Osvrnimo se najprije na napredak koji je postignut na području znakovnog jezika. U Sjedinjenim Državama jedan gluhi čovjek po imenu Salvatore godinama je bio u doticaju s biblijskom istinom jer mu je žena Jehovin svjedok, ali nije duhovno napredovao. Žena mu je predložila da pokuša godinu dana svakodnevno čitati Bibliju. No kako mu je bilo jako teško razumjeti to što je čitao, odustao je. Žalosno je zaključio: “Nikada neću zavoljeti Jehovu.”

No situacija se promijenila kad je Salvatore saznao da je na DVD-u objavljen jedan dio prijevoda Novi svijet na američkom znakovnom jeziku. Nakon što je s velikim zanimanjem pogledao taj DVD, oduševljeno je rekao: “Bog stvarno želi da ga upoznam!” Počeo je proučavati Bibliju, krstio se i sada radosno svjedoči za Jehovu.

Poput Salvatorea, i druge gluhe osobe diljem svijeta uvjerile su se da su Biblija i druga izdanja na znakovnom jeziku, koja su dostupna na DVD-u i internetu, dokaz Jehovine brige i ljubavi prema njima. Različita izdanja već postoje na 46 znakovnih jezika, a neka od njih uskoro će biti objavljena na još 13 jezika. Stražarska kula izlazi na devet znakovnih jezika, a dijelovi prijevoda Novi svijet objavljeni su na američkom, brazilskom, kolumbijskom, meksičkom, ruskom i talijanskom znakovnom jeziku.

Prekrasno je vidjeti koliko snažan dojam izdanja na znakovnom jeziku ostavljaju na gluhe osobe. “Bibliju sam prvi put proučavala 1981. uz pomoć tiskanih publikacija na japanskom jeziku”, rekla je Natsue, gluha sestra iz Japana. “No nisam ništa razumjela, a i moja obitelj bila je protiv toga da proučavam, pa sam odustala.

 U travnju 2007, nakon čak 26 godina, jedna mi je Jehovina svjedokinja pokazala brošuru I ti možeš biti Božji prijatelj! na DVD-u koja je objavljena na japanskom znakovnom jeziku. Odmah sam ponovno počela proučavati i osjetila da napokon mogu utažiti svoju duhovnu glad. Krstila sam se u studenome 2008.”

Danas u cijelom svijetu ima preko 16 000 gluhih objavitelja, koji svojim rukama i izrazom lica slave Jehovu na znakovnom jeziku. Trideset različitih izdanja — knjiga, brošura, traktata, filmova i biblijskih drama — koja su prevedena na razne znakovne jezike dokaz su da Jehova voli tu braću i da cijeni njihovu vjernu službu.

Mnoga braća i sestre te zainteresirane osobe poslali su pisma zahvale u 54 podružnice u kojima se naša izdanja prevode na znakovni jezik. Po njihovim se pismima jasno vidi koliko su gluhe osobe oduševljene time što na svom jeziku mogu saznati dublje istine o Bogu. Navest ćemo nekoliko misli iz samo jednog od mnogih takvih pisama.

Sestra Emi iz Japana, čiji su roditelji gluhi, napisala je: “Moji roditelji krstili su se puno prije mene, ali mučili su se da razumiju tiskane publikacije. Kad nešto ne bi razumjeli, zamolili bi mene da im to objasnim. Oni sada mogu s puno više samopouzdanja razgovarati  o istini. Moja je majka rekla: ‘Neke pojedinosti iz Biblije razumjela sam tek kad smo dobili izdanja na znakovnom jeziku.’ Ta su izdanja mojim roditeljima pomogla da se približe Jehovi, a naša je obitelj postala puno bliskija.”

Isus je rekao da će vjerni rob koji njegovim slugama bude davao hranu “u pravo vrijeme” biti razborit. Time je ukazao na to da će oni koji budu pripremali duhovnu hranu za prave Božje sluge činiti to savjesno, promišljeno i mudro (Mat. 24:45-47).

Danas Kristovoj pomazanoj braći u pripremanju duhovne hrane pomaže Odjel za pisanje, smješten u njujorškoj četvrti Brooklynu. Božji sluge tu hranu dobivaju putem časopisa, brošura, knjiga te drugih tiskanih i elektroničkih izdanja. Duhovna hrana, kao i doslovna, treba biti kvalitetno pripremljena. Čak su i biblijski pisci, koji su bili nadahnuti svetim duhom, pazili da zapišu temeljito provjerene i točne podatke. Primjerice Luka je razgovarao s mnogim očevicima događaja o kojima je pisao te je “pomno ispitao sve od početka” (Luka 1:1-4).

Odjel za pisanje također se trudi ‘sve pomno ispitati’. Gdje se mogu naći pouzdane informacije? Premda se na internetu prilično brzo i jednostavno mogu pronaći ogromne količine informacija, braća koja se bave istraživanjem podataka ne oslanjaju se na blogove ni na web stranice neprovjerenog sadržaja čiji su autori anonimne ili nestručne osobe. Naprimjer Wikipedija, internetska enciklopedija, svoje korisnike upozorava: “Molimo budite svjesni da podaci koje pronađete u Wikipediji mogu biti netočni, opasni, pogrešno napisani, nezakoniti ili navoditi na pogrešno tumačenje.”  Zbog toga se Odjel za pisanje služi standardnim enciklopedijama i priručnicima, člancima priznatih stručnjaka te knjigama uglednih izdavača.

Sam Odjel za pisanje ima veliku knjižnicu s tisućama knjiga. No braća koja se bave istraživanjem podataka služe se i obližnjim javnim i sveučilišnim knjižnicama. Stručnu građu mogu nabaviti i iz drugih izvora putem međuknjižnične posudbe. Jedna velika sveučilišna knjižnica koju koriste sadrži oko pet milijuna knjiga, 58 000 časopisa i novina, 5,4 milijuna mikrofilmova te na tisuće elektroničkih baza podataka. Odjel za pisanje također ima veliku arhivu novinskih članaka, životnih priča i povijesnih podataka. Ona se neprestano ažurira informacijama iz lokalnih izvora i podružnica diljem svijeta.

Dakako, riječi iz Propovjednika 12:12 podsjećaju nas na jednu važnu činjenicu: “Nema kraja sastavljanju mnogih knjiga.” Čak i informacije iz renomiranih izvora mogu biti pogrešne. Kako onda Odjel za pisanje provjerava valjanost, točnost i pouzdanost informacija?

Uzmimo za primjer podatak da je paučina jedan od najčvršćih materijala koji postoje. U brošuri Je li život nastao stvaranjem? piše: “Kad bi se paukova mreža uvećala do veličine nogometnog igrališta i kad bi bila debela jedan centimetar te imala niti međusobno razmaknute četiri centimetra, mogla bi zaustaviti jumbo-jet u letu!” Ta je izjava bila objavljena u članku jednog uglednog znanstvenog časopisa. Međutim autor tog članka zapravo je koristio informacije iz jednog drugog izvora, čiji se tekst mogao protumačiti na više načina. Zbog toga je trebalo stupiti u kontakt sa znanstvenim istraživačem koji je dao tu izjavu te saznati  kako je on došao do tog zaključka. Braća su također trebala pronaći potrebnu formulu i podatke kako bi sami mogli izračunati kakav bi učinak jumbo-jet imao na paukovu mrežu veličine nogometnog igrališta. Nakon mnogo sati istraživanja i pažljivog izračunavanja na koncu su se uvjerili u točnost tog fascinantnog podatka.

No ponekad se čak i u naizgled pouzdanim izvorima mogu iznositi tvrdnje koje nisu dovoljno provjerene. Primjerice, prema nekim navodima, Gandhi je u svom ašramu (svetištu) lordu Irwinu rekao: “Kad bi vaša zemlja i moja zemlja pregovarale na temelju učenja koje je Krist iznio u ovoj Propovijedi na gori, riješili bismo probleme ne samo naših zemalja nego i probleme čitavog svijeta.” Međutim temeljitije  ispitivanje te izjave pokazalo je kako nema dokaza da je lord Irwin ikad posjetio Gandhija u njegovom ašramu, zbog čega se pojavilo pitanje gdje je i kada Gandhi izrekao te riječi te je li to uopće njegova izjava. Stoga se taj citat više ne koristi u našoj literaturi.

Možda ste također čitali anegdotu o sir Isaacu Newtonu i jednom ateistu koji ga je, ugledavši kod njega model Sunčevog sustava, navodno upitao: “Tko ga je izradio?” Newton mu je odgovorio: “Nitko!” Nato mu je čovjek kazao: “Zar me držiš budalom?” Newton mu je potom rekao da ta blijeda kopija mnogo većeg Sunčevog sustava dokazuje da i on mora imati svog Tvorca. Koliko god ta priča bila zanimljiva, njena se istinitost ne može potvrditi na temelju povijesnih izvora te podataka do kojih su došli učenjaci i biografi koji su istraživali Newtonov život i djelo. Zanimljivo je da se u najranijim ukazivanjima na tu zgodu, koja potječu s početka 19. stoljeća, ne pojavljuje Newtonovo ime, nego ime njemačkog znanstvenika Athanasiusa Kirchera. Stoga Odjel za pisanje više ne koristi taj izvještaj u našim publikacijama.

Ponekad je čak i usputne informacije potrebno dodatno istražiti kako bi se provjerila njihova točnost. Naprimjer neki bi brat u svojoj životnoj priči mogao reći da se rodio 1915. u Čehoslovačkoj. Međutim Čehoslovačka je nastala tek 1918. Gdje se onda on zapravo rodio? Da bi se odgovorilo na to pitanje, možda je potrebno istraživati stare zemljopisne karte ili povijesne izvještaje.

Slično tome netko bi u svojoj životnoj priči mogao navesti da se određenog datuma krstio u San Franciscu. No što ako se temeljitom provjerom utvrdi da se tog datuma u tom gradu nije održao ni oblasni kongres  ni pokrajinski sastanak? Kako se ta nepodudarnost može objasniti? Razumljivo je da se osoba možda ne može točno sjetiti svih detalja iz prošlosti. Ona vjerojatno ne bi zaboravila mjesto svog krštenja, ali lako bi se moglo dogoditi da zaboravi točan datum. Obično se istinitost takvih podataka može utvrditi tako da se provjere i usporede različiti izvori informacija.

Iz svega navedenog jasno se vidi da Odjel za pisanje pridaje izuzetnu pažnju tome da se u našoj literaturi koriste samo točne i provjerene informacije, čak i kad je riječ o naizgled nevažnim detaljima. Na taj način “vjerni i razboriti rob” može nam redovito davati duhovnu hranu koja služi na čast Jehovi, “Bogu istine” (Psal. 31:5).

Milijuni Jehovinih svjedoka diljem svijeta jako cijene praktične i pravovremene savjete koje su dobili na oblasnim kongresima pod motom “Bdijte!” što su se održavali tijekom 2009. godine. Preko 200 000 delegata iz 136 zemalja prisustvovalo je međunarodnim kongresima kojih je ukupno bilo 37, a održali su se  u Austriji, Čileu, Francuskoj, Gani, Italiji, Južnoafričkoj Republici, Keniji, Koreji, Meksiku, Mijanmaru, Njemačkoj, Obali Bjelokosti, Peruu, Poljskoj, Sjedinjenim Državama te Trinidadu i Tobagu. Sveukupno je najveći broj prisutnih iznosio 1 495 045, a krstilo se 15 730 osoba.

Zašto se održavaju međunarodni kongresi? Vodeće tijelo svakih nekoliko godina organizira te skupove u pažljivo odabranim gradovima — ponekad u zemljama u kojima je djelovanje Jehovinih svjedoka ranije bilo zabranjeno. Takvi kongresi jačaju braću i daju snažan poticaj propovijedanju dobre vijesti u tim zemljama.

 Oni ujedno pružaju jedinstvenu priliku da osjetimo snažnu ljubav koja povezuje naše međunarodno bratstvo (Kol. 3:14). Divno je na takvim kongresima promatrati ljubav, mir i jedinstvo koji nadilaze sve nacionalne, kulturne i jezične barijere. Ljudi različitih nacionalnosti pod pauzom se opušteno druže u duhu prave kršćanske ljubavi — zajedno jedu, razmjenjuju male poklone i adrese, fotografiraju se i grle, pokazujući koliko vole svoje suvjernike. Mnogi od delegata i domaćina nose svoje narodne nošnje.

Na međunarodnim kongresima posebno je upečatljiva bila točka “Izvještaji iz drugih zemalja”, koja se iznosila sva četiri dana. Jedan putujući nadglednik iz Italije rekao je da su zahvaljujući tim izvještajima svi prisutni “imali osjećaj da pripadaju pravom međunarodnom bratstvu koje ujedinjeno radi na ostvarivanju istog cilja — propovijedanju dobre vijesti o Kraljevstvu”. Bilo je ohrabrujuće slušati iskustva misionara i drugih punovremenih slugu koji su iz stranih zemalja u kojima služe došli na kongres u svoju zemlju. Njihov izvrstan primjer potiče i mlade i stare da revno služe Jehovi.

Na međunarodnim kongresima bilo je jako zanimljivo slušati članove Vodećeg tijela koji su u svojim govorima iznijeli pravovremene biblijske savjete i s ljubavlju ohrabrili prisutne. Govori članova Vodećeg tijela te “Izvještaji iz drugih zemalja” istovremeno su se prevodili kako bi ih razumjeli svi koji su pratili program na drugim  jezicima. Naprimjer na međunarodnom kongresu održanom u Honoluluu, na Havajima, četiri govora koja je na engleskom iznio Stephen Lett iz Vodećeg tijela istovremeno su se prevodila na chuuk, iloko, japanski, mandarinski, maršalski i samoanski.

Prilikom planiranja međunarodnih kongresa Vodeće tijelo uzima u obzir veličinu dostupnih objekata u kojima bi se kongres mogao održati, broj objavitelja u zemlji, broj delegata iz drugih zemalja te mogućnosti za njihov smještaj. Zatim u odabranim gradovima braća zadužena za organizaciju kongresa pribavljaju potrebne dozvole od gradskih vlasti te sklapaju ugovore s upravom kongresnih objekata.

Budući da se takvi kongresi obično održavaju na velikim stadionima, potrebno je puno vremena i truda da bi se isplaniralo sve što je potrebno kako bi se takva mjesta učinila prikladnima za svetu službu Jehovi. Naprimjer u Peruu su braća mogla očistiti i pripremiti stadion tek večer prije početka kongresa jer se na njemu prije toga igrala nogometna utakmica. Očekivalo se da će u tim pripremama sudjelovati oko 3 000 dobrovoljaca, no u 18 sati okupilo ih se preko 7 000. Ta su braća i sestre cijelu noć neumorno radili kako bi obavili sve potrebne poslove.

Po završetku međunarodnog kongresa u kalifornijskom gradu Long Beachu tri domara zaposlena u areni u kojoj se kongres održao izjavila su: “Ovdje i mnoge druge religije održavaju svoje skupove, ali nitko ne može postići ono što vi možete. Stvarno ste nevjerojatni!” Jedan je od njih priznao da je, kad bi mu Jehovini svjedoci pokucali na vrata, sam sebi znao reći: “Samo vi kucajte, ali ja vam neću otvoriti!” Međutim sada je rekao da će saslušati Jehovine svjedoke kad  mu sljedeći put dođu na vrata. Jedan od te trojice čak je izjavio: “Nikada nisam pripadao nijednoj religiji, ali ovo je religija u kojoj bih želio biti.”

Kongresi su uistinu proslavili Jehovino ime i dali veliko svjedočanstvo u svim gradovima u kojima su se održali. Zahvalni smo Jehovi što su nam ojačali vjeru i potaknuli nas da “bdijemo”! (Mat. 24:42).

Pjevanje pjesama u čast Jehovi sastavni je dio naše svete službe. Svi smo bili presretni kad smo na kongresima 2009. saznali da je u pripremi nova pjesmarica s naslovom Pjevajmo Jehovi! Zašto je bilo potrebno objaviti novu pjesmaricu?

S vremena na vrijeme naše su se pjesmarice revidirale kako bi tekstovi pjesama bili u skladu s novim spoznajama do kojih se dolazilo uslijed sve jačeg duhovnog svjetla (Izr. 4:18). Tako su i u stihovima nove pjesmarice napravljene potrebne promjene. Prilikom pisanja stihova riječi su se pažljivo birale s ciljem da smisao teksta bude jasno razumljiv i da se stihovi lakše pamte. Osim toga mnoge su pjesme skraćene, što također olakšava pamćenje teksta. Nekima je dodan pripjev u kojem se ponavljaju glavne misli pjesme, jer se time ističe njezina poruka. Pazilo se i na to da se u većini pjesama jedan slog riječi ne prenosi na dvije note, nego da svaki slog ima zasebnu notu.

Prilikom pomne analize naše stare pjesmarice, Pjevajmo hvalospjeve Jehovi, otkrilo se da neke  melodije treba pojednostaviti da bi se lakše pjevale. Zbog toga su neke pjesme sada napisane u nižem tonalitetu, pa je visoke note lakše otpjevati. Osim toga većina braće pojedine pjesme nije pjevala točno onako kako su bile napisane u pjesmarici. Zato je na nekim mjestima melodija promijenjena da bi tekla prirodnije, odnosno onako kako ju je većina braće diljem svijeta zapravo i pjevala.

Velika se pažnja pridala i različitim detaljima, naprimjer izgledu tiskane stranice. Note dužih pjesama protežu se preko dvije stranice. Zahvaljujući tome ima dovoljno prostora za stihove čak i na jezicima čiji je tekst duži od izvornog. No sve pjesme raspoređene su tako da tijekom pjevanja nije potrebno okretati stranicu. Niti jedna pjesma nema više od tri strofe.

Kako je taj golemi pothvat bio izvršen? U kolovozu 2007. Vodeće tijelo pozvalo je grupu braće koja imaju iskustva u skladanju glazbe i pisanju stihova da sudjeluju u tom projektu. Cijela prijašnja pjesmarica pažljivo je pregledana kako bi se ustanovilo koje je pjesme potrebno promijeniti, bilo zbog novog razumijevanja biblijskih učenja, krivog naglaska pojedinih riječi ili same melodije. Braća su uvidjela da neke stare melodije ne treba mijenjati, ali da bi trebalo napisati nove stihove. U drugim pak pjesmama nisu bile potrebne velike tekstualne promjene, ali je melodiju trebalo znatno izmijeniti. Odbor za poučavanje, u kojem služe članovi Vodećeg tijela, odobrio je popis tema za stihove pjesama koje bi se pjevale na skupštinskim sastancima i većim skupovima te prilikom svečanih otvorenja dvorana ili podružnica.

Skladatelji su posebnu pažnju obratili stilu glazbe koja se koristi na našim sastancima. Nastojali su napisati  dostojanstvenu i lijepu glazbu, ali nisu željeli da pjesme kojima slavimo Jehovu zvuče poput crkvene glazbe niti poput pjesama koje su popularne u mnogim karizmatskim crkvama.

Tijekom cjelokupnog rada na tom projektu Vodeće tijelo pomno je nadgledalo skladanje i pisanje svih pjesama. Nove pjesme koje su bile nepoznate članovima Vodećeg tijela naši su glazbenici otpjevali i snimili da ih oni mogu čuti i razmotriti. Potom su odobrene pjesme poslane podružnicama na prijevod kako bi pjesmarice na drugim jezicima mogle biti objavljene u isto vrijeme kad i engleska pjesmarica.

Pored toga 2007. godine Vodeće tijelo odlučilo je sastaviti zbor i nove pjesme snimiti u vokalnoj izvedbi kako bi se skupštinama pomoglo da ih lakše nauče. Već mnogo godina orkestar sastavljen od braće i sestara iz 14 zemalja okuplja se dvaput godišnje u Pattersonu (država New York) radi snimanja  glazbe za drame, videoizdanja i glazbenu podlogu na našim većim skupovima. Ta požrtvovna braća i sestre, od kojih su mnogi u punovremenoj službi, koriste svoje vrijeme i sredstva da bi putovali u Patterson i snimali glazbu u kojoj njihovi suvjernici diljem svijeta mogu uživati. Svi su oni iskusni glazbenici. Podružnicama diljem svijeta šalju se orkestralne snimke za popratnu glazbu na kongresima te za snimanje novih pjesama u zborskoj izvedbi. Mnoga od tih vokalnih izdanja dostupna su na našoj internetskoj stranici www.pr418.com.

Kako su braća i sestre reagirali kad su dobili nove pjesmarice? Podružnice su primile na stotine pisama zahvale poput ovog koje je napisala jedna sestra: “Na početku ovog pisma željela bih vam se zahvaliti za prekrasne pjesme u našoj novoj pjesmarici. Vrlo su dirljive,  tješe nas i jačaju nam vjeru. Jehova nam je dao doista predivan dar!”

Nadamo se da će pjesme iz nove pjesmarice svima nama biti izvor utjehe i ohrabrenja. Bez obzira na to jesmo li sami ili u društvu svojih suvjernika, pjevajmo ih zdušno, iz srca punog ljubavi prema našem nebeskom Ocu, Jehovi!

Isus je rekao svojim učenicima da će ih ljudi “predavati sudovima” i “voditi pred upravitelje i kraljeve”. No rekao je da će se to događati “za svjedočanstvo njima i neznabošcima” (Mat. 10:17, 18). Tijekom protekle godine Jehovini svjedoci doživjeli su upravo ono što je njihov Učitelj i prorekao. U skladu s njegovim riječima, progon i zlostavljanje koje su pretrpjeli omogućili su im da daju izvanredno svjedočanstvo.

Armenija:

Naš brat Vahan Bajatjan bio je osuđen na dvije i pol godine zatvora zato što je zbog prigovora savjesti odbio služiti vojsku. Nakon što su armenski sudovi presudili protiv njega, 2003. uložio je žalbu Europskom sudu za ljudska prava. Na koncu je 27. listopada 2009. taj sud, u skladu sa svojom 50-godišnjom sudskom praksom, presudio u korist Armenije zaključivši da članak 9. Europske konvencije o ljudskim pravima ne štiti prava osoba koje zbog prigovora savjesti odbijaju služiti vojni rok. Međutim sutkinja koja se nije složila s tom odlukom rekla je da je takva presuda “nespojiva sa sadašnjim europskim pravnim standardima koji dopuštaju prigovor savjesti”.

Budući da se radi o vrlo važnoj odluci, slučaj je iznesen pred Veliko vijeće Europskog suda za ljudska  prava. Saslušanje je bilo zakazano za 24. studenoga 2010. u Strasbourgu. U vrijeme pripreme ovog izvještaja odluka Velikog vijeća još nije bila poznata.

Azerbajdžan:

Jehovini svjedoci u toj zemlji i dalje imaju problema s uvozom svoje literature. Vlasti su zabranile uvoz nekih naših publikacija jer tvrde da “njihov sadržaj promiče stajalište da su jedino Jehovini svjedoci prava religija te da vrijeđa osjećaje pripadnika drugih kršćanskih religija”. Zbog toga je policija izvršila pretres u domovima neke naše braće i sestara te im oduzela njihovu osobnu literaturu.

Dana 25. travnja 2010. oko 250 Jehovinih svjedoka vraćalo se s pokrajinskog sastanka u Gruziji. Granična policija zaustavila je njihovih pet autobusa i jedan kombi te im zaplijenila svu osobnu literaturu, uključujući i 33 Biblije. Mnoga braća i sestre, među kojima je bilo i ostarjelih i bolesnih, morali su čak 8 sati provesti na granici prije nego što su mogli nastaviti putovanje. Da bi se ubuduće spriječile takve situacije i da bi braća u Azerbajdžanu mogla dobivati duhovnu hranu, slučaj je iznesen pred Europski sud za ljudska prava.

Bjelorusija:

Šestog studenog 2009. naš brat Dmitrij Smik bio je kažnjen globom od 3 500 000 rubalja (oko 6 000 kuna) zato što je odbio služiti vojni rok. “Nastojim se savjesno držati Biblije u svakom području svog života  i živjeti po njenim učenjima”, izjavio je brat Smik. “Stoga smatram da se kršćanin ne smije obučavati za rat niti sudjelovati u njemu” (Iza. 2:1-4).

Premda bjeloruski ustav jamči pravo na alternativnu, civilnu službu, u zakonu ne postoji odredba koja bi omogućila provedbu tog prava. “Čini se da na papiru imam pravo na civilnu službu, ali ne postoji način da se to pravo i ostvari”, objasnio je brat Smik.

Da bi ispravio taj propust u zakonu, predsjednik Bjelorusije je 18. veljače 2010. oformio komisiju koja je trebala izraditi nacrt zakona o alternativnoj službi. Ubrzo nakon toga sud je brata Smika proglasio nedužnim i oslobodio ga visoke globe koju je trebao platiti. Budući da se i drugi mladi Jehovini svjedoci u Bjelorusiji suočavaju s istim problemom i ne žele se učiti ratovanju, nadamo se da će vlada uskoro poduzeti neke korake kako bi se građanima omogućilo služenje civilne službe.

Belgija:

Sve do 1993. objekti podružnice u Bruxellesu bili su oslobođeni poreza, kao i sve druge vjerske građevine u Belgiji. No te je godine porezna uprava odlučila ukinuti nam pravo na potpuno oslobođenje od poreza. Tvrdila je da se Betel ne koristi isključivo za vjerske svrhe, da mu je jedan od ciljeva ostvarivanje financijske dobiti te da se betelski radnici ne bave isključivo vjerskom službom. Slučaj je 2008. dospio na prvostupanjski sud, a sudac je presudio u korist porezne uprave. Braća su uložila žalbu na tu presudu te je 4. svibnja 2010. žalbeni sud poništio odluku nižeg suda. Tri suca su u pismenoj presudi navela: “Život Jehovinih svjedoka koji žive u Betelu počiva na snažnim vjerskim uvjerenjima koja zahtijevaju potpuno predanje Božjoj službi. (...) Svi oni pripadaju  Međunarodnom redu posebnih punovremenih slugu te zajedno žive, mole se, pjevaju i proučavaju Bibliju. Usto svi prisustvuju biblijskoj pouci koja se održava svakoga jutra.”

Eritreja:

Jehovini svjedoci u Eritreji i dalje trpe mnoge nevolje zbog toga što žele vjerno služiti Bogu. Trenutno se njih 58 nalazi u zatvoru, a među njima su i žene i djeca. Zbog krajnje represivnih državnih mjera i čestih uhićenja teško je doći do informacija o braći koja se nalaze u zatvoru. Jehovini svjedoci već godinama nastoje diplomatskim sredstvima pomoći svojim suvjernicima u Eritreji. Tražili su pomoć od dužnosnika američkog Ministarstva vanjskih poslova, Europske unije i različitih veleposlanstava. Sastali su se i s mnogim službenicima država na krajnjem istoku Afrike (koji se naziva Afrički rog), kao što su predstavnici Afričke unije. Nedavno su u 18 eritrejskih veleposlanstava diljem svijeta poslali pismo s popisom zatvorenika koji zbog svoje dobi nisu dužni služiti vojsku. U pismu su pozvali predsjednika Afewerkija da oslobodi sve zatvorenike koji nisu u dobi za služenje vojske, među kojima su djeca i ostarjeli. No dosad od vlade nije stigao nikakav odgovor.

Grčka:

Državno vijeće, najviši sud u Grčkoj, 15. siječnja 2010. donijelo je odluku da je naš brat Evangelos Delis imao pravo odbiti službu u vojnoj rezervi. Brat Delis služio je vojsku prije nego što je postao Jehovin svjedok, no kad su ga pozvali na obuku u vojnoj rezervi, on je to odbio jer mu savjest oblikovana u skladu s Biblijom nije dopuštala da u tome sudjeluje. Premda vlasti nisu bile uvažile njegov prigovor savjesti, Državno vijeće je, pozivajući se na različite članke Europske konvencije o ljudskim pravima, zaključilo kako  onaj tko je služio vojsku ima pravo promijeniti svoju religiju i tražiti da mu se zbog njegovih novostečenih vjerskih uvjerenja uvaži prigovor savjesti kao i svima onima koji nisu služili vojsku. Ova odluka najvišeg grčkog suda nesumnjivo će koristiti svima koji zbog prigovora savjesti odbijaju služiti vojni rok u Grčkoj, ali i u zemljama kao što su Armenija, Azerbajdžan, Južna Koreja i Turska.

Portugal:

Ministarstvo pravosuđa je 25. rujna 2009. objavilo da je Zajednica Jehovinih svjedoka jednoglasno proglašena priznatom religijom koja već dugi niz godina postoji u Portugalu. Time su tamošnji Jehovini svjedoci dobili najbolji zakonski status koji vjerska zajednica može imati, što će im pomoći da lakše izvršavaju svoju službu. Novi status donijet će Jehovinom narodu brojne pogodnosti. Naprimjer zakonski ovlaštena braća moći će obavljati vjenčanja u našim dvoranama. Osim toga braća će  moći odlaziti u bolnice i zatvore kako bi pružila duhovnu pomoć onima koji je zatraže.

Portoriko:

Vrhovni sud Portorika donio je 27. siječnja 2010. vrlo važnu odluku kojom je podržao pravo odraslih osoba da odbiju određene medicinske postupke. Sud je također priznao pravo pacijenta da u pismenoj uputi navede kakve metode liječenja prihvaća te da opunomoći nekoga tko će ga zastupati ako ostane bez svijesti. Brat Victor Hernandez prije odlaska u bolnicu pripremio je takav dokument. Kad je prvi put bio na suđenju, sud je odbio priznati pravovaljanost odluka o liječenju koje je on naveo u svojoj pismenoj uputi i koje je zastupao njegov opunomoćenik. Poništivši presudu nižeg suda, Vrhovni je sud potvrdio “da je pravo na nepovredivost ljudskog tijela temeljno i neotuđivo pravo svakog čovjeka”. Ta će pobjeda koristiti kako Jehovinim svjedocima u Portoriku, kojih ima preko 25 000, tako i svim drugim pacijentima u toj zemlji.

Rusija:

Posljednjih se mjeseci Božji narod u ovoj zemlji suočio s protivljenjem kakvo nije doživio otkako je pao Sovjetski Savez. Osmog prosinca 2009. ruski Vrhovni sud podržao je presudu nižeg suda u Rostovu koji je donio odluku o raspuštanju skupštine Jehovinih svjedoka u gradu Taganrogu. Osim toga zaplijenjena je dvorana u kojoj su se sastajali, a 34 naše publikacije proglašene su ekstremističkom literaturom. Među njima su i knjige koje čitaju ljudi diljem svijeta, primjerice Moja knjiga biblijskih priča, Što Biblija doista uči? i “Pođi za mnom!”

Nekoliko tjedana kasnije Vrhovni sud Republike Altaj, koja se nalazi na jugu Rusije, donio je sličnu odluku u vezi sa skupštinom u gradu Gorno-Altajsku,  te je još 18 publikacija svrstano među ekstremističku literaturu. Zbog tih sudskih odluka trenutno je zabranjene publikacije nemoguće uvoziti u Rusiju. Osim toga nepovoljne su presude protivnicima u raznim gradovima dale dodatan poticaj da prijete miroljubivim Kristovim sljedbenicima i napadaju ih. Od 8. prosinca zabilježeno je preko 300 slučajeva racija, uhićenja, kućnih pretresa i drugih mjera kojima je cilj ometati braću u služenju Bogu.

Budući da se stanje sve više pogoršava, Vodeće tijelo odobrilo je da se u Rusiji razdijeli 12 milijuna primjeraka posebnog traktata s naslovom Hoće li se povijest ponoviti? Pitanje za sve građane Rusije. U traktatu je istaknuto kako protivljenje s kojim se Jehovini svjedoci danas suočavaju očigledno nalikuje zlostavljanju koje su doživljavali za vrijeme komunizma. Braća su od 26. do 28. veljače 2010. po čitavoj Rusiji dijelila taj poseban traktat. Unatoč izuzetno niskim temperaturama, koje su se spustile čak na minus 40 Celzijevih stupnjeva, mnoge su skupštine sve svoje traktate podijelile za samo dva dana.

Krenuvši brzo u protunapad, 26. travnja 2010. Savezna služba za nadzor komunikacija, informacijske tehnologije i masovnih medija (Roskomnadzor) ukinula nam je dozvolu za uvoz časopisa Stražarska kula i Probudite se!

Međutim “ruka Jehovina nije prekratka postala, pa da ne može spasiti” (Iza. 59:1). Desetog lipnja 2010. Europski sud za ljudska prava donio je izuzetno značajnu presudu u slučaju Moskovski Jehovini svjedoci protiv Rusije. Sud je podržao naše pravo na propovijedanje dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu i presudio protiv Rusije. Zaključio je da su raspuštanje  skupština Jehovinih svjedoka u Moskvi i zabrana njihovog djelovanja bili nezakoniti postupci kojima su se prekršila temeljna ljudska prava — pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere. U Moskvi je zabrana na snazi od 26. ožujka 2004, zbog čega se braću sve više napada i zlostavlja. U presudi je jasno rečeno kako ruska vlada “ima zakonsku obvezu (...) ispraviti prekršaj koji je Sud utvrdio te koliko god to bude moguće popraviti nastalu štetu”.

 Prilikom donošenja te dalekosežne odluke Sud se osvrnuo na devet pobjeda koje su Jehovini svjedoci izvojevali na visokim sudovima u Japanu, Južnoafričkoj Republici, Kanadi, Rusiji, Sjedinjenim Državama, Španjolskoj i Velikoj Britaniji, kao i na osam presuda koje je sam donio u korist Jehovinih svjedoka. Time je potvrdio kako odluke donesene u tim ranijim slučajevima smatra ispravnima. Pozivajući se na Europsku konvenciju o ljudskim pravima te na svoje ranije presude, Sud je utvrdio da Jehovini svjedoci nisu krivi niti za jednu optužbu koju su ruske vlasti iznijele protiv njih.

“Vjerska zajednica Jehovinih svjedoka”, napomenuo je Sud, “postojala je i zakonito djelovala u Moskvi više od 12 godina, u razdoblju od 1992. do 2004. Otkako je zakonski priznata, niti sama zajednica niti bilo tko od njezinih starješina i ostalih pripadnika nikada nisu bili proglašeni krivima ni za koje kazneno djelo, upravni prijestup ni građanski delikt.” Stoga je Sud zaključio da su prava Jehovinih svjedoka povrijeđena te da “Država ima zakonsku obvezu (...) donijeti (...) mjere koje treba uvrstiti u svoj pravni sustav kako se prekršaj koji je Sud utvrdio ubuduće ne bi činio”.

Devetog rujna 2010. ruska je vlada zatražila da se slučaj iznese pred Veliko vijeće, nesumnjivo zato da bi dobila na vremenu i odgodila sprovođenje odluke Suda. Bez obzira na to hoće li Veliko vijeće uzeti taj slučaj u razmatranje, možemo biti sigurni da će se izvršiti Jehovina volja te da će naša braća u Rusiji i dalje davati veliko svjedočanstvo.

Srbija:

Nakon pravne bitke koja je trajala gotovo četiri godine Ministarstvo vjera Republike Srbije upisalo je Kršćansku vjersku zajednicu Jehovinih svjedoka  u Registar crkava i vjerskih zajednica u Srbiji. Dotada im je Ministarstvo odbilo tri molbe za registraciju iako su skupine Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci nekada zvali, postojale na tom području već početkom 1920-ih. Međutim, nakon što je Vrhovni sud Srbije donio dvije presude u korist Jehovinih svjedoka, Ministarstvo vjera odobrilo je njihov zahtjev za registraciju.

U prošlosti su protivnici uz pomoć medija često pokušavali prikazati Jehovine svjedoke kao opasnu sektu. To što su braća dobila status registrirane vjerske zajednice nesumnjivo će pomoći mnogim iskrenim stanovnicima Srbije da vide da su Jehovini svjedoci dobri građani koji poštuju zakon te da nisu prijetnja ni društvu ni pojedincima. Pozitivni rezultati već se vide budući da se biblijska literatura te materijal i oprema koji se koriste na našim sastancima i u propovijedanju sada mogu uvoziti bez plaćanja carinske pristojbe ili poreza.

Slovenija:

Dana 27. studenog 2009. Jehovini svjedoci upisani su u Registar crkava i drugih vjerskih zajednica koji vodi Vlada Republike Slovenije. Direktor vladinog Ureda za vjerske zajednice obavijestio je našu braću da su Jehovini svjedoci osma od oko 40 vjerskih zajednica i skupina upisanih u registar u skladu s novim Zakonom o vjerskoj slobodi. Braći u punovremenoj službi taj će status omogućiti neke povlastice koje država daje svima koji su svoj život posvetili vršenju vjerske službe.

Turska:

U gradu Mersinu vlasti su u kolovozu 2003. zbog navodnog kršenja urbanističkog zakona zapečatile dvoranu za sastanke koju su naša braća koristila već 20 godina. Premda su braća uložila žalbe različitim  sudovima kako bi riješila taj problem, 30. prosinca 2009. najviši turski sud odbio je žalbu i presudio u korist gradonačelnikovog ureda u Mersinu. Stoga je Europskom sudu za ljudska prava podnesena tužba.

Dvanaestog siječnja 2010. snažan potres razorio je Port-au-Prince, glavni grad Haitija, i okolna područja. Preko 220 000 ljudi izgubilo je život, a još više njih ostalo je bez krova nad glavom. Nekoliko tisuća Jehovinih svjedoka izgubilo je svoje domove, a poginulo ih je 154. Mnogi drugi zadobili su teške ozljede ili su jedva ostali živi.

Acloque je bio kod kuće kad se zbio potres. Zidovi su počeli pucati i rušiti se jedan za drugim, a urušio se i strop, pa je Acloque ostao zatočen u ruševinama. No nije bio teško ozlijeđen. Počeo je u mraku rukama pipati oko sebe ne bi li našao kakav izlaz. “Napipao sam kantu s vodom”, ispričao je. “Nisam je mogao pomaknuti, ali uspio sam umočiti prste u vodu i prinijeti ih ustima kako bih barem malo utažio žeđ. Pronašao sam i omanji komad zida te sam počeo njime lupati nadajući se da će me netko čuti.” Acloque se stao moliti za pomoć i nastavio je lupati čekajući da ga netko pronađe.

“Nisam imao sat, pa sam izgubio pojam o vremenu”, rekao je. “U početku sam plakao i preklinjao Jehovu da me spasi. No kako je vrijeme prolazilo, počeo sam se drugačije moliti. ‘Znam da ćeš me uskrsnuti’, molio sam, ‘ali ja sam još mlad! Ako ne umrem, mogao bih ti i dalje služiti.’”

Acloque je postajao sve slabiji tako da više nije imao snage niti lupati. Na koncu se onesvijestio.

 Kad je došao k svijesti, čuo je kako se braća koja su krenula u potragu za preživjelima pokušavaju probiti do njega. “Iznenada se odlomio komad betona i pao pokraj moje noge”, ispričao je. “Bio sam svjestan toga da bi mi beton ubrzo mogao pasti na koljeno pa sam u mraku pružio ruku kroz neki otvor kako bi braća vidjela gdje sam.” Uskoro se Acloque našao na sigurnom. Pod ruševinama je proveo četiri dana.

Prvi liječnik koji je Jehovin svjedok stigao je iz podružnice u Dominikanskoj Republici za manje od 24 sata nakon potresa. Ubrzo nakon njega počela su stizati i druga braća koja imaju iskustva s pružanjem medicinske pomoći i pomaganjem nastradalima u elementarnim nepogodama, a istovremeno je pristizala i humanitarna pomoć. Na betelskom posjedu brzo je bila podignuta poljska bolnica u kojoj je preko 1 000 Jehovinih svjedoka i drugih ljudi dobilo medicinsku pomoć.

Među pacijentima bile su i dvije djevojke koje su izgubile desnu ruku. Mylène, sestra koja je volontirala u podružnici, ispričala je: “Kao i sve druge neoženjene ili neudane osobe koje su izgubile neki ud, i one su se bojale da zbog toga neće moći pronaći bračnog partnera i osnovati obitelj.” Mylène je stoga stupila u kontakt s jednom sestrom iz Francuske koja je u djetinjstvu izgubila ruku u automobilskoj nesreći i zamolila ju je da ohrabri te dvije djevojke. Sestra iz Francuske e-mailom je poslala svoje obiteljske fotografije na kojima su te djevojke mogle vidjeti nju, njenog muža i dvoje krasne djece. Te su ih slike jako utješile. Djevojke se sada lakše nose sa svojim novim okolnostima.

Preživjelima je osim hrane, odjeće i lijekova hitno trebalo osigurati i krov nad glavom. Dobrovoljci iz  Haitija i drugih zemalja projektirali su i sagradili preko 1 700 privremenih nastambi kako bi obitelji Jehovinih svjedoka koje su ostale bez svog doma imale zaklon od kiše i određenu mjeru sigurnosti. U lipnju su timovi dobrovoljaca počeli graditi privremene dvorane za sastanke, a u srpnju su vlasti izdale prve građevinske dozvole za gradnju trajnih dvorana.

U ožujku se jedan brat koji je specijalist za liječenje posttraumatskog stresa sastao sa starješinama iz 115 skupština pogođenih potresom. On je starješinama dao neke praktične savjete o tome kako pružati duhovnu pomoć braći koja su pretrpjela teške emocionalne traume. Potom je osobno razgovarao s preko stotinu braće i sestara kojima je bila potrebna stručna pomoć.

Nedugo nakon potresa David Splane, član Vodećeg tijela, otputovao je u Haiti kako bi braću utješio i ohrabrio. Brat Splane govori francuski te je na dvodnevnom pokrajinskom sastanku održao govor na tom jeziku. Sastao se i s betelskom obitelji, misionarima i pokrajinskim nadglednicima. Svi su jako cijenili ljubav i brigu koju je pokazao kako on osobno tako i cijelo Vodeće tijelo.

Unatoč naizgled nepremostivim preprekama prijevod Novi svijet grčkog dijela Biblije na haićanskom kreolskom bio je dovršen, tiskan i poslan u  podružnicu. Nove Biblije dopremljene su samo nekoliko sati prije nego što su ih braća trebala dobiti na oblasnom kongresu koji se održao u srpnju. Svi koji su bili svjedoci događaja što su se velikom brzinom odigravali tijekom 2010, od samog početka naše humanitarne akcije pa do danas, jasno su mogli vidjeti i osjetiti Jehovino vodstvo i podršku na najrazličitije načine. Puno se puta sve što je bilo potrebno — stvari, prijevoz i volonteri — našlo u pravo vrijeme na pravom mjestu, i to na tako čudesan način da to jednostavno nije moglo biti slučajno. Jedan dugogodišnji misionar rekao je: “Jehova je zaista učinio čuda za svoj narod. To se ne da ispričati, to se mora doživjeti.”

Za Jehovine svjedoke na Solomonskim otocima 13. veljače 2010. bio je nezaboravan dan. Stephen Lett, član Vodećeg tijela, održao je govor povodom otvorenja tamošnje nove podružnice. Bilo je prisutno 368 osoba, a među njima i Clement Fa’abasua, prvi Jehovin svjedok s tih otoka. Mjesec dana ranije organiziran je dan otvorenih vrata za one koji žive u blizini nove podružnice, a tom su je prilikom razgledala 273 posjetitelja. Za vodeće novine u zemlji jedan je posjetitelj koji je po zanimanju arhitekt napisao: “Sve u svemu, cijelom objektu dao bih čistu peticu. Našem društvu može služiti kao uzor bez obzira na svrhu za koju je sagrađen, jer jasno pokazuje što se sve u našoj zemlji može postići. Može se reći da su arhitekti, graditelji i sadašnji upravitelji zajedničkim naporima načinili pravi dragulj na našim rajskim otocima.”

U subotu 3. travnja 2010. u podružnici u Estoniji 438 prisutnih s velikim je zanimanjem pratilo nezaboravan program otvorenja, uključujući i poseban govor  koji je održao Christian Muntean iz grčke podružnice. Estonska podružnica proširena je nakon što je od tvrtke za vodoopskrbu kupljena dvoetažna zgrada koja se nalazila na susjednoj parceli. Zgrada je preuređena i u njoj je smješten studio za snimanje audioizdanja i studio za snimanje DVD-a te učionica u kojoj se održavaju različite škole i tečajevi, naprimjer Škola za organizacijsko osposobljavanje.

U susjednoj Latviji svečano otvorenje podružnice održano je 10. travnja 2010. U Latviji se dobra vijest počela propovijedati 1918, no kasnije je naše djelo naišlo na žestoko protivljenje koje je potrajalo desetljećima. Sada u toj zemlji propovijedanje dobre vijesti odlično napreduje. Govoru povodom svečanog otvorenja, koji je održao brat Christian Muntean, prisustvovalo je 248 delegata iz devet zemalja zajedno s domaćom braćom i sestrama.

U subotu 8. svibnja 2010. preko 2 200 prisutnih slušalo je govor koji je Gerrit Lösch, član Vodećeg tijela,  održao povodom svečanog otvorenja podružnice u Paragvaju. Ondje je sagrađen novi stambeni objekt s 32 sobe te novi uredski prostor, a postojeći stambeni objekti popravljeni su i obnovljeni. Osim toga izgrađen je i podzemni spremnik za vodu zapremnine 40 000 litara. Vlasti u toj zemlji od samog početka bile su jako zadovoljne kvalitetnim radom međunarodnih i domaćih volontera. Jedan vladin službenik rekao je da s građevinama drugih vjerskih zajednica imaju puno problema, ali da Jehovini svjedoci slove  kao organizacija koja sve radi u skladu s propisima. Stoga braća nisu imala nikakvih poteškoća s dobivanjem dozvole za gradnju podružnice.

Prilikom otvorenja podružnice u Papui Novoj Gvineji u subotu 29. svibnja 2010. gotovo 500 braće i sestara iz 12 zemalja slušalo je govor koji je održao Winston Payne iz australske podružnice. Dio proširene podružnice sada su i tri nova objekta: četveroetažna zgrada u kojoj se nalaze stambene prostorije, blagovaonica, kuhinja i praonica rublja, zatim objekt u kojem su smješteni prostrani uredi za Prevodilački odjel te zgrada u kojoj se nalaze razni drugi odjeli i dvorana za skupštinske sastanke. Među prisutnima bila je i grupa braće iz plemena Orokaiva koja je šest dana pješačila teško prohodnim planinskim putevima da bi došla na otvorenje. Došli su odjeveni u svoju tradicionalnu odjeću te su pjesmom i plesom srdačno dočekali ostale posjetitelje. Dirnuta do suza, jedna sestra koja je već dugo u istini izrazila je osjećaje mnogih prisutnih kad je rekla: “Danas imam osjećaj kao da sam već u raju!”

Nema sumnje da Jehovini svjedoci zajedničkim naporima donose slavu Bogu. Isus je rekao: “Moj se Otac proslavljuje time da donosite mnogo ploda i da budete moji učenici” (Ivan 15:8). Jehova nas obilno blagoslivlja i s puno ljubavi vodi. Stoga nastavimo “živjeti životom dostojnim Jehove i tako mu potpuno ugoditi donoseći plod u svakom dobrom djelu i sve bolje upoznajući Boga, primajući od njegove slavne moći svu potrebnu snagu kako bismo potpuno ustrajali i bili dugotrpljivi s radošću” (Kol. 1:10, 11).