Vijest da će u travnju objavitelji koji žele biti pomoćni pioniri moći birati hoće li u službi provesti 30 ili 50 sati izazvala je veliko oduševljenje. Mnogi koji inače ne bi bili u mogućnosti stupiti u tu službu, oduševljeno su iskoristili ponuđenu pogodnost. Na tisuće objavitelja prvi se put okušalo u pomoćnoj pionirskoj službi, a mnogi koji su nekad bili pioniri bili su sretni što to opet mogu biti. A brojni objavitelji koji nisu mogli biti pomoćni pioniri uložili su dodatne napore kako bi pojačali svoju službu propovijedanja. I kakvi su bili rezultati?

Većina podružnica izvještava da su zabilježeni novi rekordi, i to mnogo veći od dotadašnjih. Na cijelom svijetu je u pomoćnoj pionirskoj službi sudjelovalo 2 657 377 objavitelja — otprilike pet puta više od najvećeg broja zabilježenog prethodne godine! U toj vrlo važnoj službi sudjelovalo je 80 posto svih betelskih radnika na svijetu, naime 16 292 od 20 290 braće i sestara koji diljem svijeta rade u Betelima. Jehovini sluge tijekom tog su travnja u službi propovijedanja učinili više nego i u jednom drugom mjesecu u povijesti. Nije li to prekrasno?

Tek nešto više od godinu dana nakon razornog potresa koji je odnio otprilike 300 000 života, Haiti je u travnju zabilježio nove rekorde u službi propovijedanja.  Od 17 009 tamošnjih objavitelja, njih 6 185 bili su pomoćni pioniri. Organizirana je posebna akcija podjele brošure Kad umre netko koga voliš, koja je nedugo prije toga objavljena na haićanskom kreolskom jeziku. Brošura je tugujućem stanovništvu pružila silno potrebnu utjehu i nadu.

Naša braća i sestre u Nigeriji suočili su se tijekom travnja s jedinstvenom poteškoćom. Tokom četiri dana predviđenih za izbore (a tri od njih bile su subote), vlada je zabranila kretanje na javnim mjestima između 7 i 17 sati, osim radi odlaska do izbornih mjesta. No to nije ugušilo pionirski duh. “Pišemo vam ovo silno radosni i srca ispunjenih zahvalnošću za sve što smo doživjeli ovog mjeseca”, napisala je jedna skupština. U jednoj drugoj skupštini koja ima 127 krštenih objavitelja, 92 njih je služilo u pomoćnoj pionirskoj službi, a među njima su bili svi starješine i sluge pomoćnici. Od 688 članova betelske obitelji, u toj je službi bilo njih 555.

  Uspješno su odgovorili na izazov. Jeannette živi u jednom planinskom selu u Burundiju. Oduvijek je željela biti pionir, no budući da je kronični srčani bolesnik, ne može daleko hodati niti se penjati po strmim brdima. Kad je čula da je smanjena kvota za pomoćne pionire u travnju, bila je presretna. Da bi joj omogućili da ispuni svoju želju za pionirskom službom, starješine su organizirali službu tako da je mogla propovijedati na području blizu svog doma. A drugi pioniri i objavitelji dovodili su zainteresirane osobe u njen dom da bi ondje s njima vodili tečajeve. Do kraja mjeseca Jeanette je započela četiri biblijska tečaja, i bila je jako sretna zbog toga. “Tako bih voljela ponovno biti pionir”, kaže ona, “i sigurna sam da će mi Jehova u tome pomoći.”

Na otoku Grenadi živi mlada sestra koja zbog svog invaliditeta teško hoda, a uz to je i gluha. No unatoč tome bila je pionir. Ona kaže da joj je bilo jako teško daleko pješačiti do autobusne stanice kad je išla u službu propovijedanja. Da nevolja bude veća, ta je sestra još i nezaposlena, pa se usrdno molila Jehovi da joj pomogne. Postupajući u skladu sa svojim molitvama, ona se sama financirala prodajući čipke i ručno rađeni nakit. “Dala sam svoj puni doprinos službi propovijedanja”, rekla je nakon svega, “i osjetila podršku i ohrabrenje koje su mi pružala braća. Neopisivo sam sretna!”

Toshi je sestra iz Japana koja ima 101 godinu. I ona je u travnju zdušno služila kao pomoćni pionir. Budući da ne može napuštati dom u kojemu živi, ona propovijeda pišući pisma i svjedočeći njegovateljicama koje dolaze u njenu sobu. “Slabo čujem, pa jako glasno pričam. Zato svi oko mene čuju što govorim”, kaže ona.

Felix iz Kostarike, kojemu su oduzete i ruke i noge, odlučio je da će biti pomoćni pionir. No kako da to izvede? Braća su ispred njegova doma postavila  stol s izloženom literaturom kako bi mogao svjedočiti prolaznicima. Na kraju mjeseca Felix je bio fizički umoran, ali je duhovno bio svjež i pun elana jer je započeo četiri biblijska tečaja.

I brojni mladi objavitelji bili su sretni što mogu sudjelovati u ovoj posebnoj akciji tijekom travnja. U Španjolskoj su 11-godišnja Sandra i njen sedmogodišnji brat Alejandro poželjeli više ići u službu propovijedanja. Duh revnosti kojim je zračila njihova skupština i primjer njihovih roditelja koji su pokazali velik entuzijazam za službu, probudio je i u njima želju da budu pomoćni pioniri. No kako da to učine kad još nisu kršteni? Oboje su napravili plan da u službu propovijedanja idu isto toliko sati koliko i njihovi roditelji. A tijekom večeri za obiteljsko proučavanje uvježbavali su prezentacije za službu. Roditelji su mislili da će se njihova djeca umoriti kako mjesec bude odmicao. Ali dvoje mladih objavitelja ni na trenutak nije posustalo. Do 30. travnja svi u obitelji ostvarili su svoju kvotu od 30 sati, osim malog Alejandra kojem su nedostajala još tri sata. Zato je zadnji dan otišao u službu propovijedanja sa svojim tatom kako bi ostvario kvotu koju si je odredio. Na kraju su svi bili jako sretni zbog toga što su bili tako aktivni i što su kao obitelj proveli sve te lijepe trenutke u službi propovijedanja.

 “Svaki dan sam se molila”, kaže Jean, “da moj muž Philip i ja uspijemo propovijedati 30 sati.” No treba znati da je Philip, koji je služio kao oblasni nadglednik sve dok ga moždana aneurizma nije vezala uz krevet, nepokretan i da bez sposobnosti govora leži u jednoj španjolskoj bolnici. Komunicirati može jedino treptanjem. Trepne jednom kad želi reći “da”, a dvaput kad želi reći “ne”.

Jean priča: “Kad sam mu rekla za pomoćnu pionirsku službu, dao mi je znak da bi i on želio biti pomoćni pionir.” Ali kako da ostvari tu svoju želju?

Tijekom prethodnih mjeseci Jean i Philip su svjedočili pacijentima, članovima obitelji koji su dolazili u posjet i bolničkom osoblju. “U travnju smo planirali upravo ovdje na bolničkom odjelu svjedočiti svakoga dana jedan sat kad je Philip budan i kad treptanjem može sudjelovati u razgovoru.”

No u ožujku je Philip bio prebačen na zatvoreni odjel za infektivne bolesti. Unatoč tome, on i Jean su uspjeli ostvariti svoj plan jer su tijekom dana u nekoliko navrata po više minuta razgovarali s bolničkim osobljem. Medicinska sestra koja je uzela  knjigu Što Biblija doista uči? obećala je Philipu gledajući ga u oči da će doći i sutradan da bi mu čitala biblijske retke. Kad je sestra sutradan došla, Jean ju je zamolila da pročita Ivana 17:3 i zatim ju je zamolila da objasni što taj redak, po njenom mišljenju, znači. Dok su proučavali koristeći tu metodu, Philip je treptanjem očiju sestri davao na znanje je li ispravno odgovorila. Čak i kad nije bila dežurna na Philipovom odjelu, ta je sestra dolazila da bi mu rekla da se ona i dalje moli Jehovi da joj pomogne približiti mu se.

Jehovini sluge takvu pojačanu aktivnost smatraju načinom da dokažu svoju ljubav prema bližnjemu, zahvalnost za žrtvu Isusa Krista i odanost svom nebeskom Ocu. Jedva čekaju ožujak 2012, kada će ponovno imati mogućnost odabrati bilo 30-satnu bilo 50-satnu mjesečnu kvotu.

Jehovina organizacija vrlo ozbiljno shvaća proročanstvo zapisano u Izaiji 2:3: “Pođimo na goru Jehovinu, u dom Boga Jakovljeva! On će nas poučavati putevima svojim.” Odličan je primjer za to ono što se dogodilo dok je još bjesnio Drugi svjetski rat. Tada je vjerni i razboriti rob uvidio da prije kraja ovog zlog Sotoninog svijeta treba o Jehovi poučiti ljude iz svih naroda. Stoga je organizirao misionarsku školu Gilead i Teokratsku školu propovijedanja. Nedavno je Vodeće tijelo uvelo neke promjene u programu tečajeva i škola koji pružaju posebnu obuku.

U listopadu 2010. Škola za organizacijsko osposobljavanje preimenovana je u Biblijski obrazovni tečaj za neoženjenu braću. Na ovaj dvomjesečni tečaj i dalje se pozivaju neoženjeni starješine i sluge pomoćnici. Tečaj je širom svijeta dosad završilo 37 445 polaznika, a mnogi od njih služe kao pioniri, putujući nadglednici, misionari i betelski radnici.

U srpnju 2011. započeo se održavati i novi dvomjesečni Biblijski obrazovni tečaj za bračne parove, i to najprije u Pattersonu u američkoj saveznoj državi New Yorku. U početku su ga mogli pohađati samo bračni parovi koji govore engleski. No od 2012. taj će se  tečaj održavati na raznim lokacijama na kojima se održava i Biblijski obrazovni tečaj za neoženjenu braću. Polaznici moraju imati između 25 i 50 godina, moraju biti dobrog zdravlja, u braku moraju biti barem dvije godine i u punovremenoj službi moraju biti najmanje zadnje dvije godine, a muž mora služiti kao starješina ili sluga pomoćnik najmanje dvije godine.

Svrha je ovog tečaja pružiti posebnu obuku bračnim parovima kako bi ih Jehova i njegova organizacija  mogli još bolje koristiti u službi. Većina završenih polaznika služit će kao stalni pioniri u svojoj zemlji na područjima gdje je veća potreba za objaviteljima. No neki će biti imenovani za privremene specijalne pionire ili čak obučavani za pokrajinsku službu. Manji broj bit će poslan u strane zemlje ako budu udovoljavali potrebnim uvjetima i ako budu mogli prihvatiti tu službu.

Za ovaj se tečaj mogu prijaviti duhovno zrele osobe koje samopožrtvovno žele služiti drugima. Nastavnici će biti isti oni koji drže nastavu i na Biblijskom obrazovnom tečaju za neoženjenu braću, a i nastavni program u osnovi će biti isti. Neke nastavne cjeline predviđene su samo za muškarce, a njihove žene će za to vrijeme ići u službu propovijedanja. Više o pojedinostima i uvjetima za pohađanje tečaja zainteresirani će moći dobiti na posebnim sastancima koji će se održavati u sklopu oblasnih kongresa.

Vodeće tijelo promijenilo je i svrhu škole Gilead. Od 132. razreda, koji je s nastavom započeo 24. listopada 2011, u toj će se školi obrazovati samo bračni parovi koji već služe u posebnoj punovremenoj službi, primjerice misionari koji nisu pohađali Gilead, specijalni pioniri, putujući nadglednici i betelski radnici. Ako se dobro znaju usmeno i pismeno izražavati na engleskom jeziku, Odbor podružnice može ih predložiti za školovanje u Gileadu.

Završeni polaznici Gileada bit će raspoređeni u službe kojima će podupirati propovijedanje na području, a bit će uključeni i u organiziranje rada u podružnicama. Služit će kao misionari, putujući nadglednici ili betelski radnici. Oni koji budu služili  kao misionari, ubuduće će djelovati u gusto naseljenim područjima, gdje će biti najkorisniji za promicanje službe propovijedanja i skupštinskih aktivnosti. Odbori podružnica moći će i dalje podnositi molbe da im se pošalju završeni polaznici Gileada ako se na njihovom području za to ukaže potreba. Također će za pohađanje Gileada moći predlagati objavitelje u posebnoj punovremenoj službi s područja svoje podružnice koji za to imaju potrebne uvjete. U nekim slučajevima Odbori podružnica moći će zatražiti da se polaznici nakon završetka škole vrate u svoju zemlju.

Tečaj za članove Odbora podružnice i njihove supruge održavat će se na engleskom jeziku u Pattersonu dvaput godišnje. Na tečaj će se ponekad pozivati i članovi Odbora zemlje. Na tečaj će ubuduće po drugi put biti pozivani i članovi Odbora podružnica koji su ga već završili, a s njima će tečaj polaziti i oni kojima će to biti prvi put. Većem dijelu nastave prisustvovat će  i žene članova Odbora podružnice. No budući da se određene nastavne cjeline bave organizacijskim pitanjima, one su namijenjene samo braći. Za to vrijeme njihove žene obavljat će razne poslove u Betelu.

Osim tog tečaja, u Pattersonu će se dvaput godišnje održavati i Tečaj za putujuće nadglednike i njihove supruge. Nastavu koja se sada održava u Sjedinjenim Državama pohađaju i braća koja su već završila taj tečaj. Ti ponovni polaznici čine oko polovicu učenika u svakom razredu. Žene putujućih nadglednika prisustvovat će većem dijelu nastave.

Božji narod doista ima razloga biti sretan što ga Jehova tako obučava. Sam je Isus rekao: “U Prorocima je napisano: ‘Svi će biti poučeni od Jehove’” (Ivan 6:45; Iza. 54:13). Uvjereni smo da će ove preinake u našem obrazovnom sustavu dati novi poticaj hitnom djelu propovijedanja dobre vijesti po cijelom svijetu prije nego dođe kraj.

Vijesti s raznih strana svijeta bilježe ogroman broj prirodnih katastrofa — potresa, tsunamija, tornada, uragana, poplava, požara i vulkanskih erupcija. Prostor nam ne dopušta da izvijestimo o svim nedavnim katastrofalnim događajima, no iskustva naše braće u Japanu zorno predočavaju s kakvom su moralnom snagom Jehovini svjedoci u stanju prebroditi takve nesreće.

U petak, 11. ožujka 2011, u 14 sati i 46 minuta Japan je pogodio potres jačine 9 stupnjeva. Potres je stvorio ogromne valove koji su razorili brojne gradove i sela uzduž obale Tihog oceana. Poginulo je ili nestalo oko 20 000 ljudi. U pogođenom su području četiri dvorane bile posve uništene, a četiri daljnje postale su neupotrebljive. Voda je odnijela ili teško oštetila 235 kuća naše braće i sestara, a preko 1 000 kuća trebalo je popraviti.

Potres i tsunamiji teško su oštetili nuklearnu elektranu, pa su u okoliš ispuštene radioaktivne čestice. Vlada je naredila evakuaciju okolnih područja, i preko noći su mnoga mjesta postala “gradovi duhova”. Braća i sestre koji su živjeli u tom području također su morali otići, pa su tako “nestale” dvije skupštine.

Od preko 14 000 Jehovinih svjedoka, koliko ih je živjelo u najteže pogođenim područjima, 12 ih je izgubilo život, 5 ih je teško ozlijeđeno, a 2 osobe još se uvijek  vode kao nestale. Mnogi koji su preživjeli te traumatične događaje izgubili su svoj dom i imovinu, a mnogi od njih i članove obitelji.

“Uspjela sam svoju majku, koja je invalid, posjesti u automobil i krenuli smo prema označenom skloništu”, objašnjava Kiyoko iz Ofunata. “A onda sam osjetila miris dima. Izašla sam iz automobila i vidjela ogromni vodeni zid kako se obrušava na našu kuću. Voda je išla na nas! Pomogla sam majci da se uspne na željeznički nasip. Voda je odnijela naš auto pred našim očima.”

Nakon potresa je naš mladi brat Koichi pokušao otići po roditelje u njihov dom, koji se nalazio 5 kilometara od mora u gradu Ishinomakiju. No kad se približio gradu, vidio je da je cijelo područje pod vodom. “Bez čamca dalje nisam mogao.” Nakon tri tjedna oca je pronašao u mrtvačnici, a tri tjedna kasnije i majku.

Čim je prošao potres, Masaaki je u gradu Shichigahami odlučio parkirati svoj auto kod dvorane, oko kilometar daleko od mora. On priča: “Sreo sam jednu  sestru koja se također sklonila onamo. Mislio sam da tsunami ne može doći dovde. No ubrzo je crna voda prekrila cijelo područje! Naši automobili počeli su plutati. Otvorio sam prozor, popeo se na auto i ostao stajati na krovu, ali sestrin je auto voda odnijela i nestao je! Počeo sam se moliti Jehovi da joj pomogne.

Padao je snijeg, a ja sam drhtao mokar do kože. Kasnije je snijeg prestao padati, ali zrak je bio jako hladan. Ubrzo je zašlo i sunce i spustila se tama. Zvijezde su bile sjajne i predivne. Stajao sam na krovu automobila, koji je bio poput otoka usred ledeno hladne vode. Drugi su ljudi poput mene ostali zarobljeni na hrpama otpada ili na krovovima kuća. Pitao sam se hoću li preživjeti do jutra. Da bih se oraspoložio, odlučio sam napamet izgovoriti javno predavanje koje sam bio održao prije samo dva tjedna. Predavanje je imalo posve primjeren naslov: ‘Tko nam može pomoći u ovom teškom vremenu?’ Nakon toga sam otpjevao jedinu pjesmu koju sam znao napamet: ‘Moj Bog, Otac i Prijatelj’. Pjevao sam je više puta za redom. Dok sam pjevao, pred očima mi je prošlo sve što sam u svom životu napravio u Jehovinoj službi i potekle su mi suze.

A onda sam čuo kako mi netko iz kuće preko ceste dovikuje: ‘Jeste li dobro? Doći ću vam pomoći!’” Čovjek koji je zvao načinio je splav od plutajućih komada drveta i spašavao je ljude u tom području. Uz njegovu je pomoć Masaaki uspio ući u neku kuću kroz prozor na prvom katu. Laknulo mu je kad je kasnije saznao da je spašena i ona sestra koja je bila u drugom automobilu.

Kohei i Yuko veselili su se svečanom govoru koji se povodom njihovog vjenčanja trebao sutradan, u subotu 12. ožujka, održati u dvorani Jehovinih svjedoka  u Rikuzentakati. Nakon što su se u petak vjenčali u gradskoj vijećnici, dogodio se potres. Kad je Kohei čuo da se u gradu oglasilo upozorenje da dolazi tsunami, pojurio je na uzvisinu. On priča: “Vidio sam kako je cijeli grad u nekakvoj izmaglici. Od grada nije ostalo ništa osim nekoliko velikih zgrada. Dotad sam mislio samo na naše planove za tu večer, ali ubrzo sam shvatio da se dogodila nesreća ogromnih razmjera.”

Kohei i Yuko proveli su subotu pomažući braći i sestrama iz skupštine. “Primali smo humanitarnu pomoć iz okolnih skupština. Bilo mi je jako drago čuti svoju ženu kako govori da je sretna što smo vrijeme i snagu utrošili na pomaganje braći. Zahvalio sam Jehovi za tako divnu ženu. Tsunami je odnio naš novi dom, naš automobili i sve što smo imali. Ali zahvalan sam braći na ljubavi koju su nam pokazali.”

Materijalna, duhovna i emocionalna pomoć. Japanska podružnica odmah je osnovala tri odbora za elementarne nepogode i u više je navrata poslala svoje predstavnike u pogođeno područje. Kad su u svibnju iz glavnog sjedišta Jehovinih svjedoka u Japan stigli zonski nadglednici Geoffrey Jackson i Izak Marais, i oni su se sastali s braćom i sestrama iz jednog od najviše pogođenih područja. Braća su organizirala poseban sastanak s postradalim skupštinama, pa je putem telefonskih linija oko 2 800 braće okupljene u 21 dvorani dobilo utjehu i jasan dokaz ljubavi i podrške našeg svjetskog bratstva.

Odbori za elementarne nepogode i drugi volonteri marljivo su raspoređivali humanitarnu pomoć. Najpotrebniji su bili hrana, voda i gorivo. Odbori su organizirali da se postradalim skupštinama dostave i odjevni predmeti raznih veličina. Na mjestima na kojima su  skupštine održavale svoje sastanke postavljene su police s odjećom i ogledala i tako su ona pretvorena u privremene “butike”.

Postradala braća i sestre bili su silno zahvalni Jehovi za to što se pobrinuo za njihove materijalne i emocionalne potrebe! Snagu su im naročito davali kršćanski sastanci. Jedna sestra koja živi u postradalom području napisala je: “Sastanci mi daju duševni mir. Oni me u duhovnom smislu drže na životu.”

Poruka nade. Braća u Japanu odmah su počela svojim očajnim bližnjima prenositi utjehu iz Božje Riječi. Skupina objavitelja u jednom gradu kojega katastrofa nije pogodila odlučila je da će svjedočiti na ulici i izložiti veliki natpis: “Zašto se dogodila tragedija? Biblija nudi odgovor.” Mnogo se ljudi zainteresiralo i braća su za samo dan i pol podijelila 177 knjiga Što Biblija uči.

U pogođenim su područjima braća najprije posjetila osobe s kojima se vodio tečaj, one kod kojih su vršili ponovne posjete i svoje susjede kako bi ih utješili. Akiko kaže: “Kad sam ženi pročitala Mateja 6:34, rasplakala se. Ona je baš bila jako zabrinuta. Kad sam joj objasnila da nam Biblija pomaže steći duševni mir, odmah se s time složila i zahvalila mi je. Taj mi je događaj pomogao da još bolje shvatim s kolikom snagom Biblija može utjecati na srca ljudi.”

Jedan je čovjek rekao: “Ima puno vjera, ali vi ste jedini koji nam dolazite, čak i u ovakvim nenormalnim okolnostima.” Jedan drugi čovjek s poštovanjem je izjavio: “Zadivljuje me što čak i usred ove nesreće nastavljate sa svojim uobičajenim aktivnostima.” Jedan je starješina komentirao: “Mnogima je bilo drago kad smo ih posjetili. Rekli su nam: ‘Vi ste prvi koji su došli k nama nakon ove tragedije. Molimo vas dođite opet.’”

Petak 15. srpnja 2011. bio je značajan dan i svojevrsna prekretnica u povijesti Jehovinih svjedoka u Latviji i Litvi. U govoru koji se prenosio u obje zemlje, član Vodećeg tijela Stephen Lett predstavio je prijevod Novi svijet grčkih knjiga Biblije na latvijskom i litavskom jeziku, to jest na 99. i 100. jeziku na kojemu je taj prijevod objavljen. Posljednjih sedam godina Vodeće tijelo prioritet daje prevođenju Biblije. Zato je prijevod Novi svijet danas dostupan na dvaput većem broju jezika nego što je bio 2004, a prevoditelji diljem svijeta naporno rade na prevođenju Biblije na daljnje jezike.

Kao što možete zamisliti, braća su neopisivo sretna kad dobiju Bibliju na svom jeziku. “Imati Bibliju je jedno”, rekao je jedan brat iz Srednjoafričke Republike, “a razumjeti je na svom materinjem jeziku jedna je od najboljih stvari na svijetu. Prijevod Novi svijet na jeziku sango dira  u srce. Kad čitam evanđelja, mogu si zorno zamisliti biblijske ličnosti i razumjeti njihove osjećaje.” Mlada sestra iz Etiopije izrazila je osjećaje mnogih objavitelja kad je rekla: “Riječi ‘hvala vam!’ teško mogu opisati ono što osjećam u srcu. Uvijek sam se molila Jehovi da nam da prijevod Novi svijet na našem jeziku. Danas mi ga je dao!”

Rusija — policija primirila agresivnog susjeda. Našoj ostarjeloj sestri Veri jedan susjed koji ne voli Jehovine svjedoke godinama je pravio probleme. On joj je stalno prijetio i prostački ju je vrijeđao pred unukama koje su je često posjećivale. Ali ona je imala na umu riječi iz Rimljanima 12:8 i uvijek je mirno reagirala, izbjegavajući svađu. U siječnju 2011. susjed je postao jako agresivan. Budući da se pobojala za svoj život, Vera se obratila jednom policajcu. Zanimljivo je da je u ožujku 2010. upravo on bio došao k njoj s jednom službenicom gradske uprave kako bi ispitali da li se ona i drugi Jehovini svjedoci koji se ondje sastaju bave ekstremističkim aktivnostima. No ovoga je puta policajac shvatio “u kojem grmu leži zec”. Okomio se na susjeda i kaznio ga s 3 000 rubalja (nešto više od 70 eura) zbog njegovih prijetnji. Nakon toga naša sestra više nije imala nikakvih problema s tim susjedom. Da bi se zahvalila, Vera je policiji napisala pismo. Na svoje iznenađenje, primila je odgovor šefa policije. Zahvalio joj je na lijepim riječima kojima je govorila o policajcu koji joj je pomogao riješiti problem. Također je napisao: “Vaše iskrene riječi pokazuju da nam vjerujete, unatoč tome što danas većina ljudi ima negativan stav prema policiji.” Vera kaže da je onaj policajac sada redovito posjećuje da bi provjerio je li sve u redu.

Turska — priča o jednom “smetlaru”. Dva čovjeka koja su nedavno počela proučavati Bibliju posjetila su oblasni  kongres. Oni pišu: “Bilo je predivno, kao u bajci. Svi su bili nasmijani, srdačni i uljudni. Tokom podnevne pauze šetali smo uokolo i nismo se osjećali kao stranci. A onda smo ugledali brata s kojim smo počeli proučavati Bibliju. U ruci je držao vreću za smeće. Pokušali smo ga izbjeći jer smo mislili da je po zanimanju smetlar, a nismo htjeli da nas prepoznaju kao prijatelje običnog smetlara. Zato smo se okrenuli i pokušali smo se izgubiti u mnoštvu. Pitali smo se: ‘Zašto proučavamo Bibliju sa smetlarom, a ne s nekim tko drži govore s pozornice?’

No kako se naš tečaj nastavljao, saznali smo da je ‘smetlar’ koji vodi naš tečaj zapravo član Odbora podružnice i da služi u podružnici Jehovinih svjedoka. I dalje smo duhovno napredovali i predali smo svoj život Jehovi i onda smo shvatili da se naš brat zapravo ponizno vladao kao ‘manji’ (Luka 9:48). Jako nam je drago što smo na prvom velikom skupu kojemu smo prisustvovali naučili nešto tako važno!”

Armenija — laži i klevete. Nakon što je mladić ubio svoje roditelje u gradu Sevanu, protiv Jehovinih svjedoka pokrenuta je klevetnička kampanja u medijima, jer su se proširile glasine da je on Jehovin svjedok. Braća su medijima odmah poslala izjavu kojom opovrgavaju te optužbe. No klevetanje se nastavilo i na televiziji je bila emitirana reportaža u kojoj se i dalje tvrdilo da je mladić bio Jehovin svjedok. U emisiji se pogrdnim i ponižavajućim riječima govorilo o Jehovinim svjedocima, a na ekranu se pojavio natpis “Jehovini okrutni i povodljivi ubojice”. U emisiji se gledatelje čak pozvalo da primijene fizičku silu kad Jehovini svjedoci posjete njihov dom. Posljedica toga je da se u cijeloj zemlji zamjetno povećala netrpeljivost prema Jehovinim svjedocima. Protiv televizijske kuće nakon toga bila je podignuta  tužba, sa zahtjevom da opovrgne netočne informacije, uputi javnu ispriku i da plati odštetu za to što nas je ocrnila u javnosti. U vrijeme slanja ovog Godišnjaka u tisak, televizijska kuća još nije emitirala opoziv netočnih informacija, no u tijeku su dogovori da se postigne prijateljska nagodba.

Venezuela — maleni budući graditelji. U gradu San Joséu de Guaribeu gradila se dvorana Jehovinih svjedoka, a jedna skupina djece svakog je jutra na putu u dječji vrtić prolazila pored gradilišta. Uvijek bi zastali i promatrali što se događa na gradilištu jer im je bilo jako zanimljivo ono što su vidjeli. Jednog ih je dana odgajateljica u vrtiću upitala što žele biti kad odrastu. Na njeno iznenađenje, više djece odgovorilo je da žele biti “graditelji kao Jehovini svjedoci”! To je pobudilo njeno zanimanje, pa je odlučila zajedno s još jednom odgajateljicom odvesti cijelu grupu u obilazak gradilišta. Kad su stigli onamo, braća koja su radila na gradnji povela su ih u obilazak gradilišta. Djeci se to jako svidjelo, naročito zbog toga što su im braća dala da nose kacige koje su bile raznih boja. Odgajateljice su imale mnogo pitanja i braća su dala jako dobro svjedočanstvo.

Kanada — Betel povećava proizvodnju časopisa. Da bi na najekonomičniji način iskoristilo raspoloživa sredstva, Vodeće tijelo zatražilo je od kanadske podružnice da časopisima Stražarska kula i Probudite se! opskrbljuje  sve skupštine u Gvajani, Kanadi i u Sjedinjenim Državama, te na otočju Bermuda i na većem dijelu Kariba. Zato je početkom službene 2011. godine naklada časopisa koji se tiskaju u kanadskoj podružnici porasla 12 puta. Kanada sada tiska časopise na 30 jezika, proizvodeći gotovo četvrtinu svih naših časopisa koji se tiskaju na svijetu.

Finska — dani otvorenih vrata. Uz dozvolu Vodećeg tijela, braća su organizirala posebnu akciju kojom se javnost željelo upoznati s Jehovinim svjedocima i viješću koju oni u Finskoj propovijedaju već cijelo stoljeće. Braća su revno sudjelovala u akciji podjele časopisa Probudite se! od kolovoza 2010, koji je imao naslovnu seriju članaka “Tko su Jehovini svjedoci”. Tako su s mnogim ljudima uspjeli lijepo razgovarati o našim aktivnostima. Krajem kolovoza braća u podružnici organizirala su dane otvorenih vrata. Cijela betelska obitelj posjetiteljima je objašnjavala što se radi u Betelu. Bile su postavljene i razne izložbe koje su posjetiteljima prikazivale čime se mi zapravo bavimo. Neki betelski radnici obukli su odjeću iz 1940-ih i 1950-ih godina i pokazivali su kako su se u to vrijeme pomoću sendvič-plakata najavljivala javna predavanja. Nekoliko betelskih odjela čak je pripremilo malene suvenire za posjetitelje. Betel je toga dana imao oko 1 500 posjetitelja, a novine, radio i televizija u lijepom su svjetlu izvještavali o našim aktivnostima.

Obala Bjelokosti — nemiri i sukobi. Službena 2011. godina započela je s optimističnim najavama i nadama u budući porast, budući da je 8 656 objavitelja vodilo 23 019 biblijskih tečajeva. No sporni izbori odveli su krajem studenoga 2010. zemlju u kaos i nerede. Oružani sukobi došli su do poslovnog središta zemlje, grada  Abidjana, u ožujku i nastavili su se tijekom travnja 2011. Zbog toga su civili iz grada, pa čak i iz drugih dijelova zemlje, počeli masovno bježati u inozemstvo. Među izbjeglicama bilo je mnogo naše braće, koja su bježala pješice, ostavljajući za sobom svoje domove i sve što su imali.

Tijekom tog teškog razdoblja našu je braću često spašavao njihov neutralan stav. U jednom incidentu, vojnici su upali u osnovnu školu u kojoj su učitelji i pedagozi održavali svoj seminar. Svima su naredili da legnu na pod i predaju im vrijedne stvari. Kad im je naš brat predao torbu za službu propovijedanja punu naših publikacija, vojnici su odmah shvatili da se radi o Jehovinom svjedoku. Vratili su mu torbu, novac i mobitel, uz riječi: “Vi niste nikakva prijetnja za nas.”

Sjedinjene Države — podsjetnik na veliki kongres. Kao što pokazuje donja slika, na pločniku pored njujorškog stadiona Yankee postavljena je oznaka s natpisom: “3. kolovoza 1958. — najveći broj posjetitelja u povijesti stadiona, 123 707, zabilježen prigodom kongresa Jehovinih svjedoka.”

Proširenje podružnice u Čileu započelo je 18. prosinca 2006. Otad je sagrađena jednokatna uredska zgrada, dvokatna stambena zgrada i velik dodatni skladišni prostor. Objekti su otvoreni na svečanosti održanoj 16. listopada 2010, uz 5 501 prisutnog uzvanika. Prigodni je govor na španjolskom održao brat David Splane, član Vodećeg tijela.

U Burkini Faso se 19. veljače 2011. okupilo 210 osoba na svečanosti otvorenja proširenog ureda koji nadgleda naše djelovanje u toj zemlji. Prigodni govor održao je brat John Kikot, iz glavnog sjedišta naše organizacije. Do svibnja 2011. propovijedanje je u Burkini Faso nadgledala podružnica iz Obale Bjelokosti,  a otad je nadležnost za to preuzela podružnica iz Benina. Uzorno vladanje braće koja su radila na gradilištu poslužilo je Jehovi na čast i slavu. “Nitko nije vikao”, primijetio je zaposlenik jednog velikog dobavljača. “Nikad nismo radili na gradilištu na kojem su ljudi bili tako mirni i sretni kao ovdje.”

Otvorenje novih prostora podružnice u Hong Kongu izazvalo je silno oduševljenje. Svečani program bio je održan 27. kolovoza 2011. Novi se uredi nalaze na 19. katu nebodera od 36 katova koji se izdiže nad lukom Victoria. (Vidi donju strelicu.) Brat Stephen Lett, član Vodećeg tijela, održao je prigodni govor pred 290 oduševljenih uzvanika koji su sjedili u blagovaonici, po uredima i u prostoru za otpremu literature. S useljenjem u nove prostore konačno mogu odahnuti braća iz prevodilačkog, službenog i nabavnog odjela, odjela za audio/videoprodukciju i otpremu literature te računovodstva.

 Jehovin vjerni prorok Jeremija s dobrim je razlogom vjerovao da ga Svemogući Bog nikad neće ostaviti. “Oni će se boriti protiv tebe, ali neće te nadvladati, jer ja sam s tobom, da te spasim i izbavim”, rekao mu je Jehova (Jer. 15:20). Pregled koji slijedi zorno pokazuje da Jehovini sluge i u naše vrijeme imaju njegovu potporu i zaštitu dok po njegovom nalogu propovijedaju unatoč protivljenju (Mat. 24:9; 28:19, 20).

Armenija: Vahan Bajatjan je Jehovin svjedok koji je osuđen na dvije i pol godine zatvora jer je uložio prigovor savjesti i odbio ići u vojsku. Nakon što je izgubio sporove na svim instancama armenskih sudova, svoj je slučaj predao Europskom sudu za ljudska prava. Sedam sudaca tog suda 27. listopada 2009. donijelo je presudu protiv brata Bajatjana, a u korist Armenije. No s time se nije složila jedna sutkinja, koja je izjavila da je presuda “nespojiva sa sadašnjim europskim pravnim standardima koji dopuštaju prigovor savjesti”. S obzirom na veliku važnost tog pitanja, Sud je pristao prepustiti odlučivanje o tom pitanju svom Velikom vijeću, koje se sastoji od 17 sudaca.

Sedmog srpnja 2011. to je sudsko vijeće omjerom 16:1 presudilo da je Armenija prekršila pravo brata  Bajatjana na iskazivanje slobode savjesti. U obrazloženju presude stajalo je: “Sud nema razloga sumnjati u tvrdnju tužitelja da je njegovo odbijanje vojne službe motivirano vjerskim stavovima, koje on iskreno zastupa i koji se ozbiljno i nepomirljivo kose s njegovom obvezom da stupi u vojnu službu.” Ova povijesna presuda trebala bi u konačnici dovesti do puštanja na slobodu 69-orice braće koji su u zatvoru u Armeniji kao i naše braće koja se suočavaju s istim problemom u Azerbajdžanu i Turskoj. *

Bugarska: Više od 100 ljudi, među kojima je bilo žena, djece i starijih osoba, okupilo se 17. travnja 2011. na mirnom skupu kako bi obilježilo Kristovu smrt. Skup se održavao u dvorani Jehovinih svjedoka u Burgasu. Za to se vrijeme vani okupila razjarena rulja od oko 60 ljudi, koji su velikim kamenjem počeli gađati Jehovine svjedoke okupljene na ulazu u dvoranu. Rulja je zatim pokušala nasilno ući u dvoranu, ali braća im to  nisu dopustila. Odmah su pozvala policiju, no ona je sporo reagirala. U tom je napadu ozlijeđeno više Jehovinih svjedoka, a petorica su morala kolima hitne pomoći biti odvezena u bolnicu. Unatoč tom napadu, skupština je nastavila s obilježavanjem Kristove smrti. Taj je napad posve netipičan u Bugarskoj u kojoj ljudi inače poštuju Jehovine svjedoke, i u konačnici je zapravo doveo do pozitivnog odjeka u javnosti i u medijima. Vodeće tijelo je zamolilo 13 podružnica da o napadu obavijeste bugarska veleposlanstva u svojim zemljama. Bugarska vlada u međuvremenu je osudila napad, a državni odvjetnik podigao je tužbe protiv osmorice napadača.

Južna Koreja: Više od 800 Jehovinih svjedoka još se uvijek nalazi u zatvorima u Južnoj Koreji. Oni su zbog prigovora savjesti utemeljenog na vjerskim stavovima odbili ići u vojsku. Od 1950. je više od 16 000 Jehovinih svjedoka osuđeno na više od 31 000 godina zatvora zbog odbijanja vojne službe. Zašto toliko mladića zauzima takav beskompromisan stav?

Odbijanje služenja vojske osobna je odluka koju svaki mladić donosi na temelju svoje savjesti. To dobro oslikava primjer Kima Ji-Gwana, koji je na svom suđenju izjavio: “Ja jako držim do biblijskih učenja da se ljudi ‘više neće učiti ratu’ i da trebamo ‘ljubiti bližnjega svojeg kao samoga sebe’. Naučio sam i da nas ljubav koja se temelji na načelima čak može potaknuti da ljubimo svoje neprijatelje. Na temelju tih i drugih biblijskih redaka i vlastitih čvrstih uvjerenja odlučio sam da neću služiti vojsku” (Iza. 2:4; Mat. 5:43, 44; 22:36-39).

Mladićima u Južnoj Koreji zasada nije omogućeno vršenje alternativne civilne službe. Kako bi se to pitanje  riješilo, korejskom Ustavnom sudu upućena je žalba na presude u deset slučajeva. Taj je sud 11. studenoga 2010. saslušao usmene argumente i gledište o tome krši li Koreja prava korejskih državljana time što odbija uvesti alternativnu službu za one koji ulažu prigovor savjesti.

U međuvremenu, točnije 24. ožujka 2011, Odbor Ujedinjenih naroda za ljudska prava (UNHRC) presudio je da je Južna Koreja prekršila međunarodno priznate norme za zaštitu ljudskih prava budući da je zatvorila 100 Jehovinih svjedoka koji su uložili prigovor savjesti. (Ta su braća uložila žalbu UNHRC-u zbog toga što su osuđena na zatvorsku kaznu.) Pored toga, povoljna presuda koju je u slučaju brata Bajatjana donijelo Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava (vidi izvještaj o armenskom slučaju na  stranicama 34-35) dana je Ustavnom sudu na razmatranje u tužbi kojom se objedinjuje deset slučajeva. No usprkos svemu tome, Ustavni je sud 30. kolovoza 2011, u potpunosti zanemarujući odluke UNHRC-a, podržao Zakon o vojnoj službi i odobrio daljnje zatvaranje onih koji ulažu prigovor savjesti. No dvojica od devet sudaca ustvrdila su da se Zakon o vojnoj službi kosi s ustavnim pravom na slobodu savjesti i nisu se složila s presudom te su pozvala na uvođenje sustava alternativne civilne službe.

Turska: Braća u Turskoj sretna su što smo 31. srpnja 2007. u toj državi priznati kao vjerska zajednica. Premda još uvijek postoje sporna pitanja vezana uz neutralnost i korištenje naših dvorana, teokratsko djelo u ovoj zemlji napreduje. Ministarstvo obrazovanja Republike Turske je 26. travnja 2011. izdalo službeni naputak u kojemu stoji da Jehovini  svjedoci mogu biti oslobođeni obaveznog vjeronauka u školama. U objašnjenju ministarstva je pisalo: “Premda Jehovini svjedoci ne prihvaćaju neka vjerovanja uobičajena za kršćanske crkve, Jehovini svjedoci su kršćanska vjera.” Tu su odluku sa zadovoljstvom primila naša mlada braća i sestre koji godinama dobivaju loše ocjene zato što ne žele sudjelovati u vjeronauku.

Sjedinjene Države: U svibnju 2011. Prizivni sud Kansasa donio je povoljnu presudu u sporu koji je Mary Stinemetz vodila protiv uprave za zdravstvo države Kansasa. Sud je presudio da je Kansas sestri Stinemetz prekršio ustavna prava koja jamči njegov ustav i ustav Sjedinjenih Američkih Država jer joj nije odobrio plaćanje beskrvnog kirurškog liječenja u drugoj američkoj saveznoj državi. Budući da se beskrvni zahvat  kakav je trebala naša sestra ne obavlja u Kansasu, sud je naredio državi da joj beskrvno kirurško liječenje plati u drugoj saveznoj državi. To nije samo pobjeda sestre Stinemetz, nego je pobjeda koja će koristiti i drugim objaviteljima u Sjedinjenim Državama koji imaju državno zdravstveno osiguranje.

Vrhovni sud Kansasa podržao je 10. kolovoza 2011. povoljnu odluku donesenu u korist naše sestre Monice McGlory i dodijelio joj je pravo da se skrbi za svog sina. Dječakov otac zatražio je da joj se oduzme pravo na odgoj njihovog djeteta iz sljedećih razloga: (1) majka bi odbila dati pristanak na transfuziju krvi; (2) majka vodi dijete u službu propovijedanja od vrata do vrata; i (3) majka navodno nastoji otuđiti dijete od njegovog oca i učiniti ga asocijalnim jer ga uči o Harmagedonu.

Vrhovni sud Kansasa podržao je ustavna načela koja je naveo još 1957, kad je izjavio: “Vjerska sloboda, koju jamči naš ustav, treba se dosljedno podržavati, a vjersko poučavanje djece nije i ne smije se smatrati opravdanim razlogom za oduzimanje prava na skrbništvo nad djecom.” Što se tiče transfuzije krvi, sud je izjavio: “[O skrbništvu] ne možemo odlučivati na temelju neke hipotetske buduće nesreće ili bolesti koja bi mogla zahtijevati [transfuziju krvi].”

Francuska: Braća su bila presretna kad je 30. lipnja 2011. Europski sud za ljudska prava donio presudu u korist Zajednice Jehovinih svjedoka u Francuskoj. To je bio vrhunac 16-godišnje pravne bitke koja je pokrenuta kad nam je država nametnula nerealno visok i zakonski neutemeljen 60-postotni porez na priloge podružnici. Jehovini svjedoci bili su jedina velika  vjerska organizacija kojoj je nametnuta takva vrsta poreza. Francuska je država od Jehovinih svjedoka potraživala ukupno 58 milijuna eura, daleko više nego što vrijedi sva imovina naše zajednice u Francuskoj. Nakon što su sve sudske instance u Francuskoj podržale takav porezni zahtjev, braća su u veljači 2005. predala tužbu Europskom sudu za ljudska prava.

Sedam sudaca tog suda je 30. lipnja 2011. jednoglasno zaključilo da bi podržati takvu presudu francuskih sudova značilo izravno sprečavati Jehovine svjedoke da slobodno prakticiraju svoju religiju. Sud je ustvrdio da Europska konvencija o ljudskim pravima u ovom slučaju jamči zaštitu Jehovinim svjedocima. Ovo je presedan koji će imati dalekosežne posljedice i koji će biti jako koristan u daljnjoj bici za vjerske slobode u drugim zemljama koje su u nadležnosti Europskog suda za ljudska prava, kao što su Armenija, Bugarska, Gruzija i Rusija. Značajno je i to da je prvi put u povijesti Francuska proglašena krivom za kršenje članka Europske konvencije koji jamči slobodu vjeroispovijesti. Francuska se vlada nije žalila na odluku.

Rusija: Jehovini svjedoci su 10. lipnja 2010. izborili povijesnu sudsku pobjedu protiv države Rusije, kada je Europski sud za ljudska prava presudio u slučaju Moskovski Jehovini svjedoci protiv Rusije. Premda je ruska vlada uputila zahtjev da se slučaj prepusti na odlučivanje Velikom vijeću Suda koje ima 17 članova, 13. prosinca 2010. suci Velikog vijeća odbacili su taj zahtjev i tako je presuda od 10. lipnja postala pravomoćna. U presudi je stajalo da ruska vlada “ima zakonsku obavezu (...) ispraviti prekršaj koji je  Sud utvrdio te koliko god to bude moguće popraviti nastalu štetu”. Međutim, do danas vlada Rusije nije postupila po toj presudi. Naprotiv, pronašla je nove načine za uznemiravanje Jehovinih svjedoka i za sprečavanje slobodnog prakticiranja njihove religije.

Za primjer toga može poslužiti ono što se dogodilo rano ujutro 25. kolovoza 2011. Policija je toga dana upala u 19 domova naše braće u gradu Taganrogu i zaplijenila je vjersku literaturu, računala i skupštinsku dokumentaciju. Čini se da su te premetačine povezane s presudom Vrhovnog suda Ruske Federacije od 8. prosinca 2009, kojom je odlučeno da se raspušta mjesna vjerska organizacija u Taganrogu i kojom su 34 naše publikacije proglašene ekstremističkima. Na temelju odluka ruskih sudova, vlada je 63 naše publikacije stavila na popis ekstremističkog materijala koji vrijedi u cijeloj Federaciji.

 Pored toga, naša braća i sestre bila su žrtve najmanje 950 slučajeva premetačina, napada, uhićivanja i policijskog pritvaranja. Ruske vlasti pokrenule su 11 kaznenih postupaka protiv naše braće, a mnoge naše dvorane bile su predmet vandalskih napada. Vlasti su čak potajno postavile nadzorne kamere u domu najmanje jedne obitelji, prisluškivale telefonske linije i kontrolirale elektroničku poštu mnogih drugih kako bi im mogli podmetnuti lažne optužbe za kaznena djela koja opisuje antiekstremistički zakon.

Jedna takva lažna optužba podignuta je protiv 35-godišnjeg Aleksandra Kalistratova u gradu Gorno-Altajsku. Njega su po antiekstremističkom zakonu optužili za “poticanje vjerske mržnje ili neprijateljstva”. A taj je zakon izazvao brojne kritike boraca za ljudska prava. Tijekom sudskog procesa, koji je trajao od 7. listopada 2010. do 18. ožujka 2011, nijedan od 71 svjedoka koji su bili unakrsno ispitivani nije mogao podastrijeti dokaze da je Aleksandr počinio bilo kakvo kazneno djelo — pa čak niti da je imao namjeru počiniti ga. Sud je temeljito proučio literaturu i učenja Jehovinih svjedoka i 14. travnja 2011. sutkinja je presudila da naš brat nije kriv. No tužitelj se žalio na tu presudu i 26. svibnja 2011. Vrhovni sud Republike Altaja odlučio je vratiti predmet nižem sudu na ponovno suđenje s novim sucem. Tako se brat Kalistratov, nakon što je bio oslobođen svih optužbi, suočio s novim krugom sudskih saslušanja koja bi na kraju mogla dovesti do toga da ipak bude nepravedno osuđen kao ekstremist.

Naravno, takav sudski slučaj u kojem se radilo o navodnim opasnim aktivnostima izazvao je velik interes javnosti za naše djelovanje u malom gradu  Gorno-Altajsku. Kako prolaze naša braća u tom kraju dok se sve to događa, budući da su i sami neprestano u opasnosti da budu optuženi?

Sestra Inna je rekla: “Tijekom tog teškog vremena, počela sam još više cijeniti Bibliju. Braća i sestre su mi postali poput obitelji i osjećam se bliže Jehovi nego ikada prije!” Premda su neke naše publikacije zabranjene, braća su samo pomoću Biblije započela brojne biblijske tečajeve. U odnosu na prošlu godinu, broj objavitelja u Republici Altaju porastao je za 24 posto. U službi propovijedanja braća su provela 33 posto više sati nego prije. Na Obilježavanju Kristove smrti bilo je 16 posto više prisutnih nego prethodne godine, a ukupan broj bio je dvaput veći od broja objavitelja u cijeloj republici!

U međuvremenu su Jehovini svjedoci iz Rusije Europskom sudu za ljudska prava uložili 13 novih tužbi protiv države Rusije. U jednoj tužbi osporava se presuda Vrhovnog suda od 8. prosinca 2009, a u jednoj presuda Vrhovnog suda Republike Altaja kojom je 18 naših publikacija proglašeno ekstremističkima.