NA PALUBI broda stajao je mladi čovjek pogleda uprtog u norvešku obalu. Zvao se Knud Pederson Hammer. Ranije je bio pastor baptističke crkve u američkoj saveznoj državi Sjevernoj Dakoti. Prije godinu dana pridružio se Istraživačima Biblije (kako su se Jehovini svjedoci tada nazivali). Sada, godine 1892, vraćao se u svoj rodni kraj kako bi propovijedao prijateljima i rodbini.

Većina od tadašnjih dva milijuna stanovnika Norveške pripadala je luteranskoj državnoj crkvi. Knud je silno želio pomagati istinoljubivim Norvežanima da upoznaju pravog Boga Jehovu i da shvate da Bog koji je pun ljubavi ne muči grešnike u paklenoj vatri. Također im je želio govoriti o predstojećoj Kristovoj Tisućugodišnjoj Vladavini tijekom koje će Zemlja postati raj.

Dok se brod približavao obali, Knud je pažljivo promatrao krajolik ove predivne zemlje — uske, dugačke  zemlje visokih, snježnih planina, dubokih fjordova i ogromnih šuma. Bilo mu je jasno da neće biti lako doprijeti do ljudi u rijetko naseljenim područjima u kojima je bilo malo cesta i mostova. Premda je velik dio Norvežana živio u gradovima, koji su se sve više širili, dio stanovništva i dalje je bio rasijan po ruralnim područjima, u ribarskim selima i na stotinama otoka razasutima uz obalu. Osvrt na rezultate Knudova propovijedanja i na to kako se unatoč teškim izazovima Božja organizacija u Norveškoj širila, ojačat će vjeru Božjih slugu diljem svijeta i poticajno djelovati na njih.

Premda su se neki ljudi iz Skiena, Knudovog rodnog grada, zainteresirali za vijest koju je propovijedao, on nije mogao ostati s njima, već se morao vratiti svojoj obitelji u Sjedinjene Države. No 1899. ponovno je otputovao u Norvešku, ovaj put na zahtjev Charlesa Tazea Russella, koji je u to vrijeme nadgledao djelovanje Istraživača Biblije. Brat Russell je želio da Knud u Norveškoj osnuje skupštinu. Knud je sa sobom donio određenu količinu prva dva sveska iz serije knjiga Svanuće Tisućugodišnje vladavine (kasnije nazvane Studije o Svetom pismu), prevedene na danskonorveški jezik. (U to je vrijeme pisani norveški bio sličan danskom, pa su se knjige pisane tim jezikom mogle čitati  i u Danskoj i u Norveškoj.) Knud je svjedočio mnogim ljudima i razdijelio je nešto knjiga, no nakon kratkog vremena opet se morao vratiti u Sjedinjene Države.

Sljedeće je godine Ingebret Andersen, koji je živio u predgrađu Skiena, dobio knjigu Plan o vjekovima. Vjerojatno se radilo o jednom od onih primjeraka koje je u Norvešku donio Knud. Ingebreta je već dugo zanimao Kristov “drugi dolazak”. Sada su se i on i njegova supruga Berthe oduševili onim što su pročitali. Uskoro je Ingebret počeo svjedočiti drugima. Čak je odlazio na vjerske skupove da bi pričao ljudima o Kristovoj Tisućugodišnjoj Vladavini. Kasnije bi posjećivao one koji su pokazali interes i uskoro je u Skienu djelovala skupština s barem deset Istraživača Biblije.

 Kad je Knud od jednog svog rođaka čuo da u Skienu postoji mala skupština, 1904. se vratio u Norvešku da pronađe Ingebreta. Na ulici je zaustavio jednog čovjeka i upitao ga: “Možete li mi reći živi li ovdje negdje čovjek koji se zove Ingebret Andersen?” “Da”, odgovorio mu je čovjek, “to sam ja.” Knud je bio toliko sretan da je upravo ondje nasred ulice otvorio svoj putni kovčeg kako bi pokazao Ingebretu knjige koje je donio. I Ingebret je, naravno, bio presretan što je upoznao Knuda i vidio toliko literature.

Knud je oduševljeno pričao svojim norveškim suvjernicima o organizaciji i propovjedničkom djelu. Prije nego što se vratio svojoj obitelji, koja je tada živjela u Kanadi, skupštini u Skienu pružio je veliko ohrabrenje kako bi nastavila djelovati.

Propovjedničko djelo u Norveškoj dobilo je velik poticaj 1903, kad su stigla tri revna kolportera (punovremena propovjednika) — Fritiof Lindkvist, Viktor Feldt i E. R. Gundersen. Fritiof se zadržao u glavnom gradu, Kristianiji (današnjem Oslu), a 1904. njegov je dom pretvoren u ured Društva Stražarska kula. Ondje su se obrađivale narudžbe literature i pretplate na Sionsku stražarsku kulu.

Krajem 1903, kad je brat Gundersen propovijedao u Trondheimu u središnjoj Norveškoj, razgovarao je s Lotte  Holm, koja je uzela literaturu. Kasnije se ona vratila kući u područje Narvika, u arktičkoj regiji iznad sjeverne polarnice. Tako je postala prvi objavitelj u sjevernoj Norveškoj. Nakon nekog vremena u Narvik je otišao Viktor Feldt, i uz njegovu su pomoć dva bračna para postala Istraživači Biblije. Upoznali su se s Lotte, i ubrzo je ta grupica počela redovito održavati sastanke na kojima se proučavala Biblija. Lotte je imala sestru, Hallgerd, koja je također prihvatila istinu, pa su njih dvije kasnije služile kao revni pioniri u raznim dijelovima Norveške.

Braća Feldt i Gundersen su 1904. i 1905. u Bergenu naišla na naročito dobar odaziv na svoje propovijedanje. Sionska stražarska kula od 1. ožujka 1905. je izvijestila: “Jednog istaknutog propovjednika crkve Slobodna misija u [Bergenu] posve je prosvijetlilo duhovno svjetlo i on sada obrazlaže cjelovitu i pravu  evanđeosku istinu svojem uvijek brojnom i pažljivom slušateljstvu.”

Taj propovjednik bio je Theodor Simonsen, kojega su kasnije izbacili iz članstva crkve zato što je naučavao predivne istine koje je saznao iz naših publikacija. No ono što je za crkvu bio gubitak, za Istraživače Biblije bio je dobitak. Theodora su među Jehovinim narodom jako cijenili kao brata i govornika. Kasnije se doselio u Kristianiju, gdje je djelovala i neprestano rasla skupština Istraživača Biblije.

Oko godine 1905, skupštine Istraživača Biblije djelovale su u četiri grada: Skienu, Kristianiji, Bergenu i Narviku. Uskoro je nekoliko revnih objavitelja započelo s pionirskom službom i proširilo dobru vijest u brojne druge dijelove zemlje. Zanimljivo je iz kakvih su sve sredina dolazili ti prvi pioniri.

Prva pionirka u Norveškoj bila je Helga Hess. Nije imala roditelje i živjela je u Bergenu, gdje je u dobi od 17 godina postala vjeroučiteljica. Kad je u crkvi čula kako Theodor Simonsen s propovjedaonice priča što je saznao čitajući knjigu Istraživača Biblije, to je pobudilo njeno zanimanje, pa je i ona počela čitati istu literaturu. Napustila je mjesto vjeroučiteljice i 1905, kad je imala 19 godina, započela je propovijedati dobru vijest u Hamaru i Gjøviku.

Jednog dana 1908, Andreas Øiseth je cijepao drva na obiteljskom seoskom gospodarstvu blizu Kongsvingera, kad ga je posjetio jedan pionir i ostavio mu knjigu Božji plan o vjekovima. Andreasu, koji je tada imao tek nešto više od 20 godina, svidjelo se to što je pročitao, pa je naručio još literature. Nakon nekoliko mjeseci prepustio je gospodarstvo jednom svom mlađem  bratu i stupio u pionirsku službu. Tijekom sljedećih osam godina propovijedao je gotovo po cijeloj zemlji. Najprije je krenuo na sjever. Ljeti je po unutrašnjosti zemlje putovao na biciklu, a zimi na visokim saonicama koje je pokretao tako što se jednom nogom odgurivao naprijed, dok je drugom stajao na njihovom stražnjem dijelu. Kad je stigao u Tromsø, krenuo je na jug i prošao sve krajeve uzduž obale sve do Kristianije.

Među prvim pionirima bila je i Anna Andersen iz Ryggea, blizu grada Mossa. Ona je godinama bila časnica metodističke organizacije Vojska spasa i posvetila se pomaganju ugroženim skupinama ljudi. Otprilike 1907. pročitala je neke naše publikacije i shvatila da je pronašla istinu. U Kristiansundu je došla u doticaj s Huldom Andersen (koja se kasnije udala za brata Øisetha), koja je također bila časnica Vojske spasa. I ona se zainteresirala za biblijsku istinu. Uskoro su  njih dvije krenule na dug put na sjever. Putovale su parobrodom koji je prometovao uzduž obale, i tako su stigle čak do Kirkenesa, blizu ruske granice. U svakoj su luci izašle na kopno i dijelile ljudima literaturu. Godine 1912, ili nekako u to doba, Anna je postala pionir. Desetljećima je brodom i biciklom putovala po cijeloj zemlji i u gotovo svakom gradu u Norveškoj dijelila je biblijsku literaturu. Poprilično se zadržala na jugu, u Kristiansandu, gdje je bila od velike pomoći tamošnjoj naprednoj skupštini.

Karl Gunberg je bio časnik u ratnoj mornarici prije nego što je postao Istraživač Biblije. Kad je nekako oko 1911. započeo s pionirskom službom, imao je između 30 i 40 godina. Tada se izdržavao kao navigacijski instruktor. Usprkos svom prilično mrkom izgledu, bio je poznat kao ugodna i duhovita osoba. Do duboke starosti propovijedao je diljem Norveške, a znanje koje je stekao kao mornarički časnik i učitelj navigacije bilo je jako korisno u širenju dobre vijesti, kao što ćemo vidjeti kasnije.

U listopadu 1905. s velikim se uzbuđenjem iščekivalo održavanje prvog regionalnog sastanka Istraživača Biblije u Kristianiji (nalik današnjim pokrajinskim sastancima). Prisustvovalo mu je oko 15 osoba, a 3 su se krstile. Sljedeće godine takav se skup održao u Bergenu, a od 1909. takvi su se skupovi održavali svake godine. Govornici su dolazili iz Danske, Finske i Švedske. Neki od njih redovito su posjećivali skupštine kao preteče današnjih putujućih nadglednika.

Tih su godina posebnu pažnju plijenili posjeti brata Russella. Godine 1909. posjetio je i Bergen i Kristianiju. Braća i sestre svaki su put bili presretni što su  imali priliku osobno se susresti s njim i slušati njegove govore. Njegov drugi posjet, godine 1911, dobio je velik publicitet. Na predavanju je bio 61 objavitelj, no procijenjeno je da mu je prisustvovalo čak 1 200 osoba!

Tri godine kasnije Henry Bjørnestad dobio je od brata Russella zadatak da redovito posjećuje braću u Norveškoj i Švedskoj kao prvi norveški putujući nadglednik.

Braća su 1910. godine dobila praktična pomagala za službu propovijedanja — traktate iz serije Propovjedaonica za narode. Zbog njih se još više Istraživača Biblije osobno uključilo u propovijedanje. Braća i sestre su zdušno razotkrivali vjerske zablude i objašnjavali biblijske istine. Besplatno su podijelili tisuće i tisuće traktata, mnogo puta u vidu umetnutog dodatka u novinama.

Istraživači Biblije nestrpljivo su čekali da vide što će se dogoditi 1914. Knjiga Vrijeme je blizu (drugi svezak iz serije knjiga Svanuće Tisućugodišnje vladavine) objašnjavala je da će vremena neznabožaca završiti 1914. i da će u svijetu tada nastupiti nevolje i anarhija, nakon čega će Božje Kraljevstvo početi preuzimati vlast. Istraživači Biblije također su očekivali da će Kristovi sunasljednici tada dobiti svoju nebesku nagradu.

O toj su temi često razgovarali s ljudima. Primjerice, jedne večeri u srpnju 1914, Karl Kristiansen  svirao je u orkestru grada Skiena. Tijekom predaha rekao je nekima koji su bili oko njega: “Za nekoliko tjedana dogodit će se nešto važno. Najprije će izbiti rat, zatim revolucija, zatim anarhija, a zatim će doći Božje Kraljevstvo.” Kad je ubrzo nakon toga izbio Prvi svjetski rat, ljudi su počeli dolaziti Karlu i postavljati mu pitanja jer su željeli o tome saznati nešto više.

Južnije uz obalu nalazi se grad Arendal. U njemu je 1914. živjela samo jedna osoba koja je bila Istraživač Biblije. Bila je to sestra koja je jednog dana na ulici srela Miu Apesland i rekla joj da će, prema biblijskim pretkazivanjima, ujesen 1914. izbiti rat. “Ako se to dogodi”, odgovorila joj je Mia, “onda ću vam vjerovati”. Kad je ubrzo nakon toga Mia vidjela da se dogodilo upravo ono što joj je ona sestra i kazala, održala je svoje obećanje i prihvatila je istinu. Mia, sestra koja joj je svjedočila i nekoliko drugih ljudi postali su jezgra skupštine Arendal.

Međutim, događaji koji su uslijedili pokazali su da se ipak neće dogoditi sve ono što su Istraživači Biblije očekivali od 1914. Unatoč tome, revno su nastavili svoju službu. Od prosinca 1914. i tijekom 1915. prikazivali su “Foto-dramu stvaranja”, koja se sastojala od dijapozitiva i filmskih zapisa. Tu upečatljivu dramu vidio je velik broj ljudi u Kristianiji, Bergenu, Trondheimu, Skienu, Arendalu i Kristiansandu!

No ubrzo je došlo do problema. Fritiof Lindkvist, koji je otprilike deset godina predvodio djelo u Norveškoj, počeo je promicati svoja vlastita vjerovanja i 1916. je napustio organizaciju. Zato su nadgledanje djela u Norveškoj sljedećih nekoliko godina vodila odgovorna braća iz Švedske i Danske. Godine 1921.  Enok Öman je dobio zadatak da nadgleda djelo u Norveškoj, što je on i činio sve do 1945.

Do previranja je došlo i kad je 1916. umro Charles Taze Russell, pa je nadgledanje djelovanja Istraživača Biblije preuzeo Joseph Franklin Rutherford. Mnogi su napustili organizaciju zbog neispunjenih očekivanja s obzirom na 1914. i nekih organizacijskih promjena. Posljedice toga naročito su se osjetile u Bergenu, gdje su u skupštini 1918. godine ostali samo jedan brat i sedam sestara. U Trondheimu je skupštinu napustio popriličan broj braće, a od vjere je otpala i jedna grupa u Kristianiji. No oni koji su vjerno podupirali organizaciju uskoro su osjetili Jehovin bogati blagoslov.

Brat Rutherford je 1918. održao govor s intrigantnim naslovom: “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti”. Između 1920. i 1925. taj zanimljiv govor održavao se diljem svijeta. Alexander Macmillan došao je iz glavnog svjetskog sjedišta organizacije u New Yorku da bi ga održavao po norveškim gradovima. U Kristianiji je sveučilišna dvorana bila popunjena do posljednjeg mjesta, a mnogi su morali ostati pred vratima. No brat Öman se popeo na neki sanduk kod ulaza i povikao: “Dođite za sat i pol jer će Macmillan još jednom održati govor!” Kao što se moglo i očekivati, i u drugom terminu dvorana je bila puna ljudi koji su došli poslušati ponovljeno izlaganje brata Macmillana. Više godina nakon toga domaća braća održavala su taj govor širom Norveške. Tisuće su pažljivo slušale uvjerljive biblijske dokaze da će mnogi preživjeti Harmagedon i dobiti vječni život u raju na Zemlji. Mnogi su uzeli i brošuricu Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti! kako bi više saznali o biblijskoj poruci.

 Između 1922. i 1928, Istraživači Biblije razdijelili su stotine tisuća traktata koji su sadržavali rezolucije s kongresa koji su se održavali tih godina. Među njima su bile one s naslovom: Izazov svjetskim vođama, Upozorenje svim kršćanima i Svećenici optuženi. Mnogi Istraživači Biblije sa službom propovijedanja su započeli upravo tijekom akcija raspačavanja tih traktata.

No porast je i dalje bio prilično spor. Premda su pioniri i revni objavitelji neumorno propovijedali, drugima je trebalo pomagati da se više uključe u propovjedničku službu. Osim toga, publikacije su i dalje bile uglavnom na danskom, danskonorveškom i švedskom, ali ne i na norveškom. Što bi djelu moglo dati novi zamah?

U travnju 1925. norveško izdanje Biltena (koji se sada naziva Naša služba za Kraljevstvo) donijelo je sljedeću radosnu obavijest: “U pošiljci vam šaljemo i prvo izdanje Zlatnog vijeka na norveškom. Odsad možete ugovarati pretplate.” Bilo je to izdanje Zlatnog vijeka (koji se sada naziva Probudite se!) od ožujka 1925. Norveški Zlatni vijek uskoro je postigao veliku nakladu, a dijelio se i u Danskoj. Do 1936, kad je ime norveškog izdanja Zlatnog vijeka bilo promijenjeno u Ny Verden (Novi svijet), časopis je već imao 6 190 norveških pretplatnika.

U svibnju 1925, više od 500 Istraživača Biblije iz raznih dijelova Skandinavije okupilo se na kongresu  u švedskom gradu Örebru. Na tom je kongresu brat Rutherford najavio da se u Kopenhagenu (Danska) osniva Ured za sjevernu Europu. Iz Londona je onamo trebao stići William Dey da bi nadgledao djelovanje Božjeg naroda u Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, Finskoj i baltičkim zemljama. No svaka je zemlja i dalje trebala imati svog nadglednika, a tu je dužnost u Norveškoj i dalje trebao vršiti Enok Öman.

William Dey bio je iz Škotske. Taj energični brat dao je velik doprinos intenziviranju propovjedničkog djela. Bio je sposoban organizator, a svojom ugodnom osobnošću i dobrim primjerom u pogledu službe propovijedanja ohrabrujuće je djelovao na braću. Tijekom rujna i listopada 1925. proputovao je cijelu Norvešku organizirajući skupštinske aktivnosti po uputama iz glavnog ureda. Govorio je engleskim jezikom, a prevoditelj je prevodio njegove riječi na norveški. Brat Dey je služio kao nadglednik Ureda za sjevernu Europu sve do Drugog svjetskog rata.

U to su doba braća duže vrijeme tražila pogodnije mjesto za norvešku podružnicu. Godine 1925. jedan je brat naslijedio dosta novca i u Oslu je kupio dvokatnicu, koju je potom prodao organizaciji u pola cijene. Nije mogao postojati pogodniji trenutak za to! Ta je kuća itekako dobro služila našim potrebama sve do 1983. godine.

Godina 1931. vrlo je važna jer se tada dogodila prekretnica u povijesti Božjih slugu diljem svijeta. Te su godine usvojili novo ime — Jehovini svjedoci. “Kad smo trebali usvojiti novo ime”, napisao je brat Öman, “svi smo ustali i s velikim oduševljenjem izjavili ‘Ja’ [Da].” Braća i sestre su bili presretni što sada nose ime  koje ima biblijski temelj i bili su odlučni živjeti u skladu s njim.

Bilo je očito da Jehova blagoslivlja revno propovijedanje u Norveškoj. Prosječni broj objavitelja porastao je s 15 (koliko ih je bilo 1918) na 328 (koliko ih je bilo 1938). Jehovini sluge nisu bili samo Istraživači Biblije nego i aktivni svjedoci.

Jedan od njih bio je i Even Gundersrud iz skupštine Skien, koji se krstio 1917. Njegova ga je žena isprva pokušavala spriječiti da ide na sastanke tako što bi mu sakrila cipele. No to ga nije zaustavilo — na sastanke je išao bos! Jednom ga je žena zaključala u spavaćoj sobi, no on je iskočio kroz prozor. Ničime ga nije mogla spriječiti da ide na sastanke. Za sve to vrijeme on je prema njoj bio jako dobar, a ona se počela sramiti što joj muž po gradu hoda bos. Usto ju je zanimalo zašto njenom mužu ti sastanci toliko znače, pa je i ona počela s njim ići na sastanke. Na koncu je i sama postala Jehovin svjedok.

Entuzijazam skupštine u Skienu tipičan je za skupštine u to doba. Braća iz te skupštine puno su propovijedala u obližnjim gradovima i selima. Vikendom su na područje često znali odlaziti vozeći se na kamionima ili brodovima. To je bilo vrijeme  za propovijedanje i održavanje sastanaka. Uskoro su u tom području bile osnovane nove grupe i skupštine. I u drugim je skupštinama sve vrvjelo od teokratskih aktivnosti kao u košnici.

Torkel Ringereide bio je jedan od objavitelja koji su djelovali na području Bergena. Godine 1918. pronašao je brošuru koju su izdali Istraživači Biblije. Tada je potražio brata Dahla, jedinog brata u tadašnjoj bergenskoj skupštini. Brat Dahl je u to doba organizirao sastanke u svom domu s ostalim članovima skupštine — sa sedam sestara. Među njima je bila prethodno spomenuta Helga Hess, koja se bila vratila u Bergen. Torkel se pridružio malenoj skupštini, a 1919. su se on i Helga vjenčali.

Torkel je bio odvažan čovjek snažnog glasa. Godinama je bio jedini predavač u skupštini. Obično je držao predavanja svake nedjelje, neustrašivo  razotkrivajući licemjerje svećenstva i njihova lažna vjerska učenja. Govori su se često najavljivali u novinama, pa je broj zainteresiranih osoba na sastancima bio puno veći od broja Istraživača Biblije s tog područja.

Torkel je poticao slušatelje da istinu prenose drugima. Godine 1932. njegov je poticajni govor slušao Nils Raae. Poznavao je istinu već godinu dana, ali nikako se nije mogao odlučiti da počne propovijedati. Skupština je upravo tada trebala započeti opsežnu akciju raspačavanja brošurice Kraljevstvo Božje — nada svijeta. Brat Torkel je održao govor u kojemu je govorio o tome da se svi trebaju uključiti u službu. “Bio je to izvrstan govor”, kazao je Nils. “Na mene je djelovao jako poticajno.” U zaključku govora brat Torkel je citirao Jehovine riječi zapisane u Izaiji 6:8: “Koga ću poslati? Tko će nam ići?” A zatim je rekao: “Svi bismo trebali odgovoriti poput Izaije: ‘Evo me, mene pošalji!’” Bio je to poticaj kakav su Nils i njegova žena trebali. Nisu više oklijevali, nego su odmah krenuli u službu.

Braća i sestre često su navraćali u Torkelovu i Helginu kuću. Oni su uvijek voljeli razgovarati o istini, a ti su razgovori za nove i mlade objavitelje bili jako ohrabrujući. Objavitelji iz Bergena često su propovijedali  po okolnim područjima, do kojih su putovali brodom i kamionom. Nakon službe svi bi se okupili da jedni drugima ispričaju što su doživjeli u službi i da bi se opustili u zajedničkom druženju.

Tijekom 1920-ih i 1930-ih služba propovijedanja bila je u punom zamahu i na području Osla. Jedan od tamošnjih objavitelja bio je Olaf Skau. Krstio se 1923, a 1927. imenovan je za voditelja službe u skupštini i otad je desetljećima služio kao poduzetni i brižni nadglednik. Organizirao je službu propovijedanja u Oslu i vikend-putovanja autobusom ili kamionom u područja uokolo prijestolnice. Do kasno u noć još bi uvijek znao biti budan i crtati karte te planirati propovjedničke akcije.

Objavitelji iz Osla propovijedali su u gradovima i selima od Haldena i Fredrikstada, koji su smješteni južno od Osla, pa do Hamara, smještenog sjeverno, te od Kongsvingera istočno od prijestolnice do Drammena i Hønefossa na zapadu. Na područje bi stigli oko 9 sati i cijeli bi dan propovijedali od kuće do kuće. Prilikom svojih posjeta određenom području često bi organizirali i sastanke za javnost. Tako su položili temelj za osnivanje novih grupa i skupština, a malobrojna braća i sestre iz tih područja bila su im zbog toga jako zahvalna.  Tijekom jedne devetodnevne akcije krajem 1935, 76 objavitelja iz Osla podijelilo je 13 313 brošurica, što je u prosjeku više od 175 primjeraka po objavitelju!

Olafova žena Esther bolovala je od artritisa i bila je u invalidskim kolicima. No njihov je dom bio omiljeno okupljalište braće i sestara. Obično bi Olaf kuhao, a često je znao posluživati ukusna pileća krilca, po čemu je svima bio dobro poznat. No mnogi stariji Svjedoci još se uvijek sjećaju tih druženja u domu bračnog para Skau prvenstveno kao duhovno izgrađujućih okupljanja na kojima su se vodili izuzetno zanimljivi biblijski razgovori i igrali biblijski kvizovi. “Iz njihovog doma nikad nismo mogli otići duhovno prazni”, prisjeća se sestra Ragnhild Simonsen.

U prošlosti su ljudi bili religiozniji i više su znali o Bibliji nego danas. Mnogi su voljeli razgovarati o biblijskim temama i, kao i u 1. stoljeću, “svi koji su ispravno gledali na vječni život postali su vjernici” (Djela 13:48).

Jedna od njih bila je Durdei Hamre. Godine 1924. uzela je brošuricu, koju je pročitala iste večeri odnosno noći. Kasnije je ispričala: “U krevet sam otišla kao pentekostalka, a ustala sam kao Jehovin svjedok.”

Sredinom 1920-ih, na javno predavanje koje je govorilo o paklu došao je jedan od osmorice braće iz obitelji Fjelltvedt. Ondje je dobio i brošuricu o toj temi. Ono što je pročitao uvjerilo ga je da je učenje o paklenoj vatri čista laž. Nedugo nakon toga, kad se cijela obitelj okupila na svom seoskom imanju, oduševljeno je ispričao ono što je naučio pred sedmoricom svoje  braće i pred svoje tri sestre. Do kasno u noć razgovarali su o sadržaju brošurice. Za kratko vrijeme svi oni, kao i većina njihovih supružnika, postali su Istraživači Biblije. Velik broj njihove djece i unuka također su postali revnim objaviteljima, a neki od njih istinu su proširili i u druge krajeve.

Koliko su se ljudi tada zanimali za duhovne stvari jasno se vidjelo 1936, kad je na kongresima u Bergenu i Oslu kao predavač gostovao brat Matthew Arnold Howlett, iz svjetskog sjedišta organizacije u New Yorku. U Bergenu je na javnom predavanju bilo 810 osoba, među njima i nekoliko vjerskih vođa, pa čak i jedan biskup, a samo 125 prisutnih bili su Jehovini svjedoci. U Oslu se okupilo 140 Jehovinih svjedoka, a na javnom predavanju bilo je čak 1 014 osoba.

Jehovini svjedoci bili su jako sretni kad je 1935. godine bilo razjašnjeno tko je “veliko mnoštvo”, o kojemu govori Otkrivenje 7:9-17. Božji narod se obradovao saznavši da se i oni koji se nadaju životu u zemaljskom raju mogu poput pomazanog ostatka predati Jehovi i služiti mu. Od te se godine služba propovijedanja u prvom redu preusmjerila na prikupljanje velikog mnoštva koje će preživjeti “veliku nevolju”, čime je započelo najveće skupljanje pravih Božjih slugu u povijesti.

Pioniri koji su imali nebesku nadu propovijedali su po selima u okolici Lillehammera 1935. godine. Desetogodišnji John Johansen pažljivo ih je slušao dok su njegovoj obitelji govorili o Božjem naumu da Zemlju pretvori u raj. Do njegove 13. godine u Johnu je toliko ojačala želja za prenošenjem te divne nade drugim ljudima da je uzeo torbu svog oca i krenuo propovijedati  svojim susjedima — i to sve sam od sebe! Danas, nakon više od 70 godina, John i njegova žena Edith još uvijek revno propovijedaju, sretni što su tijekom svih ovih godina i oni imali udjela u prikupljanju velikog broja novih Jehovinih slugu.

Jednog dana 1937. godine Olaf Rød je u svom domu s jednim bratom razgovarao o velikom mnoštvu. Njih dvojica bili su jedini Svjedoci u Haugesundu. Pitali su se kako će se odvijati to ogromno sakupljanje. A onda je netko pokucao na vrata. Olaf je otvorio vrata i ondje je stajao Alfred Trengereid. On je pronašao i pročitao Stražarsku kulu i svidjelo mu se ono što je pročitao. Bez imalo oklijevanja, ušao je u svoj čamac i odveslao do Haugesunda da bi dobio još literature od jedinog čovjeka za kojega je znao da je Jehovin svjedok — od Olafa. Olaf je ostao u čudu. Pomislio je: “Evo ih, počeli  su dolaziti!” I doista su počeli, premda nisu svi došli na isti način i u isto vrijeme. Alfred je postao brat, a kasnije su mu se pridružili brojni drugi ljudi iz tog područja koji su prihvatili dobru vijest o Kraljevstvu.

Kad je propovijedanje u Norveškoj bilo još u začecima, pomisao da bi trebalo propovijedati izoliranim stanovnicima bezbrojnih otoka i dalekih obalnih područja činila se zastrašujućom. Zato je podružnica 1928. kupila motorni brod koji je bio dovoljno velik da se na njemu smjeste dvojica ili trojica pionira i dovoljno čvrst za plovidbu uz razvedenu norvešku obalu. No je li postojao itko tko je bio obučen za upravljanje takvim brodom? Za tu se službu javio iskusni pionir Karl Gunberg. Njegovo pomorsko iskustvo i znanje koje je imao kao navigacijski instruktor bilo je  od neprocjenjive koristi. Prvi brod zvao se Elihu. Isplovio je iz Osla prema jugu i zaustavljao se u lukama uzduž obale. Ali jedne olujne zimske večeri 1929. godine Elihu je doživio brodolom nedaleko od Stavangera. No svi su bili sretni što su sva braća s broda sretno stigla do kopna.

Braća su 1931. nabavila drugi brod, koji su nazvali Ester. Karl je opet isplovio, a uz njega su bila još dvojica braće. Ester je tijekom sedam godina preplovila zapadnu i sjevernu norvešku obalu. Sljedeće godine Karl je zaključio da je “prestar za isplovljavanje u nove avanture”, kako je on to rekao. Zato se iskrcao s broda da bi služio kao pionir u istočnoj Norveškoj, a brod je prepustio u ruke Johannesa Kårstada. Brod Ester plovio je sve do 1938, kad ga je nadomjestio brod Ruth, koji su braća koristila sve do 1940, kad je Drugi svjetski rat prekinuo propovjedničku plovidbu. “Ploveći” pioniri dotad su već bili obradili ogromna područja i razdijelili jako puno literature. Braća Andreas Hope i Magnus Randal 1939. su izvijestili da su u samo godinu dana podijelili više od 16 000 knjiga, brošurica i časopisa i da je 2 531 slušatelj odslušao 1 072 predavanja koja su puštali s gramofonskih ploča.

 Osim što su braća koja su plovila brodovima doživjela mnoštvo lijepih duhovnih iskustava, vidjeli su i predivne prizore. “Danima smo plovili prema sjeveru”, izvijestio je Andreas Hope, “po fjordovima i oko visokih rtova. Krajolik je bio predivan, veličanstven i divlji.” Kad su zimi plovili sjeverno po arktičkoj regiji sjeverno od polarnice, divili su se “ljepoti polarne svjetlosti od koje zastaje dah”. A ljeti ih je znao zaslijepiti “sjaj ponoćnog sunca”.

Tijekom 1930-ih broj pionira brzo je rastao. Premda su se na svojim putovanjima morali odreći mnogih stvari i pogodnosti, obradili su ogromna područja, propovijedajući dobru vijest i dijeleći biblijsku literaturu. Svojom neumornom revnošću položili su dobar temelj za daljnji porast.

 Spomenimo primjer Solveig Løvås (udane Stormyr) iz Osla, koja je tragajući za istinom posjećivala skupove raznih vjerskih organizacija. Jednog je dana otišla na sastanak Jehovinih svjedoka i shvatila da je konačno pronašla biblijsku istinu. Krstila se 1933, a dvije godine kasnije putovala je sjevernom Norveškom kao pionir. Premda je zbog preboljene dječje paralize malo šepala, za šest godina sestra Solveig je uspjela propovijedati u većini gradova, ribarskih sela i malih naselja od područja južno od Bodøa pa sve do Kirkenesa. Biblijsku je literaturu uručila tisućama ljudi. U samo godini dana uspostavila je više od 1 100 pretplata na naše časopise!

Za vijest koju je propovijedala Solveig jako se zainteresirao Dag Jensen. On je bio stolar i živio je u selu Hennesu na otočju Vesterålenu. On je dotad već godinama dobivao našu literaturu od drugih zainteresiranih osoba. Kad je k njemu došla Solveig, on se pretplatio na časopise, a Solveig je potom otišla svjedočiti na drugo područje. Dag je sam počeo neformalno propovijedati i posuđivati zainteresiranima ono malo literature što je imao.

Na otoku Andøyi, Solveig je pristupila grupi kršnih ribara u njihovoj kolibi. Dala im je odvažno svjedočanstvo, pustila snimke predavanja s gramofonskih ploča i ponudila pretplatu na časopise. Jedan mladi ribar pokazao je interes i pretplatio se na časopise. Bio je to Frits Madsen. Kad je Solveig obradila to područje,  otputovala je dalje. I tako se to događalo uvijek iznova — pioniri bi propovijedali, pronašli zainteresirane osobe, podijelili literaturu i uspostavili pretplate, a zatim bi krenuli dalje na nova područja. No što se moglo učiniti da bi se nastavilo poučavati zainteresirane osobe?

U siječnju 1939. reorganizirana je služba putujućih nadglednika. Norveška je podijeljena u četiri zone (kako su se tada nazivale pokrajine). Pokrajinski nadglednici (u to su se doba zvali slugama zone) trebali su u svakom mjestu provoditi više vremena nego prije. Otad se stavljalo puno veći naglasak na pomaganje skupštinama, organiziranje novih skupština i pomaganje zainteresiranim osobama da krenu u službu propovijedanja. Andreas Kvinge bio je imenovan za pokrajinskog nadglednika u pokrajini broj 4, koja se protezala u duljini od 2 600 kilometara od Florøa do Kirkenesa. Na tom ogromnom području nalazile su se samo tri skupštine — Trondheim, Namsos i Narvik. No ondje je bilo i izdvojenih objavitelja i grupa te niz pretplatnika na časopise, koje je također trebalo posjećivati.

Andreas je putovao na sjever sa svojom ženom Sigrid, i to uglavnom biciklom, kako bi pomagao objaviteljima i zainteresiranim osobama da napreduju u istini. I pioniri poput sestre Solveig Løvås davali su mu informacije  o interesentima koji su trebali duhovnu pomoć. Primjerice, ona mu je rekla za Daga Jensena u Hennesu i za Fritsa Madsena na otoku Andøyi.

Kad je 1940. Andreas prvi put sreo Daga, “on se upravo brijao, pa mu je lice bilo puno sapunice”, prisjeća se Andreas. “Nikad neću zaboraviti te širom otvorene oči okružene pjenom. Posve je zaboravio na brijanje.” Andreas je pomogao Dagu da duhovno napreduje. Dag je bio pun entuzijazma i uskoro je pomogao svojoj ženi Anni i mnogim prijateljima i rođacima da upoznaju istinu.

U selu Bleiku na Andøyi Andreas je potražio mladog ribara Fritsa Madsena. Uz Andreasovu pomoć, Frits i njegova žena postali su jezgra skupštine koja je ondje kasnije bila osnovana. I u mnogim su drugim mjestima Andreas i njegova žena posjećivali osobe koje su prvobitno bile u kontaktu sa sestrom Solveig i drugim marljivim pionirima. On i drugi pokrajinski nadglednici organizirali su sastanke i osnivali skupštine. Kao i u kršćanskoj skupštini u 1. stoljeću, i u Norveškoj su neki sadili, neki zalijevali, a svojom silom “Bog je dao da raste” (1. Kor. 3:6).

U travnju 1940, Norveška je bila uvučena u Drugi svjetski rat kad su u nju upale njemačke trupe. Nakon samo 62 dana borbe, cijela je zemlja dospjela pod vlast nacističke Njemačke. Dotad je više gradova pretrpjelo žestoka bombardiranja. Nekoliko dana nakon početka okupacije Gestapo je uhitio nadglednika podružnice Enoka Ömana i zatvorio ga na tjedan dana. Nakon kratkog ispitivanja bio je pušten iz zatvora. No nakon nekoliko tjedana gestapovci su ponovno odveli brata Ömana na ispitivanje.

 Braća su se bojala da će ih nacisti poslati u koncentracijske logore, kao što se to događalo u Njemačkoj. No nisu to učinili, a objavitelji su nastavili odlučno i revno propovijedati. Zapravo, činilo se da su ljudi zbog rata prijemljiviji za dobru vijest i braća su započela mnogobrojne biblijske tečajeve. Braća su i dalje iz Danske dobivala Stražarsku kulu na danskom, a Utjeha (Ny Verden) je nastavila izlaziti na norveškom. I dalje su održavali skupštinske sastanke i veće skupove, a zapanjuje činjenica da je broj objavitelja rastao.

No prave nevolje tek su predstojale. Njemačka policija još je jednom došla u podružnicu, zatražila da joj se preda literatura i ispitala brata Ömana. Krajem 1940. zaplijenili su knjige Neprijatelji zbog izjava o fašizmu i nacizmu koje su u njoj bile tiskane. Početkom 1941. policija je uhitila i ispitala nekoliko pionira. Njemački i norveški nacisti znali su čak doći na naše sastanke da bi špijunirali skupštine. Jednog dana nacisti su upali u podružnicu i zaplijenili zalihu dviju brošurica: Fašizam ili sloboda i Vladavina i mir.

U srpnju 1941. Gestapo je u cijeloj zemlji iznenada pokrenuo akciju koja je trebala okončati naše propovjedničko djelovanje u Norveškoj. Pet njemačkih policajaca došlo je u Betel, zaplijenilo preostalu literaturu i odvelo betelsku obitelj u policiju na ispitivanje. Naredili su bratu Ömanu da se svakoga dana javlja u policiju, što je on i činio gotovo tri mjeseca.

U koordiniranoj operaciji gestapovci su pretražili domove odgovorne braće i zaplijenili svu literaturu Jehovinih svjedoka. Braći su rekli da će ih poslati u koncentracijske logore ako ne prestanu propovijedati.  Uhitili su više braće i sestara, a neke od njih zadržali su nekoliko dana u pritvoru.

U Mossu je policija došla u dom Sigurda Roosa i zaplijenila mu literaturu. Sigurd je bio uhićen zajedno sa svojom ženom i još jednim bratom. Policija je zahtijevala da prestanu propovijedati i spominjati Jehovino ime. No oni su objasnili da nikad neće prestati propovijedati o Jehovi i njegovom Kraljevstvu. Policajci su na kraju morali priznati: “Pa, očito da vas ne možemo odvratiti od vaše vjere.” Nakon nekoliko sati ti nepokolebljivi objavitelji bili su pušteni.

Nacisti su došli i u kuću Olafa Skaua u Oslu. Izvršili su pretres i zaplijenili Biblije, literaturu i gramofone te zapečatili Olafovu sobu s knjigama. No nisu našli kartice s izvještajima objavitelja, koje su bile sakrivene u peći. Kasnije su se vratili kamionom da bi odvezli knjige. Njihov je vođa bio esesovski untersturmführer Klaus Grossmann, ozloglašeni nacist. Kad ga je Olaf upitao što će napraviti s biblijskom literaturom, on mu je rekao da će poslužiti kao sirovina za proizvodnju novog papira.

“Ali zar se ne bojite Jehove?” upitao je brat Skau.

“Jehovi bi bolje bilo da malo pripazi što radi!” arogantno mu je odgovorio taj nacist. Kad su nacisti četiri godine kasnije kapitulirali, Grossmann je počinio samoubojstvo.

Gestapovci su u Bodøu u srpnju 1941. uhitili Andreasa Kvingea i pitali ga gdje se u sjevernoj Norveškoj nalaze Jehovini svjedoci. “Ne znam gdje su oni danas”, odgovorio je Andreas ništa ne lažući. Zamisli kako se Andreas osjećao kad su tijekom ispitivanja policajci  istresli na pod sve što se nalazilo u njegovoj torbi — papire s imenima i adresama skupština, sluga skupština i zainteresiranih osoba. No na Andreasovo veliko olakšanje nitko se nije ni potrudio pregledati te papire. Gestapovcima je više bilo stalo do toga da Andreas potpiše izjavu kojom bi priznao da je zabranjeno propovijedati i biti Jehovin svjedok.

“Mi znamo da je naše djelovanje sada zabranjeno”, odgovorio je Andreas, “i ja mogu potpisati da mi je to poznato. Ali premda je zabranjeno održavati sastanke i raspačavati časopise i knjige, mi ćemo se i dalje služiti Biblijom i govoriti ljudima o Božjem Kraljevstvu.” Kad su vidjeli da Andreas nema namjeru popustiti, gestapovci su ga pustili.

Na kraju su nacisti braći zaplijenili kuću koju su koristila kao sjedište podružnice. Dopustili su bratu i sestri Öman da ostanu u njoj, ali ostali članovi betelske obitelji morali su je napustiti.

Kad su nacisti pokušali stati na kraj djelovanju Jehovinih svjedoka, braća su naprosto nastavila teokratske aktivnosti obavljati ilegalno. Nekoliko braće je u određenoj mjeri uspijevalo obavljati putujuću službu, kako bi hrabrilo braću i sestre. Søren Lauridsen, koji je neko vrijeme služio u Betelu, putovao je po južnoj Norveškoj. A u sjevernoj Norveškoj je Andreas Kvinge nastavio posjećivati braću iz svoje pokrajine, pri čemu je često obavljao razne privremene poslove da ne bi bio sumnjiv. Magnus Randal, koji je služio na “pionirskom” brodu Ruth, 1943. je dobio adrese od brata Ömana i biciklom je krenuo na sjever na 1 200 kilometara dugo putovanje do Bodøa kako bi hrabrio braću i sestre.

 Premda su vlasti zabranile sastanke, braća i sestre i dalje su se okupljali u grupama kako bi se međusobno hrabrili. Obično su se manje grupe sastajale u domovima braće, no ponekad su se tajno znale okupiti i veće grupe. Godine 1942. braća su bila presretna što su na dva mjesta u Oslu uspjela obilježiti Kristovu smrt uz 280 prisutnih, od kojih je 90 uzelo simbole.

Braća su na povučenim seoskim imanjima ili u šumama uspjela potajno održavati i veće skupove. Najveći od njih bio je održan 1943. u šumi pored sela Skia. Ondje se okupilo oko 180 braće i sestara s područja uokolo fjorda Oslo. Tijekom jedne pauze, dok su okupljena braća ručala, iznenada su se pojavila trojica njemačkih vojnika na konjima. Braća i sestre su se pitala što učiniti.

Jedan brat koji je znao njemački prišao je vojnicima i saznao da su se zapravo htjeli okupati, ali su zalutali. Naravno, braća su vrlo rado pokazala vojnicima kojim putem krenuti.

“Što misliš, kakvo je to društvo?” pitao je jedan vojnik drugog vojnika dok su odlazili.

 Ovaj mu je odgovorio: “Vjerojatno neko pjevačko društvo.” Braća i sestre nisu ni pomišljala da ih isprave. Odahnuli su kad su vojnici nestali u šumi.

Mnogo objavitelja skrivalo je literaturu na neobičnim mjestima. Bili smo prisiljeni prijeći u podzemlje u simboličnom smislu jer smo djelovali ilegalno, no riječ “podzemlje” poprimila je novo značenje kad su braća i doslovno počela literaturu zakopavati u zemlju, i zatim je otkopavati kad im je zatrebala. Brat Skau, koji je bio električar, sakrio je jednu kutiju knjiga iza transformatora na svom radnom mjestu. Brat Øiseth sakrivao je literaturu u košnici, a brat Kvinge imao je tajni pretinac u sanduku za krumpir.

Sestra Lotte Holm pobojala se da bi skladište literature u Harstadu moglo biti otkriveno, pa je odlučila spasiti sve pakete s literaturom. Ukrcala se na brod, pažljivo je složila pakete na palubu i sjela na njih. Kad je brod isplovio, užasnula se kad je vidjela da je brod pun njemačkih vojnika, pa je sva uznemirena počela razmišljati kako da iskrca literaturu, a da je ne otkriju. No nije se morala brinuti. Kad je brod pristao, vojnici su se sažalili na stariju gospođu koja se borila s puno prtljage, pa su joj pomogli da sve iskrca na kopno, a čak su joj sve to odnijeli i do njene kuće. Ti pristojni vojnici nisu ni slutili koliko su svojom ljubaznošću pomogli Jehovinim svjedocima.

Usprkos zabrane, braća su i dalje potajno unosila u Norvešku najnovije primjerke Stražarske kule, koji su stizali iz Švedske i Danske. Prevodili su članke za skupštinsko razmatranje na norveški, pretipkavali ih i slali po cijeloj zemlji. Postojala je razgranata mreža kurira koji su putujući vlakom, biciklom i brodom  donosili pravovremenu duhovnu hranu braći diljem Norveške.

Tijekom rata stvorio se problem koji je za našu braću i sestre u Norveškoj bio pravi ispit vjere. Kad je naše djelovanje u srpnju 1941. bilo zabranjeno, braća su dobila savjet da budu oprezna kako ne bi izazivala nacističke vlasti. Stoga su mnogi nastavili propovijedati neformalno prijateljima i rodbini ili su posjećivali ljude s kojima su razgovarali ranije. No neka su braća smatrala da je takav pristup previše pasivan i da se ništa ne može izgubiti bude li se od kuće do kuće propovijedalo samo s Biblijom. Premda su postojala određena razilaženja u mišljenju o tome kako bi trebalo obavljati službu propovijedanja, obje grupe imale su snažnu želju vjerno služiti Jehovi unatoč protivljenju.

Što su braća mogla učiniti da razriješe tu situaciju? Rat je onemogućio komunikaciju sa svjetskim sjedištem organizacije u New Yorku, pa nisu postojali izgledi da se stvar brzo riješi. Hoće li braća dopustiti da nesuglasice oslabe njihovu vjeru? Ili će nastaviti propovijedati kako najbolje znaju i umiju i čekati na Jehovu i njegovu organizaciju da oni riješe tu stvar?

Očito je da je Jehova blagoslivljao njihovu vjernu službu jer je organizacija nastavila rasti istom onom brzinom kao i tijekom pet predratnih godina. Unatoč ratu, zabrani i različitim načinima propovijedanja, broj objavitelja je rastao. Godine 1940. djelovala su 462 objavitelja, a godine 1945. čak 689, što je braći doista dalo razloga da se raduju!

Nakon što je 1945. završio rat, William Dey je u srpnju i kolovozu te godine boravio u Norveškoj da bi  pomogao braći reorganizirati svoje djelovanje. Brat Dey je organizirao sastanke u Oslu, Skienu i Bergenu i poticao je svu braću da ujedine svoje iskrene napore. Ukazao im je na činjenicu da ih je Jehova dotad blagoslivljao, da su doživjeli porast i da trebaju i dalje napredovati s punim pouzdanjem u Jehovino vodstvo.

U rujnu 1945. Nathan Knorr je u glavnom sjedištu organizacije razgovarao s Marvinom Andersonom. Marvin je bio 28-godišnji Amerikanac danskog porijekla koji je ranije služio u Betelu u New Yorku, a sada je u Sjedinjenim Državama služio kao pokrajinski nadglednik. Brat Knorr ga je pitao je li spreman odseliti se u Norvešku da bi ondje preuzeo određene službe i ostao “više godina”. Brat Anderson je pristao. No prošli su mjeseci prije nego što je doista uspio doći u Norvešku.

U međuvremenu su brat Knorr i Henschel posjetili Norvešku u prosincu 1945. Upute koje su im dali u duhu ljubavi pomogle su braći da izgrade snažne međusobne veze ljubavi i jedinstva. Istovremeno je brat Knorr objavio da će brat Dey preuzeti od brata Ömana službu nadglednika podružnice. Mjesec dana kasnije u Norvešku je stigao brat Anderson, a u veljači je bio imenovan za nadglednika podružnice. Sada kad je Drugi svjetski rat bio iza njih, Jehovini sluge diljem Norveške krenuli su u službu s obnovljenom snagom, uvjereni u Jehovin blagoslov.

Marvin Anderson stigao je u norvešku podružnicu u kojoj je od silnog posla bilo živo kao u košnici. U rujnu 1945. objavitelji su dobili jednu brošuricu na norveškom i četiri na švedskom. Sljedećeg mjeseca izašlo je norveško izdanje Stražarske kule, koje je nosilo datum 1. listopada 1945, a s vremenom su bile objavljene još neke publikacije.

Jedna smiješna zgoda dobro ilustrira zašto je bilo važno imati literaturu na norveškom jeziku. Jedna od švedskih brošurica imala je naslov Hopp — što na švedskom znači “nada”. No riječ “hopp” na norveškom znači “Skoči!” (slično kao što i na hrvatskom uzvik “Hop!” znači “Skoči!”). Objavitelji su morali objasniti da njihova poruka potiče čitatelje da pronađu nadu, a ne da skoče!

Kad je brat Anderson 1946. postao sluga podružnice, podružnica je djelovala u vrlo skučenom prostoru, pa je on stanovao u sobi s petoricom druge braće. Stanarima koji nisu bili Jehovini svjedoci, a živjeli su u zgradi od vremena nacističke vlasti, moralo se pronaći novi smještaj da bi se dobilo dovoljno prostora za sve brojniju betelsku obitelj.

Brat Anderson energično je prionuo na svoj novi posao. Podružnica je renovirana i nabavljena je nova oprema, između ostalog tiskarski stroj na nožni pogon. Godine  1946. u skupštinama je uveden novi program za poučavanje objavitelja — Teokratska škola propovijedanja. Konačno se veći broj braće mogao početi obučavati za držanje govora i ubrzo su mnogi od njih stekli sposobnosti potrebne za držanje javnih predavanja.

Prvi poslijeratni kongresi održani su u Oslu, Bergenu i Trondheimu u rujnu i listopadu 1946. Na ta je tri mjesta javnom predavanju “Knez Mira” ukupno prisustvovalo 3 011 osoba, a 52 su krštene — što su zapanjujuće brojke ako se uzme u obzir da je u to doba u Norveškoj bilo samo 766 objavitelja.

U prosincu 1946, nakon više od pet godina, ponovno je pokrenuta pokrajinska služba. Za pokrajinske nadglednike (odnosno sluge braće, kako su se tada nazivali) imenovano je više mlade braće, od kojih su neka služila u Betelu. Jedan od glavnih ciljeva njihove službe bio je obučavati objavitelje za službu od kuće do kuće, pa su oni u svakoj skupštini  nastojali ići u službu sa što više njih. Jedan od mladih pokrajinskih nadglednika iz tog doba bio je Gunnar Marcussen. On se prisjeća da je u nekim skupštinama tijekom jednotjednog posjeta u službu znao ići sa 50 do 70 objavitelja. Postupno su objavitelji učili sve bolje prenositi vijest o Kraljevstvu i prestali su koristiti kartice sa svjedočanstvom i gramofone, pomagala koja su se koristila od 1930-ih. Usto se veća pažnja počela pridavati ponovnim posjetima i biblijskim tečajevima.

Nakon rata objavitelje je organizacija poticala da postanu pioniri kako bi mogli bolje pomagati sve većem broju ljudi koji su se zanimali za vijest o Kraljevstvu. Zato je više objavitelja koji su prestali s pionirskom službom kad je 1941. naše djelovanje bilo zabranjeno sada ponovno stupilo u punovremenu službu. Premda je ekonomska situacija bila teška, do kraja 1946. u pionirskoj službi ukupno je bilo čak 47 braće i sestara.

Među tim je pionirima bila i Svanhild Neraal, sestra koja je 1946. otputovala na sjever u provinciju Finnmark. Svanhild je ondje kao pionir služila još 1941. sa sestrom Solveig Løvås i doživjela je bombardiranje Kirkenesa i Vardøa. Nije mogla  zaboraviti zainteresirane ljude koje su upoznale ona i Solveig, pa se vratila u Kirkenes, koji je sada bio razrušen zbog ratnih djelovanja. Tamošnji ljudi mislili su da je Svanhild luda zato što je došla u područje u kojemu nije imala gdje stanovati.

No ona se pouzdala u Jehovu i tijekom prve zime spavala je na kuhinjskom podu u kućici u kojoj je živjelo još pet ljudi. Poslijeratna situacija bila je iznimno teška pa je morala podnositi brojne poteškoće. Često bi na snijegu i ledenoj kiši znala čekati brod koji nije stigao na vrijeme, ako je uopće doplovio.

Svanhild je doživjela brojna zanimljiva iskustva propovijedajući narodu Sami (Laponcima). Ako do njihovih izoliranih naselja nije mogla doći autobusom, putovala je riječnim brodom ili biciklom. Gostoljubivi Sami često bi je pozivali u svoj šator načinjen od sobovih koža i pažljivo bi slušali dok im je svjedočila pomoću prevoditelja. U vrijeme obroka pozivali bi je na sobovo meso. Neki koji su od nje čuli dobru vijest kasnije su prihvatili istinu.

Kjell Husby, koji je u to vrijeme služio u Betelu, ispričao je da je podružnica uvijek znala gdje se nalazi Svanhild — po adresama pretplatnika koje je slala u podružnicu. U tri godine koje je provela u Finnmarku, ostvarila je 2 000 pretplata na Stražarsku kulu i razdijelila 2 500 knjiga!

Nakon rata i skupštinski su objavitelji revno išli u službu propovijedanja, a rezultati koje su postigli bili su izvrsni. Primjerice, Dag Jensen je tijekom rata propovijedao prijateljima i rodbini u malom selu Hennesu na Vesterålenu. Mnogi su pokazali interes  i pomoću naše literature počeli su proučavati Bibliju. Kad je rat 1945. završio, Dag se krstio. Sljedeće je godine u Hennesu osnovana skupština, a 16 osoba se krstilo u Dagovu domu. Nakon pet godina skupština je imala pedesetak objavitelja, a 1971. Dag je izvijestio da je više od 20 objavitelja iz njegove skupštine počelo s pionirskom službom.

Dagova ljubav prema Jehovi i revnost u službi bile su, takoreći, zarazne. “Kad je Dag ušao u kuću”, sjeća se Åshild Rønning, koja je odrasla u istoj skupštini, “niste mogli a da ne vidite njegovo sretno i vedro lice. To je bilo kao da vam je sunce ušlo u kuću”. Dag je uvijek jako ohrabrujuće djelovao na djecu, naprimjer kad su imala zadatke u Teokratskoj školi propovijedanja. “On je u nama uvijek stvarao osjećaj da je ono što radimo jako važno”, kaže Åshild. Uz takva ohrabrenja i poticaje i Åshild je 1962. započela s pionirskom službom i osjetila je kakvu radost donosi prenošenje “slavne dobre vijesti sretnoga Boga” Jehove drugim ljudima (1. Tim. 1:11).

Zašto su mnogi iz tog mjesta postali revni Svjedoci? Premda ljudi iz te omalene sredine uglavnom nisu išli u crkvu, vjerovali su u Boga i u Bibliju. Osim toga, u toj je sredini bilo dosta naše braće koji su bili poznati kao uzorne glave obitelji. Znalo se i da su im njihove žene vjerne i privržene. Među njima je bio i Arnulf Jensen, Dagov nećak, koji se krstio 1947. Preko tjedna je  radio kao ribar, a na more je svojom ribaricom odlazio po nekoliko dana. No svakog petka navečer vraćao se kući, pa čak i ako je vrijeme bilo pogodno za ribarenje i unatoč tome što su drugi ribari ostajali na moru da bi više zaradili. Arnulf je svakako želio biti kod kuće preko vikenda da bi išao na sastanke i u službu propovijedanja sa svojom ženom i njihovih osmero djece — od kojih su sva ostala čvrsta u istini. Subotom i nedjeljom braća su izvršavala svoj zadatak da budu “ribari ljudi”, a često su koristila Arnulfov brod da bi obavljala duhovno ribarenje u udaljenim mjestima (Mar. 1:16-18).

Pouka koju su misionari dobili u školi Gileadu u New Yorku koristila je cijelom bratstvu u Norveškoj. Hans Peter Hemstad i Gunnar Marcussen završili su Gilead 1948, kao prvi polaznici iz Norveške. Poslani su u Norvešku i služili su u putujućoj službi i u Betelu, najprije kao samci, a kasnije sa svojim suprugama. Od 1948. do 2010. školu Gilead završilo je više od 40 objavitelja iz Norveške. Više od polovice njih dodijeljeno je u Norvešku, gdje su služili kao punovremeni propovjednici, putujući nadglednici ili članovi betelske obitelji.

Među prvim misionarima iz Gileada koji su stigli u Norvešku bili su Andreas Hensen iz Danske i Kalevi Korttila iz Finske. Njih dvojica bili su 1951. poslani u Istočni Finnmark, gdje su prelazili velike udaljenosti putujući brodom, biciklom i na skijama. Često su, takoreći, gradili na duhovnom temelju koji je više godina prije toga položila Svanhild Neraal. Nakon samo jedne godine broj objavitelja na njihovom području skočio je s 3 na 15!

 Kjell Martinsen iz Hennesa na Vesterålenu završio je Gilead 1953. i nakon toga je dodijeljen u Norvešku. U dobi od 22 godine imenovan je za putujućeg nadglednika u Vestfoldu i Telemarku. Premda ga je plašila pomisao da kao tako mlada osoba služi u svojstvu putujućeg nadglednika, iz tog je doba sačuvao brojna lijepa sjećanja na to kako su ga iskusnija braća srdačno prihvaćala i odano s njim surađivala. Kjell je služio kao putujući nadglednik do 2001, kad se sa svojom ženom Jorunn doselio u Svolvær na otočju Lofotima da bi ondje služio kao pionir.

Karen Christensen stigla je iz Danske 1950. da bi služila kao pionir u Egersundu i Kongsvingeru, gdje nije bilo skupština. Područje je obilazila biciklom. Nakon što je 1954. završila Gilead, bila je poslana  u Kongsberg, a 1956. udala se za Marvina Andersona i otad služi u Betelu. Karen je već preko 60 godina u punovremenoj službi. “Mi nismo važni”, priznaje Karen, “ali vršimo važnu službu.”

Od 1948. do 1951. porast je bio naročito velik. Prosječni broj objavitelja 1951. je porastao za čak 29 posto, tako da je dostignuta brojka od 2 066. No istovremeno su se Jehovini sluge u Norveškoj suočavali s nekim zakonskim preprekama.

Najviše je pažnje privukao slučaj vezan uz svjedočenje i ponudu Stražarske kule na ulici. U studenom 1949. više objavitelja koji su svjedočili na ulici u Oslu bilo je privedeno u policiju, a zatim nakon nekoliko sati pušteno. Nisu se dali zastrašiti, nego su na ulici svjedočili i sljedećeg vikenda. A onda su, 6. prosinca 1949, bili uhićeni svi objavitelji koji su svjedočili u Oslu na ulici. Policija im je rekla da bez njene dozvole ne smiju nuditi časopise na ulici. Tvrdila je da njihova aktivnost može stvoriti gužvu, poremetiti javni red i otežati promet. Sedam je objavitelja bilo ispitano i odvedeno na sud, koji je presudio ili da plate malu globu ili da na tri dana idu u zatvor.

Budući da se ovdje nije radilo samo o sporu oko pribavljanja policijske dozvole nego o pravu na slobodno prakticiranje religije, braća su se žalila Vrhovnom sudu Norveške. U listu Dagbladet, glasnogovornik Jehovinih svjedoka John Roos istaknuo je da naše svjedočenje na ulici nikada nije remetilo javni red i mir. “Ako propovijedanje vjerskih poruka na ulici ne remeti javni red i mir, ne ometa promet i ne stvara gužvu”, logično je ustvrdio, “je li onda potrebno  tražiti policijsku dozvolu za to? Zar sloboda vjeroispovijesti ne daje svim građanima pravo na takvo propovijedanje?” Dok su čekala da Vrhovni sud donese presudu, braća su i dalje svjedočila na ulici unatoč stalnim uhićenjima i sve većim globama. Neki su objavitelji bili uhićeni i do deset puta.

Vrhovni sud je 17. lipnja 1950. poništio odluku gradskog suda i objavitelji su bili oslobođeni! Ta je presuda, zajedno s drugim povoljnim presudama, potvrdila da Jehovini svjedoci u Norveškoj imaju pravo bez policijske dozvole nuditi biblijsku literaturu i na ulici i od kuće do kuće.

Tokom 1950-ih 1960-ih održani su brojni nezaboravni kongresi koji su ojačali organizaciju i međusobno zbližili braću. Na kongresu održanom u Lillehammeru 1951. govornici su bili Nathan Knorr i Milton Henschel iz glavnog sjedišta organizacije. Radilo se o zemaljskom kongresu, što znači da su delegati na njega stigli iz svih dijelova Norveške. Bili su presretni kad su vidjeli da se krstilo 89 osoba te da je javnom predavanju prisustvovala 2 391 osoba. Narednih godina delegati iz Norveške radovali su se putu na međunarodne kongrese u Londonu i New Yorku. A 1955. godine oko 2 000 braće iz Norveške prisustvovalo je međunarodnom kongresu u Stockholmu (Švedska).

Jedan od najistaknutijih kongresa bio je međunarodni kongres “Riječ istine”, koji je 1965. održan na stadionu Ullevål u Oslu. No postojala je jedna nepovoljna okolnost s kojom su se braća suočila. Večer prije kongresa na stadionu je norveška nogometna  reprezentacija igrala utakmicu protiv Jugoslavije. Čitava vojska naše braće strpljivo je čekala pred ulazima u stadion. Kad je utakmica završila i navijači se razišli, mnoštvo braće preplavilo je stadion da bi ga pripremilo za kongres. Naporno su radili cijelu noć — čistili su stadion, iznosili smeće i podizali šatore za posluživanje hrane. Također su sagradili pozornice, paviljon za orkestar, a kao ukras sagradili su i žitnicu i tri kolibe — sve s travnatim krovom. “Noć u kojoj se dogodilo čudo”, pisalo je u listu Dagbladet. “Stadion Ullevål pretvoren je u idiličan seoski krajolik. (...) Jehovini svjedoci uložili su nevjerojatne napore.”

Gostoljubiva norveška braća i sestre osigurala su smještaj za više od 7 000 stranih delegata, većinom iz Danske. Na jednom polju na rubu grada bio je podignut šatorski kamp. Izvrsno je služio svojoj svrsi dok je vrijeme bilo lijepo. No 6 000 delegata koji su ondje kampirali nikako nisu mogli zaboraviti kišu koja se spustila, tako da je prvih dana tog višednevnog kongresa cijeli teren bio poput kaljuže. Svi su bili jako sretni kad se posljednja dva dana kongresa vrijeme proljepšalo. Unatoč lošem vremenu, domaći  i gostujući delegati uživali su u ugodnom druženju sa sukršćanima i dobili su duhovnu okrepu slušajući program u kojemu im je bila “poslužena” pravovremena duhovna hrana. Okupljeno mnoštvo bilo je sretno i zato što se krstilo 199 osoba te što su javnom predavanju brata Knorra prisustvovale čak 12 332 osobe!

Osim što svjedoče od kuće do kuće i na ulicama, mnoga braća i sestre postižu dobre rezultate i kad svjedoče neformalno. Konrad Flatøy radio je kao ložač na brodu. Godine 1936. jednom je brodskom časniku ponudio brošuricu. To je bio Paul Bruun. On je uzeo brošuricu i pročitao je još iste večeri.

“Odmah sam shvatio da je to istina”, kaže Paul, “a brošurica mi je objasnila razliku između prave i krive religije.” Kad je više naučio, počeo je svjedočiti drugima, a tijekom rata je vodio biblijski tečaj s jednim zainteresiranim mornarom. Kad je taj mornar više naučio o Bibliji, shvatio je da više ne može služiti kao mitraljezac na brodu. Kad su njihovi nadređeni saznali za mornarev stav, naredili su Paulu da prestane s njim proučavati Bibliju. No on je to odbio, pa su se i on i onaj mornar morali u Londonu iskrcati s broda. Mjesec dana kasnije taj je brod bio torpediran i potonuo je. Mornar je i dalje napredovao i krstio se, a Paul je bio pozvan da pohađa misionarsku školu Gilead. Nakon što ju je  1954. završio, poslali su ga na Filipine da bude misionar. Kasnije se vratio u Norvešku i služio je u pokrajinskoj službi sa svojom suprugom Grethe.

Holger Abrahamsen je 1948. prevozio radnike koji su radili na velikom bageru jaružaru u luci Narvik. Njegov je moto bio: “Svjedočenje nas održava na životu; bez njega smo mrtvi.” Zato nikad nije propuštao priliku da svjedoči svojim putnicima. Jedan od njegovih putnika bio je i Olvar Djupvik, koji se zainteresirao i pričao svojoj zaručnici Anne Lise o nadi u raj. Oboje su se krstili, a kasnije su odgojili svoja četiri sina kao Jehovine sluge. Jedan od njih, Hermann, služio je kao misionar u Boliviji sa svojoj ženom Lailom. Hermann i Laila vratili su se u Norvešku i sada služe u putujućoj službi.

Tijekom 1960-ih i 1970-ih u podružnici i u skupštinama uvedene su važne organizacijske promjene. Marvina Andersona je na mjestu nadglednika podružnice zamijenio Roar Hagen. A 1969. je Thor Samuelsen postavljen da nadgleda podružnicu. Odbor podružnice imenovan je 1976, kako bi vodio podružnicu. Članovi tog prvog norveškog Odbora podružnice bili su Thor Samuelsen, Kåre Fjelltveit i Niels Petersen.

Kako bi starješine još bolje mogli udovoljiti svojoj ulozi duhovnih pastira, u listopadu 1972. u skupštinama su imenovana starješinstva. Zreli muškarci su obučavani da budu dobri pastiri mnogobrojnim novima koji su prihvaćali biblijsku istinu. Otad Jehova bogato blagoslivlja svoj narod dok mu on vjerno služi pod njegovim brižnim okom.

Već desetljećima brojni pioniri i ostali objavitelji propovijedaju dobru vijest pripadnicima naroda Sami, u koje se ubrajaju i uzgajači sobova koji žive daleko na visoravni Finnmarksvidda. Premda Sami većinom govore norveški, objavitelji ponekad moraju koristiti usluge prevoditelja. Aksel Falsnes bio je jedan od prvih Svjedoka koji je puno propovijedao na jeziku sami jer je i sam dijelom vukao porijeklo od tog naroda. Govorio je još i norveški i finski. Njegova sestra živjela je u južnoj Norveškoj i kad je upoznala istinu poslala mu je jednu našu publikaciju, koju je on pročitao s velikim zanimanjem. U onom dijelu Tromsa gdje je živio nije bilo Jehovinih svjedoka, no 1968. posjetili su ga pioniri i pokrajinski nadglednik i pomogli su mu da duhovno napreduje.

Aksel je bio revan objavitelj. Često bi znao rano ujutro svoj bicikl ukrcati na čamac, odveslati preko fjorda i zatim biciklom ići od mjesta do mjesta. Budući da je znao jezik sami, mogao je dobro svjedočiti pripadnicima tog naroda u dalekim predjelima Finnmarka.

Aksel je bio izdržljiv čovjek i znao je na skijama prevaljivati velike udaljenosti kako bi došao do izoliranih kućanstava. Naprimjer, jedne kasne zime skijao je od Karasjoka preko visoravni do Kautokeina i dalje do Alte. Sa sobom je mogao ponijeti samo običan ruksak s nešto osobnih potrepština  i malo literature. Nakon nekoliko tjedana stigao je k svojim prijateljima u Alti, a cijeli put dug oko 400 kilometara prešao je na skijama!

Početkom 1970-ih nekoliko je osoba iz naroda Sami došlo u istinu. U Hammerfestu je jedan bračni par Samija počeo proučavati s Jehovinim svjedocima. Uskoro su se zainteresirali i njihovi rođaci u Alti. Specijalni pioniri Arne i Marie Ann Milde započeli su proučavati Bibliju s tim istinoljubivim ljudima, a tečaju je znalo prisustvovati 10 do 12 osoba. Na kraju je otprilike polovica njih došla u istinu.

“Nije lako propovijedati na području gdje žive Sami”, priča Hartvig Mienna, pionir iz Alte koji je i sam pripadnik tog naroda. On se služi motornim saonicama da bi došao do izoliranih kućanstava. “Udaljenosti su velike, a mnogi su ljudi vezani svojim tradicijama. No jako su gostoljubivi, pa smo s njima započeli više biblijskih tečajeva.”

Broj objavitelja neprestano je rastao od sredine 1960-ih do sredine 1970-ih. No nade koje su se polagale u 1975. godinu za neke su bile pravi ispit vjere. Nakon što 1975. nije došla velika nevolja, neki su napustili organizaciju. A zatim je u razdoblju od 1976. do 1980. zabilježen blagi pad broja objavitelja. Drugi koji su ostali razočarani na neko su vrijeme posustali u kršćanskim aktivnostima. No kako je većina gledala na potrebu da se nastavi aktivno služiti Jehovi?

“Postojala su određena očekivanja i izvjesna uzbuđenost u vezi sa 1975. godinom”, priznaje Hans Jakob Lilletvedt, “no moja vjera nije se zasnivala na tome.”

“Jehovi se nismo predali imajući na umu određeni datum, pa smo samo nastavili sa službom bez ikakvih promjena”, kažu vjerni dugogodišnji Jehovini svjedoci John i Edith Johansen.

A Lea Sørensen ovako razmišlja: “Jehovi želim služiti vječno, pa mi nije bilo važno hoće li kraj doći 1975. ili kasnije.”

Do kraja 1970-ih količina posla u podružnici se povećala, pa je bilo potrebno više betelskih radnika, a samim time i više stanova i radnih prostora u Betelu. Tako je 1979. Vodeće tijelo odobrilo planove za gradnju nove podružnice u okolici Osla. Krajem 1980. braća su pronašla pogodnu lokaciju kod sela Ytre Enebakka, tridesetak kilometara od središta Osla.

Da bi se što više smanjili troškovi, organizacija je odlučila pozvati braću da volonterski grade kompleks. Bio je to velik poduhvat — nabaviti potrebnu  građevinsku opremu, osigurati hranu i stan za gotovo 100 ljudi i koordinirati sve poslove oko gradnje.

Više od 2 000 domaće i strane braće i sestara “spremno se ponudilo” da pomogne! (Psal. 110:3). Mnogi su pomogli tako što su poklanjali povrće, voće, kruh, jaja, ribu, odjeću i opremu. Neki su sjekli stabla u šumi, dok su drugi u maloj pilani na gradilištu od balvana pravili daske. Bezbrojni drugi pojedinci pomogli su novčanim pozajmicama i poklonima.

Neki od kvalificiranih radnika mogli su na gradilištu ostati samo neko vrijeme, pa su velik dio posla morali obaviti nekvalificirani volonteri. John Johnson bio je odgovoran za sve električne instalacije. On i drugi nadzornici na gradilištu smatrali su se nedoraslima za zadatke koje su morali obaviti. “Volonteri su naučili potrebne poslove i izvrsno su ih obavljali”, kaže on. “Bilo je čudo kako su se problemi  uspješno rješavali i kako je sve dobro ispalo. Bilo je očito da Jehova Bog vodi gradnju.”

Zahvaljujući trudu volontera, velikodušnosti braće i sestara i Jehovinom blagoslovu, posao je dobro tekao. Gradnja je započela početkom 1981, a 19. svibnja 1984. nova je podružnica bila svečano otvorena. Tom je prigodom u posjet novom kompleksu stigao Milton Henschel, član Vodećeg tijela. Sama gradnja donosila je norveškoj braći veliku radost i međusobno ih zbližila. U godinama koje su uslijedile mnogi volonteri koji su radili na gradnji stupili su u pomoćnu ili stalnu pionirsku službu.

Davne 1928. četvorica braće Fjelltvedt sagradila su u predgrađu Bergena prvu dvoranu za okupljanje Jehovinih slugu. Do početka 1980-ih tek je nekoliko skupština uspjelo sagraditi ili kupiti dvoranu.  Mnoge skupštine koje nisu imale svoju dvoranu sastanke su održavale u neprikladnim unajmljenim dvoranama. Tijekom gradnje podružnice nekoliko je braće razgovaralo o tome kako bi se mogla ubrzati gradnja dvorana. Znali su da u Sjedinjenim Državama i Kanadi postoje timovi za brzu gradnju dvorana, pa su pomislili: “Ako ta braća to mogu činiti uz Jehovinu pomoć, zašto ne bismo i mi?”

Tim braće radio je na izradi projekata i razradi specifičnih pojedinosti, i nakon pilot-projekta u Askimu 1983, sljedeće godine sagradili su tri dvorane metodom brze gradnje — u Rørviku, Steinkjeru i Alti. Kako im je to uspjelo? U osnovi tako što su unaprijed postavili temeljnu ploču, a zatim su dobro koordinirali rad volontera — kvalificiranih i nekvalificiranih — tako da su se sve faze gradnje mogle dovršiti za svega nekoliko dana.

Tijekom sljedećih deset godina, u Norveškoj je metodom brze gradnje podignuto oko 80 dvorana. Kasnije su braća iz Norveške pomogla u izgradnji tri dvorane na Islandu. Premda većina skupština u Norveškoj ima vlastitu dvoranu, na ovom području ima još puno posla. Stare dvorane treba renovirati, neke treba proširiti, a treba sagraditi i neke nove.

Programom gradnje dvorana dobili smo praktična i lijepa mjesta za naše kršćanske sastanke i dali lijepo svjedočanstvo u sredinama u kojima se dvorane nalaze. To dobro oslikava sljedeći primjer. Trojica braće sastala su se 1987. s ljudima iz uprave grada Fredrikstada da bi dogovorila gradnju dvorane. Ti su se službenici nasmijali kad su im braća rekla da će  dvoranu dovršiti za tri dana. No već prvog dana — u petak — službenici su shvatili da će Jehovini svjedoci dovršiti dvoranu kako su i planirali. U subotu je jedan službenik na gradilište doveo svoj orkestar limene glazbe da bi svirali volonterima. Na taj se način htio ispričati za to što nije vjerovao našoj braći. “Nevjerojatno je da uspijevate graditi takvom brzinom”, rekla je jedna žena koja je 1990. promatrala gradnju dvorane u Arendalu, “no još je nevjerojatnije promatrati kako su svi nasmijani i veseli.”

Danas gradnju dvorana u Norveškoj nadgledaju dva Regionalna odbora za gradnju. Braća i sestre dragovoljno se stavljaju na raspolaganje i za gradnju većih i zahtjevnijih objekata. Naprimjer, 1991. i 1992. trebalo je proširiti podružnicu. A 1994. u Oslu su sagradili prekrasnu kongresnu dvoranu. Godine 2003. graditeljski tim podigao je u Bergenu veliku dvoranu  koja osim za skupštinske sastanke može poslužiti i za pokrajinske sastanke.

Duh suradnje i jedinstva koji se osjeća pri gradnji takvih objekata dobro djeluje i na same Jehovine sluge. “Gradnja još više zbližava skupštinu”, kaže brat koji radi na gradnji dvorana još od 1983. “Sve to jača bratske veze, razvijaju se bliska prijateljstva i svi učimo još bolje međusobno surađivati.”

Nakon što je dovršena nova podružnica, stekli su se uvjeti da se poveća i betelska obitelj i pruži još bolja podrška službi propovijedanja u Norveškoj. Primjerice, otad se na norveški prevodi sve više literature. Povijesni trenutak bio je izdavanje cjelovitog norveškog prijevoda Biblije Novi svijet 1996. godine (prijevod Novi svijet grčkog dijela Biblije objavljen je 1991). Sada na norveškom jeziku postoji gotovo sva literatura Jehovinih svjedoka, uključujući i enciklopediju Uvid u Sveto pismo.

U novoj podružnici konačno je bilo mjesta i za prijeko potrebni studio za tonska snimanja. Još od 1960-ih kongresne drame snimale su se u dvoranama ili pak u tavanskim odnosno podrumskim prostorima starog Betela. Uvjeti za snimanje nisu bili idealni i često je trebalo prekidati snimanje zbog buke koju je stvarao promet. No studio u novoj podružnici znatno je olakšao snimanje drama, filmskih tekstova i vokalnih izvedbi naše glazbe. Podružnica danas proizvodi i snimke Stražarske kule i Probudite se! na norveškom, a već je snimljena i cijela norveška Biblija i niz drugih knjiga koje se mogu dobiti na CD-ima ili preuzeti s web stranice jw.org.

Premda skupštinski objavitelji propovijedaju u sredini u kojoj žive, mnogi objavitelji i pioniri putuju na nedodijeljena područja na sjeveru, sve do sela Longyearbyena na otočju Svalbard. Neki su se objavitelji preselili u udaljena mjesta da bi propovijedali dobru vijest i, bude li moguće, osnivali skupštine.

Kad su se Finn i Tordis Jenssen 1950. vjenčali, znali su da postoji potreba za objaviteljima u Hammerfestu, jednom od najsjevernijih gradova na svijetu. Nisu imali puno novca, ali imali su energije i odlučnosti — a i bicikle. Zato su sjeli na bicikle i krenuli iz Bodøa u Hammerfest, na putovanje dugo oko 900 kilometara. Kad su prošli otprilike polovicu puta, prijatelji su im novčano pomogli tako da su ostatak puta mogli prijeći brodom. U Hammerfestu su počeli marljivo propovijedati i pozivati ljude na javna predavanja koja je Finn držao svakog vikenda. Jehova je blagoslovio njihove napore i uskoro su osnovali malu skupštinu.

Na oblasnom kongresu u Trondheimu 1957. jedan od govornika potaknuo je objavitelje da razmisle mogu li se preseliti u područja u kojima su potrebni propovjednici. Govor su pažljivo slušali Viggo i Karen Markussen, koji su tada živjeli u Stavangeru. Kad je Viggo laktom počeo gurkati Karen, ona je odmah shvatila što joj muž želi reći. “Naši dani u Stavangeru su odbrojeni”, pomislila je. No što će o preseljenju misliti njihove tri kćeri, koje su imale između 11 i 14 godina i već su bile objavitelji?

Kad je obitelj Markussen nakon kongresa razgovarala o tom govoru, svi su se složili da bi se trebali staviti na raspolaganje i otići onamo gdje je veća  potreba. Pisali su podružnici, a podružnica ih je zamolila da se presele u Brumunddal, gdje nije bilo skupštine. Tako su 1958. Viggo i Karen prodali svoju modernu kuću i trgovinu namještaja koju je Viggo vodio i obitelj se preselila u skromnu brvnaru u blizini Brumunddala. Jehova je blagoslovio njihovu samopožrtvovnost i narednih su godina mnogi od onih koji su proučavali s njima došli u istinu. S vremenom su se djevojke odselile, a Viggo i Karen su započeli s pokrajinskom službom. No dotad je u Brumunddalu već djelovala revna mala skupština od oko 40 objavitelja.

Bilo je i neoženjenih mladića koji su davali velik doprinos službi za Kraljevstvo tako što su se preselili u mjesta gdje nisu postojale skupštine. Godine 1992. skupina pionira, većinom u dobi od oko 19 godina, preselila se u Måløy u regiji Nord Fjord kako bi poučavali zainteresirane ljude koji su ondje živjeli. Revno su krenuli u službu propovijedanja i odmah su počeli održavati sastanke u kući koju su unajmili. Jedna žena s kojom su tek počeli proučavati bila je jako gostoljubiva i toj je mladoj braći postala poput majke. Kasnije se u Måløy preselio jedan starješina sa svojom ženom i osnovana je skupština. Ta su mlada braća uživala u svojoj službi, vodila su brojne biblijske tečajeve, obavljala brojne skupštinske zadatke i jačala tu novu skupštinu punu života. “Bila je to duhovna avantura i jedinstvena prilika za duhovni napredak”, rekao je jedan od te mlade braće. Marljiv rad te i druge braće urodio je plodom i sada u skupštini Nord Fjord djeluje tridesetak objavitelja, koji vode između 50 i 60 biblijskih tečajeva.

U proteklih više od 20 godina, u Norvešku dolazi živjeti sve više imigranata. Stoga skupštine organiziraju svjedočenje tim ljudima na njihovim jezicima ili na jezicima koje oni razumiju. Prva strana skupština u Norveškoj osnovana je 1986. Zvala se “Oslo-latinska” jer su joj pripadali ljudi sa španjolskog i portugalskog govornog područja, uglavnom iz Latinske Amerike. Otprilike u isto vrijeme grupa objavitelja počela je organizirano svjedočiti na engleskom na području Osla. Naišli su na mnogobrojne zainteresirane osobe, uglavnom iz Afrike i Azije. Neke su pronašli svjedočeći na ulici, a druge su upoznali u izbjegličkim centrima. U lociranju osoba sa stranim imenima koje bi mogle znati engleski puno im je pomoglo listanje telefonskih imenika. Započeti su brojni biblijski tečajevi, a 1990. osnovana je engleska skupština u Oslu.

Otad dosta norveških objavitelja uči strane jezike. Zajedničkim naporima njih i objavitelja stranog porijekla osnovane su grupe i skupštine koje djeluju na arapskom, engleskom, hrvatskom/srpskom, kineskom, pendžapskom, perzijskom, poljskom, ruskom, španjolskom, tagalogu, tamilskom i na jeziku tigrinja.

Porast se bilježi i među gluhima. Norveškim znakovnim jezikom koristi se nekoliko tisuća gluhih osoba, a organizacija poduzima velike napore da bi im pomogla. U 1970-ima braća su počela prevoditi neke od skupštinskih i pokrajinskih sastanaka i kongresa na znakovni jezik i više je objavitelja naučilo prevoditi na znakovni jezik. U okviru nekih skupština postoje  grupe koje djeluju na znakovnom jeziku, a u Oslu je 2008. osnovana i prva skupština koja djeluje na tom jeziku. U Norveškoj ima otprilike 25 gluhih objavitelja kojima jako koriste publikacije koje su prevedene na norveški znakovni jezik i izdane na DVD-ima.

Budući da Jehovini svjedoci ne primaju transfuziju krvi, ponekad teško pronalaze liječnike koji su spremni liječiti ih na način koji im je prihvatljiv. Da bi pomogla braći koja se nađu u takvim situacijama i osigurala im informacije o beskrvnim metodama liječenja, organizacija je u Norveškoj 1990. osnovala Odbore za kontaktiranje s bolnicama (OKB). Od 1990. do 2010. OKB koji djeluje u Oslu održao je otprilike 70 sastanaka s liječnicima u bolnicama i intervenirao u više od 500 slučajeva. Ta marljiva i vrijedna braća ostvarila su kontakte s brojnim kooperativnim liječnicima, a zahvaljujući stručnim informacijama koje im prenose, sve više liječnika počinje koristiti beskrvne metode liječenja. Hospitalizirani bolesnici i članovi njihovih obitelji također iznimno cijene podršku i pomoć Grupa za posjećivanje bolesnika.

Iskustvo mlade pionirke Helen najbolje ilustrira koliko je koristan rad OKB-a. Ona se 2007. teško razboljela i završila je u bolnici u svom gradu. Krvna slika joj se brzo pogoršavala, a liječnici su na nju vršili pritisak da prihvati transfuziju krvi, govoreći joj da joj jedino transfuzija može spasiti život. Uz pomoć jednog člana OKB-a, prebacili su je u veću i bolje opremljenu bolnicu. Kad su Helen i njena majka stigle u tu bolnicu, ondje je već bio jedan brat iz OKB-a da ih dočeka, utješi i pomogne im da dobiju  potrebno liječenje. Ta je bolnica pristala dati Helen terapiju koja potiče razvoj crvenih krvnih stanica. Za nekoliko dana krvna joj se slika poboljšala i nakon kratkog vremena više nije bila u životnoj opasnosti. Sada je Helen ponovno zdrava i zahvalna je bolnici što je poštovala njena duboka uvjerenja. Ona i njena majka kažu: “Sada kad smo vidjele kako Jehovina organizacija funkcionira i kako su nam braća i sestre pomagala i molila se za nas, toliko smo na svemu tome zahvalne da to nikad nećemo zaboraviti.”

Jehovini svjedoci u Norveškoj bili su svojevremeno, a naročito od 1989. do 1992, izloženi prljavoj kampanji i velikom negativnom publicitetu u tiskanim medijima, na radiju i televiziji. Jedan od glavnih razloga napada bilo je to što se prema isključenima odnosimo na način koji to Biblija nalaže (1. Kor. 5:9-13; 2. Ivan. 10). Zbog negativnog publiciteta Jehovini svjedoci doživljavali su neugodnosti u službi propovijedanja, na radnim mjestima i u školi, a i u odnosima s članovima obitelji. Premda Isusovi sljedbenici nisu iznenađeni kad se o njima loše govori, nije im bilo ugodno podnositi sve te napade (Mat. 5:11, 12).

Jedan brat objašnjava: “To je bio težak period, ali je sve to imalo i neke koristi. Potaknulo me da preispitam biblijski temelj svojih vjerovanja. Razmišljanje o izvrsnoj duhovnoj hrani koju dobivamo od vjernog i razboritog roba ojačalo je moju vjeru. Zato mislim da su nas ti ispiti vjere zapravo ojačali.”

“Hrabrost braće i sestara u tom periodu pozitivno je utjecala na sve”, prisjeća se jedan pokrajinski nadglednik. “Shvatili smo da je najbolja reakcija još se  više posvetiti službi propovijedanja, između ostalog i svjedočenju na ulici. Sretni smo što su mnoga braća pozitivno reagirala u toj kušnji.”

Osvrnimo se na to kako je Fred, koji je ranije bio isključen, gledao na biblijske upute o ophođenju s isključenim osobama. Njegova se reakcija posve razlikuje od nebiblijskih stavova koje su pokušali nametnuti mediji. “Kad sam u dobi od 20 godina bio isključen, počeo sam ozbiljno razmišljati o svom životu. Situacija nije bila ugodna, ali isključenje je na mene imalo pozitivan efekt. Bilo je to kao da mi Jehova govori: ‘Urazumi se, sine! Ako se ne vratiš na pravi put, loše ćeš proći.’ Takva mi je lekcija trebala da bih se ostavio grijeha. Umjesto da se prepustim zabavi i užicima, ja sam počeo ozbiljno razmišljati o istini. A i neki od mojih prijatelja su duhovno napredovali, i to me potaknulo da se pokajem.” Nasreću, Fred se pokajao, promijenio je svoj način postupanja i bio je ponovno primljen. Sada služi kao starješina.

Unatoč sveprisutnom materijalizmu i sve većoj ravnodušnosti na području, Jehovini sluge prioritet daju duhovnim aktivnostima koje im jačaju vjeru, kao što je svakodnevno čitanje Biblije i pohađanje skupštinskih sastanaka. Sve veći broj objavitelja pojačava svoju službu stupanjem u redove stalnih pionira. Izjava jednog brata izražava osjećaje mnogih. On je rekao: “Ako nisam spreman Jehovin dan dočekati već sutra, onda za njega neću biti spreman  ni kad doista dođe. Mi samo moramo ići naprijed. Jednog će dana doći.” Nema sumnje da upravo ovakav stav doprinosi neprestanom porastu koji se bilježi od 2001.

Jedan od duhovnih programa koji je poticajno djelovao na skupštine i velikom broju braće pružio kvalitetno teokratsko obrazovanje jest Škola za organizacijsko osposobljavanje (koja se sada zove “Biblijski obrazovni tečaj za neoženjenu braću”). “Tečaj nudi priliku za dvomjesečno intenzivno proučavanje Biblije, a ono mi je omogućilo da istinu doživim na posve novi način. Sve što čitam u Bibliji za mene je postalo živopisnije i stvarnije!” kazao je jedan polaznik. U proteklih dvadesetak godina ovdje je tečaj završilo preko 60 polaznika, koji sada pomažu skupštinama, jačaju ih i potiču na veću aktivnost.

Velik broj krštenih Jehovinih svjedoka istini su poučavali njihovi roditelji. Neki objavitelji u Norveškoj već su treća, četvrta ili čak peta generacija Jehovinih svjedoka u svojoj obitelji. “Često razmišljam o tome da mogu biti sretan što sam rođen u obitelji kojoj je na prvom mjestu služenje Jehovi”, kaže Ivan Gåsodden, praunuk Ingebreta Andersena, prvog Istraživača Biblije u Skienu. “Osobno proučavanje, redovito čitanje Biblije i dobri prijatelji koji dijele sa mnom iste ciljeve — sve mi je to pomoglo da ostanem u istini.” I Ivanovi sinovi André i Richard cijene svoje duhovno nasljeđe kao nešto najvrednije što posjeduju.

“Stvarno sam sretna što sam rođena u takvoj obitelji”, kaže pionirka Bente Bu, unuka Magnusa Randala, koji je služio na pionirskom brodu Ruth. “To me  poštedjelo brojnih problema, i sada svoj život želim koristiti kako bih pomagala drugima.”

Neki koji su u mladosti bili duhovno slabi na koncu su u odrasloj dobi ipak postali revni Jehovini sluge. Naprimjer, Thomas i Serine Fauskanger iz Bergena sporo su duhovno napredovali premda su i njegovi i njeni roditelji bili Jehovinih svjedoci. Što ih je potaknulo da promijene svoja gledišta o služenju Jehovi?

“U našu je skupštinu 2002. došao jedan mladi brat koji je završio Školu za organizacijsko osposobljavanje”, priča Thomas. “On me potaknuo da krenem u službu i da si postavim duhovne ciljeve.”

Thomas je u dobi od 25 godina oženio Serinu, a 2007. njih dvoje su se preselili u Båtsfjord u Finnmarku, da bi ondje pomagali bračnom paru pionira  brinuti se za zainteresirane osobe na području. Uskoro su i njih dvoje postali pioniri. Godine 2009. tri mjeseca proveli su na nedodijeljenom području u ribarskom selu Kjøllefjordu, gdje su zajedno s drugim objaviteljima započeli više od 30 biblijskih tečajeva. Zatim su se preselili bliže Kjøllefjordu da bi se i nadalje mogli brinuti za zainteresirane osobe. Sada redovito putuju tri i pol sata do tog mjesta da bi posjećivali interesente. Jako su zaposleni, ali Serine kaže: “Danas živim jednostavnim i sretnim životom. Imamo malo materijalnih stvari, ali zato imamo i malo problema.”

Život se jako promijenio od vremena kad je Knud Pederson Hammer zajedno s ostalim Istraživačima  Biblije počeo propovijedati u Norveškoj. Budući da je Norveška u počecima djelovanja Jehovinih slugu bila pobožna zemlja gdje su dominantnu ulogu igrale crkve, koje su imale velik utjecaj na ljude i naučavale lažne nauke, oni su plijenili pažnju naučavajući biblijsku istinu. U desetljećima koja su uslijedila mnogobrojni istinoljubivi ljudi s užitkom su upoznavali Bibliju i spremno prelazili na stranu prave religije.

Do danas se religiozna klima u Norveškoj promijenila. Danas ima manje ljudi koji vjeruju u Boga i smatra se arogantnim tvrditi da postoji samo jedna prava religija. Treba puno vremena i truda da bi interesenti stekli biblijsko znanje i izgradili svoju vjeru u Boga i Bibliju. Često je potrebno više vremena nego prije da bi netko naučio živjeti po biblijskim mjerilima. No Jehova ipak privlači k sebi istinoljubive osobe, bez obzira na to žive li u udaljenim ribarskim selima ili u modernim visokim zgradama u gusto napučenim gradovima (Ivan 6:44).

Kao i u drugim zemljama diljem svijeta, Jehovini svjedoci u Norveškoj izuzetno su zahvalni Svevišnjem Gospodinu Jehovi što im je “dao da mu neustrašivo služe” (Luka 1:74). Dok uzduž i poprijeko obilaze ovo ogromno područje tražeći pravdoljubive ljude, oko sebe mogu osjetiti predokus veličanstvene, rajske ljepote i mira koji će do punog izražaja doći kad se na cijeloj Zemlji ispuni Stvoriteljev naum. Jehovini sluge u Norveškoj zajedno sa svojom odanom braćom i sestrama iz cijelog svijeta jedva čekaju dan kad će Božje Kraljevstvo omogućiti da se u svakom kutku ovog prekrasnog planeta vrši Božja volja (Dan. 2:44; Mat. 6:10).