U DAVNOJ prošlosti, u razdoblju od mnogo godina, brojni su se ljudi selili na jug Azije u potrazi za novim domom. Na istoku Malajskog arhipelaga otkrili su Novu Gvineju, brdovit tropski otok po veličini drugi na svijetu. * Putovali su njegovom obalom i nastanili ogromne močvarne predjele, neprohodne džungle i raštrkane otoke u njegovoj blizini. Neki su obišli gorje koje se pruža s jednog kraja zemlje na drugi te su ostali ondje zbog umjerene klime i mnoštva prostranih plodnih dolina.

Stanovništvo Nove Gvineje vrlo je raznoliko. Ondje je nekada živjelo preko tisuću malih plemena, koja su često ratovala jedna s drugima, držala različite običaje i prepoznavala se po karakterističnoj odjeći. Raznolikost dolazi do izražaja i u broju jezika koji se u toj zemlji govore — i danas ih je u upotrebi više od 800. Prije je većina plemena živjela potpuno odvojeno od svijeta, u područjima koja su branila svim silama. Mnogi ljudi vjerovali su da se iza horizonta krije svijet demona i duhova umrlih predaka koji živima mogu nauditi ili pomoći te su činili sve što je bilo u njihovoj moći kako bi umirili te duhove.

Iako su se otočani razlikovali po fizičkom izgledu, svi su imali jednu zajedničku crtu zbog koje je 1526. portugalski istraživač Jorge de Meneses taj otok  nazvao Ilhas dos Papuas, što znači “zemlja ljudi kovrčave kose”. S druge strane španjolski pomorac Ynigo Ortiz de Retes smatrao je da otočani nalikuju stanovnicima Gvineje, zemlje u Zapadnoj Africi, pa je otok nazvao Nova Gvineja.

U 19. stoljeću europske sile podijelile su otok na tri dijela. Nizozemci su došli prvi i zauzeli zapadnu polovinu. Taj dio danas pripada Indoneziji. Britanci i Nijemci međusobno su podijelili istočnu polovinu otoka. Britanska Nova Gvineja (koja je kasnije dobila ime Papua) nalazila se na jugu, a Njemačka Nova Gvineja (koja je kasnije dobila ime Nova Gvineja) bila je na sjeveru. Nakon Prvoga svjetskog rata oba su teritorija potpala pod australsku upravu. Na koncu su se 1975. Papua i Nova Gvineja ujedinile te proglasile nezavisnost. Tako je nastala država Papua Nova Gvineja. *

Papua Nova Gvineja još se uvijek razvija i nastoji postati dio suvremenog svijeta. Neki Papuanci žive u modernim gradovima u kojima je suvremena tehnologija sastavni dio svakodnevice. No četiri petine stanovništva živi u zabačenim selima, gdje je vrijeme, takoreći, stalo i gdje se živi kao što se živjelo i stotinama godina ranije. Ondje se imućnima smatra one koji posjeduju svinje, plaća se cijena za nevjestu, okultizam je jako raširen, a odanost plemenu važnija je od svega ostaloga.

Međutim posljednjih nekoliko desetljeća u toj zanimljivoj zemlji odvija se jedna važnija promjena. Naime mnogi iskreni ljudi različitog porijekla iz temelja mijenjaju svoj život jer proučavaju Božju Riječ, Bibliju, i trude se živjeti u skladu s istinama koje uče iz nje (Rim. 12:2).

Biblijska istina u Papuu Novu Gvineju stigla je 1932. Brat Peck, pionir iz Velike Britanije, zaustavio se u toj zemlji dok je putovao u Malaju (današnja Malezija). Nije želio propustiti priliku koja mu se ukazala, pa je nekoliko tjedana svjedočio ljudima. Uručio je stotine primjeraka biblijske literature prije nego što je nastavio put u svoje novo područje.

Tri godine kasnije sedam je pionira doplovilo u Port Moresby da bi popravilo motor na svom brodu Lightbeareru. Ostali su mjesec dana i revno propovijedali u tom gradu i okolnim mjestima. Jedan od njih bio je Frank Dewar, odvažan brat s Novog Zelanda. On se pješice uputio u unutrašnjost i sa sobom ponio mnogo knjiga. Podijelio ih je ljudima koji su živjeli čak 50 kilometara od obale.

Tom je prilikom literaturu dobio i Heni Heni Nioki, vrač iz plemena Koiari. Sjeme biblijske istine posijano u njegovo srce niknulo je kasnije, kad su se Jehovini svjedoci vratili i stupili u kontakt s njim (1. Kor. 3:6).

 Pretkraj 1930-ih još je jedan pionir krenuo na duže propovjedničko putovanje i svjedočio u većim gradovima Papue Nove Gvineje te na otocima Novoj Britaniji, Novoj Irskoj i Bougainvilleu. Ljudima je uručio mnogo biblijske literature. No braća nisu mogla nastaviti gdje je on stao jer Drugi svjetski rat nije poštedio ni to područje.

Prošlo je 12 godina dok Jehovini svjedoci nisu ponovno došli u Papuu Novu Gvineju. Među prvima je bio Tom Kitto, visoki 47-godišnji Jehovin svjedok iz Australije. Dana 22. rujna 1951. sletio je u zračnu luku u Port Moresbyu. U to područje vruće i vlažne klime došao je zato što je organizacija tražila dobrovoljce koji bi započeli propovijedati na tihooceanskim otocima. Njegova žena, Rowena, pridružila mu se mjesec i pol kasnije. Cijela Papua Nova Gvineja bila je njihovo novo područje.

Tom i Rowena uskoro su zapazili da većinu bijelaca koji su živjeli u Port Moresbyu vijest o Kraljevstvu zapravo ne zanima. No onda su upoznali svog sunarodnjaka Geoffa Bucknella, koji je poznavao istinu,  ali je još kao mladić otišao u svijet. Geoff je počeo proučavati Bibliju i s vremenom postao vjeran Jehovin svjedok, a pridružila mu se i žena, Irene.

Potom su se Tom i Rowena preselili u Hanuabadu. Ime tog mjesta, koje se nalazi u zaljevu Port Moresbyu, na motuu znači “veliko selo”. U njemu je stotine kuća izgrađeno na stupovima. Međusobno i s obalom povezane su dugačkim drvenim mostovima. “Ljudi su dolazili k nama da bi čuli dobru vijest”, napisala je Rowena. “Zainteresiranih je osoba bilo toliko mnogo da smo svaku večer s njima proučavali Bibliju. U dva mjeseca preskočili smo samo dvije večeri.” Tom je dodao: “Ljudima se jako sviđa nada u uskrsnuće i život u raju na Zemlji. Misionari kršćanskih crkava i jedan policajac zabranjivali su ljudima da proučavaju, no nitko od seljana nije se dao zaplašiti. Istinu su prihvatili svim srcem.”

Među onima koji nisu željeli prestati proučavati bili su Raho i Konio Rakatani, Oda Sioni, Geua Nioki i njezin muž Heni Heni, koji je 16 godina ranije dobio literaturu od braće koja su doplovila Lightbearerom. Ubrzo se tridesetak interesenata počelo redovito sastajati u domu Henija Henija. “Muškarci su sjedili na jednoj strani sobe, a žene na drugoj”, rekao je Oda Sioni,  koji je u to vrijeme bio dječak. “Žene su na sebi imale samo travnate suknje, a djecu su nosile u vrećama ispletenima od raznobojnih materijala, koje bi okačile o grede na stropu. Nakon što bi podojile djecu, stavile bi ih u vreće i nježno ljuljale kako bi ih uspavale.”

Tom Kitto vodio je sastanke, a netko bi prevodio njegove govore. Naravno, nije sve uvijek išlo glatko. Don Fielder, koji je u Papuu Novu Gvineju stigao 1953, ispričao je jednu zgodu: “Na jednom sastanku prevodio je Badu Heni, brat Henija Henija. U početku je sve izgledalo prilično dobro. Badu je prevodio Tomov govor i čak je radio slične geste. No kasnije je priznao da nije razumio ni riječ od onoga što je Tom rekao. U svom je ‘prijevodu’ samo ponavljao biblijske istine koje je dotad saznao, a Tomove je geste oponašao kako bi se činilo da je sve u redu.” Unatoč takvim nesporazumima broj zainteresiranih osoba sve je više rastao, pa je u Hanuabadi ubrzo osnovana i druga grupa, koja se sastajala u domu obitelji Rakatani.

Početkom 1952. Bobogi Naiori, jedan od glavara plemena Koiari i utjecajan vrač, posjetio je Henija Henija — svog wantoka, odnosno pripadnika istog plemena. Bobogi je prisustvovao sastanku koji se održao u Henijevoj kući. Bio je oduševljen onim što je vidio i čuo, pa je Tomu Kittu kasnije rekao: “Molim vas, dođite i poučite moj narod istini.”

 Nedugo nakon toga Tom i Rowena svojim su se starim kamionetom uputili u Haimu, selo u kojem je živio Bobogi i koje je smješteno 25 kilometara sjeverno od Port Moresbya. Do Haime su putovali blatnjavim cestama. Kad su stigli, Tom je svjedočio okupljenim ljudima, a Bobogi je prevodio. Tridesetak je osoba počelo proučavati Bibliju.

Grupa u Haimi tog je mjeseca izgradila malu dvoranu za kršćanske sastanke. Elsie Horsburgh, koja je kasnije išla onamo na sastanke, ovako je opisala dvoranu: “Bila je načinjena od neobrađenog drva, imala je travnati krov, a zidovi su bili ispleteni od bambusovog pruća i sezali su do struka. U dvorani su se nalazile drvene stolice, petrolejska lampa i mala školska ploča.” Ta jednostavna građevina bila je prva dvorana Jehovinih svjedoka u Papui Novoj Gvineji.

Bobogi je želio da dobru vijest čuju i njegovi wantoki koji su živjeli u obližnjim planinama. Zato su on i Tom krenuli opasnim i strmim planinskim putem do visoravni Sogerija. Ubrzo su počeli proučavati s više od 90 ljudi u tri sela.

Njihovo propovijedanje zapazili su predstavnici vlasti. U Ioadabuu jedan je predstavnik vlasti upao  na sastanak i od prisutnih zahtijevao da mu kažu tko je Jehovinim svjedocima dopustio da propovijedaju u selu. Osim toga policija je ispitala nekoliko zainteresiranih osoba, želeći saznati tko smo i što radimo. Neki pastori i vlasnici plantaža braći su čak prijetili fizičkim nasiljem.

 Zbog tog protivljenja neki su interesenti prestali proučavati. No mala skupina zainteresiranih osoba nije se dala pokolebati. Godine 1954. u rijeci Laloki kod Haime krstilo se 13 osoba. Bilo je to prvo krštenje u Papui Novoj Gvineji. Tom se prilikom krstio i Bobogi. On je rekao: “Čak i ako svi pripadnici mog plemena odustanu, ja ću ostati nepokolebljiv jer znam da je ovo istina.” Bobogi je održao svoje obećanje i vjerno služio kao starješina u skupštini Haima sve do svoje smrti 1974.

U srpnju 1955. John Cutforth, misionar iz Kanade koji je služio u Australiji, doputovao je u Port Moresby. On je bio prvi pokrajinski nadglednik u Papui Novoj Gvineji. Odmah je zavolio tu tropsku zemlju, ponizne ljude i njihov način života. Nije ni slutio da će ondje služiti više od 35 godina.

Brat Cutforth sa sobom je donio dokumentarni film Društvo novog svijeta u akciji, na kojem je prikazana organizacija Jehovinih svjedoka i njihovi kongresi. Tijekom tri tjedna prikazao ga je 14 puta, a prisutnih je bilo od nekoliko stotina pa sve do gotovo 2 000. Film je ostavio snažan dojam  na ljude koji su ga gledali. Mnogi od njih nikad prije nisu gledali film.

Posjet brata Cutfortha završio je jednodnevnim pokrajinskim sastankom u Haimi. Bio je to uistinu poseban događaj. Tom Kitto kaže: “Kad je govornik zamolio kandidate za krštenje da ustanu, ustalo je čak 70 osoba. Bili smo duboko dirnuti kad se 40 braće i 30 sestara poredalo na obali rijeke, čekajući da krštenjem potvrde svoje predanje Jehovi.”

Sljedeće godine braća su odlučila održati drugi pokrajinski sastanak u Haimi. Bobogi, koji je bio glavar sela, dobio je zadatak da pripremi prostor, izgradi sve što je bilo potrebno za održavanje sastanka te da se pobrine za hranu. Tri dana prije sastanka John (Ted) Sewell, novi pokrajinski nadglednik iz Australije, došao je u Haimu kako bi s Bobogijem razgovarao o pripremama.

Ted je odmah prešao na stvar i upitao Bobogija: “Što ste napravili?”

“Još ništa”, odgovorio je Bobogi.

“Ali, Bobogi, danas je četvrtak, a sastanak je u nedjelju!” uznemireno je rekao Ted.

“Ništa se ti ne brini”, rekao je Bobogi. “Sve ćemo napraviti u subotu.”

Ted je bio zaprepašten. Vratio se u Port Moresby uvjeren da pokrajinski sastanak neće sličiti ni na što.

U nedjelju je zabrinuto krenuo u Haimu. Kad je došao, nije mogao vjerovati svojim očima! Ispod ogromnog stabla bio je podignut stabilan drveni podij. Ispred njega očišćena je velika površina tla koja je trebala poslužiti kao gledalište. Malo dalje iskopane su rupe u zemlji u koje je bilo postavljeno vruće kamenje  na kojem se pekla svinjetina, valabiji, divljač, golubovi, riba, jam i batati. Na otvorenoj vatri kuhao se čaj. Mnoštvo ljudi veselo je razgovaralo u tom “restoranu” napravljenom od drva i pruća. Među svima njima mirno je stajao Bobogi. Ted je promatrao u nevjerici.

Kad je konačno došao k sebi, rekao je: “Bobogi, gdje si naučio sve ovo?”

“Ovo? Pa to sam vidio na onom filmu koji nam je John Cutforth pokazao prošle godine”, odgovorio je Bobogi.

Na taj je sastanak došlo više od 400 ljudi iz osam plemena, a krstile su se 73 osobe. Kasnije su braća taj skup prozvala “Bobogijev pokrajinski sastanak”.

Godine 1957. John Cutforth preselio se u Papuu Novu Gvineju i nastavio služiti kao putujući nadglednik. Od svoga prvog posjeta dugo je razmišljao o tome kako bi bilo najbolje svjedočiti Papuancima, od kojih je većina bila nepismena. Došlo je vrijeme da svoje ideje primijeni u praksi.

Kad bi držao govor u nekoj skupštini ili grupi, brat Cutforth bi najprije na ploču napisao svoje ime te ime svog prevoditelja. Zatim bi rukom pokazao nebo i prisutne upitao: “Bog, ime?” Kad bi odgovorili: “Jehova”, zapisao bi to na vrh ploče. Pored Božjeg imena napisao bi “Psalam 83:18”. Ispod  toga napravio bi dva stupca. U lijevom bi napisao “stari svijet”, nacrtao dva čovjeka koja se tuku, uplakano lice i grob te napisao “Rimljanima 5:12”. U desnom bi stupcu napisao “novi svijet”, nacrtao dva čovjeka koja se rukuju, nasmijano lice i prekrižen grob te napisao “Otkrivenje 21:4”. Nakon toga živo bi iznio govor u kojem bi objasnio svaki crtež. Zatim bi zamolio neke od prisutnih da dođu pred ploču i ponove što je rekao. Kad bi prisutni naučili svjedočanstvo, zamolio bi ih da sličice precrtaju na papir te da ih koriste u službi propovijedanja.

Tako je nastala prva “slikovna propovijed”, koja se pokazala jako korisnom u svjedočenju. Ubrzo su izrađene i propovijedi s drugim temama. Lena Davison, koja je u Papui Novoj Gvineji služila 47 godina, rekla je: “Satima smo u bilježnice precrtavali te propovijedi. Svaki interesent dobio je primjerak koji je koristio u propovijedanju.” Djeca su izrađivala i bojila svoje “slikovnice” te bila jako ponosna na njih.

Sličan se način poučavanja koristio i na skupštinskim sastancima. “Tijekom javnog predavanja  i razmatranja Stražarske kule braća su često koristila crteže. Oni su bili jako korisni osobama koje nisu znale čitati”, objasnila je Joyce Willis, pionirka iz Kanade koja je u Papui Novoj Gvineji provela više od 40 godina. Slikovne propovijedi na platnu koristile su se i na većim skupovima. Mike Fisher, koji je služio kao pokrajinski nadglednik, rekao je: “Svi su voljeli te velike slike. One su prisutnima pomagale zapamtiti glavne misli. Mnoge su slike na kraju završile u domovima objavitelja koji su živjeli u zabačenim mjestima. Oni su ih rado koristili kad su svjedočili svojim gostima.”

Slikovne propovijedi bile su u upotrebi desetljećima. No s vremenom su se prestale koristiti jer je sve više ljudi znalo čitati i pisati, a ujedno su ilustrirane publikacije postale dostupne mnogima.

Krajem 1950-ih iz Australije je u Papuu Novu Gvineju došlo dosta revnih objavitelja, koji su žarko željeli propovijedati dobru vijest. Osim toga mnogi ljudi koji su za istinu čuli u Port Moresbyu vratili su se u svoja sela i ondje počeli objavljivati vijest o Kraljevstvu. Tako se dobra vijest brzo širila po svoj zemlji.

Godine 1957. David Walker, 26-godišnji Australac koji je živio u Port Moresbyu, čuo je da u obližnjem selu Manu Manuu te Gabadiju ima osoba  koje se zanimaju za istinu. David je dao otkaz na poslu, započeo sa specijalnom pionirskom službom te godinu dana sam propovijedao na tom području. Kasnije su na to područje došli drugi objavitelji i nastavili propovijedati. Danas u Manu Manuu postoji jedna skupština koja ima svoju dvoranu.

Nekako u to vrijeme Don Fielder je na tržnici Koki svjedočio nekim ribarima koji su pokazali zanimanje za istinu. Oni su bili iz Hule, sela koje se nalazilo na obali 100 kilometara istočno od Port Moresbya. Da bi njima i njihovim obiteljima pomogli bolje upoznati istinu, Don Fielder i Athol (Dap) Robson te neki interesenti iz plemena Hula, otputovali su onamo u Donovom novom kanuu, dugačkom osam metara. U Huli su ostali tri dana i osnovali malu grupu za proučavanje Biblije.

Nedugo nakon toga Don Fielder preselio se u Hulu i ondje počeo služiti kao specijalni pionir. Sa sobom je poveo i ženu Shirley te dvogodišnju kćerkicu Debbie.  Don kaže: “Izgradili smo malu kolibu i počeli propovijedati u pet sela u tom području. Svaki dan pješačili smo oko 12 kilometara. To je propovijedanje fizički bilo naporno, ali duhovno nas je jačalo jer smo započeli mnogo biblijskih tečajeva, te je uskoro osam novih objavitelja surađivalo s nama.”

Don i Shirley svojom su službom razgnjevili propovjednika tamošnje Ujedinjene crkve. On je njihovog najmodavca nagovorio da ih potjera sa svog zemljišta. “Kad su ljudi iz obližnjeg sela čuli za to, jako su se naljutili jer nisu željeli da odemo”, kaže Don. “Njih dvadesetak pomoglo nam je preseliti kolibu — zajedno s temeljima — na novo zemljište koje je bilo u vlasništvu njihovog sela.”

No gnjevni pastor nije odustajao. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći kako bi vlasti u Port Moresbyu zabranile obitelji Fielder da svoju kolibicu podigne bilo gdje u oblasti. Don priča: “Nismo željeli otići s tog područja. Zato smo Alfa Greena, koji je bio vješt stolar, zamolili da iskoristi drvo od kojeg je bila sagrađena naša koliba te da od njega napravi kabinu na našem kanuu. Zatim smo kanu usidrili u močvarnim šumama mangrove, u blizini ušća rijeke. Živjeli smo ondje među rojevima komaraca i krokodilima koji su vrebali iz vode i u tom području propovijedali sljedeće dvije i pol godine.” Kad im se rodila druga kći, Vicki, Don i Shirley Fielder vratili su se u Port Moresby. Kasnije su bili u putujućoj službi, a Don je služio i u Odboru podružnice.

U to vrijeme Lance i Daphne Gosson počeli su proučavati s nekoliko mladića koji su došli iz Kereme, sela na obali smještenog 225 kilometara zapadno od Port  Moresbya. Kad su se ti mladići vratili s odmora svojim kućama, Lance Gosson i Jim Chambliss odlučili su ih posjetiti u Keremi i ondje ostati dva tjedna kako bi propovijedali.

“Cijelo se selo sakupilo da čuje što imamo reći”, napisao je Lance. “Dok smo svjedočili, došao je pastor Londonskoga misionarskog društva i napao našeg prevoditelja te ga nekoliko puta udario prije nego što su mještani stigli išta učiniti. Uporno je govorio kako nas ljudi ne žele u svom selu i zapovjedio nam da odemo iz ‘njegovog’ područja. Rekli smo da oni koji nas žele slušati mogu doći k nama na drugu stranu sela, a da ostali mogu ostati s njim. Cijelo selo pošlo je za nama.

Sutradan ujutro uputili smo se načelniku oblasti da bismo prijavili što se dogodilo. Na putu smo sreli jednu ženu koja je bila jako bolesna. Htjeli smo je odvesti u bolnicu, ali nju je bilo strah poći. Pristala je tek nakon dosta nagovaranja. Ženu smo ostavili u bolnici i zatim otišli načelniku oblasti. Već nam je na samom početku bilo jasno da nismo dobrodošli. Načelnik nas je gnjevno optužio kako ljude učimo da odbijaju liječničku pomoć. Međutim, upravo u tom trenutku, ušao je liječnik i slučajno čuo tu optužbu. Ispričao je načelniku kako smo upravo nagovorili jednu bolesnu ženu da ode u bolnicu. Kad je to čuo, načelnik se odmah ispričao. Rekao nam je da ga je kratko prije našeg dolaska posjetio jedan katolički svećenik i ispričao neistine o našim vjerovanjima. Zatim je naredio dvojici naoružanih policajaca da nas štite. Bilo je stvarno zanimljivo vidjeti policajce naoružane puškama kako sjede s nama na biblijskom tečaju!”

Nedugo nakon toga dva mlada Australca, Jim Smith i Lionel Dingle, poslani su u Keremu kao specijalni  pioniri. Odmah su počeli učiti tairumu, jezik koji se ondje govori. Jim priča kako su učili novi jezik: “Svaku bismo riječ izgovorili na motuu, a interesenti bi nam tu riječ rekli na tairumi. Zatim bismo je zapisali. Tako smo sastavili mali rječnik i naučili jednostavno svjedočanstvo. Mještani su bili zadivljeni kad bi čuli da govorimo njihov jezik jer ga nitko od bijelaca u oblasti nije znao. Nakon tri mjeseca svaki smo tjedan na obje strane zaljeva Kereme održavali sastanke na tairumi.”

Nakon njih u Keremu je došao Glenn Finlay, još jedan mladi pionir iz Australije, te je ondje sam propovijedao godinu i pol dana. On kaže: “Bilo mi je teško. Ponekad sam se pitao ima li moje propovijedanje ikakvog smisla. No onda mi je jedan događaj pokazao da su moje sumnje neopravdane.

Proučavao sam s jednim starim pekarom koji se zvao Hevoko. Bio je nepismen i nakon više mjeseci uspio je zapamtiti tek nekoliko osnovnih biblijskih istina. Pitao sam se ima li smisla i dalje proučavati s njim. No kad sam jednog jutra dolazio k njemu, iz njegove sam kuće začuo neki glas. Zastao sam da bolje čujem.  Bio je to Hevoko. Glasno se molio Jehovi i usrdno mu zahvaljivao što je saznao istinu o njegovom imenu i Kraljevstvu. Njegova me iskrena molitva podsjetila na to da je Jehovi važno srce, a ne inteligencija. Njemu je uistinu stalo do onih koji ga ljube” (Ivan 6:44).

Godine 1960. dvojica specijalnih pionira iz Australije, Stephen Blundy i Allen Hosking, doselila su se u Savaiviri, selo koje se nalazi 50 kilometara istočno od Kereme. Ondje su tri mjeseca živjeli u šatoru, a potom su se preselili u kućicu na plantaži kokosa koja se nalazila usred velike močvare.

Savaiviri je bio poznat po duboko ukorijenjenom kargo kultu. Kako je nastao taj kult? Tijekom Drugoga svjetskog rata Papuanci su se divili vrijednom teretu, odnosno kargu, koji je strana vojska donijela sa sobom. Kad je rat završio, vojnici su pokupili svoje stvari i otišli, no mnogo su toga ostavili za sobom. Neki su Papuanci vjerovali da su im taj dragocjeni teret poslali njihovi mrtvi preci jer je došao iz područja iza horizonta — gdje se, po njihovom mišljenju, nalazi svijet duhova — ali da su im ga vojnici oteli. Da bi duhovima dali do znanja  što im treba, organizirali su tobožnje vojne vježbe i izgradili čvrste dokove. Željeli su spremno dočekati dan kad će doći još mnogo tereta.

Stephen i Allen za kratko su vrijeme počeli proučavati s otprilike 250 pripadnika tog kulta, pa čak i s njihovim vođom te nekima od “dvanaestorice apostola”. Stephen kaže: “Mnogi od tih ljudi prihvatili su istinu. Kasnije nam je jedan policajac rekao da se kargo kult u Savaiviriju ugasio zahvaljujući ponajviše našem propovijedanju.”

Pioniri koji su počeli propovijedati u Papui Novoj Gvineji brzo su uvidjeli koliko bi bilo korisno prevoditi biblijsku literaturu na papuanske jezike. No našli su se pred prilično velikim problemom jer se ondje govori 820 jezika. Kako su doskočili tom izazovu?

Prvi korak učinio je Tom Kitto još 1954. Organizirao je da neka braća iz Papue Nove Gvineje prevedu jedno poglavlje knjige “Neka Bog bude istinit” * na motu, jezik koji se govori u Port Moresbyu. Poglavlje je nosilo naslov “Nova zemlja”. Braća su ga umnožila na šapirografu i od njega napravila brošuricu, a zatim preko dvije stotine primjeraka podijelila ljudima koji su govorili motu. Ljudi su bili oduševljeni.

Budući da se počelo propovijedati na novim područjima, pioniri su uložili puno vremena i truda kako bi našu literaturu preveli na papuanske jezike. Jim Smith kaže: “Zapisivao sam nove riječi i izraze na tairumi te malo-pomalo napravio rječnik i gramatički priručnik, koje sam koristio dok sam prevodio članke za razmatranje iz Stražarske kule. Često sam do kasno u noć tipkao  prevedene članke kako bi ih dao onima koji su dolazili na sastanke. Kasnije sam na tairumu preveo jedan traktat i brošuricu. Uz pomoć tih prvih publikacija mnogi su pripadnici naroda Kerema upoznali istinu.”

Literatura se prevodila i na hulu i toaripi. Budući da je bilo nemoguće tiskati publikacije na svim jezicima, braća su se usredotočila na hiri motu i tok pisin, dva jezika koja su se koristila u trgovini. Hiri motu pojednostavljen je oblik motua i govori se na velikom dijelu papuanske obale. Don Fielder kaže: “Dugo smo radili na usavršavanju pisanog oblika tog jezika. Stražarska kula i druge publikacije na hiri motuu uvelike su doprinijele današnjem obliku tog jezika.” Tok pisin mješavina je engleskog, njemačkog, kuanue i drugih jezika, a govori se u gorskim predjelima, na obali te otocima sjevernog dijela Papue Nove Gvineje. Kako je započelo svjedočenje na tom višejezičnom području?

U lipnju 1956. pioniri Ken i Rosina Frame, koji su se tek bili vjenčali, preselili su se na Novu Irsku, otok u Bismarckovom otočju na sjeveroistoku Papue Nove Gvineje. Oni su bili prvi Jehovini svjedoci koji su došli na taj otok. Ken je bio knjigovođa i zaposlio se u jednom velikom trgovačkom poduzeću u Kaviengu, najvećem gradu na Novoj  Irskoj. On kaže: “Prije nego što smo otišli iz Sydneya, dobili smo savjet da se najprije upoznamo s ljudima kako bi se oni priviknuli na nas i da tek onda počnemo otvoreno svjedočiti. Rosina je bila vrsna krojačica, te je već za kratko vrijeme imala mnogo kupaca. Svjedočili smo im neformalno. Uskoro se mala grupa zainteresiranih osoba počela jednom tjedno neupadljivo sastajati u našem domu.

Godinu i pol dana kasnije posjetio nas je naš pokrajinski nadglednik John Cutforth i pitao bi li mogao prikazati film Sreća društva novog svijeta. Razgovarao sam s vlasnikom kina, a on je rekao da će besplatno prikazati naš film. Njegovi su radnici sigurno govorili drugima o tome jer se na dan prikazivanja pred kinom okupilo toliko ljudi da nam je policija morala pomoći da uđemo u kino. Film je pogledalo više od 230 ljudi, ali nismo brojali one koji su ga gledali izvana kroz otvorene prozore. Nakon toga propovijedali smo otvorenije.”

U srpnju 1957. osnovana je skupština u Rabaulu, na Novoj Britaniji. Taj lijepi lučki grad smješten je između dva aktivna vulkana. Skupština u Rabaulu sastajala se u dvorištu kuće koju su unajmili specijalni pioniri. Norm Sharein, koji je kao pionir služio u tom gradu, kaže: “Svake je večeri na proučavanje Biblije dolazilo više od stotinu ljudi. Podijelili bismo ih u grupe od dvadesetak osoba i ispod drveća proučavali s njima uz svjetlo svjetiljke.”

Ta je skupština bila zadužena da kao domaćin organizira prvi pokrajinski sastanak. Tada se u moru krstilo sedam osoba. Petero njih uskoro je započelo s pionirskom službom. Braća su se pitala gdje bi bilo najbolje da propovijedaju. Iz australske podružnice uskoro je stigao odgovor — u Madangu.

 Madang je obalni grad na sjeveroistoku zemlje. Ondje su ‘polja bila zrela za žetvu’ (Ivan 4:35). Ustvari, u tom je gradu djelovala mala grupa objavitelja, a zainteresiranih je osoba bilo toliko da objavitelji nisu stizali svima posvetiti dovoljno pažnje. No kad se Matthew Pope, pionir iz Kanade, sa svojom obitelji doselio u taj grad i kupio kuću s dvorištem u kojem je bilo nekoliko kolibica, otvorila se mogućnost da se u Madang pošalje više pionira.

Iz Rabaula je stiglo osmero pionira i počelo propovijedati u Madangu i njegovoj okolici. Jedan od tih pionira zvao se Tamul Marung. On je nabavio bicikl i ponio ga sa sobom na brod koji je plovio za Basken, njegovo rodno mjesto koje se nalazi pedesetak kilometara sjeverno od Madanga. Nakon što je propovijedao u Baskenu, biciklom se uputio natrag u Madang i putem svjedočio. Kasnije se vratio u Basken, osnovao skupštinu i služio kao pionir još 25 godina. Tijekom tog vremena oženio se i osnovao obitelj. Njegova kći i nećakinja kasnije su služile u Betelu.

U to su vrijeme John i Lena Davison u Madangu upoznali Kalipa Kanaija, učitelja iz Talidiga, sela koje se nalazi između Baskena i Madanga. Nedugo nakon toga John i Lena otišli su u Talidig kako bi proučavali s Kalipom i njegovom rodbinom. To je  razbjesnilo školskog nadzornika, koji je bio katolik. On je naredio policajcima da Kalipa i njegove rođake izbace iz njihovih kuća. No Kalip i ostali nisu se dali zastrašiti, nego su se preselili u Bagildig. S vremenom je ta grupa postala skupština i dobro je napredovala. Kasnije su izgradili veliku dvoranu koja se koristila za pokrajinske sastanke i oblasne kongrese. Danas u Madangu i okolici ima sedam skupština i dvije grupe.

Madang nije bio jedini grad u kojem se propovijedala dobra vijest. Jim Baird te John i Magdalen Endor s velikim su uspjehom propovijedali u Laeu, obalnom gradu koji se nalazi 210 kilometara jugoistočno od Madanga. John kaže: “Gotovo svake večeri u svojoj smo kući proučavali s puno ljudi. Nakon šest mjeseci desetero naših interesenata počelo je ići s nama u službu propovijedanja.” Nešto kasnije u kinu su  prikazali film Društvo novog svijeta u akciji. Film je pogledalo više od 1 200 ljudi. Mnogi od njih u Laeu su boravili samo zbog posla, a kad su se vratili kućama, proširili su dobru vijest u udaljena planinska područja.

Ustrajni pioniri propovijedali su i u zaleđu Laea. Jack Arifeae, krupan brat okrugla lica, revno je služio Jehovi i osnovao skupštinu u Wauu. Skupština je dobro napredovala, a sastanci su se održavali u Jackovoj kući. Bibliju je proučavalo i tridesetak pripadnika plemena Kukukuku. Iako su nekad ljudima tjerali strah u kosti jer su bili ljudožderi, sada su dobro duhovno napredovali.

Wally i Joy Busbridge za to su vrijeme revno propovijedali u obližnjem Bulolou i tako izazvali gnjev misionara jedne evangeličke zajednice, koji su smatrali da nitko nema pravo širiti vjeru na “njihovom” području. Pripadnici te zajednice vršili su pritisak na Wallyevog poslodavca, zbog čega mu je on zaprijetio: “Ako se ne želiš odreći svoje vjere, traži drugi posao.” Wally i Joy preselili su se u Lae i ondje nastavili propovijedati. Kasnije su započeli s punovremenom službom i mnogo godina proveli u putujućoj službi.

Jerome i Lavinia Hotota neko su vrijeme živjeli u Port Moresbyu, a potom su se vratili u svoju pokrajinu. Oni su donijeli dobru vijest u Popondettu, gradić koji se nalazi jugoistočno od Laea. Jerome je bio vrlo poduzetan i uvjerljivo je koristio Bibliju, a Lavinia je bila srdačna žena kojoj je bilo iskreno stalo do ljudi. Kad su počeli propovijedati, i oni su doživjeli protivljenje. Jedan anglikanski biskup i velika grupa njegovih pristaša uskoro su došli u njihovu kuću i naredili im da prestanu  propovijedati. No njih je dvoje hrabro nastavilo propovijedati, te su osnovali malu, ali revnu skupštinu.

Godine 1963. dobra vijest došla je u Wewak, obalni grad na samom sjeveru Papue Nove Gvineje. Karl Teynor i Otto Eberhardt, dvojica građevinara iz Njemačke, danju su radila na izgradnji bolnice u Wewaku, a navečer i vikendima proučavali su Bibliju s više od stotinu zainteresiranih osoba. Njihovo je propovijedanje razljutilo katoličkog svećenika, koji je skupio ljude i zajedno s njima bacio motocikle naše braće u more. No sin jednog utjecajnog seoskoga glavara koji je surađivao sa svećenikom s vremenom je postao Jehovin svjedok. Kad je čovjek vidio koliko mu se sin promijenio, počeo je drugačije gledati na Jehovine svjedoke i dopustio im da propovijedaju u selima koja su bila pod njegovom upravom.

Dok su svećenici svim silama pokušavali stati na kraj našem propovijedanju, braća su nastojala “zakonski potvrditi pravo na propovijedanje dobre vijesti” (Filip. 1:7). Zato su se obratila vlastima. Dana 25. svibnja 1960. vlasti su zakonski priznale Udruženje Međunarodnih istraživača Biblije, pravno tijelo koje Jehovini svjedoci koriste u mnogim zemljama. Tako se braći otvorila mogućnost da na državnim zemljištima grade dvorane i druge objekte potrebne za širenje dobre vijesti.

Tijekom te godine osnovana je i podružnica Jehovinih svjedoka u Papui Novoj Gvineji. John Cutforth imenovan je za slugu podružnice. No nije bilo lako naći prostor za naše urede. Što su braća učinila?

Problem se riješio kad su u Papuu Novu Gvineju stigli Jim i Florence Dobbins. Jim je tijekom Drugoga svjetskog rata bio u američkoj mornarici i služio  upravo u Papui Novoj Gvineji. Kasnije su on i njegova žena upoznali istinu te su željeli više služiti Jehovi. Jim kaže: “Godine 1958, dok smo živjeli u Ohiu, posjetio nas je jedan brat iz Port Moresbya i pokazao nam neke slike Papue Nove Gvineje. Slučajno je ostavio kod nas jednu sliku koju smo kasnije pronašli. Nikad nismo vidjeli tako lijep prizor kao na toj slici. Kad je moja žena rekla: ‘Poslat ćemo mu je poštom’, ja sam kazao: ‘A zašto mu je ne bismo odnijeli?’”

Godinu dana kasnije Jim i Florence te njihove kćeri Sherry i Deborah doselili su se u mjesto Six Mile, u blizini Port Moresbya. Živjeli su u maloj betonskoj kući. Nedugo nakon toga Jim je razgovarao s bratom Cutforthom o lokaciji za podružnicu.

Brat Cutforth se žalio: “Pretražio sam cijeli Port Moresby, ali nisam našao pogodnu lokaciju za podružnicu.”

“Što misliš, bi li naša kuća mogla poslužiti?” upitao ga je Jim. “Vi se možete smjestiti u tri prednje sobe, a mi ćemo živjeti u stražnjem dijelu kuće.”

Tako je adresa na kojoj je živjela obitelj Dobbins od 1. rujna 1960. službeno postala i adresa prve podružnice u Papui Novoj Gvineji.

Naš je napredak bio trn u oku našim protivnicima. Zato su od 1960. neke kršćanske crkve, australska Udruga ratnih veterana i mediji zajedničkim snagama nastojali ocrniti Jehovine svjedoke kako bi naveli vlasti da zabrane njihovo djelovanje.

Sve se jako zakompliciralo kad su neki liječnici, svećenici i predstavnici vlasti dobili brošuricu u kojoj se govorilo o tome kako gledamo na transfuziju krvi. Kao i obično, svećenici su reagirali prvi.  Dana 30. kolovoza 1960. u listu South Pacific Post osvanuo je naslov “Gledište o krvi razljutilo crkve”. Crkveni su vođe u članku optužili Jehovine svjedoke nazivajući ih “antikristima i neprijateljima Crkve”.

Kasnije su objavljeni članci u kojima se tvrdilo da Jehovini svjedoci žele srušiti vlast, da zbog njihovih učenja djeca izostaju iz škole, da ne plaćaju poreze, da podržavaju kargo kultove, pa čak i da ne drže do higijene. Drugi su izvještaji lažno tvrdili da Jehovini svjedoci namjeravaju iskoristiti predstojeću pomrčinu Sunca kako bi posijali strah među urođenike te “zavladali njihovim primitivnim umovima”. Jedan je list ružno govorio o njima jer “žive, jedu i rade s domaćim stanovništvom”. South Pacific Post kritizirao je njihovo učenje da su “svi ljudi jednaki” i tvrdio da su Jehovini svjedoci “opasniji od komunista”.

Na koncu je 25. ožujka 1962. australska Udruga ratnih veterana od kolonijalnih vlasti zatražila da  zabrane djelovanje Jehovinih svjedoka. Međutim australske su vlasti javno odbile taj zahtjev. “Vijest o tome odjeknula je cijelom zemljom”, kaže Don Fielder. “Pošteni ljudi shvatili su da tvrdnje naših protivnika jednostavno nisu istina.”

Istog mjeseca Tom i Rowena Kitto otišli su iz Port Moresbya na naporno putovanje koje je trajalo nekoliko tjedana. Željeli su propovijedati na području do kojeg dobra vijest još nije došla — u planinama Papue Nove Gvineje.

Trideset godina ranije australski tragači za zlatom u planinskim su predjelima otkrili civilizaciju od oko milijun ljudi koji su živjeli potpuno izolirano od vanjskog svijeta. Zaprepašteni urođenici mislili su da su bijeli ljudi zapravo duhovi predaka koji su se vratili iz svijeta mrtvih.

Odmah poslije tragača za zlatom došli su misionari kršćanskih crkava. Rowena Kitto kaže: “Kad su misionari tih crkava čuli da dolazimo, naredili su ljudima da nas ne slušaju. No to je upozorenje zapravo bilo  jako dobra reklama. Radoznali gorštaci nestrpljivo su očekivali naš dolazak.”

Tom i Rowena otvorili su malu trgovinu u Wabagu, mjestu koje se nalazi 80 kilometara sjeverozapadno od Mount Hagena. “Svećenici su vjernicima zabranili da s nama razgovaraju i trguju. Čak su ih nagovarali da raskinu naš ugovor o najmu”, kaže Tom. “No s vremenom su ljudi vidjeli da smo drugačiji od ostalih bijelaca koje poznaju. Naše ljubazno ophođenje s njima ostavilo je naročito dubok dojam na njih. Često bi zbog toga bili dirnuti do suza. Mnogi su rekli da bi im bilo jako drago da ostanemo.”

Od 1963. naovamo mnogo Jehovinih svjedoka iz raznih zemalja otišlo je u planinske predjele Papue Nove Gvineje jer su znali da ondje treba više objavitelja. Krenuvši s istoka zemlje, ta braća i sestre polako su obradili cijelo područje te u mnogim mjestima osnovali grupe i skupštine.

Mala skupština u Goroki, gradu u pokrajini Eastern Highlandsu, sastanke je najprije održavala u jednoj kući. Kasnije su braća izgradila jednostavnu kolibu od drva i pruća. A onda su 1967. izgradili lijepu dvoranu za skupštinske sastanke s 40 sjedećih mjesta. “U šali sam znao reći da ćemo do Harmagedona možda uspjeti popuniti dvoranu”, kaže George Coxsen, koji je u planinskim predjelima propovijedao deset godina. “Nisam ni znao koliko sam u krivu. Za samo godinu dana na sastanke je dolazilo toliko ljudi da smo morali osnovati drugu skupštinu!”

Nešto dalje na istoku, u blizini mjesta Kainantua, Norm Sharein proučavao je Bibliju s više od 50 ljudi, koji su svaki dan dolazili k njemu. Kasnije su pioniri  Berndt i Erna Andersson dvije i pol godine vodili brigu o toj grupi. Erna o tim ljudima kaže: “Rijetko su se prali, uvijek su bili u istoj odjeći, nisu znali čitati ni pisati, a mnogi su se bavili okultizmom. No pomagali smo im strpljivo i s ljubavlju, te su neki uskoro napamet naučili i po 150 biblijskih redaka, a znali su ih i objasniti.”

Berndt i Erna jako su se zbližili s tim ljudima. “Kad smo trebali otići u Kavieng, žene su se okupile oko mene, plačući i naričući”, priča Erna. “Milovale su mi ruke i obraze dok su im suze tekle niz lice. Puno sam puta u suzama otišla u našu kolibu, a Berndt ih je pokušavao utješiti, ali nije mu uspijevalo. Kad smo konačno krenuli, mnoštvo ljudi trčalo je niz planinu za našim automobilom, a žene su cijelim putem plakale. Još mi je uvijek teško opisati bol koju sam taj dan osjećala. Jedva čekam vidjeti te drage ljude u novom svijetu!” Drugi pioniri nastavili su propovijedati u području u kojem su bili Berndt i Erna. S vremenom je u Kainantuu osnovana skupština, koja dobro napreduje.

Početkom 1970-ih mala grupa Jehovinih svjedoka počela je djelovati u Mount Hagenu, 130 kilometara zapadno od Goroke. Mount Hagen poznat je po velikoj  tržnici koja je otvorena jednom tjedno. Onamo dolaze tisuće ljudi, a neki su kilometrima udaljeni od nje. Dorothy Wright, odvažna pionirka, kaže: “Na toj smo tržnici znali uručiti stotine primjeraka literature.” Kad bi se ljudi vratili u svoja sela, drugima bi prenosili vijest o Kraljevstvu, pa je ona tako stigla i u područja do kojih nijedan objavitelj nije uspio doći.

Kasnije su Dorothyn sin, Jim Wright, i još jedan pionir, Kerry Kay-Smith, poslani u Banz, područje na kojem ima puno plantaža kave i čajevca, koje se nalazi u lijepoj dolini Wahgi, istočno od Mount Hagena. Pripadnici crkvenih misija jako su se protivili toj braći. Nagovarali su djecu da bacaju kamenje na njih i tjeraju ih iz svojih sela. Kad se Kerry preselio u drugo područje, Jim je ostao sam u Banzu. On kaže: “Često sam se usred noći u svojoj kolibici molio govoreći: ‘Jehova, zašto sam ovdje?’ Odgovor na to pitanje saznao sam tek mnogo godina kasnije.

Godine 2007. iz Australije sam putovao u Banz na oblasni kongres. U blizini moje nekadašnje travnate kolibice stajala je lijepa nova dvorana koja se mogla proširiti i postati kongresna dvorana s preko tisuću mjesta. Dok sam se približavao dvorani, jedan je brat trčeći došao do mene, zagrlio me i počeo plakati. Kad se konačno smirio, rekao mi je da se zove Paul Tai i objasnio da sam 36 godina ranije proučavao s njegovim  ocem. Paul je kasnije pročitao očevu literaturu i prihvatio istinu. Rekao mi je da služi kao starješina.

Na kongresu sam imao intervju. Govorio sam o protivljenju koje smo davno doživjeli u Banzu. Gotovo svi su plakali. Nakon programa nekoliko je braće došlo, zagrlilo me i suznih mi se očiju ispričavalo. Dok su bili djeca, tjerali su me iz svog sela gađajući me kamenjem i vrijeđajući me. Jedan od njih, Mange Samgar, sada služi kao starješina, a nekad je bio luteranski pastor koji je tu djecu nagovarao da mi se protive. Na tom sam kongresu doživio mnogo dirljivih susreta.”

Većina Papuanaca istinu je saznala izravno od Jehovinih svjedoka. Međutim u nekim je slučajevima sjeme istine na neobičan način došlo do zabačenih područja (Prop. 11:6). Naprimjer podružnica je oko 1970. počela redovito dobivati izvještaj o službi propovijedanja od nepoznate osobe iz nepostojeće  skupštine u nepoznatom selu na dalekoj rijeci Sepiku. Podružnica je poslala pokrajinskog nadglednika Mikea Fishera da sazna o čemu je riječ.

Mike kaže: “Do sela sam putovao deset sati motornim kanuom ploveći uskim plovnim putevima kroz džunglu punu komaraca. Stigao sam predvečer i upoznao ‘misterioznog’ čovjeka. On je nekad bio naš brat, ali već je godinama bio isključen. Nakon što se vratio u svoje selo, pokajao se za svoje grijehe i počeo propovijedati. U selu je više od 30 ljudi govorilo da su Jehovini svjedoci, a neki su bili spremni za krštenje. Nedugo nakon toga isključeni je brat ponovno primljen, a podružnica je i službeno osnovala grupu.”

Godine 1992. pokrajinski nadglednik Daryl Bryon čuo je da su u jednom selu u unutrašnjosti zemlje ljudi zainteresirani za istinu. “Da bih došao do tog sela, proputovao sam 80 kilometara automobilom, sat i pol pješačio gustom džunglom i zatim još sat vremena uzvodno veslao u kanuu ”, kaže on. “Kad sam došao, jako sam se iznenadio. Na obali rijeke, okružena planinama, stajala je potpuno nova kuća na kojoj je pisalo ‘Dvorana Jehovinih svjedoka’.

Svake nedjelje ondje se sastajalo oko 25 interesenata. Proučavali su knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji. Govorili su da su Jehovini svjedoci, pa sam ih pitao žvaču li betelove orahe. ‘Naravno da ne žvačemo’, odgovorili su. ‘Ostavili smo se toga prije godinu dana, kad smo došli u istinu!’ Ne trebam ni reći da sam bio oduševljen kad je podružnica tu grupu dodala pokrajini koju sam posjećivao.”

Tijekom 1980-ih i 1990-ih u Papuu Novu Gvineju došli su mnogi misionari, zatim braća koja su  završila Školu za organizacijsko osposobljavanje i specijalni pioniri iz Australije, Engleske, Filipina, Finske, Japana, Kanade, Novog Zelanda, Njemačke, Sjedinjenih Država, Švedske te drugih zemalja. Zahvaljujući tome propovijedalo se sve više. Budući da su neki od tih propovjednika kasnije stupili u brak, broj marljivih objavitelja još je više porastao.

Većina misionara i pionira počela je učiti tok pisin i hiri motu čim je stigla u zemlju. Učili su ga dva ili tri mjeseca. Svakog su jutra imali nastavu, a svakog poslijepodneva na području su mogli isprobati ono što su naučili. To je mnogima od njih pomoglo da već za nekoliko mjeseci kvalitetno vode biblijske tečajeve i drže govore.

Učenje novog jezika također im je pomoglo da budu strpljivi i suosjećajni kad poučavaju nepismene  osobe. Ti punovremeni sluge opismenili su mnoge ljude i tako im omogućili čitaju Božju Riječ (Iza. 50:4). To je dovelo do ogromnog porasta. Za samo devet godina broj objavitelja porastao je za 50 posto! Godine 1989. u Papui Novoj Gvineji bilo je 2 000 Jehovinih svjedoka, a 1998. gotovo 3 000!

Premda su mnogi od tih propovjednika zbog zdravstvenih ili drugih razloga kasnije otišli iz Papue Nove Gvineje, za sobom su ostavili neizbrisiv trag. Rado se sjećamo te drage braće i sestara koji su vjerno služili Jehovi i s ljubavlju učinili mnogo dobra! (Hebr. 6:10).

Kako je rastao broj objavitelja, tako je bilo potrebno sve više dvorana za skupštinske sastanke i kongresnih dvorana, a trebalo je i proširiti Betel. Kako se udovoljilo toj potrebi?

Prije 1975. državni Zavod za prostorno planiranje redovito je odvajao određena zemljišta za izgradnju vjerskih objekata. Zainteresirane crkve podnijele bi zahtjev za određeno zemljište i svoje argumente iznijele vijeću koje je imenovala država. Najbolji ponuđač besplatno bi dobio zemljište, ali na njemu bi u nekom razumnom roku trebao izgraditi vjerski objekt.

Godine 1963, unatoč žestokom protivljenju svećenstva kršćanskih crkava, Udruženje Međunarodnih istraživača Biblije na korištenje je dobilo odlično zemljište u Port Moresbyu. Ono se nalazilo na brdu s kojeg se pružao prekrasan pogled na tržnicu Koki i azurnoplavo Koraljno more. Na tom su zemljištu izgrađene dvoetažna podružnica i jedna dvorana. Kasnije smo dobili dozvolu da izgradimo dvorane u naseljima Sabami, Hoholi, Gerehuu i Gordonu.

 Zemljište u Gordonu, koje se nalazilo u samom centru naselja, ranije je bilo rezervirano za gradnju anglikanske katedrale. “No na sastanku vijeća Zavoda za prostorno planiranje predsjednik je anglikanskom propovjedniku rekao da vijeće nije zadovoljno time što njegova crkva gomila zemljišta i često na njima zarađuje”, priča Ron Fynn, koji je u Papui Novoj Gvineji služio 25 godina. “Predsjednik vijeća dodao je da anglikanci više neće dobiti nijedno zemljište dok vijeće ne bude vidjelo da postojeća zemljišta koriste u skladu sa svrhom za koju su ih dobili.

Nakon što je to rekao, predsjednik vijeća okrenuo se prema meni i pitao koje zemljište želimo. Rekao sam mu da bi nam najbolje odgovaralo zemljište u Gordonu na kojem je trebala biti izgrađena katedrala. Anglikanski svećenik skočio je na noge želeći uložiti prigovor, no predsjednik vijeća strogo mu je rekao da sjedne, pa sam mogao dokraja iznijeti naš zahtjev. Na iznenađenje svih, vijeće je našoj skupštini dodijelilo to zemljište.”

Na njemu je izgrađena dvorana za skupštinske sastanke i podružnica s četiri etaže. Nova podružnica svečano je otvorena 12. prosinca 1987. Zemljište u blizini tržnice Koki prodano je. Od 2005. do 2010. podružnici su dodani novi objekti — stambena trokatnica, dvorana za skupštinske sastanke i uredi za prevoditelje. Oni su svečano otvoreni 29. svibnja 2010.

Danas u Papui Novoj Gvineji ima 89 dvorana i drugih mjesta za sastajanje. Mnoga koja se nalaze na seoskim područjima izgrađena su od tradicionalnih materijala. No u većim gradovima u gradnji su korišteni suvremeni građevinski materijali. Mnoge dvorane izgrađene su zahvaljujući pomoći koju primaju zemlje koje ne mogu same financirati gradnju dvorana. Papua Nova Gvineja u taj je program uvrštena 1999.

Vjerske zajednice u Papui Novoj Gvineji imale su nepisani dogovor o području djelovanja svake misije. Svaka je zajednica imala svoje područje i očekivalo se da se ostale drže podalje od njega. Naravno, Jehovini svjedoci propovijedaju dobru vijest svima koji žele slušati, bez obzira na to gdje ti ljudi žive. Taj stav i pozitivne reakcije mnogih koji su čuli za istinu jako su ljutili svećenike.

Norm Sharein kaže: “Kad sam se doselio na Kurmalak, mali otok u pokrajini West New Britain, među prvima me posjetio anglikanski svećenik i rekao mi: ‘Nemate pravo propovijedati mojim župljanima. Oni su već kršćani!’

Jednom drugom prilikom vidio sam kako jedan čovjek s kojim sam proučavao Bibliju svom snagom vesla u kanuu unatoč jakoj kiši i velikim valovima. Ustvari, vrijeme je bilo tako loše da je stavio život na kocku samim tim što se otisnuo na more. No uspio je doći do obale. Kad je izvukao kanu na plažu, prišao mi je i teško dišući kazao da dolazi brod pun katolika koje predvodi vjeroučitelj. Rekao je da me žele pretući. Nisam imao kamo pobjeći te sam se pomolio Jehovi za mudrost i snagu.

Kad je brod stigao, iz njega se iskrcalo petnaestak ljudi. Lica su obojili crvenom bojom, što je značilo da mi žele nauditi. Nisam čekao da dođu do mene, već sam im krenuo u susret. U tom je trenutku moj strah nestao. Dok sam im se približavao, vrijeđali su me, nadajući se da ću im uzvratiti i tako dati izgovor da se fizički obračunaju sa mnom. Ali ja sam ostao miran.

U našoj se blizini našao još jedan čovjek s kojim sam proučavao Bibliju. Bio je to stariji čovjek koji je  bio vlasnik otoka. Mojim je protivnicima u najboljoj namjeri rekao: ‘Jehovini svjedoci se ne tuku. Hajde, udarite ga! Vidjet ćete da vam neće vratiti!’

‘Na čijoj je on strani?!’ pomislio sam i poželio da ušuti.

Nekoliko sam minuta razgovarao s ljudima koji su došli i predložio im da se vrate kućama. Da bih pokazao kako nemam ništa protiv njih, pružio sam ruku njihovom vođi. To ga je jako iznenadilo. Osvrnuo se oko sebe i vidio da ostali začuđeno gledaju u njega. Nakon par trenutaka koji su trajali čitavu vječnost stisnuo mi je ruku. Napetost je odmah popustila, pa sam se rukovao i s ostalima. Odahnuo sam kad su otišli. Poslije sam se sjetio riječi koje je Pavao uputio Timoteju: ‘Gospodinov se rob ne smije svađati, nego treba biti blag prema svima i obuzdavati se kad trpi zlo’” (2. Tim. 2:24).

Berndt Andersson sjeća se jedne druge zgode. Jedan luteranski pastor i sedamdesetak ljudi uputili su se u jedno planinsko selo, želeći otjerati Jehovine svjedoke i spaliti njihovu dvoranu. Dok su se približavali selu, Berndt ih je sve iznenadio jer im je izašao u susret. Upitao je pastora zašto luteranska misija uči da se Bog zove Anutu, kad je to papuansko ime koje su usvojili misionari nekih crkava. Pastor je rekao da to ime piše u Bibliji, a Berndt ga je upitao da mu pokaže gdje. Nato je pastor otvorio svoju Bibliju i pokušao naći neki redak kojim bi potvrdio svoje riječi. Bilo je očito da ne zna što traži, pa ga je Berndt zamolio da pročita Psalam 83:18. Pastor je uz Berndtovu pomoć našao Psalme i počeo naglas čitati redak. Kad je došao do imena Jehova, zatvorio je Bibliju i povikao: “To je laž!” Gotovo u istom trenutku shvatio  je da je skočio sam sebi u usta i digao glas protiv vlastite Biblije. Nakon tog događaja mnogi njegovi pristaše promijenili su mišljenje o Jehovinim svjedocima.

Protivnici su ipak uspjeli spaliti neke dvorane, naprimjer u Agiju, selu u pokrajini Milne Bayu. Dvoranu je zapalio jedan čovjek koji je bio pijan. Kasnije mu je bilo jako žao što je to učinio. Stoga je razgovarao s braćom, počeo proučavati Bibliju i s vremenom postao pionir. No to nije bilo sve. Budući da je bio pionir, dobio je smještaj u kući koja se nalazila tik uz obnovljenu dvoranu. Sada je vodio brigu o mjestu na kojem je prije podmetnuo požar.

Danas se u Papui Novoj Gvineji praktički više nitko ne protivi našem propovijedanju. Craig Speegle  kaže: “Ušli smo u razdoblje mira, no pojavio se novi problem — nasilje. Često ga uzrokuju lopovi i razbojnici koji sebe nazivaju raskoli. Zato braća svjedoče u grupama i paze da jedni drugima budu na vidiku kad idu u opasna područja.”

Misionari Adrian i Andrea Reilly kažu: “Dobro je da ljudi znaju da smo Jehovini svjedoci.” Adrian dodaje: “Uvijek je mudro nositi literaturu sa sobom, bez obzira na to jesmo li u kupovini ili u službi propovijedanja. Iako nam to ne može jamčiti sigurnost, drugi će barem vidjeti da smo Jehovini svjedoci, a to nas ipak može zaštititi. Jednom mi se pokvario automobil u opasnom dijelu Laea. Bio sam sam. Ubrzo me okružila grupa mladića koji su mi izgledali prilično opasno. No dvojica su me prepoznala jer sam kratko prije toga s njima razgovarao o Bibliji. Zato su se zauzeli za mene. Mladići mi nisu ništa ukrali niti su mi naudili. Jako sam se iznenadio i osjetio olakšanje kad je cijela grupa odgurala moj automobil do misionarskog doma, iako je on bio udaljen gotovo pola kilometra.”

Jedna naša sestra doživjela je nešto slično. Dok je bila u trgovini, prišli su joj raskoli naoružani noževima i tiho rekli: “Daj nam torbu.” Odmah im ju je dala, a oni su pobjegli. Međutim samo nekoliko minuta kasnije ponovno su došli do nje, ispričali joj se i vratili torbu sa svime što je bilo u njoj. Zašto? U torbi su vidjeli Bibliju i knjigu Raspravljanje, pa su osjetili krivnju zbog onoga što su učinili.

Elsie Thew, koja je sa svojim mužem Billom u Papui Novoj Gvineji služila od 1958. do 1966, kaže: “Propovijedali smo gdje god je bilo ljudi. Svjedočili smo u selima, kućama, vrtovima, na tržnicama i na šumskim putevima. Razgovarali smo s ribarima na plažama i obalama rijeka. U početku smo sa sobom nosili kartu svijeta da ljudima u zabačenim mjestima pokažemo odakle dolazimo. To je bilo važno jer bismo ponekad došli avionom, pa bi mještani mislili da smo pali s neba jer nisu znali da i iza horizonta žive ljudi. Na karti bismo pokazali da smo zapravo iz njihovog svijeta, ali da dolazimo iz drugog kraja.”

Do mnogih sela na obalama rijeka te duž papuanske dugačke obale moglo se doći jedino brodom ili kanuom. Steve Blundy kaže: “Ostarjeli brat Daera Guba iz Hanuabade puno je znao o plovidbi.  Ispod svoje kuće imao je dva izdubljena debla pa smo mu moj suradnik i ja pomogli da nabavi još materijala koji mu je bio potreban da izgradi puapuu, kanu s dva trupa, te načini jedro. Često smo s njim plovili do sela na obali u blizini Port Moresbya. Daera je bio kapetan, a dva ili tri brata iz Hanuabade posada.”

Krajem 1960-ih Berndt Andersson služio je na Novoj Irskoj, prekrasnom otoku koji se nalazi 650 kilometara sjeveroistočno od kopna. On je napisao: “Ljudi s obližnjih otočića dolazili su k nama i molili da ih posjetimo. No za to nam je trebao brod, a mi nismo mogli ni sanjati da ga kupimo jer je mjesečni iznos koji smo dobivali za osobne troškove bio prilično skroman. Imali smo nekoliko dasaka, ali nije ih bilo dovoljno da napravimo brod. Zato smo se molili Jehovi. A onda nam je, posve neočekivano, jedan brat  iz Laea poslao 200 australskih dolara kako bi nam pomogao da dođemo do tih otoka. Napravili smo brod i dali mu ime Pionir. Nažalost, nismo imali motor. No onaj isti brat ponovno nam je dao novac kojim smo kupili mali brodski motor te smo konačno mogli posjetiti ljude na tim lijepim otocima.”

Oko 1990. pokrajinski nadglednik Jim Davies i još tri brata planirali su svjedočiti u izbjegličkom logoru smještenom u gornjem toku rijeke Fly, u blizini granice s Indonezijom. Braća su pronašla smještaj kod jedne interesentice čiji je muž bio zamjenik zapovjednika logora. “Rijekom Fly putovali smo gotovo dva sata u motornom kanuu”, kaže Jim. “Oko devet ujutro stigli smo do jedne čistine u džungli i vidjeli neasfaltirani put koji je vodio do toga udaljenog logora. Ondje smo čekali da netko naiđe i preveze nas.

Na koncu se oko pet poslijepodne pojavio jedan automobil. U njega smo ubacili svoje stvari i ukrcali se, ali pokvario se već nakon sto metara. Vozač je mirno izašao, našao neku žicu, zavukao se ispod automobila i spojio neke dijelove koji su se bili rastavili. ‘Nećemo daleko u ovome’, pomislio sam. Međutim bio sam u krivu. Žica je izdržala cijeli put iako smo putovali pet sati po vrlo lošoj cesti. Cesta je bila u tako jadnom stanju da smo automobil puno puta trebali izvlačiti iz blata. Stigli smo oko deset navečer, umorni i blatnjavi od glave do pete.

Tri smo dana svjedočili u logoru koji se protezao duboko u džunglu i podijelili svu literaturu koju smo imali. Upoznali smo i čovjeka koji je nekad bio naš brat, ali je poslije bio isključen. Rekao nam je da bi se volio vratiti u Jehovinu organizaciju. Jako smo se obradovali kad smo kasnije saznali da je ponovno primljen.  Istinu je prihvatila i njegova žena te neka njegova djeca, a i žena kod koje smo noćili te njezin muž.”

Od svog izvora u planinama do ušća na obali mora rijeka Sepik proteže se poput velike, smeđe, vijugave zmije. Ta rijeka, dugačka 1 100 kilometara, na nekim je mjestima toliko široka da se suprotna obala jedva vidi, a prometna je poput autoceste. Naša braća često putuju njome. Naravno, koriste je i pokrajinski nadglednici dok zajedno sa svojim ženama posjećuju skupštine. Pogledajmo kako je Warren Reynolds, koji služio kao pokrajinski nadglednik, opisao svoj posjet skupštinama u blizini te velike rijeke:

“Rano jednog jutra moja žena, Leann, i ja krenuli smo na put iz Wewaka. Svoj aluminijski čamac privezali smo na krov automobila. Nakon tri sata vožnje, većim dijelom uz pogon na sva četiri kotača, parkirali smo se uz rijeku i ondje ostavili automobil na nekoliko dana. Potom smo obišli četiri sela smještena uz pritoke Sepika, u kojima živi tridesetak objavitelja.

Čamac smo napunili stvarima, upalili motor od 25 konjskih snaga i zaplovili uzvodno. Sat vremena kasnije ušli smo u Yuat, rijeku koja se ulijeva u Sepik, i putovali još dva sata. Na koncu smo stigli u selo Biwat. Braća i interesenti srdačno su nas dočekali, a neki su izvukli čamac iz rijeke i spremili ga u jednu kuću. Uživali smo u ukusnom ručku pripremljenom od brašnastih banana i kokosovog mlijeka. Poslije ručka krenuli smo u selo Dimiri. Objavitelji su nas vodili kroz džunglu i pomagali nam nositi stvari. Kad smo nakon dva sata pješačenja stigli na svoje odredište, utažili smo žeđ kokosovim mlijekom, a onda  smo u jednoj sojenici namjestili krevet i postavili mrežu protiv komaraca. Večerali smo kuhani jam i pošli na spavanje.

U tom području nalaze se tri sela u kojima živi 14 objavitelja. Sljedećih nekoliko dana svjedočili smo u svakom selu i pronašli mnoge osobe koje zanima istina. Imali smo priliku biti na vjenčanju dvoje interesenata, koji su nakon toga postali nekršteni objavitelji. Braća su im priredila jednostavnu večeru od jama, saga, jestivog lišća i dvije kokoši.

U nedjelju su na javno predavanje došle 93 osobe. Bili smo oduševljeni. Nakon sastanka punih smo se ruksaka po najvećoj vrućini zaputili natrag u Biwat.  Ondje smo ih ostavili u kući jednog interesenta i otišli propovijedati. Nekoliko ljudi uzelo je literaturu, a neki su prihvatili biblijski tečaj. Navečer smo u kući tog interesenta večerali skupljeni oko vatre, a dim nas je štitio od rojeva komaraca.

Rano ujutro vratili smo se po čamac, spustili ga u vodu i zaplovili rijekom. Magla se još nije bila digla, a mi smo oduševljeno promatrali ptice te ribe koje su iskakale iz vode. Sve je bilo tako tiho. Na svom smo se putu mimoišli s mnogim splavima od bambusa nakrcanima robom, koju su ljudi zajedno sa svojom djecom vozili na tamošnju tržnicu.

Kad smo se vratili do automobila, uzeli smo gorivo za čamac te vodu i još neke stvari. Opet smo krenuli rijekom, ovaj put u Kambot, gdje živi 14 objavitelja.  Stigli smo dva sata kasnije, mokri do kože jer je počeo tropski pljusak. Kad su se braća ukrcala u naš čamac, krenuli smo uzvodno prema jednom velikom selu koje se proteže na obje strane rijeke. Sve do kasnog poslijepodneva svjedočili smo stanovnicima tog sela, a oni su nas rado slušali. Na povratku smo razgovarali s ljudima koji su stajali na molovima napravljenima od bambusa. Ujutro su nas vidjeli kako plovimo uzvodno te su očekivali naš povratak. Novac je u tim područjima rijetkost, pa smo dobili hranu — kokose, tikve, dimljenu ribu i banane. Mještani su nam tako zahvalili za posjet i traktate koje smo im ostavili. U suton smo se vratili u Kambot i skuhali večeru od tih namirnica.

U tom području kuće su izgrađene na stupovima, pa tako i naša dvorana u Kambotu. Tijekom kišnog razdoblja cijelo područje poplavi, pa braća i interesenti na sastanak dolaze kanuima koje zaustave tik pred ulazom u dvoranu. Naš je posjet završio javnim predavanjem kojem je prisustvovalo 72 ljudi. Neki od njih pet su sati pješačili da bi došli na sastanak.

Kad smo se vratili do automobila, ponovno smo privezali čamac za krov i krenuli na trosatno putovanje kući. Na putu smo razgovarali o dragoj braći i sestrama koji žive uz Sepik. Jasno smo vidjeli da ih Jehova ljubi jer se preko svoje organizacije brine da imaju dovoljno duhovne hrane. Jako smo sretni što smo dio tako divne obitelji!”

Premda velik dio Papuanaca pripada kršćanskim religijama, mnogi još uvijek drže do tradicionalnih vjerovanja, naprimjer štuju pretke i smatraju da zli duhovi mogu nauditi ljudima. Osim toga jedna knjiga koja govori o Papui Novoj Gvineji kaže da su se crna  magija i vračanje posljednjih godina ondje ponovno jako raširili. Kad se netko razboli ili umre, ljudi često kažu da su za to krivi vračevi ili duhovi predaka.

S dobrim se razlogom može reći da u tom području istina oslobađa ljude mučnog ropstva. Čak su i neki vračevi shvatili koliko je Božja Riječ moćna, pa su prestali s vračanjem te su počeli obožavati pravog Boga. Ispričat ćemo dva takva slučaja:

Soare Maiga živio je u jednom selu 50 kilometara od Port Moresbya. Zbog njegovih moći svi su ga se bojali. Budući da je želio saznati što uče Jehovini svjedoci, počeo je dolaziti na biblijski tečaj koji se vodio s jednom grupom ljudi. Ubrzo je prihvatio istinu i promijenio svoj život. Pokušavao se riješiti predmeta koje je koristio u okultističkim obredima, ali oni su se na neki neobjašnjiv način vraćali! Ipak, Soare je čvrsto odlučio “suprotstaviti se Đavlu”, pa je jedan dan sve predmete strpao u vreću, za nju vezao kamen i bacio je u more (Jak. 4:7). Poslije toga predmeti se više nisu “vratili”. Taj je hrabri čovjek postao revan svjedok pravog Boga, Jehove.

Kora Leke liječio je ljude vračanjem i biljnim lijekovima.  No kad je počeo proučavati Bibliju, trebao se dosta pomučiti da se oslobodi duha koji mu je pomagao u vračanju. Poput Soarea, Kora je čvrsto odlučio osloboditi se utjecaja demona. To mu je uz Jehovinu pomoć i uspjelo. Kasnije je postao stalni, a onda i specijalni pionir. U poodmakloj se dobi vrlo teško kretao, ali i dalje je vjerno propovijedao dobru vijest.

Kako je Kora uspijevao doći do svoga omiljenog mjesta za svjedočenje? Braća su ga prije onamo vozila u tačkama jer im je to bilo najpraktičnije, no onda mu je jedan brat, koji radi u Betelu i vješt je majstor, napravio invalidska kolica. Kao okvir poslužila mu je obična stolica, kotače je skinuo s bicikla, a umjesto sjedala stavio je platno. Novo “prijevozno sredstvo” Kori je omogućilo da se lakše kreće i on ga je jako dobro koristio. Ta starija braća poticajan su primjer svima nama i nesumnjivo raduju Jehovino srce (Izr. 27:11).

“Sve što je nekad napisano, nama je za pouku napisano”, stoji u Rimljanima 15:4. Jehova želi da njegovi sluge znaju čitati i pisati. Već smo spomenuli da su Jehovini svjedoci u Papui Novoj Gvineji učinili puno kako bi se ljudi opismenili.

Naravno, starijima uglavnom nije lako naučiti čitati i pisati. No ako osoba ima volje, obično uspije u tome. Božja Riječ snažno utječe na ponizne ljude, čak i ako su nepismeni.

 Spomenut ćemo jedan primjer. Save Nanpen mladi je čovjek koji živi u blizini izvora Sepika. Kad se preselio u Lae, upoznao je potpuno nov način života i prvi put vidio mnoge stvari svojstvene suvremenom svijetu. Ujedno je upoznao Jehovine svjedoke koji su mu prenijeli nadu u Božje Kraljevstvo. Ona je ostavila dubok dojam na njega, pa je počeo dolaziti na sastanke. Iako je ubrzo postao nekršteni objavitelj, odlagao je sljedeći korak — krštenje. Zašto? Zato što je obećao Jehovi da se neće krstiti dok ne nauči čitati, tako da može čitati Bibliju bez ičije pomoći. Naporno je učio i ostvario svoje duhovne ciljeve.

U Papui Novoj Gvineji još uvijek ima puno nepismenih ljudi, ali u mnogim područjima otvaraju se škole, koje pohađaju i djeca Jehovinih svjedoka. Mnoga od njih znaju jako dobro čitati i pisati, a to velikim dijelom mogu zahvaliti svojim roditeljima te pouci koju primaju na skupštinskim sastancima, naprimjer u Teokratskoj školi propovijedanja.

Apostol Pavao napisao je: “Oružje našega ratovanja nije tjelesno, nego ima veliku snagu od Boga za rušenje onoga što je snažno utvrđeno” (2. Kor. 10:4). Čak i samo jedan biblijski redak može snažno djelovati na ljude. Tako je bilo i s Elfredom. Kad je u svojoj Bibliji na wedauu vidjela Božje ime, željela je provjeriti je li to istina. U jednoj enciklopediji pronašla je isto što je pročitala u Bibliji. “Jehovini svjedoci uče istinu”, pomislila je. No njezin muž, Armitage, nije želio imati nikakve veze s Jehovinim svjedocima. Pio je, žvakao betelove orahe i pušio. Osim toga bio je jako prgav čovjek.

 Kad je Armitage otišao u mirovinu, on i Elfreda preselili su se iz Laea u Alotau, u pokrajini Milne Bayu. Ondje nije bilo Jehovinih svjedoka. Međutim Elfreda se pretplatila na Stražarsku kulu i Probudite se! i pismenim je putem proučavala s pionirkom Kaylene Nilsen. Kaylene kaže: “Svaki mi je tjedan redovito slala odgovore na pitanja.”

Kad su misionari Geordie i Joanne Ryle poslani u Milne Bay, posjetili su Elfredu da bi je ohrabrili i išli s njom u službu propovijedanja. Geordie kaže: “Armitage me pitao hoću li proučavati Bibliju s njim. Budući da je bio na lošem glasu, pitao sam se zašto to želi. No mjesec dana nakon što smo počeli proučavati, uvjerio sam se da je iskren. Kasnije se krstio i s vremenom postao sluga pomoćnik. Sada su u istini tri generacije njegove obitelji, a njegov unuk, Kegawale Biyama, služi u Odboru podružnice.”

Pioniri Don i Shirley Fielder u Huli su počeli proučavati Bibliju s bračnim parom Pala. “Alogi je bio lopov i stalno se tukao”, priča Don. “Bolovao je od jedne tropske bolesti zbog koje mu je koža jako ružno izgledala, a tropski ulkus izjeo mu je dio usta. I on i njegova žena, Renagi, žvakali su betelove orahe, pa su desni između njihovih pocrnjelih zubi često bile krvave. Nitko nije očekivao da bi ga istina mogla zanimati. Međutim i on i žena počeli su dolaziti na sastanke. Uvijek su u tišini sjedili u stražnjem dijelu prostorije.

Don nastavlja: “Alogi se za samo pola godine jako promijenio. Prestao je krasti, svađati se i tući. On i Renagi počeli su paziti na čistoću i sudjelovati na sastancima. Krenuli su i u službu propovijedanja.  Ustvari, njih dvoje te još nekoliko osoba bili su prvi objavitelji u Huli i okolici.”

Abel Warak, koji je živio na Novoj Irskoj, bolovao je od lepre. Zbog toga je izgubio osjet u rukama i nogama. Kad je prvi put čuo za istinu, jedva je hodao i nije mu bilo ni do čega. No istina je iz temelja promijenila njegova razmišljanja i pogled na život te mu dala radost i snagu. S vremenom je čak postao pionir. Da bi se prehranio, Abel je imao običaj pecati ribu. Međutim stopala su mu obamrla, pa je bilo opasno da bos hoda po stijenama uz obalu. Zato su mu braća kupila gumene čizme koje su mu sezale do koljena. Osim toga naučio je voziti bicikl, pa je mogao svjedočiti i na udaljenijim područjima. Ponekad bi vozio i po 100 kilometara da bi ponovno došao do ljudi koji su pokazali zanimanje za istinu, a jednom je prilikom samo u jednom smjeru prešao čak 145 kilometara da zainteresiranu osobu pozove na obilježavanje Kristove smrti.

Nekad nasilne osobe učinile su velike promjene u svom životu kad su upoznale Jehovu (Iza. 11:6, 9). Naprimjer 1986. šezdesetak ljudi iz dva sela u blizini grada Banza došlo je na oblasni kongres, koji se održavao u Laeu. Sjeli su u prve redove. Ti su ljudi dugo vremena bili zakleti neprijatelji i stalno su međusobno ratovali. No nakon što su im specijalni pioniri prenijeli dobru vijest, odlučili su živjeti  u miru jedni s drugima. Takvi nas događaji podsjećaju na riječi iz Zaharije 4:6, gdje stoji: “‘Ne vojnom silom ni snagom, nego duhom mojim’, kaže Jehova nad vojskama.” Isti je duh potaknuo mnoge iskrene ljude da se drže biblijskih moralnih mjerila.

Zbog tradicionalnih običaja i stavova kršćanskih crkava ljudi u mnogim zemljama često zanemaruju biblijsko gledište o braku (Mat. 19:5; Rim. 13:1). Papua Nova Gvineja u tome nije iznimka. Stoga osobe koje žele ugoditi Jehovi, a žive nevjenčano ili u poligamnim vezama, moraju napraviti velike promjene u svom životu. To su napravili Francis i njegova žena, Christine.

Kad je Francis otišao iz vojske, on i Christine više nisu živjeli zajedno. Ona je s njihovo dvoje djece otišla u svoje rodno mjesto na otoku Goodenoughu, a on se vratio u Mount Hagen. Ondje je počeo živjeti s jednom ženom i njezinom djecom. Pohađali su sastanke jedne pentekostalne crkve. S vremenom je žena s kojom je Francis živio počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. I Francis se kasnije počeo zanimati za istinu. Ubrzo su počeli dolaziti na naše sastanke.

Francis je želio postati objavitelj, ali prije toga morao je riješiti svoje bračno stanje. Molio se Jehovi i razmišljao što da učini, a onda je razgovarao sa ženom s kojom je živio. Ona i njezina djeca preselili su se u drugu kuću, a Francis je otišao posjetiti Christine, koju nije vidio šest godina. Naravno, ona i njezina rodbina jako su se iznenadili kad su ga vidjeli. Francis je pomoću Biblije svima blago objasnio da želi živjeti životom koji Jehova odobrava. Potom je pitao  svoju ženu želi li se s djecom vratiti njemu u Mount Hagen, kako bi ponovno živjeli kao obitelj. Nitko od njih nije mogao vjerovati da se Francis toliko promijenio. Christine je prihvatila poziv svog muža, a on je njezinoj rodbini dao određenu svotu novca za sve što su učinili za njegovu obitelj tijekom proteklih šest godina.

Kad je Christine došla u Mount Hagen, počela je proučavati Bibliju te ujedno učiti čitati. S vremenom je prestala uzimati betelove orahe i pušiti. Danas taj bračni par vjerno služi Jehovi.

Mnoga djeca u Papui Novoj Gvineji dala su dobro svjedočanstvo jer su postupala po biblijski oblikovanoj savjesti. Naprimjer početkom 1966. jedan učitelj u jednoj osnovnoj školi pozvao je sedmero djece Jehovinih svjedoka na razgovor i rekao im da će se naredni tjedan održati svečanost na kojoj će morati pozdraviti zastavu. Na svečanosti je svih sedmero odbilo pozdraviti zastavu, i to pred 300 učenika. Zbog toga su bili izbačeni iz škole iako su njihovi roditelji pismenim putem zatražili da se djecu izuzme iz te svečanosti. Jedan starješina podnio je žalbu vlastima u Papui Novoj Gvineji i u Australiji.

Dana 23. ožujka australski guverner za Papuu Novu Gvineju telefonirao je školama i naredio da se djecu vrati na nastavu. Tako su naša braća izvojevala malu pravnu bitku. Papuanske vlasti i danas smatraju da djeca imaju pravo odbiti pozdravljanje zastave ako im savjest tako nalaže.

I “mala djeca i dojenčad” mogu hvaliti Jehovu (Mat. 21:16). To se može reći i za malenu Naomi.  Ona i njezini roditelji, Joe i Helen, živjeli su u jednom planinskom predjelu. Naomini roditelji nisu bili u istini. Kad je Naomi imala otprilike tri godine, godinu je dana provela sa svojom tetkom, revnom Jehovinom svjedokinjom koja je živjela u Laeu. Kad bi išla u službu propovijedanja, nosila bi Naomi na leđima. Tako je malena čula da će doći Božje Kraljevstvo. Osim toga tetka joj je često pokazivala slike u knjizi Moja knjiga biblijskih priča.

Kad se Naomi vratila roditeljima, uzela je jednu našu publikaciju, izašla iz kuće i pokucala na vrata. “Uđi!” rekli su joj roditelji. Kad je ušla, djevojčica je rekla: “Zdravo! Ja sam Jehovin svjedok i želim s vama razgovarati o Bibliji.” Joe i Helen gledali su je u čudu, a Naomi je nastavila: “Biblija kaže da će doći raj i da će jedan kralj, Isus, vladati nad nama. Sve što vidimo stvorio je Jehova.”

Joe i Helen bili su zaprepašteni. Joe je uznemireno rekao svojoj ženi: “Što će ljudi misliti?! Sutra je moramo zaključati.”

Sutradan su roditelji sjedili ispred kuće, a Naomi je iznutra pokucala na zid spavaće sobe. “Dođi van!” pozvao ju je tata. Naomi je izašla i započela drugo svjedočanstvo: “Zdravo! Ja sam Jehovin svjedok i došla sam vam propovijedati. Dobri ljudi živjet će na Zemlji zauvijek. Ali ljudi koji se ljute i čine ružne stvari neće živjeti u raju.” Potpuno zbunjena, Helen je počela plakati, a Joe je bijesan otišao u krevet.

No znatiželja mu te noći nije dala mira, pa je uzeo svoju staru Bibliju, prijevod King James, i u njoj slučajno pronašao ime Jehova. Sutradan ujutro nije otišao na posao, nego je napisao pismo Jehovinim svjedocima i otišao u Mount Hagen, koji je od njihovog  doma udaljen 40 kilometara. Pismo je ostavio u dvorani Jehovinih svjedoka.

Braća su posjetila Joea i Helen i dogovorila biblijski tečaj s njima. Helen je uz njihovu pomoć naučila čitati. Njih se dvoje s vremenom krstilo, a Helen je osobe s kojima je proučavala Bibliju učila i čitati. Sve se to dogodilo zato što je malena djevojčica od srca slavila Jehovu!

U nekim zemljama gužve u prometu i smog velik su problem, pa zato braći nije jednostavno putovati  na sastanke i kongrese. U Papui Novoj Gvineji postoji drugačiji problem. Dobrih cesta ima jako malo, a ništa bolje nije ni s prijevozom. Zato mnoge obitelji barem dio puta moraju prijeći pješke i kanuom. Primjerice neki objavitelji sa svojom djecom pješače i više od 160 kilometara strmim planinskim putevima da bi došli u Port Moresby na oblasni kongres. Njihov naporan put zna trajati i po tjedan dana, a obično idu stazom Kokoda, gdje su se tijekom Drugoga svjetskog rata vodile mnoge žestoke bitke. Sa sobom nose hranu, posuđe, odjeću i druge stvari koje su im potrebne za kongres.

Braća s Nukumanua obično idu na kongres u Rabaul, koji se nalazi 800 kilometara zapadno od njihovog otoka. Jim Davies priča: “Kako bi bili sigurni da će doći na vrijeme, ponekad pođu mjesec i pol dana ranije jer ne znaju hoće li uspjeti pronaći brod. I povratak kući može biti prilično neizvjestan. Jednom je jedini brod koji je plovio za Nukumanu morao otići u Australiju radi nekog popravka, a vlasnici su se tada našli u financijskim problemima. Zbog toga je braći trebalo više od pola godine da se vrate kući! Istina, to se događa izuzetno rijetko, ali nije neobično da brod kasni i po nekoliko tjedana, pa objavitelji moraju boraviti kod svojih suvjernika ili rodbine.”

Misionarima može biti prilično teško priviknuti se na službu u stranoj zemlji u kojoj je životni standard niži nego u njihovoj zemlji. No mnogi su pokazali da se mogu prilagoditi novim uvjetima, a ljudi to često cijene. Jedna Papuanka, s kojom proučavaju dvije misionarke, rekla je: “Koža im je bijela, ali srce im je poput našeg.”

 Neki su misionari u putujućoj službi. U nastojanju da posjete skupštine služe se svim prijevoznim sredstvima koja im stoje na raspolaganju. Naprimjer Edgar Mangoma jedno je vrijeme služio u pokrajini koja je obuhvaćala područje oko rijeke Fly i jezera Murraya. On kaže: “U posjet dvjema skupštinama koje su se nalazile na obali jezera išao sam kanuom. Neki su kanui imali motor, a neki nisu. Kanuom bez motora trebao sam putovati osam sati od jedne skupštine do druge. Obično bi mi se pridružila tri ili četiri brata jer su znala da će, nakon što mene iskrcaju, cijeli put do kuće morati veslati. Jako sam cijenio njihovu pomoć!”

Misionari su svojom poniznošću te ljubavlju prema bližnjima ostavili snažan dojam na mnoge ljude. Takvim su postupanjem često davali odlično svjedočanstvo. Jedan pokrajinski nadglednik napisao je: “Ljude se jako dojmilo kad su vidjeli da znam ostati na ručku kod osoba koje proučavaju. Ustvari, neki su mi rekli: ‘Vaša je vjera prava. Naši pastori nikad ne provode vrijeme s nama.’”

Je li sestrama teško prilagoditi se životu u Papui Novoj Gvineji? “Meni je prvih nekoliko mjeseci bilo jako teško”, kaže Ruth Boland, koja je s mužem Davidom bila u putujućoj službi. “Mnogo sam puta mislila da više ne mogu. No drago mi je što nisam odustala jer sam jako zavoljela braću i sestre. Moj muž i ja sve smo manje mislili na sebe, a sve više na druge. Radost koju smo osjećali ne može se ni s čim usporediti. U materijalnom pogledu nismo imali ništa, ali duhovno smo bili bogati. Osim toga puno smo puta osjetili  Jehovinu ruku. Nije nam pomagao samo u propovijedanju dobre vijesti nego i u našem privatnom životu. Kad u materijalnom pogledu nemate ništa, onda se doista oslanjate na Jehovu i osjećate njegov blagoslov.”

Nakon dugogodišnjih pokušaja da se otok Bougainville odcijepi od Papue Nove Gvineje, na otoku je 1989. buknuo građanski rat. Sukobi su trajali 12 godina. Oko 60 000 ljudi moralo je pobjeći iz svojih domova, a 15 000 izgubilo je život. I mnoga naša braća morala su pobjeći. Većina njih naselila se u drugim dijelovima Papue Nove Gvineje.

Brat Dan Ernest neko je vrijeme služio kao pionir na Bougainvilleu. Kratko prije nego što je otišao s tog otoka, uhvatila ga je Revolucionarna vojska Bougainvillea i odvela u jedno veliko skladište. Dan je ispričao što se ondje dogodilo: “U skladištu me dočekao jedan general revolucionarne vojske. Nosio je uniformu ukrašenu odličjima, a za pojasom mu je bila pripasana sablja.

‘Jesi li ti Dan Ernest?’ upitao me.

‘Jesam’, odgovorio sam.

‘Čuo sam da si špijun papuanske vojske’, rekao je.

Počeo sam objašnjavati da sam Jehovin svjedok i da mi ne sudjelujemo ni u jednom političkom sukobu. Prekinuo me i rekao: ‘Znamo mi to! Promatrali smo vas. Druge religije uvijek podržavaju stranu koja pobjeđuje. Vi ste jedina religija koja je potpuno neutralna.’ Zatim je dodao: ‘Ovo je teško vrijeme za naš narod. Treba mu vaša utješna poruka. Voljeli bismo da ostanete na Bougainvilleu i nastavite propovijedati.  Ako ipak budete morali otići, pobrinut ću se da dobijete sve svoje stvari.’ Dva tjedna kasnije moja žena i ja poslani smo na otok Manus, naše novo područje, a general je održao svoje obećanje.”

Braća u podružnici činila su sve kako bi bila u kontaktu s objaviteljima u području na kojem je bjesnio rat. Unatoč pomorskoj blokadi uspjela su im poslati nešto hrane, lijekove i literaturu. Jedan je pokrajinski nadglednik posjetio to područje te je kasnije u svom izvještaju naveo: “Posvuda se vide posljedice rata, ali braća i sestre još uvijek propovijedaju, održavaju sastanke i vode puno biblijskih tečajeva.”

Godine 2001. zaraćene su strane postigle mirovni sporazum. Bougainville i obližnji otoci dobili su autonomiju. Na Bougainvilleu trenutno ne živi nijedan Jehovin svjedok, ali na obližnjem otoku Buki postoji revna skupština od 39 objavitelja.

Grad Rabaul velika je luka smještena u krateru vulkana koji je nekada davno bio aktivan. U rujnu 1994. došlo je do erupcije koja je razorila Rabaul i iz temelja promijenila život ljudi u toj pokrajini. Dvorana Jehovinih svjedoka i misionarski dom bili su uništeni, ali nitko od braće nije poginuo. No jedan brat koji je imao srčanih smetnji umro je tijekom evakuacije. Sva su se braća držala plana evakuacije koji se godinama nalazio na oglasnoj ploči u dvorani te su pobjegla u područja koja su bila kilometrima udaljena od Rabaula.

Podružnica je odmah poduzela korake kako bi pomogla nastradalima i organizirala pružanje humanitarne pomoći. U obližnju je skupštinu poslana  odjeća, mreže protiv komaraca, lijekovi, benzin, dizel gorivo i druge potrepštine te riža i taro. Pružanje humanitarne pomoći bilo je tako dobro organizirano da su lokalne vlasti i drugi ljudi često hvalili Jehovine svjedoke.

Dva dana nakon što se vulkan smirio, sedamdesetak objavitelja i djece okupilo se u napuštenoj školi. Kad su stigli starješine, objavitelji su upitali: “Kad imamo razmatranje knjige?” Unatoč jako teškoj situaciji braća nikad nisu prestala održavati sastanke i ići u službu propovijedanja (Hebr. 10:24, 25). Budući da se većina braće nakon erupcije vulkana preselila u obližnja mjesta, skupština Rabaul s vremenom je prestala postojati. Zbog toga se broj objavitelja u jednom mjestu toliko povećao da je tamošnja grupa postala skupština.

Vlasti su obećale da će sve vjerske zajednice koje su izgubile imovinu dobiti zemljište u Kokopu, gradu  koji se nalazi otprilike 25 kilometara od Rabaula. Premda su druge zajednice dobile zemljište, Jehovini svjedoci nisu. Otprilike sedam godina nakon erupcije jedan brat iz Afrike dobio je posao u gradskom uredu za prostorno planiranje. Saznao je da je braći učinjena nepravda te je hitno pronašao pogodno zemljište u Kokopu i zauzeo se za braću kako bi im se odobrila molba za dobivanje tog zemljišta. Tim dobrovoljaca pomogao je u gradnji dvorane i misionarskog doma. Početna nepravda na kraju se pokazala blagoslovom. Kako to? Zemljišta koje su dobile crkve nalaze se na strmim obroncima, ali zemljište koje su dobila naša braća nalazi se na odličnoj lokaciji, u samom središtu grada.

“U zemlji u kojoj se govori više od 800 jezika jako je važno imati jedan zajednički jezik ili pak nekoliko njih kako bi ljudi mogli međusobno komunicirati”, kaže Timo Rajalehto, član Odbora podružnice i nadglednik Prevodilačkog odjela. “Hiri motu i tok pisin  jednostavni su jezici koji se koriste u trgovini. Relativno ih je lako naučiti i odlični su za svakodnevnu komunikaciju. No na njima je teško izraziti apstraktne pojmove i komplicirane koncepte. Zato naši prevoditelji često moraju uložiti velik trud da bi misli izrazili na pravi način.”

Naprimjer u tok pisinu ne postoji riječ za ‘načelo’. Stoga su naši prevoditelji spojili dvije riječi — ‘usmjeravati’ i ‘govor’ — i od njih napravili novu riječ, stiatok. Ona se koristi kao prijevod riječi ‘načelo’ jer prenosi misao da načela usmjeravaju ljude u ispravnom pravcu. Riječ se počela koristiti u medijima i sada je upotrebljavaju mnogi ljudi koji govore tok pisin.”

Stražarska kula na motuu počela je izlaziti 1958, a na tok pisinu 1960. Članci za razmatranje tiskali su se u Sydneyu na pojedinačnim listovima koji su se kasnije spajali i otpremali u Port Moresby. Godine 1970. broj stranica povećao se na 24, a naklada je bila 3 500 primjeraka. Izdanje časopisa Probudite se! od 24 stranice na tok pisinu počelo je izlaziti u siječnju 1972. Danas na tom jeziku svaki mjesec izlazi Stražarska kula za proučavanje i za javnost, a Probudite se! izlazi četiri puta godišnje. Na hiri motuu svaki se mjesec tiska izdanje Stražarske kule za proučavanje, a svaka tri mjeseca izlazi i izdanje za javnost.

“U posljednje smo vrijeme neke traktate preveli na jezike enga, jiwaka, kuanua, melpa, orokaiva i još neke”, kaže Timo Rajalehto. “To smo učinili iako ljudi koji govore te jezike znaju i tok pisin ili engleski. Željeli smo vidjeti kako će reagirati kad vijest o Kraljevstvu čuju na svom materinjem jeziku. Pitali smo  se hoće li ih to potaknuti da se zainteresiraju za istinu i steknu bolje gledište o Jehovinim svjedocima.

Reakcije ljudi potvrdile su naša očekivanja. Mnogi ljudi pohvalno su se izrazili o tim izdanjima. Započeli smo nove biblijske tečajeve, a neke osobe koje su nam se prije protivile promijenile su svoje mišljenje o Jehovinim svjedocima. Kad ljudi čitaju publikaciju na svom jeziku, ona ostavi dubok dojam na njih.”

Prevodilački odjel u Papui Novoj Gvineji prevodi na dva jezika — hiri motu i tok pisin. U cijelom odjelu trenutno radi 31 osoba. Svi su oni bili jako sretni kad su se u prosincu 2009. preselili u nove urede.

Tečaj za pionire mnogim je Jehovinim slugama jako važan događaj u životu. Taj tečaj pomaže pionirima da budu duhovno jaki te ih uči bolje propovijedati. Spomenut ćemo što su neki pioniri rekli nakon tečaja:

Lucy Koimb: “Tečaj mi je pomogao da shvatim kako je punovremena služba jedna od najboljih stvari kojoj se mogu posvetiti u životu.”

Michael Karap: “Prije tečaja imao sam puno ponovnih posjeta, ali nijedan biblijski tečaj. Sada ih imam puno.”

Ben Kuna: “Tečaj me naučio da svoje razmišljanje u većoj mjeri uskladim s Jehovinim.”

Siphon Popo: “Nikad u životu nisam tako duboko proučavao. Naučio sam da nema smisla proučavati na brzinu.”

Julie Kine: “Tečaj mi je pomogao razviti ispravno gledište o materijalnim stvarima. Doista nam nije potrebno onoliko koliko drugi govore da nam treba.”

Dan Burks, član Odbora podružnice, kaže: “Kad pioniri postižu bolje rezultate, onda su sretniji i revniji. Uvjereni smo da će Tečaj za pionire pomoći još stotinama pionira u ovoj zemlji. Naravno, koristi tog tečaja osjetit će i drugi objavitelji te interesenti.”

Isus Krist je rekao: “Svi će znati da ste moji učenici, ako budete ljubili jedan drugoga” (Ivan 13:35). U Papui Novoj Gvineji kršćanska je ljubav premostila mnoge razlike: jezične, rasne, plemenske i one koje nastaju uslijed različitog ekonomskog statusa. Takva  ljubav dira ljude iskrena srca te mnogi od njih našoj braći kažu: “Bog je s vama.”

Upravo je tako mislio i Mange Samgar, kojeg smo spomenuli ranije. On je nekad bio luteranski pastor. Živio je u Banzu i bio vlasnik autobusa. Što ga je potaknulo da promijeni mišljenje o Jehovinim svjedocima? Skupština iz njegovoga grada spremala se poći na oblasni kongres u Laeu, pa je unajmila njegov autobus. “Budući da je želio saznati više o Jehovinim svjedocima, pošao je s njima na kongres”, kažu Steve i Kathryn Dawal, koji su onamo stigli prije Mangeovog autobusa. “Organizacija kongresa i jedinstvo koje u Jehovinom narodu vlada među pripadnicima različitih rasa i plemena ostavili su snažan dojam na njega. Kad je došlo vrijeme da se autobusom punim Jehovinih svjedoka vrati kući, Mange je bio uvjeren da je pronašao istinu. Kasnije su on i njegov sin postali starješine.”

Sestra Hoela Forova mlada je pionirka kojoj je umro muž. Brinula se za svoju majku, koja je također udovica. Očajnički su trebale novu kuću. Hoela je dva puta uspjela sakupiti nešto novca te ga je dala jednom svom rođaku da joj kupi drvenu građu za kuću. No nikad više nije vidjela ni novac ni materijal. Njezini su suvjernici znali u kako teškoj situaciji ona živi, pa su joj izgradili kuću za samo tri dana. Hoela je cijelo to vrijeme plakala, duboko dirnuta ljubavlju braće. Gradnja njezine kuće bila je izvrsno svjedočanstvo ljudima koji su to promatrali. Jedan je đakon rekao: “Kako ljudi koji ne skupljaju priloge, već samo hodaju okolo s torbama punim knjiga mogu izgraditi kuću za tri dana?”

 Apostol Ivan napisao je: “Dječice, nemojmo ljubiti riječju ni jezikom, nego djelom i istinom!” (1. Ivan. 3:18). Jehovini svjedoci u Papui Novoj Gvineji na razne načine pokazuju takvu ljubav, pa djelo i dalje napreduje. Sasvim je očito da ih Jehova blagoslivlja jer je 2009. u toj zemlji bilo 3 672 objavitelja i 4 908 biblijskih tečajeva, a na obilježavanje Kristove smrti 2010. došlo je čak 25 875 osoba! (1. Kor. 3:6).

Prije sedamdesetak godina šačica odvažne braće i sestara uputila se u ovu čudesnu i tajnovitu zemlju te sa sobom donijela istinu koja oslobađa (Ivan 8:32). U desetljećima koja su slijedila pridružili su im se još mnogi Jehovini svjedoci — neki su istinu upoznali u svojoj zemlji, a neki dok su boravili u drugim zemljama. Pred njima su ležale naizgled nesavladive prepreke: guste džungle, močvare koje vrve malaričnim komarcima, jako loše ceste te siromaštvo, plemensko nasilje, jako raširen okultizam, a ponekad i žestoko protivljenje svećenstva kršćanskih crkava i njegovih pristaša. Braća su mnoge ljude trebala naučiti čitati i pisati te svjedočiti tisućama plemenskih zajednica koje govore više od 800 jezika. Svi oni koji su istinu upoznali zahvaljujući njihovom nesebičnom propovijedanju vijesti o Kraljevstvu zahvalni su što je u prošlosti postavljen tako dobar temelj za to djelo.

Jehovini sluge u Papui Novoj Gvineji još se uvijek suočavaju s mnogim preprekama, ali uz Božju pomoć sve ih uspijevaju svladati jer je njemu sve moguće (Mar. 10:27). Stoga s potpunim pouzdanjem u Jehovu braća i sestre u ovoj raznolikoj zemlji čvrsto vjeruju da će on još mnogim ljudima pravedna srca ‘promijeniti jezik u čist jezik, da bi svi prizivali ime Jehovino i složno mu služili’! (Sef. 3:9).