• Podružnica Jehovinih svjedoka: 116

• Zemalja koje su izvještavale: 236

• Skupština: 107 210

• Prisutnih na obilježavanju Kristove smrti: 18 706 895

• Simbole uzelo: 11 202

• Najveći broj objavitelja: 7 508 050

• Prosječno objavitelja svaki mjesec: 7 224 930

• Postotak porasta u odnosu na 2009: 2,5

• Krštenih: 294 368

• Prosječno pomoćnih pionira svaki mjesec: 287 960

• Prosječno ostalih pionira svaki mjesec: 844 901

• Sati provedenih u službi propovijedanja: 1 604 764 248

• Prosječno biblijskih tečajeva svaki mjesec: 8 058 359

Tijekom službene 2010. godine Jehovini svjedoci potrošili su preko 155 milijuna američkih dolara za financiranje specijalnih pionira, misionara i putujućih nadglednika u njihovoj službi.

▪ Diljem svijeta u podružnicama radi ukupno 20 062 osobe. Svi su oni članovi Međunarodnog reda posebnih punovremenih slugu Jehovinih svjedoka.

VJERNICI U POTRAZI ZA ISTINOM. U jednom malom selu na Madagaskaru 80 ljudi odlučilo je napustiti najutjecajniju protestantsku crkvu na otoku. Izgradili su vlastitu crkvu te su počeli istraživati sve religije u svom kraju, jednu po jednu, nastojeći utvrditi koja je prava. Zaključili su da se Katolička crkva ne drži biblijskih učenja, da u Luteranskoj crkvi vlada nesloga, da Pentekostalna crkva ne naučava istinu, a da Adventisti sedmog dana previše toga zabranjuju. Na koncu su se obratili jednom  našem bratu i upitali ga bi li ih mogao poučavati o Bibliji. Brat je rado na to pristao.

Nekoliko objavitelja dogovorilo se da će posjetiti te ljude. Kad su došli u njihovu crkvu, ondje su zatekli 26 zainteresiranih osoba koje su nestrpljivo čekale da čuju što će im Jehovini svjedoci reći o Bibliji. Koristeći 15. poglavlje knjige Što Biblija uči, braća su objasnila kako je moguće pronaći religiju koju Bog odobrava. Ljudi su bili zadovoljni objašnjenjem. Kad su ih braća ponovno posjetila, u crkvi su ih čekale 73 osobe. A prilikom trećeg posjeta bilo je čak 142 prisutnih!

ZALUTALA PORUKA. Kako bi ohrabrila ženu s kojom je proučavala Bibliju, sestra Menen iz Etiopije poslala joj je SMS poruku u kojoj je napisala godišnji citat za 2009. Međutim greškom je upisala krivi broj, pa ju je poslala nekoj nepoznatoj ženi. Ta je žena nekoliko puta pročitala tekst poruke, koji je glasio: “‘Temeljito svjedočimo za dobru vijest’ (Djela 20:24, NS).” Budući da je bila bogobojazna, shvatila je da treba svjedočiti za Boga, ali nije znala kako to može činiti. Pitala se i što znače zagonetna slova “NS” [prijevod Novi svijet] na kraju poruke. Tjedni su prolazili, a ona je i dalje razmišljala o tekstu koji je pročitala. Na koncu je odlučila nazvati osobu koja joj je poslala poruku. Sestra se iznenadila kad je otkrila što se dogodilo s njenom porukom, no iskoristila je tu priliku kako bi ženi odgovorila na njezina iskrena pitanja. Žena je prihvatila biblijski tečaj i sada proučava dvaput tjedno.

VRIJEDNE MLADE OBJAVITELJICE. Persis iz Kameruna postala je nekršteni objavitelj kad je imala šest godina. U svom prvom izvještaju o službi propovijedanja napisala je da vodi deset biblijskih tečajeva. Skupštinski tajnik mislio je da se radi o pogrešci. Kad ju je upitao da li se možda zabunila, ona mu je odgovorila da doista proučava s deset različitih osoba. Pitao ju je i kako zna  koliko sati treba izvijestiti budući da nema sat. Nato je ona odgovorila da školski odmor traje sat vremena te da po tome zna koliko je dugo u službi. Obično je propovijedala čim bi odmor počeo pa sve dok ne bi zvonilo za kraj. Odvažnost koju je pokazivala svjedočeći u školi ostavila je dubok dojam na njenu majku i rođakinju koje su kasnije postale nekršteni objavitelji. Persis sada ima deset godina. Krštena je i služi kao pomoćni pionir iako ide u školu. Njezina osmogodišnja prijateljica Aasy sada je već nekršteni objavitelj. Jedna žena koja proučava Bibliju o njima je rekla: “Jako mi je drago kad na sastancima vidim da djeca pozdrave sve prisutne, a naročito ostarjele, i zatim sjednu kraj svojih roditelja. To u svojoj crkvi nikad nisam vidjela. Znam da će djeca koju se uči da se tako lijepo ponašaju biti bolji članovi društva kad odrastu.”

NIJE KUCALA. Miriam koja živi u Boliviji tjedan dana molila se Bogu. Njezina molitva zvučala je otprilike ovako: “Bože, molim te, pomozi mi da te upoznam, ali ne želim pomoć od Jehovinih svjedoka. Ne želim da mi kucaju na vrata.”

Kasnije tog tjedna zazvonio joj je telefon. Nazvala ju je Candy, specijalna pionirka, i predložila da joj za sat vremena donese časopise. Miriam je to prihvatila. U roku od sat vremena Candy je došla na njena vrata. Miriam ih je naglo otvorila i odrješito joj rekla neka uđe i sjedne. Zatim je, vidljivo uznemirena, počela koračati gore-dolje po sobi i odmahivati glavom. Candy ju je upitala je li sve u redu. “Ne mogu vjerovati da se to zaista događa!” odgovorila je Miriam. “Već preko tjedan dana molim se Bogu da me savjetuje i uputi na pravi put, ali jasno sam mu rekla da ne želim pomoć Jehovinih svjedoka koji mi stalno kucaju na vrata. A onda vi niste pokucali, nego ste me nazvali! Otkako smo se čule prije sat vremena, molila sam se Bogu da ne dođete. A vi ste ipak došli! Doista sam u šoku! Očito je da on želi da mi vi, Jehovini svjedoci, pomognete da ga bolje upoznam.” Žena je odmah prihvatila biblijski tečaj.

OSTAVILI SU GA MISLEĆI DA JE MRTAV. Pasensi iz Surinama, bivši kapiten, seoski poglavar, bio je vrlo omiljen  u selu i blizak prijatelj granmana, kralja cijelog riječnog područja u unutrašnjosti zemlje. Pasensi je s ponosom branio običaje svog plemena. Protivio se Jehovinim svjedocima jer ih je smatrao prijetnjom njihovoj tradiciji.

Nakon nekog vremena u selu se pojavio jedan mladić koji je tvrdio da ima sposobnost prepoznati ljude koji se bave vračanjem. Stekao je mnoge pristaše koji bi zajedno s njim u kanuima plovili rijekom te bi svakoga koga je on optužio za vračanje istukli i uzeli mu svu imovinu. Optuženi su morali tom mladiću platiti goleme svote novca da bi ih “očistio” od zlih duhova koji su ih navodno opsjeli. Među mnogim nevinim žrtvama našao se i Pasensi kojeg su pretukli i ostavili misleći da je mrtav. Čak mu ni njegov prijatelj granman nije mogao pomoći jer se bojao da će svoj život i ugled staviti na kocku ako pomogne nekome tko je optužen za vračanje. Prijatelji i rođaci nisu mu smjeli ni na koji način pomoći. Međutim Pasensijev zet skupio je hrabrosti i odveo  ga u selo u kojem su pretežno živjeli Jehovini svjedoci. Braća su razmotrila tu situaciju i odlučila mu pomoći premda su znala da će se time izložiti velikoj opasnosti. Organizirali su da se Pasensija kanuom odveze u obližnje selo u kojem se nalazilo uzletište za avione, gdje je jedan brat radio kao šef. Odande je avionom prevezen u grad kako bi dobio liječničku pomoć.

Pasensi se oporavio od zadobivenih ozljeda. Duboko ga je dirnula ljubav onih kojima se nekad protivio. Počeo je proučavati Bibliju i krstio se u prosincu 2009. Pasensi je postao revan propovjednik dobre vijesti te je u travnju 2010. služio kao pomoćni pionir iako ima već 80 godina.

MISLIO JE DA DOBRO POZNAJE BIBLIJU. U Sjedinjenim Državama na jedan skupštinski sastanak došao je čovjek s dugom bradom po imenu Eric. U ruci je držao Bibliju. Kad ga je jedan brat pozdravio, Eric mu je počeo postavljati pitanja o našim vjerovanjima. Nije htio uzeti knjigu Što Biblija uči jer je želio koristiti samo Bibliju. Imao je običaj svaki dan pročitati 20 stranica Biblije, a cijelu ju je pročitao toliko puta da se više nije ni sjećao točnog broja. Nakon sastanka nastavio je razgovarati s bratom, a njihov je razgovor trajao preko tri sata. Prije nego što je otišao, rekao je: “Ovo me posve dotuklo!” Kad ga je brat upitao zašto se tako osjeća, Eric mu je odgovorio: “Bio sam uvjeren da prilično dobro poznajem Bibliju. No sada sam shvatio da gotovo ništa ne znam o njoj.” Potom je uzeo knjigu Što Biblija uči.

Sutradan su njih dvojica počela proučavati Bibliju. Eric je prethodne noći čitao knjigu Što Biblija uči i pročitao prvih deset poglavlja. Nakon toga zaključio je: “Konačno sam pronašao istinu!” Proučavao je s bratom pet dana u tjednu, a tečaj je svaki put trajao tri do četiri  sata. Počeo je s cijelom svojom obitelji ići na sve sastanke i pripremati se za njih. Već prvog tjedna ispisao se iz tri različite crkve kojima je pripadao, obrijao je bradu i odlučio da neće slaviti blagdane. Za dva tjedna upisao se u Teokratsku školu propovijedanja, a za mjesec dana postao je nekršteni objavitelj. Krstio se u travnju 2010, samo šest mjeseci nakon što je prvi put razgovarao s Jehovinim svjedocima!

KRŠTENA SA SEDAM GODINA. Desetogodišnja Paola živi s bakom i djedom u zapadnom dijelu Meksika. Kad je Paola imala pet godina, njena baka počela je proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Ona je prisustvovala tečaju i slušala, te je tako istina pronašla put do njenog iskrenog srca. Iako njena baka nije duhovno napredovala, Paola je počela sama ići na sastanke. Svaki put zamolila bi baku i djeda da joj pomognu obući se i prijeći preko ceste.

 Čim je naučila čitati i pisati, uključila se u Teokratsku školu propovijedanja i postala objavitelj. Krstila se u dobi od sedam godina jer je jako zavoljela Jehovu. Kad su je upitali zašto ide na sastanke i tako revno propovijeda iako nitko od njene obitelji to ne čini, Paola je odgovorila: “Jako volim slušati govore u dvorani zato što me potiču da proučavam Bibliju i pomažu mi da izbjegnem probleme. A propovijedam zato što želim da ljudi saznaju što će Jehova učiniti za njih u budućnosti i zato što im Biblija može pomoći da već sada budu sretni.”

NAZVALI SU KRIVI BROJ I DOBILI SVJEDOČANSTVO. Jednu sestru u Dominikanskoj Republici često su nazivali ljudi koji bi slučajno birali krivi broj, što ju je ometalo u poslu. Nakon nekoliko dana dosjetila se da bi tu nezgodnu situaciju mogla iskoristiti za propovijedanje. Kako je to činila? Kad bi netko nazvao krivi broj, ona bi mu rekla da joj je žao što je došlo do zabune, a zatim bi nastavila: “Dozvolite mi da iskoristim priliku i upitam vas jeste li danas čitali Bibliju.” Iako bi neki odmah spustili slušalicu, puno njih odgovorilo bi da nisu čitali Bibliju. Ona bi ih tada upitala: “Znate li zašto je to jako važno?” Zatim bi im dala biblijski odgovor čitajući Psalam 1:1-3. Jedan državni službenik dugo je razgovarao sa sestrom te je rekao da nema Bibliju. Ona se pobrinula da mu netko dostavi Bibliju i neke biblijske publikacije. Dva tjedna kasnije nazvao ju je da bi joj se zahvalio za literaturu i za brigu koju je pokazala.

Drugom prilikom sestru je greškom nazvala jedna mlada žena koja ju je upitala: “Jeste li vi Jehovin svjedok?” Kad je dobila potvrdan odgovor, žena je zaplakala te je rekla da je neaktivni objavitelj. Sestra ju je ohrabrila i pobrinula se da dobije duhovnu pomoć. Sada je ta žena ponovno aktivni objavitelj.

“SAMARIĆANKA”. U Kazahstanu je dvoje pionira u službi propovijedanja vidjelo jednu ženu kako izvlači vodu iz bunara. Budući da je tog ljetnog dana bilo jako vruće, brat ju je zamolio za malo vode. Dok je pio, sestra je svjedočila toj ženi. Ona ju je sa zanimanjem slušala te ih je pozvala u svoj dom kako bi saznala nešto više o onome što su joj htjeli reći. Nakon poduljeg razgovora pioniri su joj dali biblijsku literaturu. Sestra je rekla da će je ponovno posjetiti za dva dana.

Kao što je i obećala, sestra je ponovno došla, ovaj put sa svojom majkom koja je također naša sestra. Žena ih je čekala ispred kuće držeći u ruci publikacije koje je dobila. Vratila ih je sestri i rekla: “Ovo je od Jehovinih svjedoka! Vi ste neka ruska vjera!”

Tada je pionirkina majka upitala ženu može li joj prije odlaska pročitati jedan biblijski redak. Htjela joj je u Bibliji pokazati Božje ime, pa je pročitala 2. Mojsijevu 3:15, gdje stoji: “Jehova, Bog praotaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.” Sestre su se iznenadile kad ih je žena nakon toga pozvala u kuću. Što ju je potaknulo da  se odjednom predomisli? Njeni preci zvali su se Abraham, Izak i Jakov. Stoga je zaključila da ne bi smjela odbiti razgovor s Jehovinim svjedocima ako je Jehova Bog njenih predaka. Prilikom sljedećeg posjeta sa ženom je započet biblijski tečaj. Toliko je željno upijala biblijsku istinu da se tečaj vodio dvaput tjedno. Iako su se njeni sinovi protivili tome, duhovno je napredovala te je sada nekršteni objavitelj. Osim toga njena snaha i majka njene snahe također proučavaju Bibliju i redovito dolaze na sastanke. Budući da je prvi susret s tom ženom nalikovao događaju opisanom u Ivanu 4:3-15, braća u skupštini zovu je “Samarićanka”.

“VOLIO BIH DA MI ODGOVORITE NA NEKOLIKO PITANJA.” Jedna starija pionirka s Cipra napisala je: “Jedne srijede ujutro nisam se baš dobro osjećala, ali nisam htjela ostati kod kuće, već sam jako željela svjedočiti na ulici. Pomolila sam se Jehovi i zamolila ga da mi pošalje nekoga tko bi imao vremena sjesti kraj mene na klupu kako bih s njime započela biblijski tečaj. Ubrzo je naišao jedan mladić iz Nepala. U ruci sam držala časopise, a on me, prije nego što sam mu uspjela išta reći, upitao kakvi su to časopisi. Kad sam mu rekla da se temelje na Bibliji, upitao je: ‘Gospođo, mogu li sjesti kraj vas? Sada imam vremena, a volio bih da mi odgovorite na nekoliko pitanja o Bibliji.’

Ja sam, naravno, pristala jer sam se upravo za to molila Jehovi. Mladić je zatim rekao: ‘Kao prvo, zanima me što Biblija doista uči.’ Ja sam se toliko iznenadila da nisam znala što bih mu rekla. Izvadila sam iz torbe knjigu Što Biblija doista uči? i pokazala  mu je. On je pogledao naslov knjige, a zatim je pogledao mene i iznenađeno rekao: ‘Pa to je upravo ono što sam vas pitao!’ I tako sam ondje na klupi odmah započela biblijski tečaj. Mladić sada redovito proučava i dolazi na sastanke, a rekao je i da bi želio sudjelovati u Teokratskoj školi propovijedanja. Zaista sam se uvjerila u to koliko je važno potpuno se osloniti na Jehovu i njegovo vodstvo dok izvršavam svoju službu, čak i kad sam jako umorna.”

DJED POUČAVA UBOJICU SVOG UNUKA. Unuk brata Miguela s Filipina ubijen je prije nekoliko godina. Njegov ubojica Esmeraldo bio je uhićen. Iako na sudu nije priznao zločin, na temelju prikupljenih dokaza ipak je dobio zatvorsku kaznu.

Nakon nekog vremena jedan je starješina pozvao Miguela da pođe s njim svjedočiti u jednom zatvoru, i to baš u onom u kojem se nalazio Esmeraldo. Budući da je znao da se ondje nalazi ubojica njegovog  unuka, Miguel je oklijevao. Na koncu je ipak pošao s njim i prisustvovao proučavanju Biblije s nekim zatvorenicima. Za vrijeme tečaja s jednim zatvorenikom ugledao je Esmeralda kako mu se približava. Bojeći se da bi situacija mogla postati opasna, Miguel mu je blagim glasom rekao: “Esmeraldo, nisam došao ovdje svađati se, nego iz ljubavi pomagati ljudima koji se nalaze u istoj situaciji kao i ti. Evo, s ovim čovjekom razgovaramo o Bibliji. Da si i ti poznavao Božju Riječ, ne bi ti se sve to dogodilo. Molim te, proučavaj Bibliju s nama.” Na Miguelovo iznenađenje Esmeraldo je ostao s njima do kraja tečaja. Ono što je čuo duboko ga se dojmilo pa je priznao Miguelu da je doista ubio njegovog unuka i molio ga da mu oprosti.

Starješina nije čuo razgovor između njih dvojice, no učinilo mu se da srdačno razgovaraju pa je zamolio Miguela da proučava s Esmeraldom. Premda je Miguela isprva bilo strah jer je znao da njegov unuk nije bio jedina žrtva tog čovjeka, ipak je pristao. Esmeraldo se dugo borio da svoj život uskladi s Božjim mjerilima, ali njegova se upornost isplatila. Predao je svoj život Jehovi te se 1. veljače 2010. krstio. U duhu prave kršćanske ljubavi Miguel je oprostio Esmeraldu i sada se zalaže za to da mu se skrati kazna kako bi u većoj mjeri mogao drugima prenositi dobru vijest.

ISPUNILE SU JOJ SE OBJE ŽELJE. Nelena, koja ima 19 godina i živi u Bugarskoj, imala je dvije želje — da se krsti i da bude pomoćni pionir. Međutim ona boluje od nasljedne motoričke i senzorne neuropatije, bolesti za koju trenutno nema lijeka. Diše pomoću respiratora i to joj jako otežava kretanje. Ostvariti svoju prvu želju — krstiti se — nije joj bilo nimalo lako, budući da zbog svog zdravstvenog stanja nije mogla otići iz stana i prisustvovati kongresu. Ipak, kad je Nelena imala 18 godina, braća su u njenom stanu održala biblijski govor i ona se krstila u kadi.

No što je bilo s njenom željom da bude pomoćni pionir? Kad su vremenski uvjeti povoljni za njeno zdravstveno stanje, ona ponekad može otprilike sat vremena disati bez respiratora i tada služi kao pomoćni pionir. Objavitelji s kojima surađuje guraju njena invalidska kolica dok propovijedaju od vrata do vrata. Isto tako Nelena vodi biblijske tečajeve putem internetskog  telefona. Ponekad sestre iz skupštine sa zainteresiranim osobama proučavaju u njenom domu, pa tako i ona može prisustvovati tečaju. Na taj je način prošle godine uspjela tri puta biti pomoćni pionir. Rekla je: “Sretna sam što su mi se ispunile obje želje. To mi je pomoglo da se približim Jehovi, svom Stvoritelju punom ljubavi.”

SADA I ON NOSI KRAVATU. Jednoj sestri u Armeniji kolege na poslu rugali su se zato što je Jehovin svjedok. Jedan kolega stalno ju je ismijavao, govoreći kako su je “ljudi s kravatama” nagovorili da prihvati njihovu vjeru. Sestra je puno puta pokušala razgovarati s njim, no budući da od toga nije bilo nikakve koristi, odlučila je ignorirati njegove komentare te po uzoru na Isusa Krista “nije odgovarala” (Mat. 27:12). S vremenom je taj kolega bio otpušten zbog lošeg ponašanja i zbog toga što je našoj sestri pravio probleme. Nakon više od godinu dana na njenom radnom mjestu posjetio ju je jedan čovjek. Bio je to onaj kolega koji ju je mnogo puta povrijedio. Iznenadila se kad je vidjela kako je odjeven. Nekad se rugao Jehovinim svjedocima zato što nose kravate, a sada je i on nosio kravatu i torbu. Sestri je rekao: “Žao mi je zbog svih ružnih riječi kojima sam te povrijedio. Sada znam da sam pronašao istinu.” Čovjek je počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima te se krstio unatoč protivljenju svoje obitelji. Sada služi kao stalni pionir.

“POZNAJETE LI GOSPOĐU NADIU?” Nadia je pionirka u jednoj skupštini na sjeveru Italije. U rujnu 2009. razgovarala je preko portafona s čovjekom koji ju je odmah prekinuo i rekao da ne želi s njom razgovarati jer mu je nedavno umrla žena. Sljedeće nedjelje Nadia je ponovno pozvonila tom čovjeku želeći mu izraziti  sućut i prenijeti mu utješnu nadu u uskrsnuće, no čovjek je reagirao isto kao i prvi put. Tog istog poslijepodneva Nadia je na razmatranju Stražarske kule u članku zapazila iskustvo sestre koja je napisala pismo čovjeku kojemu je umrla voljena osoba. To ju je podsjetilo na čovjeka s kojim je razgovarala preko portafona te je odlučila napisati mu utješno pismo kako bi mu izrazila sućut i objasnila nadu u uskrsnuće. Dva dana kasnije ubacila je pismo u poštanski sandučić.

Nakon nekoliko dana Nadia je propovijedala na ulici te je prišla jednom 70-godišnjem čovjeku želeći mu pročitati biblijski redak. Čovjek ju je upitao je li ona Jehovin svjedok, što je ona potvrdila. Nato joj je rekao da ga je posjetila jedna Jehovina svjedokinja i ostavila mu prekrasno pismo koje ga je jako dirnulo. Potom ju je na njeno veliko iznenađenje upitao: “Poznajete li možda gospođu Nadiu?” Kad mu se ona predstavila, čovjek je ostao zapanjen. Dogovorili su se da ga Nadia posjeti sa svojim mužem. Čovjek je počeo proučavati Bibliju i čak redovito dolazi na sastanke.

NE STIGNU PROUČAVATI SA SVIMA. U Bujanovcu, gradu na jugu Srbije, živi četvero krštenih Jehovinih svjedoka. Bili su presretni kad je 2010. na obilježavanje  Kristove smrti došlo čak 460 osoba. Starješine iz obližnje skupštine organizirali su da se u Bujanovcu u jednom unajmljenom prostoru redovito održavaju sastanci. U prosjeku im prisustvuje preko 50 osoba, većinom romskog porijekla. Budući da je interes za biblijsku poruku izrazito velik, specijalni pioniri koji služe u tom području ne mogu voditi biblijske tečajeve sa svima koji pokazuju zanimanje. Stoga proučavaju samo s onima koji dolaze na sve sastanke i temeljito se za njih pripremaju.

REVNA I SA 110 GODINA. Elin, najstarija sestra u Švedskoj, ima 110 godina, koliko je doživio i Jošua (Još. 24:29). Živi u domu za umirovljenike te koristi svaku priliku da razgovara s posjetiteljima i svima koje ondje susretne. Dosad je već razdijelila mnogo knjiga. Kad su jedan starješina i njegova kći u susjedstvu propovijedali od kuće do kuće, naišli su na jednu mladu ženu koja je rekla da je Elin razgovarala s njom i dala joj knjigu. Zahvaljujući tome vodili su vrlo lijep razgovor s tom mladom ženom. *

PRONAŠLA JE NAŠE KNJIGE U CRKVI. Tatjana iz Bjelorusije iznenadila se kad ju je nazvala nepoznata mlada žena koja je željela saznati biblijske odgovore na neka pitanja. Uslijedio je zanimljiv razgovor.  Kako je ta žena došla do Tatjaninog broja telefona? Objasnila joj je da je u crkvi ispod klupe pronašla knjigu Što Biblija uči i prijevod Novi svijet te da je u knjigama bio zapisan njen broj. Kako su knjige dospjele u crkvu? Onamo ih je odnijela majka jedne djevojke s kojom je Tatjana proučavala Bibliju. Očito je htjela pitati svećenika smije li njena kći čitati te knjige. Iz nekog razloga knjige je ostavila pod klupom gdje ih je ova žena pronašla i odlučila ponijeti kući. Telefonski poziv doveo je do daljnjih razgovora o Bibliji.

IZVRSNO SVJEDOČANSTVO ZAHVALJUJUĆI IZGUBLJENOM KAPUTU. Specijalna pionirka Elena u bjeloruskom gradu Minsku zapazila je kako na cesti leži lijep kaput. Kaput je bio čist i nije izgledao kao da ga je netko namjerno bacio. Ona ga je podigla i u džepu pronašla novac u vrijednosti od oko 7 000 kuna. Promatrajući prolaznike, ugledala je čovjeka koji je izbezumljeno trčao unaokolo u potrazi za nečim, pa je odmah pretpostavila da je izgubio kaput. Potrčala je za njim kako bi ga sustigla. Ispostavilo se da je on poslovni čovjek iz Bangladeša koji živi u Moskvi. Bio je presretan što je dobio svoj kaput i novac. Upitao je sestru zašto mu je vratila kaput, pa čak i trčala za njim da ga stigne. Ona je objasnila da je Jehovin svjedok. Čovjek joj je rekao da je nekoliko dana ranije razgovarao s dva Jehovina svjedoka te da je pola sata raspravljao s njima kako bi im dokazao da su njegova vjerovanja ispravna. Potom je upitao Elenu kako joj se može zahvaliti za to što mu je vratila kaput. Ona mu je rekla da ne želi nikakvu nagradu, ali da zahvalnost najbolje može pokazati tako da počne proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima kad se vrati u Moskvu. Čovjek je rekao da će je poslušati.

GOVORNA MANA NIJE NESAVLADIVA PREPREKA. Hamish, 23-godišnji brat iz Australije, ima tešku govornu manu zbog koje govori nerazumljivo, često pomiješa riječi ili ih čak uopće ne može izgovoriti. Međutim taj ga nedostatak nije spriječio da na sastancima drži govore niti da revno propovijeda dobru vijest. Naprimjer, da bi mogao iznijeti govor na sastanku, Hamish najprije utipka pripremljeni tekst u prenosivi elektronički uređaj koji tekst pretvara u glas. Kad drži govor, taj uređaj stavi na govornički pult te pomoću tipkovnice reproducira dijelove teksta koji je pripremio. Ispred uređaja je mikrofon kako bi preko razglasa svi mogli čuti sintetizirani glas. Kada točka koju iznosi zahtijeva sudjelovanje prisutnih, on u uređaj utipkava pitanja i ostale komentare koje želi uputiti prisutnima. U službi propovijedanja s ljudima komunicira na više-manje sličan način — koristi unaprijed pripremljene  rečenice, biblijske retke i, naravno, brzo tipka. Zahvaljujući tome ima mnogo kvalitetnih ponovnih posjeta. Hamish je 2007. bio imenovan za slugu pomoćnika i otada nekoliko puta godišnje služi kao pomoćni pionir.

PROBLEMI S PRINTEROM. Davida iz Nove Kaledonije, koji popravlja kompjutere, nazvala je jedna žena jer je imala problema s printerom — nije mogla isprintati jedan dokument. David je brzo otklonio kvar, no iznenadio se kad je na isprintanom papiru pročitao: “NEMOJTE zvoniti! Mi vjerujemo u Isusa. Ne treba nam druga vjera.”

David je ženi rekao: “Oprostite, ali dok sam vam popravljao printer, vidio sam što piše na isprintanom papiru. Mogu li vas upitati zašto ste to napisali?”

Ona je odgovorila: “Ma, svaki vikend dolaze nam Jehovini svjedoci. Već su nam dosadili i ne želimo ih više u svom susjedstvu. U našu kuću neće nikada kročiti.”

Nato ju je David upitao: “Znate li da ste jednoga već uveli u svoju kuću?”

Žena je odgovorila: “Nemoguće! To ne bih nikada dozvolila!”

David joj je objasnio: “Pa mene ste pozvali k sebi, a ja sam Jehovin svjedok.” Žena se jako iznenadila i bilo joj je malo neugodno. David joj je ljubazno objasnio zašto Jehovini svjedoci posjećuju ljude u njihovim kućama. Njihov razgovor potrajao je dva sata. Nekoliko dana kasnije David je ponovno posjetio tu ženu i njenog supruga. Oni su mu rekli da su razmišljali o onome što se dogodilo i zaključili kako ga je sigurno Bog doveo k njima. Zato ga nisu mogli odbiti. Sada redovito primaju naše časopise.

 OBORUŽAN TRAKTATIMA. Dvanaestogodišnji Nathan živi u Australiji. On u svojoj školskoj torbi nosi biblijske traktate i redovito svjedoči drugim učenicima. Jednog dana, dok se vraćao kući iz škole, vidio je stariju ženu kako stoji u dvorištu ispred svoje kuće. Žena mu se nasmiješila, pa se i on njoj nasmiješio te joj je dao jedan traktat. Žena mu je rekla da joj je prije tri godine umro suprug. Nato je Nathan posegnuo u torbu i izvadio traktat s naslovom Ima li nade za naše mrtve? Ženi su se oči napunile suzama kad joj je on rekao da će njen muž uskrsnuti i da će ga ponovno moći vidjeti u raju. “Ali kada će doći kraj svim patnjama?” upitala je žena. Nathan joj je potom dao traktat Uskoro kraj svim patnjama! Ona ga je zatim zamolila da joj još nešto kaže o svojim vjerovanjima. Stoga je iz torbe izvadio traktat Što vjeruju Jehovini svjedoci? Nakon toga je otišao. Nekoliko tjedana kasnije ponovno je vidio tu ženu u njenom dvorištu. Pozvala ga je k sebi i zagrlila. “Zamisli, Nathane”, rekla mu je, “nakon što si mi dao one traktate, dvije Jehovine svjedokinje došle su na moja vrata i sada s njima proučavam Bibliju!”

IMALI SU SAMO JEDNU POZIVNICU. Michael je sudjelovao u gradnji nove podružnice na Solomonskim otocima. Nakon što je gradnja završila, odlučio je  propovijedati na Mbaniki, udaljenom otoku gdje je živio kao dijete i gdje još uvijek žive njegova braća. Na tom otoku dotad nije bilo Jehovinih svjedoka. Osim toga ondje nema redovitih brodskih linija, nema pošte, a na cijelom otoku dostupan je samo jedan telefon.

Michael je na Mbaniku otišao s mladim pionirom Hanslyjem. Čim su stigli, počeli su od palminog lišća graditi malu dvoranu za sastanke i pozivati ljude na obilježavanje Kristove smrti. Budući da su imali samo jednu pozivnicu, pokazali bi je ljudima i objasnili im važnost obilježavanja Kristove smrti.

Dan prije tog važnog događaja dva su sata veslali na drugi kraj otoka kako bi na obilježavanje Kristove smrti pozvali obitelj koja ondje živi. No kod kuće su bila samo djeca. Michael je odlučio ostaviti im jedinu pozivnicu koju je imao. Dao ju je najstarijoj kćeri i zamolio je da pozivnicu da svom ocu.

Dok su se sljedećeg poslijepodneva pripremali za obilježavanje Kristove smrti, vidjeli su tu obitelj kako dolazi u kanuu. Otac je pročitao pozivnicu i zaključio da su pozvani na jako važan događaj, pa je sa sobom poveo cijelu svoju obitelj. Te su večeri obilježavanju Kristove smrti prisustvovale 52 osobe. Michael i Hansly i dalje propovijedaju na tom otoku te proučavaju Bibliju s onima koji su došli na obilježavanje Kristove smrti.