NJENO GA JE PISMO UTJEŠILO. Iris živi u Južnoafričkoj Republici i često piše pisma ljudima kojima je netko umro kako bi im izrazila sućut. Uz pismo priloži traktate Uskoro kraj svim patnjama! i Ima li nade za naše mrtve? Prije nekog vremena dobila je odgovor od čovjeka po imenu Sidney, kojemu je umrla žena nakon 38 godina sretnog braka. “Liječnici su me pripremili na to da će moja draga žena umrijeti”, napisao je, “ali nakon što je preminula bio sam pomalo ogorčen, zbunjen, nesiguran i posve slomljen. Moram zahvaliti Gospodinu za ljude poput vas. To što trošite vrijeme i trud da biste potpuno nepoznatim osobama govorili o Božjim obećanjima stvarno je jako plemenito, a u teškom razdoblju koje je preda mnom s cijenjenjem ću u svome srcu čuvati vaše riječi kojima ste izrazili snažnu vjeru u Boga. Kad sam pročitao vaše pismo i letke koje ste priložili, prvi put sam iskusio pravi mir i osjetio da me netko razumije.”

ODUSTALI SU OD POBAČAJA. Gloria je naša mlada sestra iz Benina. Dok je svjedočila studentu Arnaudu, zazvonio mu je mobitel. Arnaud se potom ispričao sestri što moraju prekinuti razgovor i rekao je da ga zove prijatelj kojemu treba nešto pomoći. Gloria je brzo posegnula  u torbu, izvukla prvi časopis koji je dohvatila i ponudila ga Arnaudu. On ga nije ni pogledao, nego ga je samo uzeo i otišao.

Pokazalo se da ga je nazvao prijatelj koji mu se požalio da mu je djevojka trudna i da on razmišlja da je nagovori na pobačaj. Na putu do svog prijatelja, Arnaud je pogledao časopis. Kasnije je ispričao: “Nisam mogao vjerovati svojim očima kad sam na naslovnici vidio riječ ‘pobačaj’.” Gloria mu je dala izdanje Probudite se! od lipnja 2009, koje je imalo naslovnu seriju članaka “Pobačaj — zašto izaziva tolike polemike?” Nakon što ga je Arnaudov prijatelj pročitao, odlučio je da pobačaj ne dolazi u obzir. Njegova je djevojka kasnije rodila prekrasnu djevojčicu.

NIJE SE BOJAO SEOSKE VRAČARICE. King se kao stalni pionir preselio u područje Zimbabvea u kojemu postoji veća potreba za objaviteljima. Dok je sa sestrama bio u službi propovijedanja, došli su do kuće poznate vračarice. Premda su sestre oklijevale razgovarati s tom ženom, King je odlučio ponuditi joj biblijski tečaj. Kad je žena vidjela objavitelje kako joj prilaze, pomislila je da dolaze po njene usluge, pa ih je upitala što žele. King joj je pokazao knjigu Što Biblija doista uči? i ponudio joj je biblijski tečaj. Ona ga je prihvatila. King kaže: “Iznenadilo nas je to što je imala puno pitanja. Zato smo dogovorili ponovni posjet i nastavak biblijskog tečaja.” Nakon tri tjedna pozvali su je na skupštinski  sastanak, i ona je došla. Uništila je sve svoje spiritističke predmete i brzo je duhovno napredovala. Krstila se nakon nekoliko mjeseci.

“MOLIM VAS, MOLITE SE DA ME POSJETE!” Patrick se prije deset godina iz Angole preselio u Sjedinjene Države. No putem telefona je ostao u vezi sa svojom majkom Felicidade. Prije nekog vremena su razgovarali preko internetske videoveze. Dok je razgovarao s majkom, vidio je da je s njom u prostoriji još jedna osoba i pitao ju je tko je to. Felicidade, koja je naša sestra, rekla je: “To je sestra iz moje skupštine koja mi je došla u posjet.”

Patrick je nato rekao: “Zašto Jehovini svjedoci ne posjete i mene? Ovdje sam već deset godina i nijednom mi nisu došli. Molim vas, molite se da me posjete!”

Felicidade i ona sestra ostale su pomalo iznenađene, ali su rekle: “Dobro, molit ćemo se za tebe.”

Samo tri dana nakon toga jedan je Jehovin svjedok pokucao na Patrickova vrata. Patrick se jako iznenadio. Nazvao je majku i pitao je li ona možda dogovorila da ga netko u Sjedinjenim Državama posjeti. Kad mu je rekla da nije, zaključio je da je taj posjet Božji odgovor na molitve i prihvatio je biblijski tečaj. Odmah je počeo ići na sve sastanke. Kad je sljedeći put vidio majku putem videoveze, ponosno joj je pokazao poglavlje iz knjige Što Biblija uči koje je upravo proučavao. Također joj je rekao da je kupio odijelo za sastanke.

 ZBUNIO IH JE SVOJOM ŽELJOM DA SE KRSTI. Na početku oblasnog kongresa održanog 2010. godine u Brazzavilleu u Republici Kongu, braći je pristupio mladić imenom Edvard i rekao im je da se želi krstiti. Kad su ga braća pitala kako se zove njegova skupština, rekao je:  “Mossaka.” Budući da u tom izoliranom selu nije bilo Jehovinih svjedoka, braća su se pitala kako to da se on želi krstiti.

Edvard je starješinama objasnio da je 2007. godine u Brazzavilleu djed s njim proučio brošuru Što Bog zahtijeva od nas? i 14 poglavlja knjige Što Biblija uči. Edvard se nakon toga odselio u Mossaku k roditeljima. Budući da ondje nije bilo Jehovinih svjedoka, Edvard je zamolio oca da mu on pomogne proučiti preostali dio knjige Što Biblija uči. Otac bi postavljao pitanja, a Edvard bi odgovarao. Na taj je način Edvard proučio ostatak knjige. Tada je osjetio potrebu da o istini počne poučavati druge ljude. Tako je od listopada 2009. sam propovijedao na području Mossake pomoću brošure Zahtjevi. Bilježio je vrijeme koje je provodio u službi i redovito je izvještaje slao svom djedu u Brazzaville. No djed te izvještaje nikad nije predavao skupštini.

Podružnica je kasnije, ne znajući za Edvarda, u Mossaku na tri mjeseca poslala privremene specijalne pionire. Samo dva dana prije nego što su trebali otići odande, Daniel, jedan od privremenih specijalnih pionira, vidio je Edvarda kako vodi jedan biblijski tečaj pomoću brošure Zahtjevi. Zato mu je prišao i porazgovarao s njim. Edvard mu je ispričao: “Ja propovijedam. Ja sam objavitelj. Možete to provjeriti kod mog oca.” Daniel se upoznao i s Edvardovim ocem, koji mu je potvrdio sve što je Edvard rekao. Privremeni specijalni pioniri su tada ono malo preostalog vremena iskoristili da Edvarda pouče kako vršiti službu propovijedanja. Nakon što su otišli, Edvard je nastavio još revnije propovijedati, te je vodio više od deset biblijskih tečajeva. Usto je svoj život predao Jehovi.

Sada kad su saznali sve to, dvojica starješina sastala su se s Edvardom u petak na spomenutom kongresu  i prošla su s njim pitanja za one koji žele postati nekršteni objavitelji. Njegovi odlični odgovori su ih zadivili. Starješine su saznali od specijalnih pionira da je Edvard inače primjernog vladanja i da već neslužbeno propovijeda devet mjeseci. Zato su mu odobrili da postane nekršteni objavitelj. Budući da se narednog vikenda trebao održati oblasni kongres na jeziku lingala, starješine su organizirali da se s Edvardom u toku tog tjedna obrade pitanja za krštenje. Budući da je pokazao da dobro poznaje istinu, krstio se na tom kongresu u srpnju 2010. A zatim su, točno tjedan dana nakon što je postao nekršteni objavitelj, starješine dali obavijest skupštini da je Edvard sada kršteni brat.

Nakon što se krstio, u Brazzavilleu je dva mjeseca služio kao pomoćni pionir. Starješine su organizirali da netko s njim prouči knjigu “Održite se u ljubavi Božjoj”, a zatim se vratio u Mossaku. U tom je području prije nekog vremena imenovan jedan specijalni pionir. U travnju je Edvard, koji je tada služio kao pomoćni pionir, zajedno s tim specijalnim pionirom organizirao Obilježavanje Kristove smrti, na kojemu su se okupile čak 182 zainteresirane osobe. On sada vodi 16 tečajeva, a sedmero njegovih interesenata dolazi na sastanke, koje vode dvojica braće. Godine 2011. Edvard je navršio 15 godina.

“VAŠ BROJ NISAM NAZVALA SLUČAJNO.” Sundie je sestra koja živi u Sjedinjenim Državama. Jednog dana dok je bila kod kuće, nazvala je neka žena i tražila je osobu koju Sundie ne poznaje. Sundie joj je rekla da je vjerojatno birala krivi broj. Žena joj je nato rekla da je gotovo slijepa i da ponekad pritisne krivi broj. No počele su razgovarati i žena joj je objasnila da je zapravo htjela nazvati svog sina da mu kaže jednu žalosnu vijest — doktori su joj dijagnosticirali rak. Ženu je to slomilo i počela je govoriti da je ljuta na Boga što je dopustio da joj se to dogodi. Sundie je shvatila da je to trenutak kad bi ženi trebalo prenijeti biblijsku poruku. Brzo se pomolila Jehovi za hrabrost i zatim joj je navela nekoliko ohrabrujućih biblijskih redaka koji pružaju utjehu i nadu. Objasnila je da Bog ima ime i potaknula je ženu da koristi njegovo ime kad se moli i da bude konkretna u svojim molitvama. Žena je zahvalila sestri Sundie zato što ju je saslušala i ohrabrila. “Mislim da vaš broj nisam nazvala slučajno”, rekla je.

Nakon što su razmijenile informacije za daljnji kontakt, Sundie joj je poslala snimku zvučne knjige Što Biblija uči i organizirala je da je posjeti jedna pionirka  koja služi u njenom kraju. Sestra kaže: “Hvala Jehovi što nas u svojoj ljubavi tako dobro obučava da tješimo ljude u kakvim god situacijama se našli.”

TRAKTAT JE ODGOVORIO NA NJIHOVO PITANJE. Nekoliko naših sestara redovito svjedoči na ulici u blizini jednog velikog bolničkog centra u Portoriku. Jedna od njih pristupila je dvojici muškaraca koji su žurnim korakom išli prema jednoj od bolnica. Budući da je primijetila da se žure, ponudila im je traktat Posjeduješ li besmrtan duh? Ona obično ne nudi taj traktat kad svjedoči na ulici, ali taj se put dogodilo da je to bio jedini traktat koji je imala. Nešto kasnije, ona dvojica muškaraca pristupila su drugoj sestri i objasnila da su dobili traktat dok su išli u posjet jednom članu svoje obitelji koji je teško bolestan. Razgovarali su o tome da li nekakav duh nastavlja živjeti nakon smrti, a traktat im je dao odgovor. Rekli su da im je jako pomogao.

PISMO JEHOVI. Sedmogodišnji Joshua ide u školu u Sjedinjenim Državama. U prosincu je učiteljica njemu i drugim učenicima zadala zadatak da napišu pismo Djedu Mrazu. Kad je Joshua to na pristojan način odbio, učiteljica mu je rekla: “Onda napiši pismo bilo kome.” Joshua je odlučio napisati pismo Jehovi. U pismu je pisalo: “Hvala ti što si obećao raj. Hvala ti što si dao da tvoj Sin, koji se zove Isus, da svoj život.  Hvala ti što si stvorio sve što nam je lijepo. Volim te, Bože Jehova.” Pismo je zajedno s pismima drugih učenika bilo objavljeno u lokalnim novinama.

OBITELJ SE ZAINTERESIRALA ZA ISTINU. Naš brat Alejandro iz Kolumbije želio je propovijedati svojoj obitelji. Budući da oni žive daleko, napisao im je pismo i poslao im je nekoliko primjeraka časopisa Stražarska kula i Probudite se! Kad je njegov rođak Pablo pročitao časopise i potražio u Bibliji spomenute biblijske retke, shvatio je da Katolička crkva naučava lažna učenja. Oduševljeno je o tome počeo pričati svojoj obitelji, koja je također prepoznala zvuk istine, i stoga su napustili Katoličku crkvu.

 Ubrzo se 15 članova te obitelji počelo svake večeri sastajati kako bi zajednički proučavali Bibliju uz pomoć časopisa. Budući da su željeli saznati više, u obližnjim su mjestima tražili Jehovine svjedoke, ali nisu ih našli. U međuvremenu su o naučenome počeli pričati svojim susjedima. Na kraju su saznali da dvorana Jehovinih svjedoka postoji u jednom mjestu udaljenom 80 kilometara. Odmah su otišli onamo i zamolili za pomoć.

Sada ih jedan stalni pionir posjećuje jednom tjedno i vodi biblijski tečaj s 26 osoba — s Alejandrovom obitelji i 11 drugih zainteresiranih osoba. Oni obično unajme kamionet kako bi većina njih mogla prisustvovati javnom predavanju i razmatranju Stražarske kule.

JE LI TO DOISTA BILA KRIVA KUĆA? Budući da je toga dana bila bolesna, jedna naša sestra iz Ekvadora koja svjedoči na području na kojemu se govori kičuanskim jezikom zamolila je braću iz skupštine da umjesto nje odu na jedan biblijski tečaj. Braća nisu točno znala gdje živi obitelj s kojom su trebali proučavati, pa su došla do jedne kuće i pitala ljude da li oni možda proučavaju Bibliju. Obitelj ih je gostoljubivo primila, kao da ih je očekivala. Tek nakon zajedničkog proučavanja braća su shvatila da ta obitelj nikad dotad nije proučavala Bibliju! Pokazalo se da se toj obitelji jednostavno svidjela mogućnost da kao obitelj proučavaju Bibliju, pa su se ponašali kao da su već ranije proučavali. I tako se sada vodi novi biblijski tečaj, a i dalje proučavaju i interesenti naše sestre koje braća onoga dana nisu uspjela pronaći.

KOLAČI KAO POVOD ZA SVJEDOČANSTVO. Caleb ima šest godina i živi u Kanadi. Prvog dana škole jedan učenik iz razreda imao je rođendan, pa je njegova majka, Natalie,  u školu donijela kolače da počasti razred. Ali Caleb je pristojno odbio kolač. Natalie ga je upitala da li je možda alergičan na neku hranu. “Nisam”, odgovorio joj je Caleb, “ja služim Jehovi.”

Nakon škole Natalie je prišla Calebovoj majci i upitala je: “Jeste li vi Jehovini svjedoci?” Kad joj je dobila potvrdan odgovor, bilo joj je jako drago. Ona je, naime, kao tinejdžerica proučavala sa Svjedocima, ali prestala je budući da joj se obitelj jako protivila. Sestra ju je upitala bi li ponovno željela proučavati Bibliju i Natalie se složila.

TO NIJE BILA BOŽJA VOLJA. Laly je iz Perua. Rođena je gluha, pa je pitala svoju mamu zašto joj se to dogodilo, a ona joj je odgovorila da je to bila Božja volja. Laly se zbog toga rastužila i naljutila se na Boga. Razmišljala je: “Zašto me tako unesrećio?”

Kad je odrasla, Laly se udala za mladića koji je također bio gluh. Njihovo prvo dijete rođeno je s Downovim sindromom. Bila je zabrinuta i nesretna i ponovno je pitala majku: “Zašto je moj sin rođen takav?” Majka ju je poslala svećeniku. Svećenik joj je dao isti govor kao i nekada majka: “To je Božja volja.”

Izbezumljena od boli, Laly je rekla: “Zašto je Bog tako okrutan? U redu, neka sam ja gluha i neka me Bog tako kažnjava, ali zašto kažnjava mog sina? On se  tek rodio. Kakav je grijeh učinio?” Otad više nije htjela ni čuti za Boga i napustila je crkvu.

Prošlo je nekoliko godina. Jednog je dana na njena vrata pokucala naša sestra koja zna znakovni jezik i pitala bi li željela bolje upoznati Bibliju. Laly je to odbila i rekla je da ne vjeruje u Boga. Sestra joj je strpljivo objasnila da se Bog kojega ona ne želi upoznati zove Jehova i da joj nudi priliku da doživi dan kad će moći čuti i govoriti. Budući da Laly u to nije mogla povjerovati, rekla joj je neka joj to dokaže. Sestra je otvorila u Bibliji Izaiju 35:5 i pročitala: “Tada će se otvoriti oči slijepima i uši gluhima otvorit će se.” Laly se iznenadila, pa je pristala na biblijski tečaj i napredovala je do krštenja. Njen sin s njom ide na sve sastanke i čak je naučio znakovni jezik. Ona sve više i više cijeni biblijska obećanja i sada služi kao stalni pionir.

DVA PITANJA NA KOJA NISU ZNALI ODGOVORITI. U jednoj azijskoj zemlji u kojoj naše djelovanje nije slobodno, 24-godišnji mladić prihvatio je biblijski tečaj kako bi dokazao Jehovinim svjedocima da su njihova učenja pogrešna, a da su vjerovanja Katoličke crkve ispravna. No ubrzo je shvatio da Jehovini svjedoci naučavaju istinu.

Kad je njegova obitelj saznala da on proučava Bibliju, svi su se okupili da ga prisile da se vrati u Katoličku crkvu. No on je to odbio, pa je njegova obitelj okupila svu njihovu rodbinu iz sela da ga svi zajedno prisile da odbaci vjerovanja koja je počeo zastupati. Premda su ga tukli, on je ostao čvrst. Obitelj ga je zatim prijavila svećeniku, koji ga je doveo pred župno vijeće. Mladić je vijeću rekao da će se vratiti u crkvu ako mu svećenik odgovori na dva pitanja: Koje je Božje ime i zašto crkva dopušta svojim vjernicima da jedu krv kad to Biblija zabranjuje? Budući da nije znao odgovor ni na jedno pitanje, svećenik ga je ošamario da bi, kako je to rekao, “istjerao demona koji je u njemu”. Sastanak je time završio.

 Nakon toga je mladićeva obitelj okupila sve svoje prijatelje da ga oni prisile da klekne pred kip Marije. Premda su ga opet tukli, on ni tada nije popustio. Nakon toga mu je obitelj namjestila zgodnu djevojku koja mu je rekla da će se udati za njega ako se vrati u crkvu. Mladić joj je rekao da će se vratiti ako mu ona bude mogla odgovoriti na dva pitanja koja je već postavio svećeniku. Djevojka je otišla i više se nikad nije pojavila. Na koncu su ga sedam mjeseci držali u kućnom pritvoru, no mladić je nakon toga uspio pobjeći i vratio se u grad, gdje se povezao s braćom. Mjesec dana kasnije postao je nekršteni objavitelj. Krstio se na pokrajinskom sastanku u ožujku 2011.

ZATVORSKI SLUŽBENIK BRANI SESTRU. Jedna stalna pionirka posjetila je u zatvoru u Južnoj Koreji sina koji je služio kaznu zbog kršćanske neutralnosti. Dok je bila u čekaonici, uručila je traktat čovjeku koji je sjedio pored nje. No čovjek je počeo na nju vikati: “Zašto vi krivovjerci propovijedate čak i na ovom mjestu?” Njegova galama privukla je pažnju 30 do 40 ljudi koliko ih je bilo u čekaonici. Tada se jedan zatvorski službenik oštrim riječima obratio onom čovjeku: “Ovi ljudi imaju pravu vjeru. Sve druge vjere su krive. Promatram te ljude godinama koliko već radim u zatvoru i shvatio sam da jedino oni žive po onome što propovijedaju.” Nato je onaj agresivni čovjek umuknuo.

SLOVA NA ZIDU. Kad je Harindra počeo proučavati Bibliju, već je deset godina sam živio u jednom velikom gradu u Nepalu, kamo se bio preselio da bi uzdržavao svoju obitelj koja je živjela na selu. Bio je nepismen, pa je jedan naš brat s njim proučavao Bibliju pomoću brošure Raduj se zauvijek životu na Zemlji! Koristili su englesku brošuru jer u to vrijeme brošura Raduj se  još nije bila objavljena na nepalskom jeziku. Jednog je dana tom čovjeku u posjet došla njegova žena sa sela. Iznenadila se kad je vidjela da njen muž proučava englesku brošuru. Osim toga, više nije pio, a nije je više ni tukao. Kad je saznala da se Harindra toliko promijenio zato što proučava Bibliju, i ona je počela proučavati Bibliju i pohađati sastanke u svom selu. Harindra je želio i dalje učiti o Jehovi, pa je odlučio da će naučiti čitati i pisati. Zamolio je brata koji je s njim proučavao da mu na papire ispiše nepalska slova, a on ih je onda stavljao na zid u svojoj sobi, tako da je na koncu prekrio njima cijeli zid. Vježbao je čitati sve nove riječi i slova dok postupno nije naučio čitati. Nakon nekog vremena pozvao je svoju obitelj da dođe živjeti k njemu u grad kako bi svi zajedno mogli služiti Jehovi. Krstio se nakon dvije godine. Sada Harindra i njegova obitelj zajedno idu na sastanke, a on u Teokratskoj školi propovijedanja dobiva zadatke da s podija čita Bibliju. Danas on kaže: “Naš se život posve promijenio zahvaljujući Jehovinom obrazovanju.”

NI ZA 200 000 DOLARA. Sestra Zarkhanum, koja živi u Azerbajdžanu, vrlo intenzivno bavila se spiritizmom. Petnaest godina ljudi su smatrali da ima moć ekstrasenzorne percepcije i proricanja budućnosti. Također su vjerovali da može uklanjati uroke i iscjeljivati. Postala je jako poznata, a među ljudima koji su tražili njene usluge bilo je mnogo visoko rangiranih državnih službenika i njihovih žena. Oni su joj po seansi plaćali od dvije do četiri tisuće dolara. Tako se s vremenom obogatila. Premda je imala spiritističke moći, sama je bila duhovno prazna i mučila su je brojna pitanja. Brak joj se raspao, a život joj nije imao smisla. Jednog dana, dok se u očaju molila Bogu govoreći  mu o svojim problemima, čula je kucanje na vratima. Otvorila je vrata i dvije naše sestre počele su joj svjedočiti. Zarkhanum se jako svidjelo kad su joj rekle da su za ugađanje Bogu potrebna djela, a ne samo riječi. A ona je poznavala mnoge pobožne ljude čija djela ni izdaleka nisu bila po Božjoj volji. Također je bila svjesna da je spiritizam kojim se bavila zapravo grijeh. Pristala je na biblijski tečaj. S vremenom se počela moliti koristeći Jehovino ime i vidjela je da on uslišava njene molitve. No bilo joj je teško napustiti svoje postupke, a demoni su je neprestano uznemiravali, pa čak su je i fizički tukli. Na koncu se uz Jehovinu pomoć oslobodila demonskog utjecaja i uništila je brojne predmete koji su je povezivali sa spiritizmom i krivom religijom.

Uskoro je Zarkhanum postala revni objavitelj dobre vijesti i krstila se u svibnju 2011. Odmah nakon krštenja predala je molbu za pomoćnu pionirsku službu. Nije joj bilo teško postići traženu kvotu sati jer je i prije krštenja mjesečno propovijedala više od 70 sati, i to usprkos lošem zdravlju. Dva mjeseca prije krštenja žena jednog državnog službenika ponudila joj je 200 000 dolara ako joj pristane ukloniti urok. Ta je žena vjerovala da je urok uzrokovao njenu bolest, zbog koje su joj čak morali amputirati nogu. Zarkhanum na to nije pristala, nego je čak poslala u bolnicu k toj ženi dvije naše sestre da joj propovijedaju dobru vijest. Naša revna sestra sada redovito svjedoči svojim bivšim klijentima i govori im da je ono čime se prije bavila grijeh u Božjim očima. Rezultat toga je da je jedna od tih žena, upravo ona koja ju je upoznala sa spomenutom ženom državnom službenika, počela proučavati Bibliju i pohađati sastanke.

 SVJEDOČENJE U ZATVORU. Dvije naše sestre bile su u Indiji uhićene i osuđene na pet dana zatvora zato što su išle u službu propovijedanja. Jedna od njih priča: “Čim smo došle u zatvor, policajci su nas pitali zašto smo zatvorene, i to nam je dalo dobru priliku da im svjedočimo. Budući da smo u policijsku stanicu došle izravno iz službe propovijedanja, sa sobom smo imale puno časopisa i traktata. Svjedočile smo svima i podijelile puno literature. Hrabrile smo jedna drugu, molile se i čitale publikacije koje smo imale sa sobom.

Kasnije su nas prebacili u drugi zatvor u gradu. Ondje su nas zatvorenice odmah počele ispitivati zašto smo u zatvoru. Tako smo dobile priliku da i njima kažemo što mi to propovijedamo i da smo Jehovini svjedoci. Jedna čuvarica je čula naš razgovor i rekla je: ‘Pa vi ste u zatvoru zato što ste propovijedale, a sada propovijedate i unutar zatvora!’” Naše sestre sada planiraju ponovno posjećivati zatvorenice koje su se zainteresirale za istinu.

 POLICAJAC JE ZAPAZIO BRATSKU LJUBAV. Dvije sestre spremale su se za svjedočenje po malim trgovinama u Betlehemu. Iznenada su do njih dotrčale dvije žene i uzbuđeno su ih na španjolskom jeziku pitale jesu li one Jehovini svjedoci. Te su žene bile naše sestre iz Meksika koje su kao turisti došle u Izrael. Upravo su bile na grupnom obilasku grada i prepoznale su literaturu koju su naše sestre držale u rukama. Četiri su se sestre tada izgrlile i izljubile, fotografirale i razmijenile adrese. Nakon toga Meksikanke su se ponovno pridružile svojoj grupi, a one dvije sestre nastavile su svjedočiti po trgovinama.

Nekoliko sati nakon toga, jedan je policajac pristupio našim sestrama koje su bile u službi i upitao ih je jesu li one Španjolke. Rekle su da nisu. Policajac je rekao da je promatrao kad su se srele s onim strankinjama i da je zaključio da su to sigurno njihove prijateljice s kojima su davno bile izgubile kontakt ili možda rođakinje. Sestre su mu objasnile da su sve one Jehovini svjedoci i da oni, čak i kad sretnu svoju braću iz neke druge zemlje ili koju nikad prije nisu sreli, imaju osjećaj da su ista obitelj jer ljube jedni druge. Policajca se to toliko dojmilo da je uzeo literaturu i pitao gdje bi mogao više saznati o našoj vjeri. Sestre su dogovorile s policajcem da ga Jehovini svjedoci ponovno posjete.

“VALJDA ĆU NAIĆI NA NEKOGA.” Yusuke je mladi pionir koji služi u engleskoj grupi u Japanu. Jednog je dana saznao da će u luku u Nagasakiju pristati kruzer s putnicima iz mnogih zemalja. Zato je rano ustao i unatoč jakoj kiši dva sata se vozio do luke. Dok je na kiši sam stajao na pristaništu, mnogi putnici koji su se iskrcavali s broda zamijenili su ga s turističkim vodičem, pa su mu prilazili. No ta je zabuna  Yusukeu omogućila da u pola sata podijeli 70 časopisa i 50 brošura na nekoliko jezika.

Otišao je u automobil po još literature, a kad se vratio, vidio je jednog mladića koji je stajao sam. Prišao mu je, a mladić ga je na engleskom jeziku upitao: “Jesi li ti Jehovin svjedok?” Kad je Yusuke odgovorio potvrdno, mladić je počeo jecati. Yusuke ga je tada odveo u kafić da bi ondje mogli porazgovarati.

Taj 21-godišnji mladić zvao se Jason i bio je iz Sjedinjenih Država. Objasnio je da su njegovi roditelji u istini te da je i on do prije nekoliko godina bio nekršteni objavitelj. Prije otprilike šest mjeseci prestao je kontaktirati s Jehovinim svjedocima i ukrcao se na kruzer kojim je trebao obići više azijskih zemalja, računajući na to da ih u Aziji neće sresti. Budući da je tijekom plovidbe imao problema sa želucem, nije izlazio s broda u Tajlandu, Vijetnamu i na Tajvanu. Prva zemlja u kojoj je izišao na kopno bio je Japan, a prva osoba koja mu se obratila bio je Jehovin svjedok! Kroz glavu mu je odmah prostrujila misao: “Od Jehove ne mogu pobjeći” i zato se bio rasplakao.

 U kafiću je Yusuke s njim porazgovarao o nekoliko odlomaka iz knjige “Božja ljubav” kako bi ga uvjerio da ga Jehova još uvijek ljubi. Preklinjao ga je da ne odlazi iz organizacije. Nažalost, nisu imali puno vremena jer je Jasonov brod iste večeri kretao za grad Inchon u Južnoj Koreji, gdje je Jason planirao nekoliko dana provesti u turističkom razgledavanju.

Yusuke je razmišljao kako bi još mogao pomoći Jasonu i onda se sjetio da je na međunarodnom kongresu u Južnoj Koreji upoznao jednog brata koji živi u Inchonu, a taj je brat znao engleski. Iste je večeri Yusuke nazvao tog brata. Naravno, Jason nije znao da je Yusuke javio za njegov dolazak braći u Južnoj Koreji. Kad je sljedećeg jutra Jason sišao s broda, ugledao je veliki natpis: “Dobrodošao u Koreju, Jasone!” Natpis je držalo petero nasmiješenih Jehovinih svjedoka. Jason je tada otkazao sve svoje planirane turističke obilaske i vrijeme je proveo s braćom. Iz prve se ruke upoznao s iskustvima mladića njegove dobi koji su zbog svoje vjere bili spremni ići u zatvor i to ga se duboko dojmilo. Ondje je ujedno bio prisutan i na Obilježavanju Kristove smrti.

Jason se vratio u Sjedinjene Države, ponovno je postao aktivni objavitelj i zamolio je starješine da s njim proučavaju četiri puta tjedno. Dovršio je proučavanje knjiga Što Biblija uči i “Božja ljubav” i stekao je uvjete za krštenje. Krstio se 107 dana nakon što je razgovarao s Yusukeom. Sljedećeg je mjeseca već bio pomoćni pionir.

Yusuke se prisjeća da je tog hladnog, kišnog jutra osjećao snažnu želju da ode čak do Nagasakija, premda nije bilo nikoga tko bi pošao s njim. No on je razmišljao: “Valjda ću naići na nekoga tko će me slušati.”

PRONAŠLI SU NEŠTO ŠTO NE POSTOJI NIGDJE DRUGDJE. Ani je iz Bugarske na nekoliko mjeseci otišla raditi u Nizozemsku. Jednog je dana bila utučena, pa je hodajući ulicom zastala i počela se moliti Bogu da joj pošalje nekoga iz njene crkve. Dok se molila, pored nje su prolazile naše dvije sestre, te su se zaustavile i počele joj svjedočiti. Ani je pomislila da je sigurno to odgovor na njenu molitvu, pa ih je saslušala i počela je ići na sastanke. Premda nije razumjela program, jasno je vidjela da Jehovini svjedoci ljube jedni druge. To je bilo nešto posve drugačije od razjedinjenosti u njenoj crkvi u Bugarskoj. Bila je sve više uvjerena da je pronašla nešto što ne postoji nigdje drugdje. Kad se trebala vratiti u Bugarsku, s njom je pošla sestra koja je s njom proučavala u Nizozemskoj, kako bi joj pomogla da stupi u vezu s braćom u Sofiji. To je također jako dirnulo Ani i sada je bila sigurna da je pronašla pravu religiju.

Uskoro su Ani i njen muž Ivo počeli zajedno proučavati i posjećivati sastanke. Na njihov su tečaj počeli dolaziti i drugi ljudi, koji bi sjedili i slušali. Među njima je bio Assen, pastor jedne vjerske zajednice. On je zapravo došao k Ani i Ivi da bi dokazao da su Jehovini svjedoci u krivu, no uskoro je otkrio da to baš  i nije tako. Postavljao je duboka biblijska pitanja. Zato su mu braća ponudila da i on proučava Bibliju, i tako se tečaj počeo održavati s njim i s njegovom obitelji. Neko je vrijeme Assen nastavio voditi bogoslužje u svojoj vjerskoj zajednici, premda je tijekom službe vjernike zapravo učio istinama koje je učio iz knjige Što Biblija uči. Uskoro je tečaj zatražio i Dencho, đakon iste vjerske zajednice. Uskoro su čak tri obitelji iz te vjerske zajednice proučavale Bibliju. Budući da je popriličan broj vjernika iz te crkve sada proučavao s Jehovinim svjedocima, odlučili su da više neće održavati svoje skupove, nego da će pohađati skupštinske sastanke. Dencho je postao objavitelj i počeo je voditi biblijske tečajeve s nekoliko svojih prijatelja. Sve je počelo s time što je Ani u Nizozemskoj dobila svjedočanstvo, i dosad je već na temelju toga 30-tak osoba započelo proučavati Bibliju i posjećivati sastanke.

SAMO MU JE PROČITAO BIBLIJSKE RETKE O BRAKU. Jedan brat i njegova žena u Češkoj su u dvorani Jehovinih svjedoka vodili biblijski tečaj s mladim bračnim parom iz Mongolije. Premda su se jako trudili naučiti mongolski jezik, jezična barijera i dalje je bila velik problem. No činilo im se da mladi mongolski par ponizno i strpljivo usvaja biblijsku istinu. Jedne je večeri mlada žena na sastanak došla bez svog muža. Rekla je da ga želi ostaviti jer se nikako ne razumiju. Nakon nekoliko minuta došao je i njen muž, ali ženu nije ni pogledao. Bilo je očito da je situacija ozbiljna. Brat je muža odveo u biblioteku u dvorani da bi s njim porazgovarao. No budući da je jako loše govorio mongolski, nije mogao razumjeti što se točno događa između supružnika i nije im mogao dati konkretan savjet. Zato je odlučio da će mužu jednostavno pročitati neke  retke iz Biblije. Pročitao mu je sve retke u vezi s brakom i komunikacijom kojih se mogao dosjetiti. Činilo se da se svaki redak jako dojmio čovjeka. Iznenada je izjurio iz biblioteke, otrčao do svoje žene i poljubio je. Dok su odlazili iz dvorane, inzistirao je da on ponese ženi torbu, jer je shvatio da bi joj trebao pomoći.

Sutradan su izgledali sretni kao tek vjenčani par i veselo su govorili da duboko cijene Jehovu i mudre biblijske savjete o braku. Kasnije su se vratili u Mongoliju da bi odgajali svoje dvoje djece. Obitelj živi u mjestu u kojemu nema skupštine. Žena se u međuvremenu krstila, a muž i dalje napreduje prema krštenju.

“ZAŠTO JE TO UČINILA?” U Ukrajini je pionirka Olga svjedočila vozaču jednog dostavnog vozila. Upitala ga je: “Možemo li ikome vjerovati?”

“Ne”, odgovorio joj je vozač. “Žena me ostavila i odvela je našeg dvogodišnjeg sina. Što je još htjela? Mučio sam se na poslu po cijeli dan — radio sam samo za nju. Htjela je prsten — evo ga! Htjela je čizme — dobila ih je! Ogrlicu — kupio sam joj! Sve je išlo samo na nju. Zašto je to učinila?”

Sestra je taktično upitala čovjeka koliko je vremena provodio sa svojom ženom i djetetom. On joj je odvratio: “Kako sam mogao provoditi vrijeme s njima kad radim do ponoći? I onda opet idem na posao u četiri ujutro. A radim i preko vikenda.”

Olga mu je pokazala izdanje Probudite se! od listopada 2009, s posebnom serijom članaka “Savjeti za sretan obiteljski život”. Ukazala mu je na prvi savjet: “Ispravno postavite prioritete.” Nakon što su popričali o gradivu, činilo se da je čovjek bio pod dubokim  dojmom, pa je rekao: “A ja sam mislio da je novac najvažniji za sreću u obitelji i da je sve drugo nevažno. Sad vidim da nije najvažniji novac. Sad vidim što nam je nedostajalo i što mojoj ženi treba.”

Nakon tjedan dana Olga ga je ponovno srela i on joj je rekao da je pročitao časopis te da je puno razmišljao o tome i preispitao mnoge stvari. Nazvao je svoju ženu i pomirili su se. Olga mu je tada dala knjigu Obiteljska sreća. Sljedećeg tjedna Olga je naišla na isto dostavno vozilo, ali u njemu je bio drugi vozač. On joj je objasnio da je čovjek koji je prije radio kao vozač dao otkaz i da se s obitelji odselio nekamo dalje. No Olgi je ostavio sljedeću poruku: “Zahvaljujem vama, Olga, i vašem Bogu Jehovi zato što ste mi spasili obitelj. Ako ponovno sretnem Jehovine svjedoke, svakako ću ostati u kontaktu s njima.”

ŽELIO JE ZNAK OD BOGA. U Latviji se jedan mladić zainteresirao za biblijsku poruku prije petnaestak godina, kad su mu naša braća propovijedala. Povremeno je proučavao Bibliju, ali nikako nije mogao vjerovati da mu jedna obična knjiga — pa bila to i Biblija — može pomoći da pronađe Boga. Očekivao je da mu se Bog osobno objavi, možda na neki natprirodan ili mističan način. Zato je prestao proučavati Bibliju i kasnije je izgubio svaki kontakt s Jehovinim svjedocima.  Prošlo je nekoliko godina. On je imao sve više problema u životu i počeo se moliti Bogu za pomoć. No nije bilo nikakvog čuda! Ipak, dok je gledao kroz prozor, ugledao je naše dvije sestre u službi propovijedanja. Nekoliko tjedana nakon toga ponovno se molio, i ponovno je vidio kako ispod njegovog prozora prolaze one iste sestre. Kad se nakon tjedan dana opet molio, treći put je vidio sestre u službi propovijedanja kako prolaze onuda. A onda je pomislio da je to sigurno znak od Boga! Istrčao je iz kuće i iznenađenim sestrama rekao da ponovno želi imati biblijski tečaj koji je bio prekinuo prije više godina. Na koncu je smogao snage da prevlada svoje probleme i da se približi Bogu. Kako? Uz pomoć Biblije! Krstio se na oblasnom kongresu 2010.

ČAK I MALI LONČIĆI IMAJU UŠI. Ljudi u Danskoj koriste ovu poslovicu kad žele reći da slušajući razgovore odraslih djeca čuju i razumiju mnogo više nego što to odrasli možda misle. Prije otprilike 16 godina jedna  naša sestra je proučavala Bibliju sa ženom koja ima tri sina. Svi su oni često dolazili s majkom na tečaj k toj našoj sestri i njenom mužu. Žena je prekinula tečaj kad je njen najmlađi sin Ronnie imao osam godina. Dok je Ronnie odrastao, imao je puno problema. No jednog dana 2008. godine, kad je imao 22 godine, kod svoje je mame vidio naše časopise i odmah je osjetio snažnu želju da ode k Jehovinim svjedocima koji su proučavali s njim dok je bio dijete. Nakon petnaest minuta već je bio pred njihovim vratima i zvonio. Kad je naš brat otvorio vrata, Ronnie je odmah ušao u kuću. Brat ga nije odmah prepoznao, ali kad je shvatio o kome se radi, bio je jako sretan. Dao je Ronnieju knjigu Što Biblija uči i on je pristao na biblijski tečaj. Dobro je napredovao. Budući da je Ronnie živio u svom svijetu fantazija i kompjuterskih igara, od kojih su neke bile okultne i nasilne, u razgovoru bi često skrenuo na tu temu. No braća su ga poučila da ne smijemo dozvoliti da elektroničke igre oblikuju  naše razumijevanje duhovnih stvari. Ronnie je shvatio pouku i rekao je: “Molim vas, zaustavite me kad god počnem pričati o tim glupostima!” Otad dobro napreduje. Taj mladić, koji je za istinu prvi put čuo tijekom tečaja koji se vodio s njegovom majkom kad je bio poput “malog lončića s ušima”, sada je nekršteni objavitelj.

UTJEŠILA GA JE BIBLIJA. Na jednom groblju u Velikoj Britaniji, naš je brat uočio čovjeka kako kleči pored groba i plače. Prišao mu je i pitao može li sjesti pored njega. Čovjek, imenom Alf, rekao mu je neka slobodno sjedne. Zatim mu je rekao: “Kćerka mi je nedavno umrla. Imala je samo 42 godine. Sad su mi ovdje pokopane i žena i kćerka.” Zatražio je psihološku pomoć u državnoj instituciji, ali rekli su mu da mora čekati tri mjeseca. “Ja jako dobro zarađujem i vodim brojne poslove, ali sve to ništa ne vrijedi bez moje obitelji. Sve bih to dao da ih mogu vratiti”, jadao se Alf. Rekao je da je prije vjerovao u Boga, poštovao Bibliju i išao u crkvu, ali nije dobio zadovoljavajuće odgovore. Kad je u crkvi tražio utjehu, rekli su mu da upali svijeću ili da napiše poruku na papir i objesi je na drvo. “Na papiru nema dosta mjesta da napišem sve što želim reći”, srdito je odgovorio. Brat je utješio Alfa biblijskim mislima. Alf sada proučava Bibliju.

POZVALI SU I MUŽA. Brat s Novog Zelanda dovezao je svoju suprugu k mladoj ženi s kojom je proučavala Bibliju. Kad su došli k njoj, vidjeli su da je kod kuće i njen muž, pa su i njega pozvali da se pridruži proučavanju. On je pristao i zato su dogovorili da će ubuduće proučavati kad i on bude kod kuće. I taj čovjek i njegova žena rekli su da će u nedjelju doći na sastanak. Kad su došli u dvoranu, braća su ih srdačno primila, a svidio im se i program. Na sljedećem sastanku muž je već komentirao kad se razmatrala Stražarska kula. Članak je govorio o obiteljskom proučavanju, pa je on pitao kako bi on mogao proučavati sa svojom ženom i četverogodišnjim sinom. Također je izrazio želju da primijeni i druge pouke sa sastanka. Taj par i dalje proučava, dolazi na sastanke i duhovno napreduje. Naš brat kaže: “Jako je dobro što smo pozvali muža da se pridruži proučavanju.”

OBILJEŽAVANJE KRISTOVE SMRTI NA DALEKOM OTOKU. Otok Reao nalazi se u Francuskoj Polineziji i ima samo 362 stanovnika. Pripada području skupštine Vaiete, jednoj od 18 skupština s otoka Tahitija, od kojega je udaljen 1 350 kilometara. Na tom dalekom otoku nikad nije bilo održano Obilježavanje Kristove smrti,  a Jehovini svjedoci nisu posjećivali otok 30 godina. Manoah, nadglednik službe skupštine Vaiete, želio je organizirati manju grupu objavitelja da ode na otok propovijedati u tjednu Obilježavanja Kristove smrti i da zatim tamo organiziraju tu svečanost. No avionska karta do Reaoa njega i njegovu ženu koštala bi 65 000 franaka (nešto više od 500 eura), puno više nego što bi mogli platiti. A onda je na poslu kao dodatak na plaću dobio 65 000 franaka! Odmah su zaključili da Jehova blagoslivlja njihova nastojanja. Na koncu je sedmero objavitelja otputovalo na Reao, a Obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo je 47 osoba. Objavitelji s Tahitija sada putem telefona vode biblijske tečajeve sa zainteresiranim osobama s Reaoa.

NIJE IMALA KAD NI DORUČKOVATI. Sličan izvještaj dolazi s Vanuatua, gdje jedna skupština pomaže grupi od 11 objavitelja na dalekom otoku Ambrymu. Starješine su zamolili iskusne objavitelje da razmisle bi li na nekoliko dana mogli otići na Ambrym kako bi s tamošnjim objaviteljima išli u službu propovijedanja prije Obilježavanja Kristove smrti. Tu je priliku iskoristila iskusna stalna pionirka i umirovljena učiteljica Marinette. Ona je zajedno s još nekim objaviteljima odlučila otputovati na otok kako bi ondje započeli nove biblijske tečajeve. Nakon što je samo par dana išla u službu propovijedanja, iznenadila se kad je vidjela da joj je ujutro znalo biti gotovo nemoguće otići iz kuće u kojoj je boravila. Marinette ovako opisuje što se dogodilo: “Puno puta ujutro gotovo da se nisam imala vremena  ni okupati ili doručkovati jer su ljudi vani već stajali u redu čekajući da s njima proučavam Bibliju. Cijeli dan sam propovijedala, a da nikamo nisam išla! U tom sam tjednu vodila 31 tečaj.” Objavitelji su bili na Ambrymu tjedan dana, zaokupljeni poučavanjem ljudi dobroj vijesti, a 158 osoba prisustvovalo je Obilježavanju Kristove smrti. Bilo im je jako žao otići odande. “Kako možete otići s mjesta na kojemu tako mnogo ljudi žeđa za biblijskom istinom?” kaže Marinette. Podružnica je odlučila u to područje poslati privremene specijalne pionire da bi se pobrinuli za zainteresirane osobe.

RAVNATELJICA JE POVOLJNO REAGIRALA. U jednoj srednjoj školi na Solomonskim Otocima učenici moraju ustati i pjevati pjesme evanđeoske crkve koja djeluje na tom otočju. Dvije naše mlade sestre zamolile su ravnateljicu da ih oslobodi takvog pjevanja, budući da im to njihova savjest ne dopušta. Ravnateljica im je zahvalila što su joj se obratile s poštovanjem i rekla im je da ne moraju pjevati, nego da mogu ostati sjediti s drugom djecom koja su Jehovini svjedoci.

Zatim ih je pitala mogu li one pozvati nekoga iz svoje skupštine da dođe s njom popričati o Jehovinim svjedocima i obrazovanju. Došla je jedna misionarka, koja je s njom sat i pol razgovarala o našim vjerovanjima i o problemima mladih. Ravnateljica je rekla da voli čitati Probudite se! i da primjerke obično  ostavlja u zbornici. Kad joj je misionarka ponudila 2. svezak knjige Pitanja mladih — djelotvorni odgovori, ravnateljica ju je upitala bi li mogla dobiti 16 primjeraka za učitelje i 367 za učenike. Ukupno je dobila 400 primjeraka, koji su na koncu bili razdijeljeni svima.

Budući da su naše dvije mlade sestre imale hrabrosti otići k ravnateljici i porazgovarati s njom, dano je lijepo svjedočanstvo, a mnogi su im rekli da je knjiga jako praktična. Jedna djevojka, čiji su se roditelji nedugo prije toga razdvojili, rekla je da je knjiga pravi lijek za njene probleme. A naše dvije mlade sestre stalni su pomoćni pioniri i ravnateljici škole redovito dostavljaju časopise.

PROTIVLJENJE NIJE SLOMILO NJENU VJERNOST. U jednom drugom mjestu na Solomonskim Otocima, misionarka je proučavala Bibliju s jednom ženom. Žena je dobro napredovala unatoč tome što je više od dva sata morala pješačiti do dvorane, noseći svoja dva sina blizanca, i vodeći uz njih još i dvije male kćeri. Morala se othrvati i žestokom protivljenju svog muža. On ju je fizički zlostavljao i spalio joj je odjeću za sastanke, Bibliju i teokratske knjige. Također je imao ljubavnicu. No usprkos svemu tome, ta se žena krstila i nastavila postojano služiti Jehovi.

Prošle se godine promijenio i njen muž. Jako ga se dojmio način na koji se ona ophodila s njim usprkos svemu što joj je radio. Prekinuo je sa svojom ljubavnicom i zatražio da se i s njim vodi biblijski tečaj. Kao što možete i pretpostaviti, naša je sestra presretna zbog te promjene. Da stvar bude još bolja, blizu njenog doma osnovana je izdvojena grupa, pa sada ona ima manje od sat vremena hoda do sastanaka. Uz podršku svog muža, čak služi kao pomoćni pionir.