi je da promijenim gledište”, objašnjava Basilio. “Bio sam katolik 60 godina. U crkvi sam palio tamjan pred idolima. No onda sam o Jehovi počeo učiti iz njegove Riječi, Biblije. Sram me kad se sjetim kakav sam bio prema Franku, koji je sada moj brat. Znam da sam bio u krivu. Revno sam zastupao svoja uvjerenja jer sam mislio da ću time koristiti svom selu i Crkvi. Međutim prestao sam se držati okultističkih običaja povezanih s iscjeljivanjem, koji su rašireni u majanskim selima. Osim toga prestao sam se baviti politikom.” Danas su Basilio i María Ah kršteni i radosno služe Jehovi.

Jehovini sluge poznati su po svojoj ljubavi, radosti i revnosti. U zabačenim područjima Belizea mnogi objavitelji i više od tri sata pješače brdovitim predjelima kako bi propovijedali ljudima. Pored toga ne vole propuštati sastanke. Naprimjer Andrea Ich jednom je trebala biti sugovornik u Teokratskoj školi propovijedanja. Tog je dana džunglom pješačila nekoliko kilometara i sa svojim sinom brala avokado. Ose su je ubole 23 puta. Ipak, vratila se kući, skuhala ručak svojoj obitelji, otišla na sastanak i sudjelovala u prikazu. Lice joj je bilo natečeno od uboda osa, ali zračilo je radošću. Ta draga braća i sestre iz majanskih sela ponekad moraju kamionom ili autobusom  putovati cijeli dan da bi došli na pokrajinski sastanak ili oblasni kongres. No uvijek je ohrabrujuće vidjeti koliko ih veseli što zajedno sa svojom braćom služe pravom Bogu, Jehovi.

U posljednjih 115 godina Belize je 51 put stradao od uragana i tropskih oluja. Od 1930. dvanaest uragana pogodilo je Belize ili prošlo blizu njega. Uzrokovali su veliku materijalnu štetu i odnijeli mnogo života. Jedan od najgorih bio je uragan Hattie, koji je zemlju pogodio 31. listopada 1961. u ranim jutarnjim satima. Vjetar je na mahove puhao i brzinom od 300 kilometara na sat, a u plimnom valu poginulo je nekoliko stotina ljudi. Grad Belize, koji se nalazi samo 30 centimetara iznad razine mora, bio je pod naslagama blata dubokim 30 centimetara. U jednom izvještaju iz podružnice pisalo je: ‘Većina braće u gradu Belizeu ostala je bez doma, ali nitko od njih nije ozbiljnije ozlijeđen. U poplavi su izgubili svu odjeću.

Bageri raščišćavaju ceste. Još uvijek ima velikih požara koji uništavaju ono što je ostalo od kuća. Misionarski dom bio je poplavljen. Šezdesetak centimetara vode učinilo je puno štete. Međutim dobro je što je misionarski dom izgrađen iznad razine ceste jer je na cestama razina vode iznosila i do tri metra. Hrane ima malo. Spasioci još uvijek pronalaze tijela.’

Deset dana kasnije podružnica je napisala sljedeće: “[U Dangrigi] je gore nego ovdje [u gradu Belizeu]. Ljudi moraju raditi osam sati dnevno da bi dobili kupone koji se koriste umjesto novca. Vojska sve kontrolira. Novcem se ne može ništa kupiti.” U uraganu su poginula dva dječaka, a njihov je otac slomio obje  noge kad se na njega urušila kuća. Oba su dječaka bila objavitelji, a jedan je bio poznat po tome što je svjedočio svojim učiteljima.

Uragan je prošao između Belizea i Dangrige. Većini braće u tom području kuće su bile oštećene ili posve uništene, a slično je bilo i s njihovom ostalom imovinom. Nekoliko dana nakon uragana guverner je proglasio izvanredno stanje, uveo policijski sat i od britanske vojske zatražio da provodi sigurnosne mjere i puca na pljačkaše. Muškarce, žene i djecu koje se na ulici uhvatilo nakon policijskog sata zatvaralo se preko noći.

Unatoč kaosu koji je vladao, braća su brzo ponovno počela redovito održavati skupštinske sastanke i ići u službu propovijedanja. To nije bilo lako budući da su mnogi ljudi živjeli u skloništima, a dvorišta su još uvijek bila poplavljena i pod naslagama blata. No ljudima je trebala utješna dobra vijest o Kraljevstvu i Jehovini svjedoci bili su spremni podnijeti žrtve kako bi im je prenijeli.

Životni uvjeti bili su vrlo teški, no ljubav i velikodušnost Jehovinih svjedoka iz drugih zemalja jako su ohrabrile braću u Belizeu. Iz drugih je podružnica došlo 25 velikih kutija odjeće i drugih stvari. Sve je to podijeljeno braći i mnogim ljudima koji nisu bili Jehovini svjedoci. Podružnica i dvorana za skupštinske sastanke bile su među malobrojnim objektima koji su izdržali nalet uragana. Kad su vlasti zatražile da se dvorana koristi kao sklonište od uragana, braća su rado udovoljila tom zahtjevu. *

U listopadu 2000. uragan Keith tri je dana harao San Pedrom koji se nalazi na otoku Ambergrisu. Kiša je snažno pljuštala, a vjetar je puhao brzinom većom od 200 kilometara na sat. U Ladyvilleu, koji se nalazi 16 kilometara sjeverno od grada Belizea, za tri je dana palo toliko kiše da je grad bio pod 80 centimetara vode. Četrdeset i dvoje braće i sestara sklonilo se u kongresnu dvoranu u Ladyvilleu. Na otoku Caulkeru bile su uništene gotovo sve kuće. Pedeset i sedam objavitelja koji su živjeli na Ambergrisu i Caulkeru ostalo je praktički bez ičega. Oba otoka nekoliko su tjedana bila bez struje, vode i telefona. U okruzima Belizeu, Orange Walku i Corozalu te na otocima Ambergrisu i Caulkeru premijer je proglasio elementarnu nepogodu. Na cijelom području koje je poharao uragan uveden je policijski sat kako bi se zaustavile pljačke.

Cecilia Pratt, koja je služila kao specijalni pionir na otoku Caulkeru, čula je upozorenja o uraganu te u torbu spremila najnužnije stvari, znajući da će možda morati potražiti sklonište. Tog je dana od 12 sestara sakupila izvještaje o službi propovijedanja. Namjeravala je poslijepodnevnim brodom otići u podružnicu kako bi predala te izvještaje. Pažljivo  ih je umotala u plastičnu vrećicu i stavila u torbu koju je pripremila. To je bio mudar potez jer je upravo te noći morala pobjeći u sklonište. Ona se zajedno s nekim sestrama sklonila u školi, a druge su sestre zaklon potražile u društvenom domu.

Cecilia priča: “Vjetar je otrgnuo metalni krov s učionice u kojoj smo se nalazili. Svi smo zgrabili svoje stvari i otrčali u drugu učionicu. Izgledalo je kao da se od vjetra trese cijela zgrada, iako je bila od betona. Kad smo pogledali van, činilo nam se da smo usred mora. Kopno se uopće nije vidjelo. Nas pet sestara držalo se zajedno. Usrdno smo se molile. U učionici je bilo četrdesetak ljudi iz različitih religija. Bili su prestravljeni. Neki su govorili: ‘Ovo je prst Božji.’ Jedan je katolički đakon došao do mene i upitao me: ‘Gospođo Pratt, hoćete li se pomoliti za nas?’ Odgovorila sam: ‘Ne mogu. Ja sam žena, a nemam šešir.’ Nato je on rekao: ‘Dat ću vam ja svoju kapu.’ Nisam bila sigurna mogu li se pomoliti za sve te ljude, ali željela sam im dati do znanja da nije Jehova uzrokovao uragan. Zato sam se molila zajedno sa sestrama, ali dovoljno glasno da me svi mogu čuti. Baš kad sam završila molitvu i kad su svi u učionici rekli: ‘Amen!’ vjetar se stišao. Naime u tom smo se trenutku našli u samom središtu uragana. Đakon je rekao: ‘To je bila dobra molitva. Vaš je Bog pravi Bog.’ Nakon toga nama sestrama nisu dali da odemo iz skloništa. Sljedeća tri dana davali su nam hranu i kavu.

Bila sam zabrinuta za ostale objavitelje. Kad je sutradan ujutro vjetar prestao puhati, otišla sam iz skloništa da ih potražim. Posvuda je bilo oborenih stabala i ruševina. Vjetar je neke kuće pomaknuo i više od deset metara. Najprije sam otišla u društveni  dom. Ondje sam pronašla dvije sestre s djecom. Kuća jedne sestre bila je uništena, ali sestra je bila živa.”

Poslije uragana nije bilo lako sakupiti izvještaje o službi propovijedanja od skupština koje su se nalazile na poharanom području. No izvještaji s otoka Caulkera prvi su stigli u podružnicu. Cecilia ih je čuvala u svojoj torbi i osobno predala braći iz podružnice koja su došla vidjeti jesu li svi dobro.

Tijekom sljedećih tjedana braća na poharanim otocima primila su humanitarnu pomoć. Volonteri su pomagali u čišćenju i popravljanju njihovih kuća te dvorane na otoku Ambergrisu.

Merle Richert bio je među volonterima koji su došli na Caulker. On kaže: “Najprije smo napravili skloništa i organizirali dijeljenje pomoći. Dan poslije počeli smo popravljati kuće objavitelja. U nedjelju ujutro svi smo otišli u službu propovijedanja. Zatim smo u dvorištu jedne sestre pripremili mjesto za održavanje sastanaka. Napravili smo klupe, a stari panj kokosove palme poslužio nam je kao podij. Sastanak je završio prije policijskog sata koji je počinjao u osam navečer. Na javno predavanje i razmatranje Stražarske kule došle su 43 osobe.”

Krajem 1960-ih braća su koristila veliki šator kako bi na različitim mjestima u zemlji mogla održavati veće skupove. No da bi se podigao taj šator, moralo se danima naporno raditi. Santiago Sosa kaže: “Počeli bismo raditi već početkom tjedna. Podizali smo šator, donosili klupe iz dvorane i posuđivali stolice. Tada se na kongresima posluživala hrana i piće, pa smo morali posuditi suđe, a ponekad i cijelu noć  ostati na nogama kako bismo pripremili obroke i završili sav posao. Ponekad bismo postavili šator i pripremili sve ostalo, a onda bi nam tijekom noći jak vjetar sve srušio. Nije bilo druge nego sutradan krenuti ispočetka. Međutim nitko se nije žalio.”

Jeanne Thompson sjeća se kongresa koji je održan u seoskom području između Belizea i Orange Walka. Da bi mogla postaviti šator i klupe, braća su morala posjeći grmlje u blizini dvorane. Jeanne kaže: “Na koncu je od početka do kraja kongresa padala kiša. Cijeli je šator bio poplavljen, pa smo sjedili držeći noge na klupama ispred sebe. Nismo ni slutili da je područje puno otrovnih koraljnih zmija. Dobro je da je kiša padala jer nas je natjerala da se ne udaljavamo od šatora i dvorane, što bi bilo opasno.”

 Braća su 1970-ih počela održavati kongrese na Bird’s Isleu, otočiću udaljenom 120 metara od grada Belizea. Jedan je čovjek ondje izgradio dvoranu sa strujom, vodom i sanitarnim čvorom koju je namjeravao koristiti za društvena okupljanja. Braća su izgradila drveni most do tog otočića i na njemu u miru i tišini održala mnoge kongrese.

U ožujku 1983. braća su od vlasti unajmila zemljište u Ladyvilleu. U početku su na njemu izgradila privremenu konstrukciju koja se koristila za održavanje većih skupova. Potom je 1988. u Gvatemali kupljena čelična konstrukcija od koje je u Ladyvilleu napravljena kongresna dvorana.

Kinezi se u Belize doseljavaju od 1920-ih. Mnogi od njih vole čitati našu literaturu na svom jeziku. Roberta Gonzalez priča što se jednom dogodilo: “Željela sam svjedočiti ljubaznoj ženi s Tajvana koja je imala pekarnicu, ali znala sam da je religija ne zanima i da uvijek ima puno posla. No znala sam i da ima dvoje djece tinejdžerskog uzrasta. Zato sam joj jednom, kad sam došla u pekarnicu, dala knjigu Pitanja mladih na kineskom i rekla da bih voljela čuti što misli o njoj. Nekoliko dana kasnije vozila sam se ispred njezine pekarnice i vidjela kako mi uzbuđeno maše. Kad sam se  zaustavila, oduševljeno mi je rekla kako je jedva čekala da ponovno dođem. Kazala je da većina tinejdžera ima problema otkad je sa svojim obiteljima došla s Tajvana. Smatrala je da svi oni trebaju pročitati knjigu Pitanja mladih. Svom je sinu rekla da prebroji koliko obitelji s Tajvana koje žive u njihovom gradu ima djecu tinejdžerskog uzrasta. Pitala je može li dobiti 16 knjiga jer ih je željela pokloniti tim obiteljima.”

U listopadu 2000. podružnica je organizirala tromjesečni tečaj kineskog za pionire i objavitelje koji su bili spremni propovijedati na tom jeziku. Do čega je to dovelo? Osnovana je kineska grupa u kojoj je bilo nekoliko pionira. S vremenom je ta grupa prerasla u skupštinu. Neki su unatoč velikom protivljenju pozitivno reagirali na dobru vijest i ljubav koju im je pokazala skupština.

 Naprimjer Monje Chen počeo je proučavati Bibliju 2006. Obitelj ga je isprva podupirala, ali ubrzo mu se počela rugati i protiviti. A onda je nenadano prodala svu svoju imovinu, uključujući i trgovinu koju je Monje vodio. Rekli su mu da mora izabrati između svoje nove vjere i obitelji te mu dali sat vremena da donese odluku. No Monje se nije želio odreći svojih uvjerenja. Zato se njegova obitelj bez njega odselila u drugu zemlju i ostavila ga doslovce bez ičega. Monje se doselio k jednom bratu, nastavio proučavati Bibliju i redovito dolaziti na sastanke. On kaže: “Izgradio sam blizak odnos s Jehovom, a on se brinuo za mene. Pomoglo mi je proučavanje Biblije, razmišljanje o njoj te ohrabrenje koje su mi pružila braća.”

Monje se krstio u studenome 2008. Njegova je obitelj počela drugačije gledati na njega kad je vidjela koliko je promijenio svoje ponašanje i govor. On dalje kaže: “Poslušnost Jehovi nije mi bila na štetu. Dapače, sretan sam. Jehova me nije ostavio, nego mi je dopustio da živim s njegovim narodom u kojem vladaju jedinstvo i ljubav.”

Vodeće je tijelo s odborima beliške i meksičke podružnice temeljito analiziralo djelovanje Jehovinih svjedoka u Belizeu. Nakon toga donijelo je odluku da propovijedanje u toj zemlji počne nadgledati meksička podružnica. Odluka je stupila na snagu 1. siječnja 2001. i mnogo je koristila braći.

Meksička podružnica otada nadgleda i gradnju dvorana u Belizeu. Dana 16. ožujka 2002. u gradu Belizeu održano je svečano otvorenje jednostavnog objekta s dvije dvorane. Sutradan su u Ladyvilleu svečano otvoreni novi lijepo uređen misionarski dom i renovirana kongresna dvorana. Mnoga braća i sestre koja Jehovi vjerno služe već 50 ili 60 godina uživala su u govoru koji je tom prigodom iznio brat Gerrit Lösch iz Vodećeg tijela. Otkad je osnovan tim za gradnju, širom zemlje izgrađeno je 20 dvorana, što je doprinijelo napretku našeg djela.

Godine 2007. iz Meksika je došlo 325 pionira kako bi propovijedali na rijetko obrađivanim područjima. Njihov je posjet bio izvrstan poticaj domaćim  objaviteljima. Nakon toga je broj pionira u Belizeu jako porastao.

Za razliku od crkvenih vođa koji se svake godine mole da uragani poštede Belize, Jehovini svjedoci su 2007. dobili konkretne upute koje su im pomogle pripremiti se za razdoblje uragana. Bili su jako zahvalni za te upute kad je u kolovozu te godine njihovu zemlju pogodio uragan Dean. Bio je to vrlo snažan uragan pete kategorije. Sva braća koja su živjela u područjima koja su mogla nastradati bila su evakuirana i smještena u domove braće u sigurnijim područjima. Nakon uragana braća iz cijele zemlje pomagala su u popravljanju kuća i dvorana. Zbog toga je jedna radiostanica pohvalno govorila o Jehovinim svjedocima i rekla da su primjer vrijedan oponašanja.

Jehova je doista blagoslovio braću u Belizeu. Ondje sada služi više od 1 800 objavitelja, što znači da omjer objavitelja i stanovnika iznosi 1 naprema 149. Godine 2009. obilježavanju Kristove smrti prisustvovao je svaki 39. stanovnik Belizea. To pokazuje da još uvijek postoji velik potencijal za porast.

U Belizeu se propovijeda više od 80 godina. Zahvaljujući tome istinu je upoznalo mnoštvo različitih, duhovnih osoba koje Bog smatra dragocjenima. Ujedinjuje ih “čist jezik”, odnosno istina o Bogu i njegovom naumu. Jehovini svjedoci iz Belizea “složno služe” sa svojom braćom i sestrama iz čitavog svijeta te svojim propovijedanjem slave Jehovu, našeg Boga punog ljubavi (Sef. 3:9).