DOBRO DOŠLI u Estoniju! Ova predivna baltička zemlja očarat će vas svojom ljepotom, svojim šumama i livadama te slikovitim priobalnim gradićima i naseljima. Nju krasi više od 1 400 jezera i preko 1 500 otoka. Gotovo polovina površine Estonije pokrivena je gustim šumama i niskim raslinjem — ostacima prašume koja je nekad prekrivala veći dio Europe. Ona je jedna od manjih europskih država, tek nešto veća od Švicarske i Danske.

Budete li ikad imali priliku otići onamo, vidjet ćete da su stanovnici te divne zemlje, iako na prvi pogled donekle povučeni, zapravo vrlo ljubazni i susretljivi te da imaju uistinu lijepe osobine. Osim toga dobro su obrazovani i vole čitati te nije nikakvo čudo što je stopa pismenosti ondje vrlo visoka. Oko 30 posto stanovništva govori ruski, ali službeni je jezik estonski. Taj je jezik prilično teško naučiti. U njemu primjerice postoji nekoliko riječi za “otok” ovisno o izgledu, veličini i geološkoj starosti otoka.

Estonijom su kroz povijest vladale jedna moćna zemlja za drugom. Njemački red vitezova mača i danska vojska zauzeli su Estoniju početkom 13. stoljeća, nakon čega su se još stotinama godina za vlast u toj zemlji borili Danci, Litavci, Norvežani, Poljaci, Rusi i Šveđani.

A onda su, nakon više od sto godina švedske prevlasti, 1721. Estonijom zavladali Rusi. Uslijedilo je kratko razdoblje nezavisnosti, koje je trajalo od 1918.  do 1940. Potom su u Estoniju ušle sovjetske trupe i pripojile je Sovjetskom Savezu. Godine 1941. nacistička Njemačka okupirala je zemlju, no njena premoć nije dugo potrajala. Sovjetski je Savez 1944. ponovno zauzeo Estoniju i njome vladao gotovo 50 godina, sve do 1991. Te je godine Estonija prva istupila iz Sovjetskog Saveza i proglasila nezavisnost.

Kako je sve to utjecalo na Jehovine svjedoke koji su živjeli u Estoniji? Što su sve ti sluge pravoga Boga morali proći tijekom okrutne njemačke strahovlade i ugnjetavačke vladavine Sovjetskog Saveza? Pročitajte uzbudljivu priču o vjeri, hrabrosti i domišljatosti koje su pokazali kad su se našli u vrtlogu brutalnog progonstva.

Križari koji su u 13. stoljeću zauzeli Estoniju nametnuli su “kršćanstvo” oštricom mača. No ljudi su se samo pretvarali da su prihvatili novu vjeru u želji da spase živu glavu. Nakon što bi križari otišli, stanovnici čitavih sela očistili bi vodom i sebe i svoje kuće kako bi sprali biljeg prisilnog krštenja, a onda bi se vratili svojoj poganskoj religiji. I dalje su štovali prirodu te su nastavili s poganskim obredima koji su se s vremenom potpuno izmiješali s katoličkim vjerovanjima.

U 17. stoljeću Estonci su prešli na luteranstvo, a Ruska pravoslavna crkva kasnije je postala državna religija. Godine 1925. Država se odvojila od Crkve. Prema rezultatima jedne nedavne ankete, samo 14 posto stanovnika Estonije kaže da je religija važan dio njihovog svakodnevnog života.

Ipak, u novije su vrijeme mnogi iskreni Estonci prihvatili “zdravo učenje koje je u skladu sa slavnom dobrom viješću sretnoga Boga”, odnosno Božju Riječ  koja je za njih bila poput lijeka (1. Tim. 1:10, 11). Zahvaljujući tome broj Jehovinih svjedoka koji objavljuju Božje Kraljevstvo stalno raste. Godine 1991. bilo ih je tek nešto manje od 1 000, a danas ih ima preko 4 000. No kako je dobra vijest uopće stigla u Estoniju?

Početkom 20. stoljeća, kad su živjeli u Sjedinjenim Državama, Martin Kose i njegov brat Hugo dobili su neke publikacije koje su izdali Istraživači Biblije (kako su se Jehovini svjedoci tada zvali). Martin je bio oduševljen onim što je pročitao. No kopkalo ga je kako će ljudi u njegovoj domovini čuti za istinu kad ondje nema Istraživača Biblije. Na jednoj je brošuri našao adresu njihovog glavnog ureda u New Yorku, pa je otišao onamo i bratu Josephu Rutherfordu, koji je u to vrijeme nadgledao djelo propovijedanja, ispričao što ga muči.

“Što da učinim?” upitao ga je Martin.

“Pa, imaš usta, zar ne?” rekao mu je brat Rutherford. “Lijepo se vrati kući i govori.”

Martin ga je poslušao! Godine 1923. vratio se u Estoniju i počeo propovijedati. On je bio prvi Istraživač Biblije u toj  zemlji. Svojoj je obitelji prenio biblijsku istinu, a njegov je sin Adolf postao vjerni Božji sluga koji je svojom postojanošću bio velika pomoć braći tijekom teških vremena koja su uslijedila. Martinov brat Hugo također je postao Istraživač Biblije, no on se nikad nije vratio živjeti u svoju zemlju.

Na kongresu Istraživača Biblije koji se 1926. održao u Londonu brat Rutherford upitao je prisutne tko je voljan ići propovijedati u baltičke zemlje. Albert West, Percy Dunham i James Williams bili su među onima koji su podignuli ruke. Kratko nakon toga dobili su zadatak da organiziraju propovijedanje dobre vijesti u Estoniji, Litvi i Latviji. William Dey, tadašnji nadglednik podružnice za sjevernu Europu, koja se nalazila u Danskoj, otputovao je s Albertom Westom u Tallinn, glavni grad Estonije. Kad su pronašli smještaj za Alberta, brat Dey potapšao ga je po ramenu i rekao: “Zbogom, Alberte. Nećeš biti usamljen. Uskoro ti pristiže pomoć.”

Njegove su se riječi ubrzo pokazale točnima. Iz Velike Britanije, Njemačke i drugih zemalja došli su kolporteri, kako su se pioniri tada zvali, kako bi pomogli u propovijedanju. No nisu mogli ostati dugo jer su imali problema s produženjem viza. Kolporteri koji su došli iz Finske prilagodili su se vrlo brzo budući da su  estonski i finski srodni jezici. Deseci punovremenih propovjednika iz drugih zemalja revno su sijali sjeme istine o Kraljevstvu. Stranci su rijetko dolazili onamo, pa su Estonci bili vrlo susretljivi prema tim propovjednicima i čak su im davali nadimke. Primjerice jednu su sestru prozvali “Soome Miina”, što znači “Miina Finkinja”. Ako je neki brat s kojim bi razgovarali bio iz Velike Britanije, zvali bi ga jednostavno “Londonac”.

Nije bilo lako pronaći odgovarajući prostor za podružnicu, a budući da se općenito smatralo da su stranci bogati, od njih se zahtijevalo da plaćaju veću najamninu. Ipak, 1926. podružnica je bila otvorena u Tallinnu, a nalazila se u malom stanu u ulici Kreutzwaldi 17. Sluga podružnice bio je Albert West. Te godine bile su objavljene prve brošurice na estonskom, među njima i brošurica Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti!

 Mlada Estonka po imenu Hilda Ang za istinu je čula od svojih prijatelja. Kad je otišla do podružnice da uzme neku našu literaturu, jedan brat iz Njemačke zamolio ju je da mu prevede javno predavanje koje je trebao iznijeti. Godine 1928. dobila je poziv da dođe raditi u podružnicu kao prevoditeljica. Kasnije se udala za Alexandera Brydsona, brata iz Velike Britanije koji se bio preselio u Estoniju kako bi ondje služio kao pionir. Hilda je marljivo i kvalitetno obavljala svoj posao. Kad su kasnije Jehovini svjedoci počeli djelovati u tajnosti, njih dvoje moralo je napustiti zemlju. No ona je nekoliko desetaka godina nastavila potajno prevoditi literaturu na estonski. Taj je bračni par u punovremenoj službi zajedno proveo preko 100 godina.

Istraživači Biblije objavili su 1928. prvu knjigu na estonskom. Bila je to Harfa Božja. Prije izbijanja  Drugog svjetskog rata na estonski je bilo prevedeno i sedam drugih knjiga, nekoliko brošurica te nekoliko brojeva Stražarske kule.

Kolporteri su do udaljenih područja putovali biciklom, a spavali su gdje god bi uspjeli naći smještaj — ponekad na seoskim imanjima, a ponekad na sijenu. Ljudi su bili siromašni, ali voljeli su slušati o Božjem Kraljevstvu. Zato tim punovremenim propovjednicima nije bio nikakav problem u službi provesti između 150 i 200 sati mjesečno. Jedna je sestra jedan mjesec izvijestila čak 239 sati službe! Kolporteri su bili uistinu marljivi, odvažni i ustrajni. I novi objavitelji imali su isti stav. Jedna sestra priča kako je njoj bilo kad je prvi put išla u službu:

“Znaš li voziti bicikl?” upitala ju je jedna revna sestra iz Finske.

“Znam”, odgovorila je.

“Idemo onda na Saaremu”, oduševljeno je rekla prva sestra. Saaremaa je najveći otok u Estoniji, do kojeg su trebale putovati dvjestotinjak kilometara.

Kad su stigle onamo, uputile su se u prvo selo. Sestra iz Finske rekla je mladoj sestri: “Ti počni s jednog kraja sela, a ja ću s drugog. Navečer ćemo se naći na sredini.” Mlada sestra nikad prije nije svjedočila. No već je na prvim vratima osjetila Jehovinu podršku, pa je brzo skupila hrabrosti i s radošću nastavila svjedočiti do večeri.

Hellin Aaltonen (kasnije Grönlund) svjedočila je nekim ljudima s otoka Vormsija. Jezik kojim su govorili zvučao joj je čudno, pa ih je upitala:

“Zar vi ne govorite estonski?”

 “Ne, govorimo švedski”, odgovorili su.

“Onda sigurno čitate knjige na švedskom”, rekla je Hellin.

“Ma kakvi, ima sto godina da nismo vidjeli nijednu knjigu na švedskom”, rekli su oni uz očito preuveličavanje.

Hellin je shvatila da stanovnici Vormsija trebaju literaturu na švedskom, pa je odlučila otići na taj otok s Fanny Hietala, sestrom koja je znala švedski.

“Iz podružnice smo uzele sve knjige na švedskom i trajektom otišle na Vormsi”, priča Hellin. “U samo tri dana obišle smo cijeli otok i podijelile gotovo svu literaturu koju smo ponijele sa sobom. Mnogo godina kasnije čula sam da je jedan brat iz Švedske upoznao istinu čitajući knjigu koju je dobio na Vormsiju.” Objavitelji vijesti o Kraljevstvu puno su se puta uvjerili u istinitost riječi iz Propovjednika 11:6: “Ujutro sij sjeme svoje i do večeri neka ti ruka ne počiva. Jer ne znaš gdje ćeš imati uspjeha.”

U to vrijeme nije bilo jednostavno ići u službu propovijedanja. Zimi bi kolporteri svaki dan prešli od 20 do 40 kilometara, katkad pješice, a katkad na skijama. Zime su bile oštre, a kolporteri su teško nalazili prikladan smještaj i nerijetko su morali noćiti na otvorenom. Sa sobom su mogli ponijeti samo nešto hrane i najosnovnije stvari jer su nosili kutije s literaturom. Zbog obilnih kiša ceste su često bile neprohodne. Braća i sestre trebali su biti iznimno izdržljivi i uložiti svu svoju snagu da bi ustrajali  u službi koja je znala biti jako naporna. Kako su ti marljivi propovjednici gledali na svoju službu?

Vilho Eloranta, revan pionir iz Finske koji je mnogo mjeseci propovijedao u zabačenim područjima Estonije, kaže: “Uvijek sam imao ono što mi je bilo potrebno. Ljudi bi mi za literaturu najčešće dali hranu i pružili smještaj. Nisam trebao mnogo novca. Pretkraj dana obično bih počeo tražiti mjesto gdje bih mogao prenoćiti. Rijetko bi me tko odbio, naročito ako je bilo kasno ili ako je sljedeće imanje bilo veoma daleko.

Bilo mi je najvažnije ljudima prenijeti vijest o Kraljevstvu, pa skromni životni uvjeti nikako nisu mogli umanjiti radost i zadovoljstvo koje sam osjećao u službi propovijedanja.”

Ta revna braća i sestre uručili su mnogo literature u službi propovijedanja i tako postavili dobar temelj za daljnji porast. Godine 1929. šačica objavitelja podijelila je ukupno 53 704 knjige i brošurice.

Adolf Kose kaže: “Samo tridesetak kolportera obradilo je čitavu Estoniju prije nego što je započeo Drugi svjetski rat.”

Ti prvi propovjednici svojom su predanom službom ostavili dubok trag. To potvrđuje sljedeće iskustvo. Početkom 1990-ih Jehovini svjedoci razgovarali su sa starijom gospođom po imenu Ruth. Ona je imala osjećaj da joj je odnekud poznato ono što govore. Sjetila se da su prije više od 60 godina Istraživači Biblije iz Njemačke nekoliko puta razgovarali s njom i njenom susjedom. Nakon toliko godina Ruth je shvatila da je pronašla istinu te je unatoč gluhoći i poodmakloj dobi počela proučavati Bibliju. Krstila se gotovo 70 godina nakon što je prvi put čula za istinu!

Tek otvorena mala podružnica služila je kao mjesto za održavanje kongresa. Prvi kongres u Estoniji održan je u lipnju 1928. Programu je prisustvovalo 25 osoba, a četvero ih se krstilo. Sljedeće godine iz Finske je došlo 80 braće kako bi propovijedali i pomogli oko priprema za kongres.

Brat Albert West, koji je u to vrijeme bio sluga podružnice u Estoniji, pomagao je bratu Williamu Deyu, koji je nadgledao rad danske podružnice. Kasnije je brat West postao sluga podružnice u Danskoj. Tko je došao na njegovo mjesto? Wallace Baxter iz Škotske, srdačan brat, koji je bio poznat po svom smislu za humor. Prije nego što je upoznao istinu, bio je u britanskoj vojsci i borio se na francuskim bojištima tijekom Prvog svjetskog rata. Brzo je shvatio da je sve ono što je vidio i doživio u ratu nespojivo s onim što je naučavao Isus Krist.

“Bio sam zbunjen”, kaže brat Baxter. “Počeo sam shvaćati da nijedan rat koji vode ljudi nije pravedan, bez obzira na to tko je na kojoj strani. Uvijek sam smatrao da su svi ljudi braća i da će svatko prije ili kasnije pronaći Boga pod uvjetom da ga iskreno traži. Često sam razmišljao o tome. Dok smo jednom bili u rovu,  kleknuo sam i svim se srcem zakleo Bogu da ću mu služiti čitav život ako se živ vratim kući.”

Wallace Baxter održao je svoje obećanje. Nakon što je upoznao istinu, 1926. započeo je s punovremenom službom. Dvije godine kasnije prihvatio je poziv da dođe u Estoniju i ondje je nastavio revno propovijedati. Godine 1930, kad je brat West otišao u Dansku, postao je sluga podružnice. Podružnica je 1932. preseljena u ulicu Suur Tartu 72, a naredne je godine u Estoniji zakonski registrirano Biblijsko i traktatno društvo Stražarska kula.

Godine 1927. brat West dobio je dopuštenje da održi biblijsko predavanje na jednoj komercijalnoj radiostanici u Tallinnu. Predavanje se prevodilo na estonski, a naslov mu je glasio: “Blagoslovi Tisućugodišnje Vladavine”. Ono je pobudilo zanimanje mnogih ljudi,  ali i izazvalo neke polemike, pa je braći do daljnjeg bilo zabranjeno držati predavanja u radijskom programu. No 1929. dobili su dopuštenje da ponovno počnu emitirati predavanja. Ona su se iznosila svake nedjelje, i to na engleskom, estonskom, finskom, ruskom, povremeno na švedskom i njemačkom, a barem jedno bilo je izneseno na danskom. Program je izazvao veliko zanimanje javnosti i mogao se pratiti u Norveškoj, Danskoj, Švedskoj, Finskoj te ruskom gradu Lenjingradu (današnjem Sankt Peterburgu). Tijekom službene 1932. godine emitirano je više od 200 predavanja. To je bio izvrstan način da mnogi ljudi čuju za Jehovino ime. Međutim svećenstvo je naše emisije dočekalo na nož, što se moglo i očekivati.

Svećenici su znali da državni dužnosnici u Estoniji strahuju od svega što ima ikakve veze s komunizmom te su lažno tvrdili da Jehovini svjedoci surađuju s komunistima. Vlasti su bile vrlo osjetljive na sve što bi moglo oslabiti državu i zato su vrlo brzo reagirale na tu optužbu. Godine 1934. zabranile su naše emisije. No nije svim ljudima bilo drago što je do toga došlo. Jedan dječak napisao je pismo i naslovio ga na Jehovine svjedoke i suca Rutherforda. U njemu je stajalo:

Žao mi je što je naša vlada zabranila vaša predavanja koja smo mogli slušati preko radija. Ja još idem u školu. Moji roditelji nisu bogati. Teško rade kako bi uzdržavali nas djecu, ali to se nikad ne vidi na njima zato što im ljubav prema Gospodinu i pouzdanje u njega daju snagu. Ove sam zime bio jako bolestan, a vaša su mi predavanja bila jedina utjeha. Kad sam ih slušao, ponekad bih zaplakao od radosti. Što se dogodilo s tim predavanjima?  Počeo sam učiti engleski i ovo je moje prvo pismo na tom jeziku. Sve sam napisao bez rječnika. Želim vam sve najbolje i srdačno pozdravljam suca Rutherforda.

Brat Rutherford osobno je odgovorio tom dječaku i poslao mu snimke nekih svojih predavanja.

John North, revan kolporter iz Velike Britanije, propovijedao je u Estoniji i za to vrijeme sa svojom ženom i djetetom živio u kamp-prikolici. Izazvao je znatiželju mnogih ljudi koji su živjeli na jugu zemlje. Jedne su novine ovako opisale njegovu prikolicu: “Jehovini svjedoci izgradili su u Tartuu nekakvo vozilo nalik kućici i u njemu putuju po zemlji te održavaju svoje vjerske sastanke. Iz tih ‘kola nebeskog Kraljevstva’ propovijedaju ljudima i dijele knjige koje objašnjavaju Bibliju.  U kolima živi pet osoba — glavni propovjednik, njegova žena i dijete te dvojica energičnih mladića. Njih dvojica podsjećaju na Jehua jer brzo voze bicikl oko tih kola i ljudima dijele literaturu.”

Sredinom 1930-ih politička situacija u zemlji bila je prilično nestabilna. U tom je razdoblju Nikolai Tuiman, nekadašnji vojni pilot, završio u zatvoru zato što je surađivao s estonskim fašističkim pokretom. U zatvorskoj knjižnici pronašao je neke knjige Josepha Rutherforda. Kad ih je pročitao, shvatio je da je na krivoj strani. Nakon što je bio pušten iz zatvora, otišao je u Tallinn kako bi našao adresu koju je vidio u jednoj knjizi Jehovinih svjedoka, što mu je dala njegova žena. Nikolai je uz pomoć brata Baxtera iz temelja promijenio svoj život, prestao se baviti politikom te postao miroljubiv i revan Jehovin sluga. Kad je kasnije djelovanje Jehovinih svjedoka bilo zabranjeno, on je bio oslonac braći i sudjelovao je u tajnom tiskanju literature. Vjerno je služio Bogu i tijekom 15 godina koje je proveo u izgnanstvu u Sibiru.

Politika je razočarala i liječnika Artura Indusa. Za istinu je prvi put čuo kad je posjetio Martina Kosea,  kojem je trebala liječnička pomoć. Martin je potaknuo Artura da počne proučavati Bibliju. Budući da je Artur govorio njemački, Martin je naručio svu literaturu na njemačkom do koje je mogao doći. Uz Martinovu pomoć Artur je prihvatio istinu, predao svoj život Jehovi i krstio se. Brat Indus bio je ugledan i dobar liječnik, a kasnije je postao revan brat kojeg su svi poštovali.

Sredinom 1930-ih nastupila su teška vremena za Jehovine svjedoke. Zbog utjecaja nacističke Njemačke i Katoličke crkve vlasti su u siječnju 1935. zaplijenile brošuricu Pravedni vladar.

Iste godine estonski ministar unutarnjih poslova raspustio je Društvo Stražarska kula te donio odredbu o zapljeni literature i imovine Društva. Iako su braća već uspjela sakriti mnogo publikacija, vlasti su im oduzele oko 76 000 primjeraka literature. Taj nemio događaj ipak nije zaustavio širenje dobre vijesti. Braća su bila ugodno iznenađena kad je tekst  dviju zaplijenjenih brošura bio objavljen u dva najveća novinska lista, čija je naklada iznosila ukupno 100 000 primjeraka. Tako je Jehovino ime bilo objavljeno po cijeloj Estoniji, što braća ne bi mogla postići da su te brošure mogla slobodno dijeliti u službi propovijedanja.

Unatoč tome što su vlasti stvarale probleme našoj braći, i dalje se propovijedalo, a podružnica je nastavila s radom. Sljedećih godina vlasti su zaplijenile priličan broj naših knjiga. Hellin Aaltonen služila je u podružnici kad su jednom policajci došli izvršiti premetačinu.

Ona kaže: “Tri mlada policajca došla su s namjerom da zaplijene brošuricu Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti!, ali više nismo imali niti jednu. Sve knjige s polica bacili su na pod. Bila ih je cijela hrpa. Brat Baxter nije mogao ništa učiniti jer su ga držali na oku. No ja sam počela čistiti nered koji su policajci napravili i neprimjetno otišla do stola brata Baxtera da vidim ima li ondje papira koji ne bi smjeli dospjeti policiji u ruke. Na stolu je bilo pismo s imenima i adresama svih objavitelja. Uzela sam ga i bacila u kantu koja se nalazila u kutu. Kad su policajci počeli trpati knjige u kutije, zapovjednik je bahato uzeo jednu kutiju i povukao je tako snažno da je sam sebi slomio ruku. Policajci su ga odmah odveli u bolnicu, pa smo imali dovoljno vremena da pregledamo kutije prije nego što se vrate.”

Brat Baxter nastavlja: “Kad su se policajci vratili, počeli su odnositi literaturu. Vidio sam kako je jedan od njih uzeo knjigu Oslobođenje i stavio je u veliki džep svoje jakne. Često sam se pitao koliko je policajaca tako uzelo i pročitalo naše knjige.”

 Godine 1939. u zemlji je zavladala neizvjesnost i strah. Vlasti su dopustile sovjetskim jedinicama da uđu u Estoniju. “Svaki su se dan na radiju puštale emisije s komunističkom propagandom“, kaže brat Baxter. “Ljudi su nagađali što bi se moglo dogoditi. Neki su bili oduševljeni, a neki prestravljeni. Nebom su svakodnevno brujali brojni sovjetski zrakoplovi koji su prevozili padobranske jedinice.” Jesu li se naša braća prestrašila i prestala propovijedati?

Unatoč političkim previranjima Jehovini vjerni sluge su 1940. uručili 59 776 knjiga i brošurica. To je bio pravi pothvat budući da je u zemlji propovijedalo samo 27 objavitelja i 15 pionira! Željeli su u potpunosti iskoristiti slobodu koju su još imali.

Kratko prije sovjetske okupacije braća su uspjela održati kongres u Tallinnu. Bio je to posljednji  kongres u slobodnoj Estoniji prije nego što je nastupilo mračno razdoblje komunističke vlasti koje je trajalo idućih 50 godina. Na kongresu su se razmatrali članci iz Stražarske kule, kao što su “Teokracija”, “Neutralnost”, “Zamke” i “Propast religije”. Ta je duhovna hrana Božjem narodu došla u pravo vrijeme jer ga je pripremila za događaje koji su uslijedili.

Drugi svjetski rat prijetio je Estoniji, a ni naša braća nisu ostala pošteđena nevolja koje je donio sa sobom. Dana 16. lipnja 1940. Sovjetski Savez uputio je ultimatum estonskoj vladi sa zahtjevom da se sastavi nova vlada i da se sovjetskoj vojsci dopusti ulazak u zemlju. Registrirana je Komunistička partija Estonije, koja nije imala ni 150 članova, a zemlja je pripojena Sovjetskom Savezu. Za samo nekoliko mjeseci tisuće Estonaca bilo je prognano u Sibir. Njihovi domovi i imanja ostali su pusti, neki su zapaljeni, a neki dani Rusima koji su se u velikom broju počeli naseljavati u Estoniji. Tisuće ljudi pokušalo je pobjeći u malim ribarskim brodovima. Najveći broj njih želio se domoći obala Švedske. Mnogi su uspjeli, ali neke je progutalo nemirno, hladno more.

Kad su komunisti došli na vlast, podružnica je bila zatvorena. Wallace Baxter te Alexander i Hilda Brydson čvrsto su odlučili nastaviti sa službom, iako je za strance boravak u Estoniji bio sve opasniji. Na koncu ih je brat Rutherford savjetovao da odu iz zemlje. Brat Baxter te bračni par Dunham, koji je služio u Latviji, vlakom su se najprije uputili u Sibir, a potom su otišli u Australiju. Alexander i Hilda Brydson Estoniju su napustili otprilike godinu dana kasnije i otputovali u Švedsku. Brat Baxter vjerno je služio u Odboru  podružnice u Australiji sve dok 21. lipnja 1994. nije završio svoj zemaljski put. *

Što je čekalo malu grupu braće iz Estonije sad kad su ostali sami? Svi su oni bili relativno novi u istini, a odjednom su se našli u vrtlogu okrutnog rata. Ratna zbivanja uzela su svoj danak i usporila djelo propovijedanja. Posljednji izvještaj iz Estonije braća su poslala 1941, a onda se dvadesetak godina o njima nije ništa znalo.

Drugi svjetski rat je bjesnio. Njemačke snage porazile su sovjetsku vojsku i 1941. zauzele Estoniju. Njihova okupacija trajala je do 1944, ali za našu braću situacija se nije nimalo poboljšala. Njemački vojnici uhitili su našeg gluhog brata Jaana Pärrata dok je 1942. propovijedao u Tartuu. Optužen je da se bavi protudržavnim aktivnostima, te je bačen u zatvor. Prema zatvorskim dokumentima, čuvar je dobio naredbu da pogubi zatvorenika Jaana Pärrata. Nekoliko osoba vidjelo je kako ga vojnici odvode. Kratko nakon toga začuli su se pucnji. Jaana više nitko nije vidio.

Bilo je to doista teško vrijeme za braću. Mladiće je u rat zvala najprije sovjetska, a zatim i njemačka vojska. “Morali smo se skrivati kako nas ne bi uzeli u vojsku”, kaže Adolf Kose. “Da su nas uhvatili, našli bismo se pred teškim izborom — uzeti oružje ili umrijeti. Naravno, naše djelovanje gotovo je potpuno zamrlo jer je situacija bila tako teška da nismo mogli ni propovijedati ni sastajati se.”

 Potom je ratni vihor još jednom pokazao svoje nepredvidljivo lice. Krajem 1944. sovjetska vojska umarširala je u Estoniju, pregazila njemačke snage i ponovno zagospodarila zemljom. Drugi svjetski rat i godine represije koje su uslijedile ostavile su teške posljedice. Naime Estonija je u ratu ostala bez najmanje četvrtine stanovnika — neki od njih izgubili su život, neki su bili prognani u daleka područja Sovjetskog Saveza, a neki su uspjeli pobjeći iz zemlje. A onda se stotine tisuća Rusa počelo doseljavati u Estoniju, pa se struktura stanovništva tijekom godina znatno promijenila. Vjera naše braće pod sovjetskom se vlašću puno puta našla na ispitu, kao što ćemo vidjeti u nastavku.

U Estoniji je djelovao nacionalistički antisovjetski partizanski pokret, čiji su članovi bili poznati kao “Šumska braća” zato što su se skrivali po gustim šumama. Među njima je bilo mnogo onih koji nisu bili partizani, nego su se skrivali od KGB-a (Komiteta državne sigurnosti). Procjenjuje se da se po šumama znalo skrivati od 15 do 20 tisuća ljudi, a nekima vlasti godinama nisu mogle ući u trag. Ustvari, zadnja je osoba pronađena tek 1978! Je li itko od Šumske braće prihvatio istinu i postao naš brat u vjeri?

Erik Heinloo neko je vrijeme radio u estonskoj tajnoj policiji i znao je da je zbog toga u opasnosti. Kad je Sovjetski Savez zauzeo Estoniju, Erik je sa svojom ženom Magdom puno puta pokušao brodom pobjeći u Švedsku. Posljednji put pokvario im se brodski motor, pa su bili prisiljeni vratiti se. Erik se sedam godina krio od vlasti boraveći u šumama, ali na koncu su ga ipak uhvatili. Njega i njegovu ženu poslali su u različite kažnjeničke logore u Sovjetskom Savezu.

 Magda je u logoru upoznala dvije naše sestre, koje su joj prenijele dobru vijest o Kraljevstvu. Odmah je shvatila da je pronašla istinu i bila je toliko oduševljena da je doslovce zaplesala od radosti! Iz logora je puštena 1956, a krstila se 1960. Neko vrijeme nakon toga iz logora je pušten i Erik te je sedam godina kasnije prihvatio istinu. Tako je jedan član Šumske braće postao naš brat u vjeri.

Nakon što su braća iz drugih zemalja morala otići, djelo propovijedanja na sjeveru Estonije počeo je nadgledati hrabar i revan brat Martin Kose. Nadgledanje propovijedanja u južnom dijelu zemlje bilo je povjereno Friedrichu Altpereu, visokom Estoncu koji je predavao engleski jezik u srednjoj školi. Desetak godina ranije prevodio je predavanje jednog pionira koji je došao u Võru. Slušajući to predavanje, shvatio je da je pronašao istinu. Kasnije je napredovao do te mjere da je mogao predvoditi djelo propovijedanja.

Ni Martin ni Friedrich nisu imali lak zadatak jer nisu mogli stupiti u kontakt s organizacijom, a nijedan od njih nije imao mnogo iskustva u nadgledanju djela. Osim toga djelovanje Jehovinih svjedoka bilo je  pod zabranom, pa su sve morali raditi u tajnosti. Unatoč tome ta su dva brata vjerno i savjesno obavljala svoju službu od 1940. pa sve do konca 1948, kad su završili u zatvoru.

Nakon njihovog uhićenja osnovan je Službeni odbor u kojem su služili Albert Kruus, Karl Talberg i Artur Indus, a pomagao im je Lembit Toom. No jedino je brat Toom mogao slobodno putovati i posjećivati grupe objavitelja. Kako to? On je bio zaposlen kao mlinar u jednoj vjetrenjači, pa je za mirnih dana kad nije bilo vjetra mogao raditi što je htio i ići kamo je želio.

Braća koja su predvodila propovijedanje u Estoniji stavljala su život na kocku kako bi pomogla svojim suvjernicima. Slike braće koju su vlasti smatrale vođama bile su polijepljene na željezničkim stanicama, kao da su traženi zločinci. Prema naredbi KGB-a, neku našu poniznu i miroljubivu braću pratila su i po četiri agenta. Razdoblje od 1948. do 1951. bilo je jako teško, ali Jehova je blagoslovio propovijedanje svojih odanih slugu, pa se broj objavitelja popeo na više od 100.

Isusovi učenici u Estoniji sve su češće osjećali istinitost upozorenja svog Gospodina: “Budite oprezni kao zmije, a bezazleni kao golubovi. Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati sudovima i bičevat će vas u svojim sinagogama. Zbog mene će vas voditi pred upravitelje i kraljeve, za svjedočanstvo njima i neznabošcima” (Mat. 10:16-18). Iako su imali čvrstu vjeru, neki objavitelji nisu u potpunosti razumjeli da Jehova ne štiti svoje sluge na neki čudesan način od Sotoninih spletki (Job 1:9-12; 2:3-6). Bili su skloni previše vjerovati  ljudima i nisu uvijek bili “oprezni kao zmije”, te su postali lak plijen okrutnim progoniteljima.

“Na sastanke je dolazio jedan interesent koji je naizgled bio jako revan i hrabar”, priča Adolf Kose. “Bile su mu povjerene neke dužnosti u skupštini, a među sestrama je bio jako omiljen. No braća su postala sumnjičava prema njemu i upozorila su sestre da ga ne vode na sva mjesta na kojima smo održavali sastanke.” Nažalost, neke od njih nisu poslušale to upozorenje, pa je taj čovjek došao do mnogih informacija koje je proslijedio KGB-u.

Lembit Toom kaže: “Godine 1950. iz Njemačke smo dobili nekoliko primjeraka Stražarske kule i željeli smo ih podijeliti svoj braći u Estoniji.”

Stoga su braća odlučila održati kongres u jednom sjeniku u blizini nekog zabačenog sela. Ali KGB je saznao za te planove i spremao se uhititi sve koji dođu na kongres. Dva kamiona puna vojnika bila su postavljena kao zasjeda na željezničkoj stanici na kojoj su se braća trebala iskrcati. Nešto dalje tri Jehovina svjedoka čekala su braću i sestre na ranije dogovorenom mjestu, pokraj jednog putokaza, kako bi im rekli kamo trebaju ići. Jedan od njih začuo je čudne zvukove u šumi i otišao pogledati što se ondje događa. Najednom se našao pred puščanom cijevi! Vojnici su uhvatili najprije njega, a potom i dvojicu braće koja su ga čekala na cesti.

Kad su Lembit Toom i Ella Kikas (kasnije Toom) shvatili da su sva tri brata uhićena, znali su da istog trena moraju nešto poduzeti. Popeli su se na Lembitov motocikl i odjurili što su brže mogli kako bi braću koja su dolazila vlakom upozorili da ih čeka zasjeda. Lembit i Ella uspjeli su uhvatiti vlak na prethodnoj  stanici, brzo su se ukrcali u njega i rekli braći da odmah izađu van. Kad se vlak zaustavio na stanici na kojoj je bila postavljena zasjeda, KGB-ovi agenti ostali su praznih ruku jer u njemu više nije bio nijedan Jehovin svjedok.

Braća su se brzo snašla i uspjela naći drugo imanje na kojem se mogao održati kongres. Do tog su imanja propješačila više od deset kilometara po maloj, sporednoj cesti. Za to vrijeme vojnici su se vozili glavnim cestama i tražili Jehovine svjedoke koji su netragom nestali. Braća su taj put uspjela umaknuti policiji i bez ikakvih smetnji održati kongres, kojemu je prisustvovalo 111 osoba. No atmosfera je bila pomalo tmurna jer su svi prisutni znali da i oni svaki čas mogu završiti u zatvoru. Tijekom programa bili su izneseni izvještaji iz drugih zemalja te ohrabrujuća iskustva braće i sestara koji su bili u nacističkim koncentracijskim logorima. Taj je kongres ojačao braću i pružio im potrebno vodstvo da bi mogla ostati postojana u teškim kušnjama koje su ih ubrzo zadesile.

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci policija je uhitila braću koja su predvodila djelo propovijedanja, još 70 objavitelja i neke ljude koji su bili povezani s Jehovinim svjedocima. Jehovini miroljubivi sluge bili su podvrgnuti beskrajnim ispitivanjima, a oni koji su ostali na slobodi znali su da mogu biti sljedeći.

Postupak saslušanja ponekad je trajao mjesecima, a policija je braću ispitivala uglavnom noću i namjerno ih dugo vremena lišavala sna. Što su manje spavali, to su bili iscrpljeniji, pa su zadnjim snagama podnosili psihički napor. Presude su se donosile bez suđenja. Braći bi se jednostavno reklo da su osuđena  na 5 do 12 godina zatvora ili radnog logora. Većina ih je bila osuđena na 10 godina. Koji su zločin počinili? U službenim je dokumentima pisalo: “Širenje antisovjetske propagande i protudržavno djelovanje.” Nedugo nakon toga zakon se promijenio i Jehovini svjedoci osuđivani su na 25 godina zatvora. Kad je 63-godišnjem Augustu Pressraudu pročitana presuda, on je navodno ironično izjavio: “Hvala, časni sude, što ste mi dali tako dugu kaznu. Mislio sam da ću živjeti još samo desetak godina, a vi ste mi dali četvrt stoljeća!”

Jehovini svjedoci zatvarani su u zloglasne zatvore i radne logore diljem Sovjetskog Saveza, uglavnom u Sibiru te na krajnjem istoku ili sjeveru Rusije. Životni uvjeti u njima bili su strašni. Svakome tko je došao onamo činilo se da nema nade da će se ikad vratiti kući, a mnogi su zatvorenici mislili kako bi bilo bolje da su umrli.

Progonu nisu umaknuli ni oni koju su surađivali s vlastima i uvlačili se u skupštine pretvarajući se da su Jehovini svjedoci. Ono što se dogodilo dvojici braće koja su postala KGB-ovi špijuni potvrđuje istinitost toga. Čim su ispunili svoj zadatak, KGB ih je uhvatio. Obojica su poslana u kažnjeničke logore. KGB nije imao nimalo milosti prema tim kukavičkim doušnicima. *

KGB se nije zaustavio samo na tome da zatvori braću za koju se smatralo da predvode djelo propovijedanja u Estoniji. Okomio se i na ostale, odlučan u namjeri da iskorijeni sve Jehovine svjedoke. Svoj plan proveo je u djelo u ranim jutarnjim satima  1. travnja 1951. Akcija je bila jako dobro organizirana, a provedena je istovremeno u cijeloj Estoniji, Litvi, Latviji i zapadnoj Ukrajini.

Praktički svi Jehovini svjedoci, mnoga njihova bliža rodbina, pa čak i interesenti, po kratkom su postupku odvedeni iz svojih kuća i dovedeni na nekoliko željezničkih stanica, gdje su ukrcani u teretne vagone. Sa sobom su smjeli uzeti samo nešto hrane i neke osnovne stvari, a sva ostala imovina bila im je zaplijenjena. Tog je dana gotovo 300 osoba iz Estonije vlakom bilo odvedeno u Sibir, uglavnom u Tomsku oblast, koja je od njihovih domova udaljena otprilike 5 000 kilometara. Nikome se nije sudilo. Nitko nije dobio nikakvo objašnjenje.

Kad su se 17-godišnja Corinna Ennika i njena 13-godišnja sestra Ene vratile kući nakon posjeta svojim rođacima, bilo im je čudno što su prozori još uvijek zamračeni i što nigdje ne mogu pronaći majku. Možemo samo zamisliti kako su se osjećale! No donekle im je laknulo kad su saznale da im je majka uhićena. Kako su mogle tako reagirati?

“Barem smo znale da je živa!” kaže Corinna. “Pretpostavljale smo da su uhićena i druga braća, pa nas je tješila misao da je mama vjerojatno među Jehovinim narodom. Osjećale smo da nam Jehova pruža snažnu podršku i mir. Nisam plakala, a nije plakala čak ni Ene, koja je prilično nježna i osjetljiva. U ponedjeljak smo obje otišle u školu i nikome nismo rekle ni riječ o tome da nam je mama uhićena.”

Corinna i Ene ostale su mirne i sabrane i kad su policajci došli po njih. “U našem vagonu nitko nije dizao paniku”, kaže dalje Corinna. “Jedna nas je sestra  tješila i govorila da Jehova nikad neće dopustiti da nas zadesi iskušenje koje ne bismo mogle podnijeti te da trebamo imati pouzdanja u to da će nam on uvijek pomagati jer je to i obećao.” Corinna i Ene nisu vidjele svoju majku više od šest godina.

Koliko su samo progonitelji bili zaslijepljeni mržnjom pokazuje i sljedeći podatak. Zajedno s ostalom braćom prognano je i jedno šestomjesečno dijete, a na službenom dokumentu uz ime i prezime djeteta pisalo je: “Državni neprijatelj”.

Deportacija je bila vrlo traumatično iskustvo, a prognanike se ponižavalo i sramotilo na sve moguće načine. Svakog jutra i večeri svi bi bili pušteni iz vlaka da pored pruge obave nuždu. Suvišno je govoriti da zahoda nije bilo. Jedna sestra kaže: “Takvim su neljudskim ponašanjem do kraja pogazili naše dostojanstvo. Nije bilo moguće razdvojiti muškarce i žene. Ljudi su hodali pored nas, a čuvari nas držali na oku.”

Nakon dva tjedna napornog putovanja vlak je najzad stigao u hladni, snijegom prekriveni Sibir. Prognanici su izašli iz teretnih vagona noseći ono malo stvari koje su ponijeli sa sobom i uputili se prema obližnjem kolhozu, kolektivističkom poljoprivrednom gospodarstvu. Ondje su nadzornici drugih kolhoza izabrali najbolje radnike za svoja imanja, slično kao što su nekad zemljoposjednici kupovali robove.

Mnogi ljudi koji su živjeli u Sibiru i sami su bili prognanici, pa su tim pridošlicama pokazali suosjećanje i razumijevanje. Tako su se uz pomoć svojih suvjernika i susretljivih Sibiraca naša braća uskoro smjestila. Neka braća uspjela su živjeti koliko-toliko normalnim životom. Nekima se čak neočekivano  poboljšalo zdravlje, primjerice dvjema sestrama koje su se oporavile od tuberkuloze jer im je odgovarala suha sibirska klima.

No nisu svi bili te sreće. Barem jedno dijete umrlo je u vlaku na putu za Sibir, a jedan ostarjeli Jehovin svjedok umro je uslijed teških životnih uvjeta ili od posljedica emocionalne traume. Neka su braća zadobila trajna tjelesna oštećenja zbog posljedica mukotrpnog rada ili zato što nije bilo odgovarajućih lijekova. Ostali su trpjeli zbog užasnih životnih uvjeta, loše ishrane, bolesti, ozljeda i ekstremne hladnoće. Osim toga mnogi su bili shrvani duševnom boli budući da su dugo godina bili razdvojeni od svoje obitelji. Nisu znali ništa o svojim voljenima jer do njih nikad nije stiglo nijedno njihovo pismo.

“U našoj obitelji bili su samo djeca i mlade žene, pa smo završili na nekom prilično siromašnom gospodarstvu”, kaže Tiina Kruuse. “Radnici na tom gospodarstvu nisu imali dovoljno hrane ni za sebe, a kamoli da je podijele s nama. U početku smo jeli samo koru s borovog drveća, jestivo korijenje, a često nismo imali ništa drugo doli juhe od koprive.”

 Sibirske zime bile su duge, oštre i strahovito hladne. Estonci nisu bili naviknuti na tako surove klimatske uvjete. Ništa nije uspijevalo, nisu mogli uzgajati čak ni krumpir. Prva godina u Sibiru za većinu je ljudi bila mučna, između ostalog i zbog dugotrajne gladi.

“Temperatura je znala pasti i do minus 50 Celzijevih stupnjeva”, prisjeća se Hiisi Lember. “Imali smo jednu kokoš koju smo držali u kavezu ispod kreveta kako ne bi uginula od hladnoće. Neki su čak u kući držali i tele ako bi na svijet došlo zimi.”

Godinama ranije brat William Dey rekao je da će, ako Sovjetski Savez zauzme baltičke zemlje, braća dobiti ogromno novo područje za propovijedanje. Te su se riječi pokazale itekako točnima! Kad je sovjetska vlada poslala Jehovine svjedoke u izgnanstvo, zapravo im je omogućila da prošire dobru vijest diljem Sibira i drugih udaljenih krajeva. Iako je Jehova dopustio da njegovi sluge prođu kroz različite kušnje i nevolje, mnogi ljudi iz tih krajeva koji nikad nisu čuli za Božje ime dobili su priliku upoznati biblijsku istinu.

Među njima je bio i Lembit Trell, koji je dospio u zatvor u Tartuu zbog protudržavnih aktivnosti. Za istinu je čuo 1948. na vrlo neobičan način. S njim se u zatvorskoj ćeliji nalazio jedan ruski vojni zapovjednik koji mu je rekao da je u tom zatvoru upoznao neke Jehovine svjedoke. Ukratko mu je ispričao nešto o njihovim vjerovanjima. Rekao mu je da će jedino Božje Kraljevstvo riješiti probleme čovječanstva te da će Bog uskoro zavladati Zemljom. To je potaknulo Lembitovu znatiželju.

Lembit je kasnije bio poslan u kažnjenički logor u Vorkuti, koja se nalazi na dalekom sjeveru Sibira, blizu  Sjevernog ledenog mora. Ondje je slučajno čuo kako grupa Jehovinih svjedoka razgovara o Bibliji. Približio im se da bolje čuje o čemu govore. Njihov ga je razgovor podsjetio na ono što mu je ispričao onaj zapovjednik u estonskom zatvoru, pa im se odlučio obratiti.

“Zašto su tebe zatvorili?” braća su upitala Lembita.

“Jer sam se borio za pravdu”, rekao im je.

“I? Jesi li što postigao?” zanimalo je jednog brata.

Odgovor je bio sasvim očit, no Lembit je ipak rekao: “Ne, nisam.”

“Čuj, borio si se na pogrešnoj strani”, kazao mu je brat. “Zar ne bi volio prijeći na pravu stranu?” Zatim su mu podrobno objasnili što Biblija kaže o duhovnom ratu. Zbog svega što je čuo Lembit je shvatio da je pronašao istinu i to ga je potaknulo da u duhovnom ratu stane na Jehovinu stranu.

Kad je bio pušten na slobodu, Lembit se vratio u Estoniju i počeo služiti Jehovi. Danas je stalni pionir. Njegova žena, Maimu, istinu je upoznala na sličan način — u zatvoru joj je “svjedočila” jedna žena koja nije bila Jehovin svjedok.

Braći koja nisu dobro govorila ruski nije bilo lako svjedočiti u Sibiru. No unatoč oskudnom poznavanju ruskog jezika, uvijek bi lako započeli razgovor tako što bi spomenuli zašto su prognani onamo. To im je pomoglo da postanu vješti u neformalnom svjedočenju. Osim toga braća su često imala priliku propovijedati i na svom materinjem jeziku jer je ondje bilo i drugih prognanika iz Estonije. Jedna sestra koja je bila u Sibiru  kaže da je u logorima istinu upoznalo dvadesetak Estonaca te priličan broj Rusa i Litavaca.

Jehovini sluge na različite su načine krijumčarili dijelove Biblije i druge publikacije braći koja su bila u zatvorima ili su bila prognana u zabačene dijelove Sibira. Jedan brat kaže: “Stranice literature bile su skrivene u posudama svinjske masti koje smo dobivali. Budući da mast na hladnoći pobijeli, papir je bio gotovo neprimjetan. Iako bi čuvari nožem provjeravali je li nešto skriveno u masti, rijetko bi kad pronašli tanke listove papira koji su bili priljubljeni uz samu stijenku posude.” Tako je u posudama s doslovnom hranom braći dolazila i dragocjena duhovna hrana.

Stranice publikacija znale su biti ušivene u torbe i odjeću te sakrivene u sapunu ili kutijama za sapun. Ella Toom kaže: “Mogla sam bez problema u sapun ugurati četiri minijaturne Stražarske kule.”

Pisma su bila cenzurirana, ali braća su se snašla tako što su umjesto biblijskih istina i teokratskih izraza koristila svakodnevni jezik. Primjerice jedna je sestra napisala: “Otac se dobro brine za nas i nabavio je uže pomoću kojeg možemo doći do vode u bunaru.” Zapravo je željela reći da se “Otac”, Jehova, dobro brine za njih u duhovnom pogledu, da mogu doći do “bunara”, odnosno da su u kontaktu s Jehovinom organizacijom, te da imaju životodajnu “vodu” istine, odnosno biblijsku literaturu.

Braća su članke uglavnom prepisivala ručno, a neke su publikacije umnožavala pomoću improviziranih tiskarskih metoda. Oni koji su prepisivali literaturu bili bi sretni kad bi ih zbog propovijedanja zatvorili  u samicu. Zašto? Jedna sestra kaže: “Nije mi smetalo kad bi me zatvorili u samicu. Tada sam mogla bolje prevoditi Stražarsku kulu jer me ondje nitko nije ometao.” To je samo jedan primjer koji pokazuje da su taktike progonitelja često doprinijele širenju vijesti o Kraljevstvu (Iza. 54:17).

Braća se nisu mogla često sastajati, pa su izuzetno cijenila svaku priliku koja im se pružila da se okupe i održe sastanak. Corinna Ennika priča kako su ona i još jedna sestra skupile hrabrosti i bez pitanja na nekoliko dana otišle s gospodarstva na kojem su radile da bi prisustvovale jednom sastanku. Ona kaže: “Navečer smo otišle s posla i hodale 25 kilometara do željezničke stanice. Vlak je krenuo u dva sata ujutro. Vozile smo se šest sati, a onda još deset kilometara pješačile do mjesta na kojem se održavao sastanak. Pronašle smo pravu kuću i pred vratima se počele raspravljati koja će reći lozinku. Uto je jedan brat izašao van, shvatio da smo sestre i veselo rekao: ‘Došle ste na pravo mjesto. Uđite!’ Na sastanku smo razmatrali Stražarsku kulu i pjevali teokratske pjesme. To nas je veoma ohrabrilo i ojačalo nam vjeru.” Tri dana kasnije vratile su se na posao. Laknulo im je kad su shvatile da nadzornik nije ni primijetio da ih nema. Tajni sastanci uvelike su jačali vjeru Jehovinih vjernih slugu i davali im snage da i dalje ustraju.

Jednom je prilikom grupa braće u jednom zatvoru održavala sastanak kad su iznenada došli čuvari tražeći literaturu. Brat koji je u ruci držao nekoliko stranica neke publikacije žurno je zgrabio metlu i počeo mesti pod. Čuvari su pretražili njihovu ćeliju, ali nisu ništa pronašli pa su otišli. Nisu ni slutili da im je literatura  cijelo vrijeme bila pod nosom — omotana oko drške metle u čvrstom stisku brata koji je tako marljivo meo pod.

“Pet sam godina radio u rudnicima ugljena”, prisjeća se Adolf Kose. “Bili smo na krajnjem sjeveru Sibira, gdje zimi gotovo da i nema sunca. Cijeli dan radili smo pod zemljom, a kad bi nam smjena završila, već bi pao mrak. Tako mjesecima nismo vidjeli danjeg svjetla. Osim toga nismo dobivali dovoljno hrane. To je utjecalo na moje pamćenje i pojam o vremenu. Zbog napornog rada, manjka hrane i iscrpljenosti jedva bismo smogli snage za samo par minuta razgovora o svakodnevnim stvarima. No kad smo razgovarali o istini, nikad nismo bili umorni. Mogli smo pričati satima.”

Unatoč svim nedaćama Jehovini su sluge jedni drugima pokazivali samopožrtvovnu ljubav. Brat Kose kaže: “Sve što smo imali ili što bi netko od nas dobio pravedno bismo razdijelili među sobom. Svakome od nas trebala je pomoć, pa smo naučili sve dijeliti jedni s drugima” (1. Ivan. 4:21).

Čak su i čuvari dobro znali da Jehovini svjedoci pomažu jedni drugima. Kad je sestra Aino Ehtmaa bila premještena iz jednog logora u drugi, nije imala ni žlicu ni tanjur, što je svim logorašima bilo neophodno.

“Nema veze”, rekao joj je nadzornik logora kad je došla, “tvoje će ti sestre ionako dati sve što ti treba.” Tako je i bilo. Braća su puno puta proslavila Jehovino ime pokazujući nesebičnu kršćansku ljubav.

Ipak, njihova je vjernost stalno bila na kušnji. Naprimjer sestra Ehtmaa godinama je bila u kažnjeničkom logoru. Čuvari su je često pitali: “Još uvijek  odbijaš surađivati s nama?” Naravno, suradnja na koju su oni mislili uključivala je odavanje povjerljivih informacija o Jehovinim svjedocima.

“Držite me zatvorenu u logoru, a moj otac i majka umrli su zbog vas”, uvijek bi im odgovorila. “Zar stvarno mislite da bih vam ikad pomogla?”

Unatoč tome što su bili “u okovima”, prognani Jehovini svjedoci nastavili su pokazivati ljubav po uzoru na Krista tako što su objavljivali dobru vijest o Kraljevstvu kad god su mogli. Kome su svjedočili? Vlasti su obrazovane članove društva koji nisu podržavali komunističku ideologiju često selile s jednog kraja zemlje na drugi. Tako su “otvorili vrata našoj poruci”, odnosno omogućili braći da propovijedaju tim ljudima. Mnoga braća i sestre rado su razgovarali s tim prognanicima koji inače možda ne bi tako lako čuli niti prihvatili vijest o Kraljevstvu (Kol. 4:2-4).

Brat Kose kaže: “Često bi nas selili iz jednog logora u drugi. Propovijedali smo kamo god smo došli — praktički u svakoj zatvorskoj ćeliji. Ruku na srce, nikad prije ni kasnije nisam toliko svjedočio kao tada kad sam bio u logoru.”

Jehovini svjedoci dugo su bili u izgnanstvu, ali tijekom svih tih godina pritisak koji se vršio na njih nije nimalo popustio. Progonitelji su im oduzeli slobodu i sve što su imali te ih ponižavali na sve moguće načine. No nikad nisu uspjeli slomiti njihov duh i vjeru u Jehovu.

Kad je 1953. umro Josif Staljin, mnogi njegovi odani pristaše bili su potpuno izgubljeni i očajni. U to je vrijeme Ella Toom dijelila zatvorsku ćeliju s još šest  sestara. Na vratima ćelije odjednom se pojavio čuvar, očiju punih suza, i naredio im da ustanu i odaju počast Staljinu. One su to hrabro odbile.

Nakon Staljinove smrti politička se situacija počela mijenjati. Jehovini svjedoci uputili su 1956. i 1957. na stotine molbi i zahtjeva sovjetskim vlastima tražeći slobodu za svoju braću koja su se još nalazila u izgnanstvu. Malo-pomalo Jehovinim su slugama kazne bile ukinute. Oni koji su se nalazili u zatvorima bili su pušteni na slobodu, a prognanicima je bilo dozvoljeno vratiti se kući. Neka su braća bila oslobođena nedugo nakon Staljinove smrti, dok su drugi još neko vrijeme morali čekati na to. Naprimjer obitelj Tuiman u izgnanstvo je bila poslana 1951, a vratila se tek 1965. Iako su se naša braća napokon mogla vratiti u Estoniju, morala su praktički početi sve ispočetka jer je sva njihova imovina bila zaplijenjena kad su otišla u izgnanstvo.

Kako su zastrašivanje, okrutnost, mukotrpan rad i strašni uvjeti života u zatvoru utjecali na braću? Velika većina njih ostala je duhovno jaka i vjerna Jehovi, čak i onda kad im je život bio u opasnosti. Barem 27 Jehovinih svjedoka iz Estonije umrlo je u zatvoru ili izgnanstvu, među njima i Artur Indus, koji je služio kao član Službenog odbora estonske podružnice prije nego što je završio u Sibiru. Friedrich Altpere umro je kratko nakon što je bio oslobođen, vjerojatno od posljedica teškog rada. U Sibiru su Jehovini sluge prošli kroz mnoge nevolje koje su iskušale njihovu vjeru. No to ih je iskustvo naučilo mnogočemu, a njihova je vjera ostala nepokolebljiva. Doista,  sve što su prošli ojačalo im je vjeru i izgradilo ustrajnost (Jak. 1:2-4).

Viljard Kaarna kaže: “Sva odgovorna braća bila su zatvorena u kažnjeničke logore, a mi smo bili u kontaktu s njima. Zahvaljujući tome u Sibiru smo uvijek imali literature i ostali smo duhovno jaki. U Estoniji smo puno teže dolazili do duhovne hrane. Da smo ostali ondje, mislim da ne bismo sačuvali tako jaku vjeru.”

Mnogi prognanici postali su ogorčeni zbog svega što su doživjeli. S druge strane Jehovini svjedoci smatrali su da ih izgnanstvo može duhovno ojačati.

“Iz onoga što smo pretrpjeli naučili smo se poslušnosti”, kaže Corinna Ennika. “Potpuno smo se oslonili na Jehovu i nikad nismo požalili zbog toga. Naučili smo da nam za život ne treba puno stvari. Sve što smo moja sestra i ja imale stalo je u jednu malu torbu i kutiju koje smo držale ispod kreveta. Danas, kad pomislimo da trebamo nešto više od onoga što imamo, sjetimo se toga. Najbolje godine svoje mladosti provele smo u Sibiru. Često se pitam bismo li ostale duhovno jake da nas nisu poslali u izgnanstvo. Mislim da u to vrijeme nismo mogle živjeti na boljem mjestu.”

 Jedna druga sestra kaže: “Pet godina koje sam provela u Sibiru brzo je izblijedjelo iz mog sjećanja. To mi vrijeme danas izgleda kao kratak film.”

Aino Ehtmaa kaže: “Nikad neću zaboraviti razigrano polarno svjetlo koje se prelijevalo u duginim bojama, hladna jutra kad se izmaglica obojena svakojakim bojama podizala s mora i rijeka, polarne dane kad je Sunce i do dva tjedna znalo stajati visoko na nebu i duge polarne noći kad se dva tjedna skrivalo ispod horizonta. Sjećam se divljih jagoda koje su dozrijevale tijekom kratkih ljeta i životinja koje bi se u potrazi za hranom propinjale do tankih grana siromašnog drveća. Unatoč svim nevoljama boravak u Sibiru činio mi se poput kakvog putovanja. Shvatila sam da čak i ondje čovjek može biti sretan ako je blizak s Jehovom.”

Ni nakon što su se braća vratila iz Sibira, vlasti ih nisu prestale progoniti. Tajna je policija otvoreno i na podmukao način pokušavala doći do informacija o Jehovinoj organizaciji i ocrniti je.

Jüri Schönberg, koji je bio zatvoren zato što nije želio stupiti u vojsku, iz radnog je logora bio odveden na dugotrajno ispitivanje. Jedan specijalni agent KGB-a doputovao je iz ukrajinskog grada Kijeva u Estoniju kako bi ga nagovorio da radi za njih. Agent mu je pokušao dokazati da su publikacije Jehovinih svjedoka pune grešaka i protudržavne propagande. Dao je Jüriju nekoliko primjeraka Stražarske kule da ih pročita, ali on je to odbio iako na njima nije bilo ništa sumnjivo. Bojao se da su to časopisi koje je KGB znao krivotvoriti kako bi izazvao pomutnju među braćom. Taj je agent sedam dana od jutra do mraka na  Jürija vršio pritisak kako bi ga naveo na suradnju s KGB-om, no Jüri je ostao postojan i nipošto nije želio pogaziti svoja uvjerenja.

Čak ni željezna zavjesa nije mogla spriječiti svjetlo biblijske istine da prodre u Estoniju. Jehovini svjedoci iz te zemlje godinama su proučavali literaturu koju su sačuvali od ranije. Kad su se vratili iz Sibira, ostali su u kontaktu sa suvjernicima iz drugih dijelova Sovjetskog Saveza koje su ondje upoznali i tako su s vremena na vrijeme mogli doći do svježe duhovne hrane. Naprimjer od 1956. kontaktirali su s Ivanom Dzjabkom i još nekom braćom iz Ukrajine te su od njih dobivali literaturu. No to se događalo rijetko, a oni su im mogli slati tek nešto literature. Stoga su trebali naći neki drugi način da dođu do duhovne hrane, a Jehova je blagoslovio njihovu hrabrost i trud.

Uz pomoć Vodećeg tijela braća iz finske podružnice smislila su kako svojim suvjernicima u Estoniji pomoći da se povežu s organizacijom. Vilho Eloranta, koji je 1930-ih služio kao pionir u Estoniji, dobio je zadatak da stupi u kontakt s tamošnjom braćom. Prvi je put onamo otputovao početkom 1960-ih i uspio pronaći sestru Fanny Hietala. A onda su, pod izlikom da u zemlju dolaze kao turisti, počeli dolaziti i mnogi drugi Jehovini svjedoci iz Finske, koji su zapravo bili kuriri. Njihova je stalna pomoć bila itekako dobrodošla jer je braći iz Estonije omogućila da se nakon dugog niza godina ponovno povežu s “majkom”, kako su zvali Jehovinu organizaciju. Napokon su mogli slati izvještaje o službi propovijedanja i službena pisma te primati literaturu na mikrofilmu. No budući da su se razmjene trebale odvijati u potpunoj tajnosti  i uz najveći oprez, kontaktiranje s kuririma bilo je ograničeno na dva ili tri puta godišnje.

Nećak brata Adolfa Kosea 15 je puta iz Sjedinjenih Država doputovao u Estoniju noseći sa sobom literaturu. Jednom su ga granični policajci temeljito pretražili, no nisu ništa pronašli. Situacija je postala napeta kad su ga upitali koje je vjere. Primijetio je da ne znaju baš dobro engleski, pa ih je pokušao zbuniti govoreći jako brzo. Policajci ga nisu željeli prekidati i reći mu da govori sporije jer bi tako otkrili da ne znaju engleski. Najednom je zazvonio telefon te su mu rekli da požuri jer brod samo što nije isplovio. On ih je, naravno, isti čas poslušao!

Kuriri su uviđali koliko je njihov zadatak važan, pa su ga obavljali vrlo savjesno. Uvijek su bili na oprezu i dobro su znali da ne smiju biti previše sigurni u sebe. Izvještaji o službi propovijedanja bili su pisani u šiframa u slučaju da završe u krivim rukama. Kuriri su znali da moraju biti vrlo pažljivi jer bi svojom neopreznošću u opasnost mogli dovesti i sebe i druge. Ponekad bi primijetili da ih KGB-ovi agenti prate u stopu. Viljard Kaarna jednom je čekao dva brata koja su mu trebala predati paket. Uto je vidio kako ih je jedan agent fotografirao i krenuo za njima. Nesumnjivo je prikupljao dokaze protiv Jehovinih svjedoka. No tijekom svih tih godina braća nisu izgubila niti jedan paket literature, pismo ni izvještaj o službi.

Odbor zemlje u Ukrajini jedno je vrijeme nadgledao djelo propovijedanja u čitavom Sovjetskom Savezu. U toj ogromnoj zemlji služilo je samo nekoliko oblasnih nadglednika. No budući da se broj Jehovinih  svjedoka u Estoniji stalno povećavao, bilo je potrebno da se djelo propovijedanja na tom području počne nadgledati zasebno. Godine 1967. brat Adolf Kose, čiju su vjeru ojačale brojne kušnje, bio je zadužen da pomaže u organiziranju djela. Njegov je zadatak kasnije uključivao i administrativne poslove te sastavljanje izvještaja za Litvu, Latviju i Kareliju te ruske gradove Lenjingrad i Murmansk. Brat Kose pomogao je i da se na različitim mjestima organizira tiskanje literature.

Kako je uspijevao voditi brigu o svemu tome i još svaki dan sa svojom ženom, Koidulom, raditi na farmi svinja u blizini grada Tape? Tako što je izumio neke strojeve koji su mu olakšali posao na farmi. To mu je omogućilo da više vremena posveti teokratskim dužnostima.

Kasnije su braća Viljard Kaarna, Lembit Toom i Silver Silliksaar počela posjećivati skupštine u Estoniji i susjednim sovjetskim republikama. Brat Aleksandr Jevdokimov posjećivao je ruske skupštine kojih je u Estoniji bilo sve više. S vremenom su braća koja su govorila ruski počela sama tiskati literaturu. Publikacije koje su dobivali na mikrofilmu već su bile prevedene na ruski pa su ih prije umnožavanja samo trebali prenijeti na fotografski papir. No kad je broj skupština porastao, uvidjelo se da se tom izuzetno zahtjevnom i sporom metodom ne može obaviti sav posao jer je na tiskanju na nekoliko različitih lokacija morao raditi velik broj braće. Unatoč skromnim sredstvima tajno je tiskano više od 20 knjiga u nakladi od nekoliko stotina primjeraka. Od 1966. do 1989. ručno je proizvedeno preko pet milijuna stranica literature na estonskom i ruskom jeziku.

Policajci su jednom upali u kuću jednog brata pod izlikom da traže ukradeni motocikl. No zanimljivo je da su se, navodno tragajući za motociklom, uputili ravno prema polici za knjige! Bilo je sasvim jasno da su tražili zabranjenu literaturu. Mora da su bili jako razočarani što su ostali praznih ruku!

Kako su braća u to vrijeme skrivala literaturu koju su tiskala? Obično su je uvezivala u korice starih književnih djela ili časopisa. Kad bi policajci došli izvršiti pretres, ne bi ni pomislili da se iza naslova starih knjiga krije naša literatura.

 Braća su koristila i neke posebne prigode, kao što su vjenčanja, da bi održala sastanke i kongrese. Tako je naprimjer vjenčanje Heimara i Elvi Tuiman trajalo dva dana. Takva bi okupljanja katkad znala potrajati i do četiri dana. Međutim starješine su savjetovali parove da ne organiziraju prevelika vjenčanja. Manje grupe nisu bile toliko upadljive i nisu privlačile puno pažnje, pa je i mogućnost da ih se razotkrije bila manja.

Od 1970. u Estoniju su se počeli doseljavati dugogodišnji Jehovini sluge iz Ukrajine, Bjelorusije i drugih dijelova Sovjetskog Saveza. Za mnoge od njih život u Estoniji bio je puno lakši nego u njihovoj domovini, gdje ih se žestoko progonilo.

Uz pomoć iskusne braće, kao što je bio Nikolaj Dubovinskij iz Ukrajine koji je dugi niz godina služio kao starješina, počele su se osnivati skupštine na ruskom jeziku. Prva takva skupština osnovana je 1972. u Tartuu, a imala je pedesetak objavitelja. Mnogi koji su govorili ruski prihvatili su istinu, pa je 2010. u Estoniji bilo 27 skupština i 4 grupe koje djeluju na ruskom jeziku. Ustvari, u tim skupštinama i grupama danas služi više od pola objavitelja u Estoniji.

Braća koja su govorila ruski propovijedala su vrlo odvažno i revno te nisu oklijevala u neformalnim prilikama započeti razgovor s ljudima. Primjerice počeli bi razgovarati s turistima koji su razgledali crkve u Tallinnu te bi im na koncu svjedočili. Turisti bi često mislili da su braća koja im govore o Bibliji zapravo turistički vodiči, pa bi pažljivo slušali što im imaju reći.

 Propovijedalo se i po vlakovima. Neke bi sestre kupile povratnu kartu od Tartua do Tallinna i krenule na putovanje dugo osam sati. Tako su imale dovoljno vremena da s putnicima razgovaraju o dobroj vijesti.

Marija Pasečnik, koja se u Estoniju doselila iz Kazahstana, molila se Jehovi da joj pomogne započeti biblijski tečaj. Razmišljala je kako bi to mogla učiniti. Budući da je gotovo svaki dan satima čekala u redu da kupi hranu, odlučila je iskoristiti to vrijeme i svjedočiti ljudima koji su čekali zajedno s njom.

Marija priča: “Jednog dana, dok sam stajala u redu, počela sam razgovarati s jednom ženom i polako usmjerila razgovor na Bibliju. Žena nije bila zainteresirana, ali je rekla da će me upoznati sa svojim prijateljicama koje će to sigurno više zanimati. Zatim me odvela do njih i otišla, a ja sam s njima nastavila razgovarati o biblijskoj poruci. Tako sam uspjela započeti četiri biblijska tečaja. Jedna se žena na koncu krstila i još uvijek vjerno služi Jehovi.”

Kao i u mnogim drugim zemljama, i u Estoniji su Jehovini sluge na glasu kao uzorni radnici. To potvrđuje i ono što se dogodilo bratu Leonhardu Nilsku, koji je radio u elektrani. Partijska aktivistica koja je bila zaposlena ondje jednom je rekla da ga treba otpustiti, da ga poduzeće više ne treba zato što vjeruje u Boga. No voditelj laboratorija u tom postrojenju nato je rekao: “Trebamo li komuniste koji piju i ne rade svoj posao više nego što trebamo vjernika koji je pouzdan i savjestan?” I drugi Leonhardovi kolege stali su u njegovu obranu jer je bio dobar radnik, pa na kraju nije dobio otkaz. Ta se aktivistica očigledno pokušala dodvoriti čelnicima partije, ali kad je komunistička vlast u Estoniji pala, ona je ostala bez posla.

Lembit Reile, koji danas služi u odboru podružnice u Estoniji, kaže: “Dok sam išao u školu, diskretno sam razgovarao s mnogim učenicima iz razreda. Znao sam pozvati jednog dječaka k sebi kući i tada sam mu govorio o Jehovi. Nakon završetka škole nismo se vidjeli dvadesetak godina. No kad sam nedavno bio u svom rodnom gradu i držao javno predavanje u skupštini, među prisutnima sam vidio poznato lice. Bio je to onaj dječak iz mog razreda! Proučavao je Bibliju s Jehovinim svjedocima, a krstio se kratko nakon našeg susreta. Ne mogu vam opisati koliko sam bio sretan kad sam to čuo!”

Budući da je bilo zabranjeno propovijedati, braća su trebala biti vrlo oprezna. Jedan starješina priča kako su svjedočili: “Morali smo biti oprezni kad smo pristupali nepoznatim ljudima. Zato smo najprije pažljivo promotrili ljude oko sebe kako bismo procijenili s kime možemo razgovarati o Bogu. Nakon nekog vremena toliko smo se izvježbali da smo često već na prvi pogled znali tko radi za KGB. Ako bi netko bio vrlo pričljiv ili bi govorio vrlo glasno, postali bismo sumnjičavi. Činilo nam se da je sigurnije razgovarati s nekim tko ne privlači pažnju na sebe. Često smo znali razgovarati s ljudima koji nisu podupirali komunističku vlast, takozvanim disidentima, koji su bili širokih pogleda.”

Lloyd Barry, član Vodećeg tijela, i Viv Mouritz iz finske podružnice trebali su se sastati s Adolfom Koseom, koji je tada bio zadužen za organiziranje propovijedanja u Estoniji. Bilo je dogovoreno da se nađu u jednom parku u Lenjingradu.

 Brat Mouritz priča kako je izgledao taj njihov tajni susret: “U početku je brat Kose bio prilično suzdržan i nije puno govorio te se, iz opreza, pravio da čita novine. No kako je razgovor odmicao, spustio je novine i počeo otvorenije s nama razgovarati.”

“Pozvali smo ga na ručak, ali on je to odbio”, prisjeća se brat Barry. “Rekao nam je da je najbolje da popričamo o onome zbog čega smo došli i da nakon toga svatko ode svojim putem.”

Brat Kose ispričao im je da je zabrinut za svoje suvjernike u Sovjetskom Savezu jer ih se okrutno progoni i zabranjeno im je propovijedati. Kako bi ga ohrabrila, braća Mouritz i Barry rekla su mu: “I u drugim se zemljama braća suočavaju s kušnjama. Može se činiti da one nisu tako teške poput progonstva, ali mnogo su opasnije. Mi na Zapadu imamo mnogo kušnji koje vi ovdje nemate i više braće napušta istinu.”

Susret s tom braćom bio je doista pravovremen i duhovno je ojačao brata Kosea. Tek je kasnije saznao da je tom prilikom razgovarao s članom Vodećeg tijela! Riječi ohrabrenja koje je dobio od Jehovine organizacije prenio je braći u Estoniji koja su vjerno i ustrajno služila Bogu unatoč progonstvu.

Brat Barry kasnije je napisao: “Svim srcem smo uz našu braću u Sovjetskom Savezu. Bio mi je pravi užitak upoznati brata Kosea i razgovarati s njim. Na kraju smo se rastali uz stisak ruke i srdačan zagrljaj.”

Ni mladi Jehovini sluge nisu bili pošteđeni nevolja. Na njih se vršio pritisak da pristupe omladinskim političkim organizacijama. Osim toga nastavnici su uporno tražili da se uključe u aktivnosti koje nisu bile u skladu s biblijskim načelima.

 Ester Tamm kaže: “Jednom nam je učiteljica rekla da ustanemo, dođemo pred ploču i potpišemo se na rođendansku čestitku za sovjetskog vođu Josifa Staljina.”

Ester je ustala, no ostala je stajati na mjestu. Pristojno se obratila učiteljici i rekla da se neće potpisati na čestitku. Učiteljica se naljutila, ali začudo neki učenici iz razreda stali su na Esterinu stranu i hrabro rekli da se ni oni neće potpisati, pa je sve ostalo na tome.

Od mladih se tražilo i da nose crvenu maramu u znak odanosti komunizmu. Onima koji bi to odbili učitelji su davali niže ocjene ili ih kažnjavali na neki drugi način. Naša mlada braća i sestre nipošto nisu htjeli pogaziti svoja uvjerenja. Tako su pokazali odanost Jehovi poput Danijela i trojice Hebreja koji su se našli u zarobljeništvu u Babilonu (Dan. 1:8).

Činjenica da je samo sedam posto stanovništva bilo u Komunističkoj partiji ukazivala je na to da Estonci, općenito gledano, nisu podržavali sovjetsku vlast. Državni dužnosnici nisu uvijek strogo provodili odredbe koje su pristizale iz Moskve, a neki od njih čak su pomagali našoj braći. Naprimjer jedan je državni dužnosnik 1985. rekao Lembitu Toomu: “Znam da si ti jedan od glavnih među Jehovinim svjedocima. Reći ću ti nešto. Kad održavate svoje sastanke, nemojte to činiti na državne praznike.”

Lembit je rekao da će proslijediti tu informaciju braći. KGB-u je, po svemu sudeći, smetalo što su Jehovini svjedoci svoje sastanke održavali i na državne praznike. Očito su ti sastanci bili preupadljivi, pa su braća potaknuta tim prijateljskim savjetom učinila neke prilagodbe.

 Novo razdoblje povijesti započelo je kad je 1986. Sovjetski Savez uveo perestrojku, program reforme gospodarstva i politike. Vodeće tijelo potaknulo je braću da iskoriste novonastalu situaciju i organiziraju kongrese u istočnoj Europi. Braća iz Sovjetskog Saveza nisu mogla vjerovati da će i prije Harmagedona moći slobodno služiti svome Bogu. Još uvijek su se živo sjećala svih nedaća kroz koje su prošla, a opasnost da im policija dođe pretražiti kuću bila je i dalje prisutna.

Budući da su u zemlji zavladale veće slobode, sve više ljudi počelo se zanimati za religiju i Bibliju. Javnost je zanimalo zašto su Jehovini svjedoci tako nepokolebljivo branili svoja vjerska uvjerenja unatoč progonu, pa su različite udruge i organizacije pozivale braću da održe predavanja i tako upoznaju ljude sa svojim vjerovanjima.

Jednom je udruga vegetarijanaca pozvala braću da održe predavanje. Za sve dogovore pobrinuo se Ainar Ojarand, a govornik je trebao biti Lembit Reile. Na dan izlaganja Ainar je na radiju čuo sljedeću obavijest: “Danas će se u centru Sakala održati predavanje s naslovom: ‘Što Biblija uči?’” U centru Sakala u Tallinnu nalazila se velika konferencijska dvorana u kojoj je komunistička partija obično održavala svoje sastanke. Ainar nije mogao vjerovati svojim ušima! Nije nikako mogao javiti Lembitu da će predavanje držati pred puno više ljudi nego što su u početku mislili. Lembit je to saznao tek kad su se njih dvojica sreli na autobusnoj stanici.

“Dvorana je bila prepuna ljudi”, prisjeća se Lembit. “Nikad prije nisam govorio pred tolikim slušateljstvom,  koristio mikrofon niti držao govor s podija. Kratko sam se u sebi pomolio i sjetio se govora koji je Pavao održao na Areopagu. To mi je pomoglo da smislim uvod za predavanje. Znao sam da su ljudi koji su došli slušati predavanje uglavnom vegetarijanci, pa sam u početku spomenuo kako je Bog prvim ljudima dao da jedu samo voće i povrće. Rekao sam da im je tek nakon potopa dozvolio jesti meso.”

Taj je uvod očito na ljude ostavio dobar dojam, pa su mnogi poslije predavanja ostavili svoje ime i adresu kako bi kasnije mogli dobiti našu literaturu. Tijekom godina mnoga su braća držala predavanja u knjižnicama, školama i kulturnim centrima, i to pred velikim brojem ljudi. Zahvaljujući tome mnoge su pravdoljubive osobe prihvatile istinu.

Godine 1989. sovjetska je vlast postala tolerantnija prema religijama, stoga su neka braća dobila priliku otputovati na kongres u Poljsku. Kako su se osjećala kad su se nakon godina ugnjetavanja i represije konačno mogla slobodno okupiti s drugom braćom?

“Bili smo neopisivo sretni i jednostavno nismo mogli zaustaviti suze”, rekla je Ella Toom. “Za nas je taj kongres bio pravi duhovni raj.”

Jedna druga sestra ispričala je: “U Poljsku smo stigli nešto ranije, pa su nas braća odvela u dvoranu na sastanak. Kad sam vidjela braću i sestre kako se okupljaju, potekle su mi suze. Tada sam prvi put u svome životu ušla u dvoranu.”

Te su iste godine Theodore Jaracz i Milton Henschel iz Vodećeg tijela te Willi Pohl iz njemačke podružnice doputovali u Sovjetski Savez. Posjetili su  braću diljem zemlje kako bi ih ohrabrili i upoznali se sa situacijom koja vlada u sovjetskim republikama. Na svjetskoj političkoj sceni događale su se velike promjene. Nakon uvođenja perestrojke situacija u zemlji se poboljšala, a braća su željela što prije iskoristiti te povoljne okolnosti kako bi ponovno organizirala djelo propovijedanja. Najprije je trebalo organizirati prevođenje literature.

Godine 1983. Toomas Edur, bivši hokejaš porijeklom iz Estonije, počeo je prevoditi publikacije na estonski dok je služio u kanadskoj podružnici. * U to su vrijeme do tih publikacija prvenstveno mogli doći Estonci koji su živjeli u inozemstvu. No 1990, kad se u Estoniji počelo slobodnije propovijedati, Toomas i njegova žena Elizabeth bili su poslani u finsku podružnicu kako bi ondje nastavili prevoditi literaturu na estonski. Ubrzo nakon toga bili su poslani u Estoniju.

Dotad prevoditelji nisu radili zajedno, nego su bili raštrkani diljem zemlje. No postalo je jasno da bi bilo korisno osnovati prevodilački tim koji će posao obavljati na jednom mjestu. Stoga je nekolicina prevoditelja počela raditi u kući Lembita Tooma u Tartuu.  Ali postojao je jedan problem. U Sovjetskom Savezu bilo je praktički nemoguće kupiti kompjutere, pa su braća prevodila relativno malo literature. Situacija se donekle poboljšala kad je jedan brat otišao u Sjedinjene Države i iz tamošnje podružnice donio dva kompjutera. Oni su bili od velike pomoći prevodilačkom timu. Pa ipak, pred prevoditeljima je stajao prilično težak zadatak jer je samo nekoliko njih znalo raditi na kompjuteru i koristiti MEPS (Višejezični elektronski fotosložni sistem), program koji je osmislila Zajednica. Međutim bili su spremni učiti i uskoro su počeli prevoditi sve više literature.

Sovjetska vlast polako je gubila utjecaj u istočnoj Europi, pa su ljudi imali sve više slobode. Zbog toga je otprilike 200 braće i sestara iz Estonije uspjelo dobiti vizu i otputovati na oblasni kongres “Čist jezik” koji se u lipnju 1990. održao u Helsinkiju.

Kad su brodom stigli u Finsku, među braćom koja su ih čekala na pristaništu prolomio se gromoglasan pljesak koji je trajao pola sata! Ljudi koji su se našli u blizini pitali su se što se događa, jesu li to možda stigle neke slavne osobe. Naša ponizna braća nisu mogla ni sanjati takav doček. Sovjetske vlasti desetljećima su ih ugnjetavale, a sada su bili dočekani poput olimpijskih pobjednika!

Braća iz Estonije bila su oduševljena što je dio programa bio iznesen na estonskom i što su na svome jeziku dobila nova kongresna izdanja. Jedan brat, koji je već dugo u istini, rekao je: “Nikad prije nismo imali brošuru na svom jeziku. Imali smo osjećaj kao da u ruci držimo dragocjen biser.”

 Braću je posebno obradovala obavijest koja je bila iznesena u zadnjem govoru. Govornik je rekao da je Vodeće tijelo odobrilo da od siječnja 1991. Stražarska kula na estonskom počne izlaziti polumjesečno u četverobojnom tisku, istovremeno s engleskim izdanjem. Braća su bila oduševljena! Svi su ustali i počeli pljeskati od sreće. Kad je nakon dugog pljeska ponovno nastala tišina, netko od prisutnih upitao je: “Hoće li svaka grupa za proučavanje dobivati samo jedan primjerak časopisa kao i dosad ili će svatko imati svoj?” Vijest da će svatko imati svoj primjerak časopisa izazvala je još veće oduševljenje te su svi prisutni ponovno zapljeskali i tako izrazili svoju zahvalnost za taj dar.

Podružnica u Finskoj odmah je počela tiskati časopise na estonskom, čak i starija izdanja iz 1990. Osim duhovnih darova Jehovini svjedoci u Estoniji dobili su humanitarnu pomoć od braće iz raznih zemalja koju su potom razdijelili među sobom. Ta im je pomoć bila itekako potrebna jer je ekonomska situacija u zemlji bila vrlo loša.

Jehovin narod iskoristio je slobodu vjeroispovijesti koja je nastupila te diljem Sovjetskog Saveza organizirao velike oblasne kongrese. Braća u Estoniji bila su presretna što su mogla biti domaćini prvog u nizu kongresa s motom “Ljubitelji božanske slobode”, koji se u Tallinnu održao 13. i 14. srpnja 1991.

Tom su se kongresu naročito obradovala starija braća. Zašto? Zato što se posljednji kongres u slobodnoj Estoniji održao davne 1940. Stoga su bili presretni što su se nakon 50 godina ponovno mogli slobodno okupiti na kongresu.

 Braća koja su stigla sa sjeverozapada Sovjetskog Saveza, iz baltičkih zemalja i ruskog grada Kalinjingrada okupila su se u gradskoj koncertnoj dvorani i program slušala na ruskom jeziku. U obližnjoj Ledenoj dvorani program se održavao na estonskom, a pratilo ga je gotovo 1 000 ljudi. Najveći broj prisutnih u obje dvorane iznosio je 4 808, a krstilo se 447 osoba. To je uistinu bio razlog za veliku radost!

Kongresi su mnogim zainteresiranim osobama pomogli da upoznaju istinu. Tako je bilo i s Amalie, bakom brata Leonharda Nilska. Ona je išla na bogoslužja u adventističku crkvu, ali nije bila sigurna jesu li sva njihova učenja istinita. Leonhard ju je poticao da počne proučavati Bibliju i govorio joj da samo u njoj može pronaći istinu. No za nju je presudan trenutak bio kongres u Tallinnu koji se održao 1991. Nakon prvog dana kongresa Amalie je rekla da više nikad neće ići u svoju crkvu. Ono što je njen unuk govorio nije joj bilo dovoljno — naprosto je svojim očima trebala vidjeti kako biblijska istina utječe na Jehovin narod. Pristala je proučavati Bibliju, a kasnije se krstila.

Mračno razdoblje progonstva i ugnjetavanja napokon je bilo na izmaku. Neki Jehovini sluge nisu mogli vjerovati da je došao dan kad mogu slobodno služiti svome Bogu. Jedan brat koji već dugo služi kao starješina žarko je želio da knjiga I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji bude objavljena na estonskom. Želja mu se ostvarila 1991. Bila je to prva knjiga tiskana na estonskom.

“Imao sam osjećaj da sanjam”, rekao je taj starješina. “Nisam mogao vjerovati da je konačno držim u rukama.  Jedva sam suspregnuo suze kad sam na sastanku trebao najaviti da je ta knjiga objavljena na našem jeziku. Na trenutak je zavladala potpuna tišina. Braća i sestre u nevjerici su pogledavali jedni druge. A onda je nastao radostan žamor i mnogima su potekle suze radosnice. Taj trenutak neću nikad zaboraviti. I danas kad se sjetim toga, oči mi se napune suzama.”

Braća su se puno puta osjećala “kao da sanjaju” (Psal. 126:1-6). Nakon što su desetljećima trpjeli razne nedaće, mnogi su osobno doživjeli ispunjenje riječi zapisanih u Galaćanima 6:9: “Ako se ne umorimo, žet ćemo kad dođe vrijeme.”

Naša braća i sestre iz Estonije neće nikad zaboraviti 31. listopada 1991. Tog je dana zakonski registrirana prva skupština Jehovinih svjedoka u toj zemlji.

Ljudi su počeli otvoreno pokazivati zanimanje za Bibliju i religiju. Budući da su mnogi željeli čuti dobru vijest, braća su vodila sve više biblijskih tečajeva. Pred njima je stajalo mnogo posla jer je došlo vrijeme da se nanovo organiziraju sve teokratske aktivnosti. Trebalo je organizirati skupštinske i pokrajinske sastanke te kongrese. Osim toga prevoditeljima je trebalo osigurati prikladan prostor za rad jer su imali sve više posla.

U međuvremenu su u zemlju počeli pristizati misionari koji su završili školu Gilead, pa je za njih valjalo naći odgovarajući smještaj te im pomoći da dobiju vizu i dozvolu za boravak. Pored toga s vlastima se trebalo riješiti pitanje služenja vojnog roka, a bilo je potrebno i ishoditi dozvole za gradnju dvorana.

 Reino Kesk, koji je u to vrijeme služio kao pokrajinski nadglednik, kaže: “Godine su proletjele začas jer smo imali pune ruke posla dok djelo u Estoniji nismo postavili na čvrste temelje. No to je ujedno bilo i vrijeme prepuno uzbudljivih događanja. Ljudi su željeli saznati istinu iz Biblije i brzo su je prihvaćali. U svakoj je skupštini bilo mnogo onih koji su se htjeli krstiti. Neke zainteresirane osobe došle bi na kongres iako nisu znale puno o Jehovinim svjedocima. Predavanja bi im se toliko svidjela da su se odmah željeli krstiti. Trebali smo uložiti puno vremena i truda da im svima pomognemo.”

Dok je Estonija bila pod sovjetskom vlasti, propovijedanje je nadgledala njemačka podružnica. Njemačka i Estonija komunicirale su potajno, između ostalog i preko finske podružnice. No kad su se granice otvorile, bilo je moguće nesmetano kontaktirati s drugim zemljama, pa je 1992. finska podružnica počela nadgledati djelo propovijedanja u Estoniji.

Budući da je velik broj interesenata vrlo brzo napredovao, nije bilo lako pratiti tko od njih želi postati nekršteni objavitelj. Jednom je uoči obilježavanja Kristove smrti Toomas Edur posjetio jednu novoosnovanu grupu objavitelja. Znao je da u toj grupi ima malo objavitelja, pa je bio iznenađen kad je vidio koliko je ljudi tog jutra došlo na sastanak za službu propovijedanja.

Zato je jednog brata upitao: “Poznaješ li ti sve ove ljude?”

“Pa da, ali neki od njih nisu objavitelji”, rekao mu je taj brat.

 Stoga je Toomas održao sastanak za službu i rekao: “Želio bih kasnije nasamo popričati sa svima koji još nisu objavitelji.”

Desetak osoba koje su proučavale došlo je k njemu i reklo mu da žele propovijedati. Nakon što im je Toomas objasnio kojim preduvjetima treba udovoljiti onaj tko želi postati nekršteni objavitelj, tri djevojke rekle su da se još uvijek nisu ispisale iz svoje crkve. On im je rekao da to moraju učiniti ako žele postati Jehovini svjedoci, a one su ga odmah poslušale. Iz istih su stopa otišle u svoju crkvu i zatražile da se njihova imena izbrišu iz crkvenih knjiga. Potom su se pridružile ostaloj braći u službi.

Jedan čovjek koji je došao na taj sastanak još uvijek je pušio. Njemu je, naravno, trebalo nešto duže da se riješi te nečiste navike, pa je otišao kući. Ipak, ništa ga nije moglo pokolebati u namjeri da u dogledno vrijeme i on postane objavitelj.

Braća su napokon mogla slobodno propovijedati te su marljivo koristila svaku priliku da prenesu dobru vijest što većem broju ljudi. Neki su bili toliko revni za službu da im je trebalo pomoći da postanu uravnoteženi. Naprimjer kad je s jednim mladim objaviteljem razmatrao pitanja za krštenje, Toomas Edur pitao ga je jesu li mu starješine ikada dali kakav savjet.

“Jesu”, rekao mu je, “savjetovali su mi da budem uravnotežen i mudro koristim vrijeme.”

“U čemu je bio problem?” upitao ga je Toomas.

“Budući da sam svaki mjesec provodio 150 sati u službi, zanemario sam ostale teokratske aktivnosti”, objasnio mu je. “Starješine su mi predložili da smanjim broj sati na 100 da bih imao dovoljno vremena za osobno proučavanje i pripremu za sastanke.”

Još jedan važan događaj u teokratskoj povijesti bio je međunarodni kongres koji se u lipnju 1992. održao u Sankt Peterburgu. Kongresu je prisustvovalo 1 000 braće i sestara iz Estonije. Mnogi od njih radovali su se što su ondje ponovno vidjeli braću koju su upoznali u zatvorima i izgnanstvu u Sibiru.

“Datum kongresa jednostavno nije mogao biti bolji za nas”, rekao je jedan brat. “Uspjeli smo jeftino kupiti karte za vlak i platili ih ruskim rubljima. Potom je tjedan dana prije kongresa Estonija uvela novu valutu — estonsku krunu. Da smo na kongres otputovali tjedan dana ranije, ne bismo mogli promijeniti novac. No bilo nam je dozvoljeno promijeniti samo određenu svotu. Braća su se pitala što će s rubljima koje nisu uspjela promijeniti. Budući da se ta  valuta koristi u Rusiji, sav su novac koji im je preostao ponijela na kongres i stavila ga u kutije za priloge. S druge strane da je kongres bio tjedan kasnije, kad su na snagu stupili novi pogranični zakoni, trebale bi nam skupe vize da prijeđemo granicu. Dakle, za nas je taj kongres doista bio organiziran u pravo vrijeme.”

Na tom znamenitom kongresu, koji je mnogima ostao u nezaboravnom sjećanju, bila je i jedna interesentica koja je zajedno s braćom doputovala iz Estonije. Ona priča: “Nisam na vrijeme došla na željeznički kolodvor jer sam mislila da vlak polazi kasnije. Kad sam došla na stanicu, već su svi otišli. Pitala sam se što da učinim jer sam već kupila kartu. Pomolila sam se Jehovi i zamolila ga da mi pomogne doći na kongres. Obećala sam mu da ću učiniti sve što je u mojoj moći da stignem onamo.

Šef kolodvora rekao mi je da karta koju imam ne vrijedi za vožnju drugim vlakom i da trebam kupiti novu, ali ja nisam imala dovoljno novca. Već sam mislila da je sve propalo, kad sam najedanput ugledala grupu ljudi koja se približavala stanici. Svi su bili nasmiješeni i lijepo odjeveni. Bili su to Jehovini svjedoci s otoka Saareme. Njihov vlak tek je trebao doći na stanicu. Kad sam čula da ne moram kupiti drugu kartu, pao mi je kamen sa srca!

U vlaku su svi putnici pjevali teokratske pjesme. Bilo je prelijepo slušati ih. Imala sam osjećaj da sam uistinu dio te duhovne obitelji. Družili smo se tijekom cijelog kongresa i tako sam imala priliku vidjeti njihovu iskrenost i ljubav. To je otklonilo sve moje sumnje o Jehovinim svjedocima. Shvatila sam da sam pronašla organizaciju kojom se Bog služi na Zemlji.”  Ta se žena kasnije krstila i danas sa svojim mužem služi kao stalni pionir.

Budući da je djelo propovijedanja napredovalo i da je broj Jehovinih svjedoka brzo rastao, bilo je potrebno više iskusne braće. Tko je braći u Estoniji došao u pomoć? Mnogi su reagirali poput Izaije, koji je rekao: “Evo me, mene pošalji!” (Iza. 6:8).

Prvi misionari koji su završili školu Gilead došli su 1992. Bili su to Vesa i Leena-Maria Edvik te Esa i Jaael Nissinen. Nakon njih stigli su i Reino i Lesli Kesk, koji su u Kanadi 17 godina proveli u putujućoj službi. Zatim je u proljeće 1993. iz Finske došlo 20 specijalnih pionira, koji su bili poslani u estonske i ruske skupštine, te još četvero misionara.

Nekoliko godina zaredom iz Gileada su dolazili misionari, koji su revno i radosno izvršavali svoju službu. U Estoniju su bili poslani i neki misionari koji se nisu školovali u Gileadu. Svi ti revni propovjednici nastavili su graditi na čvrstom temelju koji su vjerna braća iz Estonije položila mnogo desetljeća ranije.

Osim toga otprilike 200 braće i sestara doselilo se u Estoniju, u područja gdje je bilo potrebno više objavitelja. Duhovna zrelost tih propovjednika ojačala je skupštine i doprinijela njihovoj stabilnosti. Osnovan je velik broj novih skupština, a braća koja su došla iz stranih zemalja u nekima od njih bili su jedini starješine dok s vremenom domaća braća nisu dovoljno duhovno napredovala da bi mogla preuzeti tu odgovornu službu.

Lembit Välja bio je među onima koji su došli pomoći. On se rodio u Estoniji, a nakon Drugog svjetskog rata preselio se u Australiju, gdje je upoznao istinu.  Kratko prije odlaska u mirovinu odlučio je vratiti se u Estoniju da bi zainteresiranim osobama pomagao upoznati istinu. Onamo se doselio 1990. Jedno je vrijeme proučavao Bibliju s 18 grupa u kojima je ukupno bilo osamdesetak osoba. Budući da su te grupe bile raštrkane diljem Estonije, do njih je putovao autobusom i često je morao prenoćiti na autobusnoj stanici u vreći za spavanje. Više od 50 ljudi s kojima je proučavao s vremenom se krstilo, a s 84 godine još uvijek vodi četiri biblijska tečaja. Njegov marljiv rad i požrtvovnost urodili su plodom — u većini gradova koje je nekad posjećivao danas postoje dvorane i duhovno jake skupštine.

Revna braća i sestre koji su došli pomoći objaviteljima u Estoniji i sami su bili bogato nagrađeni za svoj trud. Mnogi od njih rekli su da je služba u Estoniji za njih bila uistinu prekrasno iskustvo jer su imali priliku upoznati tamošnje stanovnike i njihov način života. Reino Kesk kaže: “To je iskustvo obogatilo naš život i pomoglo nam da na ljude gledamo s Jehovine točke gledišta.”

Budući da je u skupštinama bilo mnogo nove braće, trebalo im je pomoći da duhovno napreduju. U tome su važnu ulogu odigrali putujući nadglednici.  Oni su svesrdno prionuli na svoj zadatak i često su s braćom surađivali i 15 sati dnevno — išli su propovijedati s njima, vodili su sastanke i odgovarali na mnoga pitanja koja su im braća postavljala.

Prva pokrajina koja je u to vrijeme osnovana uključivala je cijelu Estoniju te Latviju, Litvu i ruski grad Kalinjingrad. Na tom je području bilo 46 skupština i 12 grupa koje su djelovale na četiri jezika. Pokrajinski nadglednik imao je i dodatnih dužnosti koje su iziskivale puno vremena, primjerice vodio je brigu o postupku registracije naše organizacije u Litvi i Latviji. Danas samo u Estoniji postoje četiri pokrajine.

“Braća su iznimno cijenila svaki posjet pokrajinskog nadglednika”, prisjeća se Lauri Nordling, brat iz Estonije koji je od 1995. u putujućoj službi. “Često bi na sastanak za službu znalo doći toliko braće da bi jedva stali u prostoriju. Jednom se u jedan mali jednosobni stan naguralo oko 70 braće i sestara. Svi su bili toliko zbijeni da ni jabuka ne bi mogla pasti na pod da ju je netko bacio u zrak.”

Učenje stranog jezika za većinu je ljudi priličan pothvat. Propovjednici koji su došli iz stranih zemalja našli su se pred velikim izazovom jer je estonski jezik posebno teško svladati. Primjerice Markku Kettula, misionar koji je tek bio došao u Estoniju, razgovarao je u službi s jednim čovjekom o Isusu Kristu. Umjesto da kaže da je Isus Rahuvürst, “Knez Mira”, on je nekoliko puta ponovio da je Isus rahuvorst, “kobasica mira”. Tek kad je Markku otvorio Bibliju i pročitao Izaiju 9:6, zbunjeni je čovjek shvatio o čemu je zapravo riječ.

Zanimljivo iskustvo doživjela je i jedna pionirka koja se tek doselila u Estoniju i počela učiti ruski.  Jednom je u službi došla do kuće u kojoj je živio jedan starješina. Kad je otvorio vrata, nije ga prepoznala, već je s rječnikom u ruci počela svjedočiti. Brat joj je pokušavao objasniti da je on starješina. Ona je nato brzo u rječniku potražila riječ “starješina” i zaključila kako joj govori da je “star”.

“Ali vi niste tako stari!” rekla mu je. “Osim toga u raju ćete se pomladiti.” Tek kad ju je uveo u stan i pokazao joj naše publikacije, sestra je shvatila što joj cijelo vrijeme pokušava reći.

Za vladavine komunista Viktor Senj bio je osuđen na dvije godine zatvora zato što je odbio ići u vojsku. Nakon što je odslužio prvu godinu zatvora, od vlasti je zatražio da ga se izgna u Sibir jer ondje barem ne bi bio iza rešetaka. Na saslušanju za uvjetni otpust suci su otvoreno izrazili svoj gnjev prema njemu, a jedan je čak rekao da bi ljude poput njega trebalo objesiti ili strijeljati.

Nekoliko godina kasnije, na kongresu u Estoniji, jedan je brat upoznao Viktora s grupom zainteresiranih osoba i upitao ga: “Je li ti poznat tko od ovih ljudi?”

“Ne”, odgovorio mu je.

 “Stvarno?” pitao ga je brat. Zatim je pokazao na jednog interesenta, kojemu je bilo jako neugodno, i pitao: “Nije ti poznat ovaj čovjek?”

Viktor je rekao da mu nije poznat. Kad mu je brat rekao da se taj čovjek zove Jurij i da je bio jedan od sudaca na njegovom saslušanju, Viktor je ostao bez riječi. Jako se iznenadio kad je čuo da Jurij već neko vrijeme proučava Bibliju. Što je tog čovjeka potaknulo da promijeni svoje mišljenje o Jehovinim svjedocima?

Jurij kaže: “Odgojen sam u strogo ateističkom duhu. Tijekom školovanja često sam iznosio referate o tome koliko je religija opasna. Godinama kasnije neki moji prijatelji počeli su proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima pa sam nekoliko puta prisustvovao njihovom tečaju. Dobro sam znao što crkva radi i kako laže ljude, ali shvatio sam da o Bibliji zapravo  ne znam ništa. Zbog toga sam se počeo zanimati za Bibliju.”

Kad se Jurij kasnije krstio, rekao je Viktoru: “Ranije smo bili na suprotnim stranama. No kad bismo se sad našli na suđenju, obojica bismo sjedili na optuženičkoj klupi i slušali istu presudu.” Danas i Jurij i Viktor služe kao starješine u Tallinnu.

Jedan brat koji se tek doselio u Estoniju pristupio je jednom bračnom paru i na lošem estonskom rekao: “Ako želite živjeti vječno, morate večeras doći na obilježavanje Kristove smrti.” Brat je izazvao njihovu znatiželju, pa su Pavel i njegova žena Margarita odlučili doći.

Kad su došli na taj sastanak, braća i sestre srdačno su ih pozdravili. Međutim tijekom programa pomalo su se uznemirili kad su vidjeli da jedan čovjek prolazi dvoranom, svako malo pogledava prisutne i nešto zapisuje u bilježnicu. Nisu shvatili da samo broji koliko je ljudi došlo poslušati predavanje. Pavel i Margarita počeli su se pitati je li bilo mudro što su došli na taj sastanak, no bojali su se ustati i otići jer su mislili da im dva krupna čovjeka koja stoje na vratima neće dati da izađu. Naravno, ta dva  čovjeka bili su redari, ali oni to nisu znali, pa su zaključili da bi bilo najbolje da ostanu sjediti do kraja programa.

U zaključku predavanja govornik je rekao da svi koji to žele mogu zatražiti besplatan biblijski tečaj. To je Pavelu i Margariti zvučalo zanimljivo. Srdačnost braće koju su upoznali nakon programa odagnala je sve njihove strahove te su zatražili biblijski tečaj. Čak su pitali mogu li proučavati svaki dan jer se za dva tjedna sele. Kad su se preselili u novi dom, odmah su stupili u kontakt s braćom iz najbliže skupštine i nastavili proučavati Bibliju.

Jehovini svjedoci u Estoniji, kao i njihovi suvjernici diljem svijeta, pokazuju bratsku ljubav među sobom (Ivan 13:35). Ljubav koja među njima vlada ne prolazi nezapaženo i upravo je ona potaknula mnoge da upoznaju istinu (1. Petr. 2:12).

Čovjek po imenu Toivo dobio je knjigu Čovječanstvo u potrazi za Bogom od svoje frizerke koja je bila naša sestra. Kad ju je pročitao, poželio je otići na sastanak Jehovinih svjedoka, no oklijevao je to učiniti jer su ga drugi upozorili da ih se čuva. Zato je odlučio parkirati se u blizini jedne dvorane i sa sigurne udaljenosti promatrati Jehovine svjedoke. Želio je vidjeti kakvi to ljudi dolaze u dvoranu i kako se ponašaju nakon sastanka.

Bio je zadivljen onim što je vidio. Među tim ljudima vladala je srdačna atmosfera, a najviše ga se dojmilo kad je vidio kako sestre srdačno grle jedna drugu. Po tome je zaključio da među Jehovinim svjedocima vlada istinska ljubav. Kratko nakon tog “špijuniranja” počeo je dolaziti na sastanke i proučavati Bibliju.  Brzo je napredovao i počeo revno propovijedati. Danas je naš brat.

Žena po imenu Maria iz malog sela Tootsija dobila je 1997. traktat Vijesti Kraljevstva broj 35 s naslovom “Hoće li ikada svi ljudi ljubiti jedni druge?” Nakon što je pročitala traktat, poslala je pismo podružnici i zatražila biblijski tečaj. Kratko nakon toga Mariju su posjetili Markku i Sirpa Kettula, misionari koji su živjeli u Pärnuu, i s njom počeli proučavati Bibliju. Nije prošlo dugo, a Maria je drugima počela govoriti o istini pa su se njenom tečaju ubrzo pridružile njena snaha Ingrid i Ingridina susjeda Malle. Kad je Maria izrazila želju da postane objavitelj, starješine su joj dali savjet da najprije počne redovito dolaziti na sastanke. No najbliža skupština nalazila se u Pärnuu, koji je od njenog sela udaljen 40 kilometara, a ona nije imala dovoljno novca da svaki tjedan putuje onamo. Stoga su je misionari potaknuli da se moli Jehovi za pomoć.

“Jehova je uslišio moju molitvu!” veselo je rekla Maria misionarima kad su sljedeći put došli k njoj.

“Kako je uslišio tvoju molitvu?” pitali su je Markku i Sirpa.

“Ja ću pozvati nekoliko ljudi u svoju kuću”, objasnila im je sva sretna, “a vi ćete se pobrinuti da se ovdje održavaju sastanci, pa ćete moći osnovati skupštinu. Tako ću ja biti redovita na sastancima i moći ću postati objavitelj.”

Misionari je nisu htjeli obeshrabriti, ali morali su joj objasniti da osnovati novu skupštinu nije baš tako lako. Potaknuli su je da za početak pokuša barem nedjeljom dolaziti na sastanke u Pärnu.

 Maria se ponovno molila Jehovi da joj pomogne prisustvovati sastancima. Osim toga odlučila je početi štedjeti i otkazala je pretplatu na novine. Uskoro je skupila dovoljno novca da može četiri puta mjesečno putovati na sastanke. Bila je neopisivo radosna kad su joj braća na koncu rekla da može početi propovijedati dobru vijest. No čekali su je još veći blagoslovi.

Budući da se sve više ljudi u Tootsiju počelo zanimati za istinu, starješine su organizirali da se ondje održava razmatranje knjige tako da su Maria, Ingrid, Malle i ostali interesenti mogli redovito biti na tom sastanku. Samo nekoliko mjeseci kasnije Maria i Malle su se krstile, a sljedećeg ljeta krstila se i Ingrid. Nedugo nakon nje krstio se i Mallin muž, a zatim u zimu i njezina sestra. Ti objavitelji koji dobro napreduju uistinu su sretni što je zahvaljujući traktatu Vijesti Kraljevstva biblijska istina došla i do njihovog malog sela te što je Jehova uslišio njihove molitve i veoma ih blagoslovio.

U posljednja dva desetljeća propovijedanje je urodilo bogatim plodom, a braća i sestre radosni su što mnoge osobe iskrena srca dolaze u Jehovinu organizaciju. Međutim pojavilo se pitanje gdje će se svi ti pravdoljubivi ljudi okupljati kako bi slavili pravog Boga i slušali njegove pouke.

Prvi prostor koji je bio preuređen za održavanje sastanaka nalazio se u kući jednog brata u Räpini na jugu Estonije. Braća su se ondje sastajala godinama. No budući da je broj objavitelja iz dana u dan bio sve veći, trebalo je izgraditi dvorane u kojima će se sastajati. Domaća braća bila su svjesna toga da neće moći sama izgraditi toliko dvorana koliko ih je bilo potrebno.  U pomoć im je priskočio projektni ured iz finske podružnice i preuzeo brigu o gradnji dvorana i ostalih objekata Zajednice u baltičkim zemljama. Braća u Estoniji bila su oduševljena kad je 1993. u Maarduu bila izgrađena prva dvorana, a ubrzo nakon nje diljem zemlje sagrađene su i mnoge druge.

Danas u Estoniji postoje 33 dvorane, a u njima se sastaju 53 skupštine. Braća su se radovala i kad su 1998. bile dovršene i dvije kongresne dvorane, jedna u Tallinnu, a druga u Tartuu.

Aleksandra Olesjuk, koja je već dugo u istini, prisjeća se: “Oduvijek nam je bila velika želja sagraditi  dvoranu u Tartuu. Zato sam, kad su nas zamolili da raščistimo zemljište kako bi se moglo započeti s gradnjom naše dvorane, odmah zasukala rukave i prionula na posao iako sam imala 79 godina. Radila sam sve što je bilo potrebno, čistila i nosila smeće. Svaki put kad bih autobusom prolazila pored gradilišta, zaplakala bih od radosti. A plakala sam i kad je dvorana bila dovršena.”

Budući da je broj objavitelja brzo rastao, bilo je potrebno sagraditi veće objekte Zajednice, a naročito su bili potrebni uredi za prevodilački tim. U Tallinnu, u ulici Herzeni 77 (sada Puhangu), pronađena je jedna nedovršena stambena zgrada koja se činila prikladnom za tu svrhu, ali trebalo ju je iz temelja renovirati.

Finska podružnica pobrinula se za nacrte, građevinski materijal, novčana sredstva i radnu snagu. Bez njihove pomoći bilo bi gotovo nemoguće dovršiti taj projekt. U Estoniji je građevinski materijal bio loše kvalitete ili se u to vrijeme uopće nije mogao nabaviti. Pored toga samo je nekolicina domaće braće imala potrebno stručno znanje za rad na gradilištu. No braća su bila spremna učiti, pa su s vremenom uz rad stekla više iskustva u tim poslovima. U veljači 1994. bio je dovršen prvi dio uredskog prostora. Iste godine osnovan je Odbor zemlje u kojem su služili Toomas Edur, Reino Kesk i Lembit Reile. Odbor je bio zadužen za organiziranje djela u tri baltičke zemlje, a njihov rad nadgledala je finska podružnica. Nakon nekog vremena Betel je bio dodatno proširen, najprije 1997. i ponovno 1999.

Upravi tvrtke za vodoopskrbu, koja se nalazila do Betela, svidjelo se kako je uređen naš vrt. Stoga su  zamolili braću da im naprave nacrt vrta, što je uključivalo i plan sadnje živice i postavljanja rasvjete, a zauzvrat su obećali da će Betelu obračunavati potrošnju vode po nižoj cijeni. Tako je njihova zgrada na kraju nalikovala Betelu. Kasnije su je vrlo povoljno prodali braći. Dodatni prostor koristi se kao studio za snimanje kongresnih drama i DVD-a te izdanja na znakovnom jeziku. U tom preuređenom dijelu zgrade održava se i Škola za organizacijsko osposobljavanje.

Braća iz Estonije bila su presretna kad su čula da će u kolovozu 1996. biti domaćini međunarodnih kongresa “Glasnici božanskog mira”. Najprije se održao kongres na ruskom i litavskom, a dva tjedna kasnije na estonskom i ponovno na ruskom. Programu su prisustvovala braća iz Estonije, Litve i Latvije te delegati iz još 15 zemalja. Kongresi su se održali u Tallinnu i trajali su tri dana. Petorica članova Vodećeg tijela — Carey Barber, Milton Henschel, Theodore Jaracz, Albert Schroeder i Daniel Sydlik — svojim su ohrabrujućim govorima veoma ojačali svu braću. Najveći broj prisutnih na kongresima bio je 11 311, a krstila se 501 osoba.

O kongresima se izvještavalo u mnogim medijima, pa je tako bilo dano veliko svjedočanstvo. U jednoj televizijskoj emisiji bila je čak prikazana i desetominutna reportaža o kongresima. A na jednoj privatnoj radijskoj postaji emitirao se program u kojem se vrlo pohvalno govorilo o Jehovinim svjedocima.

Žarka bratska ljubav bila je jasno vidljiva na kraju programa, kad je došlo vrijeme za rastanak. Svi prisutni mahali su jedni drugima držeći maramice u rukama i plakali su od sreće, po čemu se vidjelo koliko je  dubok dojam taj kongres ostavio na njih. Braća i sestre nastavili su pljeskati još dugo nakon zaključne molitve. Time su pokazali koliko su zahvalni svom nebeskom Ocu Jehovi što im je velikodušno i s puno ljubavi dao taj duhovni dar. Ti kongresi važan su dio teokratske povijesti Jehovinih svjedoka u Estoniji.

Od 1926. do 1940. u Tallinnu je postojala podružnica. Zatim je od 1994, pod vodstvom finske podružnice, propovijedanje u Estoniji nadgledao Odbor zemlje. Djelo je brzo napredovalo i mnogi su se nadali da će Estonija ponovno dobiti svoju podružnicu. To se i dogodilo 1. ožujka 1999, kad je Vodeće tijelo imenovalo četvoricu braće da služe u Odboru podružnice u Estoniji. Bili su to Toomas Edur, Lembit Reile, Tommi Kauko i Reino Kesk (koji danas služi u Demokratskoj Republici Kongo). Podružnica, u kojoj ima pedesetak betelskih radnika, vodi brigu o 4 300 vjernih Jehovinih slugu koji revno propovijedaju diljem Estonije.

Jehovini vjerni sluge u Estoniji s optimizmom gledaju na budućnost, čvrsto uvjereni da će ih Bog i dalje voditi i jačati, kao što je to uvijek činio. Doista, braća i sestre koji su ostali nepokolebljivi unatoč nacističkom i sovjetskom progonu nikad neće zaboraviti da im je Jehova na jedinstven način davao snage da izdrže. Zajedno sa svojim suvjernicima iz cijelog svijeta raduju se što se Jehovino veličanstveno ime danas objavljuje i sveti diljem bivšeg Sovjetskog Saveza (Mal. 1:11).

U Estoniji još uvijek ima poniznih i iskrenih ljudi koji bi željeli upoznati pravog Boga. Jehovini sluge cijene vjersku slobodu u kojoj danas uživaju i svesrdno propovijedaju dobru vijest o Kraljevstvu.