ISTRAŽIVAČI su stoljećima tragali za izvorom moćne rijeke Nila, koja protječe kroz pola Afrike i ulijeva se u Sredozemno more. Na koncu su neki od njih zaključili da se izvori nepresušnih voda Nila nalaze u Viktorijinom jezeru i okolnim planinama. Posljednjih nekoliko desetljeća mnogi stanovnici tog područja obradovali su se što su otkrili izvor mnogo dragocjenije vode — “žive vode” koja donosi “vječni život” (Ivan 4:10-14). Slijedi priča o ljudima iz Ugande koji “žeđaju za pravednošću” (Mat. 5:6).

Uganda je prekrasna zemlja u središnjoj Africi koja se proteže s obje strane ekvatora i ima umjerenu klimu. Ledenjaci koji se nalaze visoko u veličanstvenom planinskom lancu Ruwenzori, koji se još naziva i Mjesečevim planinama, opskrbljuju vodom brojne rijeke i jezera. Plodno tlo i obilne kiše čine Ugandu idealnom za uzgoj kave, čaja i pamuka. Ovdje odlično uspijevaju i brašnaste banane, koje se koriste za matooke, jedno od tradicionalnih jela u Ugandi. Mjesno stanovništvo također jede kasavu, kukuruz, proso i sirak.

U ovoj tropskoj zemlji žive lavovi, slonovi, vodenkonji, krokodili, leopardi, žirafe, antilope te mnoge vrste zanimljivih majmuna poput čimpanze i planinskog gorile, koji je ugrožena vrsta. Zrakom se širi ugodan pjev prekrasnih ptica. Uganda je toliko lijepa da se često naziva “biserom Afrike”.

U Ugandi živi oko 30 milijuna ljudi koji potječu iz tridesetak etničkih skupina. Mnogi su od njih religiozni te se izjašnjavaju kao kršćani. No kako to obično biva, i ovdje je “kršćanstvo” prožeto tradicionalnim vjerskim običajima. Stanovnici Ugande većinom su ljubazni i gostoljubivi, tako da nije neobično vidjeti kako osoba kleči dok pozdravlja ili poslužuje nekoga starijeg od sebe.

Nažalost, u 1970-ima i 1980-ima ovaj predivan “biser” i njegovo stanovništvo bili su žrtve političkih nemira u kojima su poginule tisuće ljudi. To je ostavilo dubok trag na njima. Stanje u zemlji pogoršava i epidemija AIDS-a. Pod takvim okolnostima Jehovini svjedoci pružaju utjehu i nadu tom narodu koji se ne predaje tako lako.

Propovijedanje dobre vijesti o Kraljevstvu u Ugandi započelo je još davne 1931, u vrijeme kad je južnoafrička podružnica nadgledala djelo propovijedanja u svim afričkim zemljama južno od ekvatora. Da bi se započelo propovijedanje na tom golemom području, podružnica je imenovala dvojicu pionira, Roberta Nisbeta i Davida Normana, i poslala ih na područje današnje Kenije, Ugande i Tanzanije.

Braća Nisbet i Norman čvrsto su odlučila dobru vijest o Kraljevstvu prenijeti duboko u unutrašnjost Afrike. Svoje su propovjedničko putovanje započeli u Dar es Salaamu (današnja Tanzanija) 31. kolovoza 1931, ponijevši sa sobom 200 kutija literature. Odande su otišli na otok Zanzibar, potom do lučkog grada Mombase, a zatim produžili prema planinskim  predjelima Kenije. Putovali su vlakom sve do istočne obale Viktorijinog jezera, propovijedajući po gradovima uz prugu. Preplovivši jezero parobrodom, dvojica neustrašivih pionira stigla su u Kampalu, glavni grad Ugande. Nakon što su ondje uručili mnogo literature i mnoge ljude pretplatili na časopis Zlatni vijek, braća su automobilom nastavila svoj put još dublje u unutrašnjost.

Godine 1935. četvero je pionira iz Južnoafričke Republike krenulo na propovjedničko putovanje u istočnu Afriku. Bili su to bračni par Gray i Olga Smith te Robert Nisbet i njegov mlađi brat George. Putujući u dva dobro opremljena dostavna kombija, koja su preuredili da se u njima može živjeti, ovi su smioni pioniri svladavali loše puteve i probijali se kroz travu visoku i do tri metra. Jedan izvještaj kaže: “Često su spavali u divljini, pa su mogli osjetiti kako Afrika diše — noću su slušali riku lavova, danju promatrali zebre i žirafe kako mirno pasu te osjećali prisutnost opasnih nosoroga i slonova.” Pa ipak, nisu se dali zastrašiti te su propovijedali vijest o Kraljevstvu po gradovima do kojih ona još nikad nije doprla.

Gray i Olga Smith proveli su neko vrijeme u Tanganjiki (današnja Tanzanija), a Robert i George Nisbet otišli su u kenijski grad Nairobi. Budući da su  kolonijalne vlasti naredile bračnom paru Smith da napusti Tanganjiku, oni su otišli u ugandski grad Kampalu. No ovaj put okolnosti nisu bile tako povoljne jer ih je policija u Kampali cijelo vrijeme držala na oku. Međutim oni se nisu dali zastrašiti, te su u samo dva mjeseca podijelili 2122 knjige i brošure te organizirali šest javnih predavanja. Naposljetku je guverner izdao nalog za deportaciju, pa su morali napustiti zemlju. Otputovali su u Nairobi, gdje su se susreli s braćom Nisbet, te potom otišli u Južnoafričku Republiku.

Jehova je blagoslovio njihov trud, pa su te propovjedničke akcije bile iznimno uspješne i mnogi su ljudi dobili izvrsno svjedočanstvo. Unatoč vjerskom protivljenju i sve većem pritisku kolonijalnih vlasti, pioniri su podijelili preko 3000 knjiga i više od 7000 brošura. Osim toga mnogo se ljudi pretplatilo na naše časopise. Nakon ovih akcija prošlo je mnogo godina prije nego što se u Ugandi ponovno počelo propovijedati.

U travnju 1950. brat i sestra Kilminster, mladi bračni par iz Engleske, doselili su se u Kampalu. Revno su propovijedali i vrlo su se obradovali kad su dvije obitelji — jedna iz Grčke, a druga iz Italije — prihvatile dobru vijest.

U prosincu 1952. braća Knorr i Henschel iz glavnog sjedišta Jehovinih svjedoka u New Yorku posjetila su Nairobi u Keniji. Brat Kilminster nije želio propustiti priliku da se nađe s njima, pa je krenuo na dugo putovanje iz Kampale u Nairobi. Braća Knorr i Henschel ohrabrila su malu grupu u Nairobiju i pobrinula se da se u Kampali organizira skupština. Ta je novoosnovana  skupština uskoro počela postizati dobre rezultate, pa je službene 1954. godine propovijedalo deset objavitelja, što je bio najveći broj dotad.

Iste te godine Eric Cooke iz podružnice u Južnoj Rodeziji (današnji Zimbabve) otišao je u istočnu Afriku i proveo neko vrijeme s novom skupštinom u Kampali. Iako su braća svaki tjedan održavala skupštinsko razmatranje Stražarske kule, nisu bila vrlo aktivna u službi propovijedanja. Stoga je brat Cooke potaknuo brata Kilminstera da održava sve skupštinske sastanke, uključujući i Osposobljavanje za kršćansku službu. Kako bi potaknuo objavitelje da još više idu u službu, brat Cooke posebno je naglasio koliko je važno propovijedati od vrata do vrata te je s ljubavlju osobno poučavao neke od njih kako još bolje propovijedati.

Dotad se uglavnom propovijedalo Europljanima koji su živjeli u Ugandi. No brat Cooke primijetio je da većina domorodačkog stanovništva u Kampali govori jezik lugandu. Kako bi istina doprla do njihovog srca,  predložio je braći da na taj jezik prevedu jednu publikaciju. Godine 1958. objavitelji su počeli koristiti novoprevedenu brošuricu “Dobra vijest o Kraljevstvu”, što je donijelo izvrsne rezultate. Propovijedanje vijesti o Kraljevstvu sve je više napredovalo, tako da se 1961. broj objavitelja popeo na 19.

Brat Kilminster je na svom radnom mjestu upoznao Georgea Kadua, temperamentnog Uganđanina u ranim 40-ima, koji je dobro govorio i engleski i lugandu, svoj materinji jezik. George se počeo zanimati za biblijsku istinu kad je doznao da Božje ime glasi Jehova, pa je počeo proučavati Bibliju. Uskoro je s bratom Kilminsterom počeo odlaziti u službu od kuće do kuće i pomagati mu kao prevoditelj. Godine 1956. na Viktorijinom jezeru u blizini Entebbea održano je prvo krštenje u Ugandi. Tom prilikom George se krstio u znak predanja Jehovi.

Nažalost, nedugo potom djelo propovijedanja vijesti o Kraljevstvu doživjelo je težak udarac. Neka braća iz drugih zemalja vratila su se kući nakon što su im istekli ugovori o radu. Nekolicina braće bila je isključena, dok su se neki spotaknuli zbog nebiblijskog vladanja pojedinaca u skupštini. No brat Kadu je volio Jehovu i znao je da je pronašao istinu. Ostao je vjeran “u povoljno vrijeme i u teško vrijeme” i predano je služio kao starješina sve do svoje smrti 1998 (2. Tim. 4:2).

Istočna Afrika bila je veliko područje za propovijedanje i trebalo je mnogo objavitelja vijesti o Kraljevstvu. No postojao je još jedan problem. Kolonijalne vlasti nisu dopuštale misionarima da dođu u to područje. Što su braća poduzela u vezi s tim?

 Godine 1957. skupštinama u cijelom svijetu bio je odaslan jedan poziv. Duhovno zrelu braću poticalo se da se presele na područje gdje je potrebno više objavitelja. Poziv je bio sličan onome koji je apostol Pavao dobio u viziji. Tom ga je prilikom jedan čovjek molio: “Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!” (Djela 16:9, 10). Kako se ovaj poziv odrazio na djelo propovijedanja u Ugandi?

Frank i Mary Smith imali su stav poput Izaije i čim su čuli taj poziv, počeli su planirati selidbu u istočnu Afriku * (Iza. 6:8). U srpnju 1959. otplovili su iz New Yorka i preko Cape Towna stigli u Mombasu. Potom su vlakom otputovali u Kampalu, gdje se Frank zaposlio kao kemičar u Državnom zavodu za geološka istraživanja. Bračni par Smith nastanio se oko 35 kilometara južno od Kampale, u Entebbeu, prekrasnom gradu na obali Viktorijinog jezera, u kojem se dotad još nije propovijedalo. Redovito su odlazili na sastanke malene skupštine u Kampali, koja je sve više rasla.

Nedugo potom bračni par Smith prenio je biblijsku istinu Peteru Gyabiju, koji je radio odgovoran posao  u ugandskoj državnoj administraciji, i njegovoj ženi Esther. Peter je već ranije dobio knjigu Što je religija učinila za čovječanstvo? *, ali na nju nije obraćao pažnju jer je bio zauzet svojim poslom i čestim premještajima. Jednom je prilikom trebao posredovati između dvije plemenske skupine koje su bile u vrlo napetim odnosima zbog zamršenog zemljišnog spora. Molio se: “Bože, ako mi pomogneš, obećavam da ću ti služiti.” Nakon što je situacija bila mirno riješena, sjetio se svoje molitve i počeo čitati knjigu koju je dobio. Shvatio je da je ono što čita istina, te je potražio Jehovine svjedoke. Bio je presretan kad je upoznao Franka Smitha, koji je pristao na to da s njim i s njegovom ženom proučava Bibliju. Taj se divan par naposljetku krstio i još uvijek, nakon više od 40 godina, vjerno služi Jehovi i propovijeda dobru vijest o Kraljevstvu.

I druga su se braća iz stranih zemalja odazvala pozivu da služe ondje gdje je bilo potrebno više objavitelja. Neki su se zaposlili u mjestima koja su bila jako udaljena od male skupštine u Kampali. Jedan se bračni par doselio u Mbararu, gradić na brežuljcima jugozapadne Ugande koji je od Kampale udaljen oko 300 kilometara. U svojem su domu održavali razmatranje Stražarske kule i razmatranje knjige. No s vremena na vrijeme otputovali bi sve do Kampale ili Entebbea kako bi se sastali s braćom i međusobno se duhovno izgrađivali. Isto tako redovito su kontaktirali s podružnicom u Luanshyi, u Južnoj Rodeziji (sadašnja Zambija), koja je u to vrijeme nadgledala djelo propovijedanja u istočnoj Africi. Harry Arnott, koji je tada bio nadglednik podružnice, služio je i kao zonski nadglednik te je odlazio u Kampalu kako bi ohrabrio malu skupinu  braće u Ugandi, a oni su jako cijenili njegovu brigu i ljubav.

Još jedan bračni par koji je jako želio služiti na području gdje je bilo potrebno više objavitelja bili su Tom i Ann Cooke iz Engleske. Tom se prijavio za posao u više zemalja, a na koncu se zaposlio u ugandskom Ministarstvu obrazovanja. Zbog posla je sa svojom obitelji — suprugom Ann i četverogodišnjom kćerkom Sarom — najprije živio u gradiću Igangi, oko 130 kilometara istočno od Kampale. Nakon što im se rodila druga kći, Rachel, Tom i njegova obitelj odselili su se u Jinju, gradić koji se nalazi na mjestu koje se smatra izvorom Nila. Nakon nekog vremena preselili su se u Kampalu.

Sve su ove obitelji dale velik doprinos djelu propovijedanja u Ugandi. Istina, za sobom su ostavili lagodan način života na koji su se bili naviknuli. No s druge strane doživjeli su veliku radost jer su vidjeli kako ponizni ljudi mijenjaju svoj način života i prihvaćaju dobru vijest o Kraljevstvu. Isto tako osjetili su snagu  kršćanske ljubavi jer su se zbližili s tamošnjom braćom družeći s njima na kršćanskim sastancima i drugim radosnim okupljanjima.

“Duboko su nas se dojmile srdačnost i ljubaznost na koje smo nailazili u službi propovijedanja te skromnost i dostojanstvenost ljudi koje smo susretali”, prisjeća se Tom Cooke. “Za nas je velika čast što smo mogli dati skroman doprinos rastu skupštine.”

Kad su ga upitali što sad misli o svom preseljenju, Tom je odgovorio: “Nismo mogli poželjeti bolje mjesto za služenje Jehovi i odgoj djece. Družili smo se s braćom i sestrama iz mnogih zemalja, koji su nam pružili izvrstan primjer, te sa srdačnom i vjernom ugandskom braćom. Imali smo odgovorna zaduženja, nismo se trebali bojati lošeg utjecaja televizije i uživali smo u čudesnom afričkom krajoliku. To su samo neki blagoslovi koje smo doživjeli.”

Braća koja su služila na područjima gdje je bilo potrebno više objavitelja toliko su cijenila druženja sa suvjernicima da su bila spremna putovati čak do Kenije kako bi prisustvovala pokrajinskim sastancima. Da bi stigli onamo, trebali su u jednom smjeru vlakom ili autobusom prevaliti put dug 750 kilometara.

Za odlazak na oblasne kongrese trebalo je uložiti još veći napor. Primjerice 1961. delegati iz Ugande i Kenije otišli su na oblasni kongres u Kitwe u Sjevernoj Rodeziji (današnja Zambija). Jedan od delegata prisjeća se: “Dotamo smo putovali četiri dana. Prešli smo preko 1 600 kilometara vozeći se nekim od najgorih neasfaltiranih puteva u Tanganjiki (današnja Tanzanija). Da bismo se nakon kongresa vratili u Ugandu, putovali smo po silnoj žegi još četiri dana prašnjavim putevima afričke savane. Bila je to prava  avantura, ali za nas je bio velik blagoslov družiti se s toliko braće i sestara.” Putovanje na kongres bilo je izuzetno naporno i iziskivalo je puno truda, ali za braću je to bilo veliko duhovno osvježenje.

Godine 1962. Uganda je proglasila neovisnost od Velike Britanije. Iduće godine brat Henschel posjetio je Nairobi (Kenija) i razgovarao o tome postoji li mogućnost da se u Ugandu pošalju misionari. Tko je na kraju bio poslan na to područje?

Tom i Bethel McLain, koji su završili 37. razred misionarske škole Gilead, upravo su bili stigli u Nairobi. Stoga su se jako iznenadili kad su nedugo potom dodijeljeni u Kampalu. No spremno su prihvatili novi zadatak i postali prvi misionari u Ugandi koji su završili Gilead. “U početku nam je nedostajala Kenija”, priznaje Tom, “no ubrzo smo jako zavoljeli Ugandu zbog srdačnih ljudi koji su pozitivno reagirali na vijest o Kraljevstvu.”

Dok su bili u Keniji, Tom i Bethel učili su svahili, no sad su trebali naučiti novi jezik — lugandu.  Sve što su imali bila je čelična volja, pouzdanje u Jehovu i jedan jezični priručnik. Tijekom prvog mjeseca provedenog u Ugandi na učenje novog jezika utrošili su 250 sati, a sljedećeg mjeseca 150 sati. Usto su još 100 sati mjesečno provodili u službi propovijedanja. Postupno su svladali novi jezik te imali puno uspjeha u službi.

U siječnju 1964. Tomu i Bethel pridružili su se Gilbert i Joan Walters, koji su završili 38. razred Gileada. Još dva para iz tog razreda, Stephen i Barbara Hardy te Ron i Jenny Bicknell, bili su prvobitno dodijeljeni u obližnji Burundi. No zbog problema s vizom i oni su bili poslani u Ugandu. Tako je u kratkom vremenu Kampala trebala veći misionarski dom.

Skupština u Kampali bila je nezaboravna. U njoj su bili brat Kadu sa svojom obitelji; John i Eunice Bwali, bračni par specijalnih pionira iz Sjeverne Rodezije  sa svojom djecom; te Margaret Nyende sa svojom djecom. Sastanci su se održavali praktički na otvorenom. “Iako nas je bilo malo, svi su nas prolaznici mogli vidjeti i čuti”, priča Gilbert Walters. “Obitelj Bwali srčano je predvodila u pjevanju pjesama Kraljevstva. Pjevali smo višeglasno i bez glazbene pratnje — i to pred prolaznicima. To nam je dalo hrabrosti da nastavimo sa svojom misionarskom službom.”

Nedugo nakon toga Gilbert i Joan Walters dobili su zadatak da organiziraju misionarski dom u Jinji, gdje se dotad još nije sustavno propovijedalo. Kasnije su otvorena još dva misionarska doma, jedan u Mbaleu, u blizini granice s Kenijom, a drugi u Mbarari. Misionari u tim domovima surađivali su sa specijalnim pionirima iz raznih zemalja. Polja su očito bila “zrela za žetvu” (Ivan 4:35). No što je još trebalo učiniti kako bi se žetva ubrzala?

Punovremeni sluge u Ugandi dali su sve od sebe da sustavno obrade svoje golemo područje. Preko tjedna svjedočili bi u stambenim naseljima, u kojima svaka ulica ima ime, a kuća broj. No kako su uspjeli sustavno obraditi područja gdje ulice nemaju imena i gdje nema kućnih brojeva?

 “Područje smo podijelili na brda”, objašnjava Tom McLain. “Jedan je par krenuo s jedne, a drugi s druge strane brda. Držeći se puteva, koji su vijugali uzbrdo i nizbrdo, obrađivali smo područje sve dok se nismo sreli s drugim parom.”

Braći iz stranih zemalja uskoro se u službi propovijedanja pridružio sve veći broj Jehovinih svjedoka iz Ugande, koji su poznavali područje i mjesne običaje. S druge strane braća iz Ugande dobila su priliku mnogo naučiti od svojih suvjernika iz drugih zemalja. Primjerice u Jinji su braća iz Ugande već surađivala s misionarima u službi propovijedanja. Nedjeljom bi od 8 do 10 sati propovijedali od kuće do kuće. Nakon toga proveli bi sat vremena vršeći ponovne posjete, a potom bi do podneva vodili neki biblijski tečaj. Na taj su način sva braća u skupštini imala koristi od razmjene iskustva i ohrabrenja.

Jinja, koja je tada bila drugi grad po veličini, imala je hidroelektranu, pa je bila pogodno mjesto za razvoj industrije. Misionari su s puno uspjeha svjedočili na prometnim autobusnim i taksi stajalištima. Putnici iz dalekih krajeva rado su uzimali biblijsku literaturu kako bi je čitali na putovanju. Tako se sjeme Kraljevstva širilo na sve strane po okolnim seoskim područjima.

Braća su se također koristila radiom kako bi dobra vijest doprla do što više ljudi. Na državnoj radiopostaji svaki bi tjedan emitirali emisiju pod nazivom “O čemu ljudi razmišljaju”. Braća su obrađivala zanimljive teme, naprimjer “Kako izaći na kraj s obiteljskim  problemima” i “Kako se zaštititi od kriminala i nasilja”. Emisija je bila u obliku dijaloga između “gospodina Robbinsa” i “gospodina Leeja”. Jedan brat se prisjeća: “Bilo je vrlo neobično na afričkoj radiopostaji slušati razgovor između Amerikanca i Škota. Ljudi u službi propovijedanja često su komentirali tu emisiju, što nam je pokazalo da je ona ispunila svoju svrhu.”

Grupa u Jinji u to je vrijeme svoje sastanke održavala u društvenom domu najvećeg stambenog naselja, Walukube. Tom Cooke se prisjeća: “Mnoga braća bila su nova u istini, pa su im nedostajale mnoge publikacije pomoću kojih se pripremaju učenički zadaci.” Što su braća poduzela u vezi s tim?

 “Misionari su u dom jednog brata koji je živio usred stambenog naselja donijeli literaturu i ondje napravili knjižnicu”, prisjeća se Tom. “Braća koja su imala zadatke dolazila bi ponedjeljkom uvečer u knjižnicu, gdje bi im netko pomogao sastaviti govor.” Danas u okolici Jinje postoji nekoliko skupština koje još uvijek uspješno propovijedaju i čine učenike u blizini ovog glavnog izvora Nila.

U rujnu 1963. novoosnovana podružnica u Keniji počela je nadgledati djelo propovijedanja u Ugandi, pa su William i Muriel Nisbet, koji su služili u pokrajinskoj službi u Nairobiju, dobili zadatak da posjete i Ugandu. Zanimljivo je da je William išao stopama svoje starije braće, Roberta i Georgea, koji su među prvima propovijedali u Ugandi, otprilike 30 godina prije njega. Sada su objavitelji mogli surađivati i s drugim članovima obitelji Nisbet.

Zanimanje za istinu sve je više raslo, osnivale su se nove grupe, a objavitelji su bili rasijani na velikom području. Stoga su putujući nadglednici svojim redovitim posjetima mnogo pomogli braći i sestrama. Poučavali su ih i hrabrili, a one koji su živjeli u udaljenim područjima podsjećali su da “oči Jehovine gledaju pravednike” (1. Petr. 3:12).

Godine 1965. Stephen i Barbara Hardy posjetili su skupštine u pokrajini koja se protezala od Ugande do Sejšela, otočne skupine u Indijskom oceanu udaljene 2 600 kilometara od Ugande. Jednom prilikom krenuli su na izviđačko putovanje u Ugandu kako bi utvrdili gdje bi pioniri mogli imati najviše uspjeha u službi.  Kenijska im je podružnica za putovanje ustupila kombi u kojem su i spavali. U samo šest tjedana proputovali su veći dio Ugande i posjetili gradove Masaku, Mbararu, Kabale, Masindi, Hoimu, Fort Portal, Aruu, Gulu, Liru i Soroti.

Brat Hardy se prisjeća: “Putovanje je bilo uzbudljivo, a i propovijedati je bilo prekrasno. Svi su bili ljubazni i spremni pomoći, uključujući i predstavnike mjesnih vlasti. Mnogo puta nam se dogodilo da razgovor na vratima s jednim čovjekom vrlo brzo preraste u ‘javno predavanje’ jer bi nam se pridružili susjedi i prolaznici i slušali ono što imamo reći. Čak i kad bismo se zaustavili na naizgled osamljenom mjestu, brzo bi nam prišli nasmiješeni ljudi, misleći da smo došli njih posjetiti. Naše zalihe literature brzo su se smanjile. Uručili smo oko 500 knjiga i mnogo se ljudi pretplatilo na Stražarsku kulu i Probudite se!”

 Budući da su se Uganđani pokazali kao srdačni i znatiželjni ljudi koje zanimaju vjerske teme, moglo se zaključiti da postoji velik potencijal za duhovni napredak. No bračni par Hardy najviše je oduševilo to što su osjetiti Jehovin blagoslov svjedočeći na tom plodnom području.

Značajan događaj u povijesti Jehovinog naroda u Ugandi dogodio se 12. kolovoza 1965, kad je u toj zemlji registrirano Udruženje Međunarodnih istraživača Biblije, čime je naše propovjedničko djelovanje bilo zakonski priznato. Uganđani iskrena srca, poput Georgea Mayendea, Petera i Esther Gyabi te Ide Ssali, tijekom 1960-ih činili su čvrstu jezgru nepokolebljivih Jehovinih svjedoka. Godine 1969. u Ugandi je djelovalo 75 objavitelja rasijanih među stanovništvom koje je brojilo oko 8 milijuna ljudi, što je značilo da na više od 100 000 ljudi dolazi jedan Jehovin svjedok. Godine 1970. broj objavitelja povećao se na 97, a 1971. taj je broj iznosio 128. Godine 1972. u Ugandi su propovijedala 162 Jehovina svjedoka.

Iako je porast objavitelja bio ohrabrujuć, braća su znala da njihova snaga ne ovisi o sve većem broju objavitelja, nego o “Bogu koji daje da raste” (1. Kor. 3:7). No nisu znali da će im se u 1970-ima život iz temelja promijeniti i da će im se vjera naći na teškoj kušnji. Godine 1971. general Idi Amin izvršio je vojni udar i uveo diktaturu, koja je prouzročila potpuni kaos u životu milijuna ljudi i tijekom koje su mnoge tisuće izgubile život. Sve su češći bili sukobi između vladinih snaga i političkih skupina koje su se protivile novom režimu. S vremena na vrijeme granice sa susjednim zemljama bile su zatvorene. Bio je uveden redarstveni  sat. Ljudi su počeli nestajati. Mnogi su stavljeni pod policijski nadzor. Kako su se naša miroljubiva braća i sestre u Ugandi snašla u ovom prevratu prepunom zastrašivanja i nasilja?

Godine 1972, upravo u vrijeme tih političkih nemira, braća su u Kampali planirala održati oblasni kongres pod naslovom “Božja vlast”, prvi takav kongres u Ugandi. Na kongres su trebali doći delegati iz Kenije, Tanzanije i udaljene Etiopije. No u državi je rasla napetost, dolazilo je do sve većih političkih i plemenskih sukoba, a bilo je i jako teško prijeći granicu. Braća su razmišljala o tome trebaju li otkazati kongres. Žarko su se molili Jehovi u vezi s organizacijom kongresa i dolaskom delegata, koji su trebali doputovati iz raznih krajeva.

 Situacija se kasnije činila još napetijom jer su delegati koji su stizali na granicu vidjeli kako mnoštvo ljudi napušta zemlju. Većina njih odlazila je zato što je vlada protjerala iz zemlje sve Azijate koji nisu bili državljani Ugande. To se prvenstveno odnosilo na Indijce i Pakistance. I mnogi drugi, poput učitelja iz stranih zemalja, napuštali su zemlju jer su se bojali da će se nešto slično uskoro dogoditi i drugim etničkim skupinama. Usprkos tome delegati su i dalje pristizali. Kakvo su stanje zatekli u gradu u kojem je vladala tolika politička napetost?

Začudo, u Kampali je vladao mir, a braća i drugi posjetitelji kongresa veselo su čekali goste na mjestu održavanja kongresa. Iznenadilo ih je i kad su saznali da su vlasti dozvolile da se duž najprometnije ulice u Kampali razvije ogroman transparent na kojem je bilo navedeno vrijeme i mjesto održavanja kongresa. U vrijeme tih velikih previranja bilo je uistinu neobično vidjeti transparent na kojem je krupnim slovima bio otisnut naslov javnog predavanja: “Božja vlast — jedina nada za cijelo čovječanstvo”.

 Program je bio održan uspješno i bez ikakvog prekida, a najveći broj prisutnih iznosio je 937. Bio je to velik događaj u povijesti teokracije u Ugandi. Delegati iz drugih zemalja na povratku su imali probleme na granici, no to nije umanjilo njihovu radost, i na kraju su se svi sretno vratili kući. Usred sve većih političkih nemira, Jehovin narod hrabro je pokazao da je vjeran svom Svevišnjem Vladaru. U tim kritičnim trenucima Bog je svoj narod učinio ‘odvažnim i snažnim’ (Psal. 138:3).

Među Uganđanima koji su došli na kongres bili su i George i Gertrude Ochola. Gertrude se prisjeća: “Bio je to moj prvi kongres i tom sam se prilikom krstila.” No George u to vrijeme još nije bio Jehovin svjedok. Bio je vatreni nogometni navijač i radije bi na stadionu gledao utakmicu nego slušao kongresni program. No promatrao je dobro vladanje svoje žene i počeo proučavati Bibliju. To ga je potaknulo da 1975. u Keniji svoje predanje potvrdi krštenjem u vodi.

Gertrude se prisjeća da je bila među prvima iz sjeverne Ugande koji su upoznali istinu. Ona kaže: “Kad sam se 1972. krstila, mislila sam da živim u zabačenom području. No sada se ovdje nalazi dvorana, misionarski dom i prevodilački ured. Zbog toga sam još sretnija nego kad sam se krstila.”

Bez prethodnog upozorenja, 8. lipnja 1973. na radiju i televiziji bila je objavljena vijest da je zabranjeno djelovanje 12 vjerskih zajednica, među njima i Jehovinih svjedoka. Nova je vlada među ljudima sijala strah i nepovjerenje, lažno prikazujući strance kao špijune. Misionarima je bilo sve teže ići u službu  propovijedanja. Za Jehovine svjedoke u Ugandi nastalo je izrazito “teško vrijeme” (2. Tim. 4:2). Što se dalje događalo s njima?

Dva bračna para misionara te su godine već bila napustila zemlju jer im nisu bile produžene dozvole za boravak. Do polovice srpnja preostalih 12 misionara bilo je protjerano iz zemlje. Braća iz drugih zemalja koja su došla služiti na područje gdje je potrebno više objavitelja mogla su ostati malo duže jer su bila u radnom odnosu, no to nije dugo trajalo. Do sljedeće godine svi su morali napustiti zemlju.

Nije nikakvo čudo što je ugandsku braću jako ražalostio odlazak njihove drage braće i sestara iz drugih zemalja. No Jehova im je dao snagu, pa su bili ‘postojani i nepokolebljivi’ (1. Kor. 15:58). Reakcija jednog starijeg brata, Ernesta Wamale, dobro pokazuje odanost i vjernost tamošnje braće. Kad je saznao da je djelovanje Jehovinih svjedoka zabranjeno, upitao je: “Kako netko može zabraniti ono što je u mom srcu?”

Kako su se ugandski starješine, poput Georgea Kadua i Petera Gyabija, snašli bez pomoći starješina iz stranih zemalja? Mnogo im je pomogla njihova duhovna zrelost i poznavanje mjesnih običaja. Brat Gyabi o tome kaže: “Da bi neki Uganđanin upoznao istinu i služio Jehovi, treba napustiti običaje koji nisu u skladu s Božjim mjerilima, a za to mora biti jako discipliniran. Poslušnost i disciplina posebno su bili važni za braću koja su predvodila u skupštini i koja su se morala oslanjati isključivo na  pismene upute koje su dobivala od Jehovine organizacije.” Temeljito osobno proučavanje pomoglo je tim starješinama da se odupru lažnim ljudskim učenjima. Zbog toga u tom razdoblju kušnji Jehovin narod nije duhovno nazadovao, već napredovao.

S druge strane mnogi stanovnici Ugande sve su se više bojali. Mnogi ljudi bili su zlostavljani, a neki su živjeli u strahu od vojnika. Korupcija je uzela maha, što je dovelo do sloma gospodarstva. Ta prekrasna zemlja pretrpjela je teške udarce. No jesu li se Jehovini vjerni sluge i dalje radovali u to teško vrijeme puno kušnji?

Vlada se svim silama trudila spriječiti politička okupljanja koja su mogla ugroziti postojeći režim. Jehovini svjedoci ostali su strogo neutralni, no slušali su biblijski savjet da ne propuštaju sastanke na kojima su se međusobno hrabrili (Hebr. 10:24, 25). Trebalo im je puno hrabrosti i domišljatosti kako bi se i dalje sastajali, iako su bili pod prismotrom sumnjičavih predstavnika vlasti. Kako su Božji sluge uspjeli neupadljivo održavati svoje sastanke, koji nikome nisu predstavljali prijetnju?

Kao prvo, sastanke su počeli održavati u manjim grupama u domovima braće. Kad su se okupljali u većim grupama, pravili su se da su na pikniku. Naprimjer jednom mjesečno cijela bi se skupština sastala kako bi poslušala predavanje i razmotrila Stražarsku kulu. Braća bi organizirala piknik u nekom parku ili u nečijem vrtu. Takvo okupljanje nije bilo nimalo neobično jer su Uganđani po prirodi društveni i sasvim je uobičajeno da se grupa prijatelja ili rođaka  okupi radi zajedničkog druženja. Svatko bi neupadljivo donio svoju Bibliju i knjigu za razmatranje, a usto i sve što je bilo potrebno za pravi piknik i kuhanje na otvorenom. Takvi sastanci podsjećali su ih na radosne vjerske blagdane u starom Izraelu (5. Mojs. 16:15).

Dokle god je trajala zabrana, na isti su se način održavali i pokrajinski sastanci, koji su imali skraćeni program. Usprkos vladinim naporima da ih spriječi, braća se nikad nisu prestala sastajati ni propovijedati dobru vijest. Neka su braća čak prisustvovala kongresima u Nairobiju, pa su po povratku ohrabrujuća iskustva podijelila s drugima.

Odgovorna su braća iz određenih razloga smatrala da vlasti neće strogo provoditi zabranu i da će se teokratske aktivnosti moći nastaviti ukoliko objavitelji budu “oprezni kao zmije, a bezazleni kao golubovi” (Mat. 10:16). Stoga su, uz odgovarajući oprez, specijalni pioniri nastavili izvršavati svoju službu, a objavitelji su i dalje propovijedali od kuće do kuće.

Naravno, nije svima bilo drago vidjeti Jehovine svjedoke pred svojim vratima. Jednog dana sredinom 1970-ih Peter Gyabi bio je u službi propovijedanja s Fredom Nyendeom, koji je tada bio tinejdžer. Fred je bio mali kad je njegova majka 1962. upoznala istinu. No sada više nije bio dijete i njegova se duhovna zrelost našla na ispitu.

Jedan ljutit stanar, koji je očito bio pripadnik službe državne sigurnosti u civilu, shvatio je da su oni Jehovini svjedoci. Uhitio ih je i prisilio da uđu u njegov automobil. Oni su se uplašili, što je bilo i razumljivo s obzirom na to da su tisuće ljudi koji su bili na takav način privedeni jednostavno nestali. Policija je često mučila uhićene, izmišljajući različite razloge kako bi to opravdala, a ponekad razloge nije niti navodila. Na putu  u ured službe državne sigurnosti Peter i Fred imali su vremena pomoliti se Jehovi da im da snage kako bi ostali smireni i vjerni. Kad ih je taj policajac doveo svom zapovjedniku, iznio je protiv njih mnoge optužbe te ih zasuo raznim pitanjima. No tada su se Peter i Fred i sami uvjerili u istinitost riječi iz Mudrih izreka 25:15: “Strpljivošću se može nagovoriti zapovjednik, i blag jezik lomi kosti.” Srećom, tog dana nikome nije bila slomljena nijedna kost. Peter je tom zapovjedniku mirno objasnio da Jehovini svjedoci poštuju zakon i drže se biblijskih učenja. Osim toga Peter i Fred s poštovanjem su se odnosili prema njemu i ljubazno su odgovarali na njegova pitanja. Time su uspjeli ukloniti njegove predrasude. Do čega je to dovelo?

Zapovjednik ne samo da je Petera i Freda pustio iz zatvora nego je i naredio policajcu koji ih je uhitio da ih odveze natrag na područje. On se osjećao poniženim, pa je nevoljko to učinio, a braća su zahvalila Jehovi što su bila oslobođena.

Drugi susreti s policijom nisu bili toliko napeti, kao što pokazuje sljedeći primjer. Emmanuel Kyamiza i njegova žena u svom su domu u Entebbeu potajno održavali sastanke, kojima su prisustvovali  članovi njihove obitelji i mala grupa zainteresiranih osoba. Emmanuel je biblijske tečajeve održavao na različitim mjestima kako mu policija ne bi ušla u trag. Nakon nekog vremena zaključio je da je njegova taktika djelotvorna. Jednog dana u botaničkom vrtu u Entebbeu vodio je biblijski tečaj s jednom osobom. Nakon što su završili tečaj, prišao mu je jedan policajac. Emmanuel je pokušao brzo sakriti publikaciju koju su bili proučavali. Policajac ga je upitao: “Zašto skrivaš svoje knjige? Mi znamo što radite. Znamo da ste Jehovini svjedoci. Čak znamo gdje se sastajete. Da smo htjeli, već smo vas odavno mogli uhititi. No slobodno nastavite s time što radite.” Emmanuel je to i učinio — nastavio je vjerno služiti Bogu.

Kad je nakon nekog vremena otišao u mirovinu i vratio se u selo u kojem je odrastao, Emmanuel je doživio veliko protivljenje i ismijavanje. Bio je, poput Isusa, ‘bez časti u svojem zavičaju’ (Mar. 6:4). No osobno se uvjerio u istinitost psalmistovih riječi da će stariji ljudi “cvasti i kad im kosa posijedi” (Psal. 92:14). Naime čak i u dobi od preko 70 godina Emmanuel je redovito biciklom odlazio na sastanke, prelazeći 60 kilometara u oba smjera. Danas, u dobi od gotovo 90 godina, još uvijek vjerno služi kao sluga pomoćnik, no ne može više voziti bicikl koliko bi to želio.

Iako je u zemlji stalno vladala nesigurnost, uvijek je nekolicina braće bila u pionirskoj službi. U to je vrijeme jedan od revnih pionira bio James Luwerekera, koji se krstio 1974, a radio je u državnoj službi. Nedugo nakon svog krštenja počeo se baviti poljoprivredom kako bi mogao propovijedati dobru vijest ljudima koji su živjeli u blizini njegovog rodnog sela.  I njegova je žena neko vrijeme proučavala Bibliju, no s vremenom mu se sve više protivila.

Jednog jutra prije svitanja James i nekoliko braće krenuli su na oblasni kongres u Nairobi. Kad ih je nešto kasnije policija zaustavila na kontrolnoj točki, braća su primijetila da je James neobično obučen. Odjeća mu je bila potpuno neusklađena, što nije bilo uobičajeno za njega. U početku se šalio i rekao im da je tako obučen jer se na brzinu oblačio u mraku. No kada su ga braća počela nagovarati da im objasni što se stvarno dogodilo, priznao je da mu je žena sakrila odjeću koju je inače nosio na sastanke kako bi ga spriječila da ode na kongres. Stoga je bio prisiljen uzeti odjeću koja mu se našla pri ruci. Braća koja su s njim putovala bila su vrlo susretljiva i dala mu nešto od svoje odjeće, pa je na kongres došao prikladno odjeven.

Protivljenje koje je James doživljavao od obitelji i susjeda ponekad je bilo samo neugodno, a ponekad mu je zadavalo i velike probleme. Iako je godinama trpio protivljenje, James je u svim tim kušnjama ostao blag i vjerno je služio Bogu sve do svoje smrti 2005. Braća u njegovoj skupštini još uvijek se s cijenjenjem sjećaju njegove vjere, a sigurno je pamti i njegov Bog Jehova.

“Pravi prijatelj ljubi u svako doba i brat postaje u nevolji” (Izr. 17:17). Braća iz Kenije pokazala su se pravim prijateljima jer su Jehovinim svjedocima iz Ugande pomagala u teškim i opasnim vremenima tijekom 1970-ih. Putujućim nadglednicima i predstavnicima podružnice trebalo je hrabrosti da odu u Ugandu kako bi pružili podršku i ohrabrenje svojoj dragoj braći i sestrama.

 Kad je 1978. jedan dio ugandske vojske upao na područje Tanzanije, nastala je politička kriza. Tanzanijska je vojska odlučno reagirala i u travnju 1979. svrgnula ugandsku vladu te prisilila na bijeg Idija Amina, ozloglašenog ugandskog diktatora. Aminov iznenadni odlazak prouzročio je mnoge promjene u zemlji. Jedan brat o tome je rekao: “Kad je Amin otišao, zabrana je bila ukinuta.” Novine Uganda Times izvijestile su: “Misionari se mogu vratiti.” Jehovin narod opet je imao vjersku slobodu.

Smjena vlasti bila je popraćena velikim metežom, za vrijeme kojeg je Uganda bila ne samo oslobođena nego i opljačkana. Zbog bezvlađa je posvuda vladalo strašno nasilje i krađe su bile učestale. Ipak, braća iz kenijske podružnice odmah su organizirala da Günter Reschke i Stanley Makumba posjete Ugandu i počnu održavati pokrajinske sastanke.

Günter se prisjeća: “Dva tjedna prije nego što smo trebali otići u taj poslijeratni posjet, bili smo nastavnici na pionirskom tečaju u Meruu, blizu planine Kenye. Sjećam se da sam u novinama čitao da je u Kampali ubijeno mnogo ljudi i da se ubojstva najčešće događaju noću. Nakon što sam naglas pročitao dio tog članka, uzviknuo sam: ‘Dakle onamo bismo mi trebali otići sljedeći tjedan!’ No potom sam pomislio: ‘Zar ću biti poput Jone i pobjeći od zadatka koji sam dobio?’ Strah je odmah nestao te sam rekao sam sebi: ‘Ići ću, čak i ako mi zaprijete smrću. Neću pobjeći poput Jone.’”

Braća su krenula na put, kao što su i planirala. Stanley je posjećivao skupštine u unutrašnjosti, a Günter je služio u većim gradovima. O tome su rekli: “Nakon rata trebalo je mnogo toga ponovno  organizirati. U to je vrijeme u Ugandi bilo samo oko 113 aktivnih objavitelja. Svi su bili sretni što se ponovno mogu slobodno sastajati i održati pokrajinski sastanak na otvorenom. Razveselilo nas je što je na tom sastanku bila prisutna 241 osoba.” Premda je, slikovito govoreći, sjeme istine bilo izgaženo, ono je očito još uvijek moglo donositi plod.

Kad su Günter i Stanley stigli u Mbale, grad u blizini istočne granice Ugande, parkirali su automobil ispred kuće svog domaćina kod kojeg su trebali prenoćiti. Usred noći čuli su kako lopovi skidaju dijelove s automobila. Günter je htio povikati, ali se sjetio da su ranije tog tjedna neki provalnici ustrijelili osobu koja ih je pokušala spriječiti u provali. Uzevši to u obzir, Günter je zaključio da nije vrijedno riskirati život zbog automobila, te nije ništa poduzeo. Kad je svanulo, vidjeli su da su lopovi ukrali dvije gume i vjetrobransko staklo, pa su krađu prijavili policiji. Policajci su im savjetovali: “Odvezite automobil na neko drugo mjesto prije nego što se lopovi vrate i ukradu još nešto.”

Stoga su njih dvojica krenula u Kampalu čim im se za to pružila prilika. Putovanje dugačko 250 kilometara nije bilo nimalo ugodno jer je cijelim putem padala kiša i puhao vjetar. Budući da nisu imali vjetrobransko staklo, Günter se pokrio dekom, a Stanely je  glavu zaštitio šeširom. Jednu ukradenu gumu zamijenili su rezervnom, a na mjesto druge stavili su posuđenu gumu koja je propuštala. Da situacija bude još gora, bilo im je rečeno da posuđenu gumu moraju vratiti za dva dana. Obojica su cijelim putem bila u grču i nadala se da će gume izdržati do kraja putovanja.

Putovanje im je otežavalo i to što su morali proći dio puta kroz šumu koji je bio na zlu glasu zbog razbojnika. Domaćin im je savjetovao: “Vozite brzo i nemojte nikome dozvoliti da vas pretekne.” Ta hrabra braća osjetila su olakšanje kad su sigurno stigla u Kampalu, i to u rekordnom vremenu. Imali su upravo toliko vremena da pronađu nekoga tko će odnijeti posuđenu gumu natrag u Mbale.

Brat Reschke bio je 1980. u posjetu glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York) i tom prilikom zamolili su ga da betelsku obitelj izvijesti o nedavnim događajima u Ugandi. Nakon toga članovi Vodećeg tijela ponadali su se da će biti ponovno moguće poslati misionare u Ugandu. Svi su se složili da je pravo vrijeme da misionari propovijedaju na tom području. Ponovno su se mogli održavati veći skupovi, a do 1981. broj objavitelja u Ugandi popeo se na 175. Ustvari, u srpnju te godine bio je zabilježen dotad najveći broj od 206 objavitelja, što je braću jako razveselilo.

Nažalost, nakon desetogodišnjeg rata ostalo je mnogo oružja i municije, koji su završili u rukama mnogih bezobzirnih ljudi. Situacija je bila zabrinjavajuća zbog čestih nasumičnih pucnjava i pljački. Objavitelji dobre vijesti uz nužan su oprez nudili ljudima utješnu biblijsku literaturu po cijelom području  te je u srpnju svaki objavitelj prosječno uručio 12,5 časopisa. No razboritost im je nalagala da službu propovijedanja i druge aktivnosti obavljaju isključivo danju jer je u večernjim satima postojala veća opasnost da će ih netko napasti. Usprkos mnogim opasnostima, bilo je očito da su još mnogi zainteresirani za istinu.

Jeffrey Welch i Ari Palviainen, misionari koji su završili Gilead, stigli su iz Kenije u Kampalu u rujnu 1982. Od samog početka Jeff i Ari, kako su ih svi zvali, imali su puno uspjeha u službi propovijedanja. Jeff se prisjeća: “U to su vrijeme ljudi bili duhovno gladni, pa nije uopće bilo teško uručiti časopise, koji su govorili o vrlo zanimljivim temama.”

U prosincu su se Jeffu i Ariju pridružili Heinz i Marianne Wertholz, koji su završili Područnu školu Gilead u njemačkom gradu Wiesbadenu. Heinza i Marianne od početka je duboko dirnulo to što su njihova braća u Ugandi sretna iako žive u opasnom i opustošenom području.

Heinz se prisjeća: “Mnogo toga nije funkcioniralo, naprimjer bilo je problema s opskrbom vode, a telefonske linije bile su prekinute. Politička situacija i dalje je bila napeta. Često su se čule glasine da će biti izvršen državni udar, a vojska je na cestama postavila mnoge barikade. Pucnjave i pljačke bile su vrlo česte, posebno noću. Kada je pao mrak, nitko se nije smio naći na ulici. Svi su ostajali u kućama i nadali se, a često i molili, da ih noću neće posjetiti nepozvani gosti.”

Dok su tražili kuću koja bi mogla poslužiti kao misionarski dom, Heinz i Marianne živjeli su kod Sama  Waiswe i njegove obitelji. Sam je bio prosvjetni radnik, no zbog loše gospodarske situacije imao je vrlo skromna primanja, pa je bilo uistinu zadivljujuće što je njegova obitelj ugostila Heinza i Marianne.

Heinz kaže: “Bilo je teško pronaći kuću u sigurnom dijelu grada, pa smo kod Sama morali ostati pet mjeseci. Za to smo se vrijeme jako dobro upoznali. Njegova velika obitelj ponekad je imala samo jedan obrok dnevno, no to nije umanjilo njihovu radost, a djeca su bila poslušna i pristojna. Budući da vodovod nije dobro funkcionirao, djeca su morala na glavi nositi vodu u plastičnim kanistrima od 20 litara. Kad smo se vratili kući iz službe propovijedanja, uvijek nas je dočekala svježa voda. Naravno, naučili smo biti štedljivi. Naprimjer za pranje smo koristili samo nekoliko litara vode, a potom smo tu vodu čuvali za ispiranje zahoda.”

 U travnju 1983, desetak godina nakon što su prijašnji misionari morali napustiti Ugandu, četvero novih misionara pronašlo je kuću u relativno sigurnom dijelu grada. Budući da je u zemlji vladala nesigurnost i oskudica, često im je bilo jako teško, no ljubav domaće braće višestruko je nadoknadila te neugodnosti.

Marianne kaže: “Uživali smo s ljudima razgovarati o dobroj vijesti. Bili su religiozni, većina ih je imala Bibliju i rado su razgovarali. Bili su jako pristupačni i pristojni. Usprkos financijskim i drugim problemima, osmijeh im nije silazio s lica.”

Starije osobe uživaju veliko poštovanje u Ugandi. Mnogi od njih prihvatili su dobru vijest i u svojim poodmaklim godinama služe Jehovi. Naprimjer Paulo Mukasa, umirovljeni učitelj, imao je 89 godina kad je upoznao istinu. Proživio je dva svjetska rata, kolonijalnu vlast, nasilnu diktaturu i druge političke prevrate i sada je s oduševljenjem učio o Božjem Kraljevstvu. Bio je presretan kad je saznao da će Mesijanski Kralj Isus Krist ‘izbaviti ubogoga i nevoljnika od tlačenja i nasilja’ (Psal. 72:12, 14).

Kad je dvije godine kasnije Paulo ispunio preduvjete za krštenje, braća su se pitala je li baš pametno tako starog čovjeka potpuno uroniti u vodu. No nije bilo razloga za brigu. Za razliku od jednog bojažljivog mladog kandidata za krštenje koji je oklijevao ući u vodu, 91-godišnji Paulo bez problema se krstio, a iz vode je izašao s velikim osmijehom na licu. Iako nije mogao ići u službu propovijedanja koliko je želio, nekoliko je godina, sve do svoje smrti, revno propovijedao dobru vijest o Kraljevstvu svakome tko bi ga posjetio.

 Lovinca Nakayima nije se trebala nositi samo sa starošću nego i s lošim zdravljem. Noge su joj zbog bolesti toliko natekle da nikamo nije mogla ići bez tuđe pomoći. No kad su starješine potaknuli članove njezine skupštine da u vrijeme obilježavanja Kristove smrti budu jedan mjesec pomoćni pioniri, i Lovinca je to željela pokušati. Članovi skupštine pomogli su joj da izvrši pionirsku službu tako što su zainteresirane osobe dovodili u njen dom i ondje s njima proučavali Bibliju. Osim toga misionari su je naučili da piše pisma ljudima u okolnim selima, što je mogla raditi kad je njoj odgovaralo. Isto tako subotom bi je jedan starješina odveo u dio Kampale gdje je bilo mnogo ljudi. Ondje je mogla udobno sjesti na jedan niski zid i cijeli dan propovijedati prolaznicima. Lovinca je na kraju mjeseca sretna i zadovoljna rekla: “Sada vidim da ja to mogu i da me to jako veseli.” Nije bila pomoćni pionir samo taj mjesec, nego je uz srdačnu potporu članova skupštine bila pionir 11 mjeseci zaredom!

Tijekom 1980-ih marljivi objavitelji u Ugandi srdačno su dočekivali revne misionare koji su stalno pristizali u zemlju. Neki misionari tek su završili Gilead, a drugi su morali napustiti Zair (današnju Demokratsku Republiku Kongo), gdje su dotada propovijedali. Zbog sve većeg broja misionara u Kampali i Jinji, gusto naseljena područja mogla su se temeljitije obraditi, a misionari su bili jako sretni kad su vidjeli da je Uganda spremna za duhovnu žetvu. Ustvari, nije bio problem pronaći  zainteresirane osobe, nego ih potaknuti da duhovno napreduju.

Mats Holmkvist završio je višemjesečno školovanje u Gileadu. Bio je pun elana i imao je veliku želju svladati jezik koji se govori u Ugandi kako bi mogao pomagati ljudima da duhovno napreduju. U to je vrijeme Fred Nyende bio specijalni pionir u Entebbeu. Bio je dobar prevoditelj i koristio je svoje znanje kako bi pomogao novim misionarima svladati lugandu, koji sadrži mnoge riječi na kojima čovjek može slomiti jezik. Unatoč početnom oduševljenju, Mats je shvatio da je učenje novog jezika prilično težak zadatak.

“Kako se na lugandi kaže ‘Božje Kraljevstvo’?” upitao je Mats na jednom od prvih satova jezika.

“Obwakabaka bwa Katonda”, odgovorio je Fred s lakoćom.

“Pa to je nemoguće izgovoriti”, pomislio je Mats i požalio što je uopće postavio to pitanje. Ipak, Mats je odlično napredovao i dobro svladao lugandu.

Usprkos problemima s kojima su se suočavali tijekom većeg dijela 1980-ih, Uganđani su izuzetno dobro reagirali na biblijsku istinu. Broj objavitelja naglo je porastao za više od 130 posto. Godine 1986. bilo ih je 328, a 1990. broj se popeo na 766. Nove grupe nicale su diljem zemlje. U Kampali se broj skupština udvostručio. Članovi skupštine u Jinji veselili su se što se broj objavitelja više nego utrostručio, a grupa u Igangi brzo je postala skupština.

Jedan starješina prisjeća se: “Došlo je do tako naglog porasta da smo se pitali odakle dolaze svi ti novi objavitelji. Neko smo vrijeme morali gotovo svake  nedjelje odvajati vrijeme za razgovor s onima koji su željeli postati nekršteni objavitelji.”

Jedan od faktora koji je doprinio izuzetnom porastu bio je izvanredan pionirski duh koji su braća pokazivala. Punovremeni sluge u Ugandi ‘poslužili su kao primjer na koji se treba ugledati’, jednako kao i Pavao, Sila i Timotej, propovjednici iz prvog stoljeća (2. Sol. 3:9). Mnogi revni objavitelji ugledali su se na njih i pojačali svoju službu jer su vidjeli da je potrebno više propovjednika na području. Mladi i stari, samci i bračni parovi, muškarci i žene te oni s obiteljskim obavezama pridružili su se redovima marljivih pionira. Krajem 1980-ih u prosjeku je više od 25 posto svih objavitelja sudjelovalo u nekom vidu punovremene službe. Neki su ostali u punovremenoj službi sve do danas.

Pioniri su spremno sudjelovali u posebnim godišnjim propovjedničkim akcijama i kad su odlazili na područje, voljeli su reći “idemo u Makedoniju” (Djela 16:9, 10). Takve akcije organiziraju se još i danas. Skupštine propovijedaju i po tri mjeseca na neobrađenim i rijetko obrađivanim područjima. Osim toga neki stalni pioniri imenovani su za privremene specijalne pionire i poslani na područja gdje je potrebno više objavitelja. Njihovi su rezultati jako ohrabrujući. Mnogi iskreni ljudi cijene te akcije jer su zahvaljujući njima imali priliku upoznati istinu. Isto tako osnovane su mnoge grupe i skupštine.

U jednoj takvoj akciji misionari Peter Abramow i Michael Reiss propovijedali su u gradu Kabaleu, gdje su upoznali Margaret Tofayo, koja je nekada proučavala Bibliju. Bila je uvjerena da je ono što je naučila istina i neformalno je svjedočila drugima. Misionari  su joj željeli pomoći, pa su joj dali svoj jedini primjerak knjige Raspravljanje na temelju Svetog pisma. Kad su je posjetili posljednji put prije svog odlaska, ona ih je iznenadila svečanim ručkom. Jako ih je dirnula njena dobrota i gostoljubivost, no bilo im je neugodno jer su shvatili da je ispekla jedinu kokoš koju je imala. Znali su da su jaja koja je ta kokoš nesla bila nadopuna oskudnoj prehrani njene obitelji. “Ne brinite se”, rekla je, “vi ste meni dali više nego ja vama.” Ona se na kraju krstila i revno propovijedala sve do svoje smrti.

Brzom porastu doprinijele su i odlične publikacije koje su braća koristila. “Mi se trudimo postati bolji učitelji”, kaže Mats, kojeg smo ranije spomenuli, “no na ljude zapravo utječu Biblija i naše publikacije, koje ih potiču da naprave promjene u životu. Naše brošure sadrže korisne savjete koji mogu doprijeti i do srca onih koji ne znaju dobro čitati, a žeđaju za istinom.”

Velik napredak koji je bio postignut krajem 1980-ih nije prošao bez problema. U srpnju 1985. vojska je izvršila državni udar i ponovno preuzela vlast. Sigurnosno stanje u zemlji opet se pogoršalo, a gerilski rat uzeo je maha. Vojska koja je bila u bijegu putem je uništavala sve pred sobom te pljačkala i ubijala svakoga tko bi joj se našao na putu. Neko vrijeme vodile su se žestoke borbe u dijelu Jinje gdje su živjeli misionari. Jednog dana vojnici su upali u njihovu kuću, no kad su saznali da su oni misionari Jehovinih svjedoka, nisu ništa uništili, a oduzeli su im tek neke stvari. Potom je u siječnju 1986. ponovno došlo do promjene vlasti. Nova je vlast pokušala barem donekle stabilizirati stanje u zemlji.

 No uskoro se morala uhvatiti u koštac s novim i vrlo opasnim neprijateljem — AIDS-om. Kad je 1980-ih izbila pandemija, upravo je Uganda bila jedna od zemalja s najvećim brojem oboljelih. Pretpostavlja se da je od AIDS-a umrlo milijun ljudi, što je vjerojatno više od broja poginulih tijekom 15 godina političkih nemira i građanskog rata. Kako je ta bolest pogodila našu braću i sestre?

Washington Ssentongo, koji služi kao stalni pionir, o tome kaže: “Neka nova braća i sestre istinu su prihvatili s mnogo žara i oduševljenja, no potom su oboljeli od AIDS-a i umrli. Zarazili su se virusom HIV-a prije nego što su upoznali istinu.” Neke je zarazio njihov bračni partner koji nije Jehovin svjedok.

Washington dodaje: “Jedno vrijeme gotovo smo svaki mjesec čuli da je umro netko koga smo poznavali i voljeli. Svi su izgubili barem jednog člana obitelji. Osim toga vladalo je veliko praznovjerje u vezi s AIDS-om. Mnogi ljudi tu su bolest povezivali s vračanjem ili bacanjem uroka. Zbog tih pogrešnih vjerovanja ljudi su bili preplašeni, počeli su gajiti predrasude i nisu više mogli donositi razumne zaključke.” Ipak, naša braća i sestre ostali su odani jedni drugima i tješili se nadom u uskrsnuće, pokazujući tako pravu kršćansku ljubav.

Pretkraj 1980-ih u Ugandi se osjećao veliki optimizam. U zemlji je ponovno zavladala sigurnost, a gospodarska situacija bila je sve bolja. Infrastruktura je bila obnovljena i ponovno su se počeli provoditi socijalni programi.

Ljudi su se počeli sve više zanimati za politiku, pa je neutralnost Jehovinih svjedoka ponekad bila krivo shvaćena. Jednom su prilikom vlasti bez utemeljenih razloga prekinule gradnju jedne dvorane. Braća nisu  dobila dozvolu da održe neke pokrajinske sastanke, a neki misionari morali su napustiti zemlju nakon što su im istekle dozvole za boravak. Krajem 1991. u zemlji su ostala samo dvojica misionara. Što su braća poduzela kako bi poboljšala situaciju?

Nakon nekog vremena grupa braće sastala se s predstavnicima vlasti kako bi im objasnila zašto smo neutralni. Kad su vlasti shvatile naše gledište, misionari su dobili dozvolu da se vrate. Naše djelovanje nesmetano se nastavilo, pa je 1993. u Ugandi bilo 1000 objavitelja. Nakon toga trebalo je samo pet godina da se postigne broj od 2000 objavitelja vijesti o Kraljevstvu. Trenutno diljem zemlje propovijeda oko 40 misionara.

Engleski jezik koristi se diljem zemlje. No domaći jezik koji se najviše koristi je luganda. Usto postoji više od 30 jezika kojima govore različite etničke skupine. Stoga se prevođenju počela posvećivati veća pažnja. To je jedan od glavnih razloga zašto je u posljednje vrijeme došlo do tako brzog porasta.

Fred Nyende kaže: “Moja majka, koja je bila vjeran Jehovin svjedok, imala je puno više koristi od sastanaka kad sam joj članke za razmatranje prevodio s engleskog na lugandu. Tada nisam ni slutio da se na taj način pripremam za puno ozbiljnije prevođenje kojim ću se baviti u budućnosti.” Na što je Fred mislio?

Nedugo nakon što je 1984. postao pionir, braća su ga zamolila da misionarima održi tečaj lugande. Sljedeće godine dobio je poziv da se pridruži prevodilačkom timu koji je prevodio na lugandu. U početku su on i drugi prevoditelji radili kod kuće u slobodno vrijeme. Kasnije su prevodili puno radno vrijeme u maloj prostoriji do misionarskog doma. Zanimljivo je  da su za vrijeme zabrane sredinom 1970-ih neki brojevi Stražarske kule bili prevedeni na lugandu i umnoženi pomoću šapirografa. No to je nakon nekog vremena prestalo. Stražarska kula ponovno je počela izlaziti na lugandi tek 1987. Otada se prevodilački tim povećao, a prevoditelji naporno rade kako bi preveli još mnoge publikacije za sve veći broj skupština koje sastanke održavaju na lugandi. Trenutno gotovo polovica skupština u zemlji sastanke održava na tom jeziku.

S vremenom su se naše publikacije počele prevoditi i na druge jezike. Sada postoje prevodilački timovi koji puno radno vrijeme prevode na jezike acholi, lhukonzo i runyankore. Osim toga neke publikacije prevedene su na ateso, lugbaru, madi i rutoro.

Tim koji prevodi na acholi ima svoj ured u Guluu, a tim koji prevodi na runyankore radi u Mbarari jer se u tim gradovima uglavnom govore ti jezici. To omogućava prevoditeljima da su stalno u kontaktu sa svojim materinjim jezikom i da njihov prijevod bude razumljiv. Osim toga prevoditelji pomažu članovima tamošnjih skupština.

Nema sumnje da je prevođenje posao koji zahtijeva puno truda i značajna financijska sredstva. Poput drugih prevodilačkih timova diljem svijeta, i marljivi prevoditelji u Ugandi primili su naprednu obuku kako bi bolje razumjeli engleski tekst i vještije primjenjivali prevodilačke tehnike. Postignuti rezultati vrijedni su uloženog truda i novca jer nikad toliko Uganđana iz različitih ‘naroda, plemena i jezika’ nije imalo priliku naučiti biblijske istine čitajući publikacije na svom jeziku (Otkr. 7:9, 10). Zbog toga se 2003. broj objavitelja popeo na više od 3000, a već 2006. iznosio je 4005.

Ranije su braća održavala sastanke u privatnim kućama, društvenim domovima ili školskim učionicama. Prvi objekti koji su se koristili isključivo za kršćanske sastanke bili su sagrađeni od sušene opeke i prekriveni slamom, a nalazili su se u selima Namaingu i Ruseseu. Jehova je očito blagoslovio poduzetnost i trud braće u tom području i tamošnje su skupštine dobro duhovno napredovale.

No u gradovima je vrlo skupo izgraditi i najjednostavniji objekt. Budući da je ekonomska situacija u zemlji bila loša, izgradnja dvorana činila se nedostižnim ciljem. Tek je u ožujku 1988. u Jinji bila otvorena prva prava dvorana. Gradnja te dvorane zahtijevala je puno truda. Trebalo je sječi drva u obližnjoj šumi, kamionom prevoziti trupce blatnjavim putevima i, naravno, izgraditi dvoranu. Kasnije su i poduzetna braća iz Mbalea, Kampale i Torora iskoristila svoje znanje i vještinu te izgradila dvorane.

Izgradnja dvorana uzela je maha kad je 1999. uz pomoć Regionalnog projektnog ureda u južnoafričkoj podružnici osnovan tim za gradnju. Ta je podružnica imenovala tim od devet osoba, među kojima su bila dva člana međunarodnog graditeljskog tima sa svojim ženama. Taj je marljiv tim brzo naučio obavljati građevinske poslove, a svoje znanje prenio je i na tamošnju braću. Program gradnje dobro je napredovao i izgrađeno je 67 dvorana. Za izgradnju svake dvorane trebalo je prosječno mjesec i pol dana, što je izuzetno brzo s obzirom na to da na raspolaganju nisu imali dovoljno alata, opskrba vodom bila je neredovita i često nije bilo moguće nabaviti građevinski materijal.

 Većina skupština u Ugandi sada održava sastanke u svojoj dvorani i braća uviđaju koliki je blagoslov imati dvoranu na svom području. Zainteresirani ljudi radije dolaze u pravu dvoranu za sastanke nego u neku školsku učionicu, pa je naglo porastao broj prisutnih na sastancima i broj skupštinskih objavitelja.

Zbog izvanrednog porasta u skupštinama više se nisu mogla koristiti nekadašnja mjesta za održavanje pokrajinskih sastanaka i oblasnih kongresa. Što se poduzelo kako bi se pronašla prikladna mjesta za održavanje većih skupova da braća, posebno ona sa sela, ne bi morala daleko putovati? Pronađeno je odlično rješenje — braća su dobila dozvolu da grade dvorane koje se po potrebi mogu proširiti. To su dvorane standardne veličine, no uz njih je dograđen dio koji ima samo pod i krov. Prilikom održavanja većih skupova stražnji se zid dvorane otvori, pa prisutni mogu sjediti i u tom natkrivenom prostoru. Takve dvorane već su izgrađene u Kajansiju, Ruseseu i Liri, a četvrta se gradi u Seti.

Jehova je blagoslovio duhovni napredak u Ugandi, pa je to zahtijevalo i neke organizacijske promjene. Do 1994. cijela zemlja bila je jedna pokrajina, no kasnije je bila podijeljena na više pokrajina kako bi braća mogla brinuti za sve veći broj skupština i grupa koje sastanke održavaju na raznim jezicima. Danas u Ugandi postoji 111 skupština i oko 50 grupa, zemlja je podijeljena na osam pokrajina, a tri pokrajine sastoje se samo od skupština koje djeluju na lugandi.

Apollo Mukasa, jedan od pokrajinskih nadglednika u Ugandi, krstio se 1972. Umjesto visokog obrazovanja odlučio se za punovremenu službu, s kojom je započeo 1980. Je li požalio zbog svoje odluke?

 Apollo kaže: “Nipošto! Dok sam služio kao specijalni pionir i dok sam kao putujući nadglednik posjećivao grupe, a kasnije i skupštine, doživio sam mnogo prekrasnih iskustava. Posebno me radovalo što sam pohađao Školu za organizacijsko osposobljavanje, gdje sam dobio dodatnu duhovnu pouku i naučio kako organizirati aktivnosti u skupštini.”

Od 1994. osim Apolla više od 50 braće iz Ugande primilo je vrijednu pouku u Školi za organizacijsko osposobljavanje, koja se prvobitno održavala u kenijskoj podružnici. Mnogi od te braće spremno služe kao specijalni pioniri i puno pomažu manjim skupštinama i grupama, a neki od njih služe braći i sestrama kao putujući nadglednici.

Godine 1995. u Ugandi je bio imenovan odbor zemlje koji je služio pod vodstvom kenijske podružnice. U jednom misionarskom domu u Kampali živjelo je osmero punovremenih radnika, između ostalog i tim koji je prevodio na lugandu. U rujnu 2003. Uganda je postala podružnica.

Odbor zemlje nastojao je osigurati radni prostor sve većem broju prevodilačkih timova, a i drugima koji su radili uredske poslove. Stoga su bile kupljene dvije zgrade koje su se nalazile do ureda u Kampali. No zbog daljnjeg porasta uskoro su bili potrebni veći objekti. Godine 2001. Vodeće tijelo odobrilo je kupnju četiri hektara zemljišta za gradnju nove podružnice. To se zemljište nalazilo u predgrađu Kampale, blizu Viktorijinog jezera.

Građevinsko poduzeće koje je bilo najbolje opremljeno za izgradnju takvog objekta u početku nije pristalo surađivati s nama jer je ugovorilo neke druge  poslove. No odjednom su se predomislili i na naše iznenađenje dali nam najpovoljniju ponudu za izgradnju nove podružnice. Naime jedan naručitelj neočekivano je s njima raskinuo vrlo važan ugovor, zbog čega su pristali što prije početi s radovima.

Betelska obitelj bila je presretna kad se u siječnju 2006. preselila u prekrasnu novu dvoetažnu zgradu s 32 sobe. U sklopu kompleksa nalazi se i zgrada s uredima, prostranom blagovaonicom, kuhinjom i praonicom. Cijeli kompleks ima ekološki prihvatljivu  kanalizacijsku mrežu, zatim odjel za otpremu literature i skladište literature te zgrade u kojima se nalazi odjel za održavanje, spremište za vodu i generator. Jedan je brat ushićeno rekao: “Sad smo u raju, nedostaje nam samo vječni život!” U subotu 20. siječnja 2007. Anthony Morris, član Vodećeg tijela, održao je svečani govor povodom otvorenja podružnice.

Jehovini svjedoci u Ugandi proteklih su desetljeća prolazili i kroz burna i kroz mirna razdoblja te su naučili što znači ‘propovijedati riječ Božju u povoljno vrijeme i u teško vrijeme’ (2. Tim. 4:2). Godine 2008. bilo je 4766 objavitelja, koji su vodili 11 564 biblijska tečaja, a 16 644 osobe prisustvovale su obilježavanju Kristove smrti. Ove brojke, kao i činjenica da na jednog objavitelja dolazi 6 276 stanovnika, pokazuju da su polja još uvijek “zrela za žetvu” (Ivan 4:35).

Isto tako naša braća i sestre u Ugandi naučili su iz vlastitog iskustva da se okolnosti mogu naglo promijeniti nagore i da naša vjera može biti iznenada iskušana. No uvjerili su se da se mogu pouzdati u Jehovu, u vodstvo koje im pruža njegova Riječ te u podršku braće iz cijelog svijeta.

Jedan je anđeo rekao vjernom ostarjelom proroku Danijelu da će se ‘u vremenu kraja pravo znanje umnožiti’ (Dan. 12:4). Uz Jehovin blagoslov, u Ugandi se pravo znanje zaista umnožilo. Nema sumnje da će u ovom području u kojem izvire veličanstveni Nil i dalje teći vode istine kako bi utažile žeđ svih onih koji žeđaju za biblijskom istinom. Dok Jehova nastavlja blagoslivljati djelo propovijedanja po cijeloj Zemlji, mi željno iščekujemo vrijeme kad će svi ujedinjeno slaviti Jehovu u svu vječnost.